Nova knjiga poezije Marka Vešovića „Grana sa groba Petrarkina“, objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Za izdavača je potpisan Milorad Popović, urednica izdanja je Dragana Tripković, a knjigu je likovno opremila Suzana Pajović. Objavljivanje knjige „Grana sa grba Petrarkina“ je pomoglo Ministarstvo kulture Crne Gore.
O AUTORU
Marko Vešović je rođen 1945. u mjestu Pape kod Bijelog Polja. Vešović je bosanskohercegovački i crnogorski književnik koji živi i radi u Sarajevu. Diplomirao je i doktorirao u Sarajevu. Vešović je pjesnik, romanopisac, esejist, književni kritičar i prevodilac. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od urednika Antologije najnovijeg bosanskohercegovačkog pjesništva. Najznačajnije knjige su mu zbirke pjesama „Nedjelja“, „Osmatračnica“ i „Poljska konjica“, roman „Rodonačelnik“, te knjiga polemičkih tekstova „Četvrti genije“. Preveo je poeziju Emili Dikinson, Šarla Bodlera, Marine Cvetajeve, Josifa Brodskog, Ane Ahmetove i druge.
ODLOMAK
U MUZEJU POLJSKOG VELIKANA
Kroz tišinu nalik onoj što izlučuje
Borje ju, stog u njoj ima tamjanskog nečeg –
Hodam i pitam se šta li bi trebalo
U svemu ovom da vidim? Šta je napreče
U tim stvarima koje bezvremljem huje
Jer kao slavne slove
Pa izvan godina plove?
Kako gledati da sve to ne ostane mi malo,
Obično? I treba li da vidim ili da čujem?
Treba li mrtvo da budim
Ili da probudi me? Ciku dječiju love
Uši izvani. Tu mnogošta se nudi
Davno i poljsko. I svaka stvar je krta
(Čini se da ništa i nema krtije
Od onoga što muzej krije).
Treba li da, možda, njuši se prije
No da se gleda, da njušiš poput hrta
Iz Ćamilove priče:
Te stvari, mada sad su u službi ničem,
Da su vrijedne, to valjda treba da čitam,
Da čujem, ili da njušim:
Ti medaljoni, ta pera pelikan,
Te lule mulatske boje, i ta
Džepna ura (kao da još se čuje) –
To mora nešto da kaže duši,
Jer time mrtvi služio se velikan.
Zagledam pomno u sve što tu je,
I možda veli, a možda ništa ne veli,
Ali znam, a na to navodi i dječja cika
S vani, trebalo bi da se ta crta
Veoma važna prekorači: ovo prilika
Zadnja je da razberem je li
Neporecivo velik
Kao što neporečno je mrtav.
A ti, što iže jesi,
U tvome oku mora da svaka
Slava je kao trag mlaznjaka
Na nebesi.
GRANA SA GROBA PETRARKINA
Vidio sam, u snu, sa groba Petrarkina
Granu što krenu cvasti,
Ne van mene, već negdje u mojoj duši,
Ona koju Odojevski su i Jakušin
Podijelili, u apsu sibirskom, i na
Ravne časti.
A nad granom – žunin je kliktaj besan
O kojem sročiti pjesan
Kad probudim se, valja,
Jer on mi vijek produžuje:
Bar mi se čini, kad u snu čujem
Taj kliktaj svačiji, a njenski,
Što budnim drži paloga kralja,
Da baš i neće toliko brzo minuti
Ovi zemni minuti
Od emalja,
Rekao bi Anjenski.
Sanjao sam granu sa Petrarkina groba
A kad iziđoh na ulicu
Vidjelo se jedno te isto u licu
Svakog božijeg roba:
Praštali su mi, svi, divnim osmijesima,
Moju izlišnost pod ovim nebesima
Ali izlišnost koja zna biti sva u sjaju
Jer zar svi tjenšani i zar sve kine
Mogli bi biti predaleko
Da uzvratili ne bi jekom
Meni u čijem Sibiru cvaju
Grane iz rake Petrarkine?
PASTERNAK
Kad kao njegov urar pod lupom odgoneta
Šta požarom lišća kazuje nam makljen,
Ne čudi ni što je gušći od svijeta,
Ni što je, ko svaki vrhunac, zamagljen.
I svejedno: pjeva li oko Neve mramor
Ili proljećno kretanje Nevinoga leda –
Iz njegovih pjesni o prirodi znamo
Kako je, zapravo, njezin tvorac gleda.