Prosper Mérimée: Gusle (izbor)
Prijevod i bilješka Tonko Maroević
IMPROVIZACIJA
Tko to pita gdje se pjesma poje,
tko to traži da se gusle glase?
Čuješ, stranče, tu sam, pogledaj me,
Maglanović ja sam, guslar stari.
Zar ne vidiš brkove mi sijede,
zar ne vidiš da mi ruke drhte?
Kako onda, kao starac bijedni,
kako onda pjesmu da zagudim
kad i gusle stare su i lomne.
Sav sam život s njima vjekovao.
Ah, kada sam mlađan guslar bio,
Maglanović još Zumbulom zvani,
mrka brka i očiju čarnih,
čvrste ruke i pogleda stroga,
mogao sam puškom naciljati,
umio sam gusle zasvirati
i svi bi me rado okružili,
zadivljene djevojke, mladići,
pogotovo kad bi slavlje bilo,
a ja sjeo, pjesmu započeo
na guslama svojim milozvučnim.
Kako bi to bilo, čemu nalik,
da ja sada zapjevam uz gusle
kao starac, da se mladi smiju,
govoreći: Maglanović griješi,
on je mrtvac, gusle ne slušaju.
Nek sad pusti druge da sviraju,
nek od sebe vještijima preda
čast da pjesmom slave noćne sate,
te da svirkom čarobnom ih skrate.
Eh, pa dobro! Te guslare mlade,
da ih čujem, da se ovdje jave,
da slušamo stihove im skladne.
Sve ih skupa Maglanović stari
izazivlje, takmičit se hoće.
Kao što je pobjediti znao
očeve im u skladnome pjevu,
Maglanović Zumbul stoji nalik
ruševini nekog starog dvora.
Zar su nove kuće možda ljepše?
Vjerne gusle tog Maglanovića
uz njega su čitava života
i stare su baš ko i on što je,
al ga nikad ne osramotiše,
nikad slabu pjesmu popratiše.
Kad otiđe starac s ovog svijeta,
tko će smjeti gusle mu uzeti
i na njima zvukove izvijat?
Ne baš nitko. Ratnika s oružjem
pokapa se i sablja ga prati.
Maglanović s guslama će svojim
na grudma u grobu počivati.
BARKAROLA
Parata, parata!
More svud je plavo,
Nebo nam je blago,
Mjesec već se javi.
Klonula su jedra,
Nema više vjetra.
Parata, parata!
Parata, parata!
Zaposlimo ruke,
Svatko sad nek uzme
Veslo, pa da krene
Trag od bijele pjene.
Na pravom smo putu,
noćas u Raguzu-
Parata, parata!
Parata, parata!
Al s obale desne,
Pazimo se prijetnje
Od gusara ljutih,
Jer njihove škune
oružja su pune.
Parata, parata!
Parata, parata!
Sad nam je prilika
Tražit zaštitnika.
Crkva tu je sveta.
Molimo za vjetar
Svetoga Stjepana.
Dosta nam veslanja.
Parata, parata!
Parata, parata!
Brod naš mnogo vrijedi
Jer kormilo slijedi,
Slušaju ga vali.
Ne bismo ga dali
Ni za brod od zlata.
Zalud svi ga cijene,
Nikako da krene.
Parata, parata!
MORLAK U MLECIMA
Kad Praskovja dala mi je nogu,
pa ostadoh tužan i bez para,
posjeti me u mojoj planini
Dalmatinac neki, pa mi kaza:
Idi u Grad veliki na moru,
gdje je više para no kamenja.
Vojnici su tamo svi u svili
i u zlatu, a provode vrijeme
u veselju i u zabavama.
Kad zaradiš novce u Mlecima
vratit ćeš se s vezenim odijelom
i sa svojim srebrenim handžarom.
Tada, Mitre, svaka će djevojka,
s pendžera te zazvat, buket bacit
kada budeš ugađao gusle.
Poslušaj me, otiđi na more,
u grad velji da se obogatiš.
Povjerovah, kakva luda bijah,
pa otiđoh u taj brod kameni,
zrak zagušljiv tamo, kruh otrovan.
Bez slobode da radim što hoću,
oćutih se kano pas na lancu.
Kad govorim po našu, sve žene
rugaju se. Stog brđani ovdje
odbaciše stare običaje.
Tu sam stablo drugdje presađeno
posred ljeta, sušim se i mrijem.
POBRATIMI
Jednog dana Ive Ljuboviću
iz Trogira krenu put Vrgorca,
na planinu gdje su sjajni dvori
Prijatelja Ćirila od Zbora.
Gostio ga punih osam dana.
Potom Ćiril od Zbora se spusti
do Trogira Ivi Ljuboviću,
osam dana iz bukare iste
rujno vino, rakiju su pili.
Kad se Ćiril od Zbora nakani
uputiti Vrgorcu u dvore
za rukav ga Ive Ljuboviću
zaustavi i ovako kaza:
Sad pođimo nekom svećeniku,
pred njim ćemo sklopit pobratimstvo.
Pa otiđu nekom svećeniku,
što im svete molitve očita.
Skupa su se oni pričestili
i zakleli da će biti braća
sve do smrti, jednog il drugoga.
Drugom zgodom Ive Ljuboviću
u Trogiru ispred svoje kuće
sjedio je, nogu prekriženih,
sjedio je i pušio lulu,
kada pred njim naglo se pojavi
neko momče, valjda iz daleka,
kad stopala prašine mu puna:
„Zdravo da si Ive Ljuboviću,
tvoj brat Ćiril od Zbora me šalje,
jer kod njega, gore u planini,
neki strašni pas se pojavio,
što se grozi i silnu mu prijeti,
pa te moli, u pomoć mu dođi
da se riješi te opasne zvijeri.
Pušku uze Ive Ljuboviću,
janjetine but u torbu stavi,
kućna vrata za sobom zaklopi,
u Vrgorac odmah se uputi.
Pobratimi, to je znano svima,
gađali su točno, svako zrno
dospjelo bi dušmanu u srce
i nitko, ma kako vješt i snažan,
nije im se suprotstavit smio.
Stoga mnogo plijena ugrabiše,
stada koza i stada jarića,
i tkanine i oružje sjajno,
oteše i lijepu Turkinjicu.
Polovinu koza i jarića,
i tkanina i oružja sjajnog
uzeo je Ive Ljuboviću,
drugu dobi pak Ćiril od Zbora,
al podijelit ženu nisu mogli.
Obojica, međutim su htjeli
povesti je, svak u svoje dvore.
Zaljubljeni, jedan se i drugi,
po prvi put ljuto zavadiše.
Ali Ive Ljuboviću kaza:
„Odveć smo se rakijom opili,
pa ne znamo što da učinimo:
sutra jutrom o tom ćemo mirno
raspraviti, odluku donijeti!“
A zatim su na ležaju istom
polijegali, zaspali do sutra.
Prvi se je Ćiril probudio
i pozvao Ivu da ustane:
„Sad kada si trijezan, daj se složi
da Turkinja ta pripada meni“.
Ali Ive ništa ne odvrati,
iz očiju samo suze teku.
Ćiril ga sa svoje strane motri,
malo ženu, malo prijatelja,
poglêda i handžar za pojasom.
Tad mladići koji s njima bjehu
pitaše se: „Što li će se zbiti?.
Zar će se posvadit pobratimi,
koji su se u crkvi zakleli?“
Dugo tako sjedili su nijemi,
pa odjednom oba dva ustaše,
Ive zgrabi robinju za desnu,
a Ćiril je za ljevicu uze.
Suze su im tekle iz očiju,
krupne kao za olujne kiše,
pa odjednom izvuku handžare,
istodobnom i istom ih kretnjom
zabiju ih robinji u grudi.
Bolje nek pogine nevjernica
neg da gine naše prijateljstvo.
Stiskom ruke potvrdiše slogu
i nikad se nisu rastavili.
Ovu lijepu spjevao je pjesmu
mladi guslar Stjepan zvan Šipila.
HRVATSKI BAN
Bio jedan ban hrvatski,
desnim okom ništ ne vidi,
lijevim uhom ništ ne čuje.
Desno oko služilo mu
da naroda bijedu gleda,
Lijevo uho koristio
da vojvoda tužbe sluša.
Imao je mnogo blaga,
a srca je škrtog bio,
pa optužba mu je svaka
svršavala kaznom smrti.
Pogubiti on je dao
i vojvodu Zambolića
te ubiti naredio
bogatog Humanaj-bega,
da im otme sva imanja.
Zločin vapije do neba
da se i Bog rasrdio,
duhovima dopustio
da ga svake noći muče.
Pa kad ban bi zaspat htio
beg Humanaj i Zambolić
stali bi mu kraj postelje
i motrili prijekim okom.
Kad bi zvijezde blijedit stale
a istok se zarumeni,
dvije prikaze strašna lika
banu bi se naklonile,
al bi pritom slabe glave
otpale im sa ramena,
po ćilimu kotrljale.
Tek tada bi ban usnio.
Jedne hladne zimske noći
beg Humanaj progovori:
„Mi te dugo pozdravljamo,
zašto nam ne otpozdravljaš?“
Ban zadrhta pa se nagnu
kako bi ih pozdravio
a glava mu sama padne,
po sagu se otkotrlja.
CRNOGORCI
Napolijun u brizi se pita:
„Tko to meni oduprijet se smije?
Hoću odmah da mi se predadu
i odbace puške, jatagane,
ukrašene šarama na dršku.“
Pa dvadeset hiljada vojnika
on pošalje visoko u goru.
Tu pješaci, topovi, lumbarde,
konjanici skupljeni su bili.
„Samo naprijed, visoko u goru,
susrest ćete pet stotina hrabrih
crnogorskih gorštaka, junaka.
Za topove tu su provalije,
za jahače oštro je kamenje,
za pješake do petsto pušaka.“
Krenu vojska, oružje im blista,
uspinju se da nam sela spale,
da nam žene otmu i odvedu,
da nam djecu pretvore u roblje.
Al kad su do Sive hridi stigli,
okolinu očima promotre,
ugledaše naše crvenkape.
Tada njihov kapetan povika:
„Svaki pušku nek u ruku uzme
pa ubije nekog Crnogorca“.
Svi odjednom odmah zapucaše,
povališe naše crvenkape,
ali one stajahu na kolcu,
dok mi iza ležasmo u jarku,
te im snažnom uzvratismo paljbom.
„Čujte gdje nam puške odjekuju“,
kapetan će, al dok se okrenu
mrtav pade, s njim čitava četa
od dvadeset i pet tih vojnika.
Drugi su se brzo u bijeg dali
i otada čitava života
crvenkapu vidjet nisu mogli.
Ovu pjesmu složio sam vjerno
jer kod Sive hridi, skupa s braćom,
tu vojevah, ja Vosjerić Gavro.
ZAPIS UZ „GUSLE“
Prijatelju Albertu Goldsteinu, uglednom književniku i nakladniku, zahvalan sam na druženju i suradnji tokom mnogih godina, pogotovo prilikom prevođenja i uređivanju „Sabranih djela“ Jorgea Luisa Borgesa, u koje smo uložili obostrane afinitete i zanimanja, te skromna znanja. Zajedno smo znali ići na izlete i na izložbe, a rado smo izmjenjivali čitateljska iskustva, pogotovo što mi je on kao urednik bio u stanju ponuditi mnoga izdanja u kojima je sudjelovao. Tako mu dugujem prve informacije o esejistici Dževada Karahasana, a i prve uvide u rad nekolicine mlađih, suvremenih crnogorskih pisaca, kojih je knjige upravo on u Zagrebu promovirao. Ali dugujem mu i jedan poticaj, koji sam bio u sebi potisnuo, na njega dugo vremena nisam mislio, ali čini mi se da sam ga dužan objelodaniti, jer govori o Bertijevoj dosjetljivosti i lucidnosti, o izdavačkom duhu i o književnoj intrigantnosti.
Naime, navodio me je i savjetovao da se poduhvatim prijevoda knjige „La Guzla“, tobožnji izbor ilirskih pjesama sakupljenih po Dalmaciji, Bosni, Hrvatskoj i Hercegovini, što ih je 1827. u Parizu izdao i informativnim predgovorom popratio, potonji protagonist romantizma, Prosper Mérimée. Znajući da sam se bavio prepjevima različitih vezanih oblika (od Queneauovih „Stilskih vježbi“, preko Petrarkinih soneta, pa do katalonskih modernista) smatrao je da bi me mogao zanimati izazov transpozicije francuske pjesničke proze u neki od domaćih nam standardnih oblikovnih rješenja (epskoga deseterca, lirskoga osmerca i možda inih inačica i mogućnosti). Posebnost toga zadatka, kako ga je Goldstein zamislio, sastoji se u činjenici da je riječ o Mériméovoj mistifikaciji, o izmišljenim sižeima i stihovima, što se tobože odnose na daleke južnoslavenske izvornike. Jedina iznimka bilo je donošenje (jednoga od) prepjeva glasovite pjesme „Hasanaginica“, koja je i otvorila put našoj narodnoj poeziji u kulturni svijet, izazvavši zanimanje mnogih velikana iz raznih jezika i književnosti. Paradoks prevođenja Mériméeovih zapisa iz „Gusle“ sastoji se u tobožnjoj rekonstrukciji (nepostojećega) originala, u pokušaju približavanja motiva fantastično ishitrenih francuskih tekstova potencijalnim modelima i morfološkim uzorima sa strane recipijenta, ali ne i njihova potpuna poklapanja/preklapanja (jer treba sačuvati i kulturalni razmak što se uspostavio između zapadnjačke projekcije o „morlacima“ i faktične produkcije stihova u „ilirskim“ stranama). Traduktološki, dakle, imamo specifičnost transpozicije koja mora prenijeti difuzno gradivo slobodnih asocijacija u unaprijed čvrsto kodificirani sustav zamišljenih predložaka.
Kad smo koncem prošle godine na pulskom Sajmu knjiga („Sa-n-jam knjige u Istri“) obilježavali desetgodišnjicu smrti Alberta Goldsteina, palo mi je na pamet odazvati se tom njegovu poticaju. I dok su kolege Nadežda Čačinovič i Zvonko Maković, u tzv. Bertijevu programu, opravdano i razločno evocirali izdanja za koja je on bio zaslužan i predstavljali knjige koje traju i zaslužuju nova čitanja (i izdanja), ja sam se potrudio dati uvid u Bertijevu originalnu nakladničku ideju, te s nekoliko primjera pokazati kako bi mogla izgledati prevedena zbirka „Gusle“. Bez obzira na samo relativnu mogućnost dostizanja svih zamislivih efekata susreta francuskih idejnih predrasuda i hrvatskih „stajaćih mjesta“ i konvencionalnih okvira usmenoga pjesništva, nedvojbeno je da zaslužuje priznanje Goldsteinova intuicija začudnosti projekta prevođenja.
Odabrao sam nekoliko karakterističnijih ulomaka, samostalnih pjesama, a dvije od ovdje zastupljenih („Vlah u Mlecima“ i „Bonaparta i Crnogorci“) prethodno su bile upale u oči i velikom Puškinu, koji ih je – misleći da su izvorne – uz desetak ostalih preveo na ruski i objavio u knjizi, nasjevši tako na Mériméeovu obmanu. O Mériméeovoj literarnoj strategiji i ulozi u difuziji našega narodnog pjesništva dalo bi se i šire razglabati, ali prilika za to bila bi potpuni prepjev zbirke. Ovom zgodom svjedočim samo kako sam se malo zabavljao dovođenjem inozemnih narativnih ili simboličkih solucija u domaći registar i kontekst, u metre i ritmove na koje smo naviknuti. Možda će još ponekome biti kuriozno vidjeti kako je stranac zamišljao okrutnost i surovost, ali i hrabrost, dosjetljivost i osjećanje časti balkanskih ljudi i ambijenata, a pogotovo koju je težinu i vrijednost davao pjesničkom umijeću starih bardova.
