Miraš Martinović: Knjiga o Gradu – Knjiga Grad
(O romanu Milorada Popovića SMRTI SE PODVALJUJE)
Maštovitiji ljudi, skloni su, nakon izvjesnog vremena, čak
i bezazlenim slučajnostima pripisati sudbinsko značenje. Opšte mjesto
da je književnost, prije svega – njena neopredijeljena i višeznačna
priroda – drugo ime za mistifikaciju onih elemenata koji, bez
vidljivig razloga i najave izranjaju i nestaju, presudno utičući na
konačni oblik određenog djela. Tako se i hronika o potonulom
svijetu Dvorskog trga nije završila onamo gdje je pisac bio prvobitno
planirao staviti tačku.
(Milorad Popović: Smrti se podvaljuje)
Ovoj knjizi jednostavno dugujem, makar kratki zapis, koliko da skrenem pažnju na nju iz mog ugla. Pisac je poznat i ne treba dodatni uvod radi upoznavanja. Rijetke su knjige, makar u posljednje vrijeme, koje su na mene ostavile tako snažan utisak kao što je knjiga Smrti se podavljuje. Čitao sam je, a ujedno preporučivao prijateljima, koji su je čitali u dahu, dok je moje čitanje je bilo duže. Razlog je jednostavan – htio sam da ritual potraje, s njim i svojevrsno literarno uživanje. Kako mogu da prirede rijetke knjige.
A ova jeste rijetka!
Mnogo toga bih u startu rekao u najširem zamahu koji knjiga obuhvata. Ljude, događaje, epohu i epohe. Zamah je muzilovski, dubina prustovska. A kreće s mikrolokaliteta, Dvorskog trga na Cetinju. Ovdje ću upotrijebiti rečenicu koju je u telefonskom razgovoru izrekao dr Srđa Pavlović, u kome nijesmo krili obostrano oduševljenje, a rečenica glasi: „Ta knjiga liči na rijeku koja izvire na Cetinju i teče dugim tokom i ponovo se vraća svom izvoru – Cetinju.“
Rečenica je dijagnosticirajuća.
Popović je snažnom imaginacijom, kakvom su obdareni rijetki pisci, poput kakvog arheologa, otvarao duboke sonde, a zatim vršio iskopavanja po prošlim vremenima, koja su ostavila sjenke i tragove nad prijestonicom i u prijestonici. Iz tmina istorije na svjetlost dana iznio ljude i događaje, one koji su pravili istoriju ili su uticali na njen tok i rukavce koje je ona pravila i koji su se slivaili u njen glavni tok. Radi se o romanu – rijeci! Osvjetljavao je iznutra, vajao krupne istorijske figure, dodajući im i ličnu auru, secirao je događaje, i epohe, silazeći u krvotok života, u dublji tok, u one struje koje se ne čuju spolja, u ovoj knjizi se čuju i spolja i iznutra. Ta dvostruka viđenja su učinila da se pisac spusti u dubinu vremena, oslušne i aritkiliše njegov duh, te prijestonicu, grad u kome se oblikovala istorija, ali i psihologija, metafizika. Neke stranice zvuče kao antrpološki eseji, neke kao psihološka studija. Pisac silazi u samu srž Tragice montenegrine. On za to ima posebno čulo i među rijetkima je koji mogu te dubine dotaći, tamo sići i tamo se naći. Tragika je naša istorijska i antropološka odrednica, koja profiliše naš duh i postojanje. Naš određujući znak, zrak kojim dišemo, od čega živimo. Crnogorci su možda jedini narod koji je živio od svoje tragike.
I sopstvenog stradanja.
Ovakva knjiga je bila potrebita. Pojavila se u pravi čas. Potrebna zbog spoznaje nas kao naroda i našeg opstanka. To osjećanje, koje su profilisali vjekovi, tragičko osjećanje života, kako bi rekao španski filozof Miguel de Unamuno, svojestveno je Crnogorcima, ne slučajno, njega su iznjedrila neprestana stradanja, kada je trebalo, a i kada nije. Borba neprestana! Ona su besumnje određujuće uticala, na naš karakter, mentalitet, ukupni sklop. Postanak i opstanak. Ovom piscu dobro znana relacija, kojom se sigurno kreće.
Popović silazi iz ogoljene stvarnosti na metafizičke obale, što ovoj knjizi daje posebnu dimenziju, slojevitost istorijsku ali i metafizičku. Meafizika nas određuje koliko fizika. Mi smo na graničnoj liniji, kojom se Njegoš kretao, hoda po njoj, bez te linije on ne bi bio to što jeste. Ta granična linija je određujuća za Crnogorce kao narod i kao pojedinice. Ili je bar bila. Ona je vajala njihov profil, njihovo biće.
Pisac se kreće tom linijom otkrivajući oba svijeta.
Bez zadrške obuhvata i naše istine i zablude, kleše profile i profil, ređa epohe koje oblikuju čovjeka, iznalazi nijanse vremena, nijanse u ljudima. Istražuje vremenske i geološke slojeve. Dok je čitamo, nužno se pitamo: gdje je onaj Gezmanov Crnogorski čovjek, koji je važio kao obrazac i šta se desilo s tim obrazcem, kako se rasplinuo ili nestao, s malom ili nemogućom vjerovatnoćom da će ponovo biti rođen. Kada obrazac nestane – teško se rađa ponovo, ili ne bar sa suštinom koju je u sebi nosio. I obrasci imaju rok trajanja i svoje vrijeme. Prirodni koliko ljudski.
Sve ima zenit, pa i crnogorski čovjek. Nadmoć ljudskosti je moguće samo jednom dostići. Mi smo je dostigli. Šta poslije uzlaska na vrh? Nebo ili pad!?
Cetinje je grad sa svim nijansama gradskog života. S duhom grada, koji pisac artikuliše kao svojevrsni genius loci, što je nemoguće izbrisati. Pisac silazi u temeljne dubine Grada. Otvara i zatvara krug. Više je krugova ili prstenova koji spapaju knjigu. Iz temelja se mogu iznijeti samo temeljne vrijednosti, pa je knjiga i zbog toga značajna.
U romanu se pojavljuje Danilo Kiš, jedan je od junaka, što daje posebnu dimenziju. Kiš je planirao da napiše roman o Cetinju, nije stigao. Ne mogu tvrditi koliko bi bili slični Popovićev i Kišov roman da ga je napisao. Žalimo što Kiš nije ostvario zamisao, ali se radujemo što je Popović napisao roman o Cetinju. Cetinje je zasluživalo svoj roman, svoju knjigu. Usuđujem se reći da je to bila neka vrsta piščevog duga prema rodnom gradu u kome se ostvario i ostvaruje i kao čovjek i kao pisac. S knjigom Smrti se podvaljuje dug je ispunjen. Cetinje je dobilo svoju moguću i atipičnu Biografiju!
Lepet krila anđela istorije je omamljujući, no može biti zlokobno zavodljiv. Taj lepet se čuje stranicama i kao zavodljiv i omamljujući, no i zlokoban. Anđeo Istorije i duhovi predaka probuđeni u potomcima. To je onaj Anđeo o kome piše Valter Benjamin, a oslikao ga je Paul Kle.
Dok sam čitao knjigu vidio sam anđela! Čuo lepet krila…
Pored Danila Kiša, u knjizi je podugo poglavlje posvećeno Dadu Đuriću, prepoznatljivom znaku Cetinja, koji mu svojom umjetnošću daje posebnu dimenziju i univerzalnost, bojeći ovu civizacijsku tačku posebnom bojom, pojavljuju se i ličnosti kao što su: tragični princ Đorđe Karađoređević, ne manje tragični Petko Miletić i Savić Marković Štedimlija, prepozantljivi u svom vremenu i vrijeme u njima…. Petar Nagib Sinanović, junak komunističkog vremena, htio je naprijed, imao krila za velike letove, sputan od birokaratije i sapleten u letu, Anđeo kome su potkresali krila. A da taj i takvi nijesu sapleteni u hodu i onemogućeni u letu, ko zna gdje bi danas bila Crna Gora i da li bi doživjela ono što je doživljavala i doživljava. Sputavana no nezaustavljiva u istorijskom hodu s magmom koja se ne da potrijeti ni uništiti. Mi smo najveći kočničari, sebe i nas. Kao pojedinci i kao kolektiv. Popović s pravom Nagibu poklanja zasluženo pogavlje, podiže mu spomenik, trajniji od života. Dobro je da znamo da je u Crnoj Gori i takvih bilo. U ovoj knjizi nastavlja da traje svjedočanstvo o njemu i vremenu u kome je živio, a u kome se nije ostvario. Ostale su njegove zamisli, ideje i vizije. Pisac ih je sačuvao, dao mogćnost da žive
Konačno, u knjizi je i naše vrijeme. Đukanovska i postđukanovićevska era.
Teško je biti sa savremenicima, svjedočiti o svom vremenu, a živjeti u njemu. Popoviću je uspjelo. Oslikava svoje i naše vrijeme sugestivno i ubjedljivo, mentaliteski opisivo i psihološki nijansirano. Knjiga Smrti se podvaljuje pisana je na način da sva zvuči kao stvarna i istovremeno fikcijska. Učini vam se da se sve desilo, a istovremeno i da je pisac sve izmislio. To je literatura! Baš kao što su knjige Sto godina samoće Gabrijela Garsije Markesa ili roman Pedro Paramo, meksičkog pisca Huana Rulfa. Slučaj Rulfo je posebno zanimljiv! Markes je tu knjigu naučio napamet i u svojim memoarima zapisao: Da nije bilo Rulfa i Peda Parama ne bi bilo ni mene ni hispanoameričke literatute. Iz tog zrna, knjige od svega sto stranica, nikla je literatura jednog kontineta. Ne pominjem je slučajno. I knjiga koja je predmet ovog teksta ima svoju posebnu magiju koja ni na trenutak ne ostavlja čiatoca ravnodušnim, već ga neodoljivo vodi, priređujući razna i neočekivana iznenađenja. Uspješno je ono djelo koje od stvarnosti napravi fikciju. Popović u tome savršeno uspijeva. Velika literatura, obrazac dobre knjige.
Pisac stvarnost i činjenice pretvara u umjetnost. Rijetki dar, milost, koja jednom može biti dana. Popović ima velikoga dara, a milost dođe sama onima koji imaju dara, ona je prirodna, bez nje nemoguće stvoriti veliko djelo. Mora se mnogo šta podudariti. Pored ostaloga i potreba vremena, što je usuđujem se reći – slučaj u stvaranju ovog djela čijim stranicama defiluju:
udbaši, cinkaroši, vagabunde, mali i veliki prevaranti, obmanjivači svih profila, čuvari sistema koji se urušava, oni što doživljavaju čudne metamorfoze, ljudi na raskršćima….Ima u njoj hroničarskog, činjenički suvog, ali i poetskog (Popović je pjesnik!) amalgama koji sve veže i daje dimenziju, onu skoro mitsku, bez koje ne može nijedno književno djelo, ne bar ono koje pretenduje da bude veliko! Stvarnost je dignuta na nivo mitskog. Najveći umjetnički doseg u umjetničkom stvaranju.
Karatak pregled raspadanja sistema i vremena.
Neke stvarne ličnosti žive pod drugim imenima. I ta mimikrija je neophodna. Bez nje je djelo falično.
Borhesovske mimikrije – esej o Kišu objavljen u časopisu ARS/ 4-5/09, tematski posvećen velikom piscu. Potpisan pseudonimom Danijel Sam, glavni urednik Mladen Lompar odbija da ga objavi s obazloženjem da ne objavljuju radove s pseudonimom, a pretposvalja da bi autor mogao biti Milorad Popović, što prisustvo eseja u romanu i potvrđuje. Iako i to može biti mimikrija. Esej se fantastično uklapa u romanesknu arhitekturu. Ima na stranicama knjige, kako sam već i primijetio, pasaža koji su u formi eseja ili rasprave, polemike, što podrazumijeva moderni roman, a Smrti se podavljuje – uistinu jeste roman sa svim modernim kvalifikativima. Spoj modernog postupka i klasične naracije. U romanu su slojevi vremena: istorijski, mentalni, psihološki. Kroz glavne i sporedne likove pisac sjenči lik epohe. Tako da je vidljivo njeno lice i naličje.
Popović je stvorio veliko djelo bez sumnje. Kojim je obezbijedio čelno ili među čelnim mjestima u savremenoj crnogorskoj literaturi. On je to mjesto i do sada imao. Knjiga Smrti se podvaljuje dala je trajni pečat autoru i litetarturi kojoj pripada. Pisac se bavi životom na Trgu i onim oko Trga, artikulišući duh vrmena i duh dubina, praveći savršeni spoj, bez kojeg nema velikog djela.
Od života i istorije pisac napravio je metaforu, a metafore žive i nijesu podložne vremenu ni zaboravu. Smrti se podavljuje djelo koje je u svemu metafora. Herman Broh bi rekao da je bez svog vremena, onog u kome je nastalo, svako djelo necjelovito. U ovoj knjizi pulsira duh vremena. Čuo sam njegov razgovijetni govor.
Tragajući za istorijom, pisac je stvorio literaturu, a u davnom, iščezlom pronašao svoje vrijeme. Knjiga u kojoj se vremena prepoznaju sistemom ogledala koja sve zrcale. U kojima se oslikava i duh dubina i duh vremena.
*
Pišući o gradu – Knjiga postade Grad!
Decembar 2024.
