Pavle Goranović: Stvaralačko uzbuđenje i profesionalni red: Put do znaka i dizajna
(Mile GROZDANIĆ: OTISAK I ZNAK, CANU, Narodni muzej Crne Gore, Podgorica – Cetinje, 2018.)
Objašnjavajući nastanak svog Abecedara, Česlav Miloš piše: „Rad na njoj odgovarao je mojoj dubokoj unutrašnjoj potrebi, koju sam s godinama sve više osjećao: potrebi da zaronim u taj ljudski čestar koji nazivamo istorijom naše savremenosti ili, jednostavno, našom civilizacijom. Čudan je to spektakl i sâm sam se, učestvujući u njemu, čudio nekakvom obilju koje je izmicalo riječima.“ Tako i Mile Grozdanić, na sasvim drugom žanrovskom prostoru, zalazeći u nepredvidljivu „šumu simbola“ i gradeći svoj likovni abecedar, definiše one pojave koje mijenjaju savremenost. Pri tom dokazujući kako, uprkos vrtoglavoj promjeni svakodnevice, moramo uvažavati neke trajne standarde, bez obzira na neuhvatljivost tehnoloških, društvenih i drugih promjena. U mnoštvu mnogobrojnih pisama, znakova, slogova i zaglavlja, za njega uvijek stanuje spektakl koji traži pokret i saučesništvo.
Otisak i znak je knjiga blizankinja Grozdanićevog Puta do knjige. Djelo je to neprocjenjive važnosti koje razotkriva kako stasava jedan svijet, koji uprkos svemu opstaje i ne gubi aktuelnost. Obje autorove monografije su najbolje svjedočanstvo opstanka Knjige i njene nezamjenljivosti u svakom od, nadolazećih ali privremenih, vrlih naših svjetova. Još jedanput, znalački i učeno, a opet prijemčivo i nekako suptilno, s nekom učiteljskom nježnošću, Grozdanić nesebično dijeli raznovrsna umijeća koja posjeduje. Svako ozbiljno bavljenje grafičkim oblikovanjem pretpostavljaće ubuduće uvid u ovo djelo. I zvučaće gotovo nevjerovatno da je samo jedan čovjek stvorio ovako vrijedno izdanje. Naravno, kada ne bismo znali da to djelo potpisuje Mile Grozdanić.
Na jednom mjestu okupljena su različita iskustva, iz raznih perioda i meridijana, brojnih škola, raznovrsnih ideja i konačnih rezultata. Ako je istinita ona tvrdnja Đovanija Gocinija da je štampa preuranjeni medij, onda se u Grozdanićevom djelu ogleda svo bogatstvo te važne ljudske djelatnosti kroz mnoga vremena – do ovog časa, do najsavremenijih dostignuća. Obuhvata ova knjiga mijene njenog dinamičnog napretka koji svakako ima široke posljedice i izazove za stvaralački duh.
Naravno, nije ovdje riječ o istoriji grafičkog oblikovanja teksta niti štamparstva, koliko se radi o istoriji ideja – ali i promjena ljudskog duha, te alata koje čovjek koristi ne bi li ostvario rezultat koji će biti rado viđen, dugo čitan, duboko memorisan. Otuda se autor poziva na Lihtenbergovu misao: „Štamparstvo je zaista kao neki mesija među pronalascima“, jer su drugi izumi, makar uzgredno, često negdje na njega upućeni. Primarni fokus monografije jeste likovno i grafičko oblikovanje različitih, precizno podijeljenih izdanja, ali u suštini radi se ovdje i o oblikovanju stava i svijeta, mišljenja i estetskog suda.
Nakon čitanja Grozdanićevih knjiga, koje su valjda rijetkost i u drugim, razvijenijim društvima, dobijamo bar dio odgovora na brojna suštinska pitanja: kako komuniciramo, kako se formirala negdašnja i današnja stvarnost? Ili: kako se uspostavlja jedno pismo koje želi promijeniti (pogled na) svijet? Stoga, nije po srijedi samo štamparska ili izdavačka problematika, niti ona likovna, već je njen edukativni, ali i estetski – kulturološki karakter dominantan. Jedno posebno razumijevanje epohe donosi nam mreža mogućih uobličavanja izdanja, predstavljenih u ovoj kompleksnoj knjizi.
Grozdanić nam pruža i detaljnu hronologiju progresa i intenziteta dešavanja u ovoj oblasti/ili oblastima. Knjiga pokriva i vrijeme od uvođenja do usavršavanja tehnologija, tako da je njena preglednost, uz strogu preciznost pojmovnika – podrazumijevajuća. (Dok pomno čitamo ovu knjigu, primijetićemo neminovne uticaje tehnologije od samih začetaka ovog izuma. Pa nije li onda tehnologija sredstvo, kojem čovjek određuje granice, kao jednom od svojih jezika.)
Pred nama je knjiga koja nam, posredstvom bogatstva primjera, nudi obilazak gradova, zemalja i epoha: prikazani su primjeri iz čitavog svijeta, opet u presjeku izazovnih vremena i događaja, u kojoj jedna profesija postaje sve traženija, ali i odgovornija. Utoliko je neupitno poštovanje neprolaznih, jednom uspostavljenih vrijednosti. Grozdanić pokazuje koliko uvezanih umješnosti je potrebno da bi se došlo do samo jedne kompletne stranice, ili njenog dijela čak, da bi se moglo pred čitaoca; s rezultatom, koji je prepoznatljiv i kojeg će čitalac po nekom znamenju već upamtiti.
Problematika velikog i složenog praćenja izrade jednog izdanja, bilo ono dnevno ili periodično, obuhvaćena je u svakoj fazi. Brojnim definicijama – enciklopedijski preciznim i nedvosmislenim – potvrđuje se profesionalna utemeljenost i ne ostavlja prostor improvizacijama. Pri tome, Grozdanić posebno ističe: „Stvaralačko uzbuđenje kod preloma, preporuka je, treba da bude istog intenziteta, od prve do zadnje stranice, sve do finalizacije izdanja.“ Time upućuje na neophodnost potpunog upregnuća dara u ovaj kreativno-tehnološki proces. Predanost je preduslov za uspješno bavljenje ovom profesijom, čak i više od toga: autor na jedno djelo gleda kao na svoje čedo – a prisutan je posebno fetišizovan odnos prema izdanjima svih vrsta.
Grozdanić nas svojim znanjem i vještinama motiviše da njegujemo knjigu i njenu ljepotu. A ustvari njegove težnje su potraga do onog mjesta koje je nadomak do savršenstva, ali u jednostavnosti. Izuzimajući mnoštvo znakovitih primjera, koje je vrijeme iskušalo i koji su već nastanjeni u našoj svijesti, on afirmiše ljepotu sklada. Kao potpun znalac i učesnik svih ciklusa u ovom zahtjevnom procesu, on prati osavremenjavanje, ali cijeni ono što je izvorno. (Čitanjem knjige jača i naše razumijevanje i poštovanje za one koji stvaraju ove formate, u svakom dijelu lanca.) Zato njegov posvećenički pristup prevazilazi izdavačko-štamparsku, odnosno i samu likovnu tematiku. I zato ovo nije samo knjiga koja se gleda i čita: za profesiju – to će biti i knjiga koja se sluša.
Traganje za harmonijom tekstualnih i likovno-grafičkih elemenata istovremeno je traganje za otkrivanjem mogućnosti ove vrste djelanja. Dopiranje do ljudske misli posredstvom uvida u znakove kojima se koristi. Sve to skupa put je do saznanja, do načina funkcionisanja svijeta, jezika kojima se sporazumijevamo. Ove stranice svjedoče o moći simboličke poruke i komunikacije uopšte. (Takođe, potvrđuje se da je ideja jača od trenutka, od vijesti, od namjere. Ideja sve nadmašuje.)
Grozdanić do finesa razrađuje primjere i pojmove, uvijek nudeći neposredne uvide u obimni imenik rješenja. Koliko je samo termina spašeno od pogrešne upotrebe i krive interpretacije, ili čak nesaznatosti. Mnogi pojmovi, dakle, ne samo da dobijaju ispravno značenje, već i spasenje. Slijedi postupak objedinjavanja i strukturiranja svih sastojaka neophodnih za proizvod koji mijenja naše vrijeme. Grozdanić nam ustupa mnoge idejne varijacije koje svjedoče o likovnosti svijeta, no i uspostavlja red među ova područja. Vratio nas je i u stara vremena, ali i doveo, odnosno opet vratio, ovu temu u stručno, pa i u naučno polje.
(Recimo, kad dođemo do odjeljka o šahovskim problemima, sjećamo se kako su novine nekada izgledale kompletno i ozbiljno. Podsjećanje na gotovo zaboravljenu strukturu dnevne ili neke druge vrste novine oplemenjuje kulturu sjećanja.)
Knjiga obiluje bogatom novinskom i ostalom građom, izborom pisama, zaglavljima, simbolima… Jedna brižna kolekcija kojoj sigurno nema ravne. Primjeri iz ovdašnje, regionalne, evropske i svjetske prakse, doprinose temeljitosti izdanja. Naravno, knjiga sadrži i primjere kako ne bi trebala da izgledaju pojedina rješenja, na žalost sve češće, usljed zaobilaženja struke, a time i mjere.
Dalje nas Grozdanić uči o porijeklu, primjeni i promjeni znakova / simbola. Polazeći od Jungove misli „Simbol je slika koja je u stanju da najbliže označi svjesno naslućenu prirodu Duha“, autor gradi popis simbola i registar znakova. Vraćamo se na nivo simbola, kao znamena koji nešto predstavlja, kao i njegovih metamorfoza kroz vrijeme. Ovdje se može primijeniti gledište da znak i simbol čak prethode jeziku, oni su – kako Fihte – smatra „izraz naših misli“. I tako je Grozdanić unio još jedan moćan stvaralački žig, dao snažna oznaku i odliku profesije.
Mile Grozdanić, veliki gospar linije. … Rođen u Ponorima, tamo kuda je Vergilije poveo za ruku Dantea. – tako tvrdi Božo Koprivica.
I pored nužno ozbiljnog tona, ne može se ovoj knjizi zanemariti izvjesna poetičnost, pa je moguće da ona posve nenamjerno, miriše na razgovore Eka i Karijera, to jest na onaj „vedri omaž Gutenbergovoj galaksiji.“ Knjiga je to koja sadrži i riječ i sliku, dinamična i sveobuhvatna. Knjiga – uputstvo, knjiga – putokaz, knjiga – sinteza.
Ako bismo na jednu riječ sveli čitav Grozdanićev opus, to bi bila: mjera, precizna mjera sklada riječi i slike. (Sjetimo se Hristića: ozbiljnost, mera, mudra uzvišenost, / Uzvišena mudrost.). Otisak i znak, baš poput Puta do knjige djelo je trajne dragocjenosti. Knjiga bogate građe, vrsnog znanja i rijetke kreacije. Integralno ostvarenje.
I zaista, blažene su profesije koje posjeduju ovakve knjige.
