Drago Jančar
PODSMJEŠLJIVA ŽELJA
Knjiga “Podsmješljiva želja” slovenačkog pisca Draga Jančara objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma, kao dio edicije “100 slovenskih romana”. Radi se o projektu koji OKF realizuje u okviru Međunarodne ustanove Forum slovanskih kultur, a izdavač je Goran Martinović. Urednik izdanja je Milorad Popović.
O PISCU
Drago Jančar je rođen u Mariboru 1948. godine. Jančar je romansijer, pripovedač, dramski pisac, esejista, jedan od najprevođenijih savremenih slovenačkih pisaca. Redovni je član Slovenačke akademije nauka i umetnosti. Studirao je pravo, radio kao novinar i filmski dramaturg.
Najvažnije knjige: Galiot (roman, 1978), O bledom zločincu (priče, 1978), Severna svetlost (roman, 1980), Veliki briljantni valcer(drama, 1985), Smrt Marije Snežne (priče, 1985), Posle Godoa(drama, 1988), Klementov pad (drama, 1988), Dedal (drama, 1988), Terra incognita (eseji, 1989), Sećanje na Jugoslaviju (esej, 1991), Pogled anđela (priče, 1992), Disput (zajedno sa Adamom Mihnjikom, esej, 1992), Razbijeni krčag (esej, 1993), Podsmešljiva požuda (roman, 1994), Halštat (drama, 1994), Šala, ironija i dublje značenje (eseji, 1994), Katarina, paun i jezuita (roman, 2000), Brioni(eseji, 2002), Duša Evrope (eseji, 2006), Graditelj (roman, 2006),Drvo bez imena (roman, 2008).
Između ostalog, dobio je Evropsku nagradu za kratku prozu (1994), Prešernovu nagradu (1993), Rožančevu nagradu za esej (1993), Sterijinu nagradu za najbolju dramu (1982, 1985), Herderovu nagradu (2003), Nagradu „Žan Emeri“ za esej (2007), Nagradu „Hemingvej“ (2009), Nagradu „Mediteran“(2009). Živi u Ljubljani.
PRVO POGLAVLJE
TEKST
Najprije je vidio jedan detalj: prazni okvir naočara na pustom krajoliku ispod. Sljedećeg trena se avion opasno nagnuo i istovremeno je ugledao ledene ploče i začuo zvuk trombona. Ispod, po svoj morskoj površini, tamo do ivice horizonta zamrznute površine plutajućih ostrva, ponegdje nagomilanih u glomazne hrpe s jedva vidljivim oštrim ivicama i sječivima vrhova. Gore, negdje sasvim blizu tu gore, najprije pojedinačni rastrgani zvuk limenog instrumenta, a već trenutak zatim disharmonija stotina, možda i hiljada duvačkih instrumenata. A kad je velika životinja zaurlala i stresla se od kljuna do repa, osjetio je onu dobro poznatu šuplju stvar nad želucem, gotovo bol, bol u praznim grudima, ježastu ljušturu oko pola, nesrazmjernost predmeta I prostora, kao nekada u grozničavim dječačkim buđenjima. Džinovsko krilo aviona pružalo se sve do njegovog prozora visoko gore, tamo do mrlja kopna i mora duboko ispod. Nepojmljivo produženo skoro da je dodirivalo štrčeća ledena sječiva, vrhove snježnih prianjališta. Sad bi se avion morao ispraviti, ali je mimo svake pameti i dalje ustrajao u tom opasnom položaju, sad bi morao zakružiti nad opasnim morskim krajolikom i u niskom letu se spustiti prema tankom sloju kopna, ali je i dalje podrhtavao, a dugim lijevim krilom možda već i klizio po tlu. To je bilo na lijevoj, a na desnoj strani se kroz prozore, koji su sada bili gore, sasvim gore, u pramenovima ulivala crvenožuta svjetlost zalazećeg sunca. Da li odande? pomislio je, da li odande dolazi i trombonska muzika? Osjetio je udarac, krilo je odlomilo vrh ledenog ostrva, očajničkim njišućim pokušajima se željelo izravnati, ali su ledene planine i dalje bile pod lijevim bokom, vatreno nebo iznad. Bjeličasto razigrana morska površina je sad već bila sasvim blizu njegovih očiju, jurila je u suprotnom smjeru, prljavi snijeg na zamrznutoj konfiguraciji donjeg svijeta, limenke, prazni okvir nekih naočara. Neizmjerna privlačna moć Zemljine teže, strašna tjeskoba u praznim grudima, prazni okvir nekih poznatih naočara, krajolik u bijegu pod nogama, podrhtavanje aviona. To više nije let nad morskom površinom koji traži snagu za uzdizanje, za put nagore, to je pad. No, rekao je, sad ćemo pasti.
Kada se još posljednji put osvrnuo oko sebe, vidio je da je odjednom u velikom avionu potpuno sam, samo je ekran s likom stjuardese treperio negdje sprijeda, njeni glatki pokreti, njen smiješak, maska za kiseonik u rukama, njeni prsti, grudi, njen osmijeh, i sve to u vatrenoj svjetlosti koja je bljesnula kroz prozore na ekran. Svio se u nabor na sjedištu i sada je ugledao isti krajolik u bijegu pod svojim nogama. Je li mašina sad iznenada ponovo letjela u horizontalnom položaju, nad naizmjenično plavom morskom i prljavom snježnom površinom? Ali gdje je onda dno aviona, zašto vidi kroza nj, zašto kroz svijetleću površinu morskog ekrana u suprotnom smjeru promiču slike, limenke, okvir naočara, lica? Promiču slova, tekst. To je tekst, pokušao je reći, ali je glas ostajao u grlu, u prsima ili gdje već, to je tekst koji ogromnom brzinom promiče u suprotnom smjeru, tekst sa slikama, tekst sa zvukom trombona. S izuzetnom jasnošću promiče tekst nad površinom, s lakoćom ga čita, sve i jednu riječ utiskuje u pamćenje da je odmah zatim, odmah zatim zapiše: Tamna kupola neba leži nad vodom, iz daljine ukoso sija pramen svjetlosti, iz pukotine među nebom i zemljom. S polja se oglašavaju vrane, iz one pukotine kroz koju ulijeće dolazi kristalna tišina, okružen je tom tišinom dok leti među nebom i zemljom negdje u unutrašnjost. U nekom zvoniku udara zvono, sad ga čuje, sad zna, sad vidi da je taj njegov zvuk za tren nepomičan, da će se za trenutak zadržati u vazduhu, a zatim će njegov odjek zaplivati kroz ovu svijetlu pukotinu na horizontu. „I nikada“, kaže Fred Blauman, dok prstima dobuje po knjizi, „nikada ne započinjite priču snovima!“ Sve to je ovdje, pomislio je, sve to je ovdje, veliku pticu zajedno sa mnom vuče pod kupolom neba, iz one pukotine zajedno s ukošenim pramenom svjetlosti, zajedno s kristalnim udarcima tišine – ne na zemlju, ne među one plutajuće ledene planine, ne s morem tamo u utrobu zemlje, već u nešto što već traje, jer sam istovremeno pišem i čitam. Čitam, čujem, vidim i osjećam. Ali ne razumijem. Razumije profesor Blauman. On razumije sve. On sve i objasni. On zna kako se mora započeti priča. Nikako ne snovima! Nikada! „I ako je ikako moguće, nikada ne upotrebljavajte uzvičnik!“
Jasno vidi pred sobom lice Freda Blaumana, okruženog sa svih strana milim licima, poslušnim, predanim, nadarenim licima. Kapljice vidi u njegovoj rijetkoj kosi na tjemenu, na svjetlećoj ćeli u nastanku, oko koje su kao na baroknom oltaru nanizana lica radoznalih očiju. Sve to je ovdje i tromboni su iznenada utihnuli. Krajolik u bijegu se zaustavio. Tekst se zaustavio, morska površina umirila. Zatvorio je oči. Otvorio je oči. Nad glavom je brujao džinovski ventilator i protresao se u ravnomjernim naletima. Zaboravio je da ga isključi prije nego što je zaspao. Kleknuo je na krevet i povukao uzicu. Krila velike ptice pod krovom su se umirivala. Slušao je iznenadnu tišinu i pokušavao da se sabere. Vukao je oštro sječivo među snovima kojima priča ne smije započeti i stvarnošću koja takođe ne djeluje baš vjerovatno. Tromboni, reski zvuk limenih instrumenata. Bubnjevi! A, profesore kreativnog pisanja? Smije li se započeti bubnjevima? Paradnom grupom mladih crnih ljudi koji koračaju goredolje ulicom i vježbaju za svoj nastup? Trideset ili više mladih crnaca u poravnatim redovima s obje strane ulice s trombonima, bubnjevi u prvom, bubnjevi u posljednjem redu, a? A na sredini mnoštvo crnih djevojaka u crveno-bijelim bluzama, u kratkim suknjama, pod kojima gmiže I ritam lovi široka gusjenica crnih nogu. i pozamašna, debela, recimo: debela, crna učiteljica s pištaljkom u ustima, s balonasto naduvanim mesom pod trenerkom, pod strukom, nad strukom, treperenje mesa. I visoki zvon sveg lima, s prodornim zvukom koji se ne da opisati, zvukom koji veselo odbljeskuje s mesingane tkanine zajedno sa zracima prijepodnevnog sunca. Crna, mlada, neprestano pokretna, razigrana, bubnjajuća, recimo: puzajuća, plešuća četa s velikim barjakom nad glavama. Barjak s resama njiše se nad njima dok prilaze sve bliže. Na sredini zlatnim i crvenim nitima izvezena silueta dvojice konjanika i nad njima natpis:
Andrew Bell Junior High Band
a pod kopitima konja
New Orleans, Louisiana
