Mira Meksi: Prokletstvo ilirskih svještenica
(odlomak)
Prevod: Jasmina Tatar Anđelić
Kraljica Teuta je čekala zoru na vrhu najvisočije kule risanske tvrđave. U kamenom zaklonu, već nekoliko sati se nadala, bez mnogo iluzija, da će bljesak zaparati jutanje nebo usred potopske kiše i oluje koja su vladale svemirom. Boka i Risanski zaliv rikali su poput ogromnih ranjenih bikova, stijenje i raspomamljeni talasi šištali su poput bijesnih zmija, a pod bijelim planinskim pokrovom munje sijevale su i gasile se u morskom huku.
Čelo joj je gorjelo. Na sebi je još imala teški borbeni oklop. Skinula je šlem i svom snagom stegla pletenicu obmotanu oko glave i vezanu tankom kožnom trakom koja joj se presijavala na čelu ocrtavši duboki crveni trag na koži. Njene velike minđuše u obliku punog mjeseca koje su sezale do vrata zatresoše se i zazvoniše. Grudi joj čudno zadrhtaše pod oklopom.
Umotana vunenim ogrtačem koji joj je pokrivao ramena, usmjerila je svoj ćilibarski pogled ka Istoku, prethodno prešavši preko ogromnih risanskih zidina sa visokim odbrambenim kulama koje su varnice iz kamenih ognjišta osvjetljavale u tami noći. Zidine su puzale, vješale se o stijene, krivudale, probijale ih i vijugale kroz klance, litice i guste šume obavijajući divlji polis džinovskim sigurnosnim obručem, kao da ih je gradio sam Medaur, ilirski bog rata.
Uzalud je pokušavala nazrijeti trag svjetlosti na nebu: vidjela je da je Ilirija uništena dubokom tamom, olujom i užasnom nesrećom. Molila se Eos, boginji zore, bez mnogo nade u srcu. U jednom trenu, osjeti umor od tog beskrajnog čekanja svjetla, a drhteće varnice plamičaka vatre u njenom skrovištu odvedoše je u ratna maštanja o slobodnom padu sa vrha tvrđave: tada oluja prestade, vrati se mir, a na crnom risanskom nebu se pojavi svjetlost boje krvi, poput duboke, nožem nanijete rane. Zrak svjetla se postepeno pretvarao u svjetlosni pokrov koji poče da osvaja prostor. Kada se svjetlo pojačalo, postalo gušće i sa svih strana se ispunilo živim bojama, odjeknu njištanje konja iz pravca konjušnjica smještenih na sjeveroistočnom kraju tvrđave. S drugog kraja je dolazio jak miris metala koji se topio u pećima, dok su se u blizini čuli ritmični udari kovanja crvenog gvožđa. Potom se vazduh postepeno natapao toplim i privlačnim mirisom hleba koji se pekao u pećima.
Teuta ostade na vrhu tvrđave sve dok je svjetlost olujom izazvane zore nije potpuno prekrila. Držeći ruku na čelu, štitila je oči od neobično jakog crvenila novog dana, gledala konačno jasan pejzaž ilirske zemlje i vidjela Risanski zaliv koji kao da je progutao užarenu vulkansku lavu dok je daleko od njega, iz mora izlazila bakarna para.
Njen pogled je prelazio preko uvala, kanala, manjih zaliva i litica Boke, vidjela je brojne skrivene lembe i činilo joj se da kroz bakarna isparenja vidi veliki jarbol i spuštena jedra rimske kvinkvereme, a iza nje, nepoznate crne lađe. Dugo je pratila pogledom mliječnu putanju rijeke Neretve koja prolazi kroz ilirske zemlje. Zatim je zadržala pogled na maglovitom dijelu mora, sličnom blijedoj mrlji, koja je sigurno bila ostrvo Vis, nevidljivo u praskozorje. S dubokim uzdahom je pogledala na suprotnu stranu: učini joj se da na dalekom morskom horizontu nazire Drač, pa joj se ote još jedan uzdah. Prodoran i neobičan miris joj ispuni nozdrve i pluća. Bila je to mješavina isparenja sa pašnjaka i mirisa krvi i porobljavanja.
Unutar tvrđave je i dalje vladala ledena tama olujne noći. Kraljica uze zadimljenu baklju iz jedne niše i krenu da silazi nepreglednim spiralnim kamenim stepenicima. Vođena svjetlošću baklje, stiže do centralnog trga tvrđave na kome se uzdizala impozantna statua Medaura, boga rata i zaštitnika Risna na svom vatrenom konju. Stala je ispod statue, podigla oči ka koplju koje je božanstvo držalo okrenuto ka nebu i izgovorila vatrenu molitvu za Iliriju. Trudila se da izbjegne brojne stražare koji su u ovo doba dana prolazili centralnim trgom da protegnu noge, pa se kroz vrata uklesana u kamen i učvršćena teškim lancima provukla do svojih odaja u sjevernom dijelu tvrđave. Obuzela ju je duboka tišina koja je vladala vazduhom dok je silazila kamenim stepeništem. Pripremila se da pozove Tafiju koja je vjerno služila otkad je postala kraljicom, ili staru svještenicu koja je hramala zbog pada sa konja i postala pomoćnica velike svještenice hrama Zmije, da joj pomognu u presvlačenju. Brzo je odustala: na ovom zlosrećnom mjestu, gdje su čak i dva ogromna psa čuvara, postavljena pored njenog kreveta, ćutala kao u grobu s glavama između šapa, učinilo joj se da su svi stanovnici ovog krila tvrđave bliži smrti nego snu.
U stvari, ni Tafija ni kraljičina družbenica Eunika iz Mitilene, nijesu oka sklopile cijele noći. One su, kao i princ, članovi visokog plemenskog savjeta, mudraci, vojne starješine, kraljičini savjetnici, pisari i prepisivači okupljeni prethodne večeri u velikoj prijestonoj dvorani, i dalje čekale Teutu, koja ih je, u odijelu ratnice sa šlemom pod rukom, suprotno protokolu savjeta koji je propisivao nošenje kraljevske odore, obavijestila bezbojnim glasom o teškim uslovima rimskog okupatora insistirajući na rečenici: „Oni hoće da živimo kao mrtve ribe u sopstvenim vodama“. Potom se povukla iz prijestone dvorane ne izgovorivši ni riječi više, da bi se popela na vrh tvrđave sa kvadratnim kulama, ostavljajući okamenjene članove savjeta na licu mjesta.
U sobi ju je čekao veliki bazen sa smaragdno zelenim pločicama, mermenim podom boje cimeta i toplim mirisnim isparenjima. Teuta nije oklijevala. Uz pomoć Tafije, koja se kao nekom čarolijom stvorila iza nje, oslobodila se teškog oklopa koji je i dalje nosila, i duboko uzdahnuvši, zaronila u opuštajuću vodu bazena. Tafija je počela da joj trlja leđa i zasljepljujuće bijele grudi izgovarajući molitve svakom od ilirskih božanstava, bogovima Armatu i Bindu, boginjama Iki, Futosiki i Sentoni baš kao što je činila svakog jutra i svake večeri otkad je ova mlada žena stupila u tvrđavu na dan svog vjenčanja.
Nakon što ju je Tafija umotala u mekano i toplo platno, Teuta joj dade znak da se udalji i poče da bira odoru. Obukla je kožni korset ukrašen bronzanim dugmadima i kratku suknju skrojenu od kožnih polica. Opasala se širokim pojasom od kovanog metala sa prikazom ratne scene za koji je vezala kožnu torbicu u sa keramičkom flašicom začepljenom pčelinjim voskom. Ta flašica je dugo stajala pohranjena u kutiji sa srebrorezom, sakrivenoj u otvoru kamenog zida. Kutija se otvarala složenim sistemom kombinacija geometrijskih figura. Zadjenula je za pojas siku, nož sa dvostrukom oštricom, stavila oko vrata bronzanu ogrlicu u obliku zmije i uobičajenu zviždaljku-rog. Popravila je pletenicu na čelu i ponovo stavila svoje velike minđuše, oslobodivši ruke. Na kraju je skinula teške zlatne alke sa članaka i snažno zategla vezice na sandalama od bivolje kože.
Prije nego što se provukla kroz drugi kameni otvor i uputila se ka temeljima utvrđenja, izdala je naredbu dvojici ogromnih pasa čuvara se bijelim vratom kralja Agrona, spremnim da je prate, i pogled joj se zadržao na glatkoj površini velikog, blago ispupčenog bronzanog diska, oslonjenog na dva nosača od masivnog drveta u sredini njene sobe. On je reflektovao sliku kraljice Ilirije: ugledala je oči boje ćilibara ispod visokog čela, ovalno lice obavijeno desetinama taknih pletenica boje meda pričvršćenih čeonom pletenicom, koje su silazile do vrata, nabrane obrve iznad dva ćilibarska oka, pune i črvste usne, istaknute blijede jagodice, kožu pozlaćenu suncem i morskom solju i snažno tijelo dvadesetčetvorogodišnjakinje, sa čvrstim grudima, ramenima iskusnog mornara i dugim nogama sa moćnim butinama koje bi mogle podići brodski jarbol.
Primijetila je sve te detalje i krenula ka tajnom prolazu, dugačkim hodnikom oivičenim jonskim stubovima koji je vodio od njenih odaja do male prostorije u kojoj je obično primala svoje povjerenike. Tajni prolaz je bio velika mermena ploča prožeta crvenim venama, slična ostalim pločama na podu. Na susjednom zidu su dvije metalne alke, nevidljive neiskusnom oku, izvirivale iznad lica Vidaza, boga šume koji duva u siringu. Teuta je zavukla svoje snažne prste u dva prstena na zidu i brzo povukla nagore. Mermena ploča se pomjerila i otkrila kameno stepenište koje se gubilo u beskraju tvrđave, kao da vodi do samog središte zemlje.
Na kraju kamenog stepeništa pružali su se beskrajni lavirinti, ali je vječiti plamen ognjišta ukopanih u kiklopske zidove temelja tvrđave davao dovoljno svjetlosti.
Teuta je hitro izbjegla sve nevidljive zamke koje su štitile lavirinte i čije je prepoznavanje mjesecima uvježbavala.
Obožavala je taj beskrajni svijet kamena i krivudavih puteva, tankih i zavijenih, sa krivinama i spiralama, taj drevni svijet, mračan, tajnovit i prepun iznenađenja koji kao da je vodio do početaka čovječanstva, bio njegov pupak i njegov spas.
Kada se našla na sto metara od drevnog bunara u sredini lavirinta, snažno je dunula u rog koji je nosila oko vrata. Od njegovog moćnog zvuka zadrhtala je cijela zemlja. Ona je čekala. Ubrzo joj je odgovorio drugi zvuk, iz dubine bunara. Za nekoliko trenutaka, užasavajuće morsko čudovište, slično zmaju bez krila, pojavilo se pred Teutinim nogama. Bila je to džinovska i beskrajno duga morska zmija, čiji je obim bio jednak obimu Teutinog struka. Koža joj je bila crna i sjajna, prekrivena zelenom sjajnom krljušti, poput smaragda. Na trougaonoj glavi su bila dva žuta oka posuta crnim mrljama, a na vrhu glave je bila veličanstena kresta u boji krljušti, koja je podsjećala na kraljevsku krunu. „Ilirios“, uzviknu Teuta. Čuvši njen glas, morska zmija podiže glavu veličine ratničkog štita, do visine kraljičinog metalnog pojasa, tako da joj ona pogladi krestu, koja je zračila svim sunčevim i mjesečevim bojama, ali i bojama plamena duž zidova lavirinta.
