Milorad Popović: Put u Grebca

Lokalni meteorolozi nijesu pouzdaniji od Nika Ilina – gatara koji je  cetinjske zime proricao gledajući u plećku – ali ovoga puta su pogodili. Rijetki turisti u Budvi, uglavnom Njemci, u trećoj životnoj dobi, još će moći uživati u prijatnom miholjskom suncu.  I deveti oktobarski dan je osvanuo sunčan: živa u termometru je oko jedan popodne dostizala dvadeset osam stepeni. Šćepan je otvorio  prozore dnevne i spavaće sobe. Dobro je što su se gradske vlasti dosjetile da nedjeljom zabrane promet motornim vozilima glavnom ulicom, mislio je Šćepan. Ipak, jedva bi dočekao da prođe nedjeljni dan,   koji većina ljudi provodi s familijom u nekom obližnjem izletištu, na Marezi, Virpazaru, Rijeci Crnojevića.Titogarađani koji nijesu otišli s porodicama na izlet,  prije podne su  u Radovču, ekspres restoranu, u bašti hotela Crna Gora,  prepričavali otrcane viceve i starovaroške tračeve, a onda su odlazili kućama gdje ih je čekao neki staropodgorički specijalitet, jufka,  japraci, jegulja na pilav ili krap sa crnijem lukom i šljivama, dok su irvasi, kako su starosjedioci zvali doseljenike, više preferirali svoja zavičajna jela, raštan sa suvim mesom, kuvani pršut s bijelim zeljem u kokote, skorup iz mijeha s kuvanom krtolom, kačamak ili vareni sir s kukuruznim brašnom. Šćepan je ljetos  na izlogu knjižare Kultura, koja je di fronte njegova stana, na uglu Trga Republike, mjestu gdje se sijeku ulica Slobode i Vučedolska, ugledao zbirku pjesama Stevana Tontića, Nedjelja je crna mati. Kupio je knjigu zbog neobičnog naslova, iako  se listajući razočarao, jer je vidio da je u pitanju moderna poezija slobodnog stiha, čija mu tematika, jezik i stilske figure nijesu bliski.

Majka je umrla u subotu veče, ali prije ponoći su njeno tijelo prenijeli u kovčegu, u kapelu  Novog groblja. Šćepan je u stvari cijeli protokol oko kovčega, mrtvačkih kola, pisanja plakata, nabavke rakije i cigareta za one koji dođu poslije sahrane da se počaste za dušu pokojnice, prepustio majkinom drugobratučedu, Gorčinu Žutkoviću, komandiru noćne straže u Obodu, koji je najviše uživao u  organizovanju svadbi i sahrana. Gorčin je bio ponosan što ga nekad i stariji ljudi pripituju, je li ispavno ovo ili ono, kad su pitanju  mladenci, ili oni što ih ispraćamo na drugi svijet. Šćepan je prezirao Gorčina –  koliko i Gorčin njega – ali mu je bilo drago što se on tu našao i  preuzeo sve poslove oko ukopa Rumice Dragišić, rođene Žutković. (Tripko i Rumica  nikad nijesu zvanično razveli brak, iako su mnogo više vremena živjeli razdvojeni nego zajedno). Šćepan se sjeti koliko bi mu sad, u organizovanju očeve sahrane, pomogla Gorčinova snalažljivost, ali isti čas se naljutio na sebe što je to i pomislio, jer bi mu rođakova pomoć na nos izašla. Gorčin je toliko mrzio izvanjeg zeta, Tripka Dragišića, i toliko je njegovog sina gledao s visine, kao mlakomuda, da bi se sigurno napadno seirio što mu je zapala prilika da komanduje spuštanjem u grobnicu toga izroda, kako ga je zvao talijanaša, s kojim se nekim slučajem rodio na isti dan 30. decembra 1920. Tripko se ispilio u Kazerti, u bolnici Santo spirito, u prvi mrak, a Gorčin u Vidakovicama, pred zoru u pojati među stokom sitnog i krupnog zuba.

Šćepan je pozvao broj informacija pošte Kotor 082 988, čija centrala pokriva i risansku varoš. Okretao je brojčanik telefona iako je bio uvjeren da  nedjeljom u  kotorskoj pošti, nakon završetka turističke sezone, dežuraju samo portiri. Kao što je i pretpostavio niko se nije odazivao na broj kotorskih informacija.  Baš u nedjelju mi  se ovo moralo dogoditi, disao je duboko da  jasnije razabere misli. Trebao je nekako doći do poštanskog imenika Crne Gore, i pronaći broj telefona nekog pogrebnog preduzeća u Risnu. Sjetio se da je tu podeblju knjigu enciklopedijskog formata vidio na polici kod sekretarice direktora Galerije, Dragice Mišurović, ali ključ od njene kancelarije, iz koje se ulazi u direktorov kabinet, nema niko drugi osim onaj direktor. Direktor Marović živi u Bloku Pet, i čim bi ga pozvaoodmah bi otišao u Galeriju, uzeo telefonski imenik, čak se ponudio da ga svojim kolima vozi do Risna, ali Šćepan  nikad pred njim nije pomenuo svog oca, iako je direktor, koji je prethodno bio kustos u cetinjskoj nacionalnoj galeriji poznavao Tripka Dragišića. Nekoliko puta je u kafani Crmnica, Marović stojao uz šank pored starijeg Dragišića, ali se nijesu pozdravili. Dragišićevo lice mu je bilo odbojno, tačnije njegovo lice je bilo obično, bez ijedne naglašene crte, ali crne zjenice koje nijesu treptale –   bile su nepokretne, rekao bi da su mrtve – gledale su neprozirno, kao da je iza njih navućen duboki crni zastor. Šćepan je odustao da pozove u pomoć Marovića, premda je direktor, više od ostalih u Galeriji, cijenio Tripkovu stručnost.  Ostali kustosi su čak smatrali da je  Tripko, zbog nečega – vjerovatno zbog cetinjske lojalnosti – bio privilegovan u odnosu na ostale kustose. Jer, direktor je uvijek njega birao da  osmišljava postavke važnih nacionalnih izložbi u Galeriji Nesvrstanih.Uz to, Marović se pravio da ne primjećuje Dragišićevu ćudljivost, i izbjegavao ga je kad god bi vidio da mu nijesu sve koze na broju. Ipak Šćepanu se jednom učinilo da ga je direktor, u toku majkine bolesti, htio nešto pitati o ocu. Iz očiju mu je čitao pitanje: Posjećuješ li ga u Risnu? Čuješ li ga  telefonom?

Šćepan je izbjegavao familijarna intimiziranja najviše zbog toga da ga ne bi pitali o ocu, koji je stanovao nekoliko stotina metara od njihove kuće, i nikad se nije sjetio sinovog rođendana niti se interesovao kakav mu je uspjeh u školi. Na oca ga je redovno podsjećao samo poštar koji je svakog prvog u mjesecu donosio Tripkovu alimentaciju za izdržavanje maloljetnog sina. Jedini uslov koji je Šćepan postavio Silviji na početku njihove veze bilo je da se ne raspituje o njegovom  ocu. Jer, neću za njega da znam, kao da nije živ, kao da nije postojao, obrecnuo joj se s oštrinom kakvom kod njega nije poznavala.

Milan Marović, zapravo nije mnogo više znao o Tripku Dragišiću od njegova sina, jer on je bio hedonista, gurman i ženskaroš, koji nije  fasciniran, kao većina njegove generacije, mračnim temama, teorijama zavjere, surovim partijskim egzekutorima, drskim škriparima i komitama, pritvornim saradnicima Udbe. Direktora Galerije su zabavljali bezazleni ljubavni tračevi, štosovi lokalnih vicmahera, Partelija, Darića ili Žigalja, a likove oko kojih su se plela mračna nagađanja izbjegavao je koliko je mogao, i trudio se da promijeni temu kad bi ih  neko pomenuo. Ali, čovjek u  malom mjestu, kao što je Cetinje, gdje su ljudski životi toliko povezani, ne može, i kad hoće, biti potpuno gluv i slijep kod očiju, i ne čuti i vidjeti sve što i ostali, mali i veliki građani, znaju i vide. U malom prostoru ništa ne može živjeti potpuno anonimno. Ne mogu se sakriti ni beznačajni ljudi, koji  se zbog nečega grade još manje važnim nego što  uistinu jesu. Tripko Dragišić je bio fizički neugledan, rasta između srednjeg i visokog, sitnijih kostiju, tankovrat, uskih bijelih šaka, malo posavijen u ramenima, kao da se htio smanjiti. Tihi pijanac, ispred kojega je uvijek bila rakijska čaša, stajao bi  na kraju šanka, pri zidu, i nijednom se nije  toliko napio da ga ne služe noge ili da zameće jezikom. Ipak, stalni korisnici knjiškog fonda nacionalne biblioteke, izdvajali su ga  iz kruga beslovesnih kafanskih pijanaca – većina cetinjskih bibliotekara voljeli su čašicu – iako se s njim niko posebno nije bavio. Naime,  stari Cetinjani koji dobro pamte i imaju dovoljno koncetracije zapamtili su da je Tripko Dragišić  za vrijeme rata bio u štabu Krsta Zrnovića, i uz toje služio kao povremeni sudski i policijski tumač talijanskih okupatora u isleđivanju i suđenju cetinjskim ilegalcima. Za veliko čudo ilegalaca, partizanskih simpatizera, ali i pristalica poraženih snaga, koji su potišteno  pratili nevesele sudbine kolaboracionista poslije oslobođenja, Dragišić je umjesto na optuženičku klupu, postavljen na mjesto pomoćnika direktora nacionalne biblioteke. Protok vremena i odlazak  bivših ilegalaca, perspektivnih poslijeratnih kadrova novog režima, u veće administrativne centre, naročito poslije seljenja glavnog grada republike iz Cetinja u Titograd, učinili su da polako tone u zaborav dvostruki život Tripka Dragišića, kao i njegov nadimak Špijun, koji je dobio od lokalnog šefa Ozne, Mićana Petričevića. Moćni šef Ozne, tvrdio je na kolegijumu da je Dragišić triling, to jest, osim što je radio za nas i Ovru, špijao je i Englezima, za M5. Mlađi bibliotekari, koji nijesu imali pojma o ratnoj prošlosti Tripka Dragišića, s pomiješanim osjećanjem poštovanja i omalovažavanja posmatrali su drugog čovjeka biblioteke. (Direktori su se mijenjali, ali pomoćnika niko nije dirao do penzije). U gornjem desnom škafu njegovog radnog stola na prvom spratu bibilioteke uvijek se nalazila  boca dobrske lozove rakije, i on je u pravilnim vremenskim razmacima dizao glavu s brojnih papira otvarao škaf, ispio mali gutljaj, kao za pričest, i nastavio buljiti u knjige i kataloge do kraja radnog vremena. Svaki treći dan Tripko je iz svoje  velike ručne kožne torbe vadio  punu bocu a iz škafa uzimao praznu. Torbu je onda stavljao na pod, s desne strane kancelarijskog stola. Tripkova torba, od koje se nije odvajao ni kad je išao u klozet, postala je predmet šala mlađih bibliotekara. Nagađali su što u njoj drži osim rakije I hrpe papira. Vickasta sekretarica glavnog direktora, Sonja Šušak, primijetila je da je Tripkova borsa istovjetna s torbom popa Komnena, predsjednika Udruženja pravoslavnih svještenika, koji je u njoj zajedno s petrahiljom i Svetim pismom držao i brojna dokumenta Socijalističkog saveza radnog naroda, čiji su svještenici bili članovi. Ipak, jedna druga Tripkova osobina, u očima kolektiva i spoljnih korisnika knjižnog fonda, studenata, mladih doktoranata, pisaca istorijskih tekstova na nacionalne teme, gradskih hroničara, davala mu je gotovo  mistične dimenzije. Jer, Tripko Dragišić je bio jedini čovjek u Centralnoj narodnoj biblioteci Đurđe Crnojević, koji je  u pola dana i  noći  znao gdje se nalazi svaka knjiga, brošura, časopis ili komplet stare štampe. U nacionalnoj biblioteci, dok se nije preselila u zgradu bivše talijanske legacije, gdje su izgrađeni novi podzemni depoi, većina knjiga zbog nedostatka prostora nije bila katalogizovana, već je  po približnoj srodnosti naslagana na policama ili u velikim gomilama prostrta po podu. Tripko je imao fotografsku memoriju, i dosta je bilo da jednom vidi gdje je posložen neki naslov, pa da poslije cijelu deceniju mladom bibliotekaru nepogrješivo  pokaže prstom gdje da GA traži. Događalo se da bibliotekar preturi pola depoa tražeći među hiljadama ukoričenih štampanih stvari neku brošuru, a on mu ne dižući glavu sa svojih papira nonšalantno kaže: Zbornik učiteljske škole iz 1936.  je na šestoj polici, drugi red odozgo, sedamnaesta knjiga od zida.

Šćepan je pomislio da bi trebao odmah otići u Risan, i na licu mjesta organizovati sve što je potrebno za pokojnika, ali onda se sjeti da u džepu ima svega dvjesta dinara i da su u nedjelju  banke zatvorene, pa mora sačekati do sjutra ujutro da podigne pare s  žiro računa, na koji  je primao platu.Sam sâm kriv, prekorijevao je sebe što je prošlog mjeseca odlučio da platu uzima preko Montenegrobanke, a ne od blagajnika Galerije u gotovini, kao što je to uvijek ranije činio. Opet je sio na otoman, stavio glavu u šake, i osjećanje bespomoćnosti se pretvaralo u ogorčenost prema ocu.  On je odavno prekinuo sa svim Dragišićima, ili oni s njim. Svejedno. Kao da ga se nije ticalo hoće li ga sahraniti bez obilježja, izvan groblja, sa skitnicama.

Ustao je prema telefonu, iako nije znao koga da zove, i kad se primaknuo maloj drvenoj natkasni, podignuo je slušalicu i okrenuo  081 988. U trenu dok je prilazio telefonu, sjeti se da možda informacije pošte glavnog grada rade nedjeljom. Brojčanik telefona okretao je sporo, skoro bez nade da će se neko javiti. Ali, čim se veza spojila javio se glas mlađe žene.

– Pošta Titograd, informacije. Izvolite.

Šćepan je  nekoliko puta  duboko uzdahnuo, prije nego  je dobio malo skoposti da kaže.

– Imate li telefonski imenik Crne Gore?

– Naravno. Dobili ste informacije. Što vam treba?

– Pogrebne usluge u Risnu.

– Trenutak, da vidimo. Nažalost, nema takvog preduzeća u telefonskom imeniku Risna.

– Molim vas, onda pogledajte u Kotoru.

– Evo, PP Narcis, ulica Iva Vizina 42, telefon 082 23882.

Pogrebno preduzeće Narcis? Vlasnik je sigurno neki neobičan lik. Ko bi očekivao među grobarima pjesničku dušu, pomisli Šćepan. Jer, Narcis, sin riječnog boga Kefisa je bio lijep mladić koji je prezreo ljubav nimfe Eho, i zbog toga ga je Afrodita surovo kaznila, da se ugledavši svoj lik u bistrom izvoru, sam u sebe zaljubi. Kako mu je vodeni lik bio nedostižan svenuo je od čežnje, i bogovi su ga pretvorili u cvijet.

Glas koji se javio iz Narcisa bio je dubok, prozuknuo, kao da dolazi iz bačve ili podzemlja.Šćepan je pitao može li naručiti skrinju, obuću i odjeću za mrtvaca, kao i transport pokojnika do groblja u Grebcima, Katunska nahija, cetinjska opština. Sve pogrebne usluge obavlja Narcis, uključujući i prijevoz, samo moraju znati koliko je kilometara, i je li put asfaltiran cijelim dijelom ili je u jednom dijelu džada, odgovorio mu je duboki glas.

– Ja to ne znam. Nijesam nikad bio u Grebcima. Ali, put   iz Risna  vodi preko Grahova i Trešnjava. To je nadomak Bate Cucke.

 – Neće bit problema, nadam se. Jedan naš vozač je iz Grahova. Kad kopate pokojnika? Gdje se on nalazi?

 – U Risnu, u kapeli Doma staraca.

 – Kad ste planirali sahranu?

 – Sjutra. Treba poslije deset sati biti sve spremno. Vi ćete kupiti odijelo, cipele, i odjenuti mrtvaca? – Šćepan je govorio suvo, i izgovorio je mrtvac, kao da je u pitanju eksponat iz Galerije nesvrstanih.

– Bez brige. Mi ćemo sve napraviti i ispostaviti vam račun.

– Oprostite. Mogu li vaši ljudi pomoći prilikom sahrane?

– Mogu. Samo tu uslugu ćete dodatno platititi. Nemate rodbine?

– Imam… U stvari nemam. Ne poznajem ih… Jesmo li se dogovorili? – rekao je Šćepan ustežući se,  a onda dovoljno oštro da bi prekinuo dalje zapitkivanje.

– Bez brige. Znači, sjutra u deset. Javite se za pola sata, gazda će obračunati troškove.

Šćepanu je malo laknulo. Obavio sam više od pola posla, mislio je. I onda se dosjeti – mozak mu više nije bio prenapet –   da pare s banke može sjutra ujutru podići i u Risnu, jer Montenegro banka ima poslovnice u svakom malom mjestu. Neće ujutro  čekati da se otvori banka u Titogradu, i  onda  taksijem juriti  u Risan. Isti čas je u malu smeđu torbu spakovao pribor za brijanje i četkicu za zube, pogledao na sat i odlučio, da čim   od pogrebnog preduzeća dobije cijene usluga odmah će krenuti prema autobuskoj stanici. Na staničnom peronu bio je tačno u petnaest do pet, i autobus  za Risan, preko Kotora samo što nije bio krenuo. Izlazim iz malera, Šćepan hitro uskoči u stari  autobus magerus, ispod čijeg velikog vjetrobranskog stakla s brisačima, piše Tara Cetinje.

Autobus je bio poluprazan, i pošto su se putnici po navici tiskali u prvim sjedištima on se po navici, iako je imao autobusku kartu u petom redu, smjestio ispred zadnjih sjedišta, koje su Cetinjani zvali galerija. Na staničnom kiosku, prije ulaska u autobus, kupio je NIN, beogradski sedmičnik sa najboljom rubrikom za kulturu. Prelistao je novine, ali nije imao koncentracije da  se udubi u tekstove koji su veličali Slobodana Miloševića, vjesnika novog doba koji će obnoviti Jugoslaviju i vratiti dostojanstvo srpskom narodu. I kulturna rubrika je bila u znaku nacionalnog preporoda, hvalospjeva knjigama i pozorišnim predstavama koja  ponovo otkrivaju  staru vojničku slavu iz Prvog svjetskog rata, velika pregnuća kojima se divila Evropa. Šćepan se čudio kako su pametni, obrazovani pisci, profesori, kolumnisti, koji su godinama pisali za NIN, s pozicija proevropskog ljevičarskog svjetonazora, namah postali djetinjasti, obuzeti naivnim narodnjačkim tlapnjama o izgubljenoj veličini koju će konačno povrnuti Slobodan Milošević. Novog vožda su  upoređivali  s carem Dušanom,  Karađorđem,  Nikolom Pašićem, a stradanje srpskog naroda u istoriji  sa vjekovnim progonom Jevreja, posebno slaveći vojsk­ovođe, Živojina Mišića, Radomira Putnika, Stepu Stepanovića.

Ovo se ludilo prelilo i u Crnu Goru. Dobro je što  je milicija preksinoć razbila demonstrante. Šćepan se sjetio da je prošle sedmice u zagrebačkom tjedniku Danas, pročitao  intervju, Stevana Dedijera, koji  je za sebe govorio, da je Srbin sa dna kace. Markantni starac, koji je u svom pustolovnom životu, između ostaloga bio atomski fizičar, obavještajac, padobranac, pisac, profesor univerziteta, rekao je novinaru M. Maloči, da u nekim vremenima ludila postaju kolektivna. I onda je ispričao, kako je trideset osme godine putovao brodom iz Amerike u Evropu. Na brodu su putnici bili raznih nacionalnosti, uglavnom iz srednje ili više društvene klase, trgovci, diplomate, inženjeri, profesori. Političke prilike u Evropi su se dramatično pogoršavale, ali to se nije osjećalo u razgovorima među putnicima čije su vlade razmjenjivale oštre diplomatske note, sve dok se  pored Normandije nijesu mimoišli  s njemačkim ratnim brodom. U isti mah svi su Njemci s broda – dotad druželjubivi susjedi s palube i iz restoranske sale – kao po komandi  stali  mirno,  ispružili desnu ruku, i  klicali Hajl Hitler.

Šćepan ranije nije bio u Risnu, iako je jednom, na putu prema Herceg Novom, prošao kroz ovo mjesto. Gradić je tavorio između dva središta bokeljske pomorske i turističke privrede, Kotora i Herceg Novog. Kotorsko pomorsko preduzeće Jugooceanija, bilo je drugo  u Jugoslaviji po broju teretnih brodova, a Herceg Novi je postao elitno ljetovalište beogradske političke i privredne elite. Hotel Teuta u Risnu,  sagrađen je tek prije nekoliko godina, u okviru turističkog preduzeća Onogošt iz Nikšića, i više je bio sindikalno odmaralište nego odmorište turista koji su držali do svog društvenog statusa. U gradiću, u kojemu se zadržavaju samo oni namjernici koji posjećuju bolnicu i Dom starih, nema znakova nekadašnjeg značaja i moći – ako izuzmemo ostatke rimske vile s višebojnim mozaicima, od kojih je najpoznatiji medaljon s likom grčkog boga Hipnosa – koji je uveliko prevazilazio sve gradove između između Dubrovnika i Skadra. Stari narodi su Bokokotorski zaliv smatrali ušćem velike rijeke Rizona, pa su tu veliku vodu koja ulazi u kopno nazvali po Risnu. Risan pominju rimski pisci Plinije Mlađi i Polibije, kao i vizantinski car Konstantin Sedmi Porfirogenit. U trećem vijeku u njemu stoluje čuvena ilirska kraljica Teuta, i njen savremenik Polibije svjedoči da Risan nije veliki, ali da je jako utvđen grad.

Šćepan je u  hotel stigao  sat nakon što se smračilo, petnaest minuta poslije osam, i odmah je otišao u sobu. S prozora hotelske sobe posmatrao je osvijetljeni zaliv. Pomislio je da Teuta – povlačeći se pred nadmoćnim Rimljanima -nije nasumice izabrala stari Rizon za prijestoni grad Ilirske države, jer otvoreni pogled na zaliv i razuđena risanska uvala su omogućivali pravovremenu prip­remu za odbranu. Uključio je sobni radio, koji je hvatao samo  radio Titograd, i obučen  ispružio se na krevet. Malo je dremnuo, i onda se istuširao i oprao zube, ali više nije mogao oka sklopiti, sve do četiri ure poslije ponoći. Sišao je na recepciju tačno u sedam sati, i prošao  pored restorana  za doručak. Danas neću ništa jesti, ni piti. Osim kafu i vodu. U hotelskom baru nije bilo nikoga. Samo je jedna stara guzata čistačica mokrom krpom brisala mermerni pod između recepcije i bara. Sinoć je, dok mu je recepcioner davao ključ od sobe, vidio da je hotel gotovo prazan. Svi ključevi od soba visili su iznad recepcije u malim  četvrtastim fiokama, osim brojevi od 21 do 25.

Nije Risan bio toliko turistički pasivan zbog prirodne neatraktivanosti, jer nalazi se na sunčanoj strani zaliva, koliko zbog državne strategije poslije Drugog svjetskog rata da se u gradiću razvija ortopedske bolnica i preduzeće ljekovitog bilja. Zato su u Risnu, masovnije nego u ostalim bokeškim mjestima, gravitirali Krivošijani i Cuce, pripadnici brdskih plemena, koji se još nijesu  prilagodili regulama pomorske i turističke privrede. Konobar, koji je bio i barmen, kasnio je pola sata, prošao je pored Šćepana, kao da ga ne vidi. Ljutito je navlačio crni konobarski prsluk. Rako, kako si, pitala je čistačica. Uh, ne pitaj, juče sam pio  vasdan. Ženio mi se sestrić.Nijesam ti danas za ništa. Možeš me bačit. Konobar se onda polako okrenuo, kao da je tek sad vidio gosta, i prišao mu tromim, teškim korakom.

– Što ćeš?

– Dupli espreso – reče Šćepan upola glasa. Iz pogleda i glasa  konobara, nije mogao zaključiti  pita li ga, što si došao ovamo ili što ćeš popiti.

Dom starih u Risnu je naspram specijalističke bolnice za ortopediju i neurohirurgiju, tako da su Tripka Dragišića,  poslije dvije godine liječenja i rehabilitacije u bolnici, samo preveli preko ulice i smjestili u ustanovu za nemoćne i stare. Šćepan je u pet minuta do deset  prispio pred vrata Doma. S lijeve strane od glavnog ulaza vidio je crni kombi s čiriličnim natpisom NARCIS, boje zlata. Ispred kombija su stojali dvojica muškaraca  – jedan niskog rasta, mršav,  drugi, širokih leđa, proćelav, lopatastih šaka – u plavim radničkim jednodjelnim kombinezonima.

– Dobar dan. Ja sam Dragišić. Je li sve spremno?

– Jes. Možeš pogledat. – reče krupni radnik, i krenu prema zadnjim vratima kombija. –  Sad ću otvoriti skrinju da vidiš odijelo i cipele. – Otvorio je vrata i krenuo skidati poklopac s kovčega.

– Nema potreba da mi pokazujete. Bolje je da krenemo odmah. – Šćepan se nervozno okrenuo prema prednjim vatima kombija, da ne bi slučajno zazro mrtvo očevo lice. Nije želio da mu se do kraja života ureže u pamćenje mrtvačeva glava na bijelom kušinu. Jer, Tripkov lik iz njihovog posljednjeg susreta, s kojim se tučio u mimogredu, u Bulevaru Lenjina,  sve više mu je blijedio i postajao bezobličan.

– Kako ti veliš – klimnu glavom radnik.

Krupni crvenoglavi radnik je sio za volan kombija. Volan je prosto nestao ispod grmaljevih ruku, koje su Šćepana podsjetile na gravalje, velike tigle  na sječištu krovnih površina. Drugi malesni radnik, s tankim crnim brkom, koji je  neobično ličio na Koču Popovića, nadrealistu, gerilskog komandanta i ministra inostranih poslova SFRJ, smjestio se u zadnji dio vozila, zajedno s mrcem.

– Jesu li vam rekli kud idemo?

– Naravno. Ja sam Bošković, sa Grahova. i moji su starinom Cuce, iz Gradine. U Boku živi dosta Ržedoljaca, Grabljana, Trešnjavljana, Prosedoljaca, Lipljana, Grebčana, Trnjinara. Prije tri godine sam prevezao za Grebca jednu babu koja je živjela u Stolivu. Sahranili su je pred malom crkvom na oberu iznad sela. Sjećam se, s asfaltiranog puta od Grahova prema Cetinju, skreće se s Ruđina počivala, i ima još šest kilometara džade do crkve Svetoga Jovana u Grebcima.

Šćepan nikad nije bio u Grebcima, iako su očeva i majkina familija porijeklom iz dva gradinska zaseoka, Vidakovica i Njegulova dola, koji su jedno od drugog udaljeni svega par kilometara.Ali,  ni Tripko nikad nije bio u Grebcima, a njegova žena Rumica nije imala više od tri godine, kad se s familijom preselila u Danilovgrad, a onda na Cetinje.  Tripko je bio sin komite Dunjaša Neškova Dragišića, a Rumica kćer Nikole Božova Žutkovića, kontrakomite, pristalice prisajedninjenja Crne Gore karađorđevićevskoj Srbiji. Majka Rumica je jednom rekla Šćepanu da su ona i njen muž svoji na osmi pâs. U Rodoslovu Grebčana, autora Milivoja Đ. Drekovića, publikovanog na Cetinju 1985. u samizdatu, navodi se da su svi Popovići, Žutkovići, Tomići, Ivanovići, Đukanovići, Dragišići, Tujovići, Vujovići i Zrnovići, od popa Raslavca. Najstariji ogranak na stablu je od Raslavčeva sina popa Deana, od kojega su Popovići, a najmlađa i najtanja grana je Zrnovića, koja počinje s perjanikom kralja Nikole, Todorom, zvanim Zrno, zbog neobične brzine, kojega su na prijevaru ubili ljudi vojvode Petra Vukotića, kraljevog tasta i najmoćnijeg katunskog glavara. U brošurici piše da postoje dva predanja o porijeklu popa Raslavca. Prema jednoj legendi koju je zapisao  – neki tvrde  umnogome i izmislio –srpski etnolog Jovan Erdeljanović, Raslavčevo porijeklo je, kao i osnivača još dvadesetak crnogorskih i hercegovačkih bratstava – od bajičkih Martinovića do gatačkih begova Čengića – od kosovskog vojvode Pavla Orlovića. Prema drugom predanju, koje je- od vremena širenja Kosovskog mita u 19. stoljeću – čiljelo, pop Raslavac je došao u Grebca iz hercegovačkog sela Čarađa, u doba Ivana Crnojevića, a da se prema tom istom vjerovanju, Raslavčev prađed, vojvoda Miraš, u vrijeme Balše Trećeg,  iz okoline Lješa u Albaniji, doselio u Hercegovinu. Šćepan je novo otkrivanje tradicije poslije Titove smrti, kroz reinterpretiranje epske poezije i podmlađivanje guslarskih društ­ava, kao i oživljavanje starih legendi o porijeklu bratstava i plemena, tumačio propašću komunističkog modernizma i internacionalizma, koji je prezirao naivne tlapnje o nekadašnjoj sopstvenoj veličini. Za nekoliko godina publikovano je mnoštvo bratstveničkih i plemenskih istorija, koje su uglavnom ličile jedna na drugu, jer su se oslanjale na Erdeljanovićeve knjige, Stara Crna Gora i Etnička prošlost i formiranje crnogorskih plemena, i Šćepan je prilježno tragao za  sveščicama koje su u dokolici pisali penzionisani učitelji i nekadašnji oficiri JNA, ne bi li pronašao lokalne legende koje nije zapisao ili izmislio srpski akademik.  No, obije legende, koje su zapisali Erdeljanovič i Dreković,  imale su istu fabulu. Plemići su bježeći od Turaka, sa svojom svitom i blagom, sklonili se  u crnogorsko-hercegovačkom krasu, odrekli se gospodstva, i postali ubogi pastiri ne bi li sačuvali narodnu slobodu i sjećanje na staru slavu. Čobani koji su istovremeno bili hajduci  svoju ubogu stvarnost su uljepšavali imaginacijom o plemenitom porijeklu, koje im je za životnu misiju odredilo izuzetnu sudbinu misionara borbe neprestane i nepomirljivih nacionalnih osvetnika.Šćepan je imao ambivalentan odnos prema tradiciji. S jedne strane osjećao je nelagodu što se ova mala zemlja, kako su navodili stranci, nalazila iza granica prosvijećenosti, a opet na tom talasastom kamenom moru se vjekovima odvijala neponovljiva drama, i pišući o Lubardinoj ekspresivnosti forme i boje, dramatičnosti pokreta i izraza, povezanosti podneblja i čovjeka, sivog posnog gorštačkog krša i izubijanog, ali prkosnog gorštaka, seljaka- ratnika, potcrtao da je upravo ideja o izuzetnosti i  veličini podviga i stradanja starih Cnogoraca, koja je izražena u Njegoševom stihu, Neka bude što biti ne može, duhovna podloga iz koje je izrastao Gorski vijenac i veliko Lubardino platno, Vučji do. Šćepan je  namjeravao da studiju o Lubardi objavi u Godišnjaku Narodnog muzeja sa Cetinja, ali  je odustao u zadnji čas. Tekst mu se činio rasut, na momente konfuzan, bez jasne metodologije. Bliskiji sociopsihološkoj antropologiji nego likovnoj kritici, ali i to rasčlanjivanje mita i istorije, agnosticizma i sujevjerja, moćne imaginacije i lapidarnosti izraza, izgledalo mu je nedorečeno, patetično, pristrasno.

Kombi je krenuo uskim krivudavim putem,  od Risna prema Grahovu. Debeli vozač je bio ćutljiv. Gospodstveno ćutljiv, iako je imao samo osam razreda škole i ispit za vozača B i C kategorije, koje je položio na služenju vojnog roka u Ajdovščini, malom mjestu u Sloveniji. Geografija često presudnije utiče na karakter nego škola. Šćepan je poznavao  obrazovane, ali u stvari djetinjaste ljude, s velikim školama i svjetskim iskustvom, koji su imali manje stila i obazrivosti prema drugima od onih priprostih seljaka, od kojih je majka Rumica s jeseni naručivila drva za ogrjev, krtolu, sir i suvo meso. Posljednjih godina, pošto ga je Silvija napustila, sve češće je mislio o tome da je Meto Krnić bio u pravu kad je kazao da mu je seljenje iz Beograda  u Titograd bila fatalna životna greška. Treba živjeti u velegradu ili u prirodi, na samštini.

Dok  je kombi uskim krivudavim putem zamicao u sivi kamenjar   počela je rominjati sitna kiša, i predio pred njim ga podsjeti na još neosušenu Lubardinu sliku, Crnogorska brda. Krajolik u kojemu odrastaš umnogome oblikuje čovjekovo poimanje lijepog i istinitog.  Šćepan nije bio siguran je li to njegova misao ili je možda parafraza iz jednog Rusoovog eseja o Korzikancima.Onda se sjetio anegdote o mladom  Petru Lubardi, koji je jednom u Parizu sa svojim prijateljem, slikarom, Mišom Vukotićem, obilazio  galerije. Gledajući mrtvu prirodu Vukotić je uzviknuo: Paradajz i jabuke! Gdje su oni handžari! Kakva bi to umjetnost bila! Lubarda je kasnije komentarisao ovaj, pokazaće se, proročki nagovještaj njegovog prijatelja: On se naravno šalio, ali kroz šalu se uvijek provijavala istina o našem shvatanju života i ljepote. To što smo gledali sukobljavalo se na izvjestan način sa našim osjećanjima. Šćepanova opsjednutost Lubardinim slikama više se ticala pejzaža, snage podneblja koga je pretvarao u simbole nego istorijskih tema. Ali, to je kod Lubarde neodvojivo, jer likovi Crnogoraca i Turaka  sa isukanim handžarima u Bici na Vučjem dolu,  dio su kolorita koji vidimo u slikama pejzaža koje je naslovio, Brajići, Kosmač, Njeguši, Noć u Crnoj Gori…Šćepan je taj sivi kamen, crnu i crvenu zemlju, obzidanu suvomeđama, i natkriljenu sitnogoricom koja je izđikljala iz malih škrapa, stojeći opčinjen pred slikama u nacionalnoj galeriji smatrao artefaktom   nadnaravnog porijekla. U ovim trenucima njegov se agnosticizam pretvarao u neki panteistički hibrid. Priroda prethodi Bogu. Ona je stvorila čovjeka koji je dozvao Boga. Zato je božansko otjelovljenje  moguće tražiti samo izvan čovjeka, zapisao je Šćepan u žutoj teki. On se nije bojao Boga, iako je svugdje nailazio na dokaze njegove ljutnje, nebrige ili svireposti. Nije mogao dokučiti zašto je često prema smjernim i bogobojažljivim Bog bio nepravedniji nego prema onima koji su hulili njegovo ime, pokazivali pohlepu i bezosjećajnost prema patnjama drugih ljudi. Što je više sazrijevao, vjerske knjige u spekulativnom smislu doimale su mu se sve naivnijim, ali ih je u didaktičko-ideološkom pogledu otkrivao kao prava remek-djela. Prije nego što je potpuno raskrstio s postojanjem  Boga, i njegovim namjerama s bićem koje je navodno stvorio prema svojoj slici i prilici, Šćepan se pitao zašto je Bog jednima stvorio plodnu i pitomu zemlju, a drugima dodijelio da se zlopate u divljinama, izloženi patnjama i poniženjima  materijalne bijede i fizičke izolovanosti. Dalje je razvijao svoju teoriju da su  zbog Božje nepravde ljudi u brdima manje bogobojažljivi od onih u niziji. Za pobožne brđane Bog je surovi otac koji nadgleda svoju nevaljalu đecu, a ne milosnik koji prašta. Šćepanova majka Rumica, nije išla nedjeljom u crkvu niti je na Zadušnice palila svijeće za zdravlje živih i duše umrlih, ali  kadgod je zagrmjelo prekrstila bi se: Slava Tebe Bože Gospode. I dok je na internom odljeljenju bolnice Danilo Prvi, od krvničkih bolova ležala sklupčana sastavljajući zube i koljena,   nije se molila Bogu nego je ćerala Đavola od sebe: Natetematebilo.

Na većini kuća u Grahovu bila su zatvorena vrata i prozori. U grahovskom polju, koje na prvi pogled nije manje od cetinjskog, ako nije veće – izgleda duže i možda je nešto uže – ali je svakako bilo pogodnije za život zbog brojnih živih voda, kojim oskudijevaju većina kraških zaravni. Ipak, u polju se tek početkom dvadesetog vijeka začela  mala varoš, jer, zbog stalnih borbi Crne Gore i hercegovačkih Turaka za prevlast nad Grahovom, tek poslije Berlinskog kongresa i povlačenja Turaka iz Bosne i Hercegovine, počelo se stvarati veće  naselje s  pazarom na kojemu su Banjani, Župljani, Pivljani i Golijani, prodavali Rišnjanima meso i bijeli mrs a od Bokelja kupovali ulje, so, vino, pribor za jelo, pjate, tavaje, lencune, bakalar za Svetoga Nikolu. U centru mjesta, pred balkanske ratove, bila je postavljena gradska rasvjeta s fenjerima na gaz. Svakonoćno uključivanje svjetiljki bio je posebni ritual za djecu i besposlene varošane koji su sjedjeli pred kafanama, ili su virili iza prozora obućarske, bravarske, krojačke i sajdžijske radnje, ili jedne od dviju trgovina kolonijalnom robom. Od svih gradskih varoških majstora za osvjetljenje,u toku četrdeset godina, dok su komunisti uveli elektrifikaciju, najduže su pamtili bijelog Rusa, Genadija Šćućkina, pukovnika carske konjice, koji je svake nedjelje od lokalnog kafedžije Filipa Odalovića, pozajmljivao njegovog dorata sedlanika, i u husarskoj uniformi s ordenjem  i paradnom sabljom, projahao  u laganom kasu kroz centar mjesta. Pedesetih i šezdesetih godina mlađi varošani su se masovno počeli seliti prema Herceg Novom i Nikšiću. Jedna za drugom su zatvarane zanatske radnje, zatim mala fabrika za preradu malina i pilana, jer su varošani i seljaci iz okoline masovno odlazili, da rade kao pomoćno osoblje u novootvorenim hotelima i u željezari, koja je bila ponos  socijalističke izgradnje.

Jedina otvorena vrata u naselju bila su na jednospratnoj zgradi, na čijoj fasadi je velikim crvenim slovima pisalo HOTEL. U času dok su prolazili pored hotela kiša je prestala da rominja, i zdepasta žena srednjih godina, s bijelom kuhinjskom pregačom, iznijela je na terasu mali četvrtasti sto. Očigledno da joj gosti nijesu previše dosađivali. Komunisti su, kao svaka  pobjedonosna klasa koja je pledirala na istorijsku besmrtnost, imali neobične ideje o gradnji monumentalnih ili somnabulnih  turističkih, kulturnih, industrijskih komp­leksa, koji su više stvarani s idejom da budu spomenik  novom vremenu ili nekom istaknutom političkom prvaku nego što su ozbiljno razmatrali održivost i svrhu tih građevina.Tako se u vrijeme najvećeg iseljavanja iz Grahova – poslije zatvaranja pilane i malinare – dosjetio neki partijski funkcioner iz Nikšića da bi u Grahovu trebalo sagraditi hotel. Kombi je na raskrsnici iza hotela skrenuo desno. Šćepan je pogledao vozača.

– Ovo je put prema Grebcima?

– Jes, preko Trešnjeva i Bate – odgovorio je ćutljivi vozač.

Kolski put od Grahova prema Trešnjevu i Bati, mjesnim centrima plemena Cuca, okružen je proplancima sa sitnogoricom i malim vrtačama, i nešto travnatijim proplancima od goleti između Risna i Grahova. Epskom pjesniku se ova mala oaza u sivom kamenjaru  toliko dojmila da je  sročio u desetercu kako je najopjevaniji crnogorski junak u 18. stoljeću, Nikac od Rovina,ovdje izdizao ovce, na Izvore i Kobilje dole. Ali, već odavno se ovamo ne čuje čaktar ovnujski niti zvuk čobanskih dipala. Prvu četvoronogu beštiju mimoišli su ispred Bate koja je imala tri stanovnika, učitelja, šefa mjesne kancelarije i kafedžiju. Smeđe magare s dvije kotarine bijelog zelja i nekoliko gruda sira uvijenih u bijelu krpu na antrešelju poplašilo se od kombija koji mu je išao u susret, i počelo se gicati  zadnjim nogama. Mala žena zboranog lica s crnom maramom podvezanom ispod brade neobično hitro se stuštila za magaretom uhvatila ga za oglav  nešto mu umirujuće govoreći. Šćepan je s divljenjem  posmatrao neočekivanu brzinu i okretnost starice, koja ga je likom podsjetila na čavku. Ispod široke crne kotule bjelasale su se vunene čarape na koje je obuvena gumena obuća s kaišem i preglicom. Gumene žabe  na babinim nogama kao da su imale neku oprugu u potplatama, tako se činilo da jedva dodiruju zemlju. Babu i magare je posmatrao kroz retrovizor dok nijesu minule iza krivine, a onda se ponovo zagledao u prline, pjeskovito i kamenito tlo preko kojega je kombi grabio. U ovakvoj bijedi mogli su preživjeti samo najžilaviji. Ja sam, kao i Tripko, izrod Dragišića, rezignirano se Šćepan sjetio kako su u dječjim igrama žandara i komita, s jasenovim lukovima  i strijelama od žica starih kotorskih kišobrana, na Novoj džadi i ispod Krša Voronjina, njega uvijek nevoljno birali u družinu, jer se zbog ravnih tabana često  saplitao na kamenju i bio laka meta za protivničku grupu.

Na četvrtom ili petom kilometru iza Bate kombi je skrenuo ulijevo s asfaltiranog puta i počeo se uspinjati džadom, nasutom sitnim tucanim kamenom. S desne strane pored puta, na samom zavoju, na štapu visine  jedan metar postavljena je daščica na kojoj  čiriličnim slovima piše GREBCA. Šćepanu je zaigralo srce. Grebca su udaljena samo tridesetak kilometara od Cetinja, ali on ih nije mogao smjestiti u realni prostor i vrijeme. Na majkinoj ličnoj karti je pisalo, mjesto rođenja Grebca, opština Cetinje, ali njen otac Nikola Božov doselio se na Cetinje – kad je Rumici bilo četiri godine – i dobio čin narednika, poslije likvidacije čuvenoga komite Maksima Draškovića, iz Dida. Šćepan se jedino  sjeća, istina  kao kroz maglu, da je kod majke jednom svratila Joke Nikolina, krupna srednjovječna žena s pletenicama koje su na vrh glave povezane u krug.Teško  bi se i nje sjetio da nije donijela na poklon punu platnenu vrećicu velikih žutih oraha, od kojih su neki bili kao manja pecka jabuka. Sjeća se da mu je majka rekla da su to plodovi s čuvenog oraha Vujovića, koji je posadio Vujo, jedan od sinova popa  Raslavca, iza svoje kuće, čije su dvije listre i prednja strana zidani od kamena a zadnji zid je u stvari prirodna neklesana  stijena.Orah je toliko narastao da mu stablo nijesu mogli obujmiti dva najviša Grebčanina, i ispod njegovih grana mogla je stati cijela četa. Nekoliko vjekova su se u njegovom hladu, radi zbora i dogovora, skupljali Grebčani, i donoslili odluke o kretanju u rat, raspravljali oko komunica i plemenskih sporova i krvnih osveta. Nakon desetominutnog truckanja po neravnom tucaniku s desne strane puta ukaza se nekoliko kuća pokrivenih tiglom.

– Koje je ovo mjesto?

– Proseni Do. Još je tri kilometra do Grebaca, – reče šofer ne okrećući se prema Šćepanu.

Ime Proseni Do je pamtio iz djetinjstva,  zbog zvuka i značenja, ali i po jednoj majkinoj priči. Rumica  mu je rekla za ručkom –  nekako uzgred, u vrijeme ljetnjeg raspusta nakon što su većina njegovih školskih drugova otišla kod rodbine na selo – da je on od đeda Dunjašana slijedio veliko imanje na Krstači, koja se nalazi između Grebaca, Prosenog Dola, Donjeg Kraja i Pejovića. Šćepan je ubrzo zaboravio da je on potencijalni posjednik nekog kamenjara, đe više nema ćuka ni vuka,ali mnogo godina kasnije sjetio se Prosenog Dola, kad je tražeći u Rečniku srpskohrvatskog književnog jezika,  značenje riječi proskura, naišao na leksem proso, za koji se kaže da je biljka sa sitnozrnastim plodom koji se upotrebljava  kao hrana za životinje, i rjeđe za ljude. Dok su prolazili zadnju seosku kuću, Šćepan je pokušao  odrediti u kom pravcu se nalazi  imanje đeda Dunjaša, i onda mu se učinilo da upravo gleda u  pravcu Krstače, koja bi trebala da bude na desnoj, sjeveroistočnoj strani od pedence okružene jasenovim stablima, uz koju se uspinjao crni kombi sa lijesom u kojem je ležao Tripko Dragišić, obučen u dva broja veće crno odijelo konfekcije Prvi maj iz Pirota, ispod čijih su  nogavica  virila samo špicati vrhovi  cipela s kartonskim đonovima, marke Aquila iz Lećea.

Između Šćepana i majke Rumice postojao je prećutni sporazum da ne pominju Tripka. Ali, kad je Rumica zaglavila u bolnici, i naslutila da joj nema spasa, poslije poduge ćutnje, rekla je Šćepanu da je kupila grob u Humcima, koji sad zovu Novo groblje. Šćepan je ćutao. Htio je reći: Nećeš ti još tamo, ali se predomislio. Rumica je još malo poćutala, a onda mu rekla malo bojažljivo, kao da se boji da će je sin prekinuti, da joj neće dati da mu do kraja ispriča što je naumila. Tripkov je grob u Grebcima. Pred crkvom Svetoga Jovana. Šćepan je ćutao. Nikad se nije zapitao gdje će mu biti sahranjen otac, i još više ga je zbunilo što je čuo majku da je pomenula ime nekog sveca. Onda je počela pripovijedati o tom grobu u Grebcima, ne govoreći mu je li to čula od bivšeg muža, i kad joj se to povjerio. Tripko je pismo od oca Dunjaša  dobio 18. aprila četrdesetdruge godine. Na kuverti s pečatom pošte Buenos Airesa, od 20. januara 1941. Bilo je ispisano čitkim latiničnim slovima:

 

Krsto Zrnović

                            Cetinje

                           Montentenegro

                           Europa

 

U pismu, koje je otvorio Bećo Muhadinović, pisar u  komandi Katunske brigade, bila su dva lista formata A4 s linijama širine jedan santimetar. Jedan list je bio naslovljen s Dragi moj Krsto, a na vrhu drugoga  pisalo je velikim i širokim čiriličnim slovima:

Za Tripka

Evo dođe vrijeme moj Tripko da se ja i ti ako bog da poslije toliko godina vidimo i to u oslobođenoj nam domovini. Neka sudbina nam je tako odredila. Nešto sam ovđe uglavio oko našega božića  i za koji dan ćusve oposlit što sam naumio i  ukrcatću se na brod za Italiju pa bi se moglo desit da  banem na Cetinje poslije Sretenja. Nije mi bilo milijega glasa nego kad sam čuo da si posta tumač našega  kuma i što mu mož  bit s ruke.Slušaj ga ka mene i bolje od mene e te on neće naves na nešto što ne valja. No te molim izvidi dok dođem tamo je li naš kum Milutin Mušeljin Malenica kome sam trideset osme u  Madrijagu kad se vrta za Crnu Goru da sto napoleona u zlato da kupi Krstaču od sestrića one samoranice Marije Radove i da mi ogradi grob sa spomenikom na kojemu piše Dunjaš Drekov Dragišić oficijer crnogorski završio ka što je obeća.Nijesam od njega više ima glasa jer je vele umro samo po godine pošto se vrnuo u Grebca.

Ostaj mi zdravo i do brzoga viđenja.

Dunjaš

Za Svetoga Nikolu četrdeset prve zapao je snijeg viši od metra na Cetinju i Katunskoj nahiji, drugi jednako veliki koliko i prvi pao je na ustavke Savindana četrdeset druge, i okopnilo je tek oko Blagovijesti. Pokidane telefonske žice osposobljene su krajem februara, i kolski put od Cetinja prema Kotoru očišćen je  poslije prvoga marta, ali od Dunjaša nije bilo glasa ni avaza. Tačno navrh tri mjeseca od Svetoga Jovana, 20. aprila četrdesetdruge prispjelo je pismo iz Argentine na Tripkovo ime, u kojemu ga Lazar Mijanović, obavještava da mu je otac ubijen noć uoči koje je namjeravao krenuti u Crnu Goru. Isti dan, 23 januara 1942. podigao je s banke deset hiljada dolara koje je prije dvije nedjelje dobio od jednog Napolitanca za  svoje transportno preduzeće  sa tri polovna autobusa koja su saobraćala između Buenos Airesa, Palerma i General Madriage. Preko svoga posilnoga  Antonia, mješanca indijansko-crnačke krvi, pozvao je zemljake i poslovne prijatelje na oproštajnu večeru u domu za iseljenike Lovćen, a hrana, piće i posluga su dobavljeni iz gostionice Supetar, koju je držao jedan Dalmatinac. Dobro podnapit ispričao je društvu da mu se konačno ostvarila želja da propadne Srboslavija, pa se može vratiti u Crnu Goru, i da će na Cetinju pokrenuti novi posao. Planirao je bio da za početak u Torinu kupi jedan trinko nov fiatov autobus, koji će u povratku iz Argentine ukrcati na brod i dovesti do Kotora, i onda ga odvesti na Cetinje, da s njim drži linije prema Podgorici i Nikšiću. Još je, pošto je crno vino pomiješao s kubanskim rumom i počeo zaplitati jezikom obznanio da će na jesen, oko katoličkih Svihsvetih pozvati famelju, svoju ženu, napolitanku Patriciju s malodobnom djecom, Mirašem Miguelom i Marijom Margaritom, da mu se pridruže u domovini. Poslije ponoći se pozdravio i izljubio sa svim zvanicama, ostavio je pedeset dolara bakšiša, Anti Stamaću, vlasniku restorana Supetar. Malo se zanoseći u stranu odšetao je do svog crvenog forda, uzeo Antoniu ključeve, naredio mu da sjedne na suvozačko mjesto, iz drugog pokušaja upalio je motor i odvezao se prema svojoj hacijendi Los Pinos. Ujutro su ga u autu, na kilometar od ulaza u hacijendu, na zemlji koju je 1930. otkupio od Krsta Zrnovića i njegovog ortaka malog crnomanjastog Pulježanina, Franka Skarpe, s prostrijeljenim čelom koje je bilo naslonjeno na volan, našli gaučosi koji su tjerali goveda na susjedni ranč. Posilni, melez Antonio, nestao je bez traga, kao i Dunjaševi dolari od prodatog preduzeća. Četvrtog avgusta, dva dana poslije Svetoga Ilije 1942., Tripku je stiglo drugo pismo, u kojemu mu Labud Jovov Popović, iz Buenos Airesa, daljnji Dunjašev rođak, na deveti pâs, učestvuje u žalost za ocem, i veli da je čuo da su Dunjaša uz pomoć njegovog  sluge crnca ubili isti oni Crnogorci s kojijema je tu noćjo i pijo.

Kombi se  spuštao niz blagu padinu. Vidik se otvorio. Umjesto jasenovih stabala pored puta su se pojavili grmenovi kupine i ljeskovine. I oblik kamenitog terena ispresijecanog malim vrtačama se promijenio. Strme strane zamijenili su zaobljeni bregovi.S lijeve strane puta prošli su pored stare kamene kuće čiji se slameni krov po sredini malo ulegnuo. Siva drvena vrata i mali prozori koji liče na puškarnice još su bili očuvani, iako je izgledalo da ih godinama niko nije otvorio. Šćepan je pogledao krupno vozačevo lice koje mu je ulijevalo povjerenje i sigurnost. Još jednom mu je bio zahvalan zbog  ćutanja u toku vožnje, što je pripisivao njegovom seljačkom porijeklu. Gradski čovjek je brbljiviji od seljaka, jer ljeporečivost i vještina govorenja su važan uslov za uspjeh i napredak u trgovini, administraciji, politici,  dok je seljaku  potrebna samo upornost i  vještina ruku.  Sad je Šćepan bio  zadovoljan što u trenucima zbunjenosti, kad su  javili da mu je otac umro, nije pozvao u pomoć Meta Krnića, direktora Galerije Marovića ili majkinog rođaka Gorčina Žutkovića. Vozač kombija mu je postajao sve miliji, a onda je streknuo. Ipak, ja malo znam o seljacima, možda su i oni jednako pokvareni, ali su pritvorniji.

Taman je Šćepan zaustio da pita  kad će stići do groblja u Grebcima, kad se iza  prevoja ukaza buljuk kuća u maloj uvali, ispresijecanoj vrtačama, na čijem dnu se nalazi jedan do ralo i po otprilike, a i iznad njega na brijegu mala crkva s grobljem. Prželjavi drum je vijugao do ulaska u groblje. Šćepan je pogledao na sat, iz navike. Bilo je dvanaest sati i dvadeset minuta. Uvijek bi pogledao na sat kad bi negdje stigao, ili kad je predosjećao napad neuroze i panike. Grebca je zamišljao drugačije, na većem prostoru s nešto većim kućama, poput sela u Riječkoj nahiji pored kojih je prolazio na putu za Titograd. Sve kuće su nalik jedna drugoj, male prizemljuše, pored kojih su pojate za stoku pokrivene slamom. Samo se jedan zid, visinom i oblikom kamena tesanika izdvajao među suvomeđama. Listra je ostatak jedne kuće koja je bila mnogo većih gabarita od ostalih nastambi u selu. Ovaj veliki zid, s nekolike puškarnice, prepoznao je na osnovu jedne stare majikne priče o Kuli Žutka Lipljanina, od čije loze je i njen otac. Kasnije će u knjizi M. Đ. Drekovića pročitati da je Kula Žutka Lipljanina, po grebačkom predanju, bila jedina kuća u cijeloj Katunskoj nahiji koju vojska Numan-paše Ćuprilića, nije razorila u krvavom pohodu 1714. Kula koja je bila pokrivena kamenim pločama odoljela je trodnevnim napadama turskog nizama, i tako je spašeno više od stotinu žena i djece. Priča o čudesnoj kuli čiji zidovi nijesu popustili pred naletima vojske silnog vezira – u tom pohodu spaljen je i Cetinjski manastir – u Šćepanovoj djetinjoj mašti je Grebcima davala značenje važnog mjesta s velikim brojem kuća oko Kule Žutkovića.

  Kombi se zaustavio na malom proširenju ispred groblja. Nekako u isti čas kad je prestao rad motora, iza stakla  vozačevih vrata pomolila se ćuba malog crnoputog radnika koji  se cijelo vrijeme u furgonu s mrtvacem truckao uskim asfaltnim putem sa puno krivina, i posljednjih šest kilometara neravnim šoderom. Šćepan se iznenadi kad ga ugleda. Bio je zaboravio na sitnog čovjeka koji ga je podsjetio na Koču Popovića. Možda bi ga se i sjetio da nije cijelo vrijeme puta pokušavao odagnati misli o mrtvom ocu, jer je u Risnu, kad su mu radnici kazali da vidi mrtvačevo odijelo i cipele, u času poželio  da mu otvore poklopac kovčega, ali se odmah predomislio, i  naježio od same pomisli da se suoči s tim stranim licem, koje je naizgled čudnim slučajem bio njegov otac.

Krupni vozač je krenuo s malešnim pomoćnikom prema zadnjem dijelu kombija. Šćepan je pogledao na desnu stranu prema selu. Izgledalo je pusto, kao da nema  žive duše. Na Grahovu je vidio otvorena vrata hotela i nekoliko ljudi u polju, na Bati su bila samo otvorena vrata pošte, i Šćepan  pomisli da je iz ovoga sela otišlo i staro i mlado, jedni za zaradom a drugi da ne skapavaju stari i nemoćni bez ikoga svoga, ali  zrelu podnevnu tišinu poremeti goveđe mukanje krave. Iznenadi ga taj usamljeni životinjski glas, i posumnja da mu se možda pričinio, a onda se  ponovo  javi, sad duži i jasniji, tako da je mogao odrediti i mjesto odakle dolazi. Životinju je neko bio zatvorio u pojatu najbliže kuće ispod brijega, što je značilo da u selu ipak ima nekoga. Ali, da je i sebe i životinju zatvorio usred bijela dana.

Šćepan se okrenu prema kombiju, na kojemu su otvorili zadnja dvokrilna vrata. Manji je radnik uskočio unutra, provukao se do kraja furgona, i počeo lagano gurati širi dio sanduka u kojemu leži mrtvačeva glava. Krupniji čovjek je prihvatio uži dio mrtvačkog sanduka polako ga izvukujući iz kombija. Šćepan se primaknuo iza leđa krupnog čovjeka, i onda je okrenuo glavu na lijevu stranu. U času je osjetio da ga neko posmatra. Na samo pet-šest metara ispod omanjeg grmena divljeg šipka bio je parkiran stari bijeli audi 90, i pored njega je stojao vitki  čovjek u crnom odijelu,  bijeloj košulji i crnoj kravati, s crnim špicastim cipelama i velikim kišobranom s drvenom drškom u rukama. Gledajući neznančevu elegantnu pojavu, Šćepan u prvi mah pomisli da bi tako mogao izgledati  šef protokola savezne Vlade ili direktor grada-hotela Sveti Stefan. Ipak, kad se malo bolje zagledao u čovjekovo usko klinasto lice shvatio je da on ne pripada razigranom soju majstora protokola i hotelijera. Na crnoputom licu uokvirenom, s tankim brkom iznad punih lijepo srezanih, poput ženskih, usana, dominiraju oči sa sivim zjenicama i žućkastim bionjačama, kao u neke grabežljive životinje.

Radnici su izvukli kovčeg iz kombija. Zamijenili su mjesta, tako što je krupniji čovjek uzeo širi i teži dio kovčega,  manji je tankim žilavim rukama uhvatio nogare donjeg dijela skrinje gdje se nalaze mrtvačeve noge. S priličnom lakoćom- što je upućivalo da je Tripko prije smrti bio došao na tjelesnu težinu koju je imao u prvom razredu gimnazije – nosili su kovčeg prema uskim vratima groblja. Dok je išao za njima Šćepan  je čuo korake čovjeka u crnom odijelu. Nije se okrenuo premda je stalno osluškivao na kojoj udaljenostiiza njega neznanac korača. Ko je ovaj čovjek, pitao se Šćepan. Ko ga je obavijestio o Tripkovoj smrti?

Kovčeg su pronijeli uskom stazom koja dijeli groblje na dva dijela prema vratima male crkve. Postavili su ga lijevo od vrata. Kiša je sitno rominjala. Viši grobar dohvatio je kvaku vrata crkve i povukao je nadolje. Bila su zaključana. Onda je prstima  prešao preko kamenog dovratka, jer je bio običaj da se u malim crkvama, gdje se rijetko  drži služba božja, za slučaj iznenadnog obilaska parohije popa koji je sjedio na Cetinju ili smrti nekog seljanina, čiji je grob u okviru śena crkovnog, ostavi ključ od vrata crkve. Grobar je htio  unijeti kovčeg u crkvu, zbog kiše koja je uporno rominjala, dok  ne otvore grob i pokojnika  spuste u raku.

– Đe je vaš grob? – krupni radnik se obratio Šćepanu.

Šćepan je uvukao glavu u ramena. Grob u koji će zakopati Tripka nije smatrao svojim, a ni očevim. On ne bi ni znao da postoji grobnica, da mu to majka nije rekla dok je svodila račune svog neveselog života, i kao da je uhvaćen u nečem nepriličnom,  brzo se okrenuo prelijećući očima po grobnim spomenicima,neće li naći  ime đeda Dunjaša. Dok je okretao glavu lijevo-desno pogled mu se susrio s hladnim sivim zjenicama od kojih je opet streknuo.

– Grob vašeg oca je onamo, – crnomanjsti čovjek u crnom odijelu s crnom zalizanom kosom, koja se sjajila, uprkos tmurnoj svjetlosti, od briljantina koji je natopio ofarbane vlasi, pokazao je rukom prema sredini groblja.

– Primite moje saučešće. Ja sam Borko Daković, Tripkov prijatelj. – Glas mu bio pomalo hrapav, kao u dugogodišnjih pušača.

Šćepan se ćutke rukovao, kratko i mlako je prihvatio pruženu duguljastu crnpurastu šaku, i okrenuo se  prema grobu, čiji je spomenik bio nešto viši od ostalih, i drugačijeg oblika.Umjesto pravougaonih strana ili velikih krstova koji su se uzdizali nad drugim grobovima, spomenik Dunjaša Drekova Dragišića sužavao se prema vrhu, nalik piramidi. Slova klesana dlijetom na sivom zrnastom kamenu izblijeđela su, isprana od kiša koje su nemilice padale u Grebcima. I grobna ploča je bila ovalna, i iz jednog komada, a ne ravna kao na ostalim grobovima. Grobari su  iz kombija iznijeli krampu, ćuskiju i lopatu i počeli kopati zemlju iza grobnog spomenika. Ispod zemlje obraslom travom, među kojom su rasli dva struka pelina, pojavile su se grubo obrađene pravougaone kamene ploče. Šćepan u prvi mah nije shvatio zašto kopaju zemlju iza spomenika, jer na gradskimgrobovima  raka u kojoj se polaže mrtvac obično se otvara  tako što se skida nadgrobna ploča. Za dvojicu grobara ovo nije bilo iznenađenje, i veoma spretno su kopali i sklanjali zemlju , a onda su se pojavile  kamene ploče koje su  polako podizali ćuskijom,   i sklanjali ih u stranu. Ispod pravougaonih ploča nejednake veličine ukazala se rupa široka oko metar a duboka nešto više od metar i po, u čijem su produžetku, kao dvije kamene niše, sagrađena dva grobna mjesta, jedan iznad drugog. Pedeset godina je otkad je grobnica sačinjena, i s obzirom da je njen naručilac vječni počinak našao s onu stranu Atlantika, na mjesnom groblju u dalekoj Madrijagi, moglo se desiti, da kojim slučajem Dunjašev unuk Šćepan ovog sedmog oktobra  nije bio dostupan telefonom na poziv recepcionera iz risanskog Doma starih, njegova ocaTripka bi pokopali na mjestu gdje sahranjuju skitnice i ostatke uginulih bestija, pa bi grobnica, koju je za tri hiljade dinara, onih para za koje si mogao kupiti tri najbolja vola, sagradio kamenorezac i samouki kipar, Mato Salatić, iz Kamenara, vječito ostala prazna.

   Šćepanu se zavrćelo u glavi od gledanja dvije rake u produžetku duboke crne rupe. Instinktivno je koraknuo natrag iz straha da se ne presnijeti i upadne u crnu rupu.Dvojica grobara su se povrnula do vrata crkve, podigli kovčeg i krenuli ga nositi prema grobu s otvorenom rakom. Spustili su kovčeg na otkopanu zemlju, i manji čovjek je skočio u rupu, spretno i lako.

– Pomogni. Uzmi zadnji kraj skrinje, – rekao je krupniji grobar Šćepanu, podižući širi dio kovčega u kojemu se nalazi mrtvačeva glava.

Šćepan je dohvatio kovčeg za nogare, na isti način kako ga je prije nosio malešni grobar. Osjećao je pritisak u sljepoočnicama i muku u želucu. Prepao se da će mu kovčeg iskliznuti iz ruku, i toliko je čvrsto držao nogare od skrinje da su mu pobijeljeli zglobovi na šakama. Ipak, začudio se koliko je kovčeg lagan, kao da u njemu nema ni deset kila. Krupni grobar je okretao širi dio skrinje prema raki, prinoseći ga  malom grobaru, čije su ruke virile iz rupe.

– Podigni zadnji dio, – viknuo je grobar Šćepanu, glasom koji je naviknuo da komanduje na sahranama, dok je spuštao širi dio kovčega, prinoseći ga rukama malog čovjeka u rupi. Šćepanu se u jednom času učinilo da je kovčeg previše porinuo na prednju stranu i da će  mrtvac ispasti i strmoglaviti se u rupu. Čovjek iz rupe je dohvatio donji dio kovčega, i krupniji grobar je ponovo viknuo Šćepanu.

– Sad spušti, i pridrži… Taako.

Šćepan je spustio kovčeg skoro do zemlje, kako bi što više smanjio kosinu između zadnjeg i prednjeg kraja, i olakšao teret  malešnom grobaru, na čije ruke je palo osamdeset posto težine lijesa i mrtvog tijela. Krupniji grobar se, onako težak i glomazan, polako  spustio s druge strane u rupu, primio kovčeg po sredini, za jednu ručku zlataste boje,  i zadihan viknuo Šćepanu.

– Pušti slobodno. Ja držim.

Dvojica grobara su, bez ijednog suvišnog pokreta – u  rupi, koja je s površine zemlje izgledala toliko uska da se u nju jedva može uvući kovčeg, a kamoli još smjestiti dvojica ljudi – za nepunih pet minuta stavili lijes u donju raku grobnice. Prvi je iz rupe, lagano kao što je i uskočio, izašao manji grobar, i pružio ruku krupnome čovjeku  koji se s mukom, teško dišući nekako pentrao uz  gomilu zemlje, tražeći čvrsti oslonac s kojeg bi se odupro i iskočio izvan rupe. U trenutku se Šćepanu učinilo  da mali grobar neće uspjeti održati   svoga kolegu, i da će se zajedno s njim strovaliti u rupu, pa je priskočio i primio krupnog čovjeka za drugu ruku, polako ga izvlačeći na raskopanu, već izgaženu zemlju.

-Nijesi treba, moga sam i sâm – reče zadihani Grahovljanin Šćepanu, i okrenu se prema kamenim pločama koje je trebalo ponovo postaviti nad rupom.

Grobari su pažljivo složili ploče,   priljubljujući jednu uz drugu, i onda su uzeli lopate, nabacili i poravnavali zemlju koju su prije  sat-dva bili raskopali i rasuli s obje strane oko grobne rupe. Šćepan je buljio u njih, ali nije ih vidio. Osjetio je nekakvo olakšanje i  prazninu. I ovo se završilo. Podigao je pogled prema zaravni na vrhu brda sa suprotne strane sela i pomislio,  da niujednom trenutku nije osjetio onu usamljenost o kojoj govore srednjovječne osobe kad ostanu bez oba roditelja. Jer, on je oca, nad čijom su rakom bacali posljednje lopate crne i prželjive grebačke zemlje, davno prežalio. Još kad je otišao iz njihove kuće pedeset četvrte godine, da se više ne vrati, s dva velika crna kufera. Šćepanu se za cijeli vijek urezalo u pamćenje kako ga je majka čvrsto držala u naručju, iako je imao šest godina, onako u očaju, kao neki suvenir ili nasljedstvo koje će ipak ostati samo njeno. Tripko se nije ni okrenuo dok je otvarao vrata, niti je što kazao, čak ni kad je Rumica siknula: Kuđ si to krenuo? Zli ti put, na put. Nakon što su se zatvorila vrata za Tripkom Rumica je pustila Šćepana iz naručja i rekla šapatom: Što ćemo sad?

Sitna kiša koja je sipila cijelo vrijeme prestala je padati, i iznad brijega na kojemu je seoska bistijerna Riđica, nazvana po svijetlocrvenoj stijeni u kojoj je izdubljena, pomolilo se sunce. Nekako prozračno, kao da je posuto bijelim prahom. Prizor blijedog sunca  dojmio ga se pastoralno, poput slika u vjerskim knjigama što ih uporno, od vrata do vrata u stambenim blokovima, nude vremešne sljedbenice Jehovinih svjedoka. Iz kratke zanesenosti ga trgnu glas čovjeka u crnom odijelu, na koga je bio zaboravio.

-Možeš se sa mnom vratiti.

Šćepan je još jednom  pogledao čovjeka koji se predstavio kao Tripkov prijatelj. Dok ga nije odmjerio od glave do pete nije mu mogao odrediti godine. Crnpurasto lice i vitki stas  su nalikovali pedesetogodišnjaku, samo su crne staračke pjege na rukama odavale njegovo stvarno godište. Tajanstveni očev prijatelj mu je ponudio uslugu bez nadmenosti, ljubaznosti ili saučešća, ali, njegove sive oči i  kruto držanje tijela – kao da mu je kolac u rbatu – kod Šćepana su izazvali istovremeno nelagodu i znatiželju.

– Dokle idete?

– Vratiću te u Risan, onda ću produžiti do Cavtata. Ja sam u hotelu Kroacija, do subote.

– Samo da platim pogrebne usluge, – reče Šćepan i pozva krupnog radnika, pruži mu novac u bijeloj kuverti, i dok je ovaj stavljao novčanice u džep bluze,izvadi iz drugog džepa još dvije novčanice po sto novih dinara. Prebrojio ih je dva puta, jer se još nije bio naviknuo na nove serije banknota. Svake nekolike godine mijenjale su se novčanice zbog stalnih devalvacija, i ovaj put je Savezna Vlada odlučila da  dinar veže za američki dolar po kursu jedan i po dinar za dolar.

 – Ovo je za vas dvojicu.

 – Nijeste trebali. Ovo je mnogo. – Krupni čovjek kao da se premišljao hoće li uzeti bakšiš od sto dinara, dok je mali munjevito stavio novčanicu u džep. Šćepan mu gurnu novčanicu u veliku šaku i okrenu se prema bijelom audiju u koji je već bio sio čovjek u crnom odijelu. Čim se Šćepan  smjestio  vozač audija okrenu kontakt ključ za paljenje motora, krenu par metara u rikverc orijentišući se kroz retrovizor, i napogrješivim osjećajem za prostor, na samo desetak santimetara udaljenosti zaobiđe kombi u koji su dvojica radnika ubacivali alat. Taman su krenuli prema izlazu iz sela kad iz pojate koja je bila na samo desetak metara ispod džade zarika magare.

– Otkud magare? Mislio sam da u selu nema žive duše, – reče iznenađeno Šćepan.

– Da nijesu bio uzbuđen čuo bi i druge životinje.

–  Selo je znači nastanjeno.

– Tako je. U četiri kuće  još ima ljudi. Istina, većinom su starci, a u okolnim zaseocima, Jabučkom brijegu, Radekuši,  Zaselju, Plijevoru, Podstranom, Njegulovu Dolu,  ima petnaest domaćina. Došao im je glas iz Risna o Tripkovoj smrti. Jedan Grebčanin radi u Domu staraca i vjerovatno je javio telefonom poštaru na Bati da obavijesti seljane o današnjoj sahrani.

Šćepan ga htjede pitati otkud sve to zna, ali odustade, jer ga je jedna druga stvar više kopkala.

– Zašto su se zatvorili u kućama? Koliko znam seljacima su pokajanja glavni društveni događaji.

– Duga je to priča. Trebao ti je to neko ranije ispričati, prije očeve smrti. – Šćepanu se učini da je glas tajanstvenog Tripkovog prijatelja nešto omekšao kad je izgovorio to. Ali, u sljedećem trenutku glas mu je  opet postao ravan, govorio je polako i monotono, bez pokušaja da afektira ili pokaže bliskost. Brujanje motora zagušivao je inače prozukli glas vozača audija, i Šćepan se na momente naprezao da čuje svaku riječ crnpurastog čovjeka, čije je ime zaboravio, tačnije nije bio siguran je li kazao da se zove Borko ili Božo. Jer to je bilo obično ime, kako god se zvao, ali prezime je morao zapamtiti, jer su Dakovići bili poznato bratstvo u Crnoj Gori. U 19. vijeku, vojvode Anto i Jakov Daković, bili su glavari plemena grahovskog, a njihov potomak Marko najuticajniji zagovornik aneksije Crne Gore Srbiji 1918. Šćepan je prezirao to bratstveničko čojkanje i plemenštinu, ali, pamtio je prezimena po nekom refleksu koji je stekao još u  dobu kad nije jasno razlikovao značenje imena i prezimena.

Priča tajanstvenog vozača audija razigravala se, uvodeći Šćepana u jedan paralelni svijet za koji je on slutio da postoji – kao što zna, na primjer da postoji tibetanska Knjiga mrtvih, koju nije čitao – i da mu njegov otac na neki način pripada, ali on se pravio da ga ne vidi, i da ga se ne tiče. Uostalom, njega niko, čak ni poslije demonstracija šezdeset osme u Studentskom gradu, nije vrbovao da sarađuje s Udbom. Mislio je da su priče o špijunima, kojim su ponekad opsesivno opterećeni i sasvim obični ljudi, crnogorska mentalitetska osobina da se sebi pridaju više  značaja nego što ga stvarno imaju, ili je on, pak, agentima Udbe izgledao toliko smotan da su procijenili kako od njega ne bi imali nikakvu korist. Slušajući priču crnoputog dendija više nije bio niušto siguran: Možda me Tripko štitio od Udbe. Onda se poče prisjećati nekih događaja koje je bio skoro zaboravio. Na primjer, Obrad Borilović, predvodnik malih desperadosa iz Bogdanova kraja, jednom je upro prstom u Šćepana i podrugljivo rekao svojim kompanjonima: Ovo vi je špijunov sin. Majka mu je, koja je bila čistačica i kafe kuvarica u bivšoj zgradi Crkvenog suda još uoči okupacije, rekla da je Tripka prvi put srela u kancelariji okupacionog vojnog sudije Salvatorea Ćilenta, za kojega je povremeno radio kao tumač, u proljeće četrdesetdruge.  Ipak, Šćepan je, sve do danas, bio ubijeđen  da je otac  bio od male koristi Talijanima i partizanima, i to što su ga komunisti poslije rata zaposlili u biblioteci objašnjavao je činjenicom da im je manjakalo kadrova koji su se služili stranim jezicima. Jer, Tripko, onakav kakvog ga je bog dao, sapet i sputan kao svezana vreća, nikako nije ličio  na nekog Zorgea ili Mustafu Golubića. Agenti iz filmova su šarmantni, komunikativni, drski, skloni raznim avanturama.

Šćepanu su se na trenutak pomiješali filmovi, kao svake prve subote u tromjesečju, poslije groznog pijanstva. Kako je neznančeva fabula, između Grebaca i Grahova, rasla i razvijala se,   uobličavao se jedan kafkijanski psihološki profil, podvojen između lika smušenog državnog činovnika i pronicljivog i beskrupuloznog agenta. Neznanac je nastavio pripovijedati oporo, ali se u nekim detaljima mogla uočiti njegova izvjesna naklonost prema Tripku Dragišiću. On je i mene, iako je jedino sa mnom na izvjestan način bio blizak, smatrao mogućim protivnikom Poretka. I da je primijetio nešto sumnjivo sigurno bi dojavio  tamo gdje treba. I tebe bi otkucao, iako si mu rođeni sin. Biće ti interesantno pročitati što je napisao o meni…To ćeš naći u njegovim crnim kuferima. Sto posto me držao pod prismotrom. Tripko je  nevjerovatan spoj lucidnosti, surovosti i prostodušnosti, tipične samo samo za istinske vjernike. On je osim te sklonosti piću, koje mu je opet služilo za kamuflažu, bio pravi asketa. Interesantno, njemu je mozak najbolje radio u pripitom stanju. Poslije litra alkohola, i okorjeli tipovi počinju bulazniti, hvalisati se, pa i povjeravati stvari koje su trijezni krili u devet jama. Tvoj otac je, ponavljam bio pravi fideista. Njegova vjera u komunizam, u Službu koja je čuvala Sistem, bila je djetinje čista, bez primisli na karijeru, ekonomsku dobit, društvena priznanja. On je  bio najpošteniji čovjek koga sam poznavao. Šćepanu je zasmetalo kad je čuo, tvoj otac, i na trenutak mu je bilo na vrh jezika da priupita, kako  pošten čovjek, može bez najave ostaviti ženu i sina, koga nijednom za trinaest godina, sve dok je otišao na fakultet, nije  poželio vidjeti. Još je htio kazati da je njegova opsesivna potreba da pronalazi i denuncira tobožnje protivnike države neka vrsta nastranosti. Ipak, nastavio je ćutati, jer je ukopčao da je vozač audija iz Tripkove špijunske fele. Otkud bi inače mogao znati sve ove pikanterije vezane za obavještajne službe, agenturu, konspirativno djelovanje.

Nastavio je govoriti, i ne okrećući se više prema Šćepanu. Utoliko se pred njima pojavi grahovsko polje. Audi skrenu u lijevo i ukljući se na cestu koja od Nikšića vodi prema Risnu.

-Predlažem da u onom motelu popijemo kafu, – pokaza Šćepan rukom prema jednospratnici sa terasom koja je udaljena od ceste pedesetak metara.

– Slažem se. Ja ne žurim nigdje.

Za jednim od četiri stola na terasi hotela sjedjeli su četvorica muškaraca srednjih godina i bučno raspravljali o demonstracijama u Titogradu. Omanji trupasti čovjek svijetlo crvene dlake udarao je šakom u astal i grmio. Nema  spasa Žarkoviću i Orlandiću. Izdali su Sloba i udružili sa Šiptarima i Hrvatima. Ne može se protiv naroda. Evo digla se i željezara. Juče mi je javio brat iz Nikšića da se spremaju da krenu na Titograd, a vi znate, đe dođu Nikšićani  tu trava ne raste.

Šćepan je odmah požalio što je pozvao  na piće, ali sad nije više imao kud. Naručili su dvije turske kafe, i sjedjeli ćutke dok im krupna žena srednjeg rasta – koja se prije nekoliko sati kad su prolazila mrtvačka kola iz Risna prema Grebcima pojavila na vratima hotelske kafane – nije donijela kafu u dvije bijele ćikare s tanjirićima, na kojima su bile  po jedna mala kašika i kocka šećera.

Razgovor za susjednim stolom iznenada je prekinut. Kao na trupac. Šćepan ih je pogledao ispod oka. Dvojica muškaraca okrenuta licem prema njihovom stolu, takođe su ispod oka, s nelagodom, i čini se s izvjesnim strahom, pogledivala čovjeka u crnom odijelu. On je primijetio  da je njegova pojava izazvala iznenadni muk i neugodnu tišinu, ali, držao se kao  da se to ne njega ne tiče. Možda ga poznaju,Dakovići su Grahovljani, pomislio se Šćepan.

– Gdje smo ono stali? – Pitao je više retorički, i isti čas nastavio priču koju je bio prekinuo prije petnaestak minuta. Upravo je u svom hronološki pravolinijskom pripovijedanju, koje je bilo lišeno digresija, stigao do  druge godine nakon završetka Drugog svjetskog rata, najuzbudljivijeg dijela storije o Tripku Dragišiću, koji je bio naizgled skriveni protagonista  špijunskog trilera i antičke porodične drame. Šćepanu se otvarao jedan potpuno nepoznati svijet, i pomislio je kolika je on naivčina. Sve ove godine zrelog života  nije naslutio ono drugo, u stvari jedino pravo  lice, svog oca.

Čovjek u crnom odijelu prozrio je Šćepanovu zbunjenost.

– Tripko se ni za koga nije posebno vezivao. Njemu su jedino bile važne bilješke o  potencijalnim i stvarnim protivnicima Sistema, i onda kad je već bio prekinuo saradnju sa Službom. Tačnije kad ga više nije  pozivao na kafu ni šef Udbe na Cetinju, jer su smatrali da ga je pregazilo vrijeme, da je postao odveć čudan, i da mu se neke stvari priviđaju, pa sumnjiči i izvršnog sekretara republičke Partije, Marka Šušića, za liberalizam i desna skretanja, jer mu je otac, Krsto, bio tumač talijanske policije u Drugom ratu. Šef cetinjske Udbe, Rajko Popović, pogrešno je razumio da Tripko sumnjiči perspektivnog partijskog funkcionera zbog toga što mu je nešto ostao dužan njegov otac, u vrijeme kad su obojica sarađivali s okupatorima, jer upravo je stariji Šušić, pomogao Tripku da otkloni sumnje poručnika Ovre, Dina Bjađija, da je Dragišić komunistički agent. Tripko nije imao ličnih prijatelja ni neprijatelja. On nije mrzio ni one ideološke neprijatelje u čijoj je likvidaciji posredno učestvovao. Ali, nije pokazivao saosjećanje s njihovim porodičnim tragedijama, iako se s nekima bio zbližio, imao čak i rođačke veze po muškoj liniji. Već sam rekao   da je sa mnom bio najbliskiji  gotovo pedeset godina, ali nijednom me nije pozvao zbog neke privatne stvari. Čak ni zadnjih dana nije se javljao, iako je znao da će umrijeti. Nije mu trebao niko, i bilo mu je potpuno svejedno ko će ga i gdje sahraniti. Sigurno bi bio ravnodušan i na to što su Grebčani bojkotovali njegovu sahranu.

Iz lakih, prozračnih oblaka izronilo je sunce, i na  kosi Tripkova prijatelja pojavio se crvenkasti obljesak farbe koja je obojila vlasište u zift crnu boju. On je pozvao konobaricu i naručio lozu. Šćepan je tražio koktu, ali pošto je nijesu imali naručio je vodu. Rumena konobarica mu je umjesto vode donijela domaći sok od zove, koji je je ona lično spravljala. Ofarbani je nastavio govoriti svojim ravnim jednoličnim glasom, ali sve zanimljivije. Zaokruživao je, kao da neće – ili da toga nije svjestan – jednu cjelovitu studiju karaktera i poretka stvari unutar tajnih službi na kojima je počivao moćni Sistem. Šćepana je toliko zaokupila neznančeva priča da je Dakovića i svog oca, koga je sahranio prije samo par sati, počeo zamišljati kao literarne likove. Neznanac je, za razliku od Tripka, ličio na prave agente iz filmova. Pomislio je da ih je različitost u izgledu, temperamentu i karakteru, toliko dugo i fatalno povezivala, kao u romanima Dostojevskog. Danas se toliko toga dogodilo. Toliko novih stvari je čuo da sve to nije mogao  povezati i posložiti. Ja sam limitiran,  jednostran,  pogubim se čim me skole više stvari odjednom, žalio se jednom Šćepan Metu Krniću. Opet je posumnjao u sve to što je čuo od ulaska u bijeli audi ispred groblja u Grebcima. Do prije par sati držao je da je njegov otac biljka, bez intelekta i strasti, a sad se suočava s  introvertnim monstrumom, koji je u svima vidio moguće neprijatelje Sistema i druga Tita. Sistem je za takve tipove otjelovljenje najviše pravde, i  ljudski život ima smisao i značenje samo ukoliko služi njegovoj ideologiji.

Šćepan se  toliko zanio da nije primijetio da su gosti za susjednim stolom u međuvremenu bili otišli. Nije zapazio ni dolazak  mladog  para, koji je izašao iz zastave 101 nikšićke registracije – i sio za isti sto za kojem je do maločas bilo pripito društvo – i naručio dvije turske kafe.

Pripovjedač je odjednom zastao i rekao: Idemo. Šćepan  je opet mahinalno pogledao na časovnik i shvatio da su na terasi hotela proveli puna tri sata. Ušli su u kola i krenuli natrag uskim putem prema moru. Ponovo je osjetio toliku prazninu da mu se učinilo da je  njegovo tijelo samo ljuštura bez ikakavih svojstava. Previše toga je vidio i čuo  samo u jednom danu. Više nego u ko zna koliko vremena unatrag. Učinilo mu se da je na trenutak zaspao u sjedištu, i pogledao je prema vozaču koji je tobož bio koncetrisan na vožnju. Na nekoliko kilometara iza Grahova naišli su na široki ravni plato neobičnog imena Dragalj, i čim su ušli u kameniti dio strmih strana obraslih sitnogoricom  na žutoj pravouganoj  tabli pisalo je: Grkavac. Jutros nije zapazio  table sa imenima, ili ih je isti čas zaboravio.

Opet je Šćepan osjetio pulsiranje u zadnjem dijelu lobanje, koji je majka Rumica zvala mali mozak, a na sljepoočnicama je osjećao pritisak: pokušao je skrenuti misli  ponavljajući u sebi stihove Branka Miljkovića, Tina, A. B. Šimića,Vaska Pope kao i Cvetajeve, Bloka, Pasternaka. Za razliku od recitatora koji slušaocima  prenose značenje i emociju stihova, on je pjesme u sebi  izgovarao  brzo, jednolično, bez pauza, kao neku mantru. Ali,  njegov književni ukus bio je ograničen i jednostran: nije podnosio savremenu poeziju, lišenu ritma i metrike, čija leksika podsjeća na esej ili novinski tekst.Nije volio ni angažovanu, socrealističku poeziju. No, u Pobjedinoj knjižari na Trgu, tragajući za talijanskim rječnikom. B. Grujića, kojega je  u ko zna koliko izdanja publikovao cetinjski Obod, naletio je na zbirku pjesma Radovana Zogovića, Supret za sjutra. Otvorio je knjigu, onako reda radi,  očekujući  poeziju tvrdokornog agitpropovca koja je inspirisana proleterijatom i klasnom borbom. Na 129. strani, privukao ga je naslov, Visoka čemerika. No, lirska suptilnost i istovremena silina Zogovićeva jezika i ritma potpuno ga je osvojila  poslije prvog čitanja. Sad mu je dobro došla, da ga   makar na trenutak odvoji od mračnog ali zavodljivog svijeta  konspirativaca i surovih partijskih egzekutora, u koji ga je uvlačio vozač audija. Šćepan je  ponavljao u sebi, tako brzo da su riječi, kao u slapu, sustizale jedna drugu:Čemeriko zlatarska, durašna u listu i rastu,/ ista-istovjetna, kao u Prijedolu nad Velikom,/ u dječakovanju mome, u izdizima, u čobanstvu-/ kako drago i tužno mirišeš, čemeriko! Od narednog katrena zapamtio je još samo: Čemeriko gusta, i to bi ga još više ozlovoljilo da nije shvatio kako mu  Zogovićevi opisi prirode proširuju  razumijevanje Lubardinog slikarstva. Lubardina paleta se jedanko naslanjala na narodne legende i epsku poeziju koliko na sam pejzaž, i tek pošto je počeo čitati priče o junacima, zmajevima, vilama i vješticama, te moralne pouke i nadgornjavanja među seoskim mudracima, zatomljeni eros i tragizam herojskog života, jasnije mu se doimala opora svjetlost kamena, sparušeno rastinje na goletima i izborana lica gorštaka na Lubardinim slikama. Šćepan je bio gradsko dijete –  gradska djeca su surova prema seljacima –i u doba adolescencije bio je pod uticajem profesora francuskog jezika Mikoša Radovića, koji je katkad pripit cijeli čas recitovao Boldlera, Verlena, Malarmea. Profesor fancuskog jezika nije skrivao prezir prema  epskoj književnosti i lokalnim piscima čije su inspiracije bile revolucionarne teme ili opisi prirode i seljačkog života, pa je Šćepan  bogatstvo i asocijativnost narodnog jezika otkrio  bez prethodne namjere, tragajući za motivima Lubardinih slika. O neobičnoj jezičkoj inventivnosti i imaginaciji seljaka u psihologiji imenovanja najbolje svjedoči činjenica da nema gotovo jedne stope ove male zemlje, jednog  obera, zgrade, ograde, puteljka, prežvalja, dola, ubla, bistijerne,  škripa, gore,  nekad i samo jednog drveta, voćke ili ulišta pčela, koji nije dobio svoje ime.Zavisno od biogeografskog i mitološkog  supstrata stvarane su jezičke složenice, jedna gora je nazvana zlom a druga dobrom, mjestima su davana imena prema  cijelom spektru između od crne i bijele, dok su druga imala vizuelnu asocijativnost, tako je u imenima brda pronašao toponime Psoglav, Razbiglav, Ljutoglav, Crnoglav, Bjeloglav, Stologlav, Vitoglav, Gologlav, Vrziglava, Zloglavlje, Svinoglav, Lupoglav, Vučja glava, Vučja glavica.

U posljednje vrijeme Šćepan je u knjižarama,  u uglovima polica, tragao za neuglednim knjžicama o narodnim običajima i mikrogovorima koji su se razlikovali od sela do sela.  Buljeći u uski krivudavi put koji se spuštao prema moru pokušao je odrediti mjesto koje odvaja more od kontinenta, razmišljajući o tome kako mediteranski pojas na cijelom Sredozemlju nigdje nije tako uzak uz more kao u prostoru Dinarida. Na samo desetak kilometara vazdušne linije od starih gradova Kotora ili Perasta, planinski vijenci su oblikovali  posebni životni stil i karakter seljaka kojima su primorski  gradovi s uskim memljivim ulicama, opasanim golemim zidinama, gdje kasno sviće i smrkava se prije vakta,  ličili na tamnice. Prema Cetinju su gorštaci imali manje zazora, ne samo zato što su njemu stolovali glavari njihovih plemena, nego i zbog toga što  je grad sa svih strana okružen brdima, i u njega si mogao uskočiti i izaći sa više strana. Ljubav, ali i zlovolja seljaka prema prirodi najbolje se vidi u psihologiji imenovanja. Samo  u knjizi V. Pulevića i N. Samardžića, o fitonimima i zoonimima, našao je desetine toponima  nazvanih po orahu, lipi, jablanu, košćeli, koštanju, javoru, jeli, javoru, jasiki, čemeriki, kleku, paprati, jasenu, lijeski, lovoriki, maku, tisi, grabu, dubu, drijenu, drači,ceru, bukvi, topoli, brijestu, brezi, boru, grabu, trepetljiki, zovi, vrbi, višu, trnju, kupini,  trešnji,  jabuki, zukvi,  kruški, smokvi, praski, lozi, trnjini, duvanu, đetelini, pelinu, mlijeku, luku, ječmu, lanu, prosu, repi, raži, konoplji, govedu, konju, ježu, jelenu, jazavcu, psu, mišu,  kobili, lanetu, kuni, volu, dabru, svinji, kokotu, međedu, mačku,  zmiji, vuku, lisici, jarcu,čeli, komarcu, raznim ticama,orlu, sokolu, vrani, tetrijebu, ćuku, kosu, ždralu, golubu, labudu, zatim vili, đavolu, gubavcu, lošem čovjeku, paśaku. Nema imaginacije bez pretencioznosti, bez umišljenosti o sopstvenom značaju. Zato je  gustina i raznolikost toponima  izvirala iz prostorne skučenosti određene okruženjem moćnih neprijatelja i agonalnih fantazija o izuzetnoj istorijskoj misiji. (Jedan stari  senator je govorio: Za ove kolibe znaju svih sedam carevina).

Šćepan bi još nastavio umovati o skrivenoj jezičkoj baštini koja izumire jer ima značenje neknjiževnih lokalizama, to jest, jeziku takozvanih prostih i neukih ljudi, da ispred sebe nije ugledao morsku obalu. Audi je skrenuo prema Domu starih. Vozač audija nije progovorio nijednu riječ sa Šćepanom otkad je ponovo sio za volan u Grahovu. Nije se nijednom  okrenuo prema suvozaču. Kao da ne postoji.

– Ja bih na autobusko stajalište – reče Šćepan malo nervozno.

– Bolje je da te odvedem do Doma, da  uzmeš Tripkove stvari. Već sam kazao da ćeš u crnim kuferima naći mnogo toga što ti ja danas nijesam mogao reći. Tamo je mnogo interesantnih stvari o ljudima koje si možda upoznao ili si samo čuo za njih. Vjerujem da je posebno zanimljivo to što je o meni pisao.

Audi je stao ispred Doma starih. Šćepan se uhvatio za kvaku od vrata auta i okrenuo se prema crnoputom vozaču, da vidi hoće li i Daković izaći iz auta. Ali, on je i dalje držao ruke na volanu što je značilo da se neće uljudno pozdraviti, kako bi to priličilo za dva čovjeka, koja su, zbog posebnog povoda, pola dana proveli zajedno.

-Doviđenja – reče Šćepan i pruži ruku čovjeku u crnom odijelu. Neznančeva ruka bila je ledena, kao da do nje nije dopirao krvotok.

– Doviđenja – reče čovjek običnim glasom koji nije odavao nadmenost, ali ni bliskost.

Recepcioner na ulazu u Dom starih kazao mu je  da su lične stvari Tripka Dragišića u sobi iza pulta recepcije. Šćepan je ušao u malu sobu bijelo okrečenih zidova. Nasred sobe postavljen je mali pisaći sto s pisaćom mašinom olimpia, a pored lijevog zida je uski krevet nalik ležajima u ambulantama domova zdravlja. U desnom uglu iza stola bila je ostavljena  pokojnikova pokretna imovina, dvije velike plastične kese, u kojima se nalazi garderoba, dva velika  crna kufera i jedan neseser s priborom za brijanje, u kojem su još stavljeni Tripkova lična karta i zdravstvena knjižica. Šćepan je rekao recepcioneru da će uzeti kufere i lična dokumenta, a kese s garderobom mogu pokloniti Crvenom krstu ili baciti u kontejner za komunalni otpad. Dohvatio je oba kufera za ručke i istovremeno ih odigao od zemlje. Dok je ispravljao leđa probolo ga je u krstima. Nekako se provukao između recepcijskog pulta i zida hodajući sitnim koracima u raskrok, kao robot. Začudio se težini kufera, a onda se sjetio da su  puni papira. Postavio ih je  na nekoliko metara od ulaza u Dom, iz straha da se ne opuči, i dobije bruh. Pitao je recepcionera ima li broj telefona nekog  taksija. Za deset minuta s ruskom ladom stigao je penzionisani milicioner, koji živi pored bolnice, i povremeno, na poziv, taksira na divlje. Čim je Šćepan stigao na stajalište, pristigao je iz Herceg Novog autobus kotorske Autoboke, koji saobraća oko zaliva i nastavlja prema Titogradu. Stavio je kufere u  prtljažnik i sio pored prozora u polupraznom autobusu.

Tačno u pet do jedanaest – skazaljke na  satu marke  su se poklopile, i to ga je uvjerilo da danas nije bio u maleru –  autobus se parkirao na peronu  titogradske stanice. Bila je to posljednja većernja linija koja saobraća  iz  primorja prema glavnom gradu republike. Jedini taksista, koji se nalazio na samom peronu stanice, bez pitanja je prišao Šćepanu i uzeo jedan kufer. Čovjek je bio visok i mršav. Jedva je, nakrivljen na desnu stranu, nekako dovukao kufer do svog starog mercedesa 180. Kad je ostavio Šćepana ispred solitera nije se ponudio da mu pomogne odnijeti kufere do stana. Šćepan je pomislio kako su se taksisti pogospodili, u odnosu na nekadašnje nosače koji su čekali putnike na stanicama sa svojim karevima, i nosili stvari putnicima do recepcije hotela ili  do samih kućnih vrata. Za razliku od taksista, koji su mahom pijanci, bez kondicije, nosači su imali veliku snagu i spretnost u tegljenju kufera. Sjetio se Pera Miša, čuvenog cetinjskog nosača, koji je zimi s improvizovanim saonicama u koje su bili upregnuti njegovi čuveni konji, Miško i Doro, čistio snijeg s ulica, a s proljeća teglio kufere, šporete, djelove mobilja, građevinski material, vreće brašna. Teret koji je odizao sa zemlje i tovario na karić nekad je bio teži od njega samog.

Šćepan se na trenutak nagnuo nad kuferima, kao da ih ponovo stimaje i premišlja se kako da ih dovuče do stana. Onda je s obje ruke uzeo jedan, unio ga u soliter, i stavio pored lifta. Vratio se za drugi, otvorio je vrata lifta i postavio kufere na pod malog starinskog dizala. Pritisnuo je dugme s brojem 3, brže bolje zatvorio vrata lifta i krenuo trčeći uz stepenice da stigne istovremeno s kuferima, kako ne bi lift na nečiji poziv otišao  ko zna na koji od dvanaest spratova. Šćepan je imao strah od zatvorenog prostora, i samo je jednom, u vrijeme studiranja, ušao u lift hotela Slavija, koji se kao zainat  zaglavio, pa je s jednom sobaricom i dvojicom gostiju hotela, bijel u licu i zatvorenih očiju, ostao cijelih deset minuta između drugog i trećeg sprata.

Bio je nestrpljiv da otvori kufere. Stavio ih je jedan pored drugog nasred dnevne sobe. Dvoumio se koji će prije otvoriti, jer oba su identična. Na kuferima je pored patenta, na gruboj goveđoj koži utisnut žig proizvođaća, ŠPEHAR, 1939. Ilica 82. Onda se odlučio da prvo otvori lijevi, jer je mislio da bi Tripko, bez obzira o čemu je riječ, uvijek izabrao lijevu stranu. Patent na kuferu se zaglavio, jer su Šćepanovi pokreti bili previše nagli i žurni. Današnji Šćepanov poznanik u crnom odijelu koji se predstavio kao Tripkov prijatelj, rekao mu je da oni kriju mnoge tajne, i da će između redova, saznati i zbog čega se danas nijedan Grebčanin nije pojavio na sahrani ispred crkve Svetoga Jovana.

U kuferu su bile nasložene bijele fascikle formata A4, u tri dupla reda. Na svakoj fascikli je velikim ravnim štampanim slovima ispisano neobično, očigledno kodno ime. Šćepan je s vrha uzeo fasciklu iz srednjeg reda na kojoj  piše Garač. Fasciklu je uzeo mahinalno, nedvoumeći se koju će šifru izabrati. Jer,  druga lažna imena na bijelim koricama – na primjer, Atlas, Tenac, Grenobl, Hikmet, Valdanos – bila su mu  zagonetnija i slikovitija u odnosu na moguća značenja jedne planine u istočnom dijelu Katunske nahije koja neznatno prelazi visinu od hijadu metara. Izvukao je između bijelih kartonskih korica desetak papira povezanih bakarnom spajalicom. Iza prvog praznog  lista  uredno su otipkane stranice gusto kucanog teksta. No, između pasusa,   posebnih rubrika, ostavljao je široke praznine, sa podnaslovima podvučenim crvenom olovkom: šifra; zanimanje; bračno stanje; kratki porodični istorijat; lični afiniteti; karakter; hobiji; ideološki profil; zaključak.

 Šćepan je prelijetao preko teksta čitajući ukoso, neće li nalećeti na neko zagonetno otkriće, tajni zločin, povezanost sa stranom obavještajnom službom, ili slično. Ali, Garač je u svemu bio neizuzetan lik. Njegove sposobnosti su bile osrednje a poroci mahom dobroćudni. Politička opredjeljenja  su mu lišena visoke ideologije, više usmjerena na lokalnu samoupravu, i zato su uglavnom nestalna i konfuzna, na izgled više zavisna od ličnih simpatija nego od razrađenih političkih mišljenja. Šćepan se u prvom čitanju nije mogao opasuljiti zašto je Tripko takvom bezveznom tipu otvorio dosije. I dalje ga je, bez obzira što je danas u trenutku povjerovao u priču zagonentnog Tripkovog prijatelja, kopkalo je li njegov otac u stvari bio voajer ili paranoik koji je u svemu vidio opasnost za Sistem, ili je riječ o posebnoj lucidnosti, koja u naizgled apolitičnim, običnim ljudima, prepoznaje buduće neprijatelje?

Listajući, sad s manje žara, dosije koji je pravio njegov otac, penzionisani bibliotečki činovnik, Šćepanu se namah učinilo da je besmisleno iščitavati toliko  silnih papira koji se bave trivijalnostima.  Šćepan je sklopio fasciklu, i odmah je ponovo otvorio, jer mu je sinulo   da je današnje pripovijedanje, od Grebaca do Risna, nenadnog vozača audija velikim dijelom možda bilo šifrovano, kao svojevrsni test inteligencije za suvozača. Šćepan je počeo domišljati da mu je Daković možda htio predočiti da su on i Tripko bili sitni šarafi jedne sveprisutne nevidljive sile kojoj je podređena Partija, pa i sam Tito:U takvoj logici niko nije toliko apolitičan da u jednom  trenutku ne može biti zloupotrijebljen.  Vjerovatno su  pustili ove demonstrante  u petak da se razmašu, da se pokažu u javnosti svi do jednog, da otkriju svoje saradnike, jer im se učinilo da su dovoljno snažni da sruše Sistem. Namamili su ih pred Skupštinu, i onda su masu u jednom naletu  satrli pendrecima, i uz pomoć suzavca  natjerali ih da skaču u Moraču. Vođe demonstracija su povjerovali da će se Sistem poslije Tita sam od sebe raspasti. No, Partija je postojala prije Tita i ne može s njim isčeznuti. U početku rata se vjerovalo da Tito ne postoji, već da je to bio kolektivni heteronim vođstva Partije. Sad sam siguran da će i taj masovni pokret u Srbiji biti slomljen, i da će uhapsiti Miloševiča, zajedno sa svim njegovim trabantima. JNA je ostala vjerna Titu.General Kadijević još ćuti, jer  je za vođe Antibirokratske revolucije spremio novi Goli otok.

Šćepan je ponovo otvorio dosije Garča. Kopkalo ga je, postoji li, ipak, neki razuman razlog za dosije jednog neuglednog nastavnika ruskog jezika, referenta u nacionalnoj biblioteci, običnog člana Partije. Sad je pažljivije čitao tekst, i iznenadila ga je oštroumnost i smisao za detalje pisca dosijea. U nekim pasusima nije mu mogao odreći  izvjestan literarni dar. Opisivao je bizarne, naizgled bezazlene osobine Garča, koji  prilikom izdavanja  knjiga u bibliotečkoj čitaonici previše čavrlja s korisnicima čitaonice, raspitajući se i o njihovim intimnim stvarima, o bračnom stanju, ličnim primanjima, uslovima na poslu, slobodnom vremenu… Pisac ne krije da je Garač u svemu bio prosječan, kao i njegova žena Vjera,  nastavnica hemije u osnovnoj školi Marko Mašanović.  Konačno, jedina prava Garčeva strast, posebno od 1965. i kvalifikacione utakmice fudbalera Lovćena s Tetovom, za ulazak u prvu saveznu ligu, bila je  praćenje svih utakmica, čak i treninga fudbalera s Obilića poljane. Šćepan je već  pomislio da je Udba Tripku potpuno isprala mozak, što i nije bilo teško, jer on je po prilici imao paranoidne sklonosti, što je nasljedna osobina većine Dragišića, dok nije pročitao posljednji pasus, podvučen crvenom olovkom. Garač je prikriveni neprijatelj, kao i njegov otac, koji se na Golom otoku samokritikovao, i kasnije postao saradnik Službe. Garčevo djelovanje je naizgled bezopasno, jer on ne govori otvoreno protiv Sistema, ali u razgovoru, u biblioteci i s društvom na stadionu Lovćena, stalno ogovara lokalne partijske i boračke funkcionere, posebno predsjednicu SUBNOR-a, Jelenu Malu, zbog protekcionizma i nepotizma. U slučaju većih političkih nestabilnosti na njega  treba obratiti pažnju.

Šćepan je opet sklopio fasciklu. Više nije bio niušto siguran, ni u ono što je mislio prije pet minuta. Nije više bio u stanju napraviti jasnu razliku između Tripkove nastranosti i lucidnosti, niti da li ova lucidnost izvire iz nastranosti. Šćepan je pomislio: Gdje je sad Garač. Da je od nekoga mogao pouzdano saznati, je li nastavnik ruskog jezika u petak veče bio na protestima u Titogradu,  ponudio bi mu mjesečnu platu.

Otvorio je drugi crni kufer, i među uredno složenim fasciklama našao je dva velika zelenkasta registratora s hrbatom širine desetak santimetara. Na prednjim koricama registratora  zalijepljene su bijele kvadratne naljepnice na kojima je krupnim slovima crnim flomasterom napisano, BRIGADIR i GRAHOVAC. U registratorima je, za razliku od uredno ispisanih i složenih tekstova u tankim fasciklama, pored velikih uvezanih svežnjeva papira od nekoliko stotina stranica otipkanih na pisaćoj mašini, našao zapise pisane plavim mastilom, u formi dijaloga ili samo skice portreta i događaja.

Šćepan je sjutradan javio sekretaru Galerije da se ne osjeća dobro, i da mu je doktor Kopitović otvorio  bolovanje. Narednih dvanaest dana izlazio je iz stana  samo izjutra da kupi hranu. Cijelo vrijeme provodio je izvaljen na otomanu ili za pisaćim stolom,   čitajući i podvlačeći spise koji su mnogo više ličili na građu za istorijsku studiju ili biografski roman nego na dosijee neprijatelja Sistema. U velikim balama papira nije bilo mržnje ni pristrasnosti. Pisac dosijea je  imao primjerenu distancu prema saradnicima, ali i osumnjičenim neprijateljima Sistema, I neobično vješto je kamuflirao svoje, često neobične i komplikovane, odnose s njima.

Šćepan se tek trinaesti dan čestito pogledao u ogledalu. Iznenadio se kad je vidio da mu je dvonedjeljna brada, na nekoliko mjesta prošarana sjedinama, još više izdužila  lice, pa ga je lik  podsjetio na nekog sveca sa vizantinskih ikona. Ipak, bio je zadovoljan, jer je u razgovoru s neznancem, starim funkcionerom Ozne i Udbe,  na dan očeve sahrane, i iz spisa u registratorima mogao sklopiti cijelu sliku, razotkriti tajni život Tripka Dragišića, kao i uzroke misterioznog bojkota njegovog ukopa  u Grebcima.

Podijeli

Komentari su suspendovani.