izbor poezije,
OKF Cetinje, 2008.
PREOBRAŽENJA
Moj soj je oskudijevao u
Tjeskobi
Kao ograđene zvjerinje
Oči
U noći bogatoj
Zvijezdama
Drugari su vozili fordove
I mislili za Hemingveja
Da je porno zvijezda
Preci su imali
Gospodara i Boga
A moja nebeska svetiljka
Smekšala
Kao jesenja krošnja
Blago vama
Zatekoste me smjernog
Kao gospu na starim
Portretima
POZIV ZA PLES
Početak je uvijek bio pjesma.
Treba je mijenjati kao staru guvernantu.
Stidljivo i nostalgično.
U odajama drhte oblici ljudi
izduženih udova
od samoće i avitaminoze.
Čovjeku se jednom prijatelj
mora javiti sa robije.
Bogovi obično nemaju braće.
I sterilni su.
Hodočasnici se danas vraćaju
Imućniji.
Ostarih posmatrajući sunce
na zalasku
sa licem pljosnatim
kao kamen.
Važno je znati ćutati.
Strašila ne snivaju
novogodišnje snove
CARU CAREVO
Neiskusni pjesnik
s instinktom za modernu poeziju
liči gorštaku
u tuđinskoj tvrđavi
sa dopola zatvorenim vratima
što ga mame
kao i svila
gradske vlastele
oni sa kojima si se mogao družiti
prerano su umrli
da bi se ponovo rodili
zločesti
tri tačke
okreni dijalektiku
ISTJERIVAČI DUHOVA
Egzorcisti zahtijevaju tišinu
prvo da se ne govori
onda da se ne kreće
onda da se ne sluša
da se ne plovi
vesla narušavaju spokojan izgled vode
da se ne stoji pri prozoru
nebeske strijele
bacaju se po svim otvorima
samo u apsolutnoj tišini
ima se naslutiti
izvjesni položaj duha
potrebno ga je opkoliti, opipati
na kraju pridobiti
ili otjerati u vražju mater
VIDIO SAM: TI HODIŠ
Vidio sam: ti hodiš
i kušaš ljubavnike
klonule po gradskim pločnicima
u času udruženih asocijacija
i parenja proleterijata
ostavićeš i mene
koji sam te podvodio
sve mladim buržujima
samoćo, o bestidnice
kako te se gnušaju nacionalisti
DUŠE NAŠE PUTUJU
Duše naše putuju
ko vesla zaronjena u pamuk
koji se skuplja
na bronzana lica mladih proletera.
Duše naše putuju
ko nada mladog Telemaha
ko gnjev fundamentaliste Homeinija.
Duše naše plivaju
u plavkastim otvorima arhaičnih puškarnica
duše naše će odjedriti naočigled
zvijeri i kućnih pomoćnica
SOLIPSIST
Ipak, ne ostavljaj me samog
na dnevnoj svjetlosti oglodanog:
pribodenog na zatvoreno oko
na smrznuti kapak –
umramorenog
ko razapeta sjenka.
Ne ostavljaj me samog.
Imam okrutnu krv
i mračan rodoslov.
Pogledaj u moje srce:
vidjećeš prazan kavez
i praznu pticu koja odlazi.
RASKRŠĆE
U međuvremenu smo dobili podbratke
stambene kredite
plačljivu i nezahvalnu djecu.
Žene su postale džangrizave
jer smo otromili
a nijesmo se uspjeli obogatiti.
I zemlja se umnogome promijenila
od posljednje nacionalne revolucije.
Zatravilo je njeno mrko lice
a na sitnogoričnim granama
iznad riječnih tokova
lelujaju zamršene plastične kese
koje je sa smetlišta
nanio sjeverni vjetar.
Fabričke hale podsjećaju
na prazne očne duplje
radnička klasa se razmiljela
praznih trbuha i srca
po buvljacima i gradskim uglovima.
Gramzive ruke Nove Klase
jednako neštedimice su obujmile
one što su prezirali rituale moći
kao i one koji se klanjaju svakoj moći
pretvarajući ih u neraščlanjenu
istrošenu masu
zglobova, pršljenova i mesa
bez mirisa i bez glasa.
Iz ovakvog poraza nije moguće
stvoriti nekakav mit
jer smo ugaženi od naših oligarha
dok smo obilazili oko samih sebe
a ne od krvopija što tlače
i naše neprijatelje.
Je li se onda vrijedilo boriti
je li se naša ideja
samostalnosti i bratstva
od silnog utanačivanja
gdje je sloboda
gdje je napredak
gdje je pravednost
pretvorila u brbljanje zbrinutih
i ćutnju uvrijeđenih.
Je li pravednost blijeda
i raščupana zvijezda
poprskana muvljim okotom
što nezatomljivo ponire u mrklinu
u crno zapretano ognjište
Je li nas poremećaj krvotoka
groktanje, burljanje, bučanje
želuca i crijeva
rituali sjedenja
lažno dobročinstvo
glasovi u hodnicima
glasine na trgovima
ili želja za dopadanjem
učinilo slabim, podatnim
kratkovidim.
Za knjigu “Raskršća” Milorad Popović je 2009. godine dobio prestižnu nagradu Miroslavovo jevanđelje.
O knjizi Raskršća:
Neodvojiva od Mija Popovića, i od njegove poezije, jest priča o Crnoj Gori, o crnogorstvu. Ali, to nije jednostavna priča, od onih patriotski ubogih, jer Mijovo crnogorstvo je samo njegovo – na isti način na koji je njegova poezija samo njegova. Ili bolje: crnogorstvo je – on sam. Ne znači to da je crnogorstvo kompleks jednostavan i jednostruk, niti da se crnogorstvo može nositi samo na jedan način, jer znam da je silno mnogostruk, toliko da je, zapravo, svaki pojedini Crnogorac – Crnogorac sasvim na svoj način. Time samo hoću reći da u Miju Popoviću živi živa svijest o svemu tome, kao možda ni u kojemu današnjem crnogorskom intelektualcu, političaru pogotovo.
Ivan LovrenovićMala Crna Gora zbog nečega je uvijek imala velike i tragične pjesnike, čiji je moralitet vazda nadrastao i samu ulogu pjesnika među ljudima. Imala je pjesnike čije su sudbine bile veće i od te visoke zemlje, a često i od njezine povijesti. U jednome vremenu Njegoš, u drugome Mihailo Lalić, a izvan svakoga vremena, kao uznik u vlastitoj vjeri, huji i zabludi, izopćenik i samotnik Radovan Zogović. Njegoš je zauvijek ostao slavan, Lalić je tek sjena i uspomena, dok Zogović svojom svetom nevidljivošću traje u onih dvanaest pjesama Alija Binakua, kada je svoju veličinu posudio susjednome albanskom narodu koji u tom času nije imao svoga glasa, te u desetinama pjesama u kojima je, kao još jedan supilovski nacionalist, slavio i proklinjao Crnu Goru.
Moje je da kažem ono što mislim: Milorad Popović je, uz Marka Vešovića, današnji nastavljač tog čudnog crnogorskog niza pjesnika koji su, ovako ili onako, etičke norme doživljavali jednako sudbinski i pogibeljno, kao i samu literaturu. Na kraj svakoga njihovog stiha zjapi provalija i propast, svaki je pisan s nekim jakim razlogom. Nema u njih ni slučajnih imena, ni ukrasa za svečane prilike. Sve im je kao na sudnji dan.
Miljenko JergovićOvaj pjesnikov izbor, vjerovatno donekle i prestrog, kao suma Popovićevog pjevanja predstavlja jedan od zacijelo najvrjednijih i najznačajnijih izbora u savremenoj crnogorskoj poeziji. Na primjeru pjesničkog opusa Milorada Popovića snažno se očituje suštinsko nepoznavanje crnogorske (savremene) književnosti. Na osnovu recepcije njegovog djela možemo suditi i o nepročitanosti naše literature. Temeljito i dugotrajno bavljenje Crnogorskim pitanjem umnogome je skrajnulo Popovićevu prvobitnu vokaciju i pasiju – poeziju. Iako je po osjećaju života, senzibilitetu, bogatom čitalačkom iskustvu, on prvenstveno pjesnik.
I to među rijetkima – pjesnik za pjesnike, za sve one sa margine koji pjesnički stanuju na zemlji.
Pavle Goranović
Nije moguće promišljati sudbinu izvan istorije, intervju sa Miloradom Popovićem
Svaka pobuna je motivisana promjenom lične sudbine ili mijenjanjem svijeta. Ja sam htio oboje. Zato mi je otkriće poezije stiglo kao izbavljenje…
Milorad Popović je rođen 1957. godine u Lipi Cuckoj, Cetinje. Autor je osam knjiga poezije i dvije knjige eseja na temu crnogorskog nacionalnog pitanja. Djela su mu prevođena na brojne strane jezike. Dopisni je član Evropske akademije poezije, čije je sjedište u Luksemburgu. Trenutno je predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika i direktor Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinje, izdavača savremene crnogorske i južnoslovenskih književnosti i časopisa za književnost, kulturu i društvena pitanja ARS.
