Mirsada Bibić Šabotić: Arhetipska anatomija Rebronjinih Belih unuka

(Rebronja, Ismet: Beli unuci, Prosveta, Beograd, 1986)

 

Razmatrajući nekoliko mogućih varijanti mitskog tumačenja umjetnosti, kroz Bele unuke nastojim da ukažem na fenomen arhetipske knjževnosti kao područja konvergencije moderne književnosti i njene osobenosti.

Beli unuci, roman Ismeta Rebronje, neistraženo je djelo, a ovaj moj skromni osvrt će, nadam se, poslužiti kao podstrek kritičarima savremene književnosti za dalja istraživanja.

U svijetu fikcijske književnosti, u kojoj su riječi glavne metafore za istinu, uloga pisca je da kroz demistifikaciju otkrije realitet, a autor Belih unuka je svojom literarnom projekcijom, koristeći fantazmagoriju, dao realnost univerlizujući probleme čovjeka kroz istoriju.

Neko ko ne poznaje postmodernistički pristup književnosti zasigurno bi rekao da fantazmagorija može izobličiti realnost i dekontekstualizovati umjetnost. Međutim, treba imati u vidu da je svijet književnog djela kod pisaca individualna stvar i da se estetski diskurs kroz istoriju mijenjao.

Danas se u medijima pojavljuju razne projekcije prošlih svjetova i zasigurno su Beli unuci model za izvanrednu ekranizaciju filma, koji bi poslao jasnu poruku čovjeku da su mnoge pojave u savremenom društvu prototipi iz prošlosti, a idejna osnova ovog romana dala bi jednu univerzalnu dimenziju problema savremenog čovjeka i njihovih uzroka, koji su se već od paganskog vremena javljali kod ljudi – pitanje života, urođeni strah od smrti, težnja za besmrtnošću, borba za vlast, zločini, devijantnost ljudskog uma, animalizacija ljudske svijesti, poltronizam i sl.

Snaga ovog djela je u tome da, umjesto realnih slika, provocira estetsku reakciju, odnosno ono što je percipirano kao nemoguće  i fantastično, postaje realno, jer je predstavljeno kroz metaforsku prizmu, koja je osjenčena  simulakrumskom, to jest, prividnom realnošću.

Rebronjini arhetipovi su saopštivi, simboli su mu komunikabilni, iako kroz čitav roman prepoznajemo zagonetne aluzije. Roman Beli unuci je riznica najrazličitijih pojava iz mitologije i religije, od najstarijih do najmlađih – preanimizam, animizam, slika bezličnih demona i božanstava u obliku kamena, biljaka i životinja, poluljudskih oblika, svetaca s osobinama paganskih božanstava, prastare i novije kulture i magičnih radnji.

Rebronjina stvaralačka mašta, protkana njegovim poznavanjem slovenske mitologije, inherentna je, to jest svojstvena  fetišizaciji, odnosno najprimitivnijoj fazi evolucije. Naime, projekcija prastarog svijeta našeg autora je, u stvari, geneologija fiktivne paganske fantazmagorijske loze divljih ljudi, od Goduna, preko Lubiše, Baltina, pa sve do belog unuka Klasa.

Za razliku o Stankovićeve Nečiste krvi, gdje je geneologija Sofkine porodice protkana realnošću i prototipima iz realne istorije, Rebronja svojom fikcijom i fantastikom daje geneologiju divljeg paganskog čovjeka, ali istovremeno ne zapostavlja floru i faunu, s kojima svi Godunovi unuci i praunuci komuniciraju. Karakteristika antropomorfizma je da se svi fenomeni simbolički prikazuju i ovaploćeni su u čovjeku i njegovom bitisanju. Naš autor je upravo kroz svoje Bele unuke ukazao na neraskidivu vezu čovjeka i prirode i njegovu zavisnost i poštovanje u odnosu na prirodu (Ovaj fenomen povezanosti čovjeka i prirode sjajno je obrađen u romanu velikog antropologa i književnika Karlosa Kastanjede Put u Ihtlan, kao i u poeziji velikog srpskog pjesnika Branka Miljkovića).

Komunikacija Rebronjinih Belih unuka s florom i faunom daje sliku kulta vode, vatre, groma, Sunca i stabla. Kult stabala je, uglavnom, posljedica vjerovanja da su ljudi postali od stabala odnosno drveta ili da po svojoj smrti produžavaju život u njima, ili da su ona sjedišta viših bića.

Autor je u ovom segmentu pripovijedanja ukazao da je dobar poznavalac mitologije, a Beli unuci su svjedočanstvo o tome da ga možemo uvrstiti u poznate antropologe, s time što je naš autor svoja antropološka iskustva umjetnički preobličio i, koristeći prototipe, od mitskog stvorio savremeno, a arhetipi su dobili svoje novo moderno ruho.

Rebronjini likovi putuju, istražuju, prave predmete od drveta, hrane se kao životinje, prinose žrtve bogovima, bave se magičnim radnjama, ubijaju se među sobom, kradu. Citiram:

Ciglen, sin Panjilov, stigao do Raške; Momčilo, sin Ciglenov, pronašao je ljubav; Verko, Višetin sin, uveo slavu Starca Sopoćanskog i žrtvovao kozu, palio lile uoči Petrovdana, lile koje je odredila Belorada. Vida je žena Razbojova. Ali Razboj još nije spavao sa Vidom. Čim legne, nestaće bogova. Vuk, sin Petkov, volio volove, bio orač i imao ženu koja je postavljala čini, mađije. Godun, sin Labanov, palio svijeće u crkvi…

Naizgled beznačajno pripovijedanje, koje bi za neukog čitaoca bila paradigma za dekonstrukciju vrijednosnog sadržaja književnog djela, polako, iz priče u priču, od divljih djedova, preko unuka, pa dalje kroz istoriju, sve do pojave hrišćanstva i monoteizma, vještim pripovijedačkim sadržajima slika karakteristike savremenog čovjeka, ali i dalje u obličju paganstva. U romanu ljudi spavaju u štalama, kolju jedni druge, mijenjaju svoja ljudska obličja pretvarajući se u životinje, iskazuju svoju ratničku volju, pohlepni su, bezosjećajni, u svemu vide korist, sve čine da bi zadovoljili svoju egzistenciju, koja je na međi ljudskih i životinjskih prohtjeva. No, naš autor je kroz ove likove dao drugu sliku, pa se oznaka ne poklapa s njenim značenjem. Vješt hermetičar, Rebronja uspijeva, poput fantastičnih slika u Besnilu Borislava Pekića i Burlesci  gospodina Peruna, Boga groma Rastka Petrovića da da sliku savremenog čovjeka i svega što ga zaokupljuje.

Rebronja kroz mitologiju razobličava aktuelna pitanja i daje odgovore na  savremene moguće sadržaje i univerzalne duhovne vrijednosti.

Mitovi su prerušene dileme o vječitim problemima ljudske egzistencije, a iz tih dilema iznikli su i motivi u Belim unucima. ´

Motiv zločina je najslikovitije reflektovan kroz lik Gluhog Vlasa, jedanog od junaka u romanu, koji je  riješio da zakolje čovjeka. Taj životinjski nagon u čovjeku je izvanredno prikazan i u Lalićevoj Lelejskoj gori. Sjetimo se Lada Tajovića, koji je postupio kao Gluhi Vlas; Lado ubija bika, dere mu kožu, vadi mu grkljan, pije mu krv. Upravo je Lalić u ovoj izuzetnoj plastičnoj slici dao regresiju, vratio čovjeka u prvobitno stanje, ali ga, istovremeno, smjestio u sadašnjost, a Rebronjin Gluhi Vlas živi u svom vremenu, ili, bolje reći, svevremenu. On je predak Lalićevom Ladu, ali predak i savremenom čovjeku jer je životinjski nagon, nažalost, i dio savremenog društva. Vjerujem da nije potrebno pričati koliko duh Rebronjinog Gluhog Vlasa luta dušama svih onih koji su tokom ratova prolivali krv nedužnih. Naime, paganski ljudi u romanu nose u sebi krvožderstvo, vode ratove i obezvrjeđuju život, upravo kao i savremeni čovjek.

Motiv vlasti i praiskonska težnja čovjeka da se popne na tron i da vlada beskrupulozno je još jedna komponenta unutar djela. Citiram:

Jer ovaj čovek što stoji tu iza putnika, koji sedi, jak i snažan, sve može. Može žabu da pretvori u kozu, i konja može da pretvori u skakavca. A stenicu može da učini carem. Pa da car vlada narodom i krajevima. Da mu nema ni jačeg ni šireg. Evo, neki putnik izvadi uš iz svoje košulje. I tu će uš načiniti carem. Pa neka putnik kaže gde da ide car i kojom zemljom da vlada. Bolje je da uš bude car, nego da bude uš, što je sada.I dosta je bila uš. Može biti, došlo je vreme da uš postane vladar.I bolje je biti vladar nego mrska uš koju svako gnječi među noktima i tu, među noktima velikih prstiju, i završava svoj ušljivi život.

Ironični tonovi koji su utemeljeni u pišćevom pripovijedanju najbolje su iskazani u Panjilovom pričanju iza kojeg se krije poltronizam. Citiram:

Šteta je, stvarno nam je žao, što nismo mogli da doznamo kako je živeo panj Drozgilov i kakav mu je san bio. I kako je to napravio Panjilo. Tek tada bi se videlo pravo Panjilovo oštrilo. I videlo bi se da li je Živ bio naklonjen novom panju. Ili je, možda, novi panj bio kao i Drozgilo.

Kameleonstvo, kao devijantna pojava u društvu, našla je svoje mjesto u ovoj Rebronjinoj priči. Prevrtljivost, beskarakternost nekih od likova ukazuju da je praiskonska težnja čovjeka da se prilagođava situacijama i da cilj ne bira sredstvo. Labud, lik iz romana, pretvara se u kozu. Bog Kos pokušava da ga spasi, ali je Labudu to primamljivo. Lakše je bitii koza i dostići svoj cilj, nego čovjek, koji se ne može ni uz brdo popeti.

Motiv žrtvovanja i njegove sveprisutnosti u književnosti  nosi osnovu još iz predislamskog preioda, kada je Ibrahim htio da žrtvuje sina. Reflektovao se, kako u narodnoj, tako i u umjetničkoj književnosti (Zidanje skadra, Na Drini ćuprija), pa je ovom romanu ovaj motiv dao dozu hipoteksta. Čovjek je žrtva nečijih djela, bolje reći nedjela kroz istoriju, ali, zar nije tako i danas, samo je to žrtvovanje iznijansirano drugim bojama. Rebronja je na vrlo vješt način to prikazao u romanu. Naime, da bi čovjek zadovoljio neke svoje egzistencijalne prohtjeve, mora nešto i da žrtvuje. Danas mi znamo kako to ide (naravno, na štetu drugog) jer, ponoviću izreku – cilj ne bira sredstvo, pa su bogovima u romanu prinošeni zaklani ljudi kao žrtve, a danas se to radi, na perfidan način, svi mi postajemo žrtve nečije obijesti i neljudskosti. Vlastodršci, u želji da pokriju nezakonitosti svojih radnji,  često žrtvuju nevine.

Motiv rata i osvete osvijetljen je kroz lik Radiča, sina Katulova, unuka Labudovog, koji je bio ratnički nastrojen jer je gledao kako mu kolju djeda Labuda. Radič je predak svih onih koji u osveti pronalaze zadovoljenje svoje egzistencije, a o posljedicama ovog nehumanog čina upoznati smo kroz istoriju i književnost. Motiv osvete je u antičkom svijetu prouzrokovao rat zbog ubistva bližnjeg.  Antička srdžba, kojom Ilijada i započinje, potiče baš iz osvetničkog naboja. Šekspirovi Hamlet i Otelo su bili zaslijepljeni osvetom, a Zola je u svom Žerminalu naslikao najstrašniju osvetu. Klice osvete prepoznajemo i danas. O osveti kao dehumanizovanoj pojavi pisao je još Njegoš. Vrijedno je podsjetiti se njegove borbe da je iskorijeni. Mnoga ubistva koja su se dešavala nose osvetničke klice.

Ljudska igra iz koje stoji nehumanost i potreba da jedni druge povređuju refletovala se kroz lik boginje Belorade, tačnije kroz njeno obraćanje Samogubilu. Citiram:

Belorada je Samogubilu rekla da dobro sebi utuvi u glavu i da ljudima kaže ono što oni znaju ali zaboravljaju. Ljudi se u svemu igraju. Najdraže su im igre – i kad žnju, igraju se. I kad se skrivaju po šupljim stablima, igraju se. Čitav se života ljudi igraju.

Metafizički kvalitet ovog djela je upravo atmosfera koja lebdi i koja se ne može racionalno odrediti. U pitanju je suština koja nam otkriva dublji smisao života. I upravo Beli unuci dostižu kulminaciju otkrivajući metafizičke kvalitete, koji su prisutni u mitskoj predmetnosti, a koja ovaj roman povezuje sa sociologijom, psihologijom ali najviše s antropologijom.

 

Svi ljudi današnjice i njihovi neposredni preci pripadaju jednoj i jedinstvenoj biološkoj vrsti homo sapiensu koja je proizvod prirode i njen nerazdvojivi dio. Međutim, čovjek je veoma osobeno prirodno biće – jedino živo biće u opštoj ekonomiji prirode koje svoj opstanak osigurava svjesnom, ali i nesvjesnom proizvodnjom egzistencijalnih zahtjeva. Kao aktivni stvaralac sredstava za život, on prilagođava i mijenja svoju sredinu, unoseći u nju krupne – samo njemu svojstvene – antropogene promjene. Zato čovjekov položaj u prirodi, pored čisto bioloških, ima i posebne – društvene i kulturne odrednice. Kao dobar poznavalac antropologije, Rebronja je imao senzibiliteta prema prirodi, pa nije ni čudo što je potporu Belim unucima pronašao u prirodi i mitologiji jer su pagani vjerovali u prirodu. Rebronja uspijeva da predmetnost prirode ovjekovječi, da mu da dušu, da ukaže na to da je čovjek svojim postupcima i evolucijom devalvirao prirodu. U romanu je čitav biljni i životinjski svijet, flora i fauna, u stvari, simbolika ljudske egzistencije i ti poremećeni odnosi u prirodi su, zapravo,  poremećeni odnosi ljudskih vrijednosti.

Beli unuci se mogu  sagledati kao anticipacija mišljenja o sadašnjem i budućem vremenu. Činjenica je da smo prirodi oduzeli čedan osmijeh a da smo time unazadili sebe, jer je priroda dio našeg postojanja. Nije li antropomorfizam u djelu i razgovor belih unuka s florom i faunom pokušaj pisca da didaktički utiče na čovjeka, a dajući dušu prirodi pokušava da ispravi sve anomalije svog bivstvovanja i napravi korak ka humanizaciji čovjeka savremenog doba.
Beli unuci su reciklaža obmanutog čovjeka, koji je, poremetivši biljni i životinjski svijet, poremetio i svoju ćud animiliziravši se do te mjere da je povratio životinjske nagone svojih predaka.

Svijet u romanu nikada ne može biti hronotopski istovjetan s realnim jer je to svijet koji je stvoren tekstom, a Rebronjini Beli unuci kreću se u vanistorijskom vremenu i vanprostornom zavičaju, u nekim magijskim i mitskim bezgraničnim predjelima.

Rebronjin katalog toponima: Lim, Lađevac, Trebnik, Trojan, Borovica, Crveno prlo, Maskinje i sl. su refleks njegove mašte i ne aludiraju na mjesta koja danas nose neki djelovi zemlje.

Kada je u pitanju stil našeg autora, prepoznatljiv je biblijski, koji se, prije svega, odnosi na nabrajanja i čestu upotrebu anaforske konstrukcije. Citiram: Doći će beli gradovi. I doći će bele duge kiše. Imaće te kiše iglice. I biće slične ježevima sa iglicama i sa dugim bodljama, sve oštrija od oštrije. Pa će gromovi da sevaju i udaraju….
Poruke u romanu upravo su idejno stanovište i one idu u pravcu gnoma i maksima. Citiram:

Trešnju hvali dok rađa, rekao bi uhoda Jaspers, a mi Panjila hvalimo i kad ne izgrađuje.

Mi kažemo da niko ne može silu srušiti, osim sila samu sebe. Zato sili luč ne gori do zore.

Beli unuci su konkretan primjer kako pisac u djelo unosi invenciju, misaonost, moć duhovne integracije, pojedinačnog i opšteg, sveljudskog, bliskog i dalekog, istinitog i mogućeg, prožetog mitskim, konkretnog i apstraktnog, i od toga oblikuje novu, umjetničku stvarnost, iskazanu modernim sredstvima pisanja, koja su uzrok Rebronjinog stvaralačkog gigantizma.

Rebronja se ovim romanom bio okrenut ka izučavanju vlastitog formalnog izraza i poetskog statusa. Njegova dekonstrukcija vidljive predmetnosti svijeta u mitskoj umjetnosti, na pragu XXI vijeka, pokazuje se kao svojevrsni stav naspram realnog, u kojem se paradoksalno, kroz odsutnost vidljivo prepoznatljivog, utemeljuje spoznajna funkcija umjetnosti.

U prvim decenijama XX vijeka rezultati etnoloških istraživanja pokazali su povezanost mitova s magijom i ritualom u funkciji održavanja prirodnog i socijalnog poretka. Ukazano je na logičku i psihičku osobenost mitskog mišljenja, a stvaranje mitova se pokazalo kao najstariji način izražavanja, kojim je čovjek tumačio i klasifikovao svijet. Mitologija je kolektivna psiha, iz koje se projektuju arhetipovi, a autor Belih unuka je, upravo koristeći arhetipove kroz neka mitska obilježja, dao rješenja za neke ljudske dileme, pa su Rebronjini mitovi prerušene dileme o vječitim problemima ljudske egzistencije.

Bele unuke treba shvatiti kao niz organizovanih znakova, kojima se nastoji prenijeti čitaocima univerzalna poruka, a u ovom slučaju je upotreba perfekta i prezenta, s namjerom da se ukaže na to da su Rebronjini Beli unuci mitski savremeni i svevremeni i s obzirom na to da se daje magijski bezgraničan prostor, i bezvremeni.

Rebronja je kroz ovaj roman objasnio mitsku fundiranost moderne i postmoderne umjetnosti kao njenu idejnu komponentu, dostupnu ili dokučivu tek paradoksalnim stavom.

Podijeli

Komentari su suspendovani.