Ratkovićeve večeri poezije 2025: S povjerenjem u pjesnike
Ove godine, Ratkovićeve večeri poezije, jubilarno, pedeset i peto izdanje, još jednom su potvrdile da Bijelo Polje ostaje jedno od središnjih mjesta crnogorske i regionalne lirike. Tradicija manifestacije, stara više od pola vijeka, ne održava se pukom ceremonijom, već trajnim povjerenjem u pjesnike. Njen doprinos leži upravo u kontinuitetu i vjeri da poezija nije luksuz, već javna potreba.
Zato je važno podsjetiti: standard jednog festivala mora se mjeriti isključivo kvalitetom autora koji dolaze, a ne dnevno-političkim platformama i interesnim narativima. Ove godine, etički gest uklanjanja imena Radovana Karadžića iz spiska dobitnika nagrade „Risto Ratković“ pokazao je upravo tu zrelost i spremnost kulture da preispita samu sebe. Taj čin nije samo simbolički. On je civilizacijska poruka da kultura ne može stajati u savezu s nasiljem, niti se moral manifestacije može kupovati podmetanjima.
U ovom broju ARSa objavljujemo izbor poezije i esejistike autora koji su tokom godina bili dio manifestacije. Na taj način pridajemo glas namjeri da „Ratkovićeve večeri“ budu institut odgovornosti prema riječi i kulturi. Ne želimo da ovaj broj časopisa stoji uz manifestaciju pasivno, već da bude njen misaoni i estetski odjek – poziv da joj se vrati ambicija da bude više od lokalnog književnog hira.
Prilozi u ovom broju nijesu samo autorski vokali, već urezi u vremenu: tragovi preko zemlje koja traži da se demaskira i pročita.Dragana Tripković
Sinan Gudžević: Put u Živogošće
Svečeri šestog avgusta 2020, na trgu pred Hektorovićevim Tvrdaljom, Iva Grgić Maroević je ispričala kako je na književnoj večeri u Parizu neki svećenik, govoreći o Tonku Maroeviću kazao kako ovaj ima raznih pjesama, ali da nema ni jedne jedine ljubavne. U taj čas se sva publika okrenula i sažaljivo pogledala prema njoj, Ivi, Tonkovoj supruzi. Naše malo društvo za stolom uglas se nasmijalo manje zbog netačnosti koju je izgovorio “društveno-politički radnik” u svećeničkom ruhu, a više zbog Ivine inscenacije zblanutosti onih koji su tvrdnju čuli. Smijao se i Tonko Maroević, pa riječ po riječ, berekinski se pravdajući spomenuo je pjesmu koju je posvetio supruzi nakon njihove zajedničke posjete Živogošću. A onamo su išli da vide čuvene latinske stihove uklesane u liticu kraj samoga mora. Tonko ih je vidio po prvi put tada, a želio je da ih vidi pedesetak godina, otkad je o njima čitao kod Duja Rendića Miočevića. Sutradan smo drugarica životna moja i ja skovali plan: da s Hvara, jedne subote potkraj istoga mjeseca, u rano jutro, uzmemo u auto Ivu Grgić Maroević i Tonka Maroevića, i odemo na jedan cijeli ljetni dan u rečeno Živogošće. Preko Jelse, Bogomolja, Sućurja i Drvenika. Da s Jadranske magistrale skrenemo lijevo u Živogošće-Porat, pa da ostavimo auto gdje se može, i pješice siđemo na igalo šumnoga mora, te odemo do te litice pod brdom Suzinom, a nad rječicom ponornicom po imenu Pokrivenica. Da ondje stanemo na mjestu gdje su prije devetnaest godina stajali Iva i Tonko, a Tonko je poslije napisao pjesmu s naslovom “Za vreline do vrela”, a s posvetom Najdražoj gošći Živogošća:
Izvor-voda se tijekom stoljeća povukla sasvim,
probila prolaz je nov, skrenula korita tok.
Vjenčanje vode s morem zbiva se sad u dubini,
pod šljunkom grgolji mlaz, dočekuje plavi ga zijev.
Natpis na hridini tek su jedva čitljiva slova,
stihove mnoge su već izjeli sunce i sol.
Ipak, zdravo, o Nimfo od vrela, što si se skrila
u sjeni litice sure, u tami ponora svog.
Tebe je Licinijan vlasnik proslaviti htio,
Pelagija ti dâ pjesmu ko zalog za brak.
Spomenom na te, na tvoju svježinu nepresušnu,
želim tok vremena slijedit, pratiti utok i pad,
ali još više želim krhkim papirnatim tragom
produžit tamo gdje klone i tvrdog kamena moć,
pa tekstom tekućim ovim, ne stoga i doista tečnim,
hvalu reć za povlašten našeg trajanja tren.
Četvrtoga dana se naš tajni plan nepovratno ugasio. Jer je Tonko umro popodne 11. avgusta, iznenada, s nogu. A htio sam da ga na putu do Živogošća pitam više stvari o ovoj pjesmi, i da mu usput predložim da posljednji stih pjesme preuredi u: hvalu za povlašten reć našega trajanja tren. Moj je motiv bio metrički, svakako filistarski, da završni pentametar sadrži četiri daktila. Danas vidim da je Tonku više bilo stalo do jedva primjetne leoninske rime povlašten – tren nego do dogmatskog pridržavanja akcenatske sheme. I ponešto još sam kanio da ga pitam, sve bi to išlo u ladicu za vesele ljetne trice i kučine.
Povlaštenost “našeg trajanja tren” je svakako pjesnikov osjećaj ispunjenosti što je stigao na mjesto gdje je u stijeni uklesano šesnaest latinskih stihova, to jest osam elegijskih distiha. Toliko isto ima i Tonkova pjesma posvećena Ivi. Tonkova pjesma je tankoćutan razgovor sa stihovima na litici. O tim stihovima je najprije pisao Girolamo Zanetti u Pismu o nekim votivnim i vojnim natpisima u Dalmaciji, objavljenom 1764. u Padovi. Deset godina kasnije o njima izvještava i Alberto Fortis u knjizi „Putovanje po Dalmaciji“. Ti stihovi, kazuje on, pjevaju o izvoru kojega više nema, jer je vremenom potonuo zajedno sa stazom do njega i sa vrtom i imanjem, koji su, kaže, pripadali caru Likinijanu. Franz Buecheler, u svojoj Anthologia Latina uz rekonstruirane stihove – jer nisu cijeli stali na stijenu – navodi da je Likinijan bio kvestor poslan da sklopi mir sa Gotima godine 474. Rekonstrukciju natpisa započeo je Theodor Mommsen, koji je stihove i vidio “na tri koraka od mora”.
Iva je nakon nekoliko dana, usred žalovanja morala otići u Zadar, a Sanja i ja smo odlučili da odemo udvoje ondje gdje nije bilo suđeno da odemo učetvoro. I otišli smo, 6. septembra, krivudavom cestom do Sućurja, pa trajektom u Drvenik, pa Jadranskom magistralom u Živogošće-Porat. I stigli do na mjesto. Ni na kakav putokaz prema stihovima na litici nismo naišli. Sami stihovi su jedva vidljivi, može ih zapaziti samo čovjek koji zna da su tu. Kamena površina ima boju rđe, slova jedva vidljiva. Ali je metalna ploča sa “prievodom” prikovana sa šest šarafa u liticu, lijevo od natpisa dobro uočljiva, iako slabo čitljiva. Površina litice s latinskim tekstom izgleda drukčije od cijele litice, očito je da ju je neko pokušao očistiti. Ljudi koji se bave zaštitom spomenika mogli bi, mogli su i dosad no nisu, učiniti da se natpis barem očisti i zaštiti nekom providnom površinom od udara mora i oluje.
Stihovi su svi na jednom komadu litice, prvi dio čine pet distiha, drugi tri. U Anthologia Latina navedeni su pod brojem 1531, i razdvojeni pod A i pod B. Onima pod A autor je Likinijan, a onim trima pod B njegova žena Pelagija. Na samoj stijeni su A i B razdvojeni trima krstovima. Još tri krsta su na stijeni: ispred prvog i posljednjeg stiha epigrama A i ispred posljednjeg stiha epigrama B. Mommsen misli da početna slova prvih triju stihova prvog epigrama LIC vjerovatno ukazuju na pjesnikovu nakanu da akrostihom načini ime Licinianus. Navodim ih i prevodim prema tekstu u Buechelerovoj knjizi:
A
Litorea pressus scruposae margine r[up]is
Inriguus gelido defluit amne latex,
Cuius perspicuo per leui[a s]ax[a mea]tu
Praedulcis salsam per[luit unda Teth]yn.
Indigenis gratus, preterlabentibu[s almus:]
I[n]cola delicias, aduena laudat [opes.]
Sa[l]ue Nymfa meos dignata inu[iser]e finis
Et celebrem cunctis conciliare locum:
Nostra salutifero tu mactas pred[ia fo]nte,
Licinianus ego carmine te dom[i]nus.
Ivicom obale stiješnjen što čini je krševna stijena
Izvire potok iz nje hladna mu struja i tok.
Koji dok otiče putom po lakim kamičcima bistar,
Slatkom se vodom u val Tetidin uliva slan.
Domaćem čovjeku mio, a prolaznom putniku poklon:
Mještanin hvali mu slast, došljak pak hvali mu moć.
Zdravo ti, Nimfo, što kraj udostojila dolaskom moj si,
Pa si učinila svud slavan da mjestu je glas:
Izvorom zdravim si ti počastila moje imanje,
Vlasnik Likínijan ja ovo ti spjevah u čast.
B
Diuersum sortita capis finemq[ue caputq]ue
Nymfa, caput cautes, term[inus unda]tibi est.
Quis queat arcanum sap[iens pernosce]re fontis?
Nasceris e scopulis, fo[ns, moriture freti]s.
Hoc Pelagia suos fontes epig[r]ammate donat,
Magne, tui pignus, Lic[inian]e, [tori.]
Različit kraj od početka sudbinom te zapade, Nimfo,
Glava ti kršna je hrid, valovi morski su kraj.
Koji bi mogao umnik istražiti izvora tajnu?
Izvore, rađa te hrid, ȕ mōru čeka te smrt.
Ovim epigramom svoje Pelágija daruje vrutke,
Koji su zalog za tvoj, Vel’ Likinìjane brak.
Iva, najdraža gošća Živogošća, učinila je da se, možda preko arcanum fontis, duša Likinijanova preseli u Tonkovu, a ova je u Ivinu preselila dušu Pelagije. Ta je Iva Pelagija presudno odredila i moj život. Podrobnosti nisu za ovu priliku, ali neka je dopušteno da kažem kako i moja drugarica životna i ja Ivu odavno zovemo penatom svoje kuće.
(Objavljeno u autorovoj knjizi Put u Živogošće, izd. Disput, Zagreb, 2025)
Ahmet Edip Bašaran (Turska)
PTICA VJETRA
Ko poznaje život, dan rođenja je njegovo cvijeće,
Te tajne tuge koje spavaju umotane u dlanovima,
Lijući suze za onima koji su otišli,
Ko je zapravo otkrio prvi?
Čovjek čezne za mjestima na kojima je bio i u koja se ne može vratiti.
Ko može pronaći sebe tamo gdje je stao?
Ptice lete, u očima su vıdljive ljuljaške,
Ti si izgubljen na kontinentu na jeziku koji uopšte ne poznaješ
Glasovi koji su se iz kaveza čuli na njenim usnama.
Čovjek čezne za mjestom gdje ga nema.
NOĆNI LET
Ovo je pjesma zatvorenika čije je ime sloboda
Oni koji nemaju druge rane na stopalima osim hodanja
U svakoj pjesmi, oni koji sebe grle raširenih ruku
U svakom ludilu, grije ti dah i prži ti ramena.
Doba onih koji su žedni i koji pitaju cvijet za put kada su žedni.
Ovo je pjesma slobodnih čije je ime zarobljeništvo
Oni koji postaju srećni crtajući slike mjeseca noću
Oni koji se boje pogledati u sunce kada sunce zalazi
S mirisom vremena u kazaljkama poludjelog sata
Doba onih koji hodaju s neosnovanom tugom u svojim srcima.
Sada mogu početi ispočetka
Od mjesta gdje sam te ostavio do rane zore prožete ljubavlju
Faiz Softić (Crna Gora – Luksemburg)
DIOGEN OD SINOPE
Ja sam Diogen od Sinope
Moje je bure i na nebu sunce.
Moja braća u planinama Ararat i Kilimandžaro
Prebiraju skelete džinovskih ptica
Tražeći kosti naših predaka.
Ja sam Diogen od Sinope
Moje bure prati me svijetom
A to što me ponekad vidite
Pod kućnim krovom
To je moja sjena
Koja, zanesena lažima,
Zna mi se iskrasti.
Ja sam Diogen od Sinope
I ništa nemam sem
Gomile nepotrebnih stvari
Koje će, jednoga dana,
Razgrabiti pušteni psi.
Dok ja i moje bure
Budemo čeznuli
jedno za drugim.
MOJ OTAC I JA
U svojoj uzdrhtaloj ruci
Otac drži moju ruku
I ne pušta je.
Drhti očeva ruka i moja drhti s njom.
Pokušava progovoriti
Ali –
Kada god krene
Samo mu donja usna zadrhti.
Gledamo se i
Ništa ne progovaramo
Drhte nam u ritmu
Ruke i usta
Mom ocu i meni.
KAŽIPRST
Bože,
koliko grijeha i krvi
u jednom prstu…
JA, CRNI JA
Crn sam
I hoću koljeno u vrat!
Hoću lomaču živu višegradsku
I ja sam musliman!
I ja sam crn
Crnji od noći crne
Dok moja braća i sestre živi gore.
I onaj sam plavokosi gimnazijalac
Iz Kragujevca
Koji se začešljava
ispred njemačkog šmajsera –
Hoće da umre lep.
Crn sam da crnji biti ne mogu
Dok moga brata Nermina
Otac doziva
Pod nož.
I ja sam crn,
Hoću koljeno u vrat
Da dihat ne mogu
Do posljednje ure.
I ja sam crn!
Ono je i moje dijete izgladnjelo
Iza kojeg oro lešinar
Odbrojava trenutke
I čeka kraj.
I ja sam Crn!
Ono je i moje dijete
Koje je more
iz svoga ždrijela izbacilo
Na obalu,
Da mrtvo, bar za trenutak,
Osjeti slobodu.
I malodobna braća
Petar i Pavle Golubović
Iz Konjica
Ubijeni na pravdi Boga
Moja su djeca.
I ja sam crn!
Ono su moje majke
I moji očevi
Što u grozničavom hropcu
Izdišu u domovima staračkim.
I ja sam crn!
Crnji od noći crne
I gladan sam!
I žedan!
I prestravljen!
Iza mojih leđa
Zveckaju mitraljezi
Sijači smrti.
I ja sam crn!
Moje su sestre silovane
I zadavljene u podrumima
Pokraj smrdljivih rakijskih bačvi.
I ja sam crn!
Jučer Džordž Flojd,
Muhamed iz Palestine,
Nermin iz Srebrenice,
Malodobna braća Golubović
Gimnazijalac iz Kragujevca
Utopljenici u okeanu…
A sutra
Sutra ću biti ja,
Ja,
Crni ja!
Crn sam
I ne mogu da dišem.
I ubijte me
Molim vas
Jer sam crn i –
Ne mogu da dišem.
I zato smo mi crni rođeni
Da pod koljenima tuđim
Izdišemo.
POSLIJE RATA
I?!
Tanja Bakić (Crna Gora)
Usvojili me škotski komunisti
Jutro posle pilule je kao oblanda
Denim u pluralu
Seks sinema između desni i zuba
Vazduh koji se otkopčava na rajsfešlus
Muška dizel zmijo,
Ispričaću ti sve što ne znaš o
Prtljažniku busa prepunom vaginaleta
Mene su usvojili škotski komunisti
Onog davnog ljeta
Kad su heroine dobile svoje ulice
A podvodačima sagradili spomenike
Koje turisti i danas obilaze
Danas pokušavam da budem lijepa
Bestijalnost
Bestijalnost je politička teritorija Homo sapiensa
Strana država za koju ne možeš da dobiješ vizu
Jer još uvijek si u pregovaračkim procesima sa EU.
Dok magnetno padaš, svoje tijelo ne vidiš.
Tvoj padobran se spušta na nagaznu minu
Zakopanu ispod kolica iz LIDL supermarketa
Oprezno s njima! Treba doći do tačke
između ničije zemlje i spavaće sobe
I nahraniti djecu iz školskih klupa
Žigosanu na haštagovima
materijalne sardine u konzervi duha
Koja podsjeća na mene
U trenucima dok me
Moji stihovi a kapela jedu
A napolju zvoni zvono crkve
Koju niko ne posjećuje više
Ovdje ne važe principi ekonomije
Revolucija
Revolucija se vraće polomljenih zuba
I miriše na krv ispod nokta
Probudi se i gledaj
Kako živi progone mrtve
Puzeći ispod kuhinjskog stola
Dok tebi, stvorenju
od falusa i električnog šoka,
Kafka veže jezik
I uči te unazad da hodaš
Maskulinitet ti praštam
Jer znam da kad su vratili nazad
Tvoje pozajmljeno tijelo,
Baterija je bila ispražnjena.
I jer znam da pauna nisi ubio
Ne da bi on prestao da širi krila,
Već da ne bi bio najljepša ptica
iz dvorišta
Dok virim
Dok virim kroz rupicu vrata odaje
u koju su mi rekli da ne smijem da uđem,
vidim razbacane Oksford rječnike,
mini suknje, korsete, lažne trepavice
perike porcelanske lutke
i ogromne neonske usne
što pipcima od hroma i plastike
proždiru samolepljive poljupce
i tako
od nule do jedinice
od jedinice do nule
hodnicima od linoleuma
gazim putem
te prefabrikovane spavaće sobe
i osjećam kako
ima neke poezije
u ovoj smrti ukusa
pržene plastike
Džepovi
Džepovi su postali tuneli u kojima se gubiš
Na poslednji autobus stižeš,
Ali on te vodi do pogrešnog grada
Tvoja pljuvačka postaje tektonska ploča
A snovi bitkoin izvađen s bankomata
Ti nisi rastao u industriji
Bićeš slobodan onoga dana
Kad prođeš ispod duge
i tamo upoznaš stranca
koji te traži u želji da on postane ti,
a ti da postaneš on
Ali tu se ne dešava ništa
Sve šti nisi izgubio čeka te ovdje –
Dezodorans s mirisom straha
Metak zarobljen u sjenci klitorisa
Izvod iz matične knjige rođenih
Izložen na polici supermarketa
Pored ulja, šećera i brašna
Jednoga dana kad porasteš
Bićeš izdužena silueta
Origami figure maloga dječaka
Koji se boji da zagazi u svijet
Velikog čovjeka ratnika
Petar Matović (Srbija)
ZDRAVLJE
Samo niski, tužni krajevi grada govore
u zoru, u osvit kad prvi prime sunce.
Neboderi ostaju zatočeni u tmini
zbog neprestanih senki. Odlazi se
u poslovne centre, i opet postoje svetla:
fotoćelije rasvete ne opažaju prilazak
obdanice, praznični ukrasi gore nepunim,
mučnim sjajevima. Ovo je košnica
gde se sve odvija po neprimetnom redu,
nema intima raspršenih kroz stanove –
ni mirisa kuhinja, ni veša na terasama.
Tek salate u celofanima i korporativni osmesi.
Tako izgleda zdravlje.
VITA BREVIS
Bežali smo iz gradova, u senku
susreta sa starom, seoskom kućom.
Sedimo za stolom sa mušemom,
lepljivom od sokova zrelog voća,
i mirom iz zuja ustaljenog venca
osa. Vetar zaljulja sunce u bokalu
belog vina. Razlažemo čestice
jezika punim, sporim gutljajima
u žagor, gasimo žeđ za radošću i
uspomenama. Zaiskri slika bake:
u marami, sa kasnim osamdesetim
u vilici, koži, zglobovima, retkom
predahu, dok polako ispija možda
iz iste ove čaše, samozadovoljno
žmirka i izgovora, kao pravdajući se
(ali kome?!), nasleđenu mudrost:
Niko sam i ništa ako duši svojoj
oduška ne dam.
KĆI
Moja kćerka mi ne dâ
da čitam. Čim na fotelji
zalistam stranice, ona ostavlja
igračke, lutke najčešće, vere se
uz moje noge kao na hrast,
seda na stomak i upirući u oči,
nos, usta prstićima radosno
zagalami – Taaataaa! I udari,
gromoglasno, po njoj. Najveća
sreća je kada se knjiga na podu
padom raskupusa. Onda
silazi strmoglavce, prelistava je
i povremeno cepa, vičuči –
mojeee!
Ostavši bez ičega – biblioteke,
fotelje, kreveta, stola, računara,
konačno priznajući bogatstvo,
mislim se: ništa su sve ove knjige
poderane, potrgano moje vreme,
ovaj radikalno hrišćanski brak –
spram tvoje igre, kćeri.
I ti ćeš, jednog dana,
utonuti u sve te silne hartije,
u padove, melanholije i žudnje,
te odričem se, s radošću, svega
jer jedino me sada, u tvom
detinjstvu, može biti
najviše.
KONAC
Č. Milošu
Ležao sam na podu. Ušle su kroz okno
krošnje u senkama, fluktuirale po telu
i zidovima. Sve je postalo siva skala.
Krovovi su, spolja, u slobodnom padu
pretili crvenim crepovima. Povremeno
reflektovao se let ptica iz prošlosti, ali
nije se čulo ništa: jesu glasovi voznog
parka ovog grada. Na grudima prekrstio
sam ruke, disao teško, kao ventilator
u starim rashladnim vitrinama, zbog
proleća i saopštenja kontrolisanih medija.
Klimatske promene nestale su pred
vestima sa fronta. Temperatura je rasla
na polovima i u nuklearnim silosima.
Prepuni trgovi već su grcali u sladoledu
i kratkim rukavima. U toj radosti bilo je
suviše neosvrtanja. Ni ka pčelama koje su
zaobilazile polen, ni ka gavranovima
koji nisu potkradali nikog, već na travnjaku
čekali dremovno konačne senke neopaženih
svakodnevica.
U ŽARU
Zima je počela u martu,
s prvim snegom. Nisam prestao
da pratim vesti: kafa je postajala
isprazna. Dim cigarete lebdeo je
poput fakira. Jasno opkoljen
medijima, nisam bio dan
ispred sebe.
Negde drugde sve se odvijalo:
smokve se spremaju na cvetanje,
neubrane ostaju narandže.
U svakom paunovom repu:
morske uvale u zalasku sunca.
Smejala si se dok sam,
dobujući ti po pršljenovima, govorio
Mediteran, Mediteran! Sada sam
brodica, namerno nasukana, trup
pod školjkama, cviljenje sidra.
Po ćoškovima, gusta mreža
teksta. Sve od jednog pauka.
Nasukan, a bez obale. I još:
zaboravljeni bilbord. Noć stiže
presporo. Zamišljam tinjanje
žara: kada povučem dim, osvetljeno
lice neće biti moje, biće naše.
Jurij Hudolin (Slovenija)
MEDITERANSKI VRT
16.
Vrt je napisao mene, a ne ja njega.
To je bila sretna slučajnost i ne sudbina
žrtvovane životinje, kako se pjesnicima
često vidi svijet; da su mračnjaci oko vlastite
sudbine i da su takvi svi ljudi oko njih;
ptice, koje gnijezde
pod krovom naše kamene kuće, nikad nisu
ljubomorne na one, koje hranimo u vrtu.
Među ljudima, koji se ne poznaju, takvu
naklonost rijetko sretneš, mislim si,
zbog toga je stvarno veselja dom,
da je vrt napisao mene, a ne ja njega.
Vrtu je svejedno za mjerenje vremena,
jer je to previše neozbiljno i lažljivo.
17.
Vrt priča samnom i kada nisam prisutan.
Kaže:“Ja ću rasti uz tebe i ti ćeš rasti,
dok me ne prekrije korov i dok me ne
posjeku, isuše i zapale i dok
tebe ne uništi smrt.“
Tako mi u svojoj jednostavnoj istini govori vrt
i kad nisam prisutan.
*
Ako ne bi u ime ljubavi
najviše vremena preživio na vrtu
i družio se samo sa svojim egom,
sigurno bi se počeo ponašati kao
neki lik iz svoga romana ili novele
drugog autora, a to znači
brzi finiš za mene u mediteranski vrt
na crvenoj zemlji.
18.
Pjesme ću pisati,
dok budem mogao držati olovku.
Često više godina nisam pisao pjesme,
a onda vrt:
tamo brzo sklizi stih za stihom
i više ili manje mi je svejedno,
što si netko o tom poslu misli,
iako želim raditi dobro.
Takvo stanje daje najveći
užitak u pisanju i jedina je
istinska mjera čiste ljubavi do
života.
19.
Na vrtu nikada ne
pišem iz tjeskobe,
koja me ponekad gnjavi.
Jasno mi je, da je bila
Riječ pred Bogom
i da mi može samo ona
osvijetliti put u mir,
koji dolazi iz meditacije među
pticama, koju prati
miris mediteranskog vrta.
20.
Kad ujutro otvorim vrata,
ne vidim drugo, nego
velik mediteranski vrt.
To je val ljepote
u lice i u senzitivnost,
koja je tako topla i gusta,
da se može i dodirnuti.
U takvom zanosu često
jedrim kroz dan, kad njegujem vrt.
Kad padne mrak, u kome
titra potpuna tišina,
kad ptice i mačke drijemaju
po stablima i kantunima kuće,
ja trudan i zadovoljan
legnem na kauč i znam,
da smo ja i vrt već dugo jedno.
Da li je to vrh simbioze nekog
čovjeka, uvijek se pitam,
prije nego li zatovorim svoje oči,
i zagrlim tebe, draga ženo,
jer tvoja koža miriše na mandarine i
ponekad čak i na bademe.
Emilio Nigro (Italija)
Neka neko, umjesto mene,
pođe mojim putokazom
i neka se ni iz čega u pogledu koji ne zaklanja
ova zamorna planina
iznjedri priviđenje
bar nešto
samo da mogu da kažem da sam gospodar
još nečega
do jednog ništa u ovom mračnom
vješto pritajenom
uvijek budnom pogledu.
Neko umjesto mene
neka dovrši misao
neka zatvori tor
što ga nezatvorena
nezaštićena
razočarani pastir ostavi.
Tražim da se oslobodim.
Bez ikakvih drugih zahtjeva
bez prava na zemlju
talenat
osvetu.
Pošto od ove živice
iza koje nikakvog beskraja nema
sam sebi tamnicu sazidah.
06. 09. 2022.
Još uvijek neću ugledati žal
s kog je moje tijelo bačeno
i među ajkulama, neozlijeđeno,
stiglo do neznane obale.
Nijesam znao da kažem odakle sam
niti da sebi nadjenem ime
prepoznao sam iste rane
tragove na krstovima.
Još uvijek neću hodati po onoj prašini
žućkastoj od napukle gline
ruke mi zadrhte čim ih ispružim put nje.
Zemljo, moja daleka zemljo
usud me nehajno starošću nagriza.
S onu stranu mora, ljupko naslonjena
u sutonu mojih dana
ne ulivaš strah.
U Napulju, 5. maj 2023.
Ti mi ispusti ruku
i ja padoh
plešući
po krhotnama.
08. 12. 2024.
Onome ko mi kaže
da li sam zaista živ, nudim dušu
u zamjenu za spokoj neznanja.
Šapatom iz tame i klevetama nošen
duboko ću zaorati brazdu za sjetvu
da se usprave krive stabljike trave
da procvjetaju noćno cvijeće i začini.
Neka moje ranjeno tijelo počiva
jer je branilo sunce.
Požutjele su stare pjesme
u vrtlogu prekida.
Ostaje uspomena, crno-bijeli otisak
smrti.
U Napulju, 7. 09. 2023.
Ova pustinja oko nas
isplakana iz kuća nakrivljenih nad jarugama
iz griže savjesti, iz lica koja gazimo
iz zgnječenih koštica maslina
iz zgnječenog grožđa, iz stisnutih pesnica
ova pustinja oko nas
oslabljuje tijelo
uspavljuje
ne ostavlja ništa, samo prazninu.
Od nas pravi inćune nasukane na obali
zapletene u mrežu
pretvara nas u šapat kamenčića,
u boru mornara.
Mi smo brazde, brazde ove pustinje.
Rasadnici. Ogoljenog cvijeća.
Asmir Kujović (Bosna i Hercegovina)
DEZINKARNACIJE
(Vanitas)
I
Na kraju sedmice kućnog oporavka
Od jutros već je duši prostranije,
Ko da su netom uklonjeni zidovi
Između spavaće i dnevnog boravka;
Usrdnošću prečasne Uranije
Najzad su primljeni moji virdovi
Pa kao da sam sazidao novi kat –
Duša je tijelu pouzdan advokat.
Jutarnje sunce izoštrava rubove,
Fotošopira zebnje na licima.
Kaligula isprobava otrove
Na osuđenim zatočenicima.
Probudila se Trnova Ružica
I isto joj vreteno u rukama,
Avaj, sad je stogodišnja starica
Zalud joj princ sa zlatnim jabukama.
Iz konzervi i s radio stanica
Monasi iz Rableove Teleme
S plakata i novinskih stranica
Preprodaju nam lažne meleme:
Matična tkiva pobačenih fetusa,
Nad-duše vrlih bosnopitekusa.
Cestom se valja internetska larma,
Ritmuju se plemenska karma i darma;
Još od vremena Starijeg Plinija
Mudrost nikad ne bješe jeftinija.
Neko mari za profesorsku togu,
Neko da ga partija uhljebi –
Nije se jedan okrenuo Bogu
Tek kada se zgadio sam sebi.
II
Čahure meleka promiču pločnikom
U trenu što je posljednji a prvi,
Vijek u vijeku umotan se mrvi,
Zadovoljstvo bez sreće zvižduće nikom;
Ćutimo u svakom šamaru buržuja
Sve boli potlačenih od iskona,
Iz džepova da nas ne drmne struja
Priručnih mozgova od silikona:
„Ujka Sem u svom evropskom haremu
Ne begeniše nižu vazalsku spremu.“
I među svakidašnjim zaludima
Kobna je i strasna veza okovna
Onog naviknutog da jede govna
I tog što vazda sere po ljudima.
III
Pod vitražima mirotočivima
Došaptavaju mi sijede glave
Da progledam s fensi sočivima
Od kojih oči bivaju keltski plave:
Bez dodira diram nedodirljivo
Da prvi Izvor izviri iz vira,
S vidljivog svlačim snovidljivo
Dok zjena se širi ispod vizira.
Priznajem, bolje mi je išla askeza
Dok bijah ko skinut s platna Velaskeza:
Junak što nakon prve trećine filma
Sam iznova ispisuje scenario
Uzdignut nenadnim ozarenjem ilma
U drugi bi film rado ispario;
Glavom i bradom neoplatonista,
Od vrata naniže – jošte lenjinista
Nevoljan da služi za šićar nacije
Kojoj su suđene dezinkarnacije.
Odbija me sve što privlači druge:
Od tehno glazbe bježim ko od kuge;
I taj ugljenik iz mojih ćelija
Katkada čađ, katkad grafit iz olovke
Mogao bi bit dijamant što sija
Il’ moćna nanocijev džinolovke –
Da gatam iz slika božanskog nesvjesnog
Nevidnoj zvijezdi nebesja velesnog.
Jer ne čekah Smrt nego Djeda Mraza
I godinama sakupljah žetone
Od nepravdi, uvreda i omraza –
Besplatne boljke čuvah ko kupone.
Nek uđe u zapisnik džinskih sidžila:
Nijedna me sreća nije usrećila.
Jer kako iz sutre puti Bramaputra –
Nebeske se dveri ključaju iznutra.
IV
I juniorske „životne trenere“,
Spisatelje-spasitelje, prevashodstva
Odložiše, propisno, u kontejnere
Jahvina moralna računovodstva,
Poput onih misirskih majstora
Što oslikaše zidove grobnica
Za mrtve i nesmrtne, iza zastora,
Ne za klijente tuzemnih čarobnica.
Al’ još gledam kroz njihove naočnjake
Kada razaznajem vampirske očnjake.
Bijah od one sorte gubitnika
Čije su i muke sasma beznačajne,
Nedostojne gromkih lamenta bitnika
Za čitaoca skoro bestrzajne,
Nevažne da se zapišu u teku:
Kad svoju kožu dadoh pod hipoteku.
Pa ako se za raj nisam istakao –
Mogu makar prodžarati pakao.
Sadašnji tren vrluda ispod pera,
Preskače me poput kuglice flipera
I stara rana, iz rata, skorena
Ostala je uvijek otvorena.
I kad činih dobro, ne bijah dobar –
To znaju mi i lubina i drob,
No, da ne kažu da sam sam svoj grobar
Pred Hermesom živ sam stupio u grob;
I poznao Tota, no ne postah Tot
Jer se više držah po strani kao Lot.
Dugo je trebalo da se utuvi
Šta je sve nedolično u futuwwi.
Ne znadijahu ni božanski glasnici
Pod šifrom pismena u poslanici,
A od enohijanskih objava s neba
Svak razumije koliko mu treba.
V
Još prate me glasovi dalgadžija
Iz Kluba usamljenih Sandžaklija;
U loži se koškaju dede i nane
S očeve i s majčine strane.
Proklet da ištem više no što mogu
Uzemlji me, šapćem iz prikrajka
Od starina savremenom Bogu
I ezan zaleluja poput barjaka;
Merjem, moja Muza ćutanja mi baja
U sjenci gromom isklesanog Sinaja
Da zatrepere strune moje lire
Na njezinu ariju bez riječi;
Da njima obgrlim sazviježđe Libre –
Da i stijena tužaljkom zaječi;
Da kleknem i prislonim usnu s bismilom
Uz skut ogrtača što za njom se vuče
Ko dječak što jeca u majčino krilo
Nakon što prijeki otac ga istuče.
Julijana Veličkovska (Sjeverna Makedonija)
disanje dijafragmom dijafragma je bila lopta savršenstvo pomislim lopta je savršena geometrijska figura ali rasuta otvorena kao karta sveta u atlasu postajala je ravna kad udišeš širila se kao padobran da se grudni koš napuni vazduhom vazduh je bilo gorivo energija koja stvara zvuk a taj vazduh mora da putuje daleko kada se dijafragma zateže uvlači vazduh kad se opusti istisne vazduh iz pluća čudno baš kad se opušta sa aspekta pevanja razume se ona zapravo radi opušteno iz pluća vazduh putuje kroz traheje sve do glasovne kutije govorni aparat vazduh pod pritiskom istisne glasne žice one trepere otvaraju se i zatvaraju ako su spore i ti si muškarac onda si bas ako su najbrže i ti si žena sopran si glasne žice usna duplja nosna duplja meko i tvrdo desni jezik usta… počneš da razmišljaš o disanju i zaboraviš da dišeš počinjem da razmišljam o pevanju i počinjem da plačem… kad su pitali stonogu kako se snalazi sa sto nogu zamislila se i zaboravila da hoda ja sam opet zaboravila da plivam zaboravila sam i kako da dišem pod vodom zaboravila kako je bilo biti dete a trik da ponovo budeš dete nije da nikad ne odrasteš i da se nikada ne preobraziš zbog i iz ljubavi čak i kao moja neuzvraćena nego prvo da naučiš da misliš da naučiš pravilno da dišeš da naučiš mnogo mnogo stvari a zatim da naučiš kako sve to da zaboraviš da ne misliš… hoću li zapevati ponovo?
mala sirena
ponekad sam sebi najbliža onda kada sam najdalje od kuće u tim novim prostorima u koje mi dođe da se probušim i da potečem da ih ispunim opipavajući nove zidove da se pritisnem u svaki novi rub da se smestim u svaki ćošak da se sjedinim s novim granicama kao tečnost koja se pretače iz jedne u drugu posudu gubeći stari i dobijajući novu formu novi oblik (života) novi smisao hoću da tečem tamo brzo kao misao da tresnem snažno u dno i da pljusnem nagore visoko pa da se vratim natrag u sebe lepljiva i drugačija sa novim elektronskim omotačem žizel peliko je odustala od svog prava na anonimnost nadajući se da će tako sram preći na optužene ali šta je s osećajem izdaje hoće li se ikada osloboditi tog osećaja prebacuje li se to negde nekome drži me za ruku i požuri kažem ali čekaj da ti pokažem nešto ne sad sad me samo uhvati za ruku i požuri hvata me za ruku i nastavlja bezbrižno da korača i da brblja… posle nekog vremena kažem mu bila su dvojica opasnih tipova tamo zato smo požurili on se smeje i kaže kako si uspela da ih vidiš ja ih nisam ni primetio ja ništa ne primećujem okolo i lakne mi što on još ne zna za anksioznost za to kako je biti roditelj stalno zabrinut stalno oprezan jer si majka jer si plen jer si statistička žrtva i pitanje je samo vremena pitanje je samo čega tačno i koliko puta… zašto postoje loši ljudi? pita me i shvatam da nemam odgovor pomislim na njenog muža trebalo je da to budu neki marginalizovani likovi a ne situirani i društveno prihvaćeni ljudi ugledni ljudi ljudi bliski žrtvi… zašto postoje takvi ljudi? i još koliko li ovakvih i sličnih zločina se već dogodilo događaju se i tek će se dogoditi i hoće li se žrtve ikada osloboditi i ako da šta onda kako dalje s tim životom u stalnom strahu… ne znam jedino znam da ih ni bezbroj joga-sesija neće uravnotežiti u njihovoj muladari
Darija Žilić (Hrvatska)
Raj
Djeca odlaze u raj
Dženet s rijekama vode
Mlijeka, i meda
Da ondje jedu plodove
Meke kao najslađe voće.
Sve vrste voća su mjesto
Sunca za kosti nalik
Napuklom štapu na
Rubu pustinje
Zatvora.
Krug
Automobil kruži petljom koja povezuje dva grada
Kao da je svemirski put
Ne postoje ulice ni gužve nema
Samo teče meteor ujutro kao rijeka
I kao da je drugi svijet.
Spajaju se dijelovi kruga,
Rasječeni i polomljeni
U obliku ceste, romana ceste
U kojem je sve bilo brzo
Susret, krik, tijela i eksplozija
Ostaci kosti na rubovima pustinje
Arizona našeg uma
Mog uma tvog torza
Je li bila antika
Zaboravljena lozinka
Život u tri zemlje
Vuku se tragovi iz jedne u drugu
Polako kao balege, trn i ruže
Miris na koži, tuširanje, pauza
I dotok vode u prsa
Da život poteče.
Pustiti
Pustiti treba sve
Nek teče
Ostati na mjestu
Bez davanja
Zastore zatvoriti
Kao da su žaluzine
I pore utrnuti
Ne bojati se svjetla
Samo skliznuti s tamne
Pjege na strop kao leptir
Kojem su krila ćelije
Potrganih latica
Skupljene u mali
Vijenac skratile put
U vječnost.
Djeca
Odgoditi odlazak u grad
I zgrabiti rukopis za uređivanje
Vilama bacati viškove riječi
I pustiti da tekst diše, da se znoji
I da se vrati dječja igra
Seks do besvijesti
I priča bez kraja,
Mit o Eurinomi
Zračnom začeću
Se raspao.
Na dnu kade leži kao
Noćni leptir spljošten
Jutrom i vodom
Tuširamo se na brzinu
Puštamo da mlaz prođe
Preko bedra i da ostavi
Kaplju, i par izvana
Oko djevojčice
Budi kao školarka
S ključićem oko vrata
I fiksnim telefonom
Zovi majku u stanju
Opasnosti, predaj
Joj poziv vjetra
Da ovije tijelo kćeri
U omot pahuljice
Djeca pisci
Ničeg se ničeg
Ne skanjuju.
Želja
Među narančastim sokovima
Na otvorenoj strani kafea
Prije kiše
Rukama je obgrlio njenu glavu
Čvrsto je primio kao naranču
I stiskao kao da je izvor
Potoka, prvi gutljaj vode
U životu.
Filmske oči
Kadar prvi
Park i cesta, raskršće
Oronula kuća na obali
Bez prozora, s ružičastim rubom.
Kadar drugi
Susret i razgovor o svemu
Kadar treći
Niti se isprepliću s rukama
Klize mreže među prstima
Kadar treći
U dvorcu oratorij
Na rubu stijene dom djece s posebnim
Potrebama, parking i platane
Kadar četvrti
Tijela slijepljena smolom s borova
Otpalih iz nekog davnog vremena
Tišina.
Biljana Milovanović Živak (Srbija)
POEZIJA I КRV UŠEĆERENA
1.
POEZIJA I КRV DEČIJA
Životinjski instinkt
ponekad nije dovoljan za pisanje poezije,
mada su predispozicije poželjne.
Medeja je zaklala i skuvala svoju decu,
i iznela mužu na trpezu, ako dobro pamtim,
Merkur je proždrao svoga sina
A žena iz našeg kraja, ljubomorna
na ljubav svog muža prema rođenoj sestri,
zaklala je svoje rođeno čedo,
bebu u kolevci,
i optužila sestru muževljevu
I on je svoju sestru vezao
konjima za repove
i konji su je živu rastrgli,
a ljudi su posle podigli
Tri sestrinska manastira:
Sestroljin, Zaovu i Rukumiju –
i o tome spevali epski deseterac.
I to je poezija!
2.
POEZIJA – S GLAVOM ŽENE I TELOM LAVA
Na vratima Zemlje Poezije
stoji Alisin zec
krupan i odvratan,
glumi Sfingu i postavlja pitanja
i određuje ko ulazi, a ko propada –
kao što se Sfinga
srušila niz zidine Tebe,
kada je Edip rešio zagonetku
O Čoveku.
Zemlja Poezije je Zemlja Čuda
matematika je tek vidljiva ograda
te knjige koju nikada nisam volela,
koju sam čitala s deset godina
užasavajući se ogromnog Zeca
To nisu moja vrata.
Sfinga me nikada nije plašila
S glavom žene i telom lava –
Poezija je upravo takva!
Edip je sebi iskopao oči
i očne duplje su mu krvarile
nenepisanim pesmama
A po pustinji su, od te zgrušane krvi,
nastale najlepše crvene ruže
za Malog Princa.
I to je poezija!
U jednom času postaješ
Кralj, u drugom bivaš proteran iz
Zemlje. Uzalud rešena zagonetka.
Proročišta određuju sudbinu
Pesnika
3.
POEZIJA U ŠOLJICI КAFE
Lako je političkim radnicima
i univerzitetskim profesorima
Oni tek sa titulom ispred svog imena
počnu da pišu
i studentima nude svoje pesme
glumeći skromnost:
Evo, ako vam se dopada, ako biste
nešto napisali o mojim pesmama…
A posle kače
nagradice, medaljice, poveljice,
na svoje fejsbuk straničice
I sa Zecom piju kafu diveći se
Sebi, i svojoj poeziji.
Tu nema krvi, samo šećera.
Sead Husić (Bosna i Hercegovina)
Andrićeva ulica
Okupi se svjetina pred Lutvinom kahvom,
kao u konzulska vremena, i jedni
druge ubjeđuju u ispravnost
stavova. Neki kažu da su čitali
Andrića. Drugi ga smatraju
robom od izuzetna značaja.
Neki će spomenuti i brkove kako
se miču u tuđini poput priče
u bosanskoj kafani u kojoj dim koluta
i jah dubokom jekom poput džezve
zvekne i škripe vrata.
Andrića, opet, nema.
Na kraju ljeta
Na kraju ljeta ti ćeš zadnji put pogledati na početak
ulice odakle obično dolazim, ali ja neću biti tu.
Sličan očevima čiji su sinovi jednaki njima,
brijući posječem se uvijek na očevu mjestu, ali
ovo nije pjesma o tome – to znaš, ali šutiš, jer u
ovom gradu, dok čekaš da se pojavim,
govori se onoliko koliko je dovoljno da
čuješ sebe. Na kraju ljeta ti ćeš još jednom
pogledati i, ne želeći biti sin oca koji čeka
nove heroje nacije, ne želeći iščekivanje pretvoriti
u rat, ne želeći mene više čekati, otići.
U Kopenhagen gdje su kćeri slične
svojim majkama.
Puška
Oslonjena o zid kao o klin.
Nekoliko utisnutih proizvođača
iz nekoliko pregaženih ratova.
Koji žig tamo čija žrtva ovamo?
Kada me žigne kao da puca –
kao da puška, okačena,
ovako o klin kao o zid
želi da, utisnuta žigom na više mjesta,
dezertira, slična fantomskome bolu u nozi
koju, kako vidim,
više i ne vidim, izuzev – kako
trči ovamo, trči onamo, na
frontu – kao u igri.
Poslije kao u životu.
Dezerter ljubi onu koja
nije mogla čekati…
Novogodišnji inventar
Pahulje!
Na stolu je nekoliko cedeova.
Glasovi su utišani. Provirujem kroz zavjese.
Jutro hladno. Ona je gore. Na spratu.
Vani nema nikoga. Novi je početak?
Slušam: javni servis reprizira novogodišnji concert
iz osamdeset sedme. Herbert von Karajan!
O nacizmu ne želim slušati. Tada sam imao
više od jedne godine.
Otac je pred rat donio sanke.
Poslije rata ostao bez posla!
Marš posvećen Radeckom
na kraju slavlja donosi
novi početak.
Dječija igra
V. Popi
Prije igre
putevi se nameću
kliještima o klina
klinom o kliješta
omoćavši u misli
žmireći i jezikom
da ne bi poslije
Između igara
jureći truhle kobile
igrajući
naišli na lovca
jer jedno je bivati
visoko visoko visoko
Poslije igre
padati
duboko duboko duboko
Početak pjesme
Željeznička stanica.
Jutarnja magla. Korak radničke klase
stvara privid o jednakosti nas i onih drugih.
Žena, prilazi mi na nekoliko mačijih koraka.
Tiho i beščujno…
Štampa na klupi
masnim slovima bilježi slogane
o pravdi i budućnosti, zaboravljajući prošlost.
U jutarnjoj izbi, uz maglu i inje,
ozeblo na granama – para hukće!
Ona, može biti da je Karenjina.
Desanka Jauković: Ornamentikom neopterećene slike
(Emilio Nigro – Antologija Emilio Nigro, JU „Ratkovićeve večeri poezije“, Bijelo Polje, 2025)
Na razuđenoj italijanskoj književnoj sceni XXI vijeka, poetski rukopis Emilija Nigra izdvaja se po svojoj jednostavnoj, ali intenzivnoj introspekciji i jezičkoj minimalističkoj preciznosti. Njegove pjesme nastaju iz svakodnevice, snažno su skopčane sa stvarnošću i ne bježe u ornamentalnu apstrakciju; umjesto toga, Nigro insistira na konkretnoj slici — kap, gest, pogled, mali pokret prirode ili čovjeka. U tom insistiranju na onome što je svakodnevno, njegovi stihovi otkrivaju prostor za refleksiju o egzistenciji, ranjivosti, prolaznosti i upornosti da se, uprkos bolu, a nerijetko i baš zbog njega, život ipak živi u svojoj punoći. Nigrov jezik stoga ne teži da impresionira teatralnošću, već služi kao sredstvo iskrene, tihe kontemplacije i izražavanja istine. Ta istina je nerijetko surovi prikaz svijeta, gotovo u potpunosti spreman za intermedijalno pretakanje u fotografiju koji promjenom umjetničkog koda ne bi izgubio ništa baš zato što su Nigrove pjesme ornamentikom neopterećene slike, smjelo utisnute na papir.
Emilio Nigro piše iz pozicije unutrašnje sabranosti i tihe radoznalosti prema svijetu, a istovremeno otvara prostor za krhkost i zatečenost pred istorijskim i ličnim dilemama. U njegovom pjesničkom mikrokosmosu ljubav je često tiha, skromna i djelimično neostvarena; pamćenje – fragmentarno, osjetljivo na unutrašnje glasove i stvarnost kolektivnog bola; patnja – najčešće nijema, ali jasno prisutna kroz motive razorenog gnijezda/doma, udare bijesnih valova, usahlo lišće, čovjeka bez domovine… Čak i dok tematizuje duboko bolne teme, poput rata, pjesnik ne traži uzvišene scene, već samo bilježi unutrašnju paralizu, razrušena ognjišta, tihe pokušaje opstanka, tako da njegovi stihovi poprimaju dokumentarnu vrijednost i postaju mjesta ne uvijek vidljive ali uporne borbe protiv nepravde, prolaznosti i zaborava.
Unutar tako složeno izgrađenog pjesničkog univerzuma, razvija se i prefinjena mreža intertekstualnih kopči s remek-djelima kako italijanske, tako i svjetske književnosti koje njegovoj poeziji daju složenu višeslojnost i duboku rezonancu. Naime, Nigrova poezija Homerovu Itaku reinterpretira kao simbol nužnog bijega od sebe koji za cilj ima cjeloviti povratak sebi, Danteovo padanje u nesvijest iz petog pjevanja Pakla kao simbol transcendencije kroz krhkost (ti mi ispusti ruku a ja padoh, plešući po krhotinama), Leopardijevu živu ogradu koja mu zaklanja vidik kao tamnicu iza koje nikakvog beskraja nema ali koju je on, iako trezveno svjestan toga, sam sebi sazidao; Bodlerovog albatrosa kao umjetnika svjesnog svojih ograničenja koji nikada ne prestaje, ako ništa drugo, ono da mašta o letu; dok Ungaretijev manir zapisivanja datuma nastanka pjesama sročenih na frontu, preuzima i kad se bavi svakodnevnim, naizgled običnim temama pokazujući da je čitav čovjekov život borbeni front, a poezija potreba da se period između straha od smrti i nade za prilikom novog jutra premosti ljepotom.
Za razliku od uzora, Nigro gradi distanciran i samosvjestan lirski subjekt: on ne slavi ni uznosi kolektivnu sudbinu, već je bilježi iz lične, sabrane perspektive — sa granice tišine, sa ruba iskustva. Na taj način njegova poezija dobija posebnu, hibridnu autentičnost: istovremeno je uronjena u bogatstvo svjetske književnosti i čvrsto vezana za intimu savremenog, pojedinačnog života, ispunjena sitnim, ali snažnim znacima otpora, tuge, nade i nenametljive hrabrosti. Svaki pjesnikov stih je znak međuprostora između sopstva i svijeta, prošlosti i sadašnjosti, buke i šapata. Njegova zbirka od čitaoca ne traži divljenje, nego saosjećanje i prisustvo. U tome leži njena izuzetna originalnost i trajna vrijednost — u nježnoj istrajnosti da kroz pjesmu dotakne ono što je suštinski ljudsko, a što se možda i najbolje iščitava iz stihova u kojima Nigro kroz poeziju govori o poeziji samoj, potcrtavajući da je ona: riječ bezubih, onih bez očnjaka, što ne grizu, onih što su pali pod težinom vlastitoga srca.
Olga Vojičić Komatina: Novobranom u novovremenu
(Jovana Bojović, Novobran, JU „Ratkovićeve večeri poezije“, Bijelo Polje, 2025)
sve vas jutros ostavljam
budim se
i toga se ne stidim (Bojović, 2024: 13)
S postojeće tačke gledišta bilježimo da je prošlo cjelokupno stoljeće od kada su u južnoslovensku liriku ušle novine oblikovane avangardom kao poetikom osporavanja starog načina pisanja poezije. Novim doživljajem vremena koji se opirao raznovrsnim društveno-ekonomskim, istorijskim i kulturološkim pošastima društva, govorilo se i pisalo posve drugačije, neuklopljivo u stare obrasce trajanja, iskazivanja i pjesmotvorenja. Evropska poetska literarnost donosi revolt protiv ustaljenih formi i dezautomatizaciju čitanja i tumačenja. Prvi put u koordinaciji sa evropskom promišlju i južnoslovenski poetski idiom ide simultano i na tragu je neorenesansnom razdoblju u poeziji. I u Ratkovićevom esejističkom tekstu Duh nove poezije i njena tehnika identifikuje se zamajac novog pisanja koji ne robuje konvencijama izraza, a i u sada već umjetnički kultnom programskom tekstu Objašnjenje Sumatre Miloša Crnjanskog, najavljuje se novovremenost poezije. I tako, i Drainac i Nastasijević i Davičo i Vinaver, i brojni drugi literarni i istorijski sudionici jednog vremena, proklamuju duh desemantizacije starog.
Ako su svi oni prije sto godina mogli da pišu revolucionarno, avangardno, te ako smo svjedoci opet novih pisanja u našoj savremenosti i okruženju, pitamo se možemo li novonastalu poetsku duhovremenost nazvati opet nekom vrstom avangarde. I da, opet se dešava dekonstrukcija ovještalosti, opet pred čitalačkom publikom imamo nove poetske metodologije i opet je sve jedan inovativni eksperiment. Među plejadom novih crnogorskih pjesnika izdvaja se Jovana Bojović, a u fokusu naše percepcije je njena zbirka Novobran. Četrdeset i dvije pjesme pomenute zbirke predstavljaju sintezu lirskih u potpunosti specifičnih, formalistički začudnih, neovangardnih postupaka među kojima izdvajamo, a potom pojedinačno analiziramo – nejednak broj stihova unutar jedne pjesme (heterosilabičnost), astrofičnost, uvođenje interpunkcije u minus postupak, prisustvo anafora, asindetona, polisindetona, asonanci, aliteracija i drugih stilskih figura dikcije i konstrukcije, gradaciju, te dinamizaciju kompozicione sheme pjesme. Nejednakim brojem stihova postiže se čitalačka pozornost lirske emocije i uz to i fabularizacija jer Bojovićkin poetski diskurs jeste saglasje pričanja i poetisanja o ispričanom, u stvari, svaki lirski doživljaj praćen je ako ne konkretnim događajem datim u pjesmi, ono slikom, skicom, portetom, egzaltiranim mišljenjem o nekoj situaciji ili životnom odvijanju. Dakle, lirske sage koje su pred nama, inovativne su izrazom onoliko koliko su ekspresionistički, nadrealistički ili zenitistički projekti mogli biti na početku dvadesetog vijeka. Astrofičnost ili nedostatak raspoređivanja poetskih cjelina po strofama upravo ide na račun konstatacije o kombinovanju lirskog i epskog roda, svakako, u prilog lirskom, ali uz sugestiju da se kazuje osjećaj postepeno, uz nizanje različitih nijansi osjećanja i stavova prema životnim pojavama. Svaka pjesma profilisana je upravo takvim postupkom, i tu se već može zaključiti da poetika ove pjesnikinje funkcioniše po principu takvog idioma te da, samim tim, cjelokupna zbirka djeluje kao jedan osobiti aktivizam izraza kazan u jednom dahu i kao jedan poetski dokument. Eliminacija interpunkcije je postupak verifikovan na početku dvadesetog vijeka, no ovdje, u sklopu svih pomenutih materijalizacija, dobija dimenziju novog bunta, načina kojim se iskazuje mogućnost tvorenja pjesme i bez bilo kojeg znaka koji emociju podešava, zaustavlja, produžava ili udvaja. Sve to jeste moguće oblikovati i bez tačke, dvotačke, zareza, uskličnika, upitnika, crte ili crtice, kao da poručuje Bojovićeva. Čitalac tokom doživljavanja takve poezije stiče utisak sveopšte neomeđenosti, rušenja bedema koji pjesmu usporavaju ili uslovljavaju.
Prva pjesma ili uvodničarka u zbirku data je u neoekpresionističkom duhu obraćanja Spavačima i upravo takvu i nosi naslovnu, a zajedničku imenicu.
vas koji spavate na jambo krevetima i vas koji spavate na izbjegličkim dušecima
vas koji spavate na podu studentskih domova i vas koji ste naspustili studentske domove
vas koji spavate na obalama mora na ljuljaškama od trske pored drveta magnolije
vas koji spavate pored tomova knjiga o istoriji i udišete prašinu vjekova (…) (Bojović, 2024: 13).
Obraćanje multipliciranom mediju komponovanom od mnogih spavača nije dato kroz dativ davanja – vama, već kroz akuzativ – vas i to anaforski i asindetonski posloženo. Dakle, prvobitna forma transformisala se u objekatsku formu na koncu pjesme – sve vas jutros ostavljam. A nabrajanje je bilo potrebno da bi se naglasilo koje vrste spavanja ili uspavanosti postoje – da li su to letargije, konfuzije, kompulsije, opsesije, psihoze, neuroze, zavaravanja, obmanjivanja i druge sorte čovjekove obamrlosti zbog kojih se samouspavljuje i trenutno, dugotrajno ili doživotno odustaje od buđenja ili pobune. Lirski subjekt ostavlja sve pomenute spavače, budi se i upravlja sobom ne stideći se (budim se i toga se ne stidim). Stoga, ova pjesma sa konceptom buđenja poezije i njenog bunta idealan je uvod u zbirku sastavljenu od mnogih neslaganja, nemirenja i novih svjetova u kojima se poezijom lakše živi. I svakako, neophodno je napomenuti da se već ovdje realizuje i postupak ukidanja velikog slova kao gramatičkog pravila. Fenomen nepostojanja velikog slova dio je miljea poetskog idiolekta Jovane Bojović u ovoj poeziji i njime se, vrlo moguće, poručuje da je sve što postaje predmet promišljaja i osjećaja poetskog subjekta, zapravo jednako važno. Selekcije nema niti zloupotrebe važnosti i značaja, nema podjele uloga na glavne i sporedne u poetskom svijetu ove pjesnikinje, sve misli i emocije teku nesmetano, ne spotičući se jedna o drugu i ne namećući dimenziju značaja ili veličine bilo kojeg stiha ili opisane pojave. O svemu se, dakle, mora razmisliti, sve je relevantno u mikrokosmosu ove nesvakidašnje poetske galaksije. Ako u pjesmi Loš dan postoji negatorstvo kroz stihove –
ništa nikom neću da kažem šta mislim
o vremenskoj prognozi o sjutrašnjem danu
kad me pitaju šta mislim o umjetnosti nekad
neću da im kažem ni šta mislim o umjetnosti danas
ako ja uopšte i mislim o umjetnosti
ako ja uopšte bi mislim o bilo čemu
osim o sebi sebičnoj (Bojović, 2024: 14), ili se njeguje ton ispovijesti u pjesmi Istomišljenici –
moji istomišljenici su se odlučili na zatočenje
egzil stranstvovanja mirovanje tihovanje
usamljeništvo ako baš hoćete
ćute i rade koliko mogu
trude se da ne misle previše (Ibid, 15), onda je sve što boli, zbog čega se pati ili što se primjećuje u načinu života, naglašeno važno. Egzil stranstvovanja je put kojim idu spavači, to je hronotopos za koji misle da je siguran i utaban, opterećen je ćutanjem, uhodanošću u tihovanju i pomirenjem sa svim, inače intimnim i skrivenim, nepomirenostima i neizmirenostima života. Zbog truda da se ne misli previše i umjetnik može imati loš dan i sebičluk nemišljenja/nerazmišljanja o umjetnosti. A ako umjetnik ne misli o umjetnosti, onda je separatisan od života. Ako ne učestvuje u životu, ne stvara se ni umjetnost niti nešto novo čime će se pomjeriti ili promijeniti svijet. No, stvara se poezija koja sa sasvim novim pravilima pisanja ili tačnije bez pravila pisanja i bitisanja, kreira imaginativnu, ali prijeko potrebnu novu branu (novobran) od svega sa čim se umjetnik ne miri u lošem danu.
Novobran je inspiracija koja dolazi iz guste magle i na leđima predaka, upozorava da je sada vrijeme za bistrinu i da se može naći na svim neočekivanim mjestima prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, čak i u arhetipskim i mitomanskim predačkim predstavama, uvijek i svuda gdje je poezija. Neologizam novobran koji je pjesnikinja kreirala putem stvaralačke imaginacije jeste naziv i zbirke i pjesme koja, samim tim, predstavlja centralnu predmetnost tematsko-motivskog sloja ove poezije. Fenomen novobrana kao poetskog štita protiv zla i nazadnosti postoji u svakoj pjesmi nezavisno od toga koja tema je zastupljena u datom poetskom tekstu. Nije preciziran tim imenom, već u svakom postoji element brane od života i vremena kao motivacija za opstajanje.
U pjesmi Budućim pjesnicima i onima koji to neće postati kaže se:
evo kako će krenuti
bezazleno
pročitaćeš nekoliko knjiga dobrih i loših pisaca
pričaćeš sa nekim dobrim i lošim piscima
počećeš polako da razlikuješ uvaljivače svojih novih izdanja
od skromnih intelektualaca koji stoje po ćoškovima (Bojović, 2024: 32)
Lirski subjekt pjesnik daje uputstvo za sve koji se odluče za lirsko hodočašće i trajni život u njemu; put je trnovit i neizvjestan i na njemu je sve moguće. Cjelokupna pjesma napisana je dominantno u ti formi futura prvog i predstavlja niz savjeta pjesniku, a svaki sljedeći savjet intenzivniji je vrijednosnim stavom od prethodnog sve dok ne dostigne vrhunac u kojem se zaključuje da je sve na kreatoru sopstvene sudbine –
sve je na tebi,
ispitivaćeš nove i stare mehanizme
do kraja tvog jadnog i sjajnog života
ako bude moralo
ako ne bude moralo
odustaćeš
biće pjesnika i bez tebe (Bojović, 2024: 23).
Mirisi, zvukovi i slike oprisutnjeni su činioci zbirke Novobran, bilo da se radi o deskripciji avgustovske noći u pjesmi Noć u kojoj se pominje mlada noć i vreo vazduh ili o osobitim sentimentima i opažajima u pjesmi Opet ljeta, ali i u pjesmama kao što su – Ćutanje, Kiša, Vijoroga, Razmišljanja i dr. Interesantni su sklopovi sinestezija kao kraj avgusta u uglu zenice, olako kotrljanje riječi, ljeta koja su nas prevezla preko rubova istina ili glad koja umire posle dnevnika te noć zarivena u debelo meso života i brojni drugi sintagmatski sklopovi. Ovakvim verbalno-nominalnim nizovima ostvaruje se dinamika neosimbilističkih i nadrealističkih slika. Svaka slika simbol je mimezisa, odnosno pojava i procesa viđenih i doživljenh u stvarnosti te preslikanih kroz poeziju u potrazi za odgovorima i rješenjima koje samo umjetnost može ponuditi. Ikonički znak je slojevit i bogat metaforama, sinegdohama i personifikovanim konstruktima, a evidentna je i prilična riznica indeksnog znaka valorizovanog kroz, na početku pomenute, figure dikcije i konstrukcije. Njima se kliče, zaklinje, proklinje, katkad i ćuti, ali svakako i tada opominje, podsjeća, rehabilutuje, sumnja, vjeruje, bori i opstaje.
Novobran je, zaključujemo, bio potreban crnogorskoj poeziji, ali i istoriji crnogorske poezije u kojoj on postaje pobjednik na konkursu lirike posvećenom jednom od najvećih južnoslovenskih bardova, Ristu Ratkoviću. I poput ratkovićevskih fantastičnih strmoglavica i Novobran se javlja u snu pjesnikinje i snom siluje stvarnost, pobjeđuje je i gradi novu, bolju, novobransku. Gradi poeziju istrgnuća iz osrednjosti, iskliznuća iz ovovremenosti, a nalazeći put ka nekoj drugoj novovremenosti.
Kemal Musić: Zemlja
Sve je u riječima:
Rađanje i umiranje. Život i smrt. Imanje i nemanje. Ljudske sudbine. Tajne onostranog. Riječi su narod. I postupci. Groblja. Kuće. Staze i bogaze. Riječi su glasovi. I muk. Riječi su prijateljstva. I pizme, i mržnje, i radosti, i tuge. I suze su riječi.
Riječi su amanet.
Cijeli život – riječi.
Samo, riječi.
Riječi su i one tri vreće vraneške zemlje, teške, znojem i krvlju natopljene vraneške zemlje, prokrijumčarene u Istambul, da se tamo, u istambulskom groblju, pokrije mezar Rama Dervovića iz Vraneša.
Ramo je svojim sinovima ostavio amanet da, kad umre, grob mu pokriju zemljom iz zavičaja.
Ako već mora da ga zemlja pritisne, neka to bude ona crnica koja je hranila njega i njegove pretke. Ona, koju neće ni vuk ni hajduk. Neka to bude zemlja koja će ga i mrtvog podsjećati na život u Vranešu, na toplu pogaču i grumen sira, s kojim ga je majka hranila. Neka ga podsjeća na jutra vraneška. Na zov planine. Neka ga podsjeća na oca što je drvenim ralom prevrtao tešku vranešku zemlju. I na majku neka ga podsjeća. Na majku koja je žnjela žito na prostranim poljima. I na igru sunca i mjeseca što su se smjenjivali iznad njihove kuće u Vranešu.
Neka ga ta teška crna, znojem i krvlju natopljena, vraneška zemlja podsjeća i na onu mitrovdansku noć kad je pobjegao iz tog svog Misira, zajedno sa ostalim komšijama i ostavio sve: Sunce, Mjesec, Galicu i Ljuboviđu i svoj vatan u Vranešu. Neka ga podsjeća na grobove, jedan do drugog, moćnog turskog plemića Ahmeda i njegove supruge Pave, Milikića odive – Pavin s krstom, Ahmedov s polumjesecom, kao simbolima zajedničkog života i ljubavi ovo dvoje ljudi, različitih vjera, ali s toliko privrženosti jedno prema drugom.
Ta tri džaka vraneške zemlje, podsjećaće ga tamo, u istambulskom groblju, na tu mitrovdansku noć kroz koju se prolomio vrisak njegove majke i psovka iz mrklog mraka. Psovka poslije koje se više nikada ne pređe kućni prag. Psovka poslije koje se proliva nevina ljudska krv. Psovka poslije koje se napušta vjekovno ognjište. Psovka poslije koje ti više niko ne garantuje glavu na ramenima.
Htio je Ramo da ga mrtvog, tamo u istambulskom groblju, ta crnica vraneška podsjeća i na muk koji je nastao poslije svega. Na muk Vranešana. Na njihovu tišinu u izbjegličkoj kolini. Na jutro u kojem se nijesu dimili odžaci vraneških kuća. Na jutro kad je zaćutala i voda i gora, kamen i trava.
Htio je Ramo da ga ta vraneška zemlja podsjeća na sve to i, eto, ostavio je amanet sinovima da mu, kako znaju i umiju, na grob donesu zemlju na kojoj je rastao.
A sinovi, nikada nikom nijesu pričali kako su tu zemlju prenijeli od Vraneša do Istambula. Valjda su išli istim putevima kao muhadžiri vraneški, danima i noćima, preko planina i riječnih dolina. Preko gore i preko vode. Samo, pričalo se, kad su stigli u Vraneš, uputili su se prema jednoj kući. Na desetak metara od vrata, sjeli su na travu i zapalili po cigaretu. Tada je iz kuće izašao čovjek i, kao što je red, pozvao ih unutra.
– Ne, hoćemo malo da se odmorimo ovdje, na pragu – rekao je jedan od njih.
– Ali, prag je ovamo – dobacio je domaćin.
– Jeste tvoj. Ali, naš je bio ovdje.
Domaćin je zanijemio.
Kroz glavu mu je prošao ezan koji mu se katkad priviđao.
Činilo mu se da je ezan dolazio odnekud s neba i zaposjedao cijelu dolinu. Razlivao se po toj dolini kao usud. Kao opomena. Kao podsjećanje na vidovdansku noć.
Iako nije znao zašto, domaćin je osjećao zebnju pred ovim ljudima. Osjećao je potrebu da im se nađe pri ruci i da ih ugosti. Uveo ih je u kuću i, kao što je to odvajkada bilo u ovim krajevima, ponudio hljebom i sirom. Razgovarali su kao da se oduvijek znaju. Kao da su se cijelog života sretali na vraneškim sokacima i proplancima. Kao da su zajedno išli na svadbe i na sahrane. Samo, Ramovi sinovi su imali nekako sjetan pogled, koji je lutao niz Vranešku dolinu, tražeći stazu kojom je otišao njihov otac, nakon mitrovdanske noći.
Domaćin im je pomogao da napune džakove zemljom.
Iskopali su je desetak metara od njegove kuće. Na onom mjestu na kojem su Ramovi sinovi sjeli da se odmore, kad su tek došli u Vraneš.
Ta zemlja, iskopana na tom mjestu, mirisala je na ognjište, na vruću pogaču i mladi sir, na tek pomuženu vareniku i na torove sa stokom.
Mirisala je na bezbrižnu porodicu.
Iz te zemlje, spakovane u džakovima, naslućivao se plač novorođenčeta.
Naslućivao se život.
I smrt se naslućivala.
I progon.
Progon kroz bespuća, u nepoznato.
Domaćin je pomogao Ramovim sinovima da natovare džakove na konja i poveo ih do magistrale.
Nakon što su se pozdravili, dugo im je mahao.
Mahao im je sve do zalaska sunca.
Poslije, danima je odlazio na mjesto odakle su Ramovi sinovi uzeli zemlju. Sjedio bi tu i pušio. Sate bi provodio razgrćući tu crnu zemlju rukama. Ni sam nije znao zbog čega. Nešto ga je vuklo da to tako radi. Katkad, čuo bi glasove. Nepovezane glasove, koji bi dolazili iz dubine zemlje. Nije razaznavao riječi, samo je osjećao da su teške i da stvaraju tjeskobu u duši.
U suton bi ušao u kuću i ćutao.
Nije mogao da spava.
Nije mogao ni sa kim da razgovara.
Nikom nije pričao o gostima, niti o zemlji koju su ponijeli.
Samo, molio je Boga da ta crna vraneška zemlja, natopljena znojem i krvlju, zemlja koju neće ni vuk ni hajduk, donese spokoj duši Rama Dervovića, tamo, u tom istambulskom groblju.
——————————————————————————————–
