Milovan Radojević: Putnici
– Uh, užas! – prosikta Matija iznerviran jer se već par sati preturao po krevetu dozivajući san i slušajući neprijatno šištanje iz pluća. Ponovo je upalio lampu, uzeo s natkasne inhalator, protresao ga, gurnuo otvor u usta i pritisnuo. Čuo je prigušeni zvuk raspršivača i ośetio metalni ukus, a nedugo potom i olakšanje. Zatim dohvati Lajbnicovu Monadologiju. Isti, ko zna koji put pročitani redovi igrali su mu pred očima kao da su štampani nekim dalekim, nepoznatim pismom. Pokušavao je da ne misli o śutrašnjem putovanju, ali nije išlo. – “Pristao sam i sad treba da se ljuljam u zagušljivom vagonu deset sati. Zašto? Da bi akademik R. bio zadovoljan jer, kako reče, bez mojih opservacija skup jedva da bi ispunio svrhu. Čini mi se da je tako nešto izustio svima koje je pozivao… U zaglušnoj buci topova riječ prva gine. I kad već nemaju moći da razgrnu oblak barutnog dima, gospodi intelektualcima pametnije bi bilo da se kao međedi naspavaju dok se Ares ne zamori… Ma šta ja to bulaznim!” – zaustavi sebe i pogleda u budilnik. – “Trinaest do tri… Žedan sam” – pomisli ośetivši da su mu usta suva i bezvoljno se odgega do kuhinje. – “A da se nokautiram? Što da ne!” – odluči i otvori ladicu sa ljekovima. – “Ovo nije, nije ni ovo… E, ovo je malj” – i on istrese pilulu iz šarene bočice i proguta je sa čašom bljutave vode iz gradskog vodovoda. Ponovo je legao, povukao pokrivač preko glave, ugasio svijetlo i ubrzo tvrdo zaspao.
Na stanici je bila gužva. Ljudi su promicali kao śenke. Dok je prolazio kroz zgradu prema peronima, učinilo mu se da je gotovo usamljen civil među vojnicima. – “Evo, stiže. Čudno da je na vrijeme” – pomisli dok se propinjao na prste da preko glava pogleda niz peron broj jedan. Teška dizel lokomotiva sporo je dovukla sivozelene vagone. Iz njih izađoše pristigli umorni putnici i on se pope u vagon koji se ispred njega zaustavio i odmah nađe mjesto u kupeu u kome je jedan čovjek śedio do prozora. Matija zauze mjesto naspram njega i diskretno ga osmotri. Bio je srednjih godina, okrugle glave bez kose, sa istaknutom čeonom arkadom koja je kao sims nadkapila upale, sitne oči. Preplanuo, ličio mu je na nekoga koga je već neđe vidio ili čak poznavao. Želio je da u tišini provede put i odmah uze knjigu i otvori je. Tada uđe žena povećih grudi, crveno obojene ukrućene kose, noseći dijete.
– Je li slobodno – upitala je pokazavši na mjesto do vrata i pošto obojica potvrdno klimnuše glavom, brzo se smjestila. – Di-diii, pile moje, idemo di-diii – obratila se svome đetetu dok ga je metala na krilo. – Vozom ne volim da putujem. To činim samo kad moram – poče crvenokosa dijalog.
– A što vam ne valja voz, to je naš narodni transport – zatrubio je baritonom čovjek okrugle glave.
– Pa, smeta mi, baš mi smeta. Nije čist, mnogo kasni. Ranije sam s mužem putovala isključivo avionom, imali smo para, a sada avioni i ne lete. Moj muž je radio u Libiji…
Matija sklopi knjigu i zagleda se kroz prozor u kompoziciju uz drugi peron. Pokušao je da ne sluša nepoznatu osobu koja je neurotično iznosila detalje iz svoga života. Kad njen glas utihnu, čovjek okrugle glave značajno reče:
– Ja sam se sad vratio s fronta.
– Ah, bili ste tamo – kao da streknu crvenokosa.
– Bio sam četrdeset dana kao dobrovoljac. Jedan mi je sin i dalje u rovu, a drugoga okrznuo metak i vrću ga kući. Javili su mi da je junačina moja ranjena u lakat – naglasio je slavodobitno.
“On nimalo ne brine da li će mu sin ostati invalid” – ocijeni Matija saputnika čije se lice dodatno zacrvenjelo, a žile na sljepoočnicama nabrekle.
– Sad idem kod prije. Ona bolje od ikoga peče umertinov hljeb. Ima veliko imanje i dosta umertina pa zimi loži klasove da ugrije kuću.
– Cijele klasove?
– E, cijele, sa zrnima.
– Sa zrnima – ponovi ona, gledajući u sagovornika s nevjericom.
Voz je još uvijek stajao u stanici. – “Već kasni” – pomisli Matija, kad u kupe proviri mlađa ženska osoba, skladnog lika i krupnih plavih očiju, sa vunenom kapom i dugim šalom oko vrata.
– Pretpostavljam da su ovo slobodna mjesta?
– Jesu, izvolite – odgovori domaćinski crvenokosa kao da nudi fotelje u svojoj sobi.
Nova saputnica u tijesnim farmericama i jakni, sa upadljivo žutim, dubokim čizmama, unese laki miris parfema. Brzo je skinula kapu i odmotala šal, odnekud izvadila kutiju ženskih cigareta i upaljač, osvrnula se oko sebe i pogledala u dijete.
– Ja ću, naravno, pušiti u hodniku – reče i izađe.
Neko je peronom uzvikivao nečije ime, a onda se čula pištaljka otpravnika vozova i vagon se cimnu.
– Evo, kreće – glasno je primijetila crvenokosa.
Dok je duga kompozicija sporo napuštala grad pokriven smogom, Matija je posmatrao mrežu šina, oguljene sive fasade, hangare i skladišta, gomile šuta, betonsku petlju, dimnjake… Zatim nastavi da čita rečenice koje je nekad ranije bio podvukao: “Monade stihijski teže beskonačnosti. Između sebe se razlikuju u stupnjevima razgovijetnih percepcija. Svaka stvorena monada predstavlja čitavu vasionu, a sama je u sastavu tijela kome pripada i čiju entelehiju sačinjava. Tijelo, dakle, pripada jednoj monadi koja je njegova entelehija, odnosno duša…”
– Oprostite, smijem li nešto da vas pitam – obratila se crvenokosa plavookoj saputnici u žutim čizmama.
– Samo izvolite.
– Da li ste udati?
– Ne znam zašto vas to zanima, kao da je važno. Ne, nijesam.
– Pa eto, samo sam…
– Ništa, dali ste mi priliku da kažem šta mislim o tome. Ja imam loše iskustvo s muškarcima. Prevrtljivi su, lažu, hoće ženu da iskoriste…
– Da to nije prećerano?
– Dobro, nijesu svi takvi, ali… Eto, jedan mi je tu skoro ponudio devize. Znamo kako je danas teško doći do deviza i ja sam pristala, ali sam i posumnjala. I taj me, možete misliti, pozvao u hotelsku sobu i već sa vrata počeo da me napastvuje. Jedva sam se izvukla, a novca nije ni bilo.
– Iju, pokvarenjak – reagovala je crvenokosa.
– To mi se ponavlja, ne znam zbog čega.
– Pa privlačiš – uključi se čovjek okrugle glave obrativši se đevojci na “ti”.
– Možda, ali meni to ništa ne znači jer muškarcima ni malo ne vjerujem. Mnogo više vjerujem Lakiju i Klari.
– Jesu li ti to brat i sestra – nastavljao je okrugloglavi.
– A ne, Laki je moj mačak, a Klara moja kučka. Klara je pametna, prosto razmišlja. Tu skoro tražila sam joj partnera, a ona je osam odbila, mudrica moja. Pogleda, onjuši, okrene se i ode, možete misliti. Imam i zeca. On je agresivan, stalno zlostavlja Klaru. Jednom sam ga zatekla da glođe kost koju je pronašao u dvorištu. Zamislite, zec glođe kost!
– Svašta – čudila se crvenokosa.
– Da, da, on jede meso, to sam utvrdila… A Laki je nešto drugo. On je miran i dostojanstven mačak, ali se mnogo linja. Ja to ne dam, ne volim dlake po kući pa dohvatim usisivač i sve usisam.
– Tako i treba.
– Ali ja usisam i Lakija.
Plavooka u žutim čizmama dopunjavala je slike o svojim ljubimcima, a crvenokosa s punim interesom nastavljala dijalog iako se dijete u njenom krilu vrpoljilo. Nemajući đe da se skloni, Matija je ośećao da mu nesuvislosti prolaze kroz mozak kao oštri gvozdeni klinovi.
Na jednoj od sljedećih stanica u kupe uđe novi saputnik, gojazan mlađi čovjek, tamne kudrave kose, u zategnutom sivom odijelu koje nekim čudom još nije popucalo po šavovima. Uvalio se na slobodno mjesto, ubrisao maramicom znoj s lica i pružio đetetu lilihip smiješeći se.
– Uzmi srce, uzmi od čika – hrabrila je crvenokosa svoje dijete koje je krupnim očima upitno gledalo u gojaznog.
Novi saputnik je sa sobom donio vonj luka i svi su ga jedno vrijeme nijemo posmatrali, neko iz radoznalosti, a neko s ośećajem ugroženosti u još tješnjem i zagušljivijem prostoru. Iz tašne je izvadio novine i raširio da prelista. Viđeli su se krupni naslovi ratno-propagandnih članaka o “našim velikim pobjedama” i “nemoćnim sankcijama svijeta”. U jednom momentu gojazni sklopi novine, vrati ih u tašnu i izvadi neki štampani materijal. Matija prepoznade program okruglog stola na koji je krenuo i jasno viđe svoje ime u spisku učesnika. – “Pa on putuje na isti skup. Kako to da ga nikad ranije nijesam upoznao” – pitao se i odlučio da ne počinje razgovor.
A onda se otvoriše klizeća vrata i u kupe uđe kondukter.
– Vozne i lične karte molim – progovorio je suvo i svi počeše da vade bilete i lična dokumenta. Iza njega stajao je policajac i posmatrao. Kondukter je kratko vrijeme bušio vozne karte i nešto zapisivao zagledajući legitimacije.
“Šta li je to zapisivao” – pitao se Matija dok je svoju legitimaciju gurao u takulin. Okrugloglavi dohvati torbu i iz nje izvadi par upakovanih sendviča, polako odvi jedan i široko zagrize s očiglednim užitkom. Tada mu se crvenokosa obrati pitanjem:
– Čime se vi bavite, gospodine?
– Ja! – progovorio je kroz puna usta kao da ga je neko prozvao. – Ja sam, gospođo, četrdeset godina čuvao državu u jednoj firmi i sad sam u penziji – i on ušuće, proguta sažvakano i opet zagrize.
– Pretpostavljam da ste radili kao noćni čuvar?
– A neee, – nastavio je kroz zalogaj – bio sam portir, a razlika je velika. Od mene je mnogo toga zavisilo. Ti, snašo, ne znaš šta portiri rade osim što si ih gledala kako śede uz glavni ulaz. Generacije činovnika prošle su pored mene, razumiješ šta hoću da kažem. Tuda se prolazilo, ali i srijetalo, razgovaralo i dogovaralo, a ja sam slušao, sabirao i oduzimao. A onda sam unaprijed znao šta će koji da zucne ili čak da pomisli. I volio sam da mi se jave, da me pozdrave.
– Eto vidite, nijesam znala da je portir tako važan – reče crvenokosa kao da nešto veliko otkriva dok joj se dijete otimalo iz ruku.
– Važan, nego šta! A bilo je i splačina koje su dizale nos i prolazile pored mene kao pored bandere. E, njima sam se osvetio. Odmah bih prijavio napuštanje firme u toku radnog vremena i slično. To je direktor cijenio, razumiješ – i on istegnu puna usta u nepristojan osmijeh, a onda opet proguta zalogaj.
– Šta je sine, što si se uzvrpoljio – okrenula se crvenokosa svome uznemirenom đetetu. – Sad će mama da ti dâ da jedeš – izgovorila je tiše i nešto izvadila iz torbe.
Za to vrijeme saputnica u žutim čizmama je drijemala, a gojazni se promeškoljio, naslonio glavu i zažmurio. Voz se kretao brže. Matija je posmatrao promicanje polja i rijetkih kuća. Tijelo mu je tražilo udobnost koja ga je čekala tek u hotelu, za nekoliko sati. A onda, kad je okrugloglavi utolio glad i sklopio kapke a dijete se smirilo u majčinom krilu, on opet otvori knjigu. Pratio je prstom podvučene redove i pokušavao da razumije filozofa: “Svako živo tijelo ima jednu dominantnu entelehiju koja čini dušu u njemu. Međutim, duša nema masu iako je dio materije kojoj je svojstvena ili dodijeljena zauvijek. Tijela su u stalnom proticanju kao rijeke i čestice ulaze u njih i iz njih izlaze neprekidno, ali ne i entelehija. Zato kod živih stvorenja postoji metamorfoza, ali ne i metampsihoza, ne i seoba duša. Još manje mogu postojati duše bez tijela ili odvojene od njega. Samo Bog postoji tako odvojen, a to su monade…” – Čitao je dok nije ośetio da ga san osvaja. Prepuštio se i utonuo, kada do njega doprije glas crvenokose:
– Ovđe nema stanice, ne vidi se nikakva kuća, a stojimo već petnaest minuta. Sramota!
“Još sam malo stariji” – pomisli Matija ośetivši da ga steže grč u vratu i da su mu noge utrnule. Pogledao je u svoje cipele, začuđen ohlađenošću stopala, kao da je bio bos. U kupeu su bili gojazni i crvenokosa sa đetetom. Otvorio je prozor i nagao da pije vodu iz boce koju je ponio sa sobom. Gutao je i gutao, ali ta tečnost kao da nije bila u stanju da mu pročistiti grlo i utoli žeđ. Iz hodnika su se čuli glasovi i saputnica u žutim čizmama uđe noseći konzerve koka-kole.
– Evo, ko hoće – ponudila je i gojazni prihvati jednu.
– Da nijeste saznali zašto stojimo kad nema stanice – pitala je crvenokosa.
– Prvo sam čula da je problem s naponom jer je u dva vagona nestala struja, ali sam čula i to da se uopšte ne radi o kvaru. I zamislite ovo: policajci neke putnike izvode u hodnik da stoje. Zašto, kad ima dovoljno mjesta, nije gužva?
– Au, šta je sad to? – zabrinuto reče crvenokosa.
Odjednom sa zvučnika zabruja nešto kao muzika. Uz harmoniku, muški glas je zavijao: “Ja sam četnik majko, kokarda mi kaže…”
– Legitimacije! – uzviknuo je uniformisani momak sa puškom na leđima, ukročivši cokulom u kupe.
“Ponovo” – začudi se Matija i gurnu ruku u džep da izvadi takulin. Svi su bez riječi pružili svoje dokumente. Kratko vrijeme vojnik je piljio u lične karte i u list koji je donio sa sobom i zavirivao u lica putnika.
– Vi, izađite u hodnik – obrati se gojaznome lednim odsječnim tonom, upirući kažiprstom u njega.
Gojazni nesigurno ustade, osvrnu se ka svojoj tašni i kaputu i izađe ne rekavši ni riječi, a vojnik naglo povuče klizeća vrata i pođe dalje. – “Legitimacije” – čulo se iz suśednog kupea i Matija ośeti jezu, kao da se našao na liniji fronta. Nedugo potom, zvučnik je utihnuo i kupe ispuni zloslutna tišina koja kao da ga je zbližila sa dvije saputnice.
– Nas nijesu izveli – progovorila je plavooka u žutim čizmama. – Da ne traže dezertere?
– Ne znam, čudno jeste, ali evo, krećemo – reče crvenokosa smirujućim tonom.
Dok je voz ubrzavao Matija se zagledao u zimski pejzaž. Umjesto polja, sada su pred njim bila brda pokrivena obezlistalom šumom i snijegom. Htio je da neđe pobjegne, da se skloni, da ni o čemu ne misli. Nije mu bilo jasno kada je počeo da broji rijetke kuće i kada je ponovo zadrijemao. Probudila ga je škripa kočnica i kompozicija se opet zaustavila. Vidio je staničnu zgradu koja mu je djelovala pusto. Tamo je bio željezničar i još par ljudi. Lokomotiva je stala ispred tunela kod koga je bio upaljen crveni signal. Pogledao je u saputnice koje kao da su spavale. Zavjesa uz vrata bila je malo pomjerena i on primijeti nečija leđa.
– Šta je ovo, đe smo sad – budila se crvenokosa. Više nije izgledala uredno kao na početku puta. Lice joj je bilo podbulo, suknja zgužvana a frizura rasturena.
– Ne znam, gospođo – čuo je svoj glas koji kao da je tuđ. – Stanica je. Tamo je crveni signal. Vjerovatno čekamo drugi voz da prođe iz suprotnog smjera. Je li vam hladno, grijanje je isključeno.
– Da, baš je hladno. Uh, usnila sam pravi košmar – odgovori kratko i poče da trlja ruke, a onda se okrenu svome đetetu. Probudila se i plavooka u žutim čizmama i pogledala u svoj ručni sat.
– Tek je petnaest do četiri – reče kao da se buni što vrijeme sporo prolazi.
“Ko je ono” – upitao se Matija, kad na snijegu razabra grupu naoružanih ljudi i vojni kamion.
– Mjesta za heroje! Miči se, prolaz za heroje! – čulo se kako neko viče. Tek što je Matija prepoznao glas saputnika okrugle glave, on je već bio na vratima kupea. – Evo, doveo sam dva naša ratnika da śede sa nama i da nam pričaju. Momci, naprijed!
Okrugloglavi se donjihao do svoga mjesta i svalio, a za njim, pošto u hodniku ostaviše svoje velike torbe, uđoše neobrijani vojnici. Sad je miris loše rakije ispunio mali prostor. Jedan od njih bio je srednjeg rasta, pjegavog lica, riđe kose i obrva. Gledao je oko sebe očima zamućenim od alkohola. Drugi je djelovao trijezno. Bio je širok u plećima, krupnih, maljavih šaka. Čim śedoše prolomio se grubi glas:
– Napolje! ‘Ajde, šta me gledaš!
Gojazni čovjek u sivome odijelu saplete se preko prtljaga dvojice vojnika i sruči na pod.
– Pobogu, šta mu to radite! – ciknu crvenokosa.
Tada se pojavi cijev automatske puške, a iza nje bradonja u maskirnoj uniformi sa šubarom na glavi.
– Majku ti tvoju, sad si naš’o da mi padaš! – dreknu ponovo, dokopavši gojaznog za rukav.
– E, vidiš te torbe – obrati se okrugloglavom riđi vojnik. – Onaj nema pojma da je pao preko kašikara. Pune su bombica, brate, pune i teške.
Matiji je ponestajalo kiseonika i on posegnu za inhalatorom, ali nije mogao da ga nađe. – “Đe ga zaturih” – pipao je po džepovima dok mu je narastajuća panika izazivala tahikardiju. Tada kroz prozor viđe neobičan prizor: puškonosci su postrojavali izvedene putnike kao da su regruti. Izdvajao se gojazni, u sivom zategnutom odijelu. Osvrtao se oko sebe kao da je nijemo tražio pomoć dok mu je para izlazila iz usta. – “Nije stigao da uzme kaput” – pomisli Matija i skoro odluči da mu ga doda kroz prozor, ali shvati da to nije moguće. “Tu je i neki tamnoputi čovjek, kao da je Arapin” – primijeti, kad opet zakrča nešto kao koračnica. Dijete je zaplakalo, a plavooka u žutim čizmama pribila se uz zavjesu i gledala u pod, kao da je htjela postati nevidljiva.
Dok je padao prvi sumrak, kompozicija je polako krenula ostavljajući na stanici, usred planinske pustoši, grupu od dvadesetak ljudi okruženu dugim cijevima. “Šta će biti s njima” – pitao se prestravljen. Najzad, u unutrašnjem džepu sakoa, kroz platno, napipao je inhalator, ali nije mogao da ga izvadi, kao da je bio propao u postavu. Voz je jurio sve brže i prolazio kroz učestalije tunele u kojima su se, uz huk točkova, pojačano čuli ritmični udari. Matija se ljuljao na svome mjestu i gotovo prestao ośećati svoje zamoreno tijelo.
– I, momci, kako ide ratovanje? Dosta toga sam vidio, ali valja čuti još ponešto – poče okrugloglavi da podstiče vojnike.
– Pa, ratujemo, ratujemo – progovori riđi dok mu se na licu razvlačio osmjeh, a u ustima pokazala šupljina između prednjih zuba. – Uglavnom pucamo, a desi se i da ponekog ufatimo. E kad ufatimo, mi toga predamo komandiru da on odluči šta će s njim. Neki od tih završili su kod “guslara” koji, samo kad mu se reče, gudi nožem preko grla – i on pokaza rukama kao da gusla.
– A što ne ispričaš ono o minskim poljima – upade plećati da podśeti riđega.
– E, da, – nastavi riđi – minska polja… Njih ima svuđ, naslagalo se na sve strane. I sad, kad nekog ufatimo, a komandir naredi, vežemo mu unakrst ruku i nogu i poćeramo ga tako povijena da kleca onuda. I ne prođe dugo, čujemo – buuum! I vidimo kako komadi lete.
– Žestoko, nema šta – komentarisao je okrugloglavi, očigledno zadovoljan opisom.
– A hajde ispričaj ti ono – podsticao je sad riđi svoga druga.
– Šta to?
– Ma ono, bolan, kad si vozio tenk, da čuju ljudi, ne ustručavaj se.
– Pa eto, vozio ja tenk, grmi motorčina, kad jedan manitać jurne pravo na nas i zamahne gvozdenim vilama.
– Gvozdenim vilama – čudio se okrugloglavi.
– Da, vilama.
– I, šta bi?
– Pa ništa, ja pridadoh gas i pregazih i njega i njegovo oružje – dovrši on i ušuće kao da se nečeg postidio.
– Tako ti je to – nastavi riđi. – Mi smo one tamo rijetko kad viđeli. Ako bismo se borili u nekoj kući, probijemo rupu u zidu i probačimo bombe. A naš komandir zborio je da metaka ima dosta i da ih ne štedimo no da pucamo u sve što mrda. I mi smo pucali pa ko naleti na zrna, naleti. Učio nas je da, ako neko pita ko je počeo, mi rečemo da su oni s one bande jer onaj ko preživi toga je i istina, je li tako brate?
– E, jes, jes – odobri mu okrugloglavi.
Tjeskoba i gušenje koje je Matija ośećao bili su mu sve mučniji. Primijetio je kako su vojnici, dok su zanijeto prepričavali zločine kao da su herojstva, sve duže upirali pogled u saputnicu sa žutim čizmama. Ona to više nije mogla trpjeti pa ustade i ode u hodnik.
– E, viđeste li vi ovo – reče okrugloglavi osuđujućim tonom. – Ovo nepoštovanje heroja. Guzicu okrenula i umakla bez riječi. E, pa ne može to tako!
Čim to izreče, ona dvojica kao po naredbi skočiše, zgrabiše nesretnu đevojku i uvukoše je natrag u kupe.
– Ostavite me na miru – pokušala se odbraniti, a crvenokosa se razvikala tražeći pomoć. Međutim, niko se nije odazivao, hodnik je bio prazan. Crvenokosa panično pozva i Matiju, ali je on iz svoga ugla do prozora nemoćno posmatrao kako divlji ljudi đevojku pritiskaju i cijepaju krpice s njenog tijela. Otimala se, vrištala i zapomagala, a on nije mogao ni da se pomjeri. Svijetlo u kupeu se gasilo i palilo i Matija na zakrivljenom plafonu kupea primijeti titrajuću mrlju koja je bila istog oblika kao ona na zidu njegove spavaće sobe. Dok je slušao vrisak i divlji smijeh, ponovo je pokušao da izvadi inhalator. A onda mu se učinilo kao da je uspio ustati ili je samo pokušao jer su mu noge bile olovno teške. Tada se neka crna śenka sručila na njega i oborila ga i on čelom udari u ledni pod. Huk voza pretvorio se u huk krvi koja je još uvijek tekla kroz njegove sljepoočnice. Nije mu bilo jasno da li ga to smrt grabi, možda ga plećata vojničina davi pa sad tone u vječnu tamu.
U pokušaju da kroz plimu panike shvati šta se to sa njim zbiva, opet razabra mrlju na plafonu, a onda iz polumraka poče izranjati njegova spavaća soba. Pogleda okolo i nađe sebe kako leži na podu pored kreveta. Čuo je glasno šištanje iz svojih pluća, zakašljao se i ośetio utrnulost, ledni znoj i jezu. – “Pa ja sam živ, to je bio san” – pomisli s olakšanjem, podiže s poda knjigu, śede na ivicu kreveta, upali lampu na natkasni i dokopa inhalator. – “Koliko je to sati? Deset i po, je li to moguće!” – iznenađeno je gledao u budilnik koji ga nije probudio, a zatim i u kalendar. – “Dvadeset i sedmi, subota. Jutro sam spavao i zakasnio na voz” – zaključi i trapovijesno priđe prozoru da podigne roletnu. Zapljusnulo ga je dnevno svijetlo i on zažmuri da se privikne. – “Sad ću pozvati akademika R. Samo ću mu reći da sam spriječen”.
Dugo je stajao ispod mlaza vode pokušavajući da išćera iz glave jasne slike iz tegobnog sna. “Danas ne mrdam nikud, nešto ću čitati” – odluči, kad zazvoni telefon. Stigao je da podigne slušalicu i čuo muški glas starijeg čovjeka.
– Gospodine Ugren, da li ste to vi?
– Da, izvolite.
– Ovđe Eduard A. Mi smo se bili dogovarali da se vidimo ovih dana, da porazgovaramo.
– A, vi ste gospodine. Da, trebalo bi da se vidimo.
– Oprostite, da li biste mogli danas?
– Mogu. A možda, ako vam to nije previše teretno, da vi dođete do mene za sat-dva? Ovđe bismo na miru pośeđeli, a pokazao bih vam i neke dokumente.
– Dobro, doći ću kod vas, samo mi recite adresu. Ako stanujete iznad prvoga sprata, imate li ispravan lift?
Pošto se dogovorio sa gospodinom A., Matija otvori prozor da provjetri sobu i śede za svoj radni sto. Među papirima i fasciklama koje su tu bez reda ležale dohvatio je jednu sa dokumentima koje je pronašao u vojnom arhivu, o nedovoljno poznatom logoru iz vremena okupacije Beograda tokom drugog svjetskog rata. – “Treba što prije da dovršim elaborat” – pomisli i poče da lista. – “Možda će mi Eduard reći nešto što još ne znam… Evo, logor se zvao Topovske šupe jer se na tome mjestu ranije nalazila vojna kasarna sa šupama za topove. Otvoren je septembra 1941, a zatvoren već u decembru iste godine. Imao je funkciju sabirnog logora za Jevreje iz grada i okoline. Osim što su neprekidno dovođene, iz njega su gotovo svakodnevno odvođene grupe muškaraca na stratišta. Pet hiljada Jevreja i Roma ubijeno je za samo tri mjeseca! Preostala grupa iz Topovskih šupa radila je na pripremi velikog logora na Sajmištu, koji je otvoren u decembru, a zatim tamo odvedena i likvidirana… To su osnovni podaci. I o ovome se malo znalo ili se nije htjelo znati… “A vidi ovo” – i on dohvati stranicu lista “Obnova” iz jula 1941. godine, đe pročita naslov članka: “Transport sa desetohiljaditim radnikom za Njemačku”. Zagledao se u fotografiju uz tekst, na kojoj jedan do drugog, na peronu željezničke stanice, stoje dva čovjeka ozbiljnih lica. Jedan od njih drži pletenu korpu ukrašenu vijencem. Privučen, Matija pročita da je, pred polazak “specijalne kompozicije radničkog voza”, priređena mala svečanost na kojoj je desetohiljaditom putniku, zemljoradniku iz Banata Jakobu Bergeštoku, kao poklon uručena kotarica sa jestivom i pićem. U ime njemačkih vojnih vlasti svečanosti je prisustvovao gospodin Vilhelm Šparkule, viši vojni savjetnik, koji se zadržao sa radnicima u kraćem razgovoru i od njih doznao da su veoma zadovoljni uslovima rada u Njemačkoj. – “Kakav cinizam! Zadovoljni uslovima rada prije nego što su i krenuli, a Jakob dobio kao poklon kotaricu hrane pred put u konclogor” – čuo je svoj glas kad neko zazvoni na vratima.
– Gospodine Eduarde, drago mi je što se najzad upoznajemo – reče dok je srdačno pružao ruku starcu. Bio je mršav, malo poguren i sasvim sijede kose sa dubokim zaliscima. Na dugom, uskom licu isticao se poveći orlovski nos i tamni podočnjaci. Iz malih, okruglih očiju sijevala je preostala energija.
– I meni je drago. Ovđe vam je lijepo, imate malo više zraka. Oko zgrade je park što je rijetkost u ovome gradu.
– Dajte da vam pomognem – prihvatio je teški gostov kaput i okačio ga o čiviluk.
– Kako ste me pronašli – poče stari spuštajući se polako u fotelju.
– Malo sam istraživao. Našao sam podatak da je jedini preživjeli iz logora bio vaš brat Kalman. U Jevrejskoj zajednici bili su predusretljivi da me upute na vas. Iskazali su ponos što je makar jedan čovjek uspio da se spasi.
– Vi se zauzimate za spomenik i ja sam vam zahvalan. Tu sam izgubio oca i nekoliko bliskih rođaka.
– Činjenice o postojanju ovoga logora kao da su oturane, kao da ih neko namjerno skriva… Hoćete li kafu ili…?
– A, imate kafu. Može, ali rijetka, bolujem od visokog pritiska… A zašto mislite da su činjenice skrivane. Zašto bi neko namjerno…?
– Pa, čini mi se da nekim uticajnim pojedincima i grupama ne odgovara otkrivanje svih zločina ondašnje kolaborantske vlade. Nadam se da griješim, ali kao da traje zavjera šutnje.
– Zbilja, šućelo se i uglavnom se šuti, to je tačno. Valjda se i zaboravilo. A da je to bio i njihov zločin, bio je – brecnu se starac. – Kako sam onda čujao, a mogao i sâm da vidim, oni su u svemu sarađivali. Pa čuvali su stražu i u tom logoru, pobogu.
– U to ste i sami mogli da se uvjerite?
– Dakako… Ja sam pročitao vaš članak u novinama. Hoćete li i dalje istraživati o ovome?
– Koliko god bude potrebno.
– Želim da otkrijete što više, da se sazna. Ali ne da bi se zadovoljila pravda jer je to nemoguće. Pokoljenja koja dolaze morala bi znati da se tako nešto zbivalo… Sad, molim vas, zatvorite prozor jer ulazi hladnoća, a i da bude tišina pa da vam ispričam dok sam odmoran.
Matija hitro zatvori prozor, donese kafu, śede za sto naspram starca i otvori blok.
– Kad je rat počeo, đe ste vi bili?
– Eh, da… Napad Hitlera na Jugoslaviju zatekao me u Beogradu. Bio sam sa ocem Oskarom, majkom Rifkom, sestrom Johanom, zetom Aldarom kao i njihovim dvogodišnjim sinom Eduardom kad je, šestog aprila, počelo bombardovanje. Sklonili smo se i preživjeli, ali nam je kuća do temelja srušena. I tako, da ne bismo ostali na ulici, uselili smo se u prostorije u kojima je bila kancelarija moga oca. Taj je rat, kao što znate, odmah završen kapitulacijom Kraljevine Jugoslavije i njemačka vojska brzo je umarširala u grad. – Dok je govorio, Eduard je posmatrao kako Matija zapisuje, zastajkujući dok ne vidi da je dovršio i brišući usta maramicom. – Odmah po formiranju okupacione vlasti, u kojoj su sudjelovale i grupe kvislinga, izdato je naređenje da se svi Jevreji jave civilnoj upravi grada. Ja i moj brat Kalman ignorisali smo tu naredbu vojnih vlasti, nijesmo se prijavili i nijesmo bili obilježeni žutom trakom sa Davidovom zvijezdom kojom je ubrzo bila obilježena većina Jevreja. U to vrijeme u Jevrejskoj zajednici bio je i čovjek po imenu Avram, dobar poznanik moga oca, a znao je i mene i moga brata. Jednom prilikom, neđe na ulici, primijetio je Avram da nas dvojica nijesmo obilježeni žutom trakom pa se obratio mome ocu upozorivši ga da se moramo prijaviti vlastima. Još je i zaprijetio sankcijama do kojih bi moglo doći ako to brzo ne učinimo. Prijetnju čitavoj porodici morali smo shvatiti ozbiljno i brat i ja smo se prijavili Specijalnoj policiji za Jevreje u Upravi grada đe je bila kartoteka za Jevreje. – Ovđe starac ušuće, diže pogled kroz osunčani prozor i zamisli se.
– Pošto ste se prvi put prijavili, to je značilo da ste se poslije morali stalno javljati?
– Upravo tako – prenu se on i nastavi – Išli smo na prazni plac kod Botaničke bašte. Tu je, znate, docnije izgrađeno đečije obdanište. Službenici Specijalne policije postavili bi stolove i stolice na otvorenom, a okupljeni narod bi stajao i čekao dok prozivaju i upisuju nove.
– Bilo je još lokacija u gradu na kojima su okupljani Jevreji?
– Da, iza zgrade Vatrogasne komande, opet na praznome placu na kome je kasnije izgrađen bazen. Tu su prisilno okupljali ljude radi upućivanja na rad, a i kad su htjeli primijeniti neke sankcije.
– Sigurno se śećate jednog takvog okupljanja?
– Pa eto, poslije akcije paljenja garaže u Grobljanskoj ulici. Izdata je naredba da se svi Jevreji muškog pola, osim đece ispod četrnaest godina, hitno prijave. I okupilo se bilo dosta ljudi. Došli smo tamo i mi, moj otac, brat, zet i ja.
– I, šta se dogodilo?
– Prvo nam je rečeno da se grupišemo po profesijama, što je bila kratkotrajna obmana. A onda nam je njemački oficir preko svoga tumača saopštio da je toga jutra izvršena diverzantska akcija u kojoj je uništena garaža sa njemačkim vojnim vozilima i da je među diverzantima bio i jedan Jevrejin, sin nekog apotekara. Potom je taj oficir prišao postrojenim grupama i počeo izdvajati svakog petog dok nije ispunio cifru od stotinu ljudi. Među izdvojenima nalazio se i moj ujak, tri njegova sina i zet. – Eduard opet kratko zašuće i pogleda kroz prozor. – Na kraju, rečeno nam je da oni koji budu pušteni kućama imaju obavezu da do osamnaest sati uveče predaju njemačkoj komandi pomenutog diverzanta. U protivnom, da će stotinu privremeno pritvorenih ljudi sljedećega dana strijeljati. Diverzant nije pronađen i predat do naznačenog termina…
– Strašno… Sad je, eto, poznato da je tu diverziju izvršila čistačica koja je radila u garaži. Jedan kraj fitilja gurnula je u cistijernu s benzinom, a u sobici za metle ostavila upaljenu svijeću, kad dogori da upali fitilj. Uhvatili su je i strijeljali nesrećnicu, ali sa njom i toliko nevinih ljudi…
– E, da, čitao sam o toj ženi.
– Šta se dešavalo nakon toga? Kako ste vi uspijevali opstati?
– Ja sam ubrzo pozvan na prinudni rad sa jednom grupom ljudi koja je bila dodijeljena Gestapou.
– Gestapou?
– Da. Tamo sam radio sve što narede i šutio. Pokušavao sam da budem neprimjetan – i starac ponovo zastade gledajući kako Matija zapisuje, a onda nastavi. – A tamo sam dodijeljen poslije trećeg septembra kad smo otac, brat i ja pozvani na već pomenuto mjesto đe je vršeno prijavljivanje, kod Botaničke bašte. Toga dana tu su se okupili svi Jevreji koji su se nalazili u gradu. Postrojili su nas, a onda nam je rečeno da svi oni koji su radno sposobni istupe naprijed, a da oni koji su nesposobni ostanu đe su. Iskoračio sam i pridružio se novoformiranoj grupi sposobnih. Moj otac, već u godinama, i brat, koji se po slomu Jugoslovenske vojske vratio s fronta s povredom noge, ostali su u prvoj grupi. Ponadali su se da će biti makar privremeno pošteđeni teškog fizičkog rada. Međutim, ti su ljudi smjesta sprovedeni u logor Topovske šupe koji je, kako rekoste, ostao do danas samo rijetkima poznat. Možda i zbog toga što je kratko trajao. Moj otac i brat bili su tamo potpuno izolovani jer logorašima pośete nijesu bile dozvoljene, niti su smjeli primati pisma ili pakete.
– Oprostite što vas prekidam, ali, kad je riječ o odnosu pojedinaca danas, mislim da će vam detalj koji ću vam ispričati biti slikovit.
– Recite – i on pogleda Matiju radoznalo.
– Nedavno sam na jednom javnom skupu iznio činjenice do kojih sam došao i insistirao da bi trebalo, ako ništa drugo, postaviti spomen-ploču na mjestu đe je bio logor. Po mome izlaganju uzela je riječ jedna učesnica i rekla: “Mislim da to nije potrebno jer bi ti ljudi ionako do danas svi pomrli”.
– Pa je li tako nešto moguće! – razrogačio je oči Eduard.
– Eto vidite. A dešavalo mi se i još ponešto. Kad sam u jednom od arhiva tražio dokumentaciju o logoru, arhivarke su bile vrlo rezervisane. Prvo su mi donijele pogrešne fascikle, a kad sam insistirao dobio sam jednu gotovo praznu, s obrazloženjem da su dokumenta ranije nestala.
– Nestala, dobila krila.
– Da, baš tako… Nego, da nastavimo.
– U to vrijeme, dok sam prinudno radio u Gestapou, ja sam prolazio hodnicima, pažljivo posmatrao i slušao. Onda sam se zbližio sa jednom službenicom, ohrabrio se i zatražio od nje pomoć da mi izradi dozvolu da oca i brata pośetim… I uspio sam.
– Uspjeli ste dobiti dozvolu Gestapoa?!
– Da – i starac pogleda Matiju prodorno. – Vjerujem da takvu dozvolu više niko nije dobio. I odmah sam pošao tamo. Na moje veliko iznenađenje otac i brat pušteni su da izađu izvan zidova logora bez uobičajene straže. Obojica su bili mršavi i blijedi. Pitao sam šta da se radi s obzirom na nastalu situaciju. Otac se namrštio i tiho izgovorio: “Đeco, nas ništa dobro ne čeka. Evo stražara nema, niko nas ne gleda, bježite!” Kad mi izrazismo nedoumicu, nesigurni kako da to učinimo i đe da se uputimo, on je bio izričit: “Kud bilo i kako god znate, samo što dalje”. Primijetio sam da je sebe izostavio, a on reče: “Ja ne mogu, moram se vratiti. Delegiran sam za vođu grupe od stotinu ljudi koliko ih je u našoj sobi jer poznajem njemački jezik. Puštili su me na deset minuta, ali uz ucjenu da će, ako se ne vratim na vrijeme, moja grupa biti odmah strijeljana. I nemam razloga da im ne vjerujem”. Tada sam ośetio tjeskobu i steglo mi se grlo jer sam shvatio da oca više nikad neću viđeti. Poljubili smo ga posljednji put na rastanku i ja Kalmana povedoh brzo da ga neđe sklonim. Śećam se da su vrata na ulazu u logor bila drvena.
Starac se zagrcnuo i ušutio, a glava mu je klonula kao da je zadrijemao.
– Gospodine Eduarde, da vam donesem čašu vode pa da nastavimo – reče Matija gledajući u umorno lice svoga gosta.
– Pa, mogli bi, odgovorio je podigavši glavu.
Dok mu je donosio čašu s vodom, pojavi se Matiji sumnja da Eduard nešto izostavlja. – “Dobio dozvolu, kako? Žutom trakom obilježeni Jevrejin na prinudnom radu šta je morao učiniti da bi dobio dozvolu od Gestapoa? Bolje da ga saslušam do kraja, neka priča”.
– Šta je dalje bilo sa vama?
– Ubrzo je objavljena naredba svim Jevrejima da se okupe u četrnaest časova iza Vatrogasne komande. Sluteći zlo, riješio sam da se tamo ne pojavim, već da Kalman i ja bježimo iz grada. Dok smo pakovali najnužnije stvari, pojavila se moja đevojka i pitala me da li sam saznao za naredbu. Kad rekoh da jesam i da neću da idem, iskazala je zabrinutost: “Pa šta ćeš? Ako ne odeš i ti si bjegunac”. Odgovorih da smo odlučili da otputujemo. “To je ludost, odmah će vas uhvatiti” – zaustavila nas je i predložila: “Ja ću vas sakriti kod sestre i zeta dok se bjekstvo ne pripremi”. Tada joj otkrih da nas je trojica, da je sa nama moj školski drug Aron, a ona je i dalje insistirala. Bio sam začuđen lakoćom kojom je nudila nešto tako rizično za nju i njenu porodicu. I sakrila nas je, a zatim je pronašla još dva smještaja da se ne bismo zajedno zadržavali na istome mjestu. Tako smo neko vrijeme ostali dok nijesmo dobavili lična dokumenta.
– Kako ste to uspjeli – upade Matija.
– To vam ne bih znao reći jer ni sâm ne znam. Sve je uredila moja đevojka – i Eduard ga pogleda skoro prijekorno kao da mu zamjera što ga to pita.
– Zatim ste krenuli?
– Ne zajedno, to bi bilo upadljivo. Polazili smo redom, onako kako su nam dokumenta stizala. Kalman je prije mene dobio papire i otputovao vozom za Niš. Pred njegov polazak dogovorili smo se da me, kad stigne, šifrovanom porukom obavijesti kako je prošao kontrole i da mi pošalje adresu. Dobio sam njegovu dopisnicu i napokon sa đevojkom i sâm otputovao. Sa njom sam bio manje sumnjiv. Na jednoj stanici u voz su ušli njemački vojnici i sve putnike redom legitimisali. U tome trenutku toliko sam bio uzbuđen da me samo mladost spasila od srčanog udara. Te ledene plave oči ispod šljema neću zaboraviti dok sam živ. Jedan od putnika koji je śedio blizu nas, pružio je neki papir, ali je vojnik počeo da viče na njega. Grubo ga je dokopao, a zatim su prišla još dvojica. Vezali su ga i izveli van dok su putnici bili nepomični, kao da su smrznuti. Prije nego što je uhvaćen, bio je primjetno uzbuđen jer je često pogledivao oko sebe. Śećam se da je bio srednjeg rasta, koštunjav, obučen u sivo odijelo. Kada smo stigli, jedva smo pronašli kuću jer nikoga nijesmo smjeli pitati. Međutim, tamo nije bilo moga brata. Rečeno nam je da on tu više ne stanuje i ja odmah nastavih put. Tako smo Kalman i ja izgubili vezu. Tek znatno kasnije, poslije oslobođenja, ponovo smo se sreli. Ispričao mi je da me nije smio čekati jer su u međuvremenu bili otkriveni i prijavljeni policiji, te da je Aron uhvaćen i ubijen… Eto, to bi bilo ukratko.
– Da… Zanima me još neki detalj. Da li vam je brat ispričao još ponešto o logoru.
– Pa eto, kao što rekoh, stražu su čuvali Nedićevci. Oni su odvajali grupe logoraša koje su njemački vojnici odvozili kamionom u nepoznatom pravcu da rade. Podijelili bi im lopate i oni bi krenuli. Međutim, niko se nije vraćao. Vraćane su lopate i ponovo dijeljene novim grupama…
– Mislim da će vam biti zanimljiv jedan dokument – reče Matija, izvadi iz fascikle list i pruži ga svome gostu.
– Bolje će biti da mi vi pročitate jer nijesam ponio naočare.
– Radi se o svjedočenju jednoga radnika Folksvagenove radionce za opravku automobila koju je samo zidana ograda dijelila od kruga logora Topovske šupe.
– Ah, da čujem.
– Taj radnik, preziva se Savić, saopštava da je u servisu u to vrijeme radilo više automehaničara i kaže: “Kad smo dolazili i odlazili s posla, na ulazu u radionicu kontrolisala nas je njemačka straža, a za vrijeme radnog vremena izlaz nam je bio zabranjen. Brzo smo saznali da u napuštenu kasarnu dovode Jevreje i pomišljali da ih tu smještaju da bi radili na uklanjanju ruševina od aprilskog bombardovanja grada. Međutim, jednoga dana čuli smo jauke iz potkrovlja jedne od zgrada logora. Sa dva druga primakao sam se ogradi da bih bolje čuo, ali nas je poslovođa opomenuo da se brzo vratimo na radna mjesta: ‘To što se zbiva preko ograde ne smije da vas zanima’. Jauci su dopirali do naših radnih mjesta i mogli su se čuti skoro svakoga dana, do novembra kada su se prorijedili i krajem toga mjeseca utihnuli. Tada smo, tokom doručka, saznali od jednog radnika da je logor ispražnjen: ‘Više nema Jevreja s druge strane ograde, neđe su ih odveli’. Śutradan je nekoliko radnika krišom preskočilo ogradu. Ušli su u napuštene zgrade s namjerom da pretraže da nije nešto ostalo iza logoraša. I našli su pršćenje, satove, isprevijane listiće s porukama porodicama u pukotinama u zidovima…”
– Nemojte više, molim vas! – starac uzrujano prekide Matiju. – Kalman mi je o tome pričao. Čak mi je po śećanju izdiktirao poruku koju su on i otac napisali i gurnuli u zid između cigala.
Pošto je ispratio gospodina Eduarda, Matija je stao uz prozor. Vidio je svoga gosta kako malo poguren polako ide stazom kroz park. Posmatrao ga je sve dok njegova figura nije nestala iza stabala. – “Šta li je sve ovaj skromni čovjek skrio? Spasio brata iz pakla, oteo ga od sigurne smrti… kako? Njegova olovna priča je nedovršena… A da nije bratovljev život otkupio životima drugih?” – nametalo mu se pitanje.
Sobu je osvajao prvi sumrak i on ośeti umor i glad, a i astma ga je ponovo počela stezati. “Zar već prođe dan. Moram nešto pojesti” – i on otvori poluprazni frižider. Zatim je dugo śedio pokriven dekom i gledao u prozor kroz koji je dopirala neonska svjetlost s ulice. Pio je čaj i pokušavao da ni o čemu ne razmišlja. Malo po malo, san ga je savladao. Noć je bila pritisla grad kad je dragocjenu tišinu prekinula zvonjava telefona.
– Sine, tu si! Oh hvala bogu! – prepoznao je gotovo panični glas svoje majke.
– Tu sam mama. Šta se dogodilo, što si tako uzbuđena?
– Rekao si da ćeš putovati. Što mi nijesi javio da si odustao?
– Ti znaš da bih se javio. I njesam odustao, uspavao sam se i zakasnio. A i danas sam imao jednog gosta pa sam izgubio iz vida. Zašto je to sad toliko važno?
– Prestravila sam se kad sam čula.
– Šta si čula i od koga?
– Suśetka mi je malo čas rekla. Njen sin je jutros otputovao tim tvojim vozom i svojim očima vidio kako neka vojska na jednoj stanici odvodi grupu putnika u nepoznatom pravcu.
