Milovan Radojević: Slana kafa
“Moraću da nabavim novi” – zaključi Matija sastavljajući mokri kišobran na kome se platno dijelom odvojilo od žica dok je gurao ramenom vrata vezana za pneumatski lakat. Mantil mu je skvasila kratka kiša koja ga je zatekla na ulici dok je tražio ulaz na naznačenoj adresi. “Sad bi me Ana izgrdila da ne umijem držati lumbrelu i da uvijek ostavljam nepokrivena leđa” – priśećao se primjedbe svoje drage. U praznom i tamnom hodniku ośeti kako ga steže grč u nozi. Iako se oporavio od povreda u saobraćajnom udesu, reumatske bolove koji su jačali sa svakom promjenom vremena vidio je kao trajnu posljedicu, ali i kao zaostavštinu ratnih zima provedenih uz svijeću u lednom stanu.
“Ko je ovaj, osim što je advokat” – pitao se pošto je pročitao natpis: “Mile Vrana – advokat”. Pored natpisa, na sivom zidu primijetio je bijelom farbom nacrtanu strijelu koja je upućuvala u dvorište. Obuzela ga je nelagoda. – “Ne znam šta će mi ovo? I šta prvo da kažem? Da sam došao po preporuci… Ne, to sam rekao telefonom, a on je zvučao kao da preporučioca i ne poznaje… Jednostavno da odmah krenem na stvar. Da, to je najbolje: ‘Gospodine, ispao sam budala i sad treba to nekako da popravim’” – hrabrio se Matija dok je prilazio kancelariji advokata koja se nalazila u prizemlju i u koju se ulazilo kroz malo četvorougaono dvorište okruženo visokim zidovima na kojima su bili postrojeni jednaki prozori na oguljenoj fasadi. Zaustavio se kod uskih vrata od metala i armiranog stakla, pogledao gore u kvadrat oblačnog neba i pritisnuo umašćeni prekidač, ali zvono se nije čulo. Stajao je neodlučan da li da pokuca, pomišljajući da se okrene i ode sa ovog mjesta ispunjenog vonjem podrumske memle. “Zar ovđe ofis ‘uglednog’ advokata” – zapitao se, kad se kvaka pomjerila i on začu škripu zarđalih šarka.
– Izvolite – izgovorio je šuštavim baritonom, namješteno ljubazno, mali čovjek ćelave glave i loptastog trbuha.
– Advokat Vrana?
– Taj sam, a vi?
– Matija Ugren. Razgovarali smo telefonom.
– A da, naravno, uđite.
U neveliku prostoriju bez prozora dnevna svjetlost prodirala je kroz mutno staklo na vratima. Sa sredine visoke tavanice, na dugoj žici, visila je prašnjava sijalica. Radni sto koji je ličio na školsku klupu bio je pritrpan fasciklama. Na valjku velike pisaće mašine koja je virila iz gomile, bilo je uvučeno više papira sa indigom. Niđe ni traga stvarima koje bi ovom malom neurednom prostoru davale savremeniji izgled. U jednom uglu bila su oguljena vrata, vjerovatno od nužnika.
– Śedite gospodine – nastavio je usiljeno ljubazno advokat, uzimajući Matijin skvašeni mantil i pokazujući mu kratkim pretilim prstom fotelju koja je odudarala od ambijenta i po svoj prilici nekad bila dio stilskog kompleta. Zatim dohvati termos s poda i sebi nasu kafu u poveću ćikaru. – Kako sam razumio, vi stanujete u drugom dijelu grada. Jeste li imali poteškoća da dođete čak ovamo, kroz ovaj haos na ulicama?
– Da, stanje je neredovno, ali sam stigao bez problema. Na raskrsnici, tu blizu vas, prošao sam pored grupe demonstranata koja je žurila ka centru.
– Dođe i taj čas u cikličnom toku istorije – izveo je patetični zaključak i radoznalo pogledao Matiju kao kakav profesor – Uh, ova kafa je slana! – trže se odjednom i pljunu u korpu za otpatke.
– Da… Mislim, ja vas svakako ne bih zadržavao. Iznio bih ukratko moj slučaj i čuo vaš savjet.
– Slušam vas – i on pokri skoro pola lica naočarama sa velikim crnim okvirom i namjesti se naslonivši lakat na malo slobodno parče stola, a bradu na šaku.
– Pa eto… ja sam, znate… pokraden.
– Ah, tako dakle.
– Nije to što ste pomislili.
– Onda ste sigurno očerupani od ratnih profitera, kao mnogi što su. Da nijeste šteđeli u onim nazovi bankama?
– A ne, nijesam imao ušteđevinu. Nije bilo novca, ali je papira bilo i previše. Evo, ovo i dalje nosim u takulinu kao crnu uspomenu – i Matija izvadi mrtvu novčanicu od pet stotina milijardi dinara.
– Imam je i ja, tu je neđe… Pa kako ste onda pokradeni?
– Meni je oteto… oteto mi je djelo. Bio mi je blizak prijatelj, a onda je moje priče objavio pod svojim imenom.
– Aaa, to je u pitanju.
– I sad ne znam kako to da dokažem.
– Moguće je dokazati ako imate sačuvan materijalni trag, svjedoke na primjer?
– Jedini svjedok da sam te priče pisao i napisao je moja supruga. A i u dnevniku sam nešto notirao.
Advokat se podiže sa stolice i nagnuvši se preko fascikala, pogleda ga neprijatno prodorno.
– I šta još imate, možda fotokopiju rukopisa – izgovorio je povišenim tonom.
– Tada nije bilo moguće fotokopirati. Nije bilo ni indiga da bih kucao kopije, a pisane koncepte sam… ostala su dva–tri.
– To je neoprezno – nastavi advokat tiše vrativši se u prvobitni položaj. – Dok se ne objavi, ne treba ništa bacati. Ja i sad čuvam tu neđe i najmanje listice sa ispisima za moju prvu knjigu, iako je objavljena poodavno… Možda da mi donesete, ako sad nijeste, ta dva–tri koncepta, iako ne vjerujem da će išta značiti ako nijeste sačuvali cjelinu. A donijećete mi i objavljenu knjigu da uporedim… Kada je taj o kome pričamo publikovao vaše djelo?
– Prošle godine… Znate, moje okolnosti su bile komplikovane, mogu vam ukratko ispričati.
– Izvolite.
– Ja sam povrijeđen u saobraćajnom udesu i bio sam u komi. Kad sam se povratio, jedno vrijeme trajala je amnezija… A rukopis sam prije udesa predao M. R.–u, da pročita i da napiše recenziju. Eto, mi smo bili kolege na fakultetu.
– Zanimljivo, zanimljivo… A da nijeste sačuvali neki papir sa njegovim potpisom da je vaš jedini rukopis primio na čitanje?
– Na žalost, ne. Dao sam mu ga s punim povjerenjem – izgovorio je Matija tiho i nesigurno.
– S punim povjerenjem i vjerovatno u četiri oka.
– Da, u jednoj kafani.
– Tako znači… Pa vi, gospodine, ako smijem tako da kažem, imate višak poštenja i to vam se obija o glavu.
Matija je ućutao, stidio se i slušao. Nije mogao advokatu pogledati u oči. Učinilo mu se da će od muke propasti kroz pod. “Prokletstvo! Zašto ovome trbavku dadoh za pravo da mi popuje” – osuđivao je sebe što je došao “u ovu rupu”.
– I šta sad ja tu mogu vama da pomognem – retorički se pitao advokat. – Na žalost ništa. Ta oblast inače nije do kraja pravno regulisana.
– Kako mi sada saopštavate, M. R. će ostati autor moga djela?
– Pa, s obzirom na činjenicu de nemate nikakav čvrst dokaz da ste autor, ako biste pokrenuli parnicu sigurno biste je izgubili. I još bi morali platiti sudske troškove. A kradljivac bi mogao da podnese kontratužbu za uvredu časti i uznemiravanje.
– Dakle, ništa… A da ja sad objavim moje djelo pod mojim imenom?
– Ako biste to učinili, on bi imao pun osnov da tuži vas za krađu. I tu bi parnicu sigurno dobio… Evo, ja sam više slučajeva intelektualne krađe dobio na sudu, ali oštećeni su imali dokaze – i on pokaza složene predmente u zastakljenoj vitrini. – Na primjer, dva čovjeka dogovorila su se da zajednički pišu scenario. I kad je scenario bio skoro dovršen, jedan od njih požurio je da ga objavi pod svojim imenom. Oštećeni mi se obratio da ga zastupam i donio dokazni materijal: pisani koncept na kome se vide dva različita rukopisa, kucane stranice i td. Ekspertizom koja je uslijedila utvrđeno je da je dvije trećine teksta toga scenarija autorstvo oštećenog i on je dobio spor… U vašem slučaju, slučaja nema. Ja vas gledam i mogu da vam vjerujem, ali to pred sudom nije dovoljno.
U tom trenutku snažno je zagrmjelo i staklo na vratima i vitrini zazveča. Matija je smrknuto upirao pogled u cementni pod i trupkao prstima u naslon fotelje.
– Dakle, sâm skrivio, sebe upropastio, poput samoubistva i… tačka – jedva je izgovorio.
– Ako gledate kroz pravne norme, da, tako nekako. Tu su one izričite i vi nemate nikakvih opcija iako, kako rekoh, ta oblast nije sasvim valjano regulisana.
– A ako ne gledam kroz pravne norme?
Advokat kao da se malo trgao, ali se odmah snašao i skrio iznenađenje.
– Znate, tu prestaje moje polje – reče stišano i njegov hrapavi glas postade šuškav. – A moram priznati da realnost uvijek nudi više mogućnosti. Neke od njih su i van zakona, samo treba biti dovoljno pametan. Dovoljno pametan – ponovio je da bi naglasio, gledajući ga uvećanim zelenim očima kroz leća na cvikerima, a onda kratko pošuće. – Ako dozvolite, dao bih vam jedan prijateljski savjet.
– Savjet… da.
– Eto, da sam na vašem mjestu, ja bih cijelu stvar odmah zaboravio. Nastavite da pišete ako vas to ispunjava i ne osvrćite se. Možda ću i ja pročitati neko vaše buduće djelo.
Matija se odjednom ośećao loše. Učinjelo mu se da se advokatovo lice počelo rastezati, kao da mu je okrugla glava bila zanjihani balon ispunjen uljem. Zagolicala ga je kap znoja koja mu je kliznula niz čelo, a zatim ga prostrijeli bol kroz desno stopalo, kao da se oštri kamičak zabijao u taban. Advokat je i dalje nešto pričao, ali on nije više ništa razumio. Do njega je dopirao samo hrapavi glas savjetodavne intonacije. “Moram izaći odavde” – odluči i polako ustade.
– Hvala gospodine Vraniću, koliko sam dužan?
– A to ne ide tako, gospodine. Vidim da ste neupućeni…
Ulica niz koju je krenuo ka autobuskoj postaji protegla se, gubeći se u kišnoj izmaglici. Trpio je bol i hramao. “U pravu je. Kao da nijesam s ovoga svijeta” – pomisli, stade uz jedan izlog i nasloni se da prikupi snagu. Tada mu se izbistri zamućeni pogled i on viđe iza stakla lovačku pušku. “Da, može i tako, dok traje ovo vrijeme prevratno” – pomisli i zakorači ka ulaznim vratima prodavnice. U tome momentu iznutra ih otvori stariji čovjek sa tamnim naočarima. Ispred njega izlazio je bijeli pas koji Matiju pogleda kao da će reći: “Molim vas pomjerite se da prođemo”. I on ustuknu da propušti slijepca i njegovog vodiča. “Ne, ne tako… Ne to nikad” – zaključi i nastavi da hramlje niz ulicu. Na uglu začu udaljenu viku protestanata, a onda naiđe na prepun kontejner oko koga su bile natrpane vreće sa smećem. “Sve postaje smeće… Oho, evo i knjiga na gomili”. Zastade da pročita naslov jedne koja je ležala odozgo: “’Socijalističko samoupravljanje u Jugoslaviji’. U bunjak, uz sve ostalo, bačena nedavna prošlost. Pa neka, šta će nam kad koračamo u svijetlu budućnost” – ironisao je dok se provlačio pored vreća. Ponovo ga visnu bol u nozi i poče da brine kako će se vratiti kući. Tad primijeti usamljenog prolaznika koji je gledao u izlog. “Evo i knjiga novih, aktuelnih” – pomisli kad priđe knjižari. Tamo su bili razni naslovi o srednjem vijeku, dinastima, episkopima, vojvodama, seobama, veljem ratu, veljim zločinima i masovnim grobnicama… U knjižari su se, pored rafova, nalazile i nekolike stolice i Matija sa olakšanjem śede.
– Izvolite – prišla mu je ljubazno mlađa žena.
– Hvala, samo ću razgledati naslove.
Izvadio je maramicu iz unutrašnjeg džepa sakoa i ubrisao znoj s lica. Pogled mu zaustavi red knjiga na najbližoj polici. “Ma je li ovo” – pridiže se da dohvati. U ruci mu se ponovo našlo njegovo djelo, lijepo dizajnirana knjiga, prijatna za držanje, sa naslovom “Kiše”. “Počeću da mrzim kišu” – dizao se u njemu bijes dok je čitao ime lupeža na korici. Tu je bila i cijena. “Smiri se Matija. Samo će ti biti još gore… A možda da je ipak prelistam” – i on neośetno uroni u svoje priče. Sa distance, mogao je jasno da ih ocijeni: “Teku glatko, pitke su…”.
Malo po malo bol je utihnuo. Čitao je bez predaha, izgubivši ośećaj za vrijeme i nije primijetio knjižarku koja mu je ponovo prišla.
– Ako želite da je kupite, recite.
– Oh, oprostite, ja ne… Zapravo da, kupiću je.
– Ta knjiga dobro prolazi i dosta je reklamirana. Ako vas interesuje, evo, možete pročitati intervju sa autorom – i ona pruži Matiji književni časopis koji mu je ranije više puta dolazio do ruku i u kome je nalazio poneki ozbiljniji esej ili prikaz. Pročitao je naslov intervjua: “Iz istog neba, uz razne sudbine”. Samo ovlaš je pogledao pitanja i sklopio korice. Ljubazna knjižarka uspjela je da ga nagovori.
Izašao je na ulicu noseći u ruci časopis i “Kiše”. Ime autora na korici kao da je počelo blijeđeti. – “Ovo su moje priče, a to je važno” – čuo je svoj glas i obuze ga neodređeno zadovoljstvo što je odlučio da ih ponese kući, kao da će ih tako vratiti sebi. Ubrzo izađe na bulevar kojim su prolazili rijetki automobili. Odjednom, kao da ga je naručio, naiđe prazan taksi i on podiže visoko ruku.
– Đe da vozim, gospodine – pitao ga je neobrijani čovjek za volanom jer Matija ništa ne reče pošto se udobno smjestio.
– Do kruga dvojke.
– E, tamo se ne može. Demonstracije. Centar je blokiran.
– Može li okolo?
– Može, ali će da vas košta.
– Neka košta.
Ana ga je nestrpljivo čekala, zabrinuta što je baš danas izašao u grad. Slušala je vijesti s radija kad začu zvono na vratima. – “Evo ga” – i skoči da mu otvori.
– Ništa – odgovorio je na njen radoznali pogled i pružio joj knjigu, a onda s mukom sazuo crevlje i požurio ka kauču. – “Moram prileći”.
Ana uze knjigu, zagleda je i zamisli se.
– Kako “ništa”? Advokat mora da ti je nešto rekao.
– Umalo ga nijesam zviznuo po nosu kad mi je davao prijateljski savjet.
– A šta ti je savjetovao?
– Da sve zaboravim jer ništa ne mogu dokazati i da pišem dalje. Još mi je obećao da će čitati moja buduća djela. Uh, boli – zastenja dok se opružao. – Mila, donijećeš mi čašu vode… Rekao je i to da mu donesem onih par koncepata da uporedi sa objavljenim.
– Pa odnesi mu.
– Neću jer je odmah zanijekao da na taj način može bilo šta dokazati. Veli – “nemate cjelinu”.
– Tako nešto sam mogla i očekivati. Ništa se tu ne može, to je istina… A šta te boli?
– Noga. Dugo sam stajao, a valjda i ova promjena vremena… Znaš li da sam je čitao u knjižari. Prodavačica veli da dobro prolazi i da je reklamirana. A vidi ovo. Njega intervjuišu – i on baci časopis na pod. – Ma ja ću ga spržiti – uzviknu odjednom.
– Koliko god to zaslužio, ti nikoga nećeš pržiti.
Matiji se stezalo grlo od bijesa koji ga je opet obuzimao, kao da su ga udarali teški crni talasi: “Kako da ne zadavim toga skota… Koliko truda oko svakog lika, svake riječi, koliko neprospavanih noći da bi iz jezika izronila ljudska drama, koliko potrošene snage oko svake nijanse da bih pronašao mjeru, iskazao neizrecivo… Zar za njega? Da bi sad on, taj nepomenik koji nikad ništa nije stvorio, taj lupež kome sam vjerovao, da bi on potpisao moje djelo kao svoje i pravio se važan… I što mi je sad kriv advokat. Pa on je sasvim dobronamjeran”.
– Uh, pun si žuči, Matija moj – posmatrala ga je Ana držeći čašu s vodom, u strahu da joj se ne otme, da u nekom trenutku bijes ne nadjača njene pokušaje da ga smiri. Htjela je da mu kaže da je sâm za sve kriv, da je učinio neoprostivo neoprezan gest kad je tome tipu, o kome nikad dobro nije mislila, bez njenoga znanja pružio rukopis onog nesrećnog dana koji bi rado izbacila iz kalendara. Ali nije smjela jer bi na taj način na njega navalila dodatni teret krivice koju on već uveliko ośeća. Matija iskapi vodu i oči mu zasuziše.
– Ana moja, šta uradih – ote mu se i on zagrli svoje najdraže biće.
– Sad se smiri pa da ručamo. A onda ćeš se naspavati, potreban ti je odmor.
– Ovih dana śetio sam se onog pijanca – nastavi Matija. Znaš onog, kad smo bili u Klubu umjetnika da proslavimo posljednju tačku na rukopis?
– Znam, bio je neuljudan.
– Eh, pa on je bio tamo kad sam predao rukopis M. R.–u. I prišao je stolu i nešto promumlao. Rekao je otprilike: “Dva pisca za istim stolom razgovaraju. Tu je nešto trulo i smrdi”.
– A šta će ti sad taj?
– On je svjedok.
– Svjedok!? On vjerovatno više nije živ. I nije mogao znati šta si ti pružio, kome i zašto. U onakvom stanju vjerujem da mu se priviđala i skupština svih svetaca. Sad i da ga nađeš i nagovoriš, što je iluzorno, njegovo svjedočenje niko ne bi prihvatio. A to što je rekao, pa on glumi proroka u kafani koju vidi kao svoju scenu.
Matija je zašutio i zamišljeno se zagledao u šuvit.
– Kod skupštine se okupila velika masa, čula sam na radiju – promijenila je Ana temu.
– Da, sad bi da ga ruše jer nije uspio silom proširiti državu. A kad su ga stvorili obožavan je kao vođa koji će da osvaja – komentarisao je ljutito Matija, ne odvajajući se od svoga bijesa.
– Hajde, ustani polako da ručamo pa da te izmasiram. Treba li da ti pomognem?
– Ne, mogu sam.
Matija prividno smireno priđe stolu i oni počeše obijed. Šućeli su dok se čulo kuckanje kašika u pjatove. “Zašto sam toliko sumnjao u sebe, nije mi jasno? Lišio se slobodnog prosuđivanja. Sad, kad čitam “Kiše”, jasno vidim jedno pristojno književno djelo… I otkud meni toliko povjerenje u onoga? Od početka je gajio ljubomoru prema meni, a ja, u nedostatku prijatelja, to nijesam htio da vidim. Zatupljivao sam čula i intuiciju, zaobljavao svoj sud, nalazeći opravdanja za svaki njegov gest. Čak i onda kad je ispoljavao iracionalni otpor oko sitnica koje nije trebalo ni primjećivati. Da, śećam se kad je jednom, sasvim namjerno i bez ikakvog povoda, grubo prekinuo dijalog između mene i naše zajedničke koleginice. A već kako me napregnuto i usiljeno hvalio kad bih položio ispit sa većim uspjehom od njega… Uh, ljigavac. Kasnije sam kod njega primjećivao i samoironiju, kad je teatralno omalovažavao svoj u odnosu na moj život”.
– Ana, – poče Matija kroz zalogaj – ti sigurno odlično pamtiš onaj ručak kad je M. R. bio naš gost.
– Opet ti. Prestani, molim te i jedi. Nećemo sad o tome. Evo ti još pomfrita – i ona dohvati činiju da mu dospe.
– Ali, sunce moje, ja, eto, imam snažnu potrebu da se priśetim. Znam da si mu slučajno skuvala slanu kafu i da smo se poslije, kada smo to otkrili, slatko smijali jer on nije ništa rekao nego je popio.
– Jeste, ali je i prevrnuo čašu i prosuo crno vino na bijeli stolnjak. Šta je sve pričao ne śećam se. Samo mi je ostao utisak da je bio nepotrebno napet i usiljen, a to je kod mene odmah izazvalo sumnju da ti je iskren prijatelj. I to sam ti odmah rekla, čim sam mu viđela leđa.
– Da, rekla si, a ja…
– Ti si moju ocjenu negirao… Zašto ne piješ jogurt?
To popodne Matija je zaspao jer je bol uminuo. Počeo je da djeluje sedativ i savladao ga je glomazni umor i zatupljenost.
Usred noći probudio se kao iz bunila, obliven znojem. Tiho je ustao da Anu ne probudi. U ogledalu njihovog malog kupatila vidio je lice podbulo, sa nabreklim podočnjacima, ostarjelo. Protegao se da oproba hoće li ga zaboljeti noga. Zadovoljan što je bol uminuo, poče s naporom da sabira komade sna iz koga je upravo panično izašao. Polako se umivao, a onda dugo brisao, dok su mu snoviđenja ponovo promicala pred očima: Vidio je majku kako mu brižno prilazi. Ležao je na pločniku, a ona je kleknula, pridigla ga i njegovu glavu naslonila na krilo. Nešto je htjela da mu kaže, da ga opomene, ali on nije čuo. Zatim je vidio lice sijedoga pijanca koji je pružio ruke da ga zagrli, a onda i M. R.–a koji je stao između njih. Bio je divovske visine i zaklonio je nebo. Nagao se iznad njega i progovorio nešto kao: “Biće sve u redu, ne brini. Samo ti to neđe dobro sakrij, da niko ne vidi pa ni tvoja žena”. Tada se našao u podrumu. Iako mu je djelovao nepoznato, znao je da je to njegov podrum. Iza drvenih gradela bile su natrpane bale davno pročitanih novina, praznih boca, slomljenog pokućstva i ko zna čega sve ne, a on je, grozničavo razgrćući paučinu koja je sve pokrivala, tražio najskrovitije mjesto kako bi to nešto što je držao u ruci sakrio. Ośećao je kao da ga gledaju stotine očiju i gubio nadu da će takvo mjesto pronaći. Rovio je po gomili starih, prašnjavih i memljivih stvari, a onda je primijetio svijetlo u podrumu do njegovog. Tamo je, na fotelji ispod sijalice na dugoj žici, śedio advokat i mrko ga posmatrao. Debelim prstima češao je po ušima bijelog psa koji mu se bio sklupčao u krilu. Otvarao je usta kao da nešto govori i Matiji se učinje da čuje njegov glas koji ga upozorava da to što je namjerio neće moći učinjeti, da se sve vidi i da ništa ne može ostati u tajnosti. Iz mraka su se odnekud pojavile ruke, mnogo ruku, koje su ga hvatale i pokušavale da mu otmu to što je držao, a advokat se samozadovoljno cerio: “Eto vidite, šta sam vam rekao, ne ide to tako kako vi mislite”.
– Ti si budan – pojavila se Ana na vratima kupatila.
– Probudio me san.
– Boli li te noga?
– Ne, bolje je.
Te noći više nije mogao zaspati. – “Podrum… I ja sam tamo nešto htio da sakrijem” – premetao je slike iz sna sve do zore.
– Odoh da vidim da nijesam u podrumu nešto od mojih ispisa odnio i zaboravio – rekao je Ani toga jutra.
– Šta ti sve neće pasti na pamet! Oporavi se još danas pa śutra idi.
– Ma dobro mi je. Evo, noga ne boli, odmorio sam se.
– Dolje samo što krokodila nije bilo. Sad ne znam da li je nešto čišćeno. Ako ideš, uzmi baterijsku lampu, može biti da sijalice ne rade. I nemoj dugo.
Dok je polako silazio hvatala ga je čudna zebnja, kao da je očekivao da se ponovo pojave sanjane utvare. Kad je ušao bio je prijatno iznenađen. “Onaj Pero, predśednik kućnog savjeta, pun je inicijative. Ovđe bi čovjek u nevolji mogao stanovati” – pomisli pošto su bljesnule sijalice i osvijetlile suv i očišćen prostor. “Ma tu nema ničeg. Glupi san koji me samo uznemirio” – ljutio se zapitan zašto to radi dok je u tišini premetao bale starih novina. A onda je tanki zrak dnevne svjetlosti, koji se probio kroz mali prozor pri plafonu otkrivši čestice podignute prašine, pao na nekolike fascikle naslagane u uglu. “Šta je bješe ovo? Potpuno sam zaboravio” – i on uze prvu odozgo, razveza kanap i otvori. Prepoznao je svoj rukopis, a onda mu se izbistri da čita “Kiše”. Uz gotovo svaki zapis stajao je i datum kad je napisan. Stranice su bile išarane ispravkama, čitav proces stvaranja odvijao se pred njegovim očima. “Da, da… sad se svega śećam” – pomisli dok je grozničavo listao. Obuzimala ga je radost, baš ona vrsta neobuzdane radosti kad čovjek pronađe nešto što mu je bilo posebno važno i drago, a što je bio izgubio. Ośećao je da mu se ponovo vraća snaga. Nehotično se osvrnuo kao da je htio provjeriti da li ga neko posmatra i glasno rekao: “Danas idem opet kod advokata”.
Gradom se toga dana nije išlo bez nevolje. Diktator je padao.
