OSTATAK DUGIH ISPIJANJA
Hotelska soba, park sa palmama, i more, glatko, puno odsjaja dalekih svjetiljki. Govor turista, nestašna đeca… Idila.
Uzima hladni čaj. Gutljaj, kao ostatak dugih ispijanja, kojima mu je oteklo toliko života…
Koje su ga iskorijenile iz sebe samoga.
I ostavile čistinu u pamćenju; ako se i prisjećao događaja, ljudi nije mogao.
Mnogo toga mu je isključilo memoriju normalnog čovjeka. Kao da nije živio u stvarnosti.
Teško podnoseći sebe, ponekad danima nije izbijao iz kafane, držeći se jedne iste stolice kao prijestola.
I to mu je bilo dovoljno.
I danas ponekad živi od tih dana ispranih, koji su mu oduzimali život, a pomogli da preživi.
I sudari se, na koncu, sa samim sobom.
NALAZ AUTOPSIJE
Aleksandri Vuković
na osnovu tuđih strasti
u autopsiji srca bilo je jasno
nema toliko velike knjige za sve riječi
i sve izgone
u koje su ga ispratili jednostavno
nije bilo više prostora za trajanje u rođenom jeziku
OGLEDALO U KAFEU
ogledalo ranjeno uz ivice
arhiviralo je suštinu pogleda i prazne duplje
glumljene strasti
sačuvalo je
razorenu podsvijest erotike i loših simpatija
ali i usne
koje su nalazile sok u suvom plodu
2.
umjesto riječi
čuva tišinu
blisku predvorju poezije nekog grijeha
(u biblijskom znaku)
i sve što nas ne smanjuje u trajanju
LJEPOTA ODSUTNOSTI
ljepota je sve ono
što živi mimo
kad se naslućuje olakšanje u lagodnom putu slobode
odkad se povećao među njima razmak i saznanje da je uzalud prosuo život
bio je otvoren put
S POSLJEDNJIM TREPTAJEM
u neveri
jarbol će u padu napraviti brešu
i on isplivati iz skeleta u kojem ga je
straćio život
skameniće se nad njim lijepo lice časne sestre a svečani izdah
će mu izlećeti
s posljednjim treptajem zatvarajući krug tišine
JOŠ NIJE KASNO
kaži tiho
kao molitvu
jer još nije kasno
da budeš vječnost vizije u pjesmi
TO NAILAZI TIŠINA
Prvo nema onih što su bili tu, uvijek. To nailazi tišina.
Jer, sve više, nema ni onih drugih, koje volimo. (Gospode, hoćeš li im oprostiti?)
Naša kružnica postaje toliko velika da se ništa više ne može zadržati i horizonti se prosipaju u beskonačnost svemira.
Sami smo.
Po pravilu, samo mrtvi redovno navraćaju. A mi trajemo u bjelini nemoći.
Neprohodnoj.
I zaključimo da smo loše odživjeli.
Nije više važno što je sve oduvijek tako.
Kao da se nikad nikome ništa slično nije desilo.
TIŠINA RIJEČI
ako utihnu riječi u vremenu
za koje su žrtvovani prividi blaženstva
ili se čuje
njihov mrtvi zvuk tamo đe se oduvijek uzgajala tišina
dalje sve može trajati samo u otuđenoj pjesmi kao iščezli sadržaj zlatne maske
kao praznina koja će ipak biti uvijek sa nama
2.
vrijeme hoće nas
kao šum zemnosti u pješčanom satu ili drhtaj sa horizonta
iako nas znaš li
može izbrisati
samo nepravedna probirljivost prema sjećanju
3.
biće riječi (nijedna ne ostaje bez svojih usana) koje će se čuti
kao odjek davne nevere u školjci
nad kojom se gomilao muk
4.
znaš li
da siromaštvo vremena koje nas neće imati
i društva
sa gatarama umjesto pjesnika nije posljednji svijet koji gubimo
biće to
i izlišnost stihova koji će jednog dana ostaviti ravnodušnim onoga što ih čita
5.
ovo je glas Gospodnji u tišini vjekova
i simboli mukle osvete izreciviji od jezika
ovo je znaš li
jedinstveni tvoj odraz u vodama rijeke
koja će ipak
zauvijek presahnuti
POPIS TIŠINE
sve je više tih predmeta knjiga i oštećenih likova
za koje nijesam ni slutio da će jednom nestajati
iz čvrstih ležišta i mira u vijugama
đe sam ih smještao
i da će se nekad umjesto riječi mijenjati tišina
2.
slap sunčani
kroz raspukli oblak
i otvoreni prozor biblioteke padao je na njegov sto
sa kompjuterom i diskovima
a fotelja mu bliže otvorenoj vitrini
đe su bile njegove dragocjenosti: uljarica iz II vijeka
(sa jednog bazara u Tunisu) stakleni pegaz
kockice od slonove kosti
tri kamenčića (iz nekog mozaika) u apotekarskoj flašici
imitacija srednjevjekovnog globusa brojanica (poklon jedne časne sestre)
stara lupa i četvorobojna olovka iz Drugog svjetskog rata
makaze iz neke antikvarnice u Monaku srebrni nož za otvaranje pisama ukrašena metalna mastionica
kutijica za tablete srebrna tabakera komad stalagmita
flaša crnogorskog prvijenca iz 1996.
školjke sa Ohridskog jezera tri palasture
stakleni špric za injekcije knjige sa posvetama autora porodični fotosi
kutije sa dokumentacijom
Na malo zidnog prostora (između
vitrina sa knjigama) umjetničke slike i crteži, njegovi portreti, ogromna fotografija Merlin Monro iznad ventilacijskog šahta,
i mnogo toga što je dodirivalo smrt a sačuvano ipak
kao i njegova teško stečena neotuđiva bijeda
jer zapisao je:
ako je nečemu kraj neka ostane moje
3.
u prvom popisu
nema njegovih novih knjiga
(jer nije umro kad su očekivali)
ni gipsanih kopija
sa jednog baroknog rama
njenog kažiprsta sa vježbi vajanja ljušture morskog ježa Njegoševe bronzane biste metalnih iskopina sa placa
đe je podignuta njegova kuća
a ne vide se ni odrazi ženskog akta u staklima vitrina
noćima se iskradao iz sna i iz svoje sobe na prstima tiho ulazio u biblioteku
izazivajući figuru lijepe žene
što je vješto čuvao
u slojevima drugih vizija
bio je to tren kad je ležerno skinula svilenu haljinicu
i čarape sa halterima
a potom gledala svoju privlačnu nagost i ne sluteći
da su bubice (zaostale od DB još iz devedesetih)
snimile šum svile
a stakla vitrina požudno tijelo
i tako se bezbrižno na kratko predavala erotskim fantazijama
4.
Nastavak ove priče ima istu auru.
Vodi me u izbrisani dio prošlosti, i onoga što sam poklonio.
Tišina…
I poneki smušeni zapis, jedinstveni zalog koji se više nije mogao vrjednovati.
Kao prepuni prostor memljive antikvarnice u kojoj se samo slučajno može naći neki poredak. (Ako je u ovoj priči potreban bilo kakav poredak.) Jer artefakta, ispreturana, sklonjena ili zaklonjena drugim stvarima, i nijesu bila baš neki bitni podaci.
Kao svi oni što su se smjestili mimo mene i premještam ih poput stvari, koje više ne trebaju, a još imaju skramu uspomena i mojih dodira na
svojim oblicima.
CRNA GREDA U ARKADIJI
Dimitriju Popoviću
kraj je marta u Arkadiji
pod cetinjskim nebom varljive visine
jugo je kiše
i zmije
u božanskom pravu samoće
slušam
pulsira Crna greda
pozivom da krv opet pocrveni
i čekam
glasove skrivenih stihova
ako smo neotuđivi imetak smrti ništa nas više ne može smanjiti u stvarnosti
mimo horizonta
i sumnji u samoći
skrivenih pejzaža gotike Grinevalda i Raspetog
sa jezom ukočenih prstiju u crnom nebu
u mekoći Leonardove izmaglice u jezi Lotreamonovih vizija Preobražaja Kafkinog bareča
i Sioranovog Raspadanja
ništa se više ne može predjelu
sa neotuđivim mirisom bijelih gorskih narcisa suvim kostima ptica
i životinjskim skeletima
sa zvukom imena
poput neke zlatne monete Priča iz Arkadije
NAKIT ARKADIJE
Jagodi Popović
ne dolazi smrt
da bi se spasili besmisla
i postali nedodirljiva zvijezda u prostranstvu mraka
iako traje
nježni sloj zaštite na stijenje Arkadije
đe leže bijele kosti
tvoj prvi nakit kojim je maestro osmislio lijepa očajanja
i raskošnu smrt
zauvujek slećelih glasnika
njihovo Vaskrsenje i Vaznesenje
pod nježnim dodirima
kad ti je ukrasio nježni vrat
Četiri godišnja doba
ili meki dodir vječitih cetinjskih kiša
AKO SE BUDEMO VRAĆALI
neka moje godine i ovu poruku
čuvaju zmije
jer se moramo dugo vraćati i bez žurbe:
do starih zapisa
i posljednje ljubavi
do putokaza za trgove lovora magnolija
i svitaca
do pedlja svog prostora makar se nikad više ne vratili važno je da smo krenuli
2.
krenuli smo
kad nam je kajanje ostalo jedini događjaj
(i mrtvi san samoće
đe je sve bezlično)
kao kad nam nestane na pragu starosti ljubav
(drhtavija jer nije smjela biti)
ili kao kad smo u suvo lišće parka sigurni da nema više groma
ni šapata od kojeg će planuti
kajanje kao da nas je dvosjekli mač rizika udario pljoštimice
pa čujemo među zvijezdama cijuk imena koja se brišu
u prokletstvu dana
što mu se nit kida među raskošnim navezima stiha
kajanje Gospo
samo kajanje
3.
u moru je talas od sirene
došao mnogo poslije njene pjesme i zato sam plutao bez zova
i načina da odredim sudbinu
povratkom u predio sa crkvom
đe je mirna voda jedne krstionice uzalud čekala odraz nježne kože
znaš
niko nije dodirnuo našu tišinu sami je nijesmo prepoznali
u sopstvenim predjelima i beskraju
u njenoj posljednjoj priči
ništa lakše ne vene
od vijenaca tvoje iluzije moja Gospo
4.
i dok se budemo vraćali nestajaće nas u trajanju nesklada ispod sjećanja
(koje već počinje da boli) i trave
i mojih riječi uzaludnih kao zvono na crkvi
tamo đe nema ni vjernika ni boga
(jer je sve umiralo a rađala se tišina)
tišina Gospo
oko tvoje ljepote začuđujuća
5.
ako se budemo vraćali učinimo dugim to putovanjem neka se cijepaju jedra
i padaju jarboli
i ništa neka ne ostane u uzburkanoj vodi
na obalama neka vjetar ubija tišinu u ljušturama kuća
i šumama lovora
sami smo stvorili ovu bajku Gospo
i sad joj možemo pogledati duboko u srce
DUKLJA
mrtva si
ni akrepi se više ne kote ispod poderane ti toge
čitavog dana boravio sam na tvojoj humci
čitavog dana ni vjetar divlji nije te liznuo niti bilo kakvog kota bi da ti dođe
a sve se mravilo i zelenilo okolo
pustinja si
o gdje je bio pjesnik kad ti je vrijeme smanjivalo dičnost
gdje noćobdija
kad su ti drumski razbojnici krali dragulje
pustinja si
i ja sa tobom u ovom dobu
gdje caruju kolosi i tuga naša malena
čitavog dana boravio sam u tvojoj pustinji i tražio mekane prste onih
što se tako grozno smanjiše u očima našim
i dušu njihovu sam tražio
i ljubav u razorenim grudima tvojim i učini mi se da su došli karavani
ničeg
ni vjetra divljeg da te pomiluje ni mjeseca
da ti dragulje iskleše ni sunca
da ih obdani
(1968)
FRESKA U OLTARU
Poznato e od davnieh dobah, da … najviše zlo i krvoproliće i pokol biva sa ženamah, koe muževi ćeraju od sebe, i žene koe bježe od muževa, pak se sami raspuštaju…
čl. 16 Zakona otačestva
u spisima Senata povodom saslušanja monaha Filareta zapisano je:
Slavni Senate
ne mogu je sve priče svijeta objaviti…
a njen muž
sklon sanjarenju i poeziji kazao je:
volio sam je ali je ipak
ljepša bila potreba da to prestane
i zato sam ostao miran kad sam
naćeran olujom ušao u crkvu i vidio u oltaru
među njenim neutaživim bedrima tijelo kaluđera
nago
i čupavo
oblizivala je svoje lijepe usne
naklonio sam se nesvjesno i dodirnuo dveri
koje su škripnule mučno
nemirna tijela su se ukočila jedan oltar
sa Odigitrijom
svecima i njihovim rotulima
što su lejulali u titravom izvoru lojanica nije znao trenutak
toliko skuplji od biblijskog nauka i božanske zapovijesti
nikad je nijesam vidio tako strašnu u svojoj moći
i zažalih
kad je napravila trzaj nogom i zakačila svijeću
koja je u svijetlom luku
pala na mantije kaluđerove i ugasila se
spolja
kroz mutna okna hrama munje su cijepale mrak tukla je krupna kiša
a ja sam
na svojim modrim kapcima
i dalje gledao neodoljivu fresku sramnih slasti
ja im praštam slavni Senate
TABULA RASA
imali smo mir misao za pokornost
dragane koje nijesmo smjeli ljubiti i namjeru da sve to podnosimo
ali smo počeli nestajati prvoga smo izvukli iz talasa
i nosili okrećući leđa suncu
(sjenke su nam bile iste) drugi se spalio vičući: istorija je pepeo
a neki su stručno ubijeni i sahranjeni uz počasti
(više ih niko ne čita)
mnoge su uništili
po nekim davnim zakonima kidanjem jezika
nosa sljepoćom
(i još uvijek žive u nadi da to nije život)
najgore smo prošli mi sami na sceni
u nekoliko praznih činova pratili su nas oblaci i ritam kiše migoljila su izlizana tjelesa
i ostaci svijesti
a onda su popadale riječi i čulo se:
tabula rasa…
a toliko drugog ostaje
(1984)
KRALJICA JAKVINTA
1.
princeza je
na dukljansku obalu
dojedrila normanskom lađom iz Barija riješena
da odluka gorčine koja je dovela
ne lomi njen posljednji pečat
vijest da će postati dukljanska kraljica saopštio joj je otac
Arhiriz
i još je smogao snage da kaže:
ljepota je tvoj udes
razumjela je to kasnije kad joj je princ Bojemund
rekao da je normanski ulog u igri sa strašnim protivnikom
misle ga pobijediti tobom
kazao je nesrećnik
hrlila sam svom udesu i uživaću u njemu kunem se
ali ne izgovori to
riječi ostadoše duboko u njoj kao oslonac
2.
Karavela kojom je princeza doplovila u kotorsku luku ostala je kao poklon Bodinu od norma- nskog kralja Roberta Gviskara. Kako saopštavaju izvori, u pratnji buduće dukljanske kraljice su bili, pored ostale posluge, opat Dolčino, koji je ispovijedao na putu do Kotora, i dva redovnika. Opat je bio znameniti iluminator i opredijelio se za boravak u opatiji Sancti Michaelis de Tumba na Prevlaci, đe su se nastanili i dvojica redovnika, takođe vještih ovom umijeću.
Jakvinta je brzo počela ostvarivati zakletvu. Boraveći uglavnom na kotorskom dvoru, dok je Bodin ratovao protiv Raške, Bosne i Vizantije, a nakon smrti Roberta Gviskara i protiv Normana, osvajala je vlast i gubila simpatije. Sedam godina nakon dolaska bila je majka četiri sina: Mihaila, Đorđa, Arhiriza i Toma. Ljepotu je održavala kupkama i masažama, a ljeti dugim plivanjem i odmorom na jednoj pješčanoj plaži blizu opatije na Prevlaci. Hroničar je zapisao da je protekom vremena i Bodin sve rjeđe, poslije napornih ratničkih pohoda, ostajao u Skadru i da se najbolje oporavljao na kotorskom dvoru.
Te sedme godine od Jakvintinog dolaska ova priča je uobličena. Nema svjedoka, nije je zabilježio nijedan hroničar, niti su je kraljičini zlotvori dostavili Bodinu. Ono što slijedi je jedino moguć rezultat do kojeg je pjesnik mogao doći poslije višegodišnjeg traganja. Povod je bio sasvim neobičan – ukrašeni pergament što sam ga kupio u jednoj antikvarnici u blizini Egipatskog muzeja u Kairu. Dodir presavijenog pergamenta, latinsko pismo i neobične minijature, pobudili su u meni osjećaj omamljenosti. Sad sam siguran da je to osjećaj koji može izazvati samo slutnja na prepoznatljivi susret sa sudbinom.
Antikvar mi je objasnio da mu je pergament prodao jedan prijatelj iz Istanbula. Pošto sam platio požurio sam u hotelsku sobu i počeo pažljivo razgledati dragocjenost.
List nije bio istrgnut iz knjižnog bloka, kako sam u početku mislio. Na sreću, radilo se o cjelini, reprezentativnom primjerku južnoitalske minijature.
Scena na prvoj strani Izgon iz raja bila je više samosvojna interpretacija nego ilustracija biblijskog teksta. Zamišljena kao događaj koji se odigrava na egzotičnom ostrvu, predstavljeni su, gotovo savršenim (mikro)realizmom, likovi Eve, sasvim nage, koja kroz lučni otvor, kao pobiješnjela robinja, stupa u stvarnost i Adama, u odeždi opata i u klečećem položaju, sa rukama ispruženim kao u molitvi. Kroz otvor, iza nage ženske figure, nazirao se rajski pejzaž čije sam obrise prepoznavao. Nad otvorom, kao uklesano u kamenu, pisalo je: JAKVINTA.
Lagano podvlačeći prstom sricao sam naglas: JAKVINTA.
Vjekovni mrak se lomio. Dukljanska kraljica i majka dva dukljanska kralja, prva koju nam nijesu mogli izbrisati iz pamćenja, koju smo prognali. Nijesam trebao gatare da mi vidovitošću potvrdi činjenice.
Ta naga ženska figura je prva dama koju je sačuvalo istorijsko pamćenje mog naroda. Graciozna, crnokosa, senzualnih usana (koje je iluminator s posebnim nadahnućem slikao) i sjenovitog pogleda, kao da su oči, u potirućem vremenu, ostale bez sjaja.
Bila je to i ljubav čovjeka što kleči sa rukama ispruženim prema obliku svoje čežnje, koji je sebe slikao s leđa, sa navučenom kukuljicom. Krio se, usitnjen pred svojim grijehom.
Tri preostale stranice bile su popunjene nizovima sitnih slova, i jednim bogato ukrašenim inicijalom ispod raskošne zastavice na početku. Dragocjeni sadržaj me je tek prevodom i prepjevom, što sam uradio sam, učinio robom konkretne opojnosti.
Opatova drama (on je tvorac izuzetnosti koju sam dužan prezentirati) počela je na lađi, kada je Jakvinta prvi put zatražila da joj udijeli sakramente i ispovijedila se. Saslušao je i zanijemio; ona nije tražila oprost – svi su se o nju ogriješili.
Od tog trenutka počeo je njegov udes. Otrglo se neko zabranjeno sjeme sa njenih usana i on je, nesvjesno, počeo živjeti svoju “pjesmu nad pjesmama”.
Kako je proticalo vrijeme, Jakvintina osveta je počela dobijati povratno dejstvo; ostajala je sve usamljenija, nekako strahotna, ali veličanstvena u isto vrijeme. Opat je često ispovijedao, a potom bježao u svoju ćeliju, u svoj haos, raskrižen između strasti i beznađa. I kada joj je, te sedme godine od njihovog dolaska, rekao kratko, pružajući pergament, zbunjeno je odbrusila da ne shvata. Kako samo možeš?, dodala je tonom koji mu je garantovao da ona nikada ne može razumjeti svijet njegovog grijeha.
Nedugo potom, napustio je opatiju na Prevlaci. Opraštajući se od kraljice na kotorskom dvoru, po kratkom razgovoru zaključio je da pergament nije ni pogledala. To stravično poniženje primio je kao zasluženu kaznu.
Opat je netragom nestao.
Jakvinta je, kako saopštavaju ljetopisci, sve dublje tonula u spletkarenje i okrutnost, na kraju i zločin.
Nakon smrti kralja Bodina, dva puta je postajala kraljica-majka, i, konačno, doživjela sudbinu prognanika. Ali, na taj bezdomni trag, ponijela je pergament opata Dolčina.
Gdje se sve ta dragocjenost mogla nalaziti dok smo se sreli u kairskoj antikvarnici. Na listu je bilo nekih pečata, teško čitljivih, ali sam bio svjestan da za takvo traganje više nemam vremena, niti je sada to bilo najvažnije.
Sudbina mi je udijelila da sačuvam ljepotu grijeha opata Dolčina. Devet vjekova poslije.
I ja to činim, kao njegov izdavač i saučesnik.
PJESMA OPATA DOLČINA
Napomena: Prevod pjesme opata Dolčina radio sam sasvim slobodno, iako je u pitanju rimovana poezija. Za ovakav pristup su me opredijelili stihovi koje objavljujem u ciklusu Nezapisane pjesme opata Dolčija. Ako neko i posumnja da se radi o istoj ličnosti, možda će mu istovjetnost pjesničkog izraza, isti mentalni sklop i druge podudarnosti, pomoći da i to prihvati kao činjenicu.
ovdje su nastali ožiljci i početak vječnosti ovdje su
gospo ostali crni
tragovi tvoje svjetlosti a gadiš me se
znaš
Bog je prvo stvorio grijeh
(kako bi drugačije nastajali sveci)
pa potrebu za njim i snove
a onda smo došli mi da Bogu ugodimo
molio sam da te ne poželim duhom pocijepanim
i hvatao za klizave ivice bezdana nijesi zavrijedila moj pad
nijesi odabrala pravi grijeh za vječnost način da gledaš u crveni cvijet šipka
i da mu se raduješ
da te vesele oblaci i kiše nijesi vidjela
kako sunce uživa dok opasuje tvoje nago tijelo koje se pomalja iz mora
nijesi znala da se osvrneš okolo da pogledaš u čemprese
ili zaškureni prozor redovničke ćelije da te usreći jedan teški pogled
što ispod navučene kukuljice pada na tvoj bestidni umor
stolovala si
i u samostanskoj čamotinji
daleko od razvijenih zastava Bodinovih i svoje grabljivosti
posljednji put kraljice moja
dok sam klečao pred prividom tvog obličja glatkog i vlažnog kao oblutak morski
dok sam tražio drhtaj u sjenovitosti očiju slutio mekoću usana
i toplinu obroka dukljanskih prinčeva dok sam u svetačkom zanosu
čekao grč
da skrutne tu prelest odnekud iz njenih čarovitosti izvukla se zmija
i klizeći mekim reljefom definisala prostor moje nemoći
van opatije benediktinci su
skupljali školjke i morske plodove i čuli su se glasovi u polju
a ti si i dalje ležala na morskom pijesku sama
i odlučih Gospo
da te prepustim da lagano
toneš u jezu
ptičurine na morskoj hridi
sad kad je sve konačno i besciljno
ipak
ti si za sve imala oprost i trajaćeš mojom žrtvom
više nije ni važno je li ti trebao i jesu li ti dovoljne
sebičnošću sužene granice grešnosti
KOZAREVA SMRT
taj kozar viđen je
kako u jednoj morskoj uvali kraljicu Jakvintu
maže smješom maslinovog ulja i kantariona
i Bodinu rekoše
da je zbog toga ubijen
a on reče neshvatljivo tiho: pali su noćas jarboli Kraljice
NEVRIJEME U PRIRODI
nailazilo je nevrijeme našli smo se u samoći
(ona je bila vrh naše slobode)
nad ubijenim ljetom i pomrlim leptirima pala je kiša
i opet je slike
užasne i za buduće sjećanje pratio
najljepši refren moje mitologije
vraćamo se
tamo đe je bilo naše groblje (bez umiranja
kako bi prepoznavali vječnost)
bili smo praznina
pod odbačenom maskom ugušeni riječima
koje smo nekada lako mogli reći
LJUBAVI BLUDNICA
bili smo predugo sami
da bi mogli pomisliti na ljubav
i tragali
po sramnim predjelima i poganim mjestima
a onda smo padali u mistični stid kao da ubijasmo
zavjetno biće
a to su ipak
bile ljubavi
KAKO PREŽIVJETI VIZANTIJU
kako preživjeti Vizantiju – govorila je
i tresući se
čekala da pitamo a mi smo ćutali
oni nam se polako zmijski uvlače u riječi i mi opet
žrtve – govorila je dalje tišinu su iskale njene riječi i trenutak razuma
zaista kako preživjeti Vizantiju
purpurne sobe i carske zločine slijepe vođe
preteške presude
ludosti bjekstva
želje za tuđom svjetlošću sječivo na licu Gospe nož u grudi Isusa plamen za ikone
za molitve i divljenje plutamo Vizantijom
ostrvo i kapela na groblju
i zmije između kostiju i vječnosti
i sveci za čije božanstvo nema vjernika a malo dalje
šiblje i podivljale ruže krstače bez obilježja
zapušteni mrtvaci
u luci koja više ne čeka ni jedra na horizontu (svaki se život plaši ovakve zasmrti)
a morem plutaju olupine cvjetovi magnolije
i nikad otvorene knjige
upute crkve ponekad misao na vjekovnost i miris tamjanski
i raskoš utvari i trajanje
čuvaju ponegdje i Boga
u drhtavom obredu monaha ali tok onaj široki
nosi sve pred sobom
i odiše mučnim nasljeđem
zaista kako preboljeti Vizantiju ostaviti je prahu i divljenju
kad ovdje
jedino prošlost nema kraja
NOĆ IZ LAPIDARIJA
1.
pod čempresima
ostaci klesarskih nježnosti sa utvrda i stela nadgrobnih sa krstionica
portala i oltarskih ukrasa
kamenje značajno veliko
ali za dušu teško
i nema vremena ovog niti drugog
u čije temelje gledam
na jednom grobnom kamenu (kraju svijeta i simbolu besmisla) ime polomljeno
kao pogođeni glasnik
čija je poruka naglo prekinuta i slika koju nazirem –
linija
i tri nejednake zvijezde iznad
i uništena slova sedam stihova samo posljednju riječ slutim
NOĆ
na kraju sedam redova života
molitva
za nenamjerne vjernike
za pogled i šapat ili ćutanje
2.
poruke stvorene da se istražuju dodirom po udubljenim slovima i uresima gorčine
klize prsti
stapaju se s nježnostima skamenjenim onih što nikuda nijesu stigli
zar je ovo volja tvoja moj Bože
što bijaše grješno u tim zapisima i vizijama
nad prahom i prazninom
i neshvatljivo jasnim ciljem samo riječi dijele vlast s tobom
Gospode
ali uzalud ih tražim i sakupljam ime
od kostiju njihovih
na komadima kamenih ukrasa
u ovom strašnom ćutanju među leptirima i lovorom
3.
nestale u svjetlosti zavjetne kuće
i simboli
tišinu vječnosti nastanjuju leptiri i svici
i uzdah onoga
kojemu ne donosi pročišćenje ovaj strašni božji grijeh
PRVI KRUG
ne znam
da li se čuo šum
dok mi se kosa dizala od straha
mislim da sam spavao
sa životinjama sam bježao iz zapaljene šume
uz stijene
(ako spavam
što se ne budim Gospode – pomislih)
zvao sam
(iako niko nije mogao čuti) kriknuo
(da me razumiju
svi oblici života na zemlji) pao
i usnio
ŠESTI KRUG
a onda
(o Gospode sanjam li) doplovili smo u zemlju nekada našu
sa dvorima razorenim i hramovima pustim
u zemlju đe više nijesmo nalazili svoje prijatelje i vrijeme
i da nije bilo onih morskih hridina na koje smo dovodili dragane
da s vijencem
od šipkova cvijeta i lišća stoje na vjetru
mislili bi da nam je podmetnut tuđi pejzaž
što na mjesečini
(i nju smo prepoznavali) samo liči
na naše iščezle luke
tu sam već bio sam kao polomljeno veslo odbačeno
svi bijahu otišli
da mi izdaleka postavljaju pitanja teška
neugodna
zbog kojih sam stezao glavu šakama i vikao
ja sam samo čovjek
a ovo je prazni svlak jer onaj davni predio
našao bi mjesta za naš prah kad mu dušu već poklonismo
NAGOVORITE IH DA ĆUTE
one što su viđeli molim vas nagovorite da ćute
(više nikome neće smetati) a ovo što zapisujem
ne kazujte
recite
da je moje očajanje bilo toliko
da je pomutilo preciznost zapažanja
užasno je
znati da su tačni ovi iskazi
da je autopsija posljednji pokušaj da se nađe bar nešto
od onoga što je moglo biti
i neka budem zato jedini svjedok i neka budem
ako hoćete
onaj koji je ubio (a ovo
upamtite a otćutite)
nije bio Isus
da mu bol donese trajanje
ni mi vjernici da mu komade
vratimo u cjelinu
OSTAJE ONO POSLIJE
Nadi
nemam prava na tu ljubav (a druge neće biti)
ponekad prođem bulevarom i kroz lišće kedrova
vidim je
oslonjenu na ivicu prozora
vrijeme mi nije uzelo riječi koje nijesam morao kazati
i ono što nijesam htio pamtiti- kažem
presuđeno je
ali ostaje grijeh kao inat
ostaje ono poslije pobuna
i pitanje što znači prošlost koju sada kao tuđi jauk možemo mirno odmjeriti
ostaje kažem
ono poslije završene priče
o palim jarbolima i polomljenim veslima drhtaj da je sve prošlo
i bio je kraj
a ima još nešto
ipak
ona čeka
jedra na vidiku jedan određeni talas i drugačiji svijet
i ja da prođem
DOK ČEKASMO ISTU SUDBINU
Pavlu Goranoviću
krici galebova nad uvalom divljali su u nama
kao roblje
i kidali sve do srži
dok čekasmo istu sudbinu za ulog nijesmo imali ništa
obaveza ti je bila da voliš
čuo sam dolazeći ovamo
nijesam je ispunio
i sve je prešlo u dosadu
ostavi svoj svlak možda će začarati onu
što mu zvuk slučajno otkrije
pred isplovljenje brod se oglasio staračkom sirenom
a onda je raznešen u komade grabili smo se za mrtva tjelesa dok su nam se usta punila krvavom vodom
u preostalim jaucima
još smo prepoznavali život
i nijesmo mislili na prijatelje kroz čije smo utrobe
i komade plutali
mi što smo svijetu nudili morsku pjenu (nije bilo više riječi
za ime naše bijede)
KOSARA
UVOD
Niko me ne vidi. I ne traži u iznenadnom miru. Ptica je dolećela i čujem lepet njenih krila u krošnjama drveća.
Pod njima tražim svetost dukljanskih prostora preko starih hronika i tekstova istraživača. Trebalo je da pišem libreto za operu Vladimir i Kosara na nagovor kompozitora Senada Gačevića. Nikad ga nijesam napisao.
Ali ostalo je puno poezije, drama i tuđih vizija koje sam prikupljao, preko interneta ili po biblitekama i arhivama.
I odlučio sam da ipak pokušam dočarati dukljansku svetost uz Barski ljetopis i druge slojeve kroz vrijeme do danas.
Neka mi se ne uzme za grijeh što niđe ne navodim izvor. Uostalom, sve je pisano na temelju Dukljaninovog ljetopisa.
I evo…
PRELUDIJ
Sveti mučenik
Vladimir Dukljanski
od mladosti
ispunjen duhovnim
vladao je Dukljom
ljubljen od sviju
kad krenu
Samuil Bugarski
sa mnogom vojskom
na državu njegovu
a on štedeći krv čovečju
skloni se sa svojima na brdo Oblik
đe im zmije
u dugoj opsadi
golemu muku nanošahu sve
dok Vladimiru
Bog ne usliši molitve
i ukroti gmazove
ne mogavši ga silom zarobiti
Samuil ga pozva na vjeru
a ovaj nezlobiv
dade mu se u ruke
i on ga posla u svoj prestolni grad
na zatočenje
a onda
poplijeni i popali Dubrovnik, Kotor,
Bosnu i Rašku
* * *
jednoga dana
carska šćer Kosara
na očevo dopuštenje
siđe sa dvorkinjama
da izmije glave
i opere noge sužnjima
i upozna Vladimira
lijepog
smjernog
punog mudrosti
vrativši se
kleknu pred Carem
i kaza da je uda za Vladimira
ili će prije umrijeti
nego poći za nekog drugog
car joj je udovoljio
i poslije vjenčanja “na kraljevski način”
vratio je Vladimiru kraljevstvo predaka
poslije smrti cara Samuila
pogubljen je Samuilov sin Radomir
da bi se prestola domogao
njegov brat od strica Vladislav
a ubrzo zatim pogubljen je
i dukljanski kralj Vladimir
kome je novi makedonski car u Prespi
umjesto obećanog prijateljstva
pripremio mučeničku smrt.
Kosara je žalila
“više nego što se to riječima da iskazati”
okonča život kao kaluđerica
i bi sahranjena u crkvi Svete Marije
do nogu svoga muža.
VIJENCI KOSARINI
o Blaženi
moja kobi
i moja vječnosti
evo me
u dubravi na našem Obliku
s vijencima od divljeg šipka
i pitomih zmija
umjesto mojih carskih dijadema
horde su prošle
s nategnute tetive fijuknula je praznina
a teški mač ne siječe ni plavi prostor
gledam laste koje su okrenule smjer
i orla kako nadlijeće
dolove sa Dukljanima
tek prispjelim zaplijenjenim sagenama
i njihove dragane
umorne od posla u polju
i čekanja
a potom uz lojanice i tamjan u odjeku pustinje konaka
za vjekove strijepnje pred nama
spremam Blaženi
svoje ruke sklopljene u molitvi
(kao dva uplašena siročeta
što moraju
da napušte lijepi svijet)
da ti vrate tajnu dodira van svetosti
u kripti crkvenoj
i dok mi
neopisiva milost struji utrobom
kao uzdrhtala kap otkidam se
i padam u kalež gorčine
da nemoćna
čekam
2.
izgon iz raja
bila je prva lekcija moći
koju smo morali znati
kao znak da je sve volja Gospodnja
čak i ravnodušje plaćenika
što te izdao
pa onda u miru zveckao srebrnjacima
i trag našeg odsustva Blaženi
koji će ostati
3.
nije više važno padam li ili letim
u nedosegljiva prostranstva i privide
đe se vječnost uvijek očekuje
ovđe već sve postaje pustinja
šume u kojima nijesam bila
sobe u dvoru đe više ne svraćam
i moje škrinje
sa svečanim ubrusima
vezenom odjećom
i ćilimima
što trunu u izlišnosti
sve nestaje
Blaženi
osim stida
od tvoje mučeničke smrti
4.
naša Konstancija
čiju bestjelesnost još ponekd oćutim
u grču užarene utrobe
je znak
da “…ljubav ne umire
jer tad bi bio kraj proročanstvima”
sve njene dragocjenosti
zlato
filigranske ukrase
i mirise
što smo joj
čuvajući privid
kupovali od feničanskih trgovaca
ostaju
nedirnute
i samo njene
5.
čekanje konačnosti
je moje bogatstvo
i tvoja blaženost
jer ma koliko se užasavala
tvojega umorstva
i ovog života
nikad mi tijelo ne bi počinulo
u tako raskošnoj zasmrti
do tvojih nogu
uz zapaljene svijeće
i zažegla kandila
i u mirisnim oblacima tamjana
iz kadionica sveštenika
u svečanim odorama
to mi je
dar Božji
TAJNOPISI JELENE BALŠIĆ
Ostavi dušo slasti, ne teci u neizvesno,
da ne preduhitri te smrti da
ne polučiš spasti se…
Jer, i meso truli od mnoštva zala mojih.
Nikon Jerusalimac (oko 1380 – posle 1468)
1.
svom duhovniku Nikonu Jerusalimcu
“kao od nekakva sna trgnuvši se” Jelena Balšć
piše: “zaželjeh se
tvoju svetost videti” i pita:
“je li usamljeništvo i negovorenje bogougodan život”
ali
kao da nije to bilo pitanje monahinje od sedamdeset ljeta koja je u mladosti bila
“visoka stasa, tanka struka,
mlečnobelog duguljastog obraza, zlatne kose”
a povrh čela je
hroničar zapisa –
“…nosila dijademu s mnogobrojnim brilijantima i safirima”
jer strpavši se u manastirsku čamotinju iako predata Gospodu
kao u očaju
dopisuje Jerusalimcu:
“ne liši nas željenog
jer ćeš se u dobroj nagradi oštetiti”
i
“u svemu rečenom ne zapovijedam već molim
i klanjam se licem do zemlje ne prezri”
2.
lijepa Jelena izgubila je sve svoje
(sahranila je dva muža oba vladara)
i nadživjela sina gospodara Zete
u šutnji crne rize jedino joj riječ Nikona Jerusalimca postade dragocjenost
“jer
kaže –
za malo i za kratko bi nam viđenje kao kada bi neko rekao
kako u zrcalu lik ugledasmo
ili u neki san laki da bejah snesena
i zbog brzine ne primi moja bednost što željah”ali
“…poslanije tvojega rukopisanija … od sve moje duše
izljubih celivajući…
i često ovo pročitavam i naslađujem se
kao u nekoj riznici carskoj
većoj i od zlata i od srebra”
3.
“i tim božanstvenim rečima… krmanjenje duhovno imasmo i do danas.
i ćutih tvoje duše bogoljubnu narav i netelesno anđeosko prebivanje…
i veoma tvoje videti zaželeh prepodobije i ne malu od tvojega viđenja
meni priploditi korist
no zbog dalekog nam rastojanja i more
i gaj
ovog radi uzroka
nemoguće nam je videti svetinju ti”
u pustinožiteljskoj nirvani
Jelena je prezirala uzvišeni status
u čijem je vrtlogu ostala pusta
“željenje bogatstva i slava
a ujedno i slasti ne ostavljaju nas koji su na talasima
u moru ovog sujetnog života predati svetlosti čistog
i netelesnog prebivanja.
jer se pomračiše duševne oči mukom i metežem koji je u svetu”
4.
“o časni oče
neka i tvoja nagrada nadežna bude i tvoje svete molitve
da bismo imali stup kreposti od lica neprijatelja
i da se izbavimo mnoštva grehova i obretemo milost
na dan strašnoga ispita
Da
budi mi Gospode amin”
EPILOG
U testamentu Jelene Balšić, koji se čuva u Historijskom arhivu, u Dubrovniku, baštiniku njenih epistola, i Goričkog zbornika kojeg je sačinio za nju, stoji da među “čeljad
koja je sada pri mni, koji bi se prilučili na samrti moje, da se dast duhovniku mojemu, starcu Jerozolimskomu Nikandru, 50 dukat…”
To je časni otac, dobio uz ono što mu je postupno “ostavljala” od potrošenog života u dragocjenim epistolama.
PRINCEZA ZORKA
gospođi Vesni Vičević
Sve princeze ovoga svijeta, i u svim pričama koje sam o njima znala i čitala, na kraju su bile srećne, udale se za princa i dugo i lijepo živjele! Ako bi princezu usred priče neko i otrovao, do kraja bi se uvijek našao neko drugi da je spasi, ako bi zaspala dugim snom, našao bi se neko da je probudi, ako je bila tužna – da je razveseli… tek sve su priče imale lijepi i srećni kraj. Samo je ova priča o našoj crnogorskoj princezi morala da bude tužna, i to toliko tužna “da je to velika žalost na Cetinje bila”. Bolje da mi je strina nikad ni ispričala nije.
Vesna Vičević. Škrinja njeguške odive
Najteže su najbliže teme, one što
se, ukrštaju sa našim životom. Kao priča o knjaginjici Zorki Petrović, odnosno Karađorđević, ženi Petra Karađorđevića.
Kontroverzni monarh rijetko je bio književna tema,
A zaslužuje.
Kao vagabunda, koja se sa dna dohvatila kraljevskog prijestola, zahvaljujući, prije svega, tazbinskim vezama.
Na jesen 1964. godine, u Beogradu sam se sreo sa školskim drugom, koji mi se na kraju
srdačnog razgovora, rekao da je svakog dana naveče, u poslastičarnici na uglu Njegoševe ulice i Maršala Tita. Dodao je da tamo oko
pet popodne na kafu dolaze princ Đorđe Karađorđević i Danja Vukotić, šćer serdara Janka Vukotića.
Iako nijesam bio impresioniran, istog dana
pred veče svratio sam u poslastičarnicu. Moj prijatelj je već sjedio sa gospođom markantnog lica i skromno obučenoj. Princ se pojavio, nešto kasnije… Visok, mršav, malo poguren, sa francuzicom, u pohabanom kaputu i odijelu sa
bijelom košuljom i kravatom. Razgovor uz bijelu kafu, bio je uzdržan, pa sam se osjetio kao uljez.
Ćutao sam pomalo odsutan, i ne sluteći da bi mi jednom sve to moglo biti dragocjeno.
Princ je bio jedini kraljevski izdanak bivše Jugoslavije, koji se slobodno kretao njenom teritorijom.
I dok sam ga gledao i pokušavao da se skoncentrišem na njegovu priču, stalno mi je u podsvijesti bilo da je unuk našeg kralja Nikole, i jedini svjedok smrti majke Zorke.
Tek mnogo godina poslije, lice princa Karađorđevića, prizvala mi je usvijest pjesnikinja Vesna Vičević pričom iz knjige Škrinja neguške odive o crnogorskoj princezi. To je bio najdublji povod za nastanak ove poeme.
1.
moj oče jagnje sam
što je samo došlo na žrtvenik za koji je uzgajano
ali koji će to biti kralj
što ne zna ni ubiti sa stilom
koliko gođ
računao na svemoć odsustva pod slojevima zemlje
moja tišina
će mu sve manje značiti zaštitu
2.
nikad u sopstvenosti
(između haosa njegove sramote i tvoga dostojanstva)
bila sam neko drugi
a odgajao si me za slobodu oče
i svete vijence lovora
ljepše bi bile manastirske ćelije koje si nam pripremao
uz jezersku tišinu Vranjine
3.
evo
noć je gotovo cjelovita kida mi minute
a iz svjetlosti
osjećam još samo miris gorskih ruža (bisera kamenjara)
i tamjana
diže se sidro dragi oče
i kreće moj jedrenjak ka horizontu
a onaj ostaje da živi i traje
bez moga oprosta
4.
ova noć nema novog smisla
niti mlijeko iz mojih grudi
plašim se
oče
da iz ove ranjene utrobe
nije rođen onaj
što ga neće progoniti
ni grijeh ni sramota
i da je krvoločni urlik
na vrhu skala
simbol njihovog trona
na koji smo krenuli da ih vratimo
5.
progonićemo
nas dvoje
to zločinačko obličje
sada već prepoznato
kao u bajci
ili biblijskoj priči
goni ga oče
(ne daj mu ni dlan zemlje crnogorske)
dok ne umre u bijedi tuđeg života
NEĆE NAS NASLIJEDITI TIŠINA
Miju Popoviću
opet će
iz našeg strpljenja buknuti bijes
(nećemo klečati)
dok gođ postoji sivi i krvavi kamen
Montenegra
i njegova neporažena zastava
neće nas naslijediti tišina
ni kad neki jadnik
otvori utrobu trojanskog konja
(i ode prebrojavati srebrnjake)
ne nadaj se –
nikad ovđe
neće biti posljednjeg boja
MARGARITI
noć je i kiša
za bdjenje uz lampu
i ovo pismo
po kojemu prosipaš crnilo (kao ranjena hobotnica)
za scenu
buđenja praha iz zemlje
i njegovih bivših oblika i kretnji
za ljepotu grješnih
i grješnosti
vatre od kojih ti se još koža žari
sad su pepeo
po kojemu možeš zaigrati
nijesi više ona iz bajki
dugo si se proljepšavala
i prepoznavala svoje vjernike
(jer se ne ublažavahu presude Gospodnje)
zato je i ovo
divljenje za sve što si prošla
od plamena do svjetlosti
HOTEL MEMORIJA
samo srećni znaju ploviti Biblijom
kad u jedra duva
jedini osjećaj
da je kasno je za sumnju
zamišljao sam
sve ovo –
pravi predio
maslinjake
i prašume lovora
samo sa nama
otvorenom crkvom na brijegu
i horom Preisnerovih anđela
bilo je to u noći
kad su krupne kapi
padale na hotel Memorija
đe mi je voljeti značilo osamljenost
i razmišljati isto
jer su sve banalnosti
nestajale mekim dodirom
jednog pljuska
i jedne svjetske prolaznice
nije to bilo samo zbog onoga što je definiše jednostavno
imali smo svoje more
i gubili smo im se u njemu
a onda zgrčeni
u gorčini sopstvenog stida
pitali se
jesu li to bili dodiri naših ruku
a pljušti i dalje po Memoriji
i jednom svijetu
kojim ponovo idem
kao da sam zaboravio da mu se izvinim
zbog svojih dodira
