Nikolina Đurović: Interiorizovano iskustvo umjetnika

Umjetnost je jelo jakih (cibus grandium).

 

,,Umjetnik nije čovjek kao svi drugi, on izmiče ljudskoj sudbini jer je glasnik božanski na zemlji.“ Ovim riječima je filozof Milan Uzelac okarakterisao umjetnika, kao pripadnika naročite, sui generis vrste. Na pitanje koje su to specifičnosti koje umjetnika (Slikara) izdvajaju od ostatka ljudskog roda, pokušaćemo da odgovorimo u nastavku.

Umjetnik je, prevashodno, čovjek predodređen za umjetnost, rođen s talentom i darom, on praktično i nije imao drugog izbora pri usmjeravanju svoga puta. Pa ipak, da li će obavezno i preuzeti taj svoj predisponirani, životni put zavisi od mnoštva drugih okolnosti. Pokazujući talenat još od najranijih dana, mladi umjetnik biva prepušten vođstvu svojih staratelja, od čijeg smjera ruku uveliko zavisi – da li će njegov rad biti protumačen kao zanatski ili umjetnički i da li će isti biti podržavan i vrednovan, najprije prosuđuju njegovi bližnji. Imadne li sreće u nesreći, poput Mocarta, da bude prepoznat od svojih bližnjih: ,,Leopold Mocart uložio čitav svoj život i žrtvovao mnogo od svoga vlastitoga dara zarad svoga sina, za koga je nepogrešivo shvatio da su mu ga poslali bogovi kao nikada i nikome pre toga“, mladi umjetnik još i ima čemu da se nada. Bude li sasvim suprotno i bude li naišao na nerazumijevanje i prekor bližnjih kao onaj koji je ,,poslat od bogova“, umjetnik vrlo lako može da se ,,slomi“, a ,,svetina voli da vidi kako se lome gordi i hrabri“. Druga moguća prepreka koja umjetnika može da savlada, pri dokazivanju sopstvenog genija, bila bi nerazumijevanje od strane okoline, koja, bude li zahvaćena žarom palanačkog mentaliteta, može da ga učini žrtvom tog istog, uskogrudog mentaliteta: ,,Zanos, ta vrlina u vrlini, koja stvara svetiteljke, koja uliva skriveno požrtvovanje i nadahnjuje sjajna pjesnička djela, postaje pretjerivanje kada se vezuje za ništarije u provinciji.“ Nerazumijevanje od strane okoline najčešće prati nerazumijevanje od strane najbliže okoline, što se čini obaveznim pratiocem svakog blistavog i naprednog uma: ,,Nema proroka bez časti osim u postojbini svojoj i u domu svome.“

Savlada li i drugu, spoljašnju, moguću ograničavajuću okolnost i nastavi li da se kreće svojim trnovitim putem umjetnosti, umjetnik nastavlja da zaranja u sebe, i tamo ostaje neko vrijeme, a potom izranja, sa novim umjetničkim rezultatom. U tom zaronu sastoji se jedna od prvih i osnovnih specifičnosti umjetničkog roda – visoka kontemplativna i estetička aktivnost. Kontemplacija – duboko poniranje mislima u nešto, čisto je umjetnički misaoni proces, u kojem umjetnik ,,duboko zagledan u neki prizor“ izriče sud o istom. Na taj način umjetnik se ponaša čisto teoretski, prije nego što počne da djeluje praktično, najprije posmatra, prije nego što počne da djela. U samom kontemplativnom procesu umjetnik pokazuje izrazitu ,,ozbiljnost djeteta u igri“ smatrajući da je ,,razmišljanje najveći posao na svijetu“. Misoni proces umjetnika uvijek prati estetička aktivnost, a prema Šarlu Lalou ,,jaka estetička aktivnost jeste genije“. Ne odručući misao, već je pridružujući emociji, umjetnik se nalazi na stalnom proputovanju od razuma do srca, konsultujući i jedno i drugo pri stvaranju umjetničkog djela. Prema Nikolaju Velimiroviću misao plus emocija jesu religija, iz čega proizlazi zajednički imenitelj umjetnosti i religije. To uopšte nije začuđujuće, budući da se u oba slučaja radi o transcendenciji – prevazilaženju sebe, koja će u prvom slučaju rezulturati novim umjetničkim rezultatom, a u drugom izmijenjenom, oduhovljenom ljudskom prirodom. Najbolji primjer ,,umjetnika transcendentaliste“ i ,,religiozne ličnosti prvog reda“, prema Nikolaju Velimiroviću, jeste Njegoš – najbolji predstavnik re-ligirane misli i osjećanja. Snabdjeven od prirode ,,mikroskopičnim“ očima, nepogrešivo raskriva tajne ovoga svijeta. Za razumijevanje njegovog i svakog drugog, nadahnutog djela, postaje potrebno teološko tumačenje umjetničkog djela. S obzirom da je ono najčešće površno i ateističko, nije nimalo začuđujuće pogrešno tumačenje i razumijevanje Njegoševog i svakog drugog (bogonadahnutog) djela.

Naredna karakteristika koja umjetnika izdvaja od ostatka ljudske ,,ordinarne“ vrste jeste njegovo doslovno otpadništvo od ostatka svijeta. Uvidjevši da je s običnim svijetom nepomirljiv: ,,Pesnik je polu-bog, demiurg koji stvara ili kod koga bog stvara, Pesnik je nadčovek koji je luda u očima običnog sveta, jer obični svet ne misli o zvezdama, no o hlebu. Običan svet živi od hleba, i sve drugo je za nj sporedno; pesnik pak živi od svega drugog više no od hleba. Razlika je ogromna.“, umjetnik počinje da hoda samotničkom životom, prikazujući kao vrlinu lično mučeništvo: ,,Umetnik treba da se odvoji od društva ‘u kulu od slonove kosti’, utoliko pre što je svetina po prirodi neprijateljski raspoložena prema izuzetnom geniju koga ne može da razume“. U toj samoći, koja se uzima za sudbinu svih značajnihih duhova (Šopenhauer) i izvor svake inspiracije, sastoji se prividno sebičnjaštvo umjetnika koje ga, naizgled, čini potpuno nezainteresovanim za svakodnevne ljudske probleme. Da je umjetnik, na prvi pogled, pokidao sve ovozemaljske veze najbolje svjedoči naredni dijalog. Naime, kada su Slikara, konstantno usredsređenog, upitali: ,,Zašto samo o sebi pričaš?“, on je kratko i sasvim hladnokrvno odgovorio: ,,Nemam o čemu drugom“. Ovaj neprestani raz-govor ,,sa mnom, o meni“ najreprezentativnije ilustruje umjetnikovu (Slikarevu) obuzetost sobom – navodnu sebičnost. Tu se, međutim, radi o nečem drugom: ,,Po njenim rečima, veliki ljudi nemaju ni braće ni sestara, ni očeva ni matera, velika dela koji oni treba da izgrade nalažu im prividnu sebičnost, primoravajući ih da se žrtvuju svojoj veličini. Ako porodica u početku pati zbog prevelikih izdataka koje nameće jedan veličanstven mozak, ona docnije prima utrostručenu cenu za svakovrsne žrtve koje traže prve bitke jednoga nepriznatog kralja, deleći s njim plodove pobede. Genije sâm stvara sebe, on je sâm sudija svojih postupaka, jer samo on vidi krajnji cilj, on dakle mora da se stavi iznad svih zakona, pošto je pozvan da ih menja, uostalom, ko ovlada svojim vekom, taj može sve da uzme, sve da stavi na kocku, jer sve pripada njemu. Navodila je kako su u početku živeli Bernar Palisi, Luj XI, Foks, Napoleon, Hristofer Kolumbo, Cezar, svi slavni kockari, u prvo vreme prezaduženi ili bedni, koje niko nije razumevao, koje su svi smatrali za ludake, za rđave sinove, za rđavu braću, ali koji su docnije postajali ponos svoje porodice, svoje domovine, celoga sveta.“

I premda ne participira u običnim društvenim tokovima, umjetnik sasvim jasno izriče sud o istim i nudi rješenje za društvene probleme. Međutim, njegovi prijedlozi i rješenja se, u praktičnom životu, pokazuju kao nepotrebni: ,,Vrlo je teško samo preko morala, makar i u najsavršenijoj umjetničkoj formi djelovati na konkretno ponašanje društvene zajednice.“ Jasno sagledavanje društva u cjelini, posljedica je metode zaključivanja umjetnika, koji se pri izricanju vrijednosnog suda, koristi najčešće induktivnom metodom zaključivanja – polazeći od pojedinačnog (sebe), izriče sud o opštem (drugima). Taj jasan vid o drugima, posljedica je visoke samosvjesti umjetnika, u čemu se sastoji njegova ukupna genijalnost, ,,osviješćenog vlastitog bića“. (Samo)svijest istaknutog pojedinca se, zapravo, sastoji u njegovim ,,mikroskopičnim očima“: ,,Oči pravih pjesnika (umjetnika) snabdjevene su od prirode mikroskopima, zato one vide dublje i preciznije no obične oči!“ Distanciran od svijeta, a putem misli i osjećanja udubljen u njega, umjetnik mu nepogrešivo presuđuje. Na taj način se svijetu prezentuje kao svojevrsni nosilac tajne, koji izaziva strah: ,,Umjetnik, s druge strane, pomalo i zastrašuje, on je čuvar tajni, vrač, njegovo djelo se shvata kao posljedica, rezultat vračanja.“

Ako se pak i dogodi da umjetnik uzme direktnog učešća u tugama i radostima ovoga svijeta, ako se ipak otrgne svojoj nedruželjubivosti i postane, barem donekle, socijalno i druželjubivo biće, u tom slučaju svaki onaj koji se nađe u njegovoj neposrednoj blizini, morao bi da bdi nad svojim riječima, djelima i mislima. Ili kako kaže Žana Ognjenović: ,,Pazite šta pričate pred Bosiljkom Pušić, jer je velika mogućnost da završite na stranicama njenih romana ako joj ispričate svoju priču ili priču sebi bliskog!“ To važi prevashodno za sve izgovoreno i učinjeno, ali i za neizrečene misli i tajno učinjena djela. Jer, istinski umjetnik je seizmograf naših misli i djelâ, otkriva skriveno i sve tajno čini javnim. Na taj način, on postaje duhovna vertikala i moralni korektor društva, karikaturista koji kažnjava sve slabosti i devijacije društva. Pa ipak, uprkos njenom ,,preventivnom karakteru“, umjetnost često ostaje nemoćna u borbi sa silama ovoga svijeta. Razlog tome je sudar silâ dva različita svijeta, prirodnog i natprirodnog, sudar sile nasilja i sile nenasilja. U tom sudaru ova prva, naizgled, trijumfuje i odnosi pobjedu, ostavljajući ovu drugu nemoćnu u svojoj popustljivosti i nenasilju.

VOLJA ZA MOĆ I SILA NENASILJA – UMJETNOSTI

U toj borbi se, naime, radi o neravnopravnim protivnicima, koji ulaze u rat oružani različitim sredstvima. S jedne strane se nalazi sila sile ovoga svijeta čiji sveti i jedini cilj postaje bezosjećajna ,,volja za moć“. To je ona sila koja stoji daleko od svake kreativnosti i umjetnosti, a u istu želi da se upliće i o istoj želi da odlučuje. Takva je ona sila nadmoći, natčovjeka, čiji jedini i krajnji cilj postaje svakojako nadgornjavanje: ,,Nadmudriti, nadglasati, nadigrati, nadgovoriti, nadilaziti… Kakva je to čovjekova nasušna potreba da nadvladava i preovladava? A zna li taj čovjek sebe da savladava? Pod plaštom demokratije, partitokratatije, oligarhije cilj je uvijek isti, kako postati autokrata. Ne autokrata koji sobom ovladava već onaj koji druge prevladava. Kako postati natčovjek? Kako se deifikovati? Kako postati nadnaravan? To je čovjekova preokupacija. On sili da bi dobio, on otima da bi imao, on prevashodi da bi bio, on kaže da bi rekao. Da bi dobio više, imao više, bio više, rekao više. Njegovo prevashodstvo je njegova egzistencija.“ U toj nadgornjivačkog životnoj filozofiji svoju egzistenciju i dobro raspoloženje pronašao je prirodni čovjek, prihvativši pravila nadgornjivačke ,,stići i prestići“ igre, prema kojima, sasvim jasno – čovjek je čovjeku vuk, ne drug: ,,Jer, prirodno carstvo je bojište, tu biju se bitke. Za opstanak, vojuje se! Jer, u vučjem carstvu instinkt Ega caruje, tu svak protiv svakog ratuje (bellum omnium contra omnes)! Tu, namjesto pravedne društvene raspodjele, beguju podjele. Tu, umjesto našeg, sve tvoje je, ili moje.“

Volja za moć predstavlja silu niže vrste, zakon džungle, prema kojoj ,,moje pravo, nevolja je za tvoje pravo, a svijet je ovaj malen za svakoga pravo“. Suprotstavljanje volji za moć znači slijeđenje drugačijih pravila, isključujući svaku silinu sile i osvajajući isključivo silom nenasilja. Sila nenasilja je blag i, naizgled, protivurječan zakon u kojem pripadnik više vrste poštuje ,,kontradiktorne zakone“, tj. ,,pušta da bi dobio i tihuje da bi rekao“. Sila nenasilja, zapravo, predstavlja silu mjere, koja je u antagonizmu sa njenim svagdašnjim rivalom – silom neumjerenosti: ,,Neumjerenost se snalazi, nadire i prkosi mjeri, a mjera kao i svaka mjera jasna i čista. Zato se i ne dokazuje. A neumjerenost raste. Mjera posustaje, pa i povlači se u sebe, u svoju tišinu. Ionako je slabo čuju, još manje vide. Ne prkosi. Odudara slikom i tonom. Neumjerenost ‘populariše’ svoju ‘vrijednost’, svoje simbole i svoj govor. Zašto? Da bi, između ostalog, izbrisala mjeru, pokušala. Da bi potvrdila svoje svojstvo, svoje obrasce i svoj sistem vrijednosti. I tako, reklo bi se iz neumjerenosti do neumjerenosti. Da ne bi ko upirao ka njoj. Da mjera ne bi štrčala. Od mjere se ne živi. Ne makar udobno i opušteno. Sa mjerom se životari, preživljava.“

Pa ipak, iako tiha i nenametljiva, djelujući naizgled poražena i gubitnička, iako sili dopušta da djeluje, sklanjajući sebe u stranu, mjera ipak uzima učešća i nalazi svoje sredstvo izraza. Jezik kojim progovara mjera jeste najrazumljiviji i najuniverzalniji jezik na svijetu – jezik umjetnosti. Iako takav, on najčešće ostaje nerazumljiv i nepotreban ,,moćnicima ovoga svijeta“, koji ne bi htjeli ništa da mijenjaju. Umjetnost je, s druge strane, ona pokretačka snaga koja bi na sve htjela da utiče i sve da mijenja – nabolje. Kada, međutim, to čini, ona nije ta koja nameće svoja uvjerenja, primoravajući masu da se savija pred ,,duhovnom batinom“. Umjetnost se, zapravo, ponaša kao sluškinja, daje svijetu svjedodžbu o istom, a zauzvrat ne traži ništa, želi da ga mijenja, ali samo uz njegov lični pristanak. Za razliku od moći sile ovoga svijeta, koja djeluje restriktivno, želeći da oblikuje čovjeka prema vlastitim potrebama, sila umjetnosti uvijek djeluje preventivno, pozivajući pojedinca da preraste sebe i granice svijeta.

Disonantnim tonovima i neumjerenoj volji za moć suprotstavlja se blagi izraz umjetnosti, interesnoj sferi, sfera pravdoljubivosti, zakonu sile zakon nenasilja i ljubavi. Prema Mahatma Gandiju: ,,Nenasilje je zakon više vrste, kao što je nasilje zakon životinja. Dostojanstvo čoveka zahteva pokoravanje višem zakonu, snazi duha.“ U umjetnosti se više nego na bilo kojem mjestu poštuju dostojanstvo čovjeka i snaga ličnosti i duha, koji su našli način da ,,progovore“ putem umjetničkog djela. Budući da njen suštinski cilj postaje glorifikacija, a ne uniženje ljudske ličnosti putem raznorodnih poluga moći, umjetnost postaje istinska ljudska djelatnost – koje afirmiše svaku ličnost ponaosob, za razliku od siline ovoga svijeta koja funkcioniše po ,,zakonu džungle“ ustanovljenih ,,ili-ili“ pravila. Sila sile, u krajnjem, oličena je i u raznorodnim institucijama umjetnosti, čiji je zadatak da istu podrže, održe i učine poznatom i priznatom. U tom smislu, nije slučajno rečeno da ,,ništa ne nastaje bez pojedinca, a ništa ne opstaje bez institucije“. Pa ipak, između pojedinca i institucije iznova se odvija onaj tihi, prećutni rat, nastao usljed nemogućnosti institucije da podrži, održi i učini poznatim i priznatim onog o čijim dometima malo toga zna. Naime, institucija, u zatvorenosti svoga sistema, najčešće nije kadra pokazati kapacitet za svu otvorenost kreativnog uma, ona će o njemu odlučivati na osnovu njegovih najmanje relevantnih, najčešće formalnih aspekata koji se ubrajaju u opštu statistiku: dimenzije slikarskog platna (horizontalno i vertikalno) saobrazno prostornom kapacitetu muzeja, tekst napisan u poeziji ili prozi – prema uputstvima časopisa, akademsko ili ne-akademsko zvanje – radi legitimacije u akademskoj zajednici, lojalnost ili ne-lojalnost nosiocu političke moći – zarad mogućnosti učestvovanja i odlučivanja u različitim kulturnim politikama itd. Na taj način, instituciji i njenim predstavnicima ostaje nepoznat onaj mnogo veći, suštinski dio jedne kreativne ličnosti. Tako obično i biva sa svim onim koji, u ograničenosti svoga uma, nijesu kadru spoznati svu slojevitost jedne plodne, višedimenzionalne ličnosti: ,,Kakva razgovora i sporazuma može da bude između vas i mene? Nesporazum, to je jedini mogući oblik dodira između nas. Vi poznajete sporedni, najmanji i najmanje bitni deo mene, a sve ono što sam uistinu bio i, pogotovu, ono što sam mogao da budem, značim, sve što bi moglo nešto da vredi u meni, sve je to van vašeg znanja, daleko od vašeg pogleda. Potpuno naopak, a za mene strašan odnos.“

Shvaćena ili neshvaćena, priznata ili nepriznata, podržavana ili osporavana, umjetnost se ipak, u svemu tome, pokazuje svojeglava – nastavlja hoditi svojim rijetkim putem, svjedočeći istine i prkoseći ,,silnicima ovoga svijeta“. Prava umjetnost je uvijek opozicija – što se suprotstavlja moćima ovog svijeta: ,,Sva velika umetnost po svojoj suštini nalazi se u konfliktu sa društvom svoga vremena. Sva velika umetnost je revolucionarna, zato što se ona tiče stvarnosti čoveka.“ (Gete) Tiha i nenametljiva, čini se neprijeteća i bezopasna, i taman kad se posumnja u njenu misiju i trajanje, ona izranja još spremnija i odlučnija. Priroda umjetnosti je takva, kao i svaka vrlina, biva prezrena i nepotrebna, al’ kao i svaka istina, nakon pogreba vaskrsava: ,,Da bi Hrista izbrisali, da bi ga pobijedili u ime države, u ime ideologije, u ime drugih ideja, lažnih ideja svoga vremena, progonili su ga, pa ga razapeli, pa ga sahranili i računali da nema više ništa od njega. A tek onda kad je bio najnemoćniji, kad je bio sahranjen u grob i kad se računalo da se više nikad neće pojaviti, tek tada se projavila njegova sila i njegova nepobjediva moć.“

Takva je i silina umjetnosti, svojom tišinom glasno odjekuje i daleko se čuje, ćutanje umjetnosti postaje ,,glasna tišina“. Oprečan i kontradiktoran, nemoćan a svemoćan ,,jezik umjetnosti postaje najsnažniji jezik na svijetu“. Sva snaga umjetnosti sastoji se u njenoj nenametljivosti, gdje ,,nenasilje jačeg predstavlja najjaču silu na svetu“. Sem pitanja gramatičkog roda, gdje je umjetnost predstavnik ženskog roda, ona se izdvaja i kao prirodni predstavnik slabijeg roda, subordinirana šovinističkim moćima ovog svijeta, isti ipak održava kao nosilac i davalac života. Ženskog roda i nenasilnog temperamenta (,,Bog je ženu udostojio silom nenasilja, više nego muškarca.“), umjetnost se pokazuje kao tipična žensko-harmonična igra, za razliku od ,,agresivnog“ muško-ratničkog nadahnuća. Borbi i ratu sa prirodom i ljudima suprotstavljaju se umjetnički sklad i sofisticirana tišina, tipično muškoj volji za moć suprotstavlja se tipično ženska volja za ljubav. Stoga nijesu nimalo začuđujući opštepoznato mišljenje i krilatica da ovaj svijet, sa svim svojim žestinama, ratovima i užasima ,,pripada muškarcima“. U tom smislu, umjetnost, sa svojom ženskom prirodom postaje marginalizovana, što je i redovno stanje i odnos između prvorazredne volje za moć i sile ovog svijeta i nenametljive i tihe ,,ženske umjetnosti“.

Iako sekundarna i naizgled izlišna, ženska umjetnost se ipak pokazuje svrhovita. Suprotstavljajući se moćima ovoga svijeta, umjetnost ih preobražava, oplemenjuje i na kraju čini potrebnim i nužnim u dijalektičkom odnosu nazvanom ,,cjelina“. Kao što muške moći ovog svijeta dižu revolucije i bure, neophodne za dinamički i pročišćujući odnos prema cjelini, tako sila umjetnosti djeluje uravnoteženo i umirujuće, postajući na taj način kohezioni faktor pomirenja. Svojom silom nenasilja, umjetnost djeluje pomirujuće u odnosu na neprijateljske sile, primoravajući pritom silu sile da se savija pred blagom silom umjetnosti. Taj paradoks, zapravo, moguć je samo u formi umjetničkog djela, gdje iznenada i neočekivano sila sile biva u službi nenasilne sile. Tek uz prisustvo nasilne sile, dolaze do izražaja puna snaga i slava nenasilne sile, tek sa rušilačkim nagonom, svoj puni smisao dobijaju svaka izgradnja i konstrukcija. Suprotstaviti se destrukciji konstrukcijom znači uzeti učešća u stvaranju umjetničkog djela, razjedinjene elemente stvarnosti oblikovati i ujediniti u formi cjelovitog, smislenog umjetničkog izraza. Stvaranje umjetničkog djela, zapravo, predstavlja sudar dvaju silâ, silne i nenasilne, gdje tvorac umjetničkog djela pomaže sili nenasilja da odnese prevagu i konačnu pobjedu. S tim u vezi nije slučajno rečeno da je ,,umjetničko djelo poprište na kojem se odvija borba dobra i zla“.

Umjetnik koji staje na stranu ne-sile, u borbi sile i ne-sile, vjerujući u njen trijumf, zapravo postaje direktni sa-učesnik, od čega uveliko zavisi krajnji ishod borbe. Njegovo (indirektno) sa-učestvovanje, međutim, različito je od (direktnog) učestvovanja u sukobima ovoga svijeta. Dok moćnici ovog svijeta, sasvim muški, uzimaju učešća u svjetskim tokovima, pokazujući svu otvorenost i ekstravertnost muške prirode, djelujući uvijek ratnički i spolja, kao oni koji ,,daju i prije nego što prime“, ženska umjetnost, s druge strane, u svojoj tipično ženskoj introverziji postaje ,,akumulator“ spoljašnjih uticaja – okolnosti proizvedenih od strane tih istih moćnika, najprije akumulirajući a potom svjedočeći, pokazujući sva svojstva izrazito ženske prirode koja ,,ne daje prije nego što primi“. U toj prvobitnoj akumulaciji koja prethodi svakoj ekstraverziji se, zapravo, sastoji suština interiorizovanog iskustva umjetnika i njegovog umjetničkog djelovanja. Način djelovanja dvaju silâ je oprečan, dok ovoj prvoj priliči da na agresivan način ratuje, sili umjetnosti pripada da umjetnički tiho trijumfuje.

Umjetnik, kao učesnik i režiser, ali i kao tužilac i sudija, postavlja na scenu dobro poznate, svagdašnje rivale, čineći gledalište radoznalim i nestrpljivim, kada je krajnji ishod borbe dvaju vječnih protivnika u pitanju. Međutim, kada umjetnik to čini, on se ne ponaša kao anestetični posmatrač, već kao aktivni sa-učesnik i pomagač blagoj sili da, u sudaru sa moći ovog svijeta, odnese prevagu i pobjedu. Stoga je umjetničko djelovanje uvijek subjektivno, nikada objektivno, ono zahtijeva od umjetnika različite uloge, a nadasve suštinsku umjetničku – apologetsku ulogu. Pobjeda nenasilnog nad silnim, oličena i potpomognuta formom umjetničkog djela i sa-učestvovanjem umjetnika predstavlja istinski apologetsko djelo – remek-djelo. Na taj način, umjetnost, od drugorazredne djelatnosti koja se smatra nemoćnom pred očima običnog svijeta, postaje važna i suštinska, kao ona koja je učestvovala, a potom na neočekivan način tužila, sudila i presudila moćnicima ovoga svijeta, i na kraju izvojevala pobjedu koja često izmiče muškim moćima i ratničkim snagama ovoga svijeta.

S obzirom na ,,ratnički karakter“ umjetnosti, s obzirom na njenu važnu ulogu učestvovanja u metanaracijama i s obzirom na njen jedinstveni ,,sveti cilj“ odbrane istine i pravog puta, zaključilo bi se da krenuti putem takve umjetnosti znači izvjesno se zaputiti neobičnim, jedinstvenim i ,,mimonarodnim putem“. Rjeđi put umjetnosti izbor je onih hrabrih i odvažnih koji u svome umjetničkom djelovanju ne ,,reprodukuju vidljivo“ već se ,,miješaju u nevidljivo“. Taj upliv u duhovne dimenzije podrazumijeva distancu od profanih sfera stvarnosti, čime on postaje i rizik i ,,jelo jakih“ istovremeno. Sa-učestvovati u nevidljivoj stvarnosti i stajati na stranu ,,blagih silâ“, neprestano napadanih i osporavanih od strane vidljivih i nevidljivih ,,silâ moći“, znači uzeti učešća u osveti pravde i nazvati se članom zajednice junaka: ,,Heroj se ne sveti, no on sveti pravdu.“ U formi umjetničkog, remek-djela umjetnik svjedoči sve viteške karakteristike herojske zajednice – trijumfom nad nepravednim! Rijetkim i usamljeničkim putem, u odnosu ka profanom svijetu, život umjetnika (heroja) biva ,,težak vijenac“ i ,,voće slatko“. Tim izvanrednim, rijetkim putem sigurno korača istinska (kulturna) elita.

 


Biografija

Mr Nikolina Đurović rođena je u Podgorici 27. 10. 1986. godine. Profesorica je italijanskog jezika i književnosti i teoretičarka savremene umjetnosti. Diplomirala je na Filološkom fakultetu u Nikšiću, na Odsjeku za italijanski jezik i književnost, 2010. godine. Od 2011. godine je zaposlena u Gimnaziji ,,Slobodan Škerović“, gdje predaje italijanski jezik i književnost. U stalnom je radnom odnosu, kao mentorka učenicima na državnim takmičenjima, više puta je nagrađivana za osvojena prva mjesta.

  1. godine završila je magistarske studije na Fakultetu umjetnosti u Podgorici, odbranivši magistarsku tezu – ,,Slika u svijetu slikâ – sumrak umjetnosti pred naletom tehničke civilizacije“, pod mentorstvom profesora Đura Šušnjića. U svom naučno-istraživačkom radu najčešće se bavi fenomenima postmodernizma i postistine, digitalnog doba i njegovim reperkusijama na humano (umjetničko) polje djelovanja.

Osim naučnog bavi se i umjetničkim radom i prevođenjem. Eseje i kolumne, prevode, likovne kritike i prikaze objavljuje u književnim časopisima, kulturnim dodacima dnevnih novina, domaćim i regionalnim portalima itd.

Završila je program Andragoškog osposobljavanja kadra za rad u obrazovanju odraslih, u organizaciji Centra za stručno obrazovanje. Posjeduje uvjerenje o položenom stručnom ispitu za rad u državnim organima. Polagala je ispit za sudskog tumača za italijanski jezik, pri Ministarstvu pravde Crne Gore.

Podijeli

Komentari su suspendovani.