Milorad Popović: Ludi princ 

Milorad Popović: Ludi princ 

 

(odlomak iz romana)

Albert Camus u Pobunjenom čovjeku, tvrdi da ,,svaki revolucionar završava kao tlačitelj ili jeretik“. Još ističe da se pobjednosna revolucija mora iskazati s sveopštom represijom i izopštenjima i da je ljudska priroda sa svojim protivrječnostima, patnjama, porazima, irelevantna u odnosu na veliku istorijsku promjenu u kojoj svaka individua učestvuje, na ovaj ili onaj način. U tom grandioznom prevratničkom poduhvatu korjenito se mijenja imperativ ,,kako živjeti“ u ,,zašto živjeti“. To jest, nužno je radikalno i nepovratno odbacivanje dotadašnjeg postojanja u ime novog postojanja, u kojemu totalitet povijesne revolucije odbacuje svaku individualnost, i preuzima na sebe ulogu Boga, koji sebi prisvaja pravo nad životom i smrću drugih.

No, ni Mao Ce-tung, Staljin i Pol Pot, i na vrhuncu svoje moći, nijesu uspjeli u potpunosti amputirati ljudske sklonosti koje nijesu bile upisane u registar revolucionarnih moralnih kanona. Prometejski napad na nebo lidera komunističke revolucije sputavale su bezobzirna frakcijska borba, karijerizam, pa i hedonizam, koji je bio upisan kao smrtni grijeh lenjinsko-staljinskog kompartizma. Staljin je praktikovao svakonoćne pijanačke bahanalije sa svojim saradnicima, a njegov jugoslovenski sljedbenik i oponent Tito stvorio je faraonski kult, s glamuroznim rezidencijama u svim socijalističkim republikama Jugoslavije. Titov hedonizam bio je rafiniraniji, barem onoliko koliko je K. u. K monarhija bila ceremonijalno raskošnija i kultuivisanija od kavkaske Evroazije. Staljin je na kraju skončao od neumjerenog prežderavanja i votke, i njegova zdepasta figura i kratki debeli prsti sina Kavkaza nijesu bili u napasti da poput četrnaest godina mlađeg Zagorca uči mačevanje, igra valcer ili tehnike improvizacije Chopina na klaviru. 

Stoga ne treba zanemariti činjenicu da je otklon Jugoslavije od SSSR-a imao u podtekstu i kulturološku dimeziju, koju su diktirali jedan zagorski bravar i jedan slovenački učitelj. Jer, da su umjesto njih na čelu komunističke Jugoslavije bili Srbin ili Crnogorac, na primjer, Sima Marković ili Petko Miletić, ne bi bilo Rezolucije Informbiroa i Krležinog referata na Kongresu književnika u Ljubljani 1952. godine, na kojemu se pisac Gospode Glembajevih obračunao sa socrealističkim kritičko-teorijskim koncepcijama staljinsko-ždanovljevskog smisla.Tako je otklon od socrealizma otvorio put samoupravljanju, Kardeljevom lenjinističko-anarhističkom hibridu, kao svojevrsnoj platformi unutrašnjeg partijsko-kulturnog pluralizma i modernizma.

Jer, socijalistički realizam, slično kao i nacistička umjetnost odveć je deskriptivan, naglašava fizičku snagu, insistira na monumentalnosti i grandioznosti: u slikarstvu se doima karikaturalno a u literaturi neuvjerljivo i beživotno. Tito je fleksibilniji od Staljina i zbog toga što je on bio komesar bez pretenzija da bude ideolog: za razliku od Staljina, koji je jedno i drugo. Uz to, Staljin je bio paranoik koji je pobio sve potencijane suparnike. I Tito je bio nemilosrdan prema suparnicima i neposlušnima: Hebranga je progutao mrak, jer se bojao da bi ga Rusi mogli instalirati umjesto njega, ali nije likvidirao Đilasa, zato što je shvatio da Đido nije interesantan Rusima ni monarhističkoj opoziciji. Za razliku od Staljina, koji je neselektivno, u doba velike čistke od 1936–1938. dnevno likvidirao i po hiljadu stvarnih i izmišljenih protivnika, sin kumrovačkog kmeta odupro se paranoji – najsmrtonosnijoj napasti diktatora.

Paranoja revolucionara izvire iz konspirativnosti, stalnog propitivanja i sumnjičenja, svih i svakoga, pa i svojih drugova ilegalaca: je li ih ubacila u Organizaciju, vrbovala ili ucijenila politička policija. Nakon osvajanja vlasti paranoja se pretvara u cinizam, iako sindrom frakcijskih borbi iz ilegalnog perioda ne odumire ni onda kad su neprijatelji radničke klase obezglavljeni, zato se stalno insistira na budnosti i ,,mangupima u našim redovima“, što uzrokuje da brutalnost prema otpadnicima ostane jednako nemilosrdna, čak i surovija nego prema starim klasnim neprijateljima. No, nekontrolisana vlast i moć više ruiniraju revolucionarnu oštricu radničke klase nego njeni ideološki neprijatelji. Jer, vremenom će asketizam i moralna načela koja su održavala kompaktnost i borbenost revolucije postati balast posljednje faze komunizma, kolikogod su ovještale kanone i tekovine svakodnevno ponavljali izvršni sekretari, agitpropovci, mediji. Kontradikcija revolucionarne vlasti – revolucija i vlast su suprotnosti – najprije i najviše se očitovala u onim strukturama čiji su pipci kapilarno premrežili svaki društveni segment. Zato je jednako zastrašujuće djelovala na potpuno suprotnim ideološkim i društvenim polovima: na ostatke građanskih ideologija i kod dogmatskih sljedbenika marksizma-lenjinizma. Paradoksalno je i to da je politička policija u komunizmu bila manje ortodoksna od ostalih segmenata vlasti. Jer komunisitčki špijuni imali su privilegiju, da se daleko od očiju partijskih sekretara – koji su prema njima imali ambivalentan osjećaj strahopoštovanja i prezira – nekažnjeno druže, provode, ponekad čine sitne usluge besprizornicima i potomcima klasnih neprijatelja. S druge strane, komunistički obavještajci, za razliku od onih u zemljama parlamentarne demokratije, koje je češće zavodio avanturizam, eros tajnovitosti i opasnog života nego sama ideologija i patriotizam, pripadali su partijskoj aristokratiji, što se kalila u predratnoj ilegali, ratnom Odjeljenju za zaštitu naroda, kasnijoj Državnoj bezbjednosti, čiji su muški potomci u zrelim godinama socijalističkog razvoja postali posebna patricijska kasta. 

U doba Aleksandra Rankovića Leka teško je bilo pronaći imaginarnu liniju koja razdvaja Partiju i Udbu. Ali nakon Lekine smjene zbog prislušnih uređaja u Titovoj spavaćoj sobi, te kontrole drugih važnih partijskih drugova, formirane su specijalne komisije Partije, koje su utvrdile zloupotrebe tajne policije. Tako je Tito Udbu formalno stavio pod nadzor Saveznog vijeća za ustavni poredak, i eliminisao jedinog moćnog saradnika koji je bio izgradio samostalnu špijunsku mrežu, gdje je Lekin autoritet bio jednak s Maršalovim. 

Udbi poslije pada Rankovića bilo je zabranjeno da se vidljivo bavi kadroviranjem i mešetarenjem u državnom i partijskom vrhu. Njena organizacija je decentralizovana na republičke organizacije, ali su u domenu ideološko-političke podobnosti, prikupljanja informacija i vrbovanja osoba mutne i nesocijalističke prošlosti dobili još šire mogućnosti rada i djelovanja, pogotovo u miljeu kriminala i neprijateljske emigracije. Bezvizni režim SFRJ sa zapadnim zemljama i odlazak jugoslovenskih radnika u Njemačku, Francusku, Švajcarsku, skandinavske zemlje, omogućio je krajem šezdesetih godina veće infiltriranje komunističkih agenata u kriptoustaške i filočetničke organizacije, kao i među projugoslovenske antikomuniste. Preko konzulata, kulturnih društava jugoslovenskih radnika, te prvih jugoslovenskih privatnika na Zapadu, većinom kafedžija, ljekara, građevinskih preduzetnika, kao i kockara, lopova i siledžija, stvorene su velike mogućnosti da se vrbuju razni tipovi koji su se muvali oko noćnih klubova i divljih kazina, i družili s političkim emigrantima. 

U to vrijeme organizovane su brojne specijalne akcije Druge uprave federalizovane Udbe, kao i ubistva političkih protivnika u inostranstvu, uništavanje njihove imovine, zastrašivanja. Za fizičke likvidacije političkih protivnika SFRJ u inostranstvu dozvolu je morao dati Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka, čiji je šef najduže bio Stane Dolanc, član Predsjedništva SFRJ. Dežmekasti Slovenac koji je svoje posljednje penzionerske dane provodio berući gljive u podnožju Julijskih alpa, formirao je bio posebnu grupu odabranih operativaca iz svih republičkih centara Udbe, koji su najdublje prodrli u kriminalni i emigrantski milje. Posebno tajne akcije, koje je odobravalo Predsjedništvo SFRJ, ponekad su izvođene i bez znanja republičkih šefova tajne policije.

Za likvidacije političkih protivnika u Dolančevo vrijeme često su bili angažovani beogradski kriminalci, pretežno porijeklom iz Crne Gore. U zemlji čija epska poezija poslije velikih bitaka za slobodu najviše slavi hajduke koji su plijenili turske torine, ubrzo su stvorene legende u vrijeme komunizma o Crnogorcima bosovima podzemlja, pljačkašima, siležijama: Arkanu, Giški, Velju Crnogorcu, Džuici Krivokapiću, Ranku Rubežiću, Darku Stanojeviću, Goranu Majmunu, braći Šaranović, braći Cerović, Voju Amerikancu, i njihovim beogradskim pajtašima i protivnicima, Bomboni, Kolu Kostovskom, Borisu Petkovu, Vlasti Petroviću, Ljubi Zemuncu, Jusi, Ćenti… Potiho su, iz pouzdanih izvora hroničara podzemlja i saradnika Službe, kružile priče o njihovim akcijama u inostranstvu prema neprijateljskoj emigraciji. 

I nakon pada komunizma doajeni cetinjskih kafana i beogradskog Kruga Dvojkemlađim hroničarima podzemlja i delikventima, koji su maštali da jednog dana zasijene Ljubu Zemunca, Arkana i Gišku, prenosili su priče o mitskom svijetu udbaša i njihovih saradnika, u kojemu su se prožimale oficijelne i neoficijelne hijerarhije, mračne šifrovane legende istrgnute iz tajnih dosijea i memorije penzionisanih operativaca Druge uprave. No, one možda najromanesknije storije otišle su u ništavilo ili su kasnije karikirane, upodobljene za interese i ideologiju novog vremena, u postkomunističkim tabloidima. Nakon pada komunizma udbaška struktura se raslojila, jedni su prišli novim vlastima a drugi čuvari komunističkog bratstva i jedinstva, koji su rasli sa Sistemom, ostavljeni su i zaboravljeni od svih, pa i od nekadašnjih neprijatelja, novih vladara Vremena.

Mnoge bivše operativce novi su šefovi tajne policije držali još upotrebljivim, zbog njihovog iskustva, saradničke mreže, starih kontakata sa stranim agentima. Jer metodi otkrivanja, vrbovanja i ucjenjivanja potencijalnih saradnika i rezidenata su manje-više istovjetni, bez obzira na idelogiju i ustavno uređenje, pa je sovjetska Čeka koristila vještine svojih bivših mučitelja agenata carske obavještajne službe Ohrane, kao što su Rankovićevi Udbaši nekoliko godina cijedili informacije i metode od Svetozara Vujkovića, nekadašnjeg komuniste-konvertita, najopakijeg isljednika ilegalaca, prije nego što su ga ubili. Tako su i devedesetih godina titoističke agente vrbovale postjugoslovenske antikomunisitčke i nacionalističke vlasti. Neki činovnici Udbe sami su se nudili, pristajali i na ponižavajuću ulogu običnih drukera, koju su oni svojevremeno davali ordinarnim kafanskim bitangama, samo da bi sačuvali vezu sa Službom. Jer, špijunski je zanat, više od ostalih službi i institucija nužan za funkcionisanje i opstojnost svake države – demokratske i totalitarne – i u jednom segmentu je iznad ideologije. Domišljatost, drskost, hladnokrvnost, avanturistički duh, nerijetko su presudniji za stasavanje špijuna, nego njegov ideološki background, iako su kraljevi i prinčevi špijunaže, poput Richarda Sorgea, George Blakea, Markusa Miša Wolfa, prvenstveno bili vođeni svojim svjetonazorom, mladalačkim idealima da učestvuju u velikoj epohalnoj promjeni svijeta.

Osebujnost, avanturistički duh, tajnovitost špijunskog posla bili su inspirativni za Johna Le Carrea, Roberta Ludluma, Agate Christie, Gahama Greenea, Iana Fleminga, koji su stvorili posebni književni žanr. Špijunski romani su uzbudljiviji od memoarskih knjiga bivših profesionalnih obavještajaca, zbog literarnog talenta i obrazovanja, ali i zato što špijuni imaju nesuspregnute ambicije da sebe, i svog poslodavca, opravdaju na svaki način. Publicistička štiva iz domena špijunaže uglavnom su trivijalna, s autocenzurom tipičnom za bivše obavještajce i diplomate, koja osakati ili izbriše najliterarnije momente njihovog tajnovitog zanata. No, među elitnim špijunima jedan izuzetak potvrđuje pravilo: Markus Miša Wolf, šef famoznog istočnonjemačkog Stasija, Čovjeka bez lica – kojega nije uspjela fotografisati i otkriti njegov identitet nijedna Zapadna služba – bio je autor sedam darovitih knjiga o špijunaži i kulinarstvu. 

Markus Wolf, čiji je brat Konrad bio scenarista i reditelj – snimio je film o pobuni bokeljskih mornara u Prvom svjetskom ratu – jedinstven je među špijunima i piscima. Jer književnici, saradnici obavještajnih službi – među kojima je bilo i talentovanih pjesnika – jesu paranoici, mitomani, sitni denuncijanti svojih kolega. Uz to, maštoviti i preosjetljivi pisci, manje ili više pate od teorija zavjera i fascinirani su brutalnom i tajnom moći koja obogotvoruje svaku vlast, pa se bez velikih moralnih dvojbi upuštaju u trivijalne denuncijacije, tražeći neprijatelje naroda i među svojim esnafskim konkurentima, zbunjenim i smušenim umjetnicima. Možda su zbog toga izvjesni proleterski pisci i partijski dogmati, bili radikalniji od zvaničnog kursa Saveza komunista, i ubrzo su poslije uvođenja parlamentarne demokratije postali rigidni antikomunisti, kako bi maskirali nekadašnje nisko i nečasno doušništvo svojih kolega. Rijetki među njima su se rezignirano ućutali, pomireni da će ostatak života provesti u mračnom neprijateljskom svijetu antikomunista: i konvertita, koji su bili opakiji osvetnici od onih koji su bili stvarno progonjeni od Udbe i Partije.

S druge strane, udbaši koji su bili marginalizovani u doba kompartizma, osjetili su svoju šansu, da će upravo ono što ih je limitiralo u starom sistemu – nepripadanje moćnim zavičajnim klanovima i nedostatak porodične zaleđine nosilaca spomenica i narodnih heroja – preporučiti novim vladarima, koji grade piramidu moći na antikomunističkim ili oportunističkim osnovama.

Blagota Burić, čije su kršteno ime bili zaboravili svi osim njegove majke i nadređenih u upravi Državne bezbjednosti, nije pripadao nijednoj dominantnoj grupi: nije bio karijerni udbaš, niti je iskoristio porodični pedigre, koji nijesu imali ni većina šefova Službe. Jer, malo je ko znao da je njegov otac Đorđije, nosilac Parizanske spomenice 1941., bio komesar bataljona, koji je ostavio kosti u bici na Sutjesci 1943. godine. U personalnom dosijeu Bađija Burića, koji je ostao u arhivi savezne Udbe, između ostaloga, piše da nije završio ni prvu godinu pravnog fakulteta, što je bio jedinstven slučaj među stipendistima Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije. 

Bađi bi nesumnjivo, kao i drugi sinovi narodnih heroja i nosioca Spomenice 1941, diplomirao na Beogradskom univerzitetu da je bio upola prisutan u amfiteatrima pravnog fakulteta koliko u stanovima predratnih crnoberzijanaca, ocvalih ljubavnica kraljevskih generalštabnih oficira, propalih trgovaca nekretninama i kolonijalnom robom, gdje je igrao poker s probisvijetima, koji su ga drukali inspekorima za kriminal i lokalnim udbašima. Poslije danonoćnih partija pokera, u kojima je najčešće uskakao kao zamjena tapiranih igrača, završavao je s kurvama i džeparošima u Posljednjoj šansi, ili Bermudskom trouglu – kafanama Grmeč, Šumatovac, Pod lipom – između zgrada Politike, Borbe i Radio Beograda.

Ko zna gdje bi Bađija Burića vile odnijele, da li bi se ubrzo vratio u Crnu Goru ili ostao dio inventara divljih kockarnica u kojima parazitiraju drugorazredni vaćaroši, da nije upoznao Milivoja Majku, bivšeg inspektora za prostituciju i kocku, koji je poslije napuštanja Sekretarijata za unutrašnje poslove, u svom stanu na početku Balkanske ulice, ispod hotela Moskva, organizovao partije pokera za kockare ,,prve beogradske lige“: bivše visoke oficire Udbe, direktore velikih socijalističkih firmi, advokate, predstavnike stranih preduzeća, profesionalne kockare najvišeg ranga, koji su dobijali permesso od Muja Kovačevića, bivšeg pukovnika Udbe i direktora savezne pošte. Od visokog plavog čovjeka, ledenog pogleda i dubokog tenora jednako su zazirale bivše kolege iz Udbe, kockari i crnoberzijanci. Kovačević je za partije pokera izabrao stan Milivoja Majke, koji mu je zemljak, porijeklom iz Danilovgrada, zato što je u samom centru Terazija, ali i zbog njegovih veza u miliciji i podzemlju. Znao je da će Milivoje Majka svaki put dobiti dojavu o raciji agenata iz odjeljenja za kocku i prostituciju, i dati ,,krupnim ribama“ dovoljno vremena da se presele u kafanu hotela Moskva, dok će se ostali kibiceri i igrači zabavljati na betl i preferanc u trenutku kad murija zakuca na vrata divlje kockarnice. 

 Visoki udbaš je zbog još jedne stvari preferirao Milivoja Majku: Danilovgrađanin je od lopova, kurvi, džeparoša, crnoberzijanaca i propalih buržujskih familija, kojima su poslije rata oduzete penzije i konfiskovana imovina zbog saradnje sa njemačkim okupatorom i nedićevskim marionetskim režimom otkupljivao nakit, metao ga u troje pantalona što ih je oblačio jedne ispod drugih. U svakom džepu je imao nakit, zlatni sat, neku dragocjenost, i Bađi je dobio priliku da kibicuje Muja Kovačevića pošto je ponudio Milivoju Majki zlatni džepni sat E. MEYLAN LAUSANNE s tri poklopca, koji je dobio za sitnu lovu od Džonija, džeparoša s Dorćola. Milivoje Majka je sat odmah ponudio bivšem pukovniku Udbe, koji ga je sumnjičavo pogledao:

,,Odakle ti to?“

,,Naš je čovjek. Provjeren. Sin Đorđija Burića.“

,,Zovi ga ovamo.“

Bađi je sa strahom znatiželjno pristupio sinovcu Save Kovačevića, legendarnog komandanta Treće divizije, koji je u bici na Sutjesci, u jurišu ispred svojih vojnika poginuo probijajući se iz njemačkog obruča. Mujo ga je samo odmjerio i pokazao mu na stolicu iza njega.

,,Śedi tun.“

Bađi je sio iza na mjesto kibicera, zadivljen lakoćom s kojom velike, naizgled nezgrapne ruke plavookog čovjeka kupe šnjur i miješaju karte. Poslije nekoliko mjeseci saznaće da samo Mujo Kovačević i kečer Mijo Ujević, svjetski prvak u slobodnom rvanju, mogu dok skupljaju karte napakovati ih tako da uvijek dobiju jači ful ili kentu od ostalih igrača. Ogromni Imoćanin sjedio je di fronte Kovačevića, a s njegove lijeve strane bio je punačak srednjovječni čovjek uglađenih manira. Iako je igru pratio čutke, izgovarajući samo ,,idem“, ,,tri puta“, ,,pod“, ,,repod“, Bađi je prepoznao dalmatinski akcenat koji vuče na dubrovačke vokale s dugosilaznim akcentom. Śjor Svetozar Emil Tedeschi – kako ga je s mješavinom simpatija i ironije zvao Mujo Kovačević – bio je dugogodišnji direktor hotela na Korčuli, a odskora postavljen je za prvog čovjeka beogradskog građevinskog preduzeća Progres. S desna sjedio je Božo Bak, fiškal, zastupnik Žorža Jablana, francuskog državljanina cetinjskog porijekla, koji je bio iznajmio kazino u hotelu Metropol.

Ujević koji je ogromnim šakama pakovao sebi ili Kovačeviću kentu majorku ili rojal fleš ispod oka je motrio i dvojicu kibicera, koji su sjedjeli iza Tedeschija i Boža Baka. Jedan je bio student, ljepolik i vitak a drugi takođe mršav, rošavog lica, s neobično dugim prstima. Bato Đelović, sudent prava, ušunjao se u kockarsku elitu kao dvadesetogodišnjak, takođe preko Milivoja Majke, svog daljnjeg rođaka. Donosio mu je špilove karata markiranih prelivom indigo, dok je Džonija, rošavog građevinskog preduzimača, doveo njegov ortak Tedeschi. Mujo Kovačević je na svaki način htio impresionirati partnere za kockarskim stolom, pa i svojim mantilom, koji je bio statusni znak udbinih i enkavedeovih oficira. Samo je Korčulanac, česti posjetilac rimskih modnih butika, po skrojenom struku, primijetio da kožni mantil Kovačevića nije ruske izrade nego iz kolekcije modne konfekcije Polinni. 

Mitru Kovačeviću su, kao i mnogim crnogorskim muškim potomcima u prvoj polovini dvadesetog vijeka, roditelji i kumovi dali muslimansko ime ili nadimak, da ga štiti od urokljivih očiju, zduvača, vjetrogonja, gatalaca, vračolija, što bi orla ustrijelile pod oblake. Sâm nadimak ili neka moćnija sila što upravlja ljudskim sudbinama zaštitila je mladog kockara, crnoberzijanca i komunistu od pogibije, čak i na mjestima prave kasapnice, kao što je bitka na Sutjesci, u kojoj je od četiri Kovačevića grahovskih iz Nudola, rođenih pod isto šljeme, samo on pretekao. Beogradski Crnogorci, skloni patetici, stilskim figurama i veličanju crnogorske ratničke mitologije, kao i njihovi rođaci u zavičaju, Mujovu ratničku harizmu garnirali su pričama iz njegovog tamnog svijeta kocke i špijunaže. 

Posebno su bile intrigantne priče o predratnim sukobima strica i sinovca sa žandarmima. Sava je povremeno švercovao kotroban iz Hercegovine i Skadra, a Muja je nikšićka policija tretirala kao opasnog kockara prevaranta. No, Sava je za razliku od razuzdanog sinovca htio da se klasno i intelektualno izgrađuje. Iako je bio završio samo nekolika razreda osnovne škole, prosto je gutao klasična djela lenjinizma, Maksima Gorkog i Ostrovskog, Staljinovo Nacionalno pitanje, Cankara i Kočića. Knjige je mahom dobijao od Mujovog oca Nikole, profesionalnoga revolucionara koji je bio instruktor Kominterne u komunističkim partijama Sjedinjenih Američkih Država i Kanade. 

Mujo je više bio povukao na strica nego na oca: zajedno su se tukli sa žandarmskim patrolama, koje na Savu nijesu smjele udariti bez pojačanja iz Nikšića. Muju je imponovala Savina neustrašljivost, iako ga nijsu zanimale ideje klasne obespravljenosti, niti je imao posebnu empatiju za ponižene u svijetu. Uostalom on je s policijskim agentima i žandarmima imao i svoje neraščišćene račune, jer su ga svako malo zaustavljali, terkeljisali, tražili mu skriveno oružje. Nije moglo proći ni mjesec dana da ga ne privedu i isljeđuju, jer kadgod bi se desilo neko još neotkriveno razbojništvo na teritoriji opštine Nikšić žandarmi su njega sumnjičili. No, Mujo je, kako kažu Grahovljani, ,,imao pečene oči“ i nije zadavao jade samo žandarmima nego se znao poigrati i sa strahovidnim Savom, koji ga je kao petnaestogodišnjaka odveo jednom sa sobom u Beograd, da ga tamo kali za revolucionarni rad. 

U sinovčevu besprizornost stric se uvjerio nakon policijske racije i hapšenja u jednom ilegalnom sastanku komunističkih aktivista. Sava mu je u Glavnjači predložio da štrajkuju glađu, ali sinovac je pojio obije porcije koje je zatvorski čuvar donio zatvorenicima. Ljutiti Sava mu je za kaznu naredio da ga obrije. Mujo ga je poslušao, nasapunao i obrijao, cijelo lica osim ispod donje usne, ostavivši mu bradicu, zbog čega je Sava, kad se pogledao u špiglo veličine dječjeg dlana tako silovito ošamario da mu je zvonila glava nekoliko sati. 

Među pričama o Mujovoj hrabrosti i snalažljivosti u ratu, porodičnom porijeklu, brutalnoj drskosti i sklonosti ljudima iz podzemlja i obavještajnog svijeta, stvorile su se mnoge legende, među kojima je i storija o njegovom učešću u poslijeratnom atentatu na Anta Pavelića. Kovačević je preko posrednih kontakata sa četničkim emigrantom Jakovom Jovovićićem – agentom britanske MI-6, koji je 27. marta 1941. na Radio Beogradu pozajmio svoj glas prijestolonasljedniku Petru Karađorđeviću – stvorio mrežu saradnika u Buenos Airesu, koji su kasnije organizovali atentat na Anta Pavelića. Prenijela se priča domišljatih danilovgradskih kafanskih hroničara na njihove sinove o tome da je Udba izdala pasoše porodici Jakova Jovovića, koji su se političkom emigrantu pridruži u Južnoj Americi, a zauzvrat on je u Argentini vrbovao svoga rođaka Blagoja Jovovića da puca na ustaškog poglavnika. 

Mujo Kovačević u prvi mah je prigrlio mladog Burića, zbog toga što je i njegov otac Đorđije bio kockar, koji mu je pred rat na Cetinju namještao partije pokera i mauza u kafani Đukanovića, s trgovcima stokom i drvenom građom. Uz to, Đorđije je na Sutjesci poginuo isti dan, na samo nekoliko metara od njegova brata Dragana, koji je bio kurir svoga strica, komandanta Treće divizije. Ali, Bađija je umirovljeni pukovnik Udbe još više zagotivio zbog njegove naizgledne bezazlenosti koja mu je otvarala vrata svih beogradskih bordela i kockarnica. Bađijevo tromo i krupno tijelo – koje je naslijedio od ujčevine brđanskih Boškovića – i okruglo lice sa krupnim zaobljenim crtama djelovalo je blagorodno, kao što je to u jednostavnih ljudi koji nemaju velike ambicije niti su nezadovoljni onim što im je pripalo u životu. No, ispod te opuštene maske Kovačević je otkrio da je Bađijev mozak uvijek budan i da ima posebni instinkt da zapaža bizarnosti, sklonosti i nastranosti koje jedan soj ljudi gura prema društvenim stranputicama, bez obzira na njihovo socijalno porijeklo, obrazovanje i inteligenciju. Mujo Kovačević je ove osobine Bađija Burića predočio svom prijatelju Nikoli Bugarčiću, bivšem pukovniku Udbe, koji je u tom trenutku bio šef beogradske milicije, da Službi preporuči ,,Branka Burića, sina našeg ratnog druga koji je poginuo na Sutjesci“. 

Bađi Burić je u prvo vrijeme radio u odjeljenju za pratnje diplomata, i onako nezgrapan, nalik prodavcima krompira na Kalenić pijaci, bio je bogomdan za ,,flastera“ stranim špijunima koji su imali kontakte s jugoslovenskim državljanima, zaposlenim u državnim službama, disidentima, javnim osobama iz kulturnog i akademskog miljea. Bađijev instinkt i upornost psa tragača stvorili su mu naklonost šefova. Pogotovo kad je, poslije pola godine svakodnevnog slijeđenja, ulovio Denisa Ciplenkova, majora KGB, koji je u sovjetskoj ambasadi bio ataše za štampu, u Tašmajdanskom parku, kako prima kuverat od Petra Radusinovića, profesora istorije na nikšićkoj Višoj pedagoškoj školi, koji je iz Crne Gore došao na kontakt sa sovjetskim rezidentom. 

Bađi je poslije rasrinkavanja ,,crnogorske veze“ dobio usmenu pohvalu od načelnika Druge uprave, i novi status mu je umnogome podigao akcije među kockarima i crnoberzijancima. U trenutku je pomislio da ga čeka lijepa karijera u Službi, i zato je bio prorijedio dolaske u divlju kockarnicu Milivoja Majke. Jer stan u Balkanskoj ulici bio je prava Meka za ispredanje novih intriga koje su širili luzeri u hotelu Moskva i u Skadarliji, čiji je životni san bio ući u visoko društvo narodnog heroja komunisitčke revolucije, direktora velikih preduzeća i predstavnika stranih preduzeća. Bađi se klonio stana Milivoja Majke i zato što je i Mujo Kovačević bio sve nervozniji i neprijatniji otkad je poker zamijenio barbutom, gdje je gubio sve što je prethodnu noć zaradio na pokeru. 

No, Bađiju je toliko bio ,,ojačao rep“ da je polako počeo sâm okupljati mlađe kockare, činiti im sitne usluge, u sudu za prekršaje, stanici milicije u Starom gradu, i tako je polako pravio svoju saradničku mrežu koja je u svakom času imala informacije o svim kockarima, kurvama, crnoberzijancima u Krugu Dvojke. Nije bio gadljiv na sitne poklone, ali pravio je teren za ozbiljnije kombinacije, sve dok je konačno dobio ponudu koja se ne odbija. 

 Početkom šezdesetih godina Udba je dozvolila otvaranje kazina u hotelima, i ubrzo su se pojavili poker aparati, pa je Božo Bak povjerio Bađiju da mu je Srdan Andrejević, pomoćnik šefa Udbe, obećao dozvolu za uvoz automata za igre na sreću, ali da prije toga mora naći destinaciju izvan Beograda, gdje će ih instalirati. Bađi se isti čas sjetio Brace Panajotovića, direktora hotela Fontana, u Vrnjačkoj Banji, koji je barem jednom mjesečno bio ,,žrtva“ na partijama pokera u režiji Bata Đelovića. Bađi je direktoru Braci rekao da ima dozvolu ,,s vrha Službe“ za postavljanje poker aparata, i spretni hotelijer na velika zvona opštinskom Komitetu Saveza komunista najavio je ,,novi turistički proizvod“, za koji je Služba dala odobrenje. U tek otvorenom hotelu Fontana zajednička firma hotela Fontana i preduzeća Boža Baka, u kojemu je Bađi bio tajni ortak Boža Baka i mladog Đelovića, u velikom holu između recepcije i restorana instalirala je automate za kockanje, blackjack, rulet, videopoker. Bađi nijednom nije direktno tražio da ga utale, ali jednom nedjeljno, obično vikendom, pravio se nevješt kad mu je Đelović nonšalantno tutnuo kuvertu u spoljni džep sakoa.

Bađi Burić je odjednom pomislio da mu je more do koljena. Sve je odjednom krenulo, kako mu se ni u snu nije ukazalo. Od Subnora je u Kosovskoj ulici, u samom centru, pored hotel Union, dobio garsonjeru u vlasništvo, a očekivao je još i unapređenje u Službi, iako nije imao visoku stručnu spremu. U skladu sa svojim novim profesionalnim i materijalnim statusom, pronašao je novu gajbu za poker, kod drugog zemljaka, profesora književnosti Vuksana Vrbice. Patetični Vrbica, čiji je zet bio direktor Borbe, glasila Socijalističkog saveza radnog naroda, imao je bolju režimsku zaleđinu od Milivoja Majke, uz to bio je i prostodušan, susretljiv za najšarenije društvo, s koca i konopca. Preko dana u Vrbičin stan, s visokim stropom i bibliotekom do samog plafona, dolazili su pjesnici, glumci, kurve, homoseksualci, penzionisani baletani i predratni lihvari, a uveče, u devet sati bio je termin za partije pokera. Kockari su bili šverceri talijanskih šuškavaca, džeparoši, mali obrtnici, sajdžije, obućari, tašnari, penzionisani oficiri srednjeg ranga. 

Bađi se prvi put u životu osjetio važnim: pomalo je imitirao Muja Kovačevića, pa je Vrbici namigivao koga će pripustiti za kartaški sto. Davno mu je bila poznata ona vrsta lažnog poštovanja koji je društveni talog pokazivao prema sliužbenicima Udbe. Istina, njega se nijesu bojali kao sumoritog pukovnika, kojemu je lakše ubiti čovjeka nego zapaliti cigar duvana, ali svi su znali da je Bađi ,,crna kutija“, uši i oči Službe, čiji su pipci u svakom budžaku. 

No, inspektor Udbe Burić je u posljednje vrijeme, otkad su postavljeni poker aparati u Vrnjačkoj Banji, pomno pazio da ne susretne Muja Kovačevića. Jer nije bio načisto što je stari maher pomislio kad je čuo da se ,,mali Burić omrsio u poslu s automatima za kockanje“. Jednom je htio da ga potraži i pohvali se, ne bi li ojačao svoj uticaj na Boža Baka, koji je od Kovačevića dobijao komišijune, a onda je zaključio da je veća mogućnost da se njih dvojica udruže i potpuno ga izbace iz tala nego što bi on profitirao od toga da partizanskoga narodnog heroja pripusti u kombinaciju sa starim maherom sa Dorćola. Jednom je Bađi umimogred zazrio Kovačevića, između hotela Moskva i Balkan, i brže-bolje se stuštio prema recepciji hotela, iako nije bio siguran je li ga opazio visoki čovjek u elegantnom bijelom odijelu.

Ipak, ljudski snovi, pogotovo kockara i agenata, nijesu dugi, i obično nemaju srećan svršetak. Tako je Bađi, nenajavljeno, naizgled iz čista mira, dobio poziv na jedan razgovor čije će stvarne uzroke tražiti ostatak svog života. Čim je dobio poziv od sekretarice druga Vučića Cemovića, načelnika Druge uprave, pomislio je da je dobio unapređenje ili će mu povjeriti neki specijalni zadatak u inostranstvu. I zaista, uglađeni beogradski Ivangrađanin srdačno ga je primio, rekao mu da su zadovoljni njegovim radom i zalaganjem, i zato su u sklopu politike decentralizacije, jačanja republičkih Službi, odlučili da njega pošalju u Crnu Goru. Jer poslije otvaranje granica SFRJ prema Zapadnoj Evropi kriminalci porijeklom iz Crne Gore i Beograda, koji borave u inostranstvu, ljetnje odmore provode na Crnogorskom primorju. Dodao je još ono što je znao svaki operativac i saradnik Službe, da se većini od njih čine sitne usluge, produžuju im pasoše, u nekim slučajevima ih ne gone po potjernicama i optužnim nalozima pojedinih Zapadnih zemalja, srazmjerno uslugama i vrijednosti njihovih informacija o kretanju pripadnika četničke i ustaške emigracije koji zalaze u kafane i kazina naših gastarbajtera. 

,,Posebno su Udbi dragocjene informacije o političkoj agitaciji političkih emigranata među jugoslovenskim gastarbajterima, njihovim subverzivnim namjerama prema diplomatskim i poslovnim predstavništvima SFRJ, povezanostima sa Zapadnim službama, i mutnim finansijskim transakcijama.“

Cemović nije Bađiju detaljnije objašnjavao metode vrbovanja i procjene upotrebljivosti saradnika iz inostranstva, jer je većina ove ciljne grupe već bila prošla vatreno krštenje u akcijama zastrašivanja, prebijanja, uništenja imovine političkih emigranata. Ali, predstavio mu je širu političku sliku zbog čega se djelovanje Udbe prema svojim saradnicima u inostranstvu mora pojačati posebno u Crnoj Gori. Na kraju je napravio dramsku pauzu, i značajno ga pogledao:

,,Služba je odlučila da ti ides ‘dolje’, jer nam dolje treba upravo čovjek koji je fleksibilan, komunikativan, dovoljno vispren i iskusan da se može nositi s takvim ajkulama koji u vrijeme ljetnjih ferija dođu u Budvu. Imaćeš autonomnost u radu. I, naravno, imaćeš svaku logistiku ukoliko bude problema. I mene uvijek možeš pozvati.“ 

Bađi je sa sastanka izašao ni živ ni mrtav: bio je siguran da mu je neko smjestio pušku, kako bi ga elegantno eliminisao iz ,,kombinacije“ u Vrnjačkoj Banji, koju je bio sâm osmislio, tako što će ga poslati u Crnu Goru. Jer, obrazloženje druga Cemovića bilo je predugačko, više političko predavanje koje je, u stvari, skrivalo pravu namjeru njegovog vraćanja u zavičaj. Bađi se vrpoljio u stolici, zbunjeno slušajući cijeli elaborat druga Cemovića o novim iskušenjima u bezbjednosnom sektoru koja su nastupila poslije decentralizacije Službe i novog spoljnopolitičkog kursa Jugoslavije. Čim je Cemović počeo izdaleka, Bađi je predosjetio neku podvalu, i prije nego što mu je saopštio odluku o njegovom povratku u Crnu Goru. Šef Druge uprave je onako familijarno, kao što to znaju crnogorski demagozi, tobož mu povjeravao neke važne službene tajne, tumačeći mu bezbjednosne rizike koji prate novu partijsku politiku otvaranja Jugoslavije prema Zapadu, koje njemu neće biti od neke posebne koristi.

No, Bađi je u jednom trenutku čak i povjerovao da se načelnik Druge uprave zanio objašnjavajući – kao da je na nekom partijsko-bezbjednosnom simpozijumu – da će taj novi neminovni kurs otvaranja Federacije prema Zapadu imati dvostruke i protivrječne posljedice. Veliki priliv Zapadnih turista i masovni odlazak jugoslovenskih radnika u inostranstvo jedna su od glavnih pretpostavki ekonomskog razvoja, ali uzrokuje i određene političke i bezbjednosne rizike, koje Služba mora spremno dočekati. Stoga, politiku otvaranja prema Zapadnoj Evropi, u skladu s novim okolnostima, moraju pratiti i neke izmjene bezbjednosne doktrine, pogotovo prema djelovanju neprijatelja socijalističke Jugoslavije, koji djeluju u inostranstvu. 

,,U novim okolnostima treba koristiti sve resurse koji su na raspolaganju, pa i usluge kriminalaca koji djeluju u Zapadnim zemljama. U tom smislu posebno je važna Crna Gora, jer većina žestokih momaka i kockarskih ajkula, koji operišu od Napulja do Pariza i Dizeldorfa, ljeti se baškare od Budve do Svetog Stefana. Istovremeno se oko budvanske i svetostefanske kockarnice ljeti u julu i avgustu sjate i beogradski kockari, lopovi i siledžije koji drže do svog prestiža. Ponavljam, saglasili smo se na Kolegijumu da si ti pravi čovjek za ovaj zadatak. Tvoja uloga ‘dolje’ od neobične je važnosti, jer tako previjane tipove nijesu u stanju ‘držati na vezi’ lokalni udbaši, koji se bave beznadežno pogubljenim informbirovcima ili kafanskim vicmaherima, striktno se držeći pravila Službe.“

Bađi je blentavo gledao Cemovića, ne kapirajući zašto ponavlja da je Kolegijum Druge uprave, koji je zadužen za neprijateljsku emigraciju, mišljenja da je upravo Branko Burić ,,pravi čovjek“ koji će u Crnoj Gori osnažiti, uvezati, učiniti efikasnijom, saradničku mrežu među bosovima podzemlja. Jer, uostalom svi krimosi, osim Dada Cerovića – koji je devet godina čamio pod istragom, za nedokazano ubistvo u Italiji, u kotorskom zatvoru – već su na ovaj ili onaj način bili vareni pečeni, umreženi duboko u razne vidove djelovanja Službe. 

,,S mangupima nikad do kraja nijesi načisto: uvijek su spremni ‘raditi malu đecu’ onima koje provale da su naivčine, pa i službenicima Udbe. Ukoliko im pružiš mali prst uzeće ti cijelu ruku, pokušaće te fascinirati svojim skupim kolima, garderobom, novcem, uveličavati svoj uticaj među jugoslovenskim kriminalcima i biznismenima u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Austriji. Hvaleći se kako maltretiraju ustaške i četničke emigrante, zabranjuju im ulazak u kazina i kafane jugoslovenskih gastarbajtera.“ 

Bađi je i dalje tupo gledao Cemovića. Imalo je nekoga smisla da ga politički edukuje, ali nije shvatao zašto njemu objašnjava mentalitet delinkvenata, a upravo ga šalje u Crnu Goru, kao stručnjaka za podzemlje. Konačno se načelniku Druge uprave učinilo da je obavio ono što je bio naumio, ustao je iz fotelje, i pružio ruku operativcu Udbe.

,,Mi znamo da si ti dorastao tom zadatku, i zbog toga smo te odabrali. Shvati ovo kao priznanje, i stepenicu prema unapređenju.“ Rekao je Vučić Cemović dok je pratio Bađija do vrata svoje kancelarije, u kojoj je pored reprodukcije čuvenog Titovog portreta Božidara Jakca, napravljenog u Jajcu 1943, bio izblijeđeli kvadrat na zidu iste veličine gdje je do prije par godina visila crnobijela fotografija druga Marka. Bađi je u trenutku pomislio da šef Druge uprave namjerno ne moluje zid svoje kancelarije svježom farbom, kao opomenu operativcima i činovnicima Službe da niko nije nezamjenjiv, pa ni drug Ranković, prvi apostol Službe.

Bađi nije lako i brzo prežalio Beograd, iako je od drugorazrednog murijaša, čija je ciljna grupa bila svijet kockara, kurvi i crnoberzijanaca u Krugu Dvojke, avanzovao u elitu tajne službe, kojima su na raspolaganju bili svi materijalni resursi, diplomatski kanali, kontakti sa savezničkim službama, sloboda u odabiru saradnika i egzekutora za posebne združene akcije prema neprijateljskoj emigraciji, pod pokroviteljstvom Saveznog savjeta za ustavni poredak. 

Inspektora Udbe Bađija Burića upoznao sam desetak godina nakon što se vratio u Crnu Goru, u holu ispred kazina hotela Maestral, u kojemu su lokalni mangupi besposličarili, prežali poznate face sa stranim pasošima, jer Jugoslovenima s crvenim pasošima u doba komunizma nije bio dozvoljen ulaz u kazina, kamoli kockanje. Samo su Jugovići s državljanstvom zemalja Zapadne Evrope mogli igrati rulet i blackjack sa strancima. No, svako pravilo ima i izuzetke, pa spoljni momak kazina Bato Bandić je ćutke, uz naklon, propuštao trojicu penzionisanih doajena Službe. Jedan od njih je Vučić Cemović, koji je prije penzije bio avanzovao u jednog od pomoćnika u saveznom Sekretarijatu za unutrašnje poslove. Drugog sijedog dvometraša s pramenovima riđe kose oslovljavali su ,,Generale“. Jovo Kapa je bio jedan od nekolicine generala Rankovićeve Udbe, za čiju je slavu u podzemnom i boemskom svijetu bila jednako zaslužna njegova ljubavna veza s Davorjankom Paunović, koja je bila i fatalna žena Josipa Broza Tita, koliko i rukovođenje akcijama hapšenja Draže Mihailovića i likvidacije Krsta Popovića, vođe crnogorskih separatista, kao i njegovo ratno junaštvo u Drugoj dalmatinskoj brigadi, u kojoj je istovremeno bio politički komesar i bombaš.

Treći lik je svakako literarno najživopisniji: zbog bolesti kičme i savijenosti u pasu i ramenima dobio je nadimak Božo Kornjača. Sa zift crnom farbanom kosom i brčićima a la Clark Gable izazivao je mješavinu sažaljenja, prezira i neke vrste strahopoštovanja. Jer Božo Kornjača je 1948. poslije svađe na partiji pokera ubio sovjetskog oficira, i Služba mu je zbog rodbinske bliskosti s Pekom Dapčevićem i Veljkom Mićunovićem, zamjenikom Aleksandra Rankovića, koji je bio oženio njegovu sestru, napravila lažni identitet, i poslala ga u jedno malo mjesto u Bosni, dok se Rusi nijesu povukli iz Beograda, poslije Rezolucije Informbiroa. O Konjači su se pronosile mračne legende koje on sâm nije demantovao, čak ih je i podsticao. Samo bi se cinički osmjehnuo na pitanje je li istina, kako je u okviru kaznene ekspedicije Udbe protiv balista nakon rata pucao u usta jednom Malisoru, koji je bio kum njegovog oca:

,,Zini kume, da ti plombiram krajnike“, rekao je Božo Kornjača prije nego što mu je pucao u usta.

Ulcinjanin Aljo Brijač imao je više sreće od Kornjačinog kuma. Oficir Ozne je, po ustaljenoj partizanskoj praksi, odmah poslije ulaska oslobodilačke vojske u Ulcinj naredio strijeljanje okupatorskih kolaboracionista, više nasumice, da bi ostalim građanima utjeerali strah u kosti. Među njima uhapsili su i Alja, mladog brijača, koji je kad je streljački stroj otvorio plotun, pao od straha i pritajio se ispod leševa strijeljanih balista. Čim se smrklo, mladić je neokrznut, neopaženo se izvukao ispod tijela svoga rođaka Džihana Abazija, pripadnika kvislinške milicije. U toku noći domogao se Krajine, i sljedećih nekoliko mjeseci krio se na tavanu kuće jednog rođaka. Onda se preko Crmnice zaputio na Cetinje i zaposlio se u maloj brijačnici u Ivanbegovoj ulici. Niko ga nije tražio – nijesu ga imali zbog čega ni tražiti, jer jedina njegova krivica je bila to što je u toku rata šišao i brijao Talijane i baliste – ali, đavo ne ore ni kopa, i nakon dvije godine u brijačnicu iznenada je banuo oficir Ozne, s tankim crnim brčićima, koji je naredio strijeljanje grupe Ulcinjana, simpatizera Balli Kombetara. 

Kornjača je tražio brijanje i nonšalantno sio u praznu brijačku stolicu. Aljo se bez kapi krvi u licu primaknuo mušteriji, koji ga je oštro motrio u zidnom ogledalu ispred sebe. Brijač je drhtavom rukom sapunjao četkicom za brijanje lice opakog mušteriju, i dok je britvu prinosio Kornjačinim obrazima pred oči mu se pojavio streljački stroj mladih tek mobilisanih vojnika sa crvenim petokrakama na kapi, koji su nasumice pucali. Prisjetio se krvi Džihana Abazija, koja je bila oblila njegov sako i košulju, i dok je prinosio britvu nasapunjenom mušterijinom licu, ispala mu je, kao iz mrtve ruke, snemogao se i stropoštao pored brijačke stolice u kojoj je Božo Kornjača sjedio ljutit i začuđen, ne znajući kakva je to nevolja brijača odjednom spopala. 

Stranci nijesu obraćali pažnju na udbaše u kazinu, jedva su bili primjetni i Jugoslovenima, državljanima Zapadnih zemalja, koji su imali svoje ordinacije, arhitektonske studije, građevinske firme, hotele u inostranstvu. Jedini stranac koji je prema udbaškim doajenima imao poseban respekt bio je Orson, Šveđanin, zakupac kazina, koji bi s vremena na vrijeme Kornjači i generalu Kapi, tutnuo po koji žeton od sto dolara – Generalu je sljedovalo uvijek duplo više žetona nego Kornjači – i oni bi poigrali koju ruku, dok ne izgube darovane žetone koje su sitnili u po jedan dolar, ili bi išli na kasu da ih zamijene za zelene novčanice. General je bio hazarder, kombinovao je malu seriju i orfaneli, a Kornjača je igrao ziheraški crveno ili crno polje, i ukoliko promaši dva puta zaredom pravio je pauzu. Na kraju noći Kornjača je redovno odlazio na kasu, a general obično švorc dočekivao zoru u kafiću ispred hotela, s krupijeima i dvojicom mlađih markantnih kockara, koji su ličili na plejboje s naslovnica tabloida. Mlađi od dvojice imao je švedski pasoš – njegova prva žena bila je Šveđanka – persirao je generala, koji je takođe pokazivao simpatije prema ljepuškastom uglađenom liku, jer je s njegovim ocem bio u Lovćenskom partizanskom odredu, u prvim mjesecima ustanka protiv talijanskih okupatora. General mladog čovjeka nije oslovljavao kao ostali: po njegovom nadimku koji je turskog porijekla i znači ,,krv hrabrog čovjeka“, nego samo ,,Željko“, kako su ga još zvale njegova majka i druga supruga, profesorica književnosti, rodom s Cetinja.

Arkan i Zeko – zapravo Nikola Zeković – koji je bio oženjen švajcarskom državljankom, druga su generacija kockara i lopova s inostranom adresom, koji su sarađivali sa Službom u vezi s neprijateljskom emigracijom. Udba je nakon Titove smrti, počela davati ljudima iz podzemlja najpovjerljivije zadatke, koji su ranije bili namijenjeneni samo profesionalnim agentima. Zeković nije bio kiler, kao Arkan i Giška, nije volio fizičko nasilje, ali je kockao s industrijalcima, šeicima, starim emigrantima. Istina, u Visbadenu i Frankfurtu bio mu je zabranjen ulaz u kazino, jer su ga direktori kockarnica optužili da je ,,namještao rulet“.

Iskusni krupijei u prestižnim kazinima brzo su shvatili da nijesu čista posla u igri Zekovića, jer je kuglica prečesto padala na sektor u koji je Crnogorac neprestano igrao dozvoljeni maksimalni iznos na plen. Kasnije su provalili da je Zeković s dva Poljaka, Zbigniewom Herbertom i Arturom Dmochovskim, pronašao foru za rulet, koju su kasnije – pošto su ,,omrčili“ još kazina u Portorožu i Valleti – za milijardu lira prodali Talijanu Giancarlu, zakupcu kazina na Svetom Stefanu.

Bađi Burić je ,,držao na vezi“ Zeka – Arkan i Giška su povremeno učestvovali u akcijama koje je organizovala crnogorska Služba, ali njihovi šefovi su bili u saveznoj Udbi – koji je bio veliki zalogaj za jednog provincijskog inspektora Udbe, ali on nije pristao mijenjati Bađija koji ga je vrbovao za Službu s nekim nadobudnim načelnikom. Jer Zeko i Bađi nijesu bili tipični kljun i komita, kako se u šatrovačkom slengu nazivaju agent i njegov doušnik. Zeko ga je više smatrao ortakom, kojemu će on svojim vezama u podzemlju i među poslovnim svijetom otvoriti neka saznanja koja nijesu imali stari doušnici Udbe. Bađi je zagotivio Zeka, njegove manire, šarm, neposrednost i smisao za humor. Kockaru se adrenalin ne potroši samo za ruletom ili stolom za poker: avanturistima je primamljiv i tajni svijet agenata, koji njih prate i opserviraju. Zapravo Zeko nije imao drugih motiva – poput onih delikvenata kojima je visila robija za vratom ili su bili iz partizanskih familija – da sarađuje sa Službom. Posjedovao je švajcarsku šaru i njegov životni stil je nalikovao osobama iz probranog jetseta. S vremena na vrijeme on bi zovnuo Bađija iz javne govornice, u Austriji ili Njemačkoj, i dogovorenim šiframa zakazao mu sastanak.

Ubrzo se pokazalo da Zekov galantni stil otvara mnoga vrata koja su bila nedostupna najiskusnijim Udbinim rezidentima. Ulaz u srce ustaške emigracije omogućio mu je Krunoslav Prates, kockarski ovisnik i vlasnik štamparije koja je tiskala emigrantske listove i propagandni material. Zeko je Pratesa šlepao u igrama na ruletu, posuđivao mu novac, i preko njega dobijao informacije o namjerama i akcijama braće Jelić, starih predratnih emigranata, predvodnika jedne od rijetkih organizacija gdje nijesu bili ubačeni udbini agenti. 

Bađiju je vrbovanjem Nikole Zekovića porastao rejting kod šefova, iako mu je Vučić Cemović i ranije davao zadatke nakon kojih nije ostajao pisani trag u arhivi Službe. Cemović je bio ponosan na svoju pronicljivost: nijedan drugi udbaš nije se toliko bio srodio sa svojim saradnicima kao inspektor Burić. I prefigani beogradski fakini otkidali su na Bađijev zarazni smijeh, koji se smijao često sâm sebi pošto bi ispričao anegdote o cetinjskim kockarima i čudacima. Na trenutak bi ove previjane tipove toliko opustio da su mu ponekad ispričali stvari od kojih ih je poslije mogla zaboljeti glava. Njih, ali i onoga kojemu se ispovijedaju. Domaći lauferi koji su se šunjali oko miločerskog kazina primjećivali su i druge Bađijeve osobine. Pretjeranu servilnost prema svima koji su dolazili iz Beograda ili inostranih adresa. Pogotovo im je smetala njegova snishodljivost prema Arkanovim kompanjonima, Bomboni i Kolu, i u tipičnom cetinjskom maniru dali su mu nadimak Burilo, sprdajući se s njegovom pljosnatom figurom.

Začudo Bađi Burić nije bio među preletačima u Antibirokratskoj revoluciji, koja je najavila slom titoizma i drastičnu diferencijaciju u službama bezbjednosti. Udbaši vrbovani od beogradskih ideoloških i obavještajnih centara očekivali su da će im se Bađi pridružiti, ako ni zbog čega drugoga a onda zbog toga što su svi njegovi saradnici jedva dočekali raspad sistema od kojega su se bojali, koji ih je iskorištavao za najprljavije stvari a zauzvrat im davao tek mrvice. Štoviše, mnogi od njih su za sebe vidjeli šansu u ,,događanju naroda“, masovnom pokretu, u kojemu je bilo mjesta za sve, pa i za robijaše i internacionalne gangstere. Neki od njih su postali postali vođe paravojnih jedinica u ratovima protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a Arkan još i predsjednik parlamentarne stranke.

Bađi Burić je predao zahtjev za penziju u četrdeset osmoj godini života, i ponovo postao čovjek-sjenka, kao početkom šezdesetih godina u Beogadu. Opet se vukao po neuglednim stanovima, ali više nije igrao poker nego remi: u sitnu lovu, s penzionerima i propalicama. Izbjegavao je susret s bivšim kolegama iz Službe, a poslaniku Liberalnog saveza Jablanu, rekao je poluglasno da će na izborima u decembru 1992. glasati za indipendiste, jer vlast se udružila s četnicima protiv kojih se borio njegov otac, i za koje je vjerovao da su za vijek i vjekov nestali s istorijske pozornice.

Bađi je znao sve trikove kamufliranja, ali niko se živ s biografijom udbaša u vrijeme promjene ideološkog sistema i raspada države, na tako skučenom prostoru od dvije paralelne ulice, nije mogao izgubiti iz vidokruga prijatelja i neprijatelja. Istina, on nije imao lične neprijatelje, jer nikad nije bio pretenciozan niti moćan da bi ga neko čekao na nišan, ali jedne oktobarske noći 1992, na vrata njegovog stana na Dvorskom trgu, kao bez duše je pokucao Pop, debeli kibicer, koji je cijeli život policajcima i krimosima prenosio intrige i sitno se grebao od njih.

,,Poslao me Arkan, da te dovedem“, bio je zadihan, blijed u licu.

,,Đe je Arkan“, Bađi ga je gledao kao da mu je rekao da ga traži njegov otac Đorđije, koji je poginuo prije skoro pola vijeka.

,,U hotelu Crna Gora. Pitao je đe si, i ko bi te mogao dovesti.“

Bađi se namah obradovao ovome glasu, a onda se uplašio. Zašto se sjetio baš njega? Je li možda Komandant, kako su ga zvali njegovi Tigrovi, načuo da Bađi simpatiše separatiste? Prošle su mu kroz glavu mnoge slike iz vremena komunizma, kad je Arkan govorio da je jugoslovenski opredijeljen i da je nacionalni Crnogorac. Ali ljudima iz njegovog svijeta nacije i ideologije su samo dekor za ispoljavanje prestiža i moći. Tako je sin komunističkog pukovnika prije godinu dana došao na Badnje veče 1991. – zajedno s probranim Tigrovima, njegovom paravojnom jedinicom – da zaplaši Cetinjane, zagovornike autokefalnog statusa pravoslavne crkve u Crnoj Gori. S Amfilohijem Radovićem, mitropolitom Srpske pravoslavne crkve, ispred Cetinjskog manastira naložio je cerovo drvo, koje je sjećanje na vatru vitlejemskih pastira, što su je zapalili u pećini, kad se rodio Isus Hristos, božansko novorođenče.

Arkan je u foajeu ispred hotelskog kazina sjedio na čelu dva spojena stola. Bađi se bio zadihao uz stepenice, iako je kockarnica na prvom spratu, a kad je ugledao komandanta Tigrova, ušeprtljio se kao nekad pred Mujom Kovačevićem. Malo je oklijevao prije nego što je krenuo prema momcima u kožnim jaknama i mladolikom čovjeku u elegantnom Versace sakou s maramicom u spoljnom džepu. 

,,Gde si bre, Bađi? Nigde te nema. Pitam gde je Bađi, i niko ne zna. Ko da si u zemlju propao.“

,,Penzija, Komandante. Duboka ilegala.“ Bađiju je samo izletjelo ,,komandante,,, i onda počeo da se smije nekontrolisano, na nervnoj bazi. Za trenutak svi za stolom instinktivno su pogledali Arkana, čekajući njegovu reakciju: kad se on nasmijao, i ostali su prsnuli u smijeh.

,,Dođi Bađulence, nisam mogao doći u Crnu Goru a tebe da ne vidim.“ Rekao je to pokroviteljski, kao da mu je u pitanju mlađi rođak. Bađi je znao da Arkan folira, jer prošle godine za Badnji dan nije ga se sjetio, a dolazio je još par puta u vezi transporta cigareta za Bosnu i Baranju. Pomislio je da je ,,komandant“ i sad dobro raspoložen, jer je napravio dobar posao s ovdašnjom ekipom koja ima monopol šverca cigareta. 

,,Ajmo Bađi, da bacimo koju“, ustao je i iz džepa izvadio novčanicu od hiljadu maraka i tutnuo je penzioneru u mesnatu ruku. ,,Ne volim da mi kriziraš.“

Arkan je pokrivao žetonima srednji sektor ruleta, na isti način kako je to radio Nikola Zeković, i poslije nekoliko udaraca od po desetak hiljada DM Bađi je bio siguran da je neko ,,namjestio“ rulet, jer nije bilo uobičajene direktora kazina i nervoznog mijenjanja krupijea za stolom, kad kockarnica gubi veliki novac. Igra nije trajala više od tri sata, i Arkan je imao žetona u vrijednosti više od trista hiljada DM. U jednom trenutku pogledao je na sat, i rekao: ,,Dosta je igre večeras.“ Krenuo je na kasu, zajedno s dva krupijea koji su nosili gomilu žetona od hiljadu DM. Pošto je blagajnik izbrojio žetone i isplatio novac, Arkan se okrenuo prema Bađiju, tutnuo mu još pet smeđih novčanica Deutsche Bundesbak s potretima braće Grim. Onda se mangupski okrenuo prema kibicerima:

 ,,Pripazite mi Bađija.“

Bađi se poslije susreta s Arkanom vratio među žive: vratio se u svoj jednosobni stan u Budvi, koji je bio prije petnaest godina razmijenio za svoju nekadašnju garsonjeru u Kosovskoj ulici. Na Cetinje je uglavnom boravio u zimskim mjesecima, i već oko Đurđevdana, spuštao se na primorje, čekajući stare krimose koji su u međuvremenu, u vrijeme prvobitne akomulacije postkomunističkog kapitalizma, postali ,,ugledni biznismeni“, vlasnici hotela, restorana, kazina, noćnih klubova, biznis centara, benzinskih pumpi… Oni su u vrijeme međunarodnih sankcija Srbiji i Crnoj Gori – u kojima su ove republike bile kriminalizovane zbog ratnih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – postali dio nove društvene elite koja je s osjećanjem pomiješanog prezira i sažaljenja gledala na nekadašnje poslodavce iz Druge uprave Državne bezbjednosti. 

O svojim mladenačkim avanturama u ljetnjim baštama restorana opušteno su lamentirali u društvu duplo mlađih pratilja pušeći tompuse i ispijajući koktele. Imali su stanove i rezidencije u turističkoj metropoli, a u kazina su išli s vremena na vrijeme, toliko da ih mine želja. Bađija su i dalje gotivili stari mangupi, jer nije kao murijaš izigravao neku pataricu, i uvijek je imao vremena da ih sasluša, i preokrene na šalu njihove ponekad potpuno blesave prijedloge u vezi akcija prema političkim emigrantima, stranim špijunima i neprijateljima SFRJ. 

Nije ga napustio smisao za humor ni u penziji: zabavljao je nove ,,kontroverzne biznismene“ svojim slonovskim pamćenjem, smiješnim anegdotama na račun nekadašnjih šefova Udbe, imitiranjem Milivoja Majke i Vuksana Vrbice, kao cijele galerije kockara, kurvi, drukera i ostalih likova koji su posjećivali divlje kockarnice.

Bađi se ponovo primakao Službi pošto se krajem devedesetih godina vladajuća politika u Podgorici nakon sukoba sa Slobodanom Miloševićem distancirala od četničke ideologije. Novi šef republičke Udbe Maraš, koji se dugo godina kalio u saveznoj Udbi, predložio mu je da zamrzne penziju i vrati se u Udbu, jer u neravnopravnom ratu s Beogradom dragocjeni su stari kadrovi koji poznaju ,,ulicu“, ali i stare udbaše i saradnike. Bađi nije prihvatio ni odbio ponudu, jer nije do kraja vjerovao starom udbašu koji je većinu karijere proveo u Beogradu. Na kraju ga je Maraš ubijedio da može koristiti državi iz drugog plana, da neformalno i dalje održava kontakte s gangsterima koji su i dalje su u raznim igrama, gdje se preplijeću kriminalno i političko podzemlje i tajne službe. 

Izgledalo je da Bađi Burić ne stari kao drugi insani, kao njegovi mnogo moćniji kolege iz komunističkog vakta koje je pregazilo vrijeme. S dvadeset godina bio je starmali: barem petnaest godina stariji od svog kalendarskog godišta, a kao šezdesetogodišnjak izgledao je mlađi najmanje dvadeset godina. Mesnato lice mu je i dalje bilo zategnuto, i nijedne bijele dlake nije imao na glavi. Ni njegova interesovanja se nijesu mijenjala. Jednako je bio opčinjen Podzemljem i Službom, kao propali student prava i na pragu starosti, kad većina ljudi vodi za ruku unučiće i prati vremensku prognozu. 

No, ako je Bađi ostao isti kao što je nekad bio, svijet oko njega se neumitno promijenio: komunizam koji se svakome – i onima mnogo pametnijim od njega – izgledao tako moćan i zastrašujući nestao je preko noći, bez borbe. S nestankom komunizma mnoge njegove bivše kolege i saradnici kao da su izgubili svrhu svog življenja. Ove ljude-sjenke, bivše pripadnike Službe, koji po navici još svako jutro kupuju Pobjedu, nekadašnji list Socijalističkog saveza radnog naroda Crne Gore, Bađi je brzo zaboravio, kao i oni njega. Ali, i oni su njega izbjegavali, jer su čuli kako je pobenavio: da otkriva i konstruiše različite priče o akcijama Udbe protiv neprijateljske emigracije, čak i u onima slučajevima u kojima nije učestvovao ili ih je čuo iz druge ruke. 

Odavanje tajni za bivše agente – i diplomate – najstrašniji je esnafski zločin: jednak je veleizdaji. Jer, pripadnici tajnih službi su u jednu ruku monasi, posljednji bedem zaštite i očuvanja naroda i države. Iznositi na vidjelo tajne podatke i akcije skaredno je, skrnavljenje je svete tajne, poput sveštenika koji javno iznosi ispovijesti vjernika koji mu je povjerio svoje grijehe. Ali, šušorenje bivših udbaša o tome da Bađi kompromituje njih i Službu bilo je samo djelimično tačno. 

Bađi je uvijek govorio o Službi i kriminalcima, o onim znanim, koji su se mogli redovno čuti u cetinjskim kafanama i budvanskim ljetnjim baštama, ali bi s vremena na vrijeme pomenuo i nepoznata imena koja su misterozno zvučala, poput Stanka Čolaka ili Srećka Šimurine. No, nikad se nije izlanuo o tome ko je naređivao i izvršavao udbine specijalne akcije. Nagovještavao je svoju važnu ulogu u obračunu s emigracijom, ali kadgod bi neko pomenuo egzekutore istaknutih ustaških i četničkih aktivista, na primjer bivšeg direktora Ine Stjepana Đurekovića – nekolicina kilera Udbe svojevremeno su se hvalili da su učestvovali u ubistvu emigranta za kojega se kasnije saznalo da je bio agent BND – zaćutao bi, ili prebacio priču na nešto sporedno. 

 Rijetki su bili tipovi iz Službe, poput Vučića Cemovića, koji su Bađija, ovisnika o kocki, lako čitali, ,,kao bukvar“. Cemović se uoči sloma komunizma, raspravljajući o crnogorskim kadrovima Udbe, povjerio saveznom ministru Ćulafiću: ,,Branko Burić je jedini rođeni obavještajac među našim kadrovima ‘dolje’, i njegova glavna prednost je upravo u nekonvencionalnosti, u tome da se svakome može uvući pod kožu. Ove osobine ga, istina, s druge strane karijerno limitiraju.“ 

Druga Bađijeva osobina, koja je takođe, zavisno od okolnosti, prednost ili mana, bila je u tome što ga je rijetko ko ozbiljno shvaćao. I on je imao podvojeno osjećanje u vezi s tim potcjenjivanjem: odgovaralo mu je da ga potcjenjuju kad je pripremao neku lukavost, a opet smatrao je nepravednim što su drugi, sa višim školskim kvalifikacijama, preko lažne ozbiljnosti i moralno-političke podobnosti, stvarali autoritet na račun njegovih postignuća. 

Bađi je sa mnom je bio oprezniji nego s drugim krupijeima u kazinu Maestrala, i nijednom nije pokušao da me uvuče u njegove spletke povezane sa stalnim igračima i osobljem kazina. On je u stvari zazirao od ulaska u kazino, i neprestano se muvao oko hotelskih barova, terasa, restorana. No, kad smo se ponovo sreli, poslje dvadeset godina u kafani Napoli, koji je pored njegovog cetinjskog stana na Dvorskom trgu, shvatio sam da on o meni zna puno više nego što sam pretpostavljao. Rijetko sam svraćao u Napoli, jednom sedmično ili jednom u petnaest dana, ali kad sam ušao u kafanu tog aprilskog dana imao sam osjećaj da Bađi – koji je sjedio sâm za malim okruglim stolom pored šanka – čeka baš mene. Nijesam namjeravao sjesti s njim, ali on je neobično hitro za njegovu težinu ustao i čvrsto mi stisnuo ruku.

,,Izvoli, na piće. Dugo se nijesmo vidjeli. Rekli su mi da ste se nedavno vratili iz Slovenije.“ Činilo se da je malo zbunjen. Rekao je ,,Izvoli“, a onda me persirao.

,,Hvala“, sio sam bez razmišljanja. 

I ja sâm sam bio iznenađen. Nije mi ni dlaka na glavi pomislila da ću u Napoliju sresti Bađija Burića, premda sam znao da je naslijedio stan u bivšoj kući vojvode Gavra Vukovića, koji su poslije rata proleterske vlasti dodijelile Raduši Burić, udovici Đorđija Burića. Stan je prethodno bio konfiskovan od narodnog neprijatelja Eda Bartulovića, bivšeg načelnika u Zetskoj banovini, koji je u toku rata bio talijanski i njemački sudski tumač. Sjetio sam se, kao kroz maglu, da sam jednom s majkom srio drugaricu Burić, visoku mršavu ženu u tamnom kostimu s pletenicama svijenim u vijenac oko glave na starinski način. Pitanje je bih li se uopšte sjetio udovice Burić da nije na tako neobično splijetala kosu, i da li bih sedam godina kasnije dok sam kao polumaturant protrčao pored Kuće Vukovića obratio pažnju na posmrtnu plakatu s njenim likom, zakačenu špenadlom na drveni okvir iznad ulaznih vrata. Poslije toga sam više puta mahinalno okretao glavu prema kući na kojoj je cijelu jesen 1974. visila plakata, sve dok je južni vjetar nije odnio zajedno s opalim lišćem prema Kući Matanovića. 

Godinama su vrata i škure na prozorima Kuće Vukovića bile zatvorene, sve do penzionisanja inspektora Burića, nakon Antibirokratske revolucije. Prve dvije penzionerske godine – dok sam još bio na Cetinju – Bađi se bio zavukao u svoj stan, jer ispred njegovih vrata indipendisti su organizovali antiratne mitinge: pjevali su patriotske pjesme u slavu Crne Gore i protiv agresije na Dubrovnik. Bađi je u vrijeme protesta zatvarao škure u pola dana, i pod električnom rasvjetom u dnevnoj sobi, s Baćom Brnovićem, penzionisanim carinikom, igrao partije šaha u milione devalviranih dinara, za čiju vrijednost se moglo kupiti tek kutiju drvenih šibica.

U trenutku su nam se susreli pogledi. Ispod poluspuštenih kapaka zjenice su mu bile hitre i žive. ,,Jednom policajac vazda policajac“, pomislio sam. Ova izreka se može parafrazirati i za druge esnafe, trgovce, kockare, glumce… ali atribut ,,bivši“ nigdje nije toliko proskribovan kao u pitanju pripadnika službi koje čuvaju ustavno uređenje i vladajuću ideologiju. Jer, u psihologiji izvjesnog broja onih koji su na neki način ovisni o denunciranju ili su ucijenjeni od svemoćne tajne policije, strah je pomiješan s gađenjem i osvetoljubivošću.

Bađi se pravio pomalo rezigniranim i nostaligičnim. Podsjećao se na vrijeme dok je bio mlađi krupije u Maestralu, na kockare koji su u međuvremenu umrli, onda je pomenuo svoj boravak u Portorožu s Nikolom Zekovićem i Doktorom Šarom, koji je kasnije osuđen u Sloveniji na dvije godine zatvora zbog prevare u kazinu. Kazino u Portorožu mu je bio šlagvort da me propita o hotelu Park u Novoj Gorici, o Talijanima koji su bili glavna klijentela hotelskog kazina, zakonu o kocki u Deželi. U stvari zanimalo ga je zašto sam toliko dugo ostao u tom malom pograničnom mjestu. Jesam li početkom devedestih otišao iz čista mira ili sam bio u sukobu s nekim opasnim krimosom? Je li tačno da vlasnici kazina iz Nove Gorice žele preuzeti kockarnicu u Maestralu? Teško se suzdržao da priupita jesam li posrednik u tom najavljenom aranžmanu, na kraju nije mogao izdržati da ne ubaci političku aluziju zašto sam se vratio u Crnu Goru baš 2006. godine, uoči referenduma za nezavisnost.

Pravio sam se da ne razumijem njegova podbadanja, jer nije bio agresivan kao većina ljudi koji izgube nekadašnju moć ili značenje. Posmatrao me je ispod oka, odmjeravao moje reakcije na njegova pitanja, i kad je shvatio da ga čitam kao bukvar, prebacio se na priče o djetinjstvu, o tome da pamti moga đeda, majkinog oca, čovjeka-sjenku, i da je i on bio zaljubljen u Stanislavu, kao i ostali klinci i pubertetlije Dvorskog trga, od sedam do sedamnaest godina. Pogledao sam ga iznenađeno, jer dok se muvao oko kazina u Miločeru nikad ga nijesam vidio u ženskom društvu, i nijesam bio siguran je li aseksualan ili je neku svoju vezu, recimo, s bivšom krupijejkom ili ocvalom noćnom damom, koja je svojevremeno bila na oku murije, krio u devet jama.

U trenutku, Bađijeva nezgrapna figura cirkuskog medvjeda koja se gegala u hodu djelovala mi je djetinjasto bizarno, kao neka ogromna beba u nadrealnim slikarskim kompozicijama Dada Đurića. Uz to, prostodušni glasni smijeh bivšeg inspektora Udbe bio je anestezirajući i na mene, pa sam se toliko opustio da sam zaboravio koliko je sati, sve dok nije zazvonio mobilni telefon. Zaboravio sam dogovor s Borilovićem, bibliotekarom nacionalne biblioteke, s kojim sam bio zakazao sastanak u vezi s fotokopijom djelova trotomnih memoara Dejana Medakovića, sekretara Srpske akademije nauka i umetnosti, o istoriji njegovih predaka, od kojih je jedan bio Njegošev sekretar. 

Bađiju Buriću i meni putevi su se mimiolazili narednih mjeseci, jer se on i tog proljeća 2010. po običaju selio u svoj budvanski stan, a i kad je svraćao na Cetinje nije zalazio u Gradsku kafanu, gdje sam obično kafenisao. Bivši udbaš je više volio manje lokale, neugledne budžake, gdje nije izložen mnogim pogledima. Poslije odlaska u mirovinu njegova nelagoda u prostoru s mnoštvom ljudi se pojačala, pa je dobio jednu vrstu agorafobije. Svjestan da svoju gromoradnu tjelesinu ne može učiniti neprimjetnom u mnoštvu nelagoda se pretvarala u jednu vrstu panike koju je s mukom potiskivao. No za Malu Gospođu, malu slavu ili prislužicu Nikovića, koju je majka počitovala i nakon što se udala, i svake godine – krijući od oca – upalila bi voštanu svijeću i prekrstila se, ponovo se pojavio Bađi na vratima Gradske kafane. U času pomislih da se i stari udbaš u skladu s novim običajima konvertovao iz ateiste u novopečenog vjernika, i da je proslavu Prvog maja zamijenio slavljenjem Božića i krsne slave, kako bi okajao svoju špijunsku i kockarsku dušu. 

Osmjehnuo sam se njegovom pomalo namještenom blentavom izrazu, koji me je odnekud podsjetio na dane kad je majka, krijući od oca, imala svoj ritual za Gospođindan. Stanislava je noć uoči Gospođindana pekla patišpanj a sjutradan uzimala službeni izlaz iz biblioteke, od deset sati do podne. I meni je dopuštala da ne idem u školu, kako bismo zajedno zapalili voštanu svijeću na starom svijećnjaku koji su Nikovići zaplijenili u prvom pohodu na Dubrovnik 1806. godine, u doba rata s Napoleonom, i predavali s koljena na koljeno muškom nasljedniku, cijelih šest pasova, sve do ujaka Mirka. Mirko Niković je i sâm sebe smatrao izrodom glavarske familije, i samovoljno je, bez Stanislavina znanja, stavio svijećnjak u sestrin baun s njenom ostalom đevojačkom ormom koju je donijela u kuću Roganovića. 

,,Ajde, svrati na kafu“, mahnuo sam mu mahinalno.

Nešto me śenjalo da Bađi nije slučajno navratio u Gradsku kafanu, nego da je upravo mene tražio. Ubrzo nakon što je naručio kafu bilo je jasno da me predosjećaj nije prevario. Jer poslije kurtoaznog uvoda o turističkoj sezoni, i pitanja više reda radi o tome jesam li definitivno odustao od krupijejskog posla – pripomenuo mi je da novi vlasnik kazina u hotelu Avala, Rus iz Moskve, traži iskusnog krupijea supervizora – a pošto sam se pravio blesav, kao da nijesam čuo što pita pogledao me značajno. Napravio je dramsku pauzu, kao da provjerava, više sebe nego mene, o smislu onoga što je odlučio da me pripita.

,,Čujem da pišeš roman?“

,,Zagovaram se. U mirovini sam, kako bi rekli Hrvati.“

,,Kad sam to čuo, pomislio sam da bih ti mogao pomoći, iako ne znam što ti je tema. Jer su se naši putevi susrijetali, i mnoge stvari bi mogle umrijeti sa mnom, koje su vjerujem veoma interesantne.“

,,Pretpostavljam da znaš puno pikantnih stvari. Ti si bio na izvoru informacija Udbe i kriminala. Samo je problem što vi obavještajci, po prirodi stvari, ne otkrivate ono što bi čitaocu bilo najinteresantnije.“

,,Ja nemam više obaveze prema nikome. Država za koju sam radio je nestala, a i većina operativaca i saradnika iz vremena kad sam bio aktivan više nijesu među živima.“

,,Tvoje priče bi bile interesantne tabliodima, voditeljima talk showa, piscima koji se bave radom Udbe, raspadom Jugoslavije, antijugoslovenskom emigracijom, mafijaškim obračunima. Publika ovdje i u Beogradu gladna je takvih pikanterija.“

,,To su lešinari. Oni informacije koriste dozirano, manipulišu, kako odgovara njihovim gazdama.“ 

,,Udba je stvarala takav milje, koji se izlio u najmalignijem smislu pošto je ukinuta cenzura Partije.“

,,Donekle si u pravu, samo nije to potpuna slika stvari ukoliko ne uzmeš u obzir da se ovđe desio trostruki slom koji nije zabilježen u dvadesetom vijeku: raspad države, promjena ideološkog i političkog sistema, i unutrašnji rat.“

Posmatrao me cijelo vrijeme ispod oka ne bi li provalio kakav utisak ostavlja ne mene. Poslije posljednje rečenice o Udbi i raspadu Jugoslavije primijetio je da sam se trgnuo, i nastavio da izokola obrazlaže kako su Udbu, po sovjetskom modelu, stvarali bivši rezidenti i oficiri NKVD-a, Tito, Krajačić i Kopinić. Još je dodao da su jugoslovenski komunisti vremenom unaprijedili metode Lenjinovih i Staljinovih službi, na sličan način na koji se sovjetska Čeka koristila iskustvima Ohrane, ruske tajne policije.

Bađijeva upoređenja – u krupnim potezima – koja su karakteristična za Crnogorce, učinila su mi se nategnuta, kao priprema nekog malog lukavstva. Jer mi je upravo htio mi je staviti do znanja da sam ga možda potcijenio. Smjestio u milje ovdašnjih operativaca čiji vidici i djelovanje ne sežu dalje od njihovih načelnika, opserviranja Informbirovaca, prisluškivanja kafanskih intriganata i ponavljanja ideoloških mantri o bratstvu-jedinstvu, Titu i Partiji.

Pomislio sam još da se dugo pripremao za ovaj razgovoro, kako bi me fascinirao, uhvatio u raskoraku, ne bi li od mene dobio informacije o nekim obračunima u inostranstvu srpskih i crnogorskih kriminalaca, saradnika srpske i crnogorske Udbe, u kojima je glavni akter bio Miro Niković, moj rođak po majkinoj liniji. No, ovo sam odmah odbacio, jer moj brat od ujaka, vuk samotnjak, već dugo nije na radaru službi ni podzemlja. On uostalom više ne razlikuje stvarne od nestvarnih doživljaja, i svaki mjesec dobija depo injekcije za šizofreniju. Prije toga su mu u milanskom zatvoru elektrošokovima spržili centre za agresivnost i usporili urođenu motoriku: hitrog i okretnog ,,Čakalja“ – kako ga je nazvao Miśo Rakunov – učinili su usporenim i ukočenim poput robota.

Ovoga puta sam kardinalno promašio, jer Bađi je ponovo postao nebitan Službi, a otkačili su ga i njegovi bivši drukeri i saradnici. Malo se pokunjio, pogledao me je nekako dječački, kao učenik koji je opčekivao višu ocjenu od nastavnika. Pomislio sam da ga je počelo kopkati što će s njim umrijeti mnoge stvari o tajnim akcijama Udbe, likvidacijama neprijateljske emigracije. Konačno, i o njegovoj ulozi koju su namjerno ili zbog lakomislenosti većina potcjenjivali. 

Ćutali smo cijela dva minuta, o onda sam pozvao konobara da bih malo zabašurio tešku tišinu. Predložio sam da popijemo po jedno žestoko piće. Ja sam naručio votku a on lozu, i onda je počeo opet izokola, oprezno, objašnjavati da je jugoslovenska Udba primjenjivala metode, poput drugih tajnih policija zemalja koje su imale prijetnje terorizmom, Izraela, Turske, Irana. Još je rekao ono što sam znao o tehnologiji odlučivanja i odobravanja za likvidacije neprijateljske emigracije. Na vrhu piramide posebne neformalne strukture bili su Vladimir Bakarić, Lazar Kolliševski i Stane Dolanc, predsjednici Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka i Predsjedništvo SFRJ. Slušao sam ga, iako sam ove verzije čuo od onih koji su prepričavali izvode iz emigrantske štampe još osamdesetih godina. A i sami kriminalci koji su radili za Službu diskretno su pominjali Stana Dolanca, šefa Službe za zaštitu uistavnog poretka SFRJ, kako bi im rastao rejting u podzemlju. Štoviše, neki od njih su izmišljali terorističke akcije prema emigrantima i njihovoj imovini vjerujući da su komunizam i Jugoslavija vječni.

Barem deset udbinih kilera – Beograđana mahom crnogorskog porijekla – podnapiti u kasnim noćnim satima, došaptavali su svojim pajtašima ili nagovještavali da su u Wolfratshausenu, blizu Minhena 1983. ubili emigranta Stjepana Đurekovića, bivšeg direktora zagrebačke Ine, u štampariji Kunoslava Pratesa, tajnog agenta Udbe. Samo ubistvo, kako je vrijeme odmicalo, dobijalo je mitske razmjere. Umnožavale su se verzije o ruskoj vatrogasnoj sjekiri kojom je zatučen komunistički direktor, autor više antijugoslovenskih pamfleta u emigraciji, njegovoj krvi koja je prskala po plafonu garaže i razlijevala se po štamparskoj presi. Jedni su tvrdili da je likvidaciju izveo Arkan a drugi Giška. Treći su tvrdili da Arkan nije ni bio u štampariji nego da je on sâm proturao priču o svom učešću u ubistvu Đurekovića, i da Njemačka traži od Jugoslavije njegovo izručenje zbog ubistva političkog emigranta, koji je bio čovjek BND, a ne zbog pljačke neke banke, u vrijeme kad on i nije bio u toj državi.

K tome, do cetinjskih i budvanskih kafana stigla je priča da je upravo inspektor Branko Burić, u kazinu Bora Psa, u Minhenu, upoznao Gišku i Pratesa, koji je kasnije ubicama dostavio ključ od štamaprije, gdje je bivši direktor jugoslovenske naftne kompanije trebao štampati još jedan svoj pamflet protiv Tita i komunističke diktature.

,,Je li istina da su hrvatska i crnogorska Udba sarađivali u likvidaciji Đurekovića.“ Odlučio sam da mu pokvarim koncepciju ispipavanja terena, i da ja preuzmem inicijativu.

,,Republičke službe su sarađivale u akcijama protiv subverzivnih aktivnosti neprijateljske emigracije, ali akcije su obično vodile udbe iz matične republike emigranta. Tako su obično Hrvati djelovali prema ustaškoj emigraciji, Srbi su se bavili četnicima a mi smo se uglavnom informbirovcima.“ Ovlažilo mu se čelo, vrpoljio je svoju veliku zadnjicu u stolici. Očekivao je da ga pitam o njegovoj ulozi u pripremi ubistva hrvatskog emigranta, kojega je bio vrbovao BND. 

Krenuo sam bez uvoda, đonom, kako bih razbio Bađijevu koncepciju čija je namjera bila da, po uzoru na poznate autore publicističkih knjiga o tajnim službama, poput Vjenceslava Cenčića i Marka Lopušine, o doajenima špijunskog svijeta i specijalnim akcijama Udbe, koje su imale određeni stepen ideološke pristrasnosti i autocenzure, plasira intrigantne, ali frizirane informacije. Još sam provalio da je pripremio široki uvod, s patinom ovdašnjeg pripovjedačkog folklora, začinjenog anegdotama koje sam već slušao, u raznim verzijama, od manje ili više talentovanih pričalica u dugim zimskim satima dok su krupijei i konobari nestrpljivo čekali nekog zalutalog igrača. 

Presjekao sam ga, jer sam znao da, s druge strane, lukavi agenti, premazani svim mastima, postanu male bebe, nesigurni, pa i prestrašeni u susretu s piscima i novinarima, ukoliko im trebaju ispričati nešto o sebi, ili događajima u kojima su i sami bili akteri. Jer su imali dovoljno prilika da spoznaju koliko je piscima knjiga o tajnim službama i novinarima bulevarske štampe tanka linija između laži, poluistine i istine. Zato su više voljeli palamuditi – ukoliko nijesu dobili naređenje da nekoga kompromituju – o opštim mjestima, pričama bez glave i repa, bez pominjanja stvarnih imena: saradnji Udbe sa stranim službama, vrbovanju bosova podzemlja, odnosu doušnika s agentima i načelnicima Službe, koje su interesantne konzumentima žute štampe, prostodušnim i dokonim osobama u frizerskim salonima, na benzinskim pumpama, u kafanama i penzionerskim klubovima. 

Bađi je brzo ukapirao da me je potcijenio, pozvao je konobara i naručio još jednu rakiju. Malo se vrpoljio, a onda se sjetio nečega što bi ga moglo izvući iz neprilike:

,,Ovdje su na Titovom trgu, prije skoro četrdeset godina, u isto vrijeme bila dva rođaka, dva nasljednika srpskog i talijanskog prijestola, dva unuka od kćerki kralja Nikole.“ 

,,Interesantno“, rekao sam pomalo ironično.

,,Istina, to je bila slučajnost. Jer obojica su tajno posjetili Cetinje, i imali su sličan motiv. Na Cetinje ih je dovukla nostalgija, za svojim majkama. Umberto Savoia je došao provjeriti majkina sjećanja na djetinjstvo i prvu mladost, a Đorđa Karađorđevića, koji je bio jednom nogom u grobu, vukla su sjećanja na rano djetinjstvo. Naša crnogorska služba se najednom našla u problemu, jer nam je srpska Udba javila da Đorđe Karađorđević stiže u Crnu Goru tek pošto je princ ušao u avion za Titograd. Naime, on nije imao stalnu pratnju, pa su Udbu tek kad je čekirao kartu na aerodromu alarmirali dežurni milicioneri da osamdeset četvorogodišnji starac putuje za Titograd.“

,,Ti si ga pratio dok je bio u Crnoj Gori?“

,,Ne preuzeo sam ga na Cetinju, kad je izašao iz taksija. S distance ga je još pratio inspektor Maslovarić, koji ga je slijedio od titogradskog aerodroma.“

,,Koja je to godina?“

,,U ljeto sedamdeset prve godine.“

U trenutku mi se upalila lampica da je priča o dva brata od tetke, jednog koji je vladao Italijom samo trideset tri dana, od devetog maja do dvanaestog juna 1945, zbog čega je dobio nadimak Re di Maggio, i drugog kojega je mlađi brat strpao u ludnicu ima mnogo interesantniju fabulu od već prežvakanih priča o doušnicima i kilerima Udbe, među emigrantima i u podzemlju.

Ionako, tekst moje proze, kako je narastao sve više se odvajao od prvobitne zamisli: spontano su se dopunjavali strvarni i izmaštani događaji i likovi, jer odnekud sam neočekivano, iz raznih izvora štampanih ili ispričanih, dobijao bizarne detalje koji su nastajućem romanu davali drugačije i potpunije ozračje i karakter. Dugo sam ove naizgledne slučajnosti pripisivao intuiciji ili spletu događaja, dok nijesam pročitao intervju galeriste Anta Sorića, koji je ispričao jednu anegdotu o svom boravku u Madridu s Antom Topićem Mimarom. Legendarni kolekcionar Mimara, porijeklom iz Dalmatinske zagore, o čijem životu postoji mnoštvo nepodudarnih mistifilacija, pa i o tome da je bio prijatelj Hitlera i Tita, i jedan od Geringovih kustosa, sa Sorićem je posjetio jednu antikvarnicu u Madridu. I od svih izloženih artefakata uzeo je jedan zatureni arapski svijećnjak za par desetina dolara. Na svijećnjaku je bio natpis na arapskom jeziku, koji su odnijeli jednom arabologu. Naučnik je bio fasciniran artefaktom, i kazao kolekcionaru da je kupio pravu dragocjenost, neprocjenjivi raritet. Sorić je euforično kazao Mimari: ,,Mimara, kako ste to pronašli?“, a Arapin je umjesto kolekcionara odgovorio: ,,Nije Mimara našao svijećnjak nego je svijećnjak pronašao Mimaru.“

Mimarinog svijećnjaka sam se sjetio poslije druge Bađijeve rečenice o neplaniranom bliskom susretu dvojice rođaka – nekadašnjih kraljevskih visočanstava, jednoga kralja i jednog prijestolonasljednika, nesuđenog kralja – koje su staračka nostalgija, koincidencija, ili neki neosviješteni instinkt, u isto vrijeme dovukli na Dvorski trg. Susret s Bađijem, koji me je pronašao u Gradskoj kafani, povezao sam i s mojim bratom od ujaka Mirom Nikovićem, čiji je čukunđed bio brat Stane Mirkove, prababe obojice kraljevskih veličanstava. Miro je kao instinktivni anarhista prezirao monarhističku ostavštinu, ali je iz očeve biblioteke, deset godina nakon mog posljednjeg susreta s penzionisanim udbašem, izvukao memoare Đorđa Karađorđevića, Istina o mom životu, i poklonio mi ih zagonetno se osmjehujući.

,,Ovo će ti biti interesantno.“

No, odložio sam i vjerovatno bih zaboravio memoare ,,ludog princa”, da mi Bađi nije povjerio ovu pikanteriju, za koju ranije nijesam znao. Jedva sam na najgornjoj polici našao knjigu tvrdih korica teget boje s grbom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na kojoj je stilizovanim ćiriličnim slovima pisalo ime autora i naslov djela. Poslije samo dvadesetak pročitanih stranica shvatio sam da su memoari nesuđenog srpskog kralja logički strukturirani, s puno zanimljivih detalja, opisa likova i događaja, koji nijesu upućivali na pomućeno duševno stanje njihovog autora. Čitao sam s velikom koncetracijom, jer su mi se uporedo bistrila sjećanja na razgovor s penzionisanim udbašem, o bizarnom događaju ispred Dvora u ljeto 1971. godine.

Bađi je u trenutku osjetio da sam se ulovio na njegov mamac, i odmah je odustao od namjere da me dublje uvede u njegov svijet tajnih službi. Udbašev hitri um u tren se dekodirao, počeo neočekivanom preciznošću opisivati posjetu bivšeg talijanskog kralja, unuka kralja Nikole, rodnoj kući svoje majke regine Elene. Umberto je posjetu najavio preko diplomatskih kanala, i republička Udba je, poštujući želju ex kralja da dođe anonimno, od javnih poslenika o njegovom boravku obavijestila samo domaćine, Raka Vujoševića, generalnog direktora Narodnog muzeja Crne Gore i Ljuba Kapisodu, upravnika Državnog muzeja, čije je sjedište u bivšem kraljevskom dvoru. Ipak, pripadnici tajne policije nijesu se sjetili da pogledaju dnevne rasporede Montenegro turista, pa su toga desetog juna dva puna autobusa talijanskih turista došla u obilazak Biljarde i Dvora kralja Nikola.

Direktor muzeja Vujošević u stopu je pratio bivšega talijanskog kralja, koji je stasom i likom bio na ujčevinu, tačnije na majkinog đeda, naočitoga Petra Vukotića, vojvodu čevskoga, i na taj način je ispunio želju očeve majke Rose Vercellane, da popravi racu Savoia, čiji je sin Vittorio Emanuele III bio visok samo metar i pedeset osam santimetara. Na vratima je bivšeg dvora Ljubo Kapisoda s kratkim kurtoaznim pozdravom pozdravio Umberta i Vujoševića, i u njemu je pomenuo njegovu majku, đeda, veze Petrovića Njegoša i Savoia. Utoliko je neko v iz grupe Talijana koja je izlazila iz Biljarde, viknuo: ,,Questo e nostro re.“

Umberto je taj čas ušao u Dvor, pažljivo slušajući kustosa koji je detaljnije nego ostalim posjetiocima na talijanskom jeziku ponavljao svakodnevni recital o porijeklu svih eksponata, oružja, počasnih maršalskih uniformi kraljka Nikole, umjetničkih slika, portreta krunisanih glava, namještaja. Umberto se posebno zadržao u malom ženskom salonu tetke Ksenije, u indonežanskom stilu koje je holandski guverner Indonezije Gerard Nooteboom bio poklonio Mitru Bakiću, crnogorskom poslaniku u Istambulu. Sjećao se neobične priče svoje majke o njenoj sestri, muškobanjastoj Kseniji, koja je vozila auto i redovno išla na strelište ispod Đinova brda, na kojemu se okušavala u gađanju pištoljem. Na njene manire nije blagonaklono gledao knjaz Nikola, koji je htio i Kseniju udomiti na nekom od evropskih vladarskih domova. No, Ksenija je, još od puberteta, s vremena na vrijeme imala napade bijesa, pokazivala je nepoštovanje prema očevom dijelu svoga porijekla, pa je sestrama govorila na francuskom jeziku, da one fizički ne liče na Petroviće Njegoše, nego na Vukotiće, svoju ujčevinu, koji su za razliku od Nikole i njegovog oca vojvode Mirka, visoki, sojni, krupnih i lijepih crta lica. Nikola je na Jeleninu sugestiju odlučio pozvati bečkoga neurologa Sigmunda Freuda, da pregleda Ksenijino psihičko zdravlje. Regina je prosto pobijesnila kad je čula da joj se sestra odriče slavne njeguiške loze koja je imala i jednog sveca i jednog genijalnog pjesnika, koji bi da je stvarao na nekom velikom evropskom književnom jeziku nadorlio Dantea, Getea i Puškina.

Još se kraljica povjerila Vittoriju da sorella, kako je ironično zvala Kseniju, roditelje i ostale sestre dovodi do bijesa, zbog imitiranja muškaraca, iako je od svih đevojaka Nikole Mirkova imala najženstveniju glavu. Još mu je rekla da po svemu sudeći ima karakterni i hormonalni poremećaj što se moglo uočiti i po geganju u hodu, zbog zakrivljenih nogu u koljenima, genus valgum, što je naslijedila od oca. Ksenija je postala još nepredvidljivija pošto je iznenada preminula njena najbolja prijateljica Milka Kulišić, kćer načelnika Vrlike i poslanika u Dalmatinskom saboru, s kojom je učila u Đevojačkom institutu. Lukavi gospodar Nikola predložio je slavnom bečkom neurologu, koji je upravo bio otkrio Edipov kompleks, da Freud s Ksenijom u julu 1898. napravi krstarenje do Krfa, kako se ne bi pročulo u Kotoru da knjaževa kćer ima psihičkih problema. Utemeljitelj psihoanalize i crnogorka princeza, koja će dvije decenije poslije u emigraciji biti i sekretar svom ocu, otputovali su jahtom Michel III za poznatu turističku destinacijom, koju je knjaz kupio od Julesa Vernea, autora 20.000 milja pod morem. Knjaz je bio zadovoljan dijagnozom bečkog psihijatra, koji je uzvrdio da njegova najmilija kćer – kojoj je tepao Velika – nema ,,mladalačku bolest“, kako se u to vrijeme nazivala šizofrenija, nego je u pitanju kriza identiteta, Doppel Personalitat-double personality. Jer se Freud sâm u toku dvonedjeljnog druženja na uskoj palubi jahte uvjerio da princeza ima dvije prirode – crnogorske amazonke i umilne djetinjaste kokete – muško-ženske ambivalencije, koje se iznenada, u času transformišu iz jedne u drugu. Boravak bečkog psihoanalitičara bio je ljekovit za crnogorsku princezu, i ona je više od svih drugih potomaka potonjeg crnogorskog kralja, u godinama pred balkanske i Prvi svjetski rat, uticala na svog oca. Gospodar ju je u potonjim svojim godinama toliko bio osobio, i u jednom trenutku ljutnje na svoje sinove zaprijetio da će promijeniti Ustav i nju imenovati za nasljednicu.

Kralj Umberto je nakon obilaska salona kralja i kraljice, I podužeg zadržavanja pored portreta svoje majke i zajedničke slike familije, na kojoj je i on, kao četvorogodišnjak, spustio se u dvorsku biblioteku, u kojoj su među četiri hiljade knjiga bila i djela njegovog nona na francuskom, talijanskom, španjolskom, ruskom, njemačkom, engleskom i turskom jeziku. Onda je krenuo prema vratima Dvora, i kako je kročio na prag iza ulaznog trijema ugledao veliku grupu talijanskih turista koji su ga ćutke očekivali. Čim su ga primijetili svi su uglas povikali:

,,Viva re, viva re. “

Umberto se okrenuo na drugu stranu pogleda upravljenog prema krovu Biljarde i krenuo kroz špalir brzim korakom, ne osvrnuvši se nijednom prema masi koja je euforično aplaudirala. Lice mu je bilo više gadljivo ili rezignirano nego ljuto, jer upravo su ga se ovi isti turisti i njihovi roditelji na referndumu odrekli monarhije prije dvadeset pet godina. Dok se kretao prema službenim kolima Izvršnog vijeća Socijalističke republike Crne Gore, parkiranom između Biljarde i Vladina doma, iz zadnjeg reda mase, izašao je mršavi starac uspravnih leđa, kakve u starosti imaju samo bivši baletani i aristokrate, i krenuo prema talijanskom gostu. No, samo što je starac koraknuo četvrti korak ispred njega se pojavio dežmekasti glavati čovjek s malom kožnom tašnom ispod pazuha.

,,Druže Karađorđeviću, ne možete naprijed.“

,,Molim“, starac je uvrijeđeno podigao obrve i nakašljao se. ,,Njegovo veličanstvo Umberto od Savoje je moj bliski rođak. Naše majke su rođene sestre.“

,,Žao mi je druže Karađorđeviću, gospodin Savojski je izričito zahtijevao na anonimnosti, i na tome da ga zaštitimo privatnih kontakata.“

Starac s francuskom kapom se skanjivao da još nešto kaže, a onda mu je neočekivano žustro za jednog osamdeset četvorogodišnjaka okrenuo leđa. U trenutku je htio da agentu kaže kako bi ga mogla skupo koštati njegova drskost i nevaspitanje, jer da je znao da će se na Cetinju trefiti sa svojim rođakom, kojega je jedini put vidio kao petogodišnjaka, lično bi od druga Tita tražio dozvolu da se sretne s njim. Pomislio je kad bi tom glavatom panduru pripomenuo da ga je njegov komunistički bog – za razliku od nekadašnjih kraljevskih ministara i generala koji su se bili zakleli na vjernost njegovom bratu Aleksandru – oslovljavao učtivo, bez imalo ironije, s ,,Vaše visočanstvo“, ali se sjetio da bi možda kasnije mogao imati problema što uzaludno i bez razloga pominje lik i djelo druga Maršala Tita. 

Đorđe Karađorđević nije mogao pretpostaviti da je Bađi Burić preko svojeg crnogorskog udbaško-kockarskog kruga u Beogradu, davno bio čuo da Maršal često poziva nesuđenog srpskog kralja u posjetu Belom dvoru, i da mu je čak nudio da stanuje u jednoj zgradi u tom kompleksu. Peko Dapčević, bivši načelnik generalštaba JNA povjerio se Muju Kovačeviću, poslije cjelonoćne partije pokera, da je Tito tražio od princa Đorđa, koji je bio član tajnog ariozofskog društva Tula, da ga uputi u komunikacije s nevidljivim svijetom duhova u kojemu je bila i njegova najveća ljubav Davorjanka Paunović, pored čijeg su groba prolazili u šetnji vrtom Belog dvora. 

,,Druže Karađorđeviću, hoćete li da zajedno popijemo jednu kafu?“

Starac ga je pogledao ljutito, onda se malo lecnu, jer je krupni debeli agent sitnih očiju i krupnih crta lica blentavo razvukao usne i podsjetio ga na kuvara Stoleta, koji mu je spremao ručak i večeru u vrijeme njegovog dvodecenijskog zatočeništva u Toponici kod Niša. Prijedlog mu se dopade još i zbog toga što jutros nije bio popio čaj i kafu, zato što je ustao u četiri i po da bi na Surčin stigao na jutarnji avion koji su Titograđani nazvali ,,pekarski“. (Mlađi čitaoci možda ne znaju da su se u doba komunizma marketi i radnje ujutro prvo snadbijevali pekarskim proizvodima.) S obzirom na to da ga je titogradski taksista čekao ispred Đevojačkog instituta u kojemu je nekad učila njegova tetka Ksenija, i da je bilo još barem tri sati do termina kad će morati krenuti prema aerodromu Golubovci, pomislio je da ima i previše vremena za obilazak svoje rodne kuće, u kojoj su komunisti smjestili Etnografski muzej Crne Gore.

,,Može, ja častim“, klimnuo je glavom i ispred agenta krenuo prema bašti Gradske kafane. 

Čim su sjeli, prije nego što je došao konobar, rekao je onako starački rasijano, jedva razgovjetno, kao da je sâm, kako mu se kroz Umberta danas javio duh tetke Jelene, koja ga je bila nekako osobila, jer su njena braća i sestre više voljele Aleksandra, koji je bio pitomije naravi.

,,Tata mi rekao dva dana pred smrt, dok se dušom razdvajao na svom gvozdenom vojničkom krevetu, da je zabrinut za moju budućnost, jer ja ličim na njega i njegovog dedu, po kojemu mi je dao ime, a da se za Aleksandra manje plaši jer je lukav i pritvoran na dedu Nikolu.“ Starac je nastavio govoriti jedva čujnim glasom, kao da gleda kroz ogromnu tjelesinu policijskog agenta koja je bila zaklonila veliki dio žive ograde što dijeli kafanu od bašte Dvorca.

Đorđu je Umbertov lik koji je od njega bio udaljen jedva deset metara u momentu vratio slike djetinjstva, Cetinja, Ženeve, Petrograda, kraljevske rezidencije Racconigi kod Torina, i sve su opet nestale kao bljesak, a onda su se munjevitom brzinom mijenjali lica i događaji, zavjere, prevrati, ratovi, egzekucije, podvale i neprestana borba za vlast i moć u Beogradu s početka stoljeća. Nije više bio siguran je li se to sve stvarno događalo ili su neki prizori izmaštani. Učinilo mu se da i onaj mladi neukrotivi i histerični princ prijestolonasljednik, u stvari, nije bio on nego jedan od čudnovatih, natprirodnih likova koji su mu se prikazivali u doba zatočeništva u Belju i Toponici. 

Prema tom mladom čovjeku nezaštićenom u vrtlogu animalnih balkanskih strasti i interesa osjetio je sažaljenje, jer poslije smrti kralja Petra Prvog Karađorđevića, više nije imao ko da ga odbrani. Čaršijom su se pronosile svakakve intrige: da je princ prijestolonasljednik u vlasti nečastivog; po cijelu noć mu đavoli ne daju mira, pa mahnito jaše konja Adom Ciganlijom, jurca autom totoarima i rašćeruje pješake po Terazijama, blatnjavim čizmama dolazi na prijeme na Dvoru, i povrh svega čaršiji je postala omiljena tema o njegovoj homoseksualnoj vezi s ekscentričnim ribarom, čuvenim profesorom matematike Mihailom Petrovićem, kojega su ribari, boemi i prost svijet poznavali kao Miku Alasa. 

Mladi prijestolonasljednik je oko sebe širio strah i stvarao neprijatelje, tamo gdje je trebalo i gdje nije morao. Tako je protiv sebe udružio i one koji su se među sobom prežali kao psi i mačke. Mlađi brat Aleksandar, Nikola Pašić, predsjednik Vlade, Dragutin Dimitrijević Apis, vođa krvavog Majskog prevrata 1903. koji su na vlast doveli Karađorđeviće, Petar Živković, zvani Pera Peder, jedan od pučista i neprijatelj Apisov, svi su bili saglasni da je kod Đorđa metastaziralo staro ludilo Karađorđevića, koje se s koljena na koljeno, manje-više, nasljeđuje s oca na sina. 

Apis se bio toliko osmjelio u razvijanju teorije o ludilu Karađorđevića, da je 9. maja 1911. na večeri poslije osnivanja zavjereničke organizacije Ujedinjenje ili smrt, svojim crnorukcima dobro podnapit rekao da se svi Karađorđevići moraju kontrolisati, i to podupro teorijom o njihovom genetskom ludilu, koje su naslijedili od njihovog rodonačelnika Karađorđa. Crni Đorđe je ubio oca Petra i brata Marinka, njegov unuk Petar udarcem nogom u stomak, ubio je svoju noseću ženu Zorku. Na isti način kao što je Petrov stariji sin Đorđe, kojega su natjerali da se 1909. odrekne prava na srpski prijesto, lišio života posilnog Stevana Kolakovića. Potpukovnik Dimitrijević, još je sarkastično dodao kako je bilo teško utvrditi da li su u oba slučaja – smrt princeze Zorke i Kolakovića – bili nesrećni slučajevi ili planirana ubistva, jer su se obije žrtve stropoštale niz stepenice nakon udaraca nogom u stomak, pa nije bilo jasno jesu li umrle od udarca ili samog pada. 

,,Kralja Petra su stigle godine, prestolonaslednik Đorđe bio je neaktivirana bomba, za koju nikad niste znali gde će i kada ekspodirati. Stari je slab na Đorđa i on ga ne bi naterao da abdicira zbog ubistva sluge da ga nisu pritisli Petrograd i Beč. Jer prestolonaslednik je na jednom prijemu, 1908. u doba Aneksione krize, besan zbog pripajanja Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, rekao ruskom poslaniku da je njegov car lažov, jer mu je lično obećao da će se zauzeti da ova zemlja pripadne Srbiji, a austrougraskom ambasadoru se uneo u lice i vikao da je džukela, da je njegov bečki ćesar lopov i lupež koji uzima tuđe zemlje. No, treba biti još oprezan i s Aleksandrom, koji se ne odvaja od Pere Pedera.“

Apis je zaključio besjedu riječima da je Đorđe ,,zakukurikao pre vremena“, jer Srbija još nije spremna za rat s Bečom, i da ga je zbog toga na svaki način trebalo skloniti. Dok je Apis naglašavao kako je ,, prestolonaslednika na svaki način trebalo skloniti”, Voja Tankosić, zamjenik šefa crnorukaca zagonetno se osmjehnuo, jer 1907. godine Đorđe je preživio pokušaj trovanja, i bombaški napad na njegovu kancelariju. Apis je još rekao da Đorđe nije tako bezopasan kako bi se mogao nekome činiti: ,,On je lično nadgledao i finansirao zaverenike u propalom atentantu na svog dedu Nikolu.“ Još se prisjetio da je prijestolonasljednik naredio svom ordonansu Kolakoviću da lično nadgleda preuzimanje bombi i prenošenje iz Vojnotehničkog zavoda u Kragujevcu za Beograd.

,,Ludi princ“, kako ga je zvala beogradska čaršija, iz bašte Gradske kafane gledao je listru Dvora, u stvari fiksirao je prozor za koji je mislio da je bila soba njegove obožavane tetke Jelene, koju je zvao tetka Eko. Ona je poslije smrti njegove majke Zorke, kadgod je u vrijeme zimskih i ljetnjih ferija dolazila iz Petrograda na Cetinju, dolazila uveče da se sa sestrinom djecom zajedno pomoli Bogu i poljubi ih prije spavanja. Jelena je bila osobila najstarijeg sestrića Đorđa, zbog njegove plahovitosti, koju je pokazivao i prije nego je počeo hodati. Njegov histerični plač, koji je bio sve neobuzdaniji, što su ga majka i dojilja smirivale, prestajao je isti čas kad bi se pojavila tetka Eko, i uzela ga u krilo. Mnogo godina kasnije, kad su mu se sjećanja javljala kao istrgnuti flešbekovi, bio je istovremeno sjetan i ushićen što jasno pamti zagrljaje tetke Eko. S druge strane, sjećanja na majkinu nježnost bile su nepouzdana: nije bio siguran jesu li njene mutne slike, koje su se s vremena na vrijeme javljale i nestajale, doživljene ili su stečene kroz priče njegovih bližnjih u ranom djetinjstvu.

Tetka ga je uvijek štitila, i držala mu stranu, bez kakvi su bili njegovi nestašluci nervirali miss Edvards, Aleksandra ili se koškao s djecom na Trgu. Tako je, samo par mjeseci prije nego što su se Karađorđevići odselili u Ženevu, jedina stala u Đorđevu odbranu nakon njegovog dvoboja s Ivom Radonjićem, sinom vojvode Stanka, koji je bio Gospodarev brat od tetke. Daljnji rođaci su se zakačili tjerajući obruče oko Dvora i Biljarde. Ivov kolut od mjedi skakutao je po prašnjavoj džadi, i u želji da pretekne godinu mlađeg Đorđa, sapleo ga je i umalo oborio na zemlju. Ljutiti Đorđe se okrenuo i palicom kojom je tjerao obruč ispred sebe udario je vojvodinog sina po ruci. Vojvodić ga je odgurnuo i Đorđe je drugi put posrnuo, onda je odbacio palicu i obruč, i izvadio drvenu sablju iza pasa.

,,Tući ćemo se do smrti“, viknuo je Đorđe, pod utiskom ratnih junačkih priča koje je slušao od ujaka Mirka, s kojim je išao u krađu jabuka na imanju Jabučana. Htio je prije svega da se dokaže svom idolu, starijem od njega samo osam godina, i jurnuo na Iva koji ga je čekao u borbenom stavu. Oko boraca koji su kidisali jedan na drugoga stvorio se krug. Vojvodin sin je bio krupniji, i od njegovih udaraca Đorđe je posrtao, ali nije uzmicao ni posustajao. Jurišao je prsimičke, još više kad je čuo da posmatrači, zajednički rođaci Karađorđevića i Radonjića, bodre njegovog protivnika.

,,Naprijed, Ivo! Udri, Crna Goro, udri!“

Svi su navijali za Iva. Čak se i Đorđev ujak Mirko pridružio grupi navijača vojvodića. Ovo je Đorđa još više razbiješnjelo. Publika je bila sve glasnija, samo su tetka Vjera i Aleksandar ćutali. Đorđu je dah bio sve kraći, osjetio je nesvjesticu, ali je pomislio je da je bolje i poginuti, nego da bude ponižen.

Utoliko je tetka Vjera, nemoćna da razdvoji borce povikala: ,,Miss Edvards, miss Edvards.“

Krupna Škotlađanka, guvernanta, koja je u svojoj sobi u prizemlju vile Karađorđevića slagala pasijans, dotrčala je krupnim koracima, i obojici megdanžija zavalila po jedan tako zvučan šamar da se mogao čuti do zgrade Crkvenog suda, iza Biljarde. Većina posmatrača se razišla, a Đorđe je sâm krenuo prema ulazu vile, popeo se u svoju sobu, izgreben i pocijepanih pantalona na koljenima legao u krevet. Niko ga nije dopratio do sobe: miss Edvards je bila suviše ljuta na njega a Aleksandar je ostao s ostalim dječacima. Smišljao je razne osvete, najgroznije muke na koje će staviti Crnogorce, koji se prema njemu ponašaju kao prema nekom tuđincu, neprijatelju, potomku skadarskog vezira a ne sinu njihove rodice, najstarije knjaževe kćeri. 

Đorđe je u toku noći dobio groznicu, bio je vas u goloj vodi, okretao se u krevetu, trzao kad bi mu se pojavile nagle i nepovezane slike, kako na bijelom konju osvaja Kosovo i Skadar, u Prizrenu mu srpski vladika stavlja na glavu krunu cara Dušana, u dvorskoj sviti su tetka Eko i majka, u bijeloj haljini, s cvijetnim vijencem oko glave. Onda se krunisan vraća na Cetinje, ulazi u Dvor, i sijeda na čelo velikog trpezarijskog stola, gdje je uvijek bio njegov deda. Ali za velikim stolom nema knjaza, njegove svite, familije, ruskog i austrijskog poslanika, koje je Gospodar češće od drugih ambasadora pozivao na ručak. Pored njega su za stolom, s lijeve i desne strane, na mjestima gdje su po običaju sjedjeli njegov najstariji ujak, princ Danilo i Gospodin Božo, nalaze se majka i tetka Eko. Druge osobe za stolom bili su nepoznati muškarci šiljatih lica s bakenbardama. Njih su posluživali knjaz, knjaginja i princeza Ksenija. Stalno su – kad su prilazili stolu i nakon posluživanja – hodali unatraške. Lica svih prisutnih, njihova odijela, kao i namještaj, podovi i zidovi u dvorskoj trpezariji bili su jarko svijetlih i drečavih boja. 

Onda je sanjao da je mrtav, i da su nad njim miss Edvards, mama i Aleksandar. Smućene, nejasne, isprekidane slike ponavljale su više puta, i najednom je osjetio meku žensku ruku na svom čelu. Otvorio je oči, i lik koji mu se smiješio izgledao je nestvarnije od onih koji su mu se dotad pojavljivali. Nije znao da li sanja ili je budan, je li mu se nasmijani, blagi i veseli lik tetke Eko ukazao ili je stvarna: u jahaćem kostimu, kose podignute s čela i skupljene u konjski rep, iznad njegova kreveta.

,,Miss Edvards mi je rekla da si sinoć imao vatru. Mislim da ti je groznica prošla. Čelo ti je hladno. Kako si?“

Đorđe se ćutke oslonio dlanovima na vuneni stramac prekriven bijelim lencunom, i polako se pridigao. Glava mu je bila teška, i srce je lupalo.

,,Dobro sam“, rekao je nesigurno.

,,Idemo na jahanje. Obećala sam ti.“ Glas joj je bio veseo. 

,,Važi“, dječak je najednom oživio, i krenuo brže-bolje da se obukuje i obuva. 

Nije dozvolio tetki da mu veže pertle iako se od uzbuđenja bio ušeprtljio. Tetka Eko, crnogorska Amazonka, dohvatila je uzde omalenog vranca frizijske pasmine s bijelim biljegom na glavi i u jednom pokretu se primila na sedlo. Sagnula se sa strane, dohvatila dječaka za ruku, muškom snagom ga podignula i stavila ispred sebe. Konj je poletio prema Manastiru i Grudi. Ratni konj je grabio visokim kasom pored sitnogoričnog drveća jasena i ljeskovina, i sve više povećavao brzinu. Tetka Eko je jednom rukom popuštala uzde a drugom sve jače stezala svog sestrića. Onda je tetka, kad su došli do Simonove jaže, ispod Đinova brda, malo pritegla uzde i zastala pored jednoga cera.

,,Juče si me tražio. Bio se sâm, a onda si se potukao s Ivom. Zašto se ne igraš s ostalom đecom, kao Aleksandar?“

,,Crnogorci me ne vole, i neću više da se igram s njima. Juče sam se borio sabljama s Ivom. Svi su navijali za njega.“

,,Nije istina da te niko ne voli. Ja tebe najviše volim od svih. Samo nemoj to nikome kazati. Neka to bude naša tajna.“ Rekla je tetka Eko tihim glasom i pomilovala ga po kosi. 

,,Ne brini, kunem se. To će biti naša tajna“.

,,Čula sam za tvoj jučerašnji dvoboj. To je bio nesporazum. Vjera mi je još pripomenula da su svi navijali za Iva. Ali to ne treba da te ljuti, jer Crnogorci uvijek navijaju za slabijega. Jer mi smo se oduvijek borili protiv jačih sila.“

Đorđe je bio ushićen zbog tetkine izjave ljubavi, ali je u sljedećem času, čim je tetka Eko rekla ,,mi smo se oduvijek borili protiv jačih sila“, shvatio je da i ona njega ne smatra Crnogorcem. Uz to, mladi glavarski sinovi navijali su za vojvodinog sina, iako je on bio slabiji, manji rastom i mršaviji od Iva Radonjića.

Budući srpski princ prijestolonasljednik imao je mutne i oskudne predstave o Srbiji i Srbima, i čekao je priliku da s đedom, vrhovnim arbitrom svih nesuglasica u porodici, provjeri svoje crnogorstvo. Nikola ga je ispitivao koliko je napredovao u učenju francuskog jezika, i nakon što je vidio da nema posebni talenat za jezike, rekao mu je pola u šali.

,,Nećeš biti Francuz, ali ćeš moći da razgovaraš sa pravim Francuzima.“

,,Ostaću Crnogorac, i dalje, je li tako, đede?“

,,Crnogorac? Ne, ti nijesi Crnogorac.“

,,Nijesam Crnogorac, to kažu i moji drugovi. A ti si Crnogorac i baba je Crnogorka. Kako to, đede?“

,,Mi smo Crnogorci, jer smo rođeni ovđe, a roditelji su nam bili Crnogorci.“

,,I ja sam rođen ovđe, a majka mi je Crnogorka.“

,,Rođen si ovđe i majka ti je bila Crnogorka, ali ti je otac Srbijanac i ti si Srbijanac.“ Knjaz je vidio tužno lice svoga prvorođenog unuka i s cilindračnog važa skinuo je poklopac i izvadio i grsti bombona koje mu je tutnuo u ruku.

 ,,Treba da si ponosit što si Srbijanac i Srbin. Srpski narod je hrabar i dobar. Tvoji preci su ginuli za Srbiju.“

Još mu je govorio o tome da je đed njegova oca, po kome je i on dobio ime digao Srbe na ustanak protiv Otomanske imperije, poslije četiristo godina ropstva. U čast Karađorđevog podviga, ,,pokojni vladika Rade“ – tako je knjaz zvao svog izvanjeg strica – napisao je Posvetu prahu oca Srbije, koja je prolog Gorskog vijenca. 

Proći će više od desetljeća kad će Đorđe, mladi srpski princ prijestolonasljednik povjerovati da je njegov đed bio zduvač, koji je za napredak svoje kuće pleo mreže preko kćerki, udajući ih za talijanskog i srpskog kralja, i prvog nasljednika ruskog prijestola. Prisjećao se još kako su ,,u male“ govorili da se Gospodar ponekad osami u Odžakliji kad se južni vjetrovi pomame podno Orlova krša i Đinova brda, i da on perčina s njima, onda ogrnut gunjem izađe na verandu okrenut prema Jezerskom vrhu i stoji tako sve dok se ne stišaju vazdušne struje. Ovaj prepredeni, neizlječivi grandoman koji je nametao Gospodina Boža za guvernera Krita i vladara Bugarske, htio je i Srbijom vladati preko svojega zeta Petra, koji je od Karađorđa bio naslijedio plahovitost i ličnu hrabrost, ali nije znao vladati niti uspostaviti autoritet nad pučistima koji su ga doveli na prijesto, niti se nositi s Nikolom Pašićem, lukavim Cincarom, koji je neprestano pleo spletke i podrivao autoritet monarha. 

Knjaz Nikola je očekujući brzu propast Turske i Austro-Ugarske, i preko udanih kćeri pravio je intrige na dvorovima u Petrogradu i Rimu, stvarajući privid među evropskim moćnicima i javnim mnjenjem o nesrazmjernom značaju njegove male knjaževine koju je hitar momak mogao skraja na kraj obići na obdan. U toj strategiji glavnu ulogu su imale Milica i Stane, udane za velike knezove Romanove, rođake cara Nikolaja Drugog. One su dovele svoju sestričinu Jelenu u Petrograd, i na neki način joj zamijenile majku, a onda iz Ženeve, 1898. godine, gdje se Petar prije četiri godine s Cetinja bio doselio sa sinovima, pozvale Đorđa i Aleksandra da se školuju na vojnim akademijama. Stariji Karađorđević je pohađao Kadetski korpus Aleksandra Drugog, a mlađi se školovao u Pravovedeniju, elitnoj školi za potomstvo plemića.

Đorđe se sâm uvjerio koliko su tetke angažovane u forsiranju Karađorđevića, pretendenata na srpski prijesto i omalovažavanju austrofilskih Obrenovića, koji su u to vrijeme vladali Srbijom, tek nakon posjete cara Nikolaja kadetskom korpusu. Njegovo imperatorsko veličestvo, zajedno sa caricom, direktorom škole generalom Rudanovskim i cijelom svitom oficira, između svih ostalih odjeljenja, posjetio je baš razred koji je pohađao mladi Karađorđević.

,,Priđite Georgije Petroviću“, svečanim glasom je rekao general Konstantin Nikolajevič Rudanovski.

Dječak je sleđen od straha, ukočeno, drvenjastim koracima prišao omalenom imperatoru, blagog i prijatnog lika. Ipak je uspio, po propisu, stati na dva koraka od cara u stavu mirno.

,,Milo mi je što vas vidim ovdje među nama, Georgije Petroviču. Poznajem vašeg oca. Zadovoljan sam što sada poznajem i sina.“

Đorđe je bio previše zbunjen da bi shvatio zašto je general Rudanovski odabrao baš njega, jer on nije bio najstariji niti prvi u klasi. Još više su bili iznenađeni njegovi drugovi koji nijesu znali da su dvije tetke Georgija Petroviča velike ruske knjeginje, i da je on unuk vladara male balkanske zemlje, za koju je đed sadašnjeg monarha Aleksandar Drugi, čije ime nosi kadetska škola, kazao da je Crna Gora jedini saveznik Rusije. Poslije careva odlaska drugovi iz klase gledali su ga pomalo zavidljivo, s dječačkom znatiželjom, i tek nakon završetka nastave, dok se sâm šetao velikim parkom u kojemu su bile zgrade Kadetskog korpusa sjetio se da su samo velike knjeginje mogle udesiti njegovo predstavljanje caru. Nije dugo prošlo i dobio je očevo pismo, u kojemu su potvrđene njegove slutnje: 

,,Dragi sine, ponosit sam na tebe. Čuo sam za carev gest. Velika je to počast za tebe i porodicu. Careva ljubaznost ima političko značenje, a ti toga nisi svestan. Ona je uperena protiv Obrenovića, i car je hteo da pokaže blagonaklonost prema našoj dinastiji. Reci tetkama koliko se osećamo počastvovani, i zahvali im se na njihovoj brizi i ljubaznosti. Na sve dobro što čine za nas.“

Prošle su tri godine od Đorđevog susreta s ruskim carem do Majskog prevrata 1903, u kojemu su zavjerenici ubili kralja Aleksandra Obrenovića i kraljicu Dragu Mašin, i na prijesto je došao Karađorđev unuk, emigrant Petar Karađorđević. Nekoliko dana poslije očeva dolaska iz Ženeve u Beograd, iz Petrograda je stigao i šesnaestogodišnji prijestolonasljednik Đorđe. Prvih šest mjeseci otac i sin su se srijetali usput, na dvorskim prijemima, svečanim ručkovima povodom rođendana kralja i prijestolonasljednika, krsnim slavama Svetoga Klimenta, čuvara sjećanja na Karađorđevićko albansko porijeklo, i Svetog Apostola Andrije Prvozvanog, koji je uveo Petar 1890. godine, na Cetinju, upravo na nagovor svoga tasta, kako bi potpuno prekinuli simboličku vezu sa svojim malisorskim porijeklom, iz plemena Klimenta. 

Kralj Petar je svaki dan primao ministre i oficire, u pratnji Nikole Pašića i generala Radomira Putnika, i gotovo jednako često, u odvojenim vizitama Apisa, od kojega su se bojali sva trojica. Poslije svečanog ručka na Andijevdan u Starom dvoru, koji je blagoslovio mitropolit Inokentije, kralj Petar je rekao prijestolonasljedniku da se sjutra veče nađu u Starom konaku, koje je za rezidencijalne potrebe od trgovca Stojana Simića kupio Aleksandar Karađorđević, kraljev otac. U tom zdanju – uz koji je 1884. sagrađen Stari dvor – ubijeni su kralj Aleksandar Obrenović i Draga Mašin. Đorđa je otac dočekao u Arapskom salonu, sa živopisnim tepisima, otomanima, niskim kaučima izvezenim crvenim i plavim kvadratima, goblena istog dezena i svijećnjacima s citatima na arapskom pismu. Kralj Petar, mršav i usukan, ustao je s ćursa napravljenog od suve hrastovine, i zagrlio sina, prvi put nakon što mu je poželio srećan put na školovanje u Petrograd.

,,Sedi“, pokazao mu je da sjedne preko puta na jednu od četiri identične drvene stolice, na čijem uzglavlju su izrezbareni cerastesi, strašne pustinjske zmije s izraženim krljuštima.

,,Sine, ovde sam te doveo da obavimo jedan ozbiljan razgovor. Baš ovde, ispred spavaće sobe Aleksanda i Drage, ne bi li bolje razumeo s kakvim se iskušenjima suočavaju oni kojima je zapalo da vladaju Srbijom.“

Izvadio je zlatnu tabakeru za cigarete, na kojoj je ugraviran grb Crne Gore s inicijalima N I, koje mu je tast bio poklonio upravo za rođendan sina prvijenca. Uzeo je jednu cigaretu, i gotovo pola minuta držao još otvorenu kutiju, kao da se premišlja hoće li ponuditi i sinu, kako vele Cetinjani, da ,,zapali cigar duvana“. Onda je metnuo kutiju u desni džep, i pogledao Đorđa, nekako brižljivo i istovremeno srdito.

,,Prvo što treba da znaš da ovde svi rade jedni drugima o glavi. Mržnja i zavist su neiskorenjivi. Što je više vlasti i moći to je veća mržnja. Srbi nikoga toliko ne mrze duboko kao svoje vladare. Aleksandra i Dragu su sasekli sabljama pa onda su ih preko prozora bacilli na ulicu. Moga dedu je kum zatukao sekirom pa mu je glavu poslao Milošu, a ovaj sultanu kao znak pokornosti. Kneza Mihaila su prvo ubili kuršumima a onda su ga iskasapili noževima.“

Đorđe je malo streknuo, premda mu je Petar Živković – jedan od kasnijih Đorđevih najpodmuklijih neprijatelja – koji je zavjerenicima otvorio kapije Starog konaka detaljno ispričao cijeli tok šekspirijanskog zapleta zavjere. Apis, glavni vođa pučista, u sukobu s gardistima bio je teško ranjen, s tri metka u grudi. Ni poslije dva sata od preuzimanja rezidencije nije bilo traga od kraljevskog para, pa se neko sjetio da pritisnu zarobljenog generala Laza Petrovića, da im pokaže tajne prostorije i prolaze. Doveli su ga u spavaću sobu Aleksandra i Drage, ali on je i dalje negirao da zna za neko sklonište. Utoliko je jedan od pučista vidio mali otvor iza velikog ogledala gospođe Drage, vrata od tajnog skloništa. Onda je general Laza pozvao Njegovo veličanstvo da se preda. Aleksandar je tražio da mu potvrdi zakletvu, što je ađutant i učinio. No, pučisti su čim se kralj pojavio u prostoriji prvo pucali na njega. Kraljica Draga, raspuštenica neplemenitog porijekla, zbog koje se Aleksandra odrekao njegov otac, kralj Milan, i izgubio ugled i simpatije mnogih saradnika i naroda, bacila se ispred uperenih cijevi da svog muža zaštiti od hitaca. General Petrović je u tom trenutku izvukao mali revolver iz čizme, ranio jednog pučistu, ali nije uspio spasiti ni sebe ni kralja. Raskomatana tijela Aleksandra i Drage ležala su cijelo jutro do podne na ulici ispred Starog konaka, dok pučisti nijesu dopustili pogrebniku Slavi Trandafiloviću da iskasapljena obnažena tijela, uz pomoć svoga pomoćnika Savatija, pokupi u lencune, stavi u pogrebna kola i sahrani u maloj crkvi Svetoga Marka.

,,Nisu morali ubiti ženu, i baciti njeno telo na tako vulgaran način.“ Rekao je Đorđe tihim glasom.

,,Nisu morali, ali to su učinili namerno. Da zastraše pristalice Obrenovića, ali i nas, koje su doveli na vlast. Kao opomenu da bi se to moglo i nama desiti.“

,,Jesu li se zaverenici politički organizovali. Kakvi su im odnosi s radikalima?“

,,Apis plete svoju mrežu. Nametnuo je Radomira Putnika za načelnika generalštaba, a Baju Pašića protežira za predsednika Vlade, tobož zbog Bajine antiobrenovićevske prošlosti, ali, u stvari, želi da ima kontrolu nad Vladom.“

,,Ovo je opasno savezništvo?“

,,Jes. Ali Pašić je prefigan, i on mu na kraju može doći glave. Kao i Obrenovićima. Baja će uskoro videti da je Apis samo razbojnik bez sposobnosti da upravlja iz senke.“

,,To znači da bismo ga mogli pridobiti?“

,,Ko zna? Treba čekati greške Crne ruke. Oni misle da sad upravljaju s nama. I ne treba ih razuveravati. Prave sličnu grešku kao i Nikola.“

,,U kom smislu povezuješ Apisa i dedu?“

,,Obojica su me potcenili. Zajedničko im je što misle da preko mene mogu vladati Srbijom.“

,,Ali, obe tetke su toliko radile u našu korist, protiv Obrenovića na ruskom dvoru. Tetka Stane mi je nedavno rekla, pred moj povratak u Beograd, da je ona isposlovala kod njene prijateljice carice Aleksandre, da car Nikolaj nikad u vizitu ne primi Milana i Aleksandra.“

,,Znam. Tvoja sestra me redovno obaveštavala o svim stvarima. Milica pred Jelenom nije imala tajni, jer je mislila da joj je sestrična koketa koja se više zanima za provod i prestoničke tračeve nego za ozbiljnu politiku. Stana i Milica su uigrani par: Stanin muž Nikolaj Nikolajević, carev brat od strica, prvi je pretedent na carsku krunu, ukoliko se nešto dogodi tek rođenom careviću Alekseju, koji ima neku teško bolest krvi. Stana je jedina družbenica carice Aleksandre, Nemice, jer ih spaja opsednutost okultnim. Car i carica su ludo zaljubljeni jedno u drugo i većinu vremena provode u Carskom selu, koje je osnovala druga Nemica, carica Katarina. Car s vladom komunicira uglavnom pismeno, a carica je kao strankinja posebno usamljena, i Stana, koja od sve Nikoline dece po pritvorstvu najviše liči na svog tatu, uvukla joj se pod kožu.“

,,Primetio sam da je tetka Stana ljubaznija prema meni i Aleksandru nego prema Jeleni. Možda zbog toga što je Jelena mezimica tetke Milice.“

,,To sve može biti deo njihovih igara. Na prvi pogled Milica je aktivnija u javnom životu, i želi pokazati svoj uticaj na cara, kojega oslovljava Niki, ali dve velike knjeginje i njihova sestra iz Rima neprestano su u funkciji Nikolinih planova. One su i udesile, na očev nagovor, da među zvanicama jubileja dvjesta godina ustoličenja Petra Velikog bude pozvan i italijanski prestolonaslednik, kojemu su tražili ženu. Vittoriju je Jelena zapala za oko na jednom prijemu u Parizu, i onda su ga sestre uz pomoć diplomatske službe i obaveštajnoga sektora namamile u Petrograd. Tako se povećala Nikolina grandomanija, pa je sâm sebe nazvao ,,tastom Evrope”. Mislio je da će i nas staviti u svoju funkciju. Ali tu se preigrao. Ovo su stvari koje trebaš znati, jer u Srbiji ne zna dan šta nosi noć. Već je Nikola zažalio što je preko Stane, i posebno Milice, podstaknuo rusku diplomatiju i Ohranu da stvore nezadovoljstvo u našoj vojsci protiv Obrenovića, i pripreme Apisa da sprovede prevrat.“

,,Imaju li tetke veze sa zaverom?“

,,Verovatno nisu imale direktne kontakte s Ohranom, ali i te kako imao ih je veliki knez Nikolaj, kojega šef Ohrane u ovom pitanju izveštavao mnogo detaljnije nego sve ostale, uključujući i samog cara. No, njihove ambicije mnogi nisu gledali sa simpatijama, i naši prijatelji iz Petrograda nedavno su mi poverili da su njih dve, u svakom trenutku igrale na više karata. Jedno vreme su čak protežirale tvog ujaka, princa Mirka, čija je žena Natalija rodica Obrenovića, da bude novi srpski kralj u Beogradu. Toliko o namerama i iskrenosti tvoga dede i njegove porodice.“

Đorđe se razgovora s ocem o velikim knjeginjama prisjetio dvadeset godina kasnije, u Parizu, dok je razgovorao s Kseniom Krivoshein, sljedbenicom Lava Tolstoja i Berđajevljeve filozofije slobode. Gospođa Krivoshein je obrazlažući naširoko uzroke ruske despotije, carske i boljševičke, ambivalenciju ruskog duha, istovremene sklonosti totalitarizmu i anarhiji, i bizarnostima koji su zakonomjerni njihovim usponima i nestanku, još kazala da je u korijenu tog izopačenog misticizma, i novi lenjinski ateizam. U prilog analizi ovih dubokih istorijskih i duhovnih naizglednih protivrječnosti – koju, kaže, ,,presudno oblikuje geofilozofija evroazijske ploče“ – dotakla se uloge Grigorija Raspućina, mistika i vidovnjaka na ruskom dvoru, koji je hipnozom liječio teško bolesnog Alekseja, i na taj način uvjerio carski par u svoje čudotvorne moći.

Đorđe se u Parizu družio s ruskim emigrantima, sapatnicima koji su u novom dobu djelovali beznadežno, jednako sebi koliko i drugima. On je poslije potpisivanja lojalnosti Aleksandru, koja mu je iznuđena u bunilu nakon večere s Pašićem, kad su ga pokušali otrovati alkaloidima, posramljen otišao u Pariz. U krugu Ksenie Krivoshien okupljalo se šaroliko društvo, pjesnika, muzičara, propalih trgovaca, prevrbovanih agenata Ohrane koji su slali izvještaje Čeki i GPU, o ponašanju bivših ministara i carskih oficira.

Jedne subote društvu su se priključili Feliks Jusupov sa suprugom Irinom, jedinom sestričnom cara Nikolaja. Ispred Jusupova je išla legenda o tome kako je on Grigorija Raspućina, jurodivog sibirskog maga, koji je nakon odlaska cara Nikolaja na front, uz pomoć carice bio preuzeo veliki dio vlasti, namamio u svoj dvorac i usmrtio, iz trećeg pokušaja. Na Raspućina nije djelovao otrov koji su mu zavjerenici stavili u hranu, onda mu je Jusupov pucao u prsa i stomak. Raspućin je pao naprijed kao da je mrtav, i poslije nekoliko minuta skočio, udario pesnicom Jusupova i počeo da bježi. Jusupov i njegovi drugovi oficiri sustigli su Raspućina u dvorištu dvorca, zvjerski ga pretukli, prije nego što ga je carski zet ,,ovjerio“ u čelo trećim metkom iz naganta. Poslije su ga oficiri bacili u Nevu, ali tijelo mužika nije potonulo, i drugi dan nakon Nove 1917. brodari su pronašli smrznuto tijelo ,,svetog đavola“ kako pluta rijekom.

Jednom je nausput Ksenia Krivoshein, govoreći o sudbini Rusa u Parizu napomenula da Feliks Jusupov u Parizu živi raskalašnim životom mondenskog aristokrate, jer je u opštem haosu nakon abdikacije cara Nikolaja Drugog, 2. marta 1917, uspio iz svog sefa pokupiti najvredniji nakit: plavi dijamant Sultan od Maroka, dijamant Polarne zvijezde, dijamantske minđuše i dvije Rebrantove slike. Bračni par Jusupov osnovao je modnu kuću IRFE, u kojoj je model njegova žena, grofica Irina Jusupova. Ksenia je Đorđu još ispričala da je Jusupov u vrijeme boravka na Oksfordu nemilice trošio porodično bogatstvo, koje su između ostaloga činile četiri palate u Petrogradu, tri rezidencije u Moskvi, trideset sedam imanja, rudnici uglja i gvožđa, fabrike i plantaže, mlinovi i naftna nalazišta na Kaspijskom moru. On je pravio razne egzibicije, prerušavao se u djevojku, nosio egzotičnu odjeću, ljubavio sa ženama i muškarcima. Imao je ruskog kuvara, vozača Francuza, engleske poslužitelje i sobarice, plavožutog papagaja aru i buldoga. U njegovom salonu mijenjali su se avanturisti, biznismeni, novinari, neshvaćeni genijalci, ali i Pablo Picasso, Coco Chanel i Ana Pavlova. 

Ubici Raspućina jednako se dopao razvlašteni srpski kraljević koliko je i Đorđe bio očaran pustolovnim aristokratom tatarskog porijekla. Ksenia Krivoshein u času je osjetila neodoljivu privlačnost, eros koji je planuo među razuzdanim aristokratama. Ona će kasnije od ambasadora Spalajkovića saznati istoriju ludosti nesuđenog srpskog kralja, s kojima se, ipak, nijesu mogle uporediti egzibicionizmi kneza Jusupova. 

Feliks Jusupov je pozvao Đorđa na ručak, u Hotel de Vendome, u kojemu je bio iznajmio kraljevski apartman. U hotelskom restoranu čekao ga je sâm knez, i prenio mu izvinjenje supruge koja im se nije mogla pridružiti jer je dobila iznenadni napad migrene. Đorđe je još u kurtoaznom upoznavanju saznao da su on i knez zapravo vršnjaci, i da imaju toliko zajedničkih poznanika. No s knezom Jusupovim nije mu bilo suđeno da se ranije sretne jer je potomak kana Nogaja – čija je vojska u doba srpskog kralja Milutina bila prodrla do Peći – šumarstvo i engleski jezik studirao u Oksfordu, i tek u februaru 1916. krenuo u obuku za oficire na elitnoj vojnoj akademiji Paževski korpus. 

Onda su prešli na emigrantske teme, sudbini Rusa koji su se rasijali po cijeloj Evropi. Knez Jusupov mu je još diskretno nagovijestio da je mnogima emigrantima finansijski pomagao, ali da će i njihova sredstva ubrzo presahnuti ukoliko ne osmisli neki unosan posao, pa su on i žena nedavno osnovali modnu kuću, čiji se naziv sastoji od prva dva slova imena Irine i Feliksa. Priznao je kako je svjestan da nije naslijedio dar za biznis od njegova djeda i oca, ali da vjeruje da će se moći održati zbog njihove povezanosti sa aristokratskim krugovima, pa je počeo nabrajati imena klijentica koje je animirala njegova žena, i među njima velike knjeginje Anastasija i Milica, te talijanska kraljica Elena.

,,Crnogorke su moje tetke“, rekao je Đorđe.

,,Vidite, plemstvo je nadnacionalno. Tačnije aristokratija je posebna nacija. Na to sam računao kad smo pravili planove za otvaranje modne kuće. Uzgred, ja sam posljednjih mjeseci uoči revolucije bio blizak s Anastasijom Nikolajevnom. Ona je bila caričina najbliskija osoba do pojave Raspućina. Ironija je u tome što je upravo velika knjeginja dovela sibirskog mužika na dvor, kao čudotvorca i proroka koji bi mogao spasiti teško bolesnog carevića Alekseja. Zaista je Raspućin hipnozom i pijavicama pomogao carevom sinu koji je hemofiliju bio naslijedio od svoje čukunbabe britanske kraljice Viktorije, pa ga je car, sklon okultizmu, astrologiji i magiji, proglasio starecom, svetim čovjekom. Car i carica su vjerovali da je život Aleksejev u Raspućinovim rukama, i nijesu marili za priče o njegovom skandaloznom ponašanju u najgorim petrogradskim bordelima. Zanesenoj carici Aleksandri nije smetalo ni to što se starec nije kupao danima. Naprotiv, u tome je vidjela astralnost njegovog bića koje mu daje vidovnjačku i isceliteljsku moć.“

,,Kakav je bio odnos Raspućina i Anastasije Nikolajevne, u svim tim odnosima?“

,,U početku je velika knjeginja koristila Raspućina kako bi se još više osnažio uticaj na carski par, posebno na caricu Aleksandru. I Raspućin se savjetovao s Anastasijom dok nije zadobio ogromno povjerenje carice, koja je na neki način postala ovisna o njemu. Tako da je ,,sveti Đavo” sâm počeo sugerisati postavljanje i smjene ministara i visokih dvorskih činovnika.“

,,Kako je car Nikolaj dopustio Raspućinu toliku moć?“

,,Raspućin je početkom rata prorokovao da će Rusija pobijediti u ratu samo ako sâm car preuzme komandu nad vojskom. Car je slijedio njegovu viziju, otišao je u rat, i na taj način Raspućinu je bio otvoren put za nekontrolisani uticaj, jer carica, potpuno opčinjena starecom bila je neuka i nesigurna u političkim poslovima. No, i Raspućin se preigrao: jednako s njegovom moći rastao je otpor prema njemu. Stekao je mnogo neprijatelja na dvoru, u crkvi i među plemstvom. Pokazeće se da mu je upravo najopasniji neprijatelj postala Vaša tetka, Anastasija Nikolajevna.“

,,Raspućin je uticao da se carica distancira od nje?“

,,Carica se naizgled nije distancirala od Anastasije, i dalje su njihovi rituali subotom bili redovni. No, starec je oko velike knjeginje napravio prazan prostor, sklanjao je iz Dvora i Vlade činivnike koji su bili bliski njenom suprugu Nikolaju Nikolajeviču. Anastasija je bila posebno ogorčena na Raspućina zato što je odlazak cara na front marginalizovao ulogu njenog muža, koji je dotad na bio vrhovni zapovjednik ruske vojske, i mnogo bolje se razumijevao u vojne poslove od svog prvog rođaka. Velika knjeginja Anastasija mi je rekla da je ,,demonski Raspućin“ smislio kako jednim udarcem da eliminiše cara i velikog kneza, i preko carice stekne neograničenu moć. Još je kazala da se starec mora spriječi, jer će uništiti monarhiju, i zemlju dovesti do rasula.“

Đorđe je u trenutku htio prekinuti kneza Jusupova i pitati ga, je li ,,tetka Stana“ – kako je još uvijek zvao u svojim pismima drugoj tetki u Rimu – na neki način učestvovala, ili je barem znala, za pripremu atentata na Raspućina. Ali, bez obzira što se knez Jusupov u vrijeme ručka ponašao nekonvencionalno, kao da su se znali još iz vremena njegovog školovanja u kadetskom korpusu, nije bilo prilično odmah se raspitivati o likvidaciji Raspućina. Knez Jusupov ga je konačno pitao, kao da je osjetio što ga kopka, je li u kontaktu s tetkom Anastasijom, koja je s velikim knezom Nikolajem u Nici. Tamo su improvizovali mali dvor s protokolom, jer Nikolaj Nikolajević je, nakon smrti cara Nikolaja i carevića Alekseja, postao nasljednik carske krune. 

Đorđe je osjetio provokativnost u knezovom pitanju: po boji glasa učinilo mu se da je Jusupov bio načuo ga se odrekla familija i s majkine strane. Dakle, da ga nije otkačio samo Aleksandar s kojim se borio oko prijestola nego da i ujčevina, koja je poslije aneksije Crne Gore Srbiji dijelila s njim sličnu sudbinu, ne želi više čuti za njega. Princ je u trenutku shvatio da je dijabolični ruski knez koji je poznavao Anastasiju Nikolajevnu – i posjećivao je u Nici – mogao otkriti da ona starijeg sestrića, uprkos svemu, ne razdvaja od Aleksandra. Možda ga i više prezire nego Kralja Ujedinitelja, jer svrgnuti moćnici teško nose i teret sopstvene zle sudbine, kamoli da se solidarišu s onima koji su takođe posrnuli, a u prošlosti su im radili o glavi. Đorđe je zaćutao jer je naslutio da poskitano Nikolino potomstvo – osim tetke Jelene, đeda i babe, koji su brzo preminuli u Francuskoj – svoj nemoćni bijes više iskaljiljuju na njega, i zbog pukog oportunizma. Na neki način vodili su računa s kim i kako razgovaraju o Aleksandru, jer je on prinčevima Danilu i Petru, kao i princezama Kseniji i Vjeri, počeo isplaćivati skromnu godišnju apanažu, koja im je bila jedini stalni prihod.

Velika knjeginja Anastasija je u svom krugu, u kojemu je bilo i Aleksandrovih špijuna, govorila da bi Đorđe, da mu je palo šaka bio još nemilosrdniji od Aleksandra prema svojim tetkama i ujacima. Prisjetila se Apsovih izvještaja iz Berlina 1907. i 1908., načelniku Ohrane. A. N. Hvostovu, koji je dostavljen Anastasijinu mužu Nikolaju Nikolajeviču, da je Đorđe, uz znanje kralja Petra i Nikole Pašića, sâm organizovao i finansirao državni udar koji je bio planiran na dan izbora za crnogorski parlament, osamnaestog oktobra 1907. godine. 

Apis se u prvom izvještaju na neki način distancira od zavjere, s obrazloženjem da je trebalo sačekati s pripremom atentata na knjaza Nikolu, jer je ubistvo kralja Aleksandra Obrenovića još svježe u pamćenju vladarskih kuća Evrope. Ali, ukoliko je bila procjena da se knjaz Nikola treba likvidirati po svaku cijenu, trebalo je angažovati profesionalne zavjerenike, koji su imali iskustva u tom poslu a ne se osloniti na novinare i studente. Apis još kaže u opširnom tekstu na šest strana da prijestolonasljednik zbog osvetoljubivosti prema Crnogorcima, slavoljubivosti i neiskustvu, na svoju ruku u organizaciju zavjere uključio avanturiste i provokatore, pa je cijeli plan u samom početku bio osuđen na propast. 

Apis ni u drugom pismu koje je 27. novembra 1907. poslao preko svog kurira A. S. Stepanovu, vojnom atašeu u Beogradu, ne navodi da je on mogao lako spriječiti gluposti neiskusnoga prijestolonasljednika, jer je znao da je Ohrana – istina samo u naznakama, bez uvida u operativni plan – bila obaviještena o pripremi zavjere preko svojih rezidenata u ambasadi i Vladi Kraljevine Srbije. A. S. Stepanov, u posebnoj post festum analizi, o političkom stanju u Srbiji, u ozračju Bombaške zavjere, koja je poslana u Petrograd mjesec dana nakon Apisovog memoranduma, navodi da crnorukci kapetana prve klase Dimitrijevića, imaju odlučujući uticaj na kralja Petra, Nikolu Pašića i Radomira Putnika, načelnika generalštaba, kad su u pitanju Crna Gora, Bosna i Makedonija. No, šef Crne ruke nije imao direktan uticaj na plan i pripremu Bombaške zavjere, jer je još 1905. tobož zbog vojnog usavršavanja otišao u Njemačku. Pravi razlog je bio njegovo sklanjanje iz Beograda, zbog neuvijenih upozorenja Austro-Ugarske i Francuske, da maligni uticaj šefa Crne ruke na kralja i Vladu veoma se nepovoljno odražava na ionako težak međunarodni položaj Kraljevine Srbije, poslije varvarskog ubistva kralja Aleksandra Obrenovića i kraljice Drage. Ali, previjani obavještajac je i u vrijeme trogodišnjeg školovanja, preko crnorukaca, vojvode Tankosića i Ljube Jovanovića, detaljno pratio domaća događanja, i redovno slao poruke, prijedloge i analize, šefovima generalštaba i Vlade.

1. S. Stepanov u svojoj analizi još ističe da su crnorukci mogli spriječiti kompromitaciju Beograda, ali namjerno su pustili da plan prijestolonasljednika propadne, jer nijesu bili u stanju kontrolisati ćudljivog Đorđa. Imali su samo dvije mogućnosti: da ga fizički uklone ili kompromituju. Stoga su, diskretno, na razne načine podsticali na akciju dvojicu njegovih glavnih saradnika u kovanju zavjere, Jašu Nenadovića, utemeljitelja udruženja i propagandnog lista Slovenski jug, i Đorđa Nastića, Srbina iz Sarajeva, pisca brošure o jezuitskoj propaganda u Bosni i Hercegovini, koja se u velikom tiražu, novcem iz tajnih fondova, štampala i distribuirala u srpskim krajevima, da preuzmu organizovanje zavjere. Jer, u svakom slučaju će biti na dobitku: i ukoliko uklone Nikolu, koji je glavna smetnja za aneksiju Crne Gore Srbiji, i ukoliko se iskompromituje nadobudni, neukrotivi prijestolonasljednik Đorđe. Ruski oficir je analizirajući samu organizaciju zavjere kazao da su crnorukci imali dobre procjene, jer prijestolonasljednik je za tajni plan svrgavanja cetinjskog vladara izabrao dvojicu mitomana, lunatika, koji su neprestano izazivali pažnju beogradske čaršije.

Jakov Jaša Nenadović, brat od ujaka kralja Petra, najpovjerljivija je monarhova osoba još iz vremena emigracije. On se na Cetinju pridružio svom rođaku, emigrantu, koji ga je izabrao za ađutanta dok je bio u Crnoj Gori, i isposlovao mu oficirsko zvanje u crnogorskoj vojsci, iako nije imao vojnu školu. Rodbinska veza Nenadovića s Karađorđevićima bila je Jakovu preporuka da oženi Anđeliju, kćer vojvode Đura Petrovića Njegoša. Jaša, kako ga je zvala beogradska čaršija, poslije Majskog prevrata, zajedno sa svojim patronom stiže u Beograd, i novoustoličeni kralj Petar mu daje sinekuru u Ministarstvu finansija, ali i važan zadatak formiranja omladinsko-akademskog kluba Slovenski jug, koji je imao ulogu neformalnog centra za agitaciju i pobunu u srpskim zemaljama izvan nekadašnjeg Beogradskog pašaluka. Jašina uloga je bila više nominalna, formalna, jer je okupljala najširi spektar protagonista ,,srpske stvari“, od Jovana Cvijića, Bogdana Popovića, Jovana Skerlića, do grupe crnorukaca koji su se pripremali za nastavljanje svojih revolucinarnih i terorističkih akcija.

Kralj Petar je lukavo instalirao Jašu na čelo organizacije da bi bio blizu Apisu i crnorukcima, od kojih se bojao. S druge strane, Apisu je kontrola Slovenskog juga, koji je imao javnu čitaonicu i organizovao predavanja nacionalnih bardova o novoj ulozi Srbije u kontekstu skorog raspada Osmanskog Carstva i Austro-Ugarske, bila prioritetna. Da bi marginalizovao uticaj Jaše Nenadovića, za urednika novopokrenutog propagandnog glasila istog imena, ugurao je crnorukca Ljubu Jovanovića Čupu, koji je bio autor statuta i programa organizacije Ujedinjenje ili smrt. 

Drugi zavjerenik od Đorđeva povjerenja bio je Đorđe Nastić – hrvatski pjesnik A. G. Matoš zove ga Georg Nastić – bečki student filozofije, slovenofil, novinar, boem, panslavista, jugosloven i velikosrbin. U Beogradu se predstavio, kako će napisati Politika poslije razotkrivanja Bombaške zavjere, ,,kao da su svi konci narodnog života u Bosni u njegovim rukama“. Nametljivi i umišljeni Nastić, kojega su austrougarske vlasti bile internirale nakon jednog sukoba u Sarajevu između lokalnih Srba i Hrvata, promovišući u Beogradu svoju knjigu o jezuitskoj propagandi nadmašio je i ocjenu Politikinog novinara, predstavljajući sebe kao najvažnijeg nacionalnog radnika u svekolikom srpstvu. Nastićevim dojmljivim nastupima u kojima je bilo lucidnosti, poluistina i imaginacije, nije odolio ni oprezni Nikola Pašić, koji ga je jednom ugostio u svojoj kući. Kako se to i moglo očekivati – pogotovo nakon Apisove tvrdnje da je u pitanju opasni šarlatan kojega se treba kloniti – glavni pokrovitelj bosanskom Srbinu postao je njegov imenjak prijestolonasljednik Đorđe. Nastić je na prvom susretu s prijestolonasljednikom suznim očima i drhtavim glasom – kao u nekoj Nušićevoj parodiji – izjavio kako ga je ,,samo proviđenje poslalo da bude s ruke, ako treba i da se žrtvuje, za budućeg cara svih Južnih Slovena“. 

Princ Đorđe je poslao Jašu Nenadovića u Vojnu fabriku u Kragujevcu, da preda pismo pukovniku Mihailu Vukićeviću, u kojemu traži da se za posebne potrebe izradi određeni broj bombi, i organizuje obuka Đorđa Nastića za rukovanje eksplozivnom napravom. Dva dana kasnije, 22. februara 1907, Nenadović šalje Đorđa Nastića u Kragujevac, gdje će ga Miodrag Vasić, prvi konstruktor srpske ručne bombe M-1904, doista poučiti rukovanjem bombom i paklenom mašinom. Nastić će u paketima preuzeti šesnaest četvrtastih, pet valjkastih i tri okrugle bombe, s tri aparata za detonaciju, šest velikih i osamnaest zvonastih kapisla, te trideset kapisla od živine fulminate, pet metara barutnog bickofordovog štapina, praznu četvrtastu bombu i jedan prazan upaljač radi obuke, kao i slike i upustva za upotrebu bombi, koje će pomoći Nastiću da obuči ostale zavjerenike. Paketi su spremljeni u potkrovlju kuće Jaše Nenadovića, dok su ih Nastić i vođe kluba crnogorske omladine proslijedili zavjerenicima koji su iz Crne Gore tajno pristigli u Beograd.

Đorđe Nastić je u vrijeme pripreme zavjere za državni udar u Crnoj Gori ordinirao u hotelu Balkan, gdje ga posjećuju crnogorski studenti i emigranti, mladi oficiri, noćne dame, razni probisvijeti, borci za srpsku stvar. Dispozicioni fondovi Vlade, koji podupiru tajne zadatke, patriotski trgovci, kao i prijestolonasljednik Đorđe, koji je iz svog budžeta stavio na raspolaganje pet hiljada dinara, nijesu bili dovoljni bosanskom Srbinu, za kojega je Todor Božović, vođa crnogorskih zavjerenika u Beogradu, rekao, ,,Bosanac je jama bez dna“, nezasit u trošenju novca. Nastić je nastavio živjeti na visokoj nozi i nakon što ga je otkačio i princ Đorđe, iako više nije imao novca. Pošto su ga istjerali iz hotela Balkan, jer nije platio tromjesečni dug, konačio je u jednom bijednom sobičku Laze Grka, na dnu Balkanske ulice, blizu željezničke stanice. Onda je Nastić toliko postao ozlojeđen odnosom organizatora zavjere prema njemu, glavnom operativcu u pripremi državnog puča u susjednoj zemlji, da je počeo ucjenjivati Jašu Nenadovića. Zaprijetio mu je da će ukoliko ga ne nastave stipendirati ispričati sve što zna o zavjeri koju su odobrili kralj i prijestolonasljednik. Nenadović je prijetnju odmah prenio princu Đorđu, koji je samo odmahnuo rukom: ,,Nastić je blefer.“

Princ Đorđe je imenjaka smatrao jednom vrstom zanesenjaka i patriote koji neće izdati nacionalnu stvar. I ovom prilikom se pokazalo – i ponoviće se više puta u njegovom dugom životnom vijeku – koliko je nesuđeni kralj Srbije loše procjenjivao ljudske karaktere i namjere. Jer, upravo istu noć kad je rekao svom starijem rođaku da se ne treba bojati Bosanca, očajnom i odrpanom Nastiću, u kafani Dva jelena, piće je ponudio Niko Jovićević, agent crnogorskog dvora, trgovac kolonijalnom robom i drvenom građom, kojemu je u Srbiji poslovni partner bio Golub Janić, vlasnik hotela Balkan, utemeljivač Srpske braće, jedne od četničkih organizacija. 

 Jovićević je saosjećajno slušao jadanje Nastića koji je poslije pete šljivovice rekao da samo Srbi tako lako puštaju niz vodu najveće patriote kojima povjeravaju najdelikatnije zadatke. Pomenuo je svoje veze s Pašićem i prijestolonasljednikom Đorđem, koji su ga iskoristili u svojim planovima prema Bosni i Crnoj Gori, i onda mu okrenuli leđa. Utoliko je u kafanu ušao Golub Janjić, koji se pravio da ne vidi Nastića i Jovanovića. Bosanac nije ni primijetio vlasnika hotela koji ga je nedavno istjerao, ali njegov sagovornik se uznemirio, i rekao da ima jedan sastanak, pa mu je predložio da razgovor nastave sjutra veče, u isto vrijeme, u kafani Zlatno burence. Ukoliko zbog jednog posla bude morao u međuvremenu otići u Austro-Ugarsku, predložio mu je da se za tri dana, tačno u podne, sretnu u restoranu Šaran, na drugoj, austrougarskoj obali Dunava. Jovićević je, dok je ustajao, Nastiću vještim pokretom kockara u rukav od sakoa turnuo pet presavijenih novčanica po sto dinara. 

Lukavi trgovac imao je dobru intuiciju, i sjutradan mu je činovnik policijske uprave Beograd savjetovao da u naredna dvadeset četiri sata napusti Srbiju. Kasnije će saznati da persona non grata u Srbiji nije proglašen zbog kontakta s Nastićem, nego zbog čestih viđanja sa svojim rođakom studentom Ivom Jovićevićem – kasnijem crnogorskom konzulu u Skadru – koji je postavljao sumnjiva pitanja vođama omladinaca Todoru Božoviću i Petru Novakoviću, o cetinjskim opozicionarima koji su u posljednje vrijeme učestalo dolazili u Beograd.

Beogradska Politika u nepotpisanom uvodniku 24. maja 1908. piše o svjedočenju Đorđa Nastića na suđenju uhapšenim zavjerenicima na Cetinju: ,,Otišao je uvređen što ga Srbija nije dostojno primila. Sklopio je jedno s drugim i – stao ucenjivati, nadajući se da će, na takav način, dobiti novaca. Niko nije mogao ni da zamisli što sve jedan takav tip može da izmisli i da učini. I tako je, onda, došlo do ove afere: Đorđe Nastić javio je na Cetinje da postoji zavera, ali je, u isto vreme, spakovao da je ta zavera spremljena od zvanične Srbije i najviših ličnosti. Iz cele njegove dostave tačno je samo to da je zavera postojala i da su bombe izrađene u Srbiji. Ali, zar Srbija, kao zemlja, kao država, može odgovarati za nešto što učine nekoliko ljudi, koji čak nisu srpski podanici.“

Urednici režimske Politike, računajući na zaboravnost čitalaca i protok vremena od sedam mjeseci od parlamentarnih izbora u Crnog Gori, vjerovali su da se više niko ne sjeća kako su, prema ranije pripremljenim tekstovima, koje je u redakcije dnevnih novina donio Jaša Nenadović, objavili sjutradan poslije izbora u Crnoj Gori, 19. oktobra 1907, da je ,,Knjaz Nikola poginuo“ u pobuni plemena protiv despotije monarha i njegovog mlađeg sina Mirka.

Dragutin Dimitrijević Apis, poslije povratka sa školovanja u Berlinu, iz Beograda piše A. N. Hvostovu – poslije svjedočenja Nastića na Cetinju – i ponavlja da je zavjera organizovana u Beogradu skandalozno neozbiljno planirana, jer su s njom rukovodili neiskusni prijestolonasljednik Đorđe i njegov rođak Jakov Nenadović, koji su htjeli da samo njima pripadne slava svrgavanja knjaza Nikole. Još navodi da princ Đorđe pokušava svu krivicu prebaciti na austrougarskog agenta Đorđa Nastića, odnosno na obavještajno odjeljenje generalštaba, koje ga tobož nije upozorilo o vezama bosanskog Srbina s agentima Cetinja i Beča. Na kraju major Dimitrijević preporučuje načelniku Ohrane da bi sad bilo pametno umanjiti učinjenu štetu, tako što će Petrograd preko velikih knjeginja Stane i Milice napraviti pritisak na cetinjski dvor, da se suzdrže od neodmjerenih optužbi i intriga koje će ugroziti i ruske državne interese na Balkanu.

Na sjednici Tajnog imperatorskog kabineta održanoj 2. juna 1908. – kojemu nije prisustvovao veliki knez Nikolaj Nikolajević – imperator Nikola Drugi u dvije rečenice pomenuo je Bombašku zavjeru, koju su iskompromitovali prijestolonasljednik Đorđe i jedan austrougarski agent. Car je naložio A. N. Hvostovu da preko ambasadora Maksimova na Cetinju utiče na knjaza Nikolu da se istraga prema zavjerenicima ne usmjerava prema srpskoj dinastiji, i da se posebno prate aktivnosti velikih knjeginja u Petrogradu, koje su stvorile uticajnu grupu aristokrata, političara i oficira za protežiranje interese Crne Gore. Car nije ostalim članovima Tajnog imperatorskog kabineta rekao da je neposredno pred sastanak od generala Hostova dobio dokaze da veliki knez Nikolaj Nikolajević, pod uticajem svoje žene i svastike, vodi posebnu politiku prema Balkanu, koja podupire ambicije knjaza Nikole da osvoji Skadar, Hercegovinu i dio Dalmacije.

Princ Đorđe je prije susreta s Feliksom Jusupovim vjerovao da je tetka Milica – koja je cara oslovljavala ,,dragi Niki“ – vodila glavnu riječ u dvorskim intrigama vezanim za Crnu Goru i Srbiju. Jer, otac mu je rekao da je Apis od svojih povjerljivih izvora u Ohrani dobio informacije o pismenoj korespondenciji Milice sa svojom sestrom talijanskom kraljicom, u kojima razglabaju o pitanjima Skadra, beogradskim pretenzijama, politici Rima i Petrograda. Ni u izvještajima srpske ambasade u Rusiji i obavještajnog odjeljenja u Beogradu nijesu pominjali Stanu, koja je izigravala apolitičnu aristokratkinju, a preko svog muža Nikolaja i carice Aleksandre – iz pozadine je plela mrežu i vrbovala uticajne krugove dvora, da uprkos carevoj politici, koji se nakon Aneksione krize 1908. definitivno opredijelio da Beograd bude stožer ruske politike na Balkanu – stvara uticajnu struju u Petrogradu koja će držati ruku Crnoj Gori. 

Anastasija je mističnu i lakovjernu Aleksandru Fjodorovnu posebno fascinirala poznavanjem sufizma, mističkih pokreta unutar islama, kako bi jasnije spoznala ekstatičko jedinstvo voljenog Tvorca u Abrahamovim religijama. Pohvalila se carici da uči farsi, jezik Dželaludina Rumija, da bi razumjela sjedinjenje čovjeka s božanskim, upotrebom muzike, poezije i plesa. Bliskost carice s Anastasijom Nikolajevnom nije smetalo samo Raspućinu i nekim strukturama bliskim Ohrani, nego i predsjednicima petrogradskih vlada, caričinim sunarodnicima, Sergeju Vitteu i Borisu Strumeru, koji su upozoravali cara Nikolaja na negativan uticaj velike knjeginje. Oni su Anastasiju Nikolajevnu optužili za manipulaciju onostranim i natprirodnim silama, u koje ni sama ne vjeruje, kako bi preko carice ostvarivala lične interese. Još su i oni ponovili da Crnogorke, i preko svojih muževa pokušavaju da usmjere spoljnu politiku Imperije na bezuslovnu podršku balkanskoj državici, manjoj od svake ruske gubernije, čija je vjekovima glavna privredna grana bila pljačka stoke.

U vrijeme Đorđevog boravka u Parizu, iz srpske ambasade, s memorandumom Miroslava Spalajkovića, na radni sto kralja Aleksandra i Nikole Pašića, svakih petnaest dana stizali su izvještaji o ponašanju kraljevića Đorđa, njegovim susretima, ponašanju, i političkom djelovanju. U preciznim svakodnevnim detaljnim opisima satnice, mjesta sastanaka, sagovornika, dominirale su prinčeve optužbe na račun Aleksandra, za kojega je rekao da je postao apsolutista, i na taj način pogazio zavjet svoga oca, koji je na srpski jezik preveo esej O slobodi, Johna Stuarta Milla. Još je pariškim novinarima, deputatima, prikrivenim srpskim i talijanskim agentima, objašnjavao da će apsolutizam njegovog brata, koji se arogantno nazvao Ujediniteljem, novim Bizmarkom, uništiti prvu državu Južnih Slovena, o kojoj su sanjali ,,moj tata Petar i deda Nikola“. Naširoko je argumentovao svoje poglede dokazima kako Aleksandar zabranjuje parlamentarne stranke i novine, hapsi i konfinira opozicione prvake, te da ga u zločinačkoj politici slijedi i Nikola Pašić, koji ga je pozvao na večeru i pokušao otrovati. Princ je još priprijetio, u prisustvu Gliše Jeftovića, sekretara srpskog ambasadora u Parizu, da je napisao brošuru u kojoj će opisati odnos Aleksandra prema njemu, starijem bratu, koji se svojevremeno zbog intriga Apisa i Pašića morao odreći krune.

Đorđe se iz Pariza u Beograd vratio u junu 1925. i u štampariji Slovo, čiji je vlasnik bio prijatelj Mike Alasa, štampao dvije hiljade primjeraka brošure koju je bio najavio režimskom agentu u Parizu. Policija je zaplijenila cijeli tiraž, osim nekoliko primjeraka koje je akademik Petrović sakrio u svojoj ribarskoj kolibi. Sjutradan su princa, poslije zapljene pamfleta, u okovima odveli u dvorsko lovište Belje, u Baranji, između Dunava i Drave, koje su bili sagradili Harbsburzi. Zatvorili su ga u dvorac Tikveš, u kojemu su u doba K.u.K monarhije i dvije Jugoslavije, između ostalih boravili Franjo Josif, kralj Aleksandar, Tito, Viljem Drugi, Nikita Hruščov, Leonid Brežnjev i Sophija Loren. Na prozore dvorca su postavili rešetke, i u šetnju su princa puštali samo uz pratnju oružanih žandarma. Svoje ropstvo provodio je u raskošno opremljenim lovačkim sobama, s bezbroj trofeja, među kojima je najviše primjeraka ostalo od najvojvotkinje Isabelle voh Habsburg, koja je sama odstrijelila sto četrdeset šest jelena.

Sudbinu ,,Ludog princa“, kako ga je prozvala dvorska kamarila, alas Mihailo Petrović, s kojim je proveo najluđe noći na Dunavu, uporedio je sa stradanjem sultana Džema, brata sultana Bajazita. U pismu iz Budimpešte Đorđevoj tetki talijanskoj kraljici Jeleni, profesor Petrović piše da je princ Đorđe ,,srpski Džem sultan“, ali da vjeruje da će Aleksandar biti milostiviji od Bajazita, koji je papi Aleksandru Šestom platio da otruje njegovog brata, kojega je dugo godina zatočenog držao veliki majstor viteškog reda Pierre d’ Aubusson. Stari alas, konstruktor hidrointegratora, piše još regini Eleni, koja ga je, po preporuci sestrića, lično ugostila u Villi della Regina u Torinu sedamnaestog septembra 1907, nakon njegovog predavanja na Sapienzi: ,,Zebe me oko srca da će se u porodici Karađorđević – Vi znate da je Aleksandrov pradeda ubio svog brata – dogoditi još jedna tragedija“. Jelena je Profesoru – kako ga Đorđe naziva u svojim memoarima – odgovorila kurtoazno i hladno: nije ga rasteretila briga iako je bolje od Đorđevog intimusa poznavala karakter svoga sestrića, kralja Ujedinitelja Južnih Slovena. Da je kraljica bila manje oprezna napisala bi da je Aleksandar surov, ali nije nepromišljen, kao njegov brat. U prilog tome još bi se pozvala na oca zavađene braće, koji je jednom i u prisustvu njegova ujaka, prijestolonasljednika Danila, rekao starijem sinu: ,,Ti si na mene, a Aleksandar je na dedu Nikolu.“

Đorđeva tetka Eko je bila u pravu: žandarmi koji su sprovodili princa i čuvali u dvorcu Tikveš imali su naredbu da upotrijebe fizičku silu, okuju ga, ali da mu ne smiju ugroziti život. Po režimu izolacije mogao je šetati po parku, uz oružanu pratnju, bez kontakata sa spoljnim svijetom. Đorđe je u odajama lovačkog dvorca danima cunjao besciljno, a kad bi ga uhvatila zduva preskakao je po pet stepenica i vitljio oko sebe kao maniti pas. Uveče je imao isprekidane snove: miješale su mu se slike Aleksandra, ujaka Mirka, Profesora i tetke Eko. Brat i ujak su ga davili, sisali su mu krv, koja je prskala po posteljini, i on je vikao, zapomagao toliko jako da ga je čuo stažar s ulaza dvorca. Jednom je u snu krenuo prema izlazu, i probudio se tek kad ga je žandarm snažno prodrmao za ramena. Sjutradan je bio sjetan i nečujan: ispred očiju mu se nijesu skidale sinoćne slike njihovih likova, s oštrim ušima i velikim zubima koji su se zarivali u njegove vratne žile ponavljajući nekakve mantre nerazumljivim jezikom. Sljedeće noći smijao se u snu: jahao je cetinjskim poljem s tetkom Ekom, skakao s konja pored žbuna zanovijeti, kako Crnogorci zovu biljku sa žutim cvijetom, ubrao bi jedan struk i poklanjao ga mladoj i smjeloj jahačici. Poslije mu se javljao Profesor, koji je donosio ribarski alat, gotove i pravljene mamce za udice. Njih dvojica su uskakali u čamce, nosili kotliće, bakrače, pravili fišpaprikaš, i kuvali ga u kolibe, lantoke. Cigani su s tamburicama pjevali mađarske pjesme, i onda je on sâm izlazio na zaleđeni Dunav, klizao se i preskakao s jedne santé na drugu.

Poslije nekoliko mjeseci zatočeništva Đorđe je odlučio da pobjegne u gustu šumu Kopačkog rita u čijem je sastavu i lovačka kraljevska rezidencija, i da se preko Drave, čamcem ili plivajući domogne Mađarske. Pratio je smjene straža i njihovo kretanje, a onda je jednog jutra odgurnuo žandarma koji ga je pratio i počeo bježati prema šumi. Pratilac je čim se pridigao opalio iz puške hitac upozorenja u vazduh, i alarmirao spoljno obezbjeđenje koje je čuvalo kraljev lovački dvorac. Lov na princa trajao je nepuni sat, jer je u vrijeme zatočeništva izgubio kondiciju, i pošto je malaksao sustigli su ga žandarmi, svezali i ponovo vratili u Tikveš. 

Jedno vrijeme zatočenika nijesu puštali u šetnju, dok je psihijatar Stojmirović, koji je izvještaje o duševnom stanju svog pacijenta slao Njegovom veličanstvu, kralju Ujedinitelju, procijenio da više neće pokušati bježati. Đorđe doista više nije pomislio bježati – ne zbog toga što je to obećao pukovniku Birčaninu i doktoru Stojmiroviću – jer za vrijeme šetnje, što nije promaklo njegovom vojničkom oku, broj motorcikala Triuph, koji su patrolirali s naoružanim vojnicima oko dvorskog lovišta barem je udvostručen. Zato je sačekao prvi snijeg, i u vrijeme šetnje u jednom času zastao i počeo se skidati ispred svog pratioca koji ga je unezvjeren gledao. Onda je go do pasa legao u snijeg ispred žandarma koji nije znao kako će reagovati, i tek pošto se prinčevo tijelo bilo ukočilo od zime pucao je u znak uzbune, pa ga je osoblje dvorca brže-bolje pokrilo ćebadima i unijelo u veliku sobu s kaminom.

Đorđu nije bilo suđeno da umre od upale pluća, i izgledalo je da će se dani u dvorcu nastaviti vući unedogled, po sviknutoj rutini. Samo je doktor Stojmirović učestao svoje posjete, iako su mu pitanja bila kratka i formalna. Najviše ga je zanimalo kako princ podnosi noć i ima li apetit. Tako je protekao ostatak zime i proljeće, a onda ga je 9. juna 1926. u šest sati ujutro probudio pukovnik Birčanin, koji je zvaničnim glasom, ni strogim ni ljubaznim, naredio:

,,Gospodine potpukovniče, imam naređenje da Vas povedem sa sobom.“

Đorđe se lecnuo, jer je prvi put otkad je došao u Belje, čuo ,,gospodine potpukovniče“ i brektanje upaljenog motora od auta. Hitro je obukao vojnu uniformu, ušao u auto i zajedno s oficirom sio u zadnji sic, iza šofera i naoružanog stražara. Kola su krenula prema željezničkoj stanici u Belju, a u vrijeme dvadesetominutne vožnje već je sebe zamišljao u foajeu hotela Kontinental, gdje ćaska s novinarima, emigrantima igra betl s dokonim Parižankama, kladi se nedjeljom na hipodromu Maison-Laffitte.

Na stanici je čekala lokomotiva s jednim prikačenim vagonom. Hitro se popeo u vagon iz dvorskog željezničkog parka s grbom dinastije, a onda je ustuknuo kad je vidio rešetke na prozorima i dvojicu žandarma s puškama. Kad je voz prelazio Savu prepoznao je stare kuće i Adu, desno od mosta, gdje je proveo toliko bezbrižnih dana i noći. U trenutku je htio izvaditi notes, na komadu papira naslovljenog na Profesora, napisati poruku da ga ponovo nekud vode, mimo njegove volje, i baciti je kroz prozor. 

,,Sigurno će papir pronaći neki alas i odnijeti ga Profesoru, koji je za ribare neka vrata rječnog božanstva“, pomislio je.

Ali, kad je rukom krenuo prema unutrašnjem džepu jedan od stražara sumnjičavo ga je pogledao, i fiksirao narednih nekoliko minuta dok nijesu minuli Adu Ciganliju, i počeli se približavati željezničkoj stanici.

U Beogradu se lokomotiva zaustavila na posebnom kolosijeku, i oružana straža je, za svaki slučaj, izašla iz vagona, da bi bila pripremna za nekog nezvanca ili provokatora. Voz je nakon nepuna sata ponovo krenuo, i kad su prošli Topčider bio je siguran da ga kreću prema ,,južnoj prugi“ , u unutrašnjost Srbije. Najednom ga je prevario san u kupeu, naslonio je glavu na prozor, činilo mu se kratko, dok je osjetio ruku na ramenu.

,,Stigli smo. Molim Vas da izađete.“ Iznad princa stojao je drugi oficir, s oznakama kapetana prve klase na epoletama, koji se ukrcao na željezničkoj stanici Topčider. Voz je bio stao na pustoj pruzi, i naredili su mu da izađe iz kupea. Krenuli su pješke prema jednobraznim zgradama ispred kojih su prolazili bijeli mantili.

,,Gde smo?“

,,Toponica. Duševna bolnica.“

Ljudi u bijelim mantilima s čuđenjem gledali su uniformisanog potpukovnika okruženog naoružanim stražarima kako se kreću prema odvojenom paviljonu, s rešetkama na prozorima. Ispred zgrade čekao ga je nasmiješeni doktor Stojmirović, koji mu je krenuo u susret.

,,Kako ste, Kraljeviću? Kako ste putovali?“

,,Izvrsno, doktore, kako se samo poželjeti može. Dvorskim vozom, sa svečanom svitom.“

Doktor Stojmirović se pravio da ga ne čuje: nije ga bilo briga što govori princ, jer ionako ga više neće vidjeti u životu. Beogradskog ljekara, koji ga je posjećivao u Belju zamijenili su psihijatri iz Niša, Vasa Vesković i Najdan Nenković, koji su ordinirali u Toponici. Njih dvojica su po svemu bili različiti: Vesković je bio suv, visok i brbljiv, a Nenković nizak, dežmekast i malorek. Toliko se međusobno nijesu podnosili da su i pred pacijentima pokazivali nesnošljivost, kontrirajući jedan drugom u vezi dijagnoza bolesti i terapija. Jedino se nijesu sporili u tretmanu novog pacijenta, koji je u posebnom paviljonu imao spavaću, dnevnu i radnu sobu s bibliotekom.

Prvi razgovor sa specijalnim pacijentom imao je doktor Vesković, stariji po stažu, ali i s većim uplivom u onim djelovima režima koji su odlučivali o prinčevoj sudbini. Na nervozno Đorđevo pitanje zbog čega je doveden u duševnu bolnicu, ljekar mu je odgovorio da je bolestan, ali ukoliko bude sarađivao s ljekarima njegov boravak u bolnici neće dugo trajati.

,,Budite ljubazni doktore i kažite zašto sam ja ovde?“

,,Bolujete od slabih živaca, ali to će, uz određenu terapiju i saradnju, kako rekoh, brzo proći.“

,,Znam prilično osoba sa slabim živcima, koji nisu u duševnoj bolnici. Niste iskreni doktore. Za moje dovođenje u ludnicu postoje ozbiljniji razlozi.“

,,Nisu samo slabi živci… Vi patite od manije gonjenja.“ Odjednom je tihi, sapatnički glas doktora Veskovića postao tvrd i zvaničan.“

,,Na osnovu čega ste to zaključili?“

,,Umislili ste da Vas truju. Svuda vidite zaveru protiv Vas.“

,,U pitanju je intriga, doktore. Verujem da Vi to znate, a pravite se nevešti. Namera onih kojima smetam je da me uklone, na bilo koji način. S obzirom na moj temperament, procenili su kako je najbolje da me prikažu neuračunljivim, ludim. Ja sam zbog toga i napisao onu brošuru da razotkrijem celu pozadinu koju su osmislili Pašić i njegov posilni Spalajković, sadašnji ambasador u Parizu. Prvo me Baja pozvao na večeru i otrovao, što su kasnije potvrdili lekari na osnovu temperature, grčeva i bezvoljnosti. Na taj način su mi iznudili potpisivanje pisma u kojemu sam sâm sebe dezavuisao.“

,,Vi mrzite svoju porodicu“, prinčeva odbrana nije pokolebala psihijatra.

,,To je apsurdno. Otac je više voleo mene nego Aleksandra i Jelenu. Ja volim sestru. S dedom i babom sam u najboljim odnosima, posetio sam ih u emigraciji i pošto su oni nakon ujedinjenja prekinuli vezu sa svim ostalim članovima naše dinastije. Tetka Jelena je javno prezrela Aleksandra, ne samo zbog njegovog odnosa prema dedi i babi, nego i prema meni.“

Đorđe je onda zaćutao i ispitivački pogledao doktora Veskovića, očekujući da mu – pošto je sigurno tajna policija, uz medicinski dosije, dostavila bolnici i njegovu iscrpnu biografiju od najmlađih dana – da mu psihijatar postavi pitanje: kako on to voli babu i dedu, a poslao je zavjerenike 1907. No, doktor Vesković ga je još samo jednom odmjerio, ćutke ustao i otišao. Đorđe je vidnu odahnuo kad su se ulazna vrata zatvorila za psihijatrom, iako bi mu odgovorio da je u to vrijeme imao samo dvadeset godina, i još je bio ozlojeđen što ga je njegova cetinjska rodbina na neki način smatrala strancem, koji je drugačiji, pa i manje vrijedan od Crnogoraca. Još bi doktoru rekao kako se u političkom smislu slagao s ocem i bratom, da je nacionalni interes Srbije i srpstva da Crna Gora nestane kao posebna država. Konačno, i sam deda Nikola imao je pretenzije da Beograd potčini Cetinju.

Doktor Vesković je narednih petnaest godina, svaki drugi dan, naizmjenično s doktorom Nenkovićem, posjećivao princa, više kurtoazno, komentarišući vremenske prilike, pripitujući ga još ima li primjedbe na kuvara i spremačice, kakvo je stanje njegovog išijasa. Najmanje su ga pitali o bolesti zbog koje je smješten u sanatorijumu: njegovih strahova, opsesija, manija gonjenja. Tako su se u neredovnim terminima godinama ponavljali rituali ljekara i pacijenata, dok su se jednoga dana rastali bez najave i oproštajnog pozdrava. 

Osmog aprila 1941. drugi dan poslije njemačkog bombardovanja Beograda, dežurni oficir je otvorio vrata paviljona i rekao mu da će ga evakuisati autom, kako bi se pridružio ostalim članovima dinastije. Preko Toplice, Han Pijeska stigli su u Pljevlja, gdje je princ Đorđe saznao da će njegov sinovac, novoustoličeni kralj Petar Drugi, zajedno s Vladom emigrirati u inostranstvo. Komandiru pratnje je rekao da ne želi napuštati vojsku i otadžbinu u ratnoj opasnosti, i sjutradan je dobio jak kašalj i temperaturu, koja ga nije mogla mimoići kadgod bi ga ophrvali njegovi demoni.

Utoliko su njemačke trupe ušle u Pljevlja, i njemački komandant je princa obavijestio – oslovljavajući na francuskom – da će biti zarobljenik dok ne dobije instrukcije iz Berlina o njegovoj daljnjoj sudbini.

Poslije četiri dana došao je isti oficir, i na tečnom francuskom jeziku rekao je da će mu biti vraćeno auto. U Beogradu ga je pratnja dovela do njemačkog komandanta Feliksa Benclera, koji mu je ponudio Kraljevski dvor na Dedinju. Dvor je bio sagrađen u vrijeme njegovog boravka u Toponici, i na trenutak je pomislio da ironijom sudbine okupatori mu vraćaju prava koja mu je oduzeo rođeni brat. Princ je odgovorio general Bencleru da mu je dovoljan neki mali stan, i njemački komandant je rekao da je što se tiče okupacione vlasti odsad slobodan građanin, a za stan neka se sâm pobrine. 

Iz glavnog njemačkog štaba, koji se bio smjestio u zgradi Hipotekarne banke, izašao je na ulicu, s rukama u džepovima. Kao što je to uvijek s ljudima koji nikoga ne poznaju, koje niko ne čeka, niti ih se više bilo ko sjeća.

Đorđe se najednom trgnuo, kao da je tuđim očima pogledao široko, naizgled blentavo lice s lukavim sitnim očima policijskog agenta Burića, i isti čas odlučio da prvo posjeti zgradu Dvora, ispred kojega je prije dva sata srio svog rođaka Umberta di Savoia, a onda rodnu kuću. Nije više bio siguran je li vidio, ili mu se pričinilo da je lice njegovog rođaka, posljednjeg kralja Italije, bilo u grču? Jesu li ga iznervirali neuviđavni talijanski turisti, ili je imao još neku višu muku? U tom času nije bilo odgovora, ali da je imao priliku da se još jednom sretne s inspektorom Burićem možda bi saznao da je direktor muzeja Rako Vujošević u izvještaju Ministarstvu kulture – čiju je kopiju dobila Udba – o posjeti visokog gosta, u post scriptumu, napisao da je Umberto trpio strašne bolove u leđima, koje su bile posljedica nedavnog saobraćajnog udesa blizu Ženeve. 

Na trijemu Dvora koji je dograđen za jubilej proglašenja kraljevstva 1910. gdje su nekad stojali uniformisani perjanici, sjedjela je srednjovječna žena za pultom, na kojemu su svježnjevi ulaznica i razglednice u koloru s portretima kralja Nikole, kraljice Milene, princeze Ksenije. Portirka je Đorđu pružila ulaznicu za muzej, i visoki mršavi starac, s francuskom kapom, koja je prekrivala crne staračke pjege na čelu, bez riječi je drhtavim prstima iz novčanika izvadio crvenu novčanicu s konjem i jahačem na lijevoj strani banknote. Žena za pultom je malo jačim glasom – kao kad se obraćate nagluvim osobama – kazala: 

,,Sačekajte par minuta vodiča da Vas provede kroz Dvor.“

,,Hvala gospođo, neće trebati. Jednom davno sam bio ovde. Hteo bih sâm proveriti svoja sećanja.“

Starac se sitnim koracima uputio prema stepenicama koja vode na sprat, gdje su se nalazile sobe za spavanje, trpezarija i saloni kraljice Milene i kralja Nikole. Đorđe nije ni pogledao prema prostorijama u kojima su kustosi napravili postavku s trofejnim oružjem, ratnim barjacima, ordenjem, uniformama vrhovnog komandanta crnogorske vojske i počasnog ruskog maršala, jer su ovdje u vrijeme Đorđevog djetinstva boravili perjanici i dvorska posluga. Kad je izašao na sprat skrenuo je lijevo od stepenica prema dijelu zgrade, u kojemu su spavali mladi prinčevi i princeze. Po sjećanju uputio se prema maloj sobi tetke Eko, u kojoj je pored kreveta i natkasne bio mali okrugli zeleni stolić s dvije zelene polufotelje, a na zidu iznad kreveta portret male princeze Jelene, rad dvorskog slikara, Cavtaćanina Vlaha Bukovca i ikona Svetoga Đorđa, krsne slave Petrovića Njegoša. Tetka Eko se voljela izležavati ujutro i čitati francuske romane, i kad bi ga vidjela na vratima svoje sobe samo bi ga pozvala rukom da se zavuče pored nje ispod jorgana, i onda ga milovala po kosi dok je u drugoj ruci držala knjigu. No, sobe kakvu je zapamtio više nije bilo, a i raspored, veličina i broj kamara – kako ih je zvala baba Milena – u ovom dijelu zgrade više nije mogao prepoznati. 

Đorđe je bio razočaran i bijesan, što mu se pamćenje toliko ponižavajuće kratilo: često se nije sjećao što je bilo juče, ali i davno prošlo vrijeme se skraćivalo. Istina, katkad su te rane slike djetinjstva i prve mladosti bile neobično jasne, u snu i na javi, i zato se poradovao kao malo dijete – kao kad ga je tetka Eko držala u krilu – kad je shvatio da nije zaboravio raspored soba u dvoru kralja Nikole. Jer, u tom trenutku kustos iza njegovih leđa objašnjavao je dvojici Francuza da je Dvorac doživio veliku rekonstrukciju za jubilej pedeset godina vladavine i proglašenja kraljevstva 1910. godine, na koji najstariji kraljev unuk nije bio pozvan. U vrijeme kraljevog jubileja većina kćerki su bile udane a prinčevi su bili dobili svoje dvorce, pa je rekonstrukcija Dvora prilagođena za život četvoročlane familije, kralja i kraljice, i dvije neudate kćeri, Ksenije i Vjere. 

Đorđe se nije puno zadržao u prostoriji s velikim trpezarijskim stolom i vitrinama u kojima je posuđe i ejscajg od srebra i češkog porcelana, iz koje se ulazi u Žuti salon kraljice Milene. Na zidu malog salona s lijeve strane je okrugli mozaični portret regine Elene, s krunom na glavi, koji su od zlata i porcelana napravili majstorska radionica Miracoli iz Ravenne. Na zidu di fronte ulaza u salon je slika kraljevske familije Savoia, koju je 1908. godine naslikao Cipriano Cei. Kralj Vittorio, manji od žene dvadesetak santimetara, sjedi u prvom planu s desne strane, a Jelena u pozadini drži u naručju najmlađu kćer Giovanu, buduću bugarsku kraljicu, koja je imala samo godinu dana. Posljednji kralj Italije, četvorogodišnji Umberto, stojao je ispred roditelja sa sestrama Jolandom i Mafaldom.

Đorđe se dugo zadržao ispred slike familije Savoia, jer su mu se vratile slike njegove posljednje posjete tetki Eko, samo jednu kalendarsku godinu nakon nastanka slike. Majstor portreta, Pijemontez, vjerno je naslikao dječja lica, baš onako kako ih je zapamtio Đorđe, koji je nakon što je abdicirao dobio poziv od svoje tetke da je posjeti u Rimu. Uzalud je kralj Petar odgovarao svoga mezimca, koji je na pasja kola psovao Pašića i Apisa, da ne ide u Rim, jer ga njegova prepredena ujčevina, i poslije toga što znaju Đorđevu ulogu u neuspješnom atentatu na knjaza Nikolu prije samo dvije godine, želi upotrijebiti protiv svoga brata i oca.

Princ Đorđe se opet vratio na mozaik, koji je Jelena poklonila roditeljima za veliki jubilej 1910. godine. Gledajući taj dragi lik s kraljevskom krunom na glavi, slikan iz profila, sjetio se trenutka kad mu je otac rekao da idu na svadbu u Crnu Goru, jer se tetka Jelena udaje za talijanskoga princa. Mislio je da će tu noć umrijeti od tuge, jer teta Eko pripada samo njemu. Tuga se miješala s bijesom, jer ga je lagala kad je rekla: ,,Volim najviše tebe“.

U toj groznici malo mu je laknulo kad je vidio fotografiju princa Vittotija, koji je ličio na polumaturanta s ufitiljenim brkovima. U času je počeo da je opravdava, da su je nagovorili roditelji da se žrtvuje zbog državnih interesa, i još je pomislio da mnogo pati, i kako stalno misli na njega. Onda se sjetio posljednje knjaževe krsne slave 1894. prije nego što su Karađorđevići otišli u Ženevu. Guslar Ušćumlić je, pošto je mitropolit Mitrofan Ban osvještao slavsku pogaču, pjevao Ženidbu Maksima Crnojevića, u kojoj sin Gospodara Iva prosi duždevu kćer, ali je poslije raznih tragedija i pogibije svatova uzrokovane iznenadnom mladoženjinom bolešću kože koja mu je nagrdila lice krastama, ženidba osujećena. 

Djeca su u dvoru sjedjela za posebnim stolom, i neprestalno su se vrpoljila pogledujući prema strogoj guvernanti miss Edvards, i Đorđe bi sigurno zaboravio zaplet ljubavne drame da prilikom opraštanja knjaz starijemu unuku, koji je već bio naučio čitati, nije poklonio svoj dramski spjev, Balkansku caricu, i Maksima Crnojevića, dramu u desetercu, od Laze Kostića, urednika Glasa Crnogorca, kojega su dvorjani zvali Ludi Laza, jer je kadgod nije bio kijamet na Cetinju, trčao od Pjace do Đinova brda i Vrtijeljke. 

Mali zavjerenik je u Ženevi smišljao kako će izbaviti tetku Eko iz zatočeništva latinskog princa. Mijenjao je planove, ali u svakoj verziji hrabri sestrić oslobađa prelijepu montenegrinsku princezu koju je zarobio, i drži iza devet brava, Vittorio, mali, ružni, krastavi princ od Pijemonta, koji je obolio od iste bolesti kao sin Gospodara Iva. Jednom će princa izazivati na dvoboj, drugi put će savladati dvorsku stražu, ili će se poslužiti lukavstvom, tajno upasti i u dvorsku kuhinju, i u čaj će ubaciti napitak koji će uspavati princezu, princa i dvorjane. Uspavanu princezu sestrić će odnijeti iz dvora, i onda preko mora vratiti je na Cetinje. 

No, kako je vrijeme prolazilo malo po malo mirio se sa sudbinom da se više možda i neće nikad vidjeti s tetkom Eko. I upravo kad je već bio zaboravio dramu Maksima Crnojevića, dvije godine poslije princezine udaje, u Ženevu je stigao poziv princeze Jelene sestrićima da je posjete u kraljevskoj ljetnjoj rezidenciji Racconigi, kod Torina. Jedanaestogodišnji Đorđe je poziv u kraljevski dvor, u kojemu su Vittorio i njegova žena organizovali zabave i lov na sitnu divljač, shvatio kao prst sudbine. Susrest će se konačno s tim patuljastim Talijanom koji mu je preoteo njegovu tetku Eko, a i vidjeće koliko se ona promijenila u posljednje četiri godine otkad je u zlatnom kavezu i ne vodi ga na jahanje ispod Đinova brda i Orlova krša. 

Ljetnja rezidencija tetke Eko pored Torina Đorđu je, na prvi pogled, ličila na začarani dvorac uspavane princeze, a ona u bijelom kostimu, mlada i nasmijana, bila je još ljepša nego na Cetinju. Dočekala ih je na vratima dvorca, potrčala mu u susret i zagrlila ga onako čvrsto kao nekad. Onda je zagrila i Aleksandra, jednako srdačno i nježno, ali ga nije tako dugo držala u naručju kao njega, i obojicu ih je uvela u veliki salon. Poslije uobičajenih pitanja o putovanju, rekla im je još da se ovog puta nažalost neće sresti s princom Vittoriom, koji je zbog državničkih obaveza morao otputovati u Rim. 

Đorđe će se nekoliko decenija kasnije u čamotinji duševne bolnice u Toponici prisjećati svakog detalja, svakog sata provedenog u tom čudesnom dvorcu sa širokim prilazima, sagrađenom u sredini ogromnog parka prepunog sitne divljači, s poribljenim vještačkim jezerom i konjskom ergelom. Tetka Eko je bila strastveni lovac, i za dvojicu malih sestrića nabavila je velške ponije i kratke lovačke puške. Zajedno su jahali, lovili zečeve, i zatim njih dvojica u pratnji Serjože, njihovog učitelja ruskog jezika u Ženevi, išli su na jezero i učili udicom hvatati ribe, koje su sami pekli i jeli rukama.

Đorđe je u pismima tetki Eko i Profesoru, koja su nestala uoči samog njemačkog bombardovanja Beograda, dok je on bio u svakodnevnim šetnjama parkom duševne bolnice, više puta ponovio da su ljetnje ferije 1898. – u bajkovitom dvorcu Racconigi, koji je ljepši od dvoraca velikih kneževa Romanova, i od ljetnje rezidencije Nikolaja Drugog u Carskom selu – bili najsrećniji dani u njegovom životu. Kad je tog osmog marta 1941. primijetio da je iz natkasne pored kreveta nestala velika hrpa pisama, koje je slagao u dva velika kartonska registratora dobio je nervni slom, prevrnuo je krevet, počeo bacati stolice na prozore s rešetkama i nogama šutirati natkasne i stolove. Dvojici žandarma koji su stražarili ispred paviljona u pomoć su pritekli bolničari: savladali su princa, nasilno mu ubrizgali injekciju morfijuma, obukli mu pidžamu i legli ga u krevet.

Đorđeva supruga Radmila je od 1949, već tri i po godine, od početka emitovanja humorističke emisije Veselo veče, redovno nedjeljom u devetnaest sati slušala i večernje vijesti radio Beograda, koje su emitovane prije ove kultne serije, s prvim satiričnim osvrtima na aktuelne događaje, za koju su tekstove pisali Stanislav Vinaver i Radivoje Lola Đukić. U dvadeset prvom minutu informativne emisije spiker je pročitao kratku agencijsku vijest Tanjuga: ,,Dvadeset osmog novembra, u Montpeljeu je umrla Jelena Savoja, rođena Petrović Njegoš, u osamdesetoj godini života. Žena bivšeg italijanskog kralja Viktora Emanuila, koji je 9. maja 1946. godine morao abdicirati zbog saradnje s fašistima, bila je peta kćerka crnogorskog kralja Nikole Petrovića Njegoša, koji je takođe umro u emigraciji.“ 

Radmila nije žurila da mužu, kojega je čekala da se vrati s uobičajene šetnje, prenese glas o smrti talijanske kraljice. Jer je nervirala Đorđeva nostalgija, i sve češće prominanje ,,dede, babe i tetke Eko“. Istina, od samog početka njihovog zajedničkog života, slušala muževo lamentiranje, koje je ličilo na grižu savjesti što se cijela crnogorska dinastija rasijala po svijetu kao rakova djeca: sve dok nedjelju dana prije vijesti o regininoj smrti nije planula, i obrecnula mu se, kako su Petrovići Njegoši ,,popili času kakvu su zaslužili“. Jer Vladika Rade je iz Crne Gore protjerao šest familija njenoga roda Radonjića Guvernadurovića, konfiskovao im imovinu i popalio kuće. Pripomenula mu je da je Njegoš guvernardura Vukolaja i njenog prađeda Marka dvije godine držao u pećinu Cetinjskog manastira ,,o litru vode i kruva dnevno“, prije nego što je i njih ,,na zli put zamio put Kotora“. Na kraju mu je rekla da se obistinila kletva guvernadura Vukolaja, koji je zazvao velikoga Boga da anatemiše potomstvo vladika, i da ,,obrše grđe no što su potomci serdara Radonje Rajičeva“. Zaključila je malo tišim glasom, ali naglašavajući svaku riječ, kao da je u posjedu nekog tajnog znanja.

,,Svaka sila za vremena a nevolje redom idu. Bog sve vidi, i ne prašta. Cijelo potomstvo Nikole krivonogoga, muško i žensko, osim tebe, bilo je malovjeko, poskitalo se, umrlo u tuđini, ili stradalo od metka.“

Đorđe je ženu pogledao poprijeko, ali se ugrizao za jezik da je ne opsuje. Nijesu ga smirile godine, terapije i duga sobna izolacija: i sad su od njega drhtali kelneri, poštari, hauzmajstori, iako mu glas nije bio tako rezak ni pokreti nagli kao nekad. Ali, bio je obziran prema Radmili, jer se bojao da će opet ostati sâm, bez igdje ikoga. Tih šest godina otkad mu je okupacijski general rekao da je slobodan, prije nego što je srio buduću ženu, teže je podnosio samoću nego vrijeme provedeno u bolnici. Jer u Toponici su o njemu brinuli ljekari, žandarmi, kuvari, spremačice. Na početku okupacije, u vrijeme kad je konačno mogao živjeti bez direktnog nadzora vojske i policije, jedini čovjek koji bi mu se u Beogradu obradovao bio je u njemačkom zatočeništvu. Profesora Mihaila Petrovića Alasa, iako je bio u dubokim godinama, mobilisali su na početku rata, zato što je bio glavni kriptograf jugoslovenske vojske. Profesor je na početku Aprilskog rata zarobljen i zatočen u Sarajevu, gdje se razbolio. Poslije puštanja iz zatvora umro je treće ratne godine, i do grobnice na na Novom groblju nosili su ga njegovi ribari. Zadnji kraj kovčega jednom rukom pridržavao je princ Đorđe. Nad rakom su se od starog alasa oprostili vladika braničevski, rektor Beogradskog univerziteta i Milutin Milanković, osnivač Međunarodne astronomske unije. 

Đorđev prvi sastanak sa snažnom, muškobanjastom Radmilom prvog aprila 1947. bio je konfuzan i nervozan. Ona je došla po preporuci stare gospođe Adamović, koja je bila kućna pomoćnica profesora Petrovića. Na prvi pogled mu se dopala njena jednostavnost i njeguški akcenat, koji je zadržala i nakon što je vremenom prešla na ekavski izgovor, iako nije bio siguran je li u pitanju još jedna provokatorka Udbe ili mu se konačno smilovala sudbina da pronađe osobu koja će mu biti lojalna i pomagati mu u kućnim poslovima. Ponudio ju je čajem, a ona je isti čas skočila na noge i krenula prema kuhinji. Rekla je da će ona skuvati za oboje, samo da joj kaže koji će čaj, gdje se nalaze šolje i kašike, i treba li šećeriti topli napitak. Đorđa je iznenadila njena reakcija, ali ubrzo će shvatiti da je spremanje, kuvanje, peglanje, pranje, već oprane i opeglane robe, bila Radmilina psihička terapija. Pošto bi malaksala od umora postala je nekako pitomija, i on je mogao s mirom prelistavati stare knjige, koje je posuđivao iz nacionalne biblioteke, i zapisivati nadolazeća sjećanja za svoje buduće memoare. Jer, Đorđe se bio odvikao da mu neko stalno prolazi iza leđa, pa je jednom pitao zašto toliko puta čisti i pere stvari koje nije ni prašina natrunila. Odahnuo je kad mu je kazala da joj je to navika još kad je radila kao kućna pomoćnica kod Dragomira Stojadinovića, koji je oženio njenu blisku rodicu. 

Đorđe je unekoliko simpatisao Milana i Daragomira Stojadinovića i njegova brata, nakon što je knez Pavle, zajedno s Englezima konfinirao bivšega predsjednika Jereze i kraljevske Vlade, i onda protjerao na Mauricijus. Pomislio je kako su čudne sudbine, sprepletene ljubavima i mržnjom, ljudske u ovim balkanskim krajevima, i pojavu ove snažne žene čije je porijeklo bilo duboko i tragično povezano s njegovom ujčevinom, vidio je kao okončanje zapleta nekog balzakovskog romana. Samo sat vremena poslije ispijanja čaja ponudio joj je skromnu platu i smještaj u jednoj praznoj sobi. 

Nakon samo tri sedmice od upoznavanja, princ Đorđe Karađorđević oženio je Radmilu Radonjić Guvernardurović, u prisustvu dva svjedoka koji su bili došli u opštinu Savski venac da uzmu potvrde iz matičnih knjiga rođenih. Ipak, noć prije samog vjenčanja Đorđa su ponovo spopali stari demoni, i priupitao je Radmilu, dok mu je servirala jutarnji čaj, zašto je poslije toliko godina napustila familiju svoje rođake, koja je bila udana za brata bivšeg predsjednika Vlade, jednog od najbogatijih Srba, koji je, između ostaloga bio vlasnik novina Vreme. Onda se malo postidio, kad mu je kazala da Stojadinovići, čije se bogatstvo prije rata procjenjivalo na sedamsto miliona dinara, poslije Milanove internacije na Mauricijus, i poslijeratne konfiskacije njihove cjelokupne imovine i Dragomirovog hapšenja, žive u velikoj oskudici. 

Princ je odolijevao godinama zahvaljući i svakojutarnjoj gimnastici, još od vremena kad je bio vojni pitomac u Petrogradu. Ipak, ćud mu više nije bila onako silovita: utišala se, jer su nekadašnji objekti njegovog bijesa, posilni, ordonansi, sekretari, žandarmi, psihijatri, nestali jednom za uvijek, kao i utvare koje su mu se pričinjavale u Belju i Toponici. No, s vremena na vrijeme i pred njim bi ustuknuli kelneri u Tri šešira, poštari koji su mu donosili potpukovničku penziju ili hauzmajstori sa Savskog venca, u strahu hoće li dreknuti na njih zbog pogrešnog serviranja jela i pića, kucanja na kućna vrata u nepristojno vrijeme, brbljivosti i buke u vrijeme popravljanja električne i vodovodne instalacije. 

To jest, njegovo svađalaštvo nije nestalo, samo se utišalo za nekolike oktave: još uvijek je bio spreman za verbalni obračun sa svima osim sa suprugom Radmilom. Pravio se još gluvlji nego što je bio kad bi čuo Radmilin bučni muškobanjasti glas, na koji se teško privikavao, jer u ranijem životu njegove vaspitačice, služavke, medicinske sestre, bile su često tihe i nevidljive. Ponekad bi joj samo dobacio šaljivu primjedbu da je ,,prava banica“ – kako je govorio njegov deda – ispod Lovćena. Još bi šaljivo dodao da su Crnogorke izgleda njemu zapisane u nekim nebeskim librima: da s njima otpočne i okonča život. 

Đorđe je, kao svi teozofisti, povezani s hinduističko/budističkom tradicijom iz tajnog društva Tule, potomci mitske Hiperboreje, i čuvari tajne Vrila, koja je preživjela Atlantidu i emituje neugasivu energiju, s kojom se koristio i Nikola Tesla, vjerovao je da će razbiti barijeru ,,maloga sebe“, koja se sastoji od lažnih moralnih rituala, kako bi se spojio s ,,božanskim sobom“ u nevidljivom svijetu duhova. Njegovo vjerovanje da pripada toj super rasi koja je preživjela Atlantidu njegovi neprijatelji pripisivali su prinčevoj duševnoj bolesti, i osnažilo je argumente Pašića i Apisa da je prijestolonasljednik neuračunljiva osoba, koja je opasna za sve, pa i za samu Srbiju. (Đorđevu teozofsku koncepciju o ljudskoj duši koja prolazi kroz reinkarnaciju nakon tjelesne smrti, i ostaje povezana s onima koji su joj bili bliski u ranijem životu, ozbiljno su shvatali samo Profesor i drug Tito. Maršal se u vrijeme njihovih šetnji u parku Belog dvora, oprezno raspitivao bi li se mogao povezati s duhom Davorjanke Paunović, koju je sahranio u krugu svoje rezidencije.) Poslije Đorđevog odustajanja od prijestola, toliko skandala i izolacije, smrti Profesora i konfiniranja tetke Eko, na kraju je dobio još jednu potvrdu o povezanosti Svjetova: naizgled niotkud pojavila se krupna žena, iz njegovog zavičaja, koja je brinula o njemu, kao da joj je bio dijete, koje nije imala. 

Đorđev život, koji je manje maštovitim savremenicima ličio na neki nevjerovatan hibrid snova, iluzija i halucinacija na kraju je završio u okrilju komunističkog režima, koji su diskretno oživjeli, kao suvenir, simbol propasti naglog, kratkog uzleta bivšeg propalog režima i ideologije ,,tamnice naroda“. Opet je, nakon što ga je Tito pozvao u Beli dvor, postao čaršijska tema. Istina, ne tako moćno i glasno kao u vrijeme dok je bio princ prijestolonasljednik, niti crna ovca na dvoru Kralja Ujedinitelja, ali inerciju starih tračeva, i u novim okolnostima nastavili su monarhisti, udbini žbiri i partijski aktivisti. Oživjeli su zaboravljene priče da je nasilnik, homoseksualac – kojega ,,Mika Alas pečati otpozadi“ – sotonista koji praktikuje okultne rituale. Jedino čaršija više nije pominjala njegovu patološku mržnju prema kralju Aleksandru i knezu Pavlu. Radmila je ljutito reagovala na aluzije o Đorđevom homoseksualizmu, i jednom je šibicaru na Kalenić pjaci koji je naklaćen na visoki pult ispred kafane Drina mangupski pitao, ,,Je li princ vragolast po noći?“, grubo odbrusila: ,,Najbolje bi bilo da mu dovedeš ženu ili kćer, pa ćeš se uvjeriti je li peder“.

Psihijatar Nikitović, klinički psihijatar iz Toponice, između ostaloga je napisao u dosijeu Đorđa Karađorđevića, da je princ pored manije gonjenja i manijakalnih izljeva bijesa, koja su imala ubilački, ali i suicidni karakter, ,,podvojena ličnost, s istovremenim osećanjima ljubavi i mržnje, depresije i egzaltacije, sadizma i griže savesti“. U trenutku kad mu je Radmila saopštila vijest o smrti Jelene Savojske, istovremeno je htio zaplakati i nasmijati se. Ali prinčeve oči i usne ostale su suve i nijeme, iako tetka Eko, neće pročitati ona njegova pisma, koje je često prepisivao u nekolike verzije, kako bi mu misao i stil bili jasniji i dojmljiviji. U jednom času je povjerovao da je pravedno što su prije njega s ovoga svijeta otišli njegovi ujaci i mlađi brat, s čijim su se nestankom ugasili i Karađorđevići i Petrovići Njegoši, jer njihovi potomci Petar Aleksandrov Karađorđević i Mihailo Mirkov Petrović Njegoš, malokrvni su, bez snažne volje i stvarne ambicije da se više ikada vrate na prijestole svojih predaka. 

Đorđe je zamolio Radmilu da mu skuva čaj od rujevine, ljekovit za prostatu, i sjetio se da nema nijednu fotografiju tetke Eko. I ostale fotografije iz porodičnog albuma su nestale između njegovih selidbi, deportacija i izolacija. Pošto je postao slobodan građanin SFRJ, skanjivao se nekoliko puta da Titu traži crveni pasoš s grbom avnojevske Jugoslavije, i posjeti Pariz, obiđe mjesta koja nije vidio više od dvije decenije, i nakon toga posjeti tetku Eko u Montpelleir. No, svaki put je odustao kad bi pomislio da će se sresti s oromulom mrzovoljnom staricom, čiji su svjetovi davno potonuli. Želio je da mu u pamćenju ostane poletna, vesela jahačica, brđanska amazonka, na konju s lovačkom puškom, i nježna tetka koja ga je uspavljivala milujući ga po glavi uz stihove iz Balkanske carice. Još je zapamtio rečenice iz pisama tetki Eko, koje je možda Udba zaplijenila iz arhiva Dragog Jovanovića. U tim pismima saradnici i žbiri šefa tajne policije Dragog Jovanovića tražili su nove elemente – po instrukcijama Milana Stojadinovića, njemačkog Abwhera, ali i svog opakog šefa – za širenje intriga o pojedinim članovima vladajuće kuće. Četvrto odeljenje specijalne policije Beograda imalo je posebno zaduženje da prikuplja informacije o sukobljenim članovima kraljevske porodice, i u konstruisanju tih manipulacija mogli su uvjerljivo koristiti i svjedočenja ,,Ludog Đorđa“ .

Dragi Jovanović je posebno tražio izvještaje o svemu što je vazano za Đorđa i njegovog rođaka kneza namjesnika, jer njih dvojica su jednako mrzjeli Pavla, koji je princa i dalje držao u izolaciji, a njega smijenio u vrijeme dok je bio glavni obavještajac i pomoćnik gradonačelnika Beograda, poslije progona Stojadinovića. Oficijelno obrazloženje je bilo da je smijenjen zbog korupcije, a, u stvari, morao je otići zbog pritisaka Velike Britanije, na direktni zahtjev Charlesa Seymoura Clarkea, koji je namjesniku donio dokaze da je njegov prvi špijun, šef Pavlovog obezbjeđenja u maju 1939. godine prilikom posjete Hitleru, po nalogu Abwehra, pratio i opservirao britanske diplomate u Beogradu. 

Mefistofelski šef političke policije – u vrijeme rata gradonačelnik Beograda – očekivao je da će u prinčevim pismima Profesoru i kraljici Jeleni naći i pikanterije o knezu Pavlu. Jer, profesor Mihailo Petrović posebno je bio kivan na namjesnika zato što je spriječio njegovo imenovanje za predsjednika Srpske kraljevske akademije. Ni talijanskoj kraljici, još u Petrogradu, nije bio simpatičan suvornjavi, zatvoreni anglofil, koji je vikendom posjećivao svoje rođake kod Milice Nikolajevne. No, odioznost regine Elene prema knezu Pavlu produbila se nakon protjerivanja Milana Stojadinovića, i okretanja Jugoslavije od Rima prema Velikoj Britaniji i Njemačkoj.

Dragi Jovanović nije se imao vremena baviti impresivnom gomilom pisama s datumima u rasponu od petnaest godina, pa je detaljno isčitavanje povjerio pomoćniku Svetozaru Vujkoviću, koji je pomno grafitnom olovkom podvlačio specifična mjesta, skrivene aluzije na nježnost davnih ljubavnika, alasa, koje su različite nevolje trajno rastavile. Jednako se bio fokusirao i na svaki pomen kneza Pavla u kuvertama naslovljenim na ,,tetku Eko“: o namjesnikovom lažnom boemstvu i mecenarstvu, snobizmu, tobožnjoj erudiciji kojom fascinira umjetnike da bi njihova djela dobio u bescenje, te vrbovanju mladog kneza za MI6, dok se liječio u Londonu na kraju prvog svjetskog rata. Policijske agente posebno su dojmili slikoviti opisi Pavlove ljubomore prema Aleksandru, i njegove osvetničke intrige o posrnulom Đorđu, koji je svog brata od strica dok je bio princ prijestolonasljednik, javno ponižavao. Ipak, agentima su najviše bile interesantne opaske o namjesnikovom patološkom, vješto skrivanom vlastoljublju, i bezobzirnosti u obračunu sa suparnicima. Đorđe u pismu od 2. jula 1939. tvrdi da će knez Pavle sve pokušati – pa i najbrutalnije metode – da prijestolonasljednika Petra prikaže nesposobnim i spriječi ga da preuzme prijesto. 

Đorđe se poslije obilaska salona kraljice Milene i kralja Nikole, u kojemu su izvješeni portreti evropskih dinasta, savremenika potonjeg crnogorskog Gospodara, još kratko zadržao na međuspratu, verandi Dvora okrenutoj prema Njegoševom parku, u kojoj je smještena suvernirnica. U staklenim vitrinama pored grbova, okruglih crveno-crnih kapa, zlatnim koncem vezenih đevojačkih košulja, razlednica s motivima Dvora, Biljarde, Vladina doma i Manastira, još su i prospekti, katalozi i monografije crnogorskih odlikovanja, reprint Glasa Crnogorca, kratke istorije Crne Gore od arhonta Petra do Podgoričke skupštine, preštampano izdanje monografije jubileja pedeset godina vladavine kralja Nikole i proglašavanje kraljevine. Princ je pažljivo prelistavao štampane stvari, stavio na glavu crnogorsku kapu s inicijalima NI, onda je vratio na pult ispred prodavačice suvenira, odvojio još i monografiju Proglašenje crnogorskog kraljevstva, na čijoj je naslovnoj strani fotografija kraljevskog para sa sinovima, kćerkama, Vittorijom i ruskim zetovima, te unukom Aleksandrom. Izvadio je novčanik i rekao da mu spakuje kapu i monografiju. 

Đorđe je iz Dvora krenuo preko Trga, prema svojoj rodnoj kući – koja je poslije aneksije Crne Gore Srbiji i nakon Drugog svjetskog rata služila u razne javne namjene – na čijem pročelju piše ETNOGRAFSKI MUZEJ CRNE GORE. Ušao je u predvorje gdje ga je sačekala žena srednjih godina i srednjeg rasta: kao da je sestra žene za pultom na ulazu u Dvor.

,,Izvolite.“

,,Došao sam obići muzej.“

,,Ulaznica je pedeset dinara.“

,,Zadržite kusur.“ Đorđe je izvadio novčanicu od sto dinara.

,,Ja ću vas provesti kroz muzej, i upoznati s eksponatima.“

U tom času Đorđe je pogledao prema stepenicama koje vode na sprat, gdje su bile spavaće sobe Petra i Zorke Karađorđevića i djece, i u trenu pojavila mu se slika iz ranog djetinjstva, koja mu se nije vraćala posljednjih deset godina. Dok je pravio plan da još jednom posjeti Cetinje povjerova da je konačno izbrisao iz sjećanja onu jedinu jasnu sliku dječje sobe, i drveni vozić, koji je njemu i Aleksandru, baba Milena donijela iz banje Karlovy Vary. Dvojica nijesu obraćala pažnju na glasnu prepirku oca i majke – jer su se oni često svađali – dok se nije čuo majkin vrisak i snažan tresak iz pravca stepenica. Đorđe je isti čas skočio na noge, ostavio vozić Aleksandru, i potrčao prema hodniku. Krenuo je prema ocu koji je skamenjen stojao na vrhu stepenica. Uhvatio ga je rukom za pantalone, pogledao niz stepenice i plačući viknuo: ,,Mama“.

 Ispod stepenica, čudno zabačene glave nepomično je ležala princeza Zorka s ogromnim stomakom žene pred porodom. Đorđe je plakao vukući oca za nogavicu koji se nije pomjerao. Utoliko je dotrčala teta Ida, kućna pomoćnica, i dvoipogodišnjeg Đorđa uzela u naručje i vratila u sobu. Ubrzo su stigli đed i baba, doveli doktora Petra Miljanića, koji je nemoćno širio ruke, i rekao da je princeza Zorka izgubila mnogo krvi, ali se nada da će spasiti dijete. Nikola je naredio da djecu odvedu na Rijeku Crnojevića, pa je Đorđe tek nakon dva mjeseca, kad su ih vratili na Cetinje, saznao da je majka živjela još nekoliko dana poslije pada niz stepenice. Proći će još četiri godine, prije nego se neko izgovorio, da je mjesec dana poslije majkine smrti pijenuo i njegov brat Andija, koji je rođen poslije spontanog pobačaja.

,,Možemo krenuti u obilazak muzeja“, rekla je kustoskinja starcu zagledanom u stepenice.

,,Hvala, nije potrebno. Bili ste ljubazni.“

Đorđe se okrenuo prema izlaznim vratima, i teškim staračkim korakom krenuo prema Lokandi, ispred koje ga je čekao taksista.

Mladi taksista Rajo Vuletić nervozno je šetao oko botela Grand – u vrijeme Đorđevog djetinstva hotel se zvao Lokanda – pripaljujući desetu cigaretu otkad je doveo ćutljivog starca, koji mu je rekao da će na Cetinju ostati dva-tri sata. Vuletić, kojega su zvali Šekspir, jer je u doba adolescencije bio statista u Gradskom pozorištu, dobio je od svog šefa Darmanovića dvije preporuke: da princu ne postavlja pitanja i da se ne udaljava od auta na Cetinju. Rajo Vuletić u stvari nije bio taksista nego inspektor Državne bezbjednosti zadužen za antisocijalistričke pojave među piscima i umjetnicima, i jutros mu je još dok je ležao u krevetu sa ženom zakucao na vrata stariji inspektor Maslovarić, i rekao da im je šef naredio da odmah krenu na aerodrom i sačekaju avion iz Beograda. Ušli su u službeni auto na čijem krovu je bila postavljenja firma TAKSI, i Maslovarić je usput rekao Šekspiru, da treba da sačekaju Đorđa Karađorđevića, brata kralja Aleksandra, za kojega Vuletić nikad nije bio čuo. Još mu je dao instrukcije da će ga on kao taksista voziti na Cetinje, i ukoliko bude tražio takođe će ga vratiti natrag u Titograd. ,,Ako princ bude želio da ostane na Cetinju sačekaj dalje instrukcije. Tamo će ga pratiti drugi čovjek.“

Udbaši su na aerodrom Golubovci stigli pola sata prije nego što su putnici iz Beograda počeli izlaziti iz aerodromske zgrade. Na taksi stajalištu parkirali su pežo 404, prvi u redu od tri limuzine. 

Maslovarić je za svaki slučaj sačekao ispred ulaza u aerodromsku zgradu s listom papira na kojoj je velikim štampanim slovima ispisano prezime Aranđelović, kako bi putnicima iz Beograda izgledalo da čeka nekog poslovnog čovjeka. U džepu je imao mutnu fotokopiranu sliku princa Đorđa na listu formata A4, koju je beogradska Udba telefaksom jutros proslijedila u Titograd. Čekao je starca da priskoči ukoliko na izlasku iz aerodromske zgrade bude dezorjentisan i ne primijeti taksi stanicu, koja je udaljena samo dvadesetak metara od aerodromske zgrade.

,,Idemo natrag na aerodrom“, rekao je princ Đorđe tobožnom taksisti Vuletiću odsutnim glasom, i ponovo sio u zadnje sjedište auta.

Poslije dvosatne vožnje uskom krivudavom cestom od Cetinja do aerodroma u Golubovcima, koja je trasirana još u doba knjaževine Crne Gore, Rajo Vuletić je ostavio princa na isto mjesto odakle su ujutro krenuli prema staroj prijestonici. 

Sačekao je još desetak minuta koliko je princu trebalo da čekira kartu, i u međuvremenu je u kožnom notesu napisao kratku službenu bilješku koju će kasnije u svojoj kancelariji u Bulevaru maršala Tita, prekucati na pisaćoj mašini: 

,,Đ.K. je stigao jutarnjim avionom iz Beograda i ušao u auto u 7 sati i 55 minuta. Pitao me je koliko košta povratna vožnja do Cetinja, i pošto je sat čekanja. Kad smo ulazili na Cetinje rekao je da ga dovezem do Đevojačkog instituta. Ostalo vrijeme je ćutao i gledao kroz prozor. Ponovo se vratio poslije tri sata i četrdeset pet minuta, tačno u dva sata i dvadeset minuta popodne. U povratku za Titograd me je zamolio da stanem na Rijeku Crnojevića deset minuta da vidi kuću u kojoj je, kaže, boravio u djetinstvu. Kad se ponovo vratio u auto samo je rekao: ,,Ovde je bila dedina rezidencija. U detinjstvu smo tu provodili zime kad u Cetinju padne sneg… Ovde je rođen Aleksandar, moj brat.“

 Poslije je princ iz kese izvadio jednu knjigu i dugo je prelistavao, a onda je nervozno bacio na sjedište pored sebe. Kad smo stigli na aerodrom platio je dogovorenu sumu, i častio me je još dvjesta dinara. Pri izlazu iz kola, još jednom me pogledao, učinilo mi se sumnjičavo, i bez riječi otišao.“

Inspektor Vuletić se zaustavio na drugom kilometru od aerodroma prema Titogradu da skine taksi firmu s krova auta, i dok je ubacivao u gepek primjetio je na zadnjem sjedištu knjigu koju je princ donio u najilonskoj kesi zajedno s kapom. Vuletić je zatvorio gepek i otvorio zadnja vrata, uzeo četvrtastu knjigu tvrdih korica sa omotom na kojemu je bila mnogobrojna familija kralja Nikole. Na kolorizovanoj fotografiji, u dno kraljevih nogu u uniformi sa sabljom na dvorskom tepihu – prostrtom u bašti Dvora kralja Nikole – u sjedećem položaju bio je prijestolonasljednik Aleksandar, mlađi brat prvorođenog princa Đorđa, koji je bio abdicirao samo jednu godinu prije đedovog jubileja i vraćanja Crnoj Gori srednjovjekovnog statusa ,,kraljevstva otprva“ iz doba vladara Bodina i Mihaila.