Marko Vešović: Grana sa groba Petrarkina
JEJTS
Može te čuti i čovjek iz Vinče
I smjesta tvoje razumjeti rane:
Znao si da nam srca poživinče
Kad se prizracima, ne zracima hrane
I da nam svijet u porazu biva
Ponajzbiljskiji. I u oku Jude.
Tada, i tu nam, od starosti siva,
Prva istina najčitkija bude.
U svakom od nas da po jedno ima
Psetance što pred Voždovima šeni.
A da je život – furgon s Jevrejima
Gdje su najslabiji – prvi ugušeni.
Tvoj zrak u naše zalutao tmice
Poput štapa je sljepačkoga bijel.
Zveket štitova i sijev oštrice
Od kojih bude sve izistinskije –
Snivao si za se, i za malu raju:
Nek im je život, barem dok te čate,
Više no crven sag na čijem kraju
Klitemnestrina sjekira čeka te.
Može te čuti i čovjek iz Vinče,
Tvoje i svoje prorediti rane:
Znao si da nam srca poživinče
Kad se prizracima, ne zracima hrane.
JEST KAD NIJE
I
Sinoć sam snio, kraj Neve, Bagrjanu Jelisavetu
Što dvaput Halejevu vidjela je kometu.
I poda mnom je opet bila luljačka laka
Iz djetinjstva što još diže se do oblaka.
Vidio sam je pored te vode
Po kojoj možda Isusi i danas hode.
Ko s vrela Vukovića, pio njen hod,
čas kao u korablje,
Čas nalik sijevu sablje
Koja siječe sve svile vasionske,
Skovane od svjetlosti, ko zna, možda sionske.
A smijala se kao sa vrha Himalaje,
I Kleopatrin kikot, čini se, imala je
I od njega sam znao: u tom svijetu ledenome,
Ne vještice, već muze plešu
na gumnu mjedenome!
I plamsala je u plesu,
ali ne gledah sijanje već zubljine
Sjenke i ne znam šta su, ali u meni, znao sam,
pune i puste, davne su dubljine
Ta ljepota bi mogla granatu u noći
na Sarajevo ispaljenu
Da prometne u komet koji
odlazi u vaseljenu.
II
Plesala kraj valovlja
što od zvijezda se krijesi,
Kraj kojeg nikad ni sam, ni tuđin sebi, nijesi.
Nije se znalo bjehu li na Nevi vali Drima iliti Lima,
Meteori su padali iz ruku
zaprepaštenim anđelima.
Oko nje prsteni kao oko Saturna:
Svaki besmislu, mome i svijeckome, urna.
Njene noge su kružile, sve zanosnije,
Oko sveg što je sveto. I onog što jest
upravo kada nije.
I nad nebesnim smislom svake joj šare plesne,
Čini se, bdio je Netko, još od iskona besnen.
I činilo se, ples tog bića, što sletjelo je s neba
Uči da možda kašto had ovaj štovati treba,
Jer u njemu tisuć rijeka tisuć puta se izli
Da vazda nevini ne stradaju. Već nekad i zli.
Plesala je da zasvagda svijet mi ne ostane
Zrcalo zamagljeno disanjem kurve pjane.
III
Sinoć vidjeh, kraj Neve, Bagrjanu Jelisavetu
Što dvaput Halejevu vidjela je kometu
Iz smrti došla da plamsa i pleše po savjetu
Svoje mongolske krvi. Da pleše o svijetu
O svem što u njem gmiže i o svem u lijetu
O onom što dan živi i onom u vječnom cvijetu
Svijetu gdje svaki je smisao samo pretpostavljeni.
Tako je bar pisao Brodski, tvoj pretpostavljeni.
U MUEZJU POLJSKOG VELIKANA
Kroz tišinu nalik onoj što izlučuje
Borje ju, stog u njoj ima svetoga nečeg –
Hodam i pitam se šta li bi trebalo
U svemu ovom da vidim? Šta je najpreče
U tim stvarima koje bezvremljem huje
Jer kao slavne slove
Pa izvan godina plove?
Kako gledati da sve to ne ostane mi malo,
Obično? I treba li da vidim ili da čujem?
Treba li mrtvo da budim
Ili da probudi me? Ciku dječiju love
Uši izvani. Tu mnogošta se nudi
Davno i poljsko. I svaka je stvar krta
(Čini se da ništa i nema krtije
Od onoga što muzej krije).
Trebali da, možda, njuši se prije
No da se gleda, da njušiš poput hrta
Iz Ćamilove priče:
Te stvari, mada sad su službi ničem,
Da su vrijedne, to valjda treba da čitam,
Da čujem, ili da njušim:
Ti medaljoni, ta pera pelikan,
Te lule mulatske boje, i ta
Džepna ura (kao da još se čuje) –
To mora nešto da kaže duši,
Jer time mrtvi služio se velikan.
Zagledam pomno u sve što tu je,
I možda veli, a možda i ne veli,
Ali znam, a na to navodi i dječja cika
S vani, trebalo bi da se ta crta
Veoma važna prekorači: ovo prilika
Zadnja je da razberem je li
Neporecivo velik
Kao što neporečno je mrtav.
A ti, što iže jesi,
U tvom oku mora da svaka
Slava je kao trag mlaznjaka
Na nebesi.
GRANA SA GROBA PETRARKINA
Vidio sam, u snu, sa groba Petrarkina
Granu što krenu cvasti,
Ne van mene, već negdje u mojoj duši,
Ona koju Odojevski su i Jakušin
Podijelili, u apsu sibirskom, i na
Ravne časti.
A nad granom – žunin je kliktaj besan
O kojem sročiti pjesan
Kad probudim se, valja,
Jer on mi vijek produžuje:
Bar mi se čini, kad u snu čujem
Taj kliktaj svačiji, a njenski,
Što budnim drži kralja,
Da baš i neće toliko brzo minuti
Ovi zemni minuti
Od emalja,
Rekao bi Anjenski.
Sanjao sam granu sa Petrarkina groba
A kad iziđoh na ulicu
Vidjelo se jedno te isto u licu
Svakog božijeg roba:
Praštali su mi, svi, divnim osmijesima,
Moju izlišnost pod ovim nebesima.
Ali izlišnost koja zna biti i u sjaju
Jer zar svi tjenšani i zar sve kine
Mogli bi biti predaleko
Da uzvratili ne bi jekom
Meni u čijem Sibiru cvaju
Grane iz rake Petrarkine?
PO REMBOU
Koještarije.
Ali od svijeta starije.
Zar brinuti o stanu
tim kostima
kad bez kostima
ostanu?
Među cvjetnim višnjama
čuj akatiste
ateiste
u crnim tišnjama:
gdje nekad rasle su tuje,
mrmor lara
mojih od gara
sada čujem,
ali se munje
mrijeste u njem.
ŠEKSPIRI
1.
Šekspiri su drveće
iz stoleća u stoleće
sve užiljenije, sve veće.
Što na nas, na naš had,
bacaju božanski hlad,
i, čak usred Sahare,
sarajevske prve behare.
Otkrivaju i kada taje.
Recimo: koliko krilat je grijeh.
Stramputice u carske pute
preobraćaju, tumače šta je
čovjek, šta nije,
i kada zbore i kad ćute.
Ili svaki dođe da, sred ovoga
brloga, za nas skladā
jasen sa krošnjom do Boga
sa korenjem do Hada.
2.
I da nam, ponekad, slabe ko bablje, zene
naslute, sred vaseljene ine,
bar senku naše veličine.
Nesuđene.
Je li Ljudstvo koliko i najveći mu ljudi?
Možemo li se preko njih, nad svojim dimom,
nad svojom nulom, nad svojim ludi-
lima, dići do zbiljske veličine?
Ili dolaze da svoje pličine
koja nam je od Svevivšnjeg dana,
svoga se ništa, kašto, zastidimo?
Ili da shvatimo: rod se čovekov
i od sveta i od sebe se rastao.
Jeste, Bili Tresikoplje mora da je neko
drvo bio, jer je do smrti rastao.
I od smrti do današnjeg dana.
3.
Ili ne. Šekspire, pre eoni
no stoleća, u ovu bolnicu na brodu
povremeno šalju da nam kiseonik
uključe. I da u neznan odu.
Ili ne. Šekspiri sa planinom
sravnjivi su. I silno znanje njino
koje vrata otključava nama
u tisućne svetove –
to je ko sneg gorskim vetrom po vrtačama
nakupljen u smetove.
4.
Anđele li ili ale,
Il anđela krd što pade,
Ili ala hor što poje
Onom što sve stvorio je,
Dno li ada, neba vis li –
Svejedno je, ali znadem:
Sve ujedno su hvatale
Iz lubanje ove misli.
5.
Slično mislim kad gledam štionike
sa Biblijama:
džepne je lampe paliti nama,
šeksipiri pale svetionike.
6.
To mnogi zalud kušahu.
To nije uspelo ni jednom šahu.
Samo šekspiri mogu reći:
smrt nije kraj.
Samo šekspiri, što u svom dahu
nose i ad i raj,
slivene u svet treći,
mogu da drže smrt u večitom šahu.
I valjda do kraja sveta
tešiti mnogo ljudsko će koleno
misao da je razvitlao vetar
i njihov prah. I jeste. Kao polenov.
JAROSLAV SAJFERT
Zalutao sam u snoviđe:
Svoje, tuđe li? – nisam znao
Dok huk jesenje Ljuboviđe
Busolu duši nije dao.
Nečija, pred plov kroz nejavu,
Prekrstila me šaka triždi.
I kao gravan grakće slavuj,
I ko navijač vjetar zviždi.
I krenuh putem koji vodi
Između Hrista i Eneje
A otkrio ga još je Odin:
Tim okeanom kraj mene je,
Ili kroz mene, stvar i nestvar
Plovila: prođe Elbrus, Orjen,
Sva iz djetinjstva čudalestva
Što bjehu šumna ko lovorje.
Plove davnašnji i današnji
Svjetovi koji svi se gorde
Priviđenjima svojim, lašnjim
No lepuh, oštrim kao ćorde.
Samo moračke hridi stoje:
Nikada ništa neće reći,
Niti će ikad šta poreći
Božje, ni tvoje, a ni svoje.
Tad, odjevenog u haljine
Kao papljanska jesen, spazih
Tog pogađača iz daljine:
Glasom je, kojim hodža vazi,
Ne u džamiji, već sa polja
Simeunovog, iz listova
Od pergamenta, ko s prestolja,
S panja hrastova il Hristova,
Čatio: vjeruj mrtvim, nije
Tvoje suditi ikad ljude,
Ako ćeš da ih razumiješ –
Gavane, nišče, kralje, lude.
Tad svijet biće nježan kao
Riječi što sam ih kroz tmušu
Šaptao dragoj, dok minđušu
Usnama sam joj doticao.
OD SVIJU PISACA
“Ponekad, ako pogledam
Ne sa Bjelasice, već iz njenoga leda,
Od sviju pisaca, Gospo,
Što sam ih u svom vijeku štio –
Samo bi Tolstoj, koji je najviše razumio,
Mogao biti Gospod.
I Šekspir, kad bi se maličak potrudio.
Ali što bi veličini svojoj üdio
Tim što bi pristao da bude autor ove staje?
Uz to vječito nijem?
U snu vidješe moje zjene:
Kada se Šekspir pomene,
Smrt na noge ustaje.
I niko treći.
Jedino Tolstoj. I teška srca ću reći:
Ni Dostojevski. Mada je veći
Od Tolstoja, kao Hristos
Od Boga, ali smo svi načisto
Da Gospod nije“.
“Stani malo.
Od svih zemnih gostiju,
Pričaš tek o onima koji su koljivo
Uzimali. Ili hostiju.
A sa Džalaludinom Rumijem šta je?“ –
Pita me Gospa, što neodoljivo
Miruhila je odoljenom.
“Njemu bi jedino na um palo
Da sjedne, sa izvještajem
Cjepidlački tačnim, Allahu uz koljeno“.
KAD ČITAM SKENDERA
1.
Čitam Skendera, u sitne ure,
I odjedared znam
Da taj svagda dospije gdje treba
Jer njegove riječi nikud ne žure.
Hitnjom se ne čuva begovski nâm.
Niti se ikad spješi da grane
Onome disku sa krivoga neba.
To nisu riječi nego leće
Orlovskih zjena, Bogom prane,
Kroz koje vidim: biti sam –
To, meni barem, u najveće,
Šta god ko mislio, ide sreće.
I ni jedna me njegova riječ izdati neće:
Bljesnuće, ko sablja starokovka
U ruci, na svaku biljegu kad stanem.
Do zaupokojne čak svijeće,
Znadem, njihova svaka slovka
Najmojija će da ostane.
2.
Kad čitam Skendera, sazdano sve je
Od unske plaveti, bar jedna noga
Na putu mi je za Vitlejem.
Onaj van ljeta, jeseni, zima.
Učini mi se da živ sam i ja.
Ili iz mene bar prestaje,
Do daljnjeg, pusta duša da zija
U azur gdje nikad ne bješe Boga
Mada se pravi da ga ima
Ali igrokaz taj mu je klimav.
U meni najmanja živa mrva je
Prenuta, spremna da svemu sija.
Objema šakama da uzima
Kad joj se čini da sva se daje.
I ispod ovog svoda tmičnog,
Kao da me odozgo snima,
Jači od jačeg,
Bljesak za bljeskom magnezija,
Kraj sadjevenog netom stoga
Iz đedo-Petrove Zulevače:
Mihail Aranđel to je lično,
Krsna nam slava, i od njega,
Od objektiva njegovoga,
Prođe mi davna želja tijelom,
Nego ikada jače,
U čast svijetu ovom bijelom
Tamo, do groba gospodnjega,
Da bose noge otpješače.
3.
Kad čitam Skendera, cvjetovi zove
Pretvaraju se u štrikane
Podmetače za čaše.
Tuđe je moje. Zapravo naše.
I čini mi se, kašto, da čujem:
S druge obale majka me zove
U raj s Uninim hujem.
Kad čitam Skendera, u meni stane,
Kao u moje mlade dane,
Od mene mnogo stariji neko,
Dok svud oko njega iskre se
Zvijezde koje vidim i čujem,
Da na vilenom nakovnju kuje
(Tek cigar hoda daleko)
Iz prvonačelne smjese
Zemlje i neba, prstenje cara
(Bješe li?) Šahrijara.
Bigliše adska ptica sa grane
Rajske. Ili možda obratno.
Na zvijezdama cvrčci bruje.
I onom Prvom rijekom zlatnom
Ili njezinim zelenim hujem
Nošena, duša očekuje,
Sama jer srećna, srećna jer sama,
(A sve je samoće odbolovane,
Ko čelo krajiške nevjeste, rese
Cekinima: čak zvon čuje se)
I svejedno je što čeka zaman
Sa Skenderovog stećka da mjesec
Ili sunce, u svodu grane.
4.
Kad čitam Skendera, to često strofe nisu,
Već pred očima drhte mi, sred vode
Iz nebeske oaze,
Rascvale bašče iz kojih staze
Na četiri strane svijeta vode
Ka Iblisu
I Ozirisu.
Nekad ga ne čitam nego čatim,
I tada osjećam:
To što ne mogu još da shvatim,
Moglo bi, jednom, kao svijeća
Krsna, sve da obasja mi
U ovoj jami.
JEZIK ĆAMILA SIJARIĆA
U njemu vazda san i java
Paralelni su ko trag skija.
Jezik taj mene usisava
Kao iz Lima čevrntija.
U njem se sasvim približiše
Anadolija i Verona
Na mapi, a naš svijet više
Ne gnjije, ko Rim za Nerona.
Mami te taj čar divno sneno:
U ovu riječ kad se dublje
Zaslušaš, davno posječeno
Čuje se kako šumi dûblje.
Tu bor je svaki – aristokrat,
Tu starice su nepismene
Načitanije, i to stokrat,
I od Ćamila i od mene.
Sva vaseljena tu je pjena
Od kojih prave Afrodite.
Tu vječno žiće ko ljeljena
Opet bi moglo da rodi te.
Nek i zvoncetom javlja janje
Da izabrati rab tvoj, Bože,
U tvom svijetu samo manje
Između dvaju zala može,
Nek nam se daje tek na grame
Izgnan smisao, nek se pati –
Jezik je Eden iz koga me
Samo smrt može izagnati.
PASTERNAK
Kad kao njegov urar pod lupom odgoneta
Šta požarom lišća kazuje nam makljen,
Ne čudi ni što je gušći od svijeta,
Ni što je, ko svaki vrhunac, zamagljen.
I svejedno: pjeva li oko Neve mramor
Ili proljećno kretanje Nevinoga leda –
Iz njegovih pjesni o prirodi znamo
Kako je, zapravo, njezin tvorac gleda.
ŠTA JE ŠUTIO IZET SARAJLIĆ
Došao mi u san Ćiljaras Tezi*.
Bijel ko negativ. Podignutih vjeđa.
Skrštene mu šake na štapu, a leđa
Oslonjena mu na dozemak brezin.
I šuti ko da svaki ljudski jezik
Zavijaše snijezi
Što blješte još u žalosnoj pjesanci.
Šutnja od koje mogu se katanci
Praviti. I lanci.
Ili, prosto, sluša klicu kako niče
I kako kljuvi iz ljupine ptiče?
Negdje je šumjelo nešto ko Bregava.
Okolo – livada, gdje zelenog sjanja
Puna, pred vjetrom visoka se trava,
Kao robinja pred sultanom, klanja.
Ovo je Zmajevo devesilje, velim.
A ovo zovete vi, Trebinjci, pelim.
Tezi šuti, gleda kao da mi, ma šta
Kazao, u istom trenu sve oprašta.
Zaboravio praznih razgovora
Čari široke nekad sve do Oba,
Kada mi je bilo kao da sa groba
Majčina gledam sunce ponad gora.
Praznih razgovora kad je duša naša
Umjela čuti iz djetinjstva čvorke
Dok smeđilo smo septembra iz čaša
Pili, ko u Lorke.
Tezi šuti, ali ne što sluša ptiče,
Već što zemaljsko ništa ga ne tiče.
I što god kažem na isto se svodi:
Kao da iznova kušam da pogodim
Kamenom u vodi
Možda Bregave, a možda Bistrice,
Svoje davnašnje, iz djetinjstva lice.
Tezi šuti nek stvar kaže mi se sama:
Da svi koje znasmo, umrli su nama.
A dalek neznanac ko da nikad nije
Ni umro, kako veli Evgenije**.
I da sve pjesme, čak nedonesene,
Postaće – ako još nijesu – svete,
Jer spasavale mene su od mene,
Mene od tebe, navodni svijete,
Gdje se duša kune, zalud i sve gluhlje,
U japansku trešnju, u let ptičji, u hljeb
I zaludu čeka zrak svjetlosti s Vege.
Ili škropac kiše za ilinske žege.
Tezi šuti da je vječito bez puta
Duša, ko mećavom planinskom kad lutaš.
Da je žiće naše pod nebom porazno,
Ali nešto manje od vječnosti prazno.
Da je svijet, božji il vražji, beskrajan,
Jer je prepun boli. Baš kao u Zmaja.
Da se osušiše sve papljanske zove.
Da već možda Okram Ćivošev se zovem.
SJENI RAJKA ĐURICE
Sveden na starca pored pepelišta,
No s osmijehom u kojemu piše:
Čitav je svijet njegov kada više
Božji rob nema da izgubi ništa.
Crkveno zvono, u umrloj uri,
Dojavi li mu, glasom od smargada:
Pravi je život tek ono što, svagda,
Da bude više od života žuri.
Da je, okružen tim polarnim ledom,
Zbiljski imao samo svoje nesne
U kojim, kad se u mrklini kresne
Drvcem, obasjaš u jaslima čedo.
Da rođenje mu bješe kao prestup,
A što preosta od tog što je bio –
Tek blicevi su turista na mjestu
Gdje časni Brut je Cezara ubio?
Da svijet krok je od hiljadu milja.
Slijepčev? Nije isključeno, zbilja.
U AFANOVU ATELJEU
U ateljeu sjedi, okružen
Svojim slikama koje, naravno, ćute.
Ali kroz njih, možda kao u ruže,
Afan je zagledan u te
A oči mu bivaju sve uže.
Kao u Andrićeva Goje, same su bezliječno.
Sve je moje lako, ko lepuh, među njima.
Gotovo da me više i nema u meni.
Ili me, ali samo bivšeg, ima.
Zapravo, vječnog.
I vidim: davno dijete na njivama
Od turčinaka crvenim,
Ili kraj Lima, pod ivama
Što u ključnjaču ljube,
Ili među pumama
U davičovskim prašumama,
A kroti ih tuhuk moje trube
Svrnute sa jove.
Ili se šećem kroz vrtove
One istočnjačke, u kojim carevnu
Svilenu juri crni evnuh.
A Afanove bijele slike mene
Znaju odvesti ka ljetnjim noćima
Akovskim, koje bijahu svedene
Nas šum česama. I, bistar od rima,
Taj vrutak slobode, kroz ledene
Svjetske bedene,
Iz mrtvih bi mogao da me prene.
I više ništa isto nije.
A što je još isto – biće drugačije.
I ćutim kako zlatna vjedra
Prepuna su mi opet vjetra:
Tada sva duša predaje se vodi
I zapjevaju vali Jadrana
Ne o svakoj: o onoj slobodi
Što vječito je – drugim dana.
