Nikolina Đurović: Tečno društvo Umberta Eka

 

(O romanu Umberta Eka “Pape Satàn Aleppe”)

 

Umberto Eko, ital. Umberto Eco (Alesandrija, 1932. – Milano, 2016.) bio je italijanski romanopisac, esejista, filozof i lingvista, profesor semiotike na Univerzitetu u Bolonji. Prezime Eco (ex caelis oblatus), Bogdanović, duguje svojim precima. Lucidna misao, gorljivo pregalaštvo i bogat književni opus pokazaće da u njegovom slučaju (cog)nomen zaista bješe omen. Jer Umberto je to i bio, Bogom dan, da iznjedri riječ više. Najprije upućen na studije prava, oponira ocu, započinje i završava studije srednjovjekovne filozofije i književnosti. Doktorirao je sa tezom o Tomi Akvinskom. Uticaj srednjovjekovne filozofije na njegovo stvaralaštvo bio je nedvosmislen i determinisao je njegov kreativni sveukup. Taj uticaj je naročito transponiran na roman Ime ruže (Il nome della rosa, 1980), koji je za kratko vrijeme postao jedan od najčitanijih i najprevođenijih romana, a kasnije i jedan od najgledanijih, u filmskoj adaptaciji. Radio je kao urednik u redakciji za kulturu u Radio Televiziji Italije (Radiotelevisione Italiana), kao jedan od direktora u izdavačkoj kući Bompiani (Bompiani), kao redovni i gostujući predavač na brojnim univerzitetima u zemlji i inostranstvu, bavio se pisanjem, osnovao književne časopise Il Marcatre i Il Quindici… Pisao je redovnu kolumnu, pod nazivom Minervina svaštara (La bustina di Minerva), za nedjeljnik L’espresso. Pored romana Ime ruže njegovi najpoznatiji romani su i Fukoovo klatno (Il pendolo di Foucault, 1988), Ostrvo dana pređašnjeg (L’isola del giorno prima, 1994), Baudolino (Baudolino) 2000, Tajanstveni plamen kraljice Loane (La misteriosa fiamma della regina Loana, 2004), Praško groblje (Il cimitero di Praga, 2010), Nulti broj (Numero zero, 2015)… Dobitnik je preko trideset počasnih doktorata na mnogim uglednim univerzitetima širom svijeta i mnogih književnih nagrada i odlikovanja među kojima su i Premio Strega (1981), Premio Il Libro dell’anno (1981), Premio Anghiari (1981), Prix Medicis Etranger (1982), Marshall MacLuhan Award (1985). Živio je i stvarao u Milanu i Riminiju, do posljednjeg daha.

Do posljednjeg daha je radio i na svom romanu, kontroverznog naziva, Pape Satàn Aleppe. Povod za njegov roman bila je upravo kolumna Minervina svaštara, koja je objavljivana dvosedmično u čuvenom Espresu, a veliki broj njih je ugradio u četiri stotine sedamdeset stranica knjige. Sam autor romana Ime ruže u predgovoru svog posljednjeg romana zapisao je: Od 2000. do 2015. godine, saberemo li dvadeset šest kolumni godišnje, za petnaest godina, dobićemo broj od četiri stotine kolumni. Smatrao sam da su neke od njih još uvijek upotrebljive. A čini mi se da sve one (ili barem sve) koje sam sakupio u ovoj knjizi mogu biti shvaćene kao refleksije o fenomenu ovog našeg modernog društva, o čemu sam pisao u jednoj od posljednjih kolumni. Modernizam, konzumizam, savremene tendencije, masovni mediji bili su fokus Umbertovih razmišljanja, njegove Svaštare i novog romana. Stoga nije začuđujuće što je Novostima iz modernosti podnaslovio roman. Njegova modernost je kasna modernost ili tečna modernost (società liquida), sintagma koju je preuzeo od poljskog filozofa i sociologa Zigmunta Baumana (Zygmunt Bauman). Prema Zigmuntu Baumanu opšta karakteristika tečne modernosti jeste nomadstvo. Čovjek protiče kroz sopstveni život kao turista, mijenja mjesta, poslove, brakove, vrijednosti, političku ili seksualnu orijentaciju, isključujući sebe iz tradicionalizma. Rezultat toga je premještanje umjesto ostajanje, privremena umjesto stalne obaveze. Ideja o tečnom društvu prisutna je u čitavoj knjizi, a ona postaje jedno putovanje koje nam pokazuje ko smo i u kojoj se realnosti krećemo, u onoj koja svjedoči krizu ideologija, partija, sjećanja. U obespravljenom svijetu u kome vlada razuzdani individualizam, konzumizam začas prevaziđenih predmeta, u svijetu praznine u kome je jedina polazna tačka, biti viđen, po svaku cijenu. Ovo dijete koje raste smatraće potpuno normalnim živjeti u svijetu u kome je primarno dobro (čak bitnije i od seksa i novca), vidljivost, zapisao je Eko obraćajući se unuku u poglavlju Mahni mahni ručicom! Tečno društvo, to je dobro poznat ambijent u kome nije uvijek lako naći Sjevernjaču (ali je lako naći toliko zvjezda i zvjezdica). U tome društvu nalazimo najbliža nam lica, maske političara, opsjednutost medijima i vidljivošću koju svi (ili barem svi) dijelimo, zajednički život sa našim telefonima, loše vaspitanje, u kome je pojavljivanje primarna vrijednost. Tečno društvo je društvo u kome nesmisao dobija prevlast nad razumom, sa često komičnim efektima, ali sa posljedicama ne baš ohrabrujućim. Konfuzija, nepovezanost, haos, bujica riječi, svojstveni objektiviranom svijetu, kazao je Eko.

Djelo je podijeljeno na tematske cjeline, po hronološkom redu. Izbor kolumni je izvrstan, u njega je ušla i kolumna iz 2013. godine, naslovljena Tvitujem dakle postojim (Twitto dunque sono), a u njoj opsjednutost vidljivošću, ludost masovnih medija, zabavni upadi sa Fejsbuka i Tvitera, švenkovanje, kadriranje, žalosne fotografije koje predstavljaju kulturološku i moralnu pomahnitalost savremenog, nemislećeg čoveka, u njegovoj opsesivnoj kompulzivnosti da uvijek ima nešto važno da saopšti. Skoro pa fiziološka hitnost koja ga neizbježno vodi do nesvjesne lične gluposti. Ja nijesam ni na Fejsbuku ni na Tviteru, Ustav mi to omogućava, duhovit je bio Umberto. Mnogo je djelova u knjizi u kojoj se ismijava banalnost koja nas okružuje. U kolumni kojom završava knjigu piše o novinama kao žrtvama interneta i kaže: Novine su često robovi mreže, trebalo bi međutim, posvetiti svakog dana, barem dvije stranice, analizi veb sajtova (na način na koji se pišu recenzije knjiga i filmova) razdvajajući istinu od laži. Umbertova società liquida je tehnokratija, a njen protagonist je posljednjih petnaest godina zatočenik tehnologije. Jedini način kojim možemo preživjeti, nadživjeti tranziciju u kojoj se nalazimo jeste da budemo svjesni da živimo u modernom (tečnom) društvu, koje, da bi bilo shvaćeno i prevaziđeno zahtjeva nove instrumente, zaključio je Eko.

Pape Satàn, pape Satàn aleppe, uzvikivao je Dante u Paklu (VII, 1), začudno, bolno, bijesno, prijeteći, a možda i ironično. Po mišljenju mnogih ove riječi su nerazumljive, zbunjujuće i ne znače baš ništa. O Satana, O Satana bože, interpretacija je nekolicine. Rečenica je i danas teško objašnjiva i kontroverzna. A upravo je ovu kontroverzu Umberto iskoristio za naslov svog romana, sublimirajući u njemu čitavu pometnju i haos vremena u kome živimo. Riječi su te, kako objašnjava Eko u predgovoru, koje mogu biti pozajmljene bilo kojoj đavoliji. Činilo mi se da je u redu da ih iskoristim za naslov ove knjige, koja je, ne toliko mojom krivicom koliko krivicom vremena zbrkana, nekako s pet na devet (dal gallo all’asino) i tiče se tečne prirode društva u ovih petnaest godina.

Promocija romana bila je planirana za mjesec maj. Međutim, usljed iznenadne smrti autora, 19. februara, roman je promovisan posthumno, nedjelju dana nakon njegove smrti, pod pokroviteljstvom izdavačke kuće Tezejeva barka (La nave di Teseo), čiji je osnivač bio upravo Umberto Eko zajedno sa izvršnom direktoricim Elizabetom Zgarbi (Elisabetta Sgarbi). Romanom Pape Satàn Aleppe inaugurisana je izdavačka kuća La nave di Teseo, koja naziv duguje upravo Umbertu, koji se do kraja, s ponosom, posvećivao svojoj Barci. Bila je ona njegov dragulj i imao je ideju o nezavisnoj izdavačkoj kući i dobrim, nezavisnim i alternativnim knjigama. Takvoj kući povjerio je svoj posljednji roman, najvjerovatnije se ne nadajući njegovom megalomanskom uspjehu. Naime, na dan izlaska prodato je treće štampano izdanje romana, sedamdeset pet hiljada primjeraka. U jednom od posljednjih intervjua, na najčešće pitanje, koja mu je omiljena knjiga odgovorio je: Čekam s nestrpljenjem knjigu koja će razdrmati ovih mojih sto godina. Možda takvu knjigu nije dočekao, ali je nama zasigurno ostavio još jednu izvrsnu, možda pripovjedački manje vrijednu u odnosu na prethodne, ali svakako onu koja nudi jednu lucidnu i neponovljivu analizu tečnog društva u zadnjih petnaest godina. Pape Satàn Aleppe, posljednji pozdrav Umberta Eka.

Podijeli

Komentari su suspendovani.