Milorad Popović: Dvorski trg

Milorad Popović: Dvorski trg

(odlomak iz romana)

Majkin stan u prizemlju Kuće Nikovića u jednu ruku bilo je moje željeno progonstvo, iako se nijesam srodio s komšilukom koji se mijenjao kao u nekom omnibus-filmu, s više scenarista, reditelja, književnih predložaka. Poslije socijalističke revolucije u tim zapuštenim spratnim zgradama, u kojima su nekad živjeli ministri, vojvode, rođaci vladajuće kuće, prvi crnogorski bogataši, nastanili su se radnici, činovnici, niži oficiri Jugoslovenske narodne armije i Udbe. Najelitniji dio male Prijestonice gubio je prvobitno značenje onoliko koliko su se sjećanja na sâm crnogorski Dvor udaljavala, postajala mutnija, s opštim mjestom o jednom malom operetnom kraljevstvu, koje nije preživjelo svog utemeljitelja.

U prvim godinama socijalizma, na Dvorskom trgu, pored stalnih stanara useljenih dekretom Partije, u zgradama nekadašnjeg srpskog i belgijskog poslanstva, privremeno bi se stanili i slikari, muzičari, pisci, istraživači istorijske građe u nacionalnom arhivu, čak i jedan direktor fabrike kućnih aparata u nastajanju, koji su ovdje boravili privremeno, od nekoliko mjeseci do nekoliko godina. Stranari na Dvorskom trgu, u prvih dvadeset godina vlasti radničke klase toliko su se brzo mijenjali, iznenada se dolazilo i odlazilo, da su samo najrevnosniji Udbini doušnici mogli zabilježiti sva ova lica, poznata i anonimna, koje je iz svojih ranijih staništa pokrenula velika stihija revolucije.

Početkom sedamdesetih godina, u vrijeme kad sam se uselio u prizemlje Kuće Nikovića, intrigantni likovi, koji su svom imenu pridodali neki javni značaj ili su postali medij za lokalne intrige, već su bili otišli u druge gradove, druge zemlje ili na drugi svijet. Svu beznačajnost socijalističkih stanovnika Dvorskog trga – zvanično je trg bio dobio ime po Josipu Brozu Titu, najvećem sinu naroda i narodnosti Jugoslavije, ali stariji građani, po navici ili iz tihog inata, među sobom i dalje su ga zvali prvobitnim imenom – shvatio sam prvu noć kad sam za sobom zatvorio vrata malog prizemnog stana.

Dva sata sam sjedio pored prozora sobe koja je služila za kuhinju, trpezariju i dnevni boravak, i posmatrao stanare Trga koji su u prolazu, i pomislio sam da su većina njih krajem šezdesetih godina, kad je počela masovna gradnja stanova, uputili zahtjeve komisijama Oboda i opštine za novogradnju u Predgrađu i Donjem kraju. Jer, u novim socijalističkim stanovima, osim bolje izolacije od studenih cetinjskih zima prava blagodet bila su kupatila sa WC šoljom. Većina stranovnika Trga još se kupala u velikim kazanima – koji Cetinjani zovu banje – a malu i veliku nuždu vršili su na čučavcu, u prizemlju zgrade ili u drvenim nužnicima u dvorištu. (Najvažniju emancipaciju u kulturi stanovanja uveo je Šibenčanin Josip Slade, arhitekta Kraljevskog pozorištva Zetski dom i Austro-ugarskog poslanstva, koji je prilikom dogradnje Dvora projektovao vertikalnu kanalizaciju, sa nužnicima na prizemlju i prvom spratu. Ovo je bila prava senzacija za sinove plemenskih vojvoda i kapetana, koji su donedavno vršili nuždu u grmenu ili u zavjetrini svojih seoskih potleušica, pa su Matanovići i Vuko Vuletić, angažovali Dalmatinca, ne pitajući koliko košta, da im po ugledu na Dvor, projektuje nužnik na ,,oba boja“.)

Fasade kuća na Dvorskom trgu, možda više od ignorantskog odnosa komunisitčke ideologije prema tradiciji, svjedočile su o zapuštenosti i ekonomskom statusu njihovih trenutnih stanara. Većina pročelja zgrada, manje-više, jednoobraznih kuća sa skromnim elementima secesije, bile su prošarane sivilom klesanog kamena i žućkastih izblijeđelih boja, koje su decenijama ispirale cetinjske kiše. Ali, tek pošto sam se nakon šest godina s Dvorskog trga vratio u stan u Bajovoj ulici 63, i zamijenio zeljezni krevet sa šuštom francuskim ležajem pomislio sam da su iza ovih otrcanih fasada skriveni ozlojeđeni duhovi nekadašnjih vlasnika, koji su se okomili na hipotalamuse lumpenproletera, zanatlija, šofera i sitnih činovnika, useljenika u njihove konfiskovane kuće. Poslije povratka u Bajovu ulicu i prve prospavane noći nakon šest godina, palo mi je na um kako sam možda i sâm bio uznemirio poskitane, zaboravljene duhove u Kući Nikovića.

Prvi put sam se tog jutra, bez nelagode i sujevjerja, sjetio prvog sata sna četrnaestogodišnjaka u Kući Nikovića. Jasno mi se pred očima javila repriza tog paničnog straha koji me je probudio iz prvog sna, digao na noge, sa strašnim pritiskom u glavi.

Ni danas nijesam načisto jesu li moje noćne more izazvali duhovi u Kući Nikovića ili je to uzrokovalo mjesto na koje je bio postavljen gvozdeni krevet sa šuštom. Jer cijeli Ćipur je nad podzemnim vodama, koje u vrijeme velikih kiša, jednom u pedeset ili sto godina, izbiju iz pećine iznad Manastira, udaljenoj jedva stotinjak metara vazdušne linije od Dvorskog trga. Treće ljeto pošto sam se doselio u Kuću Nikovića panično sam đipio iz kreveta, i mahinalno pogledao prema crno-bijeloj fotografiji majkinog đeda Danila Nikovića, koji je bio na zidu preko puta. U tom času sam shvatio koliko fizički ličim svjetskom putniku, zavjereniku i špekulantu. Kad sam popio čašu vode i sio na krevet pogleda uperenog prema portretu, dugo sam tražio znak koji će mi potvrditi da ljutnju njegovog poskitanog duha, na nedostojne potomke, blijede vodenaste likove u čijim žilama se otanjila silovita krv kapetana bajičkih, koji su svoju odivu dali velikom vojvodi Mirku, ocu kralja Nikole.

U tom času još mi se bila vratila i razbistrila i slika mog prvog susreta s portretom Danila Nikovića. Šest mjeseci prije nego što sam se preselio na Dvorski trg majka me ubijedila da mi pokaže njenu garsonjeru, koju je naslijedila u podjeli nasljedstva. Stančić je Stanislavi posebno bio pri srcu jer je u njemu stanovala gospođica Lepetić, njena učiteljica klavira i francuskog jezika. Poslije mnogo vremena dosjetio sam se da je majkino insistiranje da upoznam njen stan imalo i jedan praktičan uzrok. Sad sam gotovo siguran da je majka bila predosjetila da će njen suprug – moj otac – jednoga dana kazati da nas dvojica pod istim krovom više ne možemo zajedno.

Majka je otvorila prozore prema Trgu da se luftira soba u kojoj je bio šporet na drva, stari sto od orahovine, četiri stolice sa naslonjačem, kredenca s posuđem, otoman koji sam kasnije zamijenio gvozdenim krevetom iz nekadašnje spavaće sobe čiji je prozor gledao na Zmajevu ulicu. Nijesam pogled previše zadržao na skromno mobilje, koje je bilo starije od majke, ali sam dugo posmatrao fotografiju na zidu markantnog čovjeka u elegantnom građanskom odijelu.Činilo mi se da ga odnekud poznajem, ali to nije bilo sjećanje iz majkinih šturih priča o svom đedu, jer ona nije opisivala njegov izgled.

,,Ko je ovo“, pitao sam.

,,Moj đed, Danilo. Umro je u Francuskoj, kao emigrant“, rekla je tonom koji me upozorio da je više ne propitkujem.

Proći će barem četiri godine otkad sam se s Dvorskog trga vratio u Bajovu 63 – otac je upravo prije toliko vremena bio otišao u rodno selo, da se više nikad ne vrati – kad sam se ponovo sjetio markantnog gospodina sa štucovanim brcima. U početku je ćutala, pravila se da me ne čuje ili je samo odmahnula rukom, kao da sam je pitao nešto sramotno ili nevažno, a onda je jednog dana, za ručkom, prije nego što sam stigao nešto pitati, naizgled bez povoda počela priče koje je slušala od svoga oca, susjeda, posebno gospođa Vuletić, koje su je, čim se zađevojčila, pozivale na čaj. Majkina sjećanja na djetinjstvo, koja su navirala u bujicama, bila su nepovezana, s mnogo digresija, miješajući ono što je sama doživjela s pričama koje je čula od bivših stanovnika Trga.

Stanislavine nedovršene priče o potonulom svijetu koji se ne tako davno šepurio Dvorskim trgom dočekujući Gospodara s njegovih brojnih vizita evropskim krunisanim glavama, odlučio sam bio da zapišem, jer mi se učinilo da je taj mali svijet, bez nasljednika i saveznika, koji je bio gotovo izbrisan iz kolektivnog pamćenja u doba titoizma, neobično zavodljiva književna tema. Zato sam prve znake majkine demencije shvatio kao metafizički usud. Duhovi gradskog trga bili ozlojeđeni, više na svoje krvne i političke nasljednike nego na neprijatelje koji su ih satirali i raselili, od Ognjene zemlje do Aljaske, jer su pokazali malomoćnost, rasijanost i kolebljivost.

Iz majkine dugogodišnje ćutnje – dok je još bila pri svijesti – da sam ranije bio malo koncetrisaniji mogao sam shvatiti da svaka ovdašnja generacija u dvadestom vijeku izrasla poslije nekog rata, revolucije ili puča, ponavlja sudbinu svojih predaka. Pa su od tih prethodnika naslijedili instinkt za samoodržanje – kao neku vrstu sramote – koji nastoji izbrisati sjećanja na poražene u burnim i nasilnim promjenama država, politika i ideologija.

Istina, ja sam se za one koje je pregazilo vrijeme počeo zanimati iz posve sebičnih razloga, jer sve propada s nekim ozbiljnim razlogom: kad sam shvatio da literarni potencijal i izraz lijepog i tragičnog svoju supstancu, koloritnost, psihološku kompleksnost, pronalazi i crpi u sudbinama i karakterima poniženih i poraženih, a ne u opisima lika i djela očeva nacija, heroja, vojskovođa i bardova.

Sve zgrade na Dvorskom trgu – osim zgrade Senata, koja je nastala u Njegoševo doba – građene su poslije 1867. kad se mladi knjaz Nikola iz Biljarde preselio u novu rezidenciju. Novi dvor, koji je samo dvadesetak metara udaljen od Biljarde u početku je ličio na običnu spratnu kuću u nekom primorskom gradu pod Austrijom. Gospodareva moć i prestiž naglo su porasli nakon Veljeg rata 1875–77.i Berlinskog kongresa, na kojemu je Crna Gora međunarodno priznata u novim granicama, s izlazom na morsku pjenu Bara i Ulcinja. Proporcionalno tome uvećala se i finansijska moć države, pa se ledina vis a vis knjaževog dvorca na Ćipuru, za samo dvadesetak godina, pretvorila u trg čiji se oblik uglavnom nije mijenjao do danas. Jedino je srušena zgrada Senata, simbola crnogorske državnosti, između dva svjetska rata, kako bi na njeno mjesto postavili monumentalni spomenik – s postamentom visok devet metara – kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je izradio Ivan Meštrović.

Spratne kuće koje su okruživale Dvor, svojim redosljedom odražavale su familijarnu bliskost sa vladajućim domom ili njihov politički i ekonomski značaj. U zgradu Senata, nakon njegovog ukidanja 1879, uselio se vojvoda Božo Petrović, Gospodarev bliski rođak, pariški đak, posljednji čelnik Senata, kasniji predsjednik Ministarskog savjeta 1879–1905 i ratni guverner Skadra 1915. Pored Senata nalazila se kuća Petra Vukotića, Nikolina tasta, koju je otac knjeginje Milene – čije je kršteno ime Rizna promijenila njena svekrva Stane, jer ga je smatrala nepriličnim za ženu vladara – ustupio mužu svoje unuke, Petru Karađorđeviću, budućem srpskom kralju. Muž Zorke Karađorđević, najstarije od devet kćeri Nikole i Milene, odselio se iz Cetinja nakon tragične smrti svoje supruge. (Princeza Zorka je u visokoj trudnoći – prema svjedočenju njenoga sina Đorđa, nesuđenog kralja Srbije i Jugoslavije – hitajući u susret mužu, spotakla se i pala niz stepenice. U krugovima bliskim cetinjskom Dvoru ,,u male“ se govorilo da je Petar Karađorđević, u ljutnji udario nogom u stomak noseću ženu u šestom mjesecu trudnoće i da je od posljedica udarca i pada spontano pobacila muško dijete i umrla). U vili Nikolina zeta, pošto je Karađorđević pučem došao na beogradski prijesto, Kraljevina Srbija je 1909. otvorila svoju ambasadu.

Nasuprot srpske amabasade, uz desno krilo Dvora, bila je kuća vojvode Iva Rakova Radonjića, Nikolinog tetka, u kojoj će se kasnije smjestiti bugarska amabasada. Do kuće Iva Rakova Radonjića, tetka kralja Nikole, sagrađena je Kuća Matanovića, crnogorskih Rothschilda, koji su zajmali pare i rastrošnim prinčevima, pošto bi prije četvrtog tromjesečja potrošili svoje godišnje apanaže. Preko puta bugarskog poslanstva, s lijeve listre Kuće Nikovića, bila je kuća Vuka Vuletića, počasnog konzula Belgije i vlasnika Lokande. Do Vuletića je kuća vojvode Novice Cerovića, kojega je Mažuranić ovjekovječio u spjevu Smrt Smail-age Čengića. Cerović je kuću prodao vasojevićkom vojvodi Miljanu Vukovu, gdje će kasnije njegov sin Gavro Vuković, ministar vanjskih poslova, napisati svoje glasovite memoare. Uz Kuću Cerovića, na samom uglu Dvorskog trga i Katunske ulice, nalazila se kuća popa Ilije Plamenca, ,,vječitog ministra vojnog“, koju je naslijedio njegov sinovac Milutin, istoričar umjetnosti i slikar, direktor Zavoda za zaštitu spomenika i Narodnog muzeja Crne Gore.

,,Kratki dvadeseti vijek“, koji je po Ericu Hobsbawmu trajao sedamdeset pet godina, i u Crnoj Gori počeo je dvije godine ranije, Prvim balkanskim ratom 1912. godine. Dramatična ideološka i politička previranja u razdoblju od početka Prvog svjetskog rata do 1989, u maloj podlovćenskoj zemlji očitovale su se kroz tri revolucije, tri okupacije, aneksiju Crne Gore Srbiji 1918, oružani otpor aneksiji do 1925. i prelazak iz monarhizma u komunizam. Ovo burno razdoblje svakovrsno će se odraziti i na simboliku Dvorskog trga. Tako će pored zgrade Senata nestati i mitski brijest, pod kojim je kralj Nikola ljeti – imitirajući drevne vladare – zasijedao s glavarima. Brijest će posjeći i srušiti pristalice aneksije, po naredbi srpskog generala Milutinovića. Omladinci, pristalice dinastije Karađorđević, sjekirama i pilama oborili su drvo koje je imalo ikoničko značenje, kako bi označili kraj jednog i neumitno rađanje novog doba. Jer, brijest pred Dvorom je kroz godine Nikoline vladavine postao neodvojiv od samog Gopodara. On je u hladu krošnje brijesta decenijama izvodio dobro režirane rituale, koji su doprinosili stvaranju legendi o njegovoj mudrosti i pravednosti, hrabrosti i domišljatosti, državničkom prestižu među evropskim vladarima. Nikola je u tom ambijentu donosio i važne političke odluke, uručivao odlikovanja, presuđivao u imovinskim i drugim sporovima među svojim podanicima. Pristalice aneksije su kasnije na mjesto brijesta izgradile spomenik bjelašima, unionistima, koje su ubili gerilci, borci za nezavisnost, u Božićnom ustanku 1918. godine.

Ipak sjećanje na brijest nije potpuno zamrlo: pronosili su ga nostalgičari i zadrti borci za Pravo, čast i slobodu Crne Gore, ali i dio beogradske kulturne elite, koja je poštovala kulturno i političko djelo Petrovića Njegoša. Isidora Sekulić, u knjizi, Njegošu knjiga duboke odanosti, ističe: ,,Bolje da je ostao brest nego oni što su naredili da se poseče“. Magično značenje brijesta na Dvorskom trgu nije ignorisala ni beogradska propaganda sto godina poslije njegovog nestanka. Web magazin Balkanska bašta, računajući na protok vremena i kratko pamćenje Crnogoraca, u tekstu o cetinjskom brijestu, objavili su i jednu neistinitu, reklo bi se namjerno nedorečenu rečenicu: ,,U hladu dvorskog bresta, pod čijom je krunom, po lepom vremenu kralj Nikola razgovao sa svojim podanicima, sve dok ga u ljutnji na svog sina princa Danila, nije posekao 1914. za Sarajevskog atentata“.

Djelovi stabla raznesenog velikim sjekirama i klinovima, odneseni za ogrjev u komandu Jadranskih trupa, za peć generala Dragutina Milutinovića. No, simbolika Karađorđevića biće kraćeg vijeka nego njihove poražene ujčevine: impresivna figura kralja Aleksandra na konju, sa granitnim postoljem, koja je trebala da zasjeni Dvor i Biljardu, trajaće samo tri godine. Spomenik ,,kralja ujedinitelja“ srušiće crnogorski nacionalisti, čim se objavila kapitulacija Kraljevine Jugoslavije 1941. godine Tako će prostor na kojemu su bili Senat, brijest i Aleksandrov spomenik biti prazni narednih četrdeset dvije godine.

Sticajem okolnosti na Dvorskom trgu, koji je oficijelno dobio Titovo ime nije postavljen spomenik jugoslovenskog maršala u partizanskoj ili maršalskoj uniformi, nego će tri godine poslije njegove smrti, u čast petsto godina sazdanja Cetinja, prema zamisli vajara Anta Gržetiča, biti podignut spomenik Ivanu Crnojeviću, osnivaču prijestonice. Istina, ni ovaj monument neće ugoditi Cetinjanima, jer Ivanbegova figura, s velikim šakama, mačem i seljačkom strukom preko ramena, primjerenija je nekom ruralnom balkanskom srednjevjekovnom velmoži, nego prosvijećenom renesansnom feudalcu, utemeljitelju štamparstva u Južnih Slovena.

Osim platoa na kojemu se nekada nalazio brijest i zgrada Senata svoj prvobitni izgled promijenila je još i bašta nekadašnjeg bugarskog poslanstva, koju je u doba kraljevstva kultivisao agronom, Filip Jergović, kasniji ministar finansija kraljevske Vlade. Poslije više namjena u vrijeme Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije i Federativne Narodne Republike Jugoslavije, krajem četrdestih godina prošlog vijeka, radio Cetinje se, pet godina prije ostalih republičkih institucija preselilo u Titograd, i nekadašnja ambasada postala je Gradska kafana, pa je bašta – koju od Dvora dijeli niski kameni zid – betonirana i pretvorena u ljetnju terasu, napućenu okruglim stolovima, baštenskim stolicama i suncobranima.

Titovom trgu je nakon pada komunizma i Hobsmawmovog ,,kratkog 20. vijeka“ i oficijelno vraćeno prvobitno ime, ali i neke stare pretkomunističke navike, u ozračju nove epohe divljeg kapitalizma dodatno zagađenog ratom u okruženju i međunarodnim sankcijama protiv Srbije i Crne Gore. Tako je srušena Kuća Plamenaca, čija istočna listra gleda na Trg, a pročelje na Njegoševu ulici. Dozvola za rušenje kuće u kulturno-istorijskom jezgru Prijetonice nije odobrena iz eminentno političkih i ideoloških razloga, kao što je to bilo prije šezdeset godina sa zgradom Senata, jer trošna i zapuštena zdanja, u kojima su nekad živjeli Nikolini glavari, odavno su bila izgubila prestiž i značenje. U vrijeme postkomunističke akumulacije kapitala i sveopšte deregulacije preko noći poništene su sve regule na kojima se temeljio prijethodni režim, pa i one koje je komunizam u svojoj posljednjoj fazi bio uskladio s univerzalnim standardima zaštite kulturno-istorijske baštine.

Zato se niko nije pobunio zbog ,,popravljanja“ istorijskog jezgra, rušenjem oronule kuće Ilije Plamenca, koji je uz Gospodina Boža, bio jedan od glavnih stubova Nikoline vlasti. Dugovjeki ministar nadživio je sve svoje ispisnike, pa je ostala izreka: ,,Sve se mijenja osim volja Božja i ministar vojni“. Ipak, za razliku od kraljevog rođaka ,,Boža Maloga“, vojvoda Ilija Plamenac – unuk Markiše Plamenca koji je pogubljen na naređenje Njegoša, zbog toga što je u vrijeme velike gladi 1847. pobunio Crmnicu protiv Cetinja, uz pomoć skadarskog vezira Bušatlije – nije došao u iskušenje da poljubi ruku Aleksandru Karađorđeviću, jer je umro za vrijeme austrougarske okupacije.

Novi postkomunistički kapitalisti nijesu htjeli mijenjati prošlost, jer ona za njih nema značenje ukoliko je ne mogu koristiti u lukrativne svrhe. No, Dvorski trg i cijela cetinjska Pjaca nijesu doživjeli sudbinu podgoričkih ulica Slobode i Hercegovačke – gdje su uz kamene prizemljuše građene krajem devetnaestog vijeka niknule višespratne skalamerije od stakla i željeza – jer je Cetinje u doba međunarodnih sankcija Srbiji i Crnoj Gori, kad se polovina državnog budžeta punilo iz neregularnih izvora, bilo podalje od graničnih prelaza i izvan švercerskih koridora prema Italiji, Albaniji, Srbiji, Bosni i Hercegovini.

Gradski hroničari, kafanski pamtiše i oni koji su u nacionalnoj biblioteci uporno pretraživali staru štampu i memoarske rukopise imali su varljivu i mutnu sliku nekadašnjih stanara Dvorskog trga. Gubili su se u detaljima, anegdotama, mnoštvu podataka o praznicima, jubilejima, posjetama bugarskog cara, talijanskog kralja, turskih vezira, ruskih, austrougarskih i francuskih ministara, pisaca, botaničara, raznih slovenofila, jer crtice u staroj štampi, memoaristici i dokumentaciji iz legata istoričara koje su zavještali nacionalnom hramu knjige bili su s viškom udvoričkog patosa ili odveć suhoparni. Zato je duh Dvorskog trga najupečatljivije sačuvan u ostavštini Krsta Đuričića, fotografa amatera, referenta u Vojnom odsjeku, koji je svakodnevno bilježio prizore, lica i događaje u Pjaci, u vrijeme dok je Trg nosio Titovo ime.

U albumima Đuričića, visokog i tankog kao pritka, isposničkog lica nalik tibetanskom budisti, koji je bio statista u masovnim scenama na Balšića pazaru u istorijskom filmu Trinaesti jul, dominiraju detalji cetinjskih portuna, balkona, vrata, krovova, lastavičjih gnijezda, gradskih muzičarara i redikula. S posrebrene bakarne ploče njegovog dagerotipa, koji je prema legendi na Cetinje donijela princeza Ksenija, ovjekovječeni su gradski nosači Pero Miš i Ljubo Karlić, njihovi kar, saonica s konjskom zapregom, biciklo s tri točka i korpom ispred upravljača, kao i klupa pukovnika Puljikovskog, ruskog emigranta, na autobuskoj stanici portreti gradskih lera: Konzerve, Đoka Leze, Petra Opjo, Banje Fuge, Branka Ludoga, Gligora Bakoča.

Na jednoj slici je – naspram listre Kuće Plamenaca – terasa restorana Cetinje, kojega su lokalni mangupinazvali Tursko groblje, zbog naslona stolica koji su podsjećali na nišane, muslimanske nadgrobnike.

Na toj restoranskoj terasi sjedjeli su mlađi ljudi, koji su se dovikivali sa susjednih stolova, pričali viceve i ,,prozivali“ prolaznike Trgom i Njegoševom ulicom. Ova mješavina mediteransko-montanjarskog šmeka prepoznatljiva je i po surovo-nježnom odnosu prema ,,pobrkanim“ sugrađanima, koji su poput arlekina i redikula iz filmova Federica Fellinija i Velja Stojanovića uveseljavali općinstvo. No, u pozadini ovih kadrova su i opasni tipovi koji su bili spremni udariti kamenom ili gvozdenim bokserom, te uglađeni opštinski činovnici, koji su krišom iza ponoći cijepali umrlice s brojnih stabala na glavnoj ulici, kao i neshvaćeni umjetnici, koji su ljubomorno krili svoje stvaralaštvo, govoreći kako su žrtve provincijskih predrasuda. U tom spektru, na brojnim rolnama nerazvijenih fotografskih traka ostali su i samozatajni neurotici, potencijalne ubice, čije su nastranosti slutile samo komšije iz ulaza zgrade u kojoj su živjeli, ili kolege iz fabričkih hala i kancelarija.

U odvojenom škafu male zamračene sobe u kojoj je referent u vojnom odsjeku razvijao crno-bijele fotografije su detalji i s druge kafanske terase, na kojoj sjede postariji pristali ljudi s tamnim šeširima, tamnim odijelima, novinama velikog formata, za okruglim baštenskim stolovima. U pozadini stolova nazire se niski kameni zid kamufliran šimširom koji dijeli baštu Gradske kafane od bašte Dvora. Među sijedim glavama su i slike istoričara Rista Dragićevića, direktora Državnog muzeja smještenog u dvoru kralja Nikole, Ilije Bratičevića, profesora francuskog jezika i Dušana Gvozdenovića, jednookog profesora matematike na tek osnovanom titogradskom tehničkom fakultetu.

Pikantnim poznavaocima književnosti nije promaklo da Danilo Kiš pominje svog ujaka Rista Dragićevića, u Grobnici za Borisa Davidoviča. Cetinjski hroničari takođe znaju da je u posjedu profesora Bratičevića jedino fotografsko svjedočanstvo boravka Bernarda Šoa na Cetinju, početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Na ovoj slici mladi vitki profesor francuskog jezika, na stepenicama ispred vrata njegovog porodičnog hotela Pariz, pozira s markantnim Ircem, koji likom podsjeća na starozavjetne proroke.

Istoričar i frankofon imali su okruglasta dobroćudna lica, a treći lik, dugog konjskog lica, s bijelom prevlakom preko desnog oka liči na engleskog kolonijalnog guvernera. Profesor matematike Dušan Gvozdenović, koji je predavao i na Uneskovom univerzitetu u Senegalu, i većinu novca zarađenog u Africi utrošio na putovanja i renoviranjeseoske vile u selu Vuči Do, koju je sagradio njegov stric Anto Gvozdenović, trostruki general, crnogorske, ruske i francuske vojske, čuveni kockar i bonvivan, što je jednu noć – zbog trenutnog bankrota – bio zatvorio kazino u Monte Carlu. Profesor matematike nije imao strikovih kockarskih sklonosti, ali je i kao i general saniteta, potonji predsjednik emigrantske Vlade bio svjetski putnik, neženja i erotoman. Gvozdenović je obožavao baštu Gradske kafane, jer kafanskom terasom bi se – poslije posjete Dvoru i Biljardi – razmiljele strankinje, ležerno obučene, u kratkim haljinama i šortsevima. Osluškivao je šušur, žamor na jezicima koje je potonjih godina malo koristio, pogledujući s vremena na vrijeme ispod oka, preko raširenih listova pariskog Monda ili Corriere della Sera, starih barem sedmicu, čije se naslovnice mogu opaziti s pristojne udaljenosti, je li ga zapazila neka znatiželjna Talijanka ili Francuskinja.

No, nijedan od trojice postarijih gospodina – lokalni vicmaher, Slobo Darić, prozvao ih je ,,Tri šešira“ – nije stanovao na Dvorskom trgu. Gvozdenović i Dragićević bili su komšije u zgradi na uglu Bajove i Ivanbegove ulice. Njihov odnos bio je kurtoazan ali ne i srdačan, jer istoričar je pripadao staroj Ruvarčevoj školi, koja Crnogorce drži za ,,so srpstva“, a matematičar je Beograd podrugljivo zvao Marinkova bara. Ipak, jednooki sinovac trostrukog generala i bonvivana, bio je osobio direktora Državnog muzeja, u odnosu na ostale istoričare. Jer Risto Dragićević je izazvao kosternaciju među autoritetetima stare istorijske škole kad je razotkrio falsifikat državne srpske propagande o tobožnjem tajnom ugovoru kralja Nikole s Austro-Ugarskom 1914. godine. Za razliku od Gvozdenovića i Dragićevića, koji su na Cetinju živjeli u skromnim dvosobnim stanovima, Bratičević je i nakon komunističke revolucije, ostao živjeti s porodicom u bivšem hotelu Pariz, između Banovine i bolnice Danilo Prvi. Istina, ne više s gostima hotela nego s tri radničke familije koje je Partija, u sklopu industrijalizacije i elektrifikacije, dovela u Cetinje iz Katunske i Riječke nahije, školovala i zaposlila u elektroindustriji Obod i fabrici obuće Oro.

Na fotografijama trojice profesora može se zapaziti da oni uvijek sjede za istim stolom, ali na dvije slike pojavljuje se još jedna sijeda glava. Slučajno je taj sijedi markantni gospodin s polucilindrom moj komšija, iz Zelene zgrade, preko puta spomenika Lovćenska vila, inače bih pomislio da je on možda jedan od dvojice braće Dušana Gvozdenovića, koji su profesori univerziteta u Beogradu. No, to bi bilo opažanje samo na prvi pogled. Jer, kad se malo bolje zagledate – još ako dobro poznajete ,,racu Jovićevića“, crnomanjastih, ljepolikih muškaraca – shvatićete da je u pitanju drugačiji genotip od katunskog i piperskog, koji se još od antičkih vremena oblikovao u kotlini Skadarskog jezera, u miješanju ranoantičkih plemena Labeata, Dokleata, Vlaha i Slovena. Mišo Jovićević je bio ispisnik s Ristom Dragićevićem i Ilijom Bratičevićem – stariji desetak godina od profesora matematike – ali izgledao je vitalnije od svojih sabesjednika za kafanskim stolom. Iskusni posmatrač će uspravno držanje tijela pripisati svakodnevnom decenijskom drilu elitnog vojnika, jezuitskog pitomca ili baletana.

Istina, četiri stara gospodina rođena na početku dvadesetog stoljeća oličavali su te ne tako davno potonule svjetove, koji su se rađali s velikim očekivanima i s jednako toliko strasti i pomiješanih emocija nestajali bez lijeka, i nade da će se više ikada povrnuti. Tako su se kraljevinama Petrovića Njegoša i Karađorđevića, i titoističkoj oligarhiji utrli trag i korijen, ali nijedna cetinjska familija nije u tolikoj mjeri bila istoznačna sa sudbinom svoje domovine kao šira familija serdara Joka Jovićevića, kojega su Aleksandrovi agenti, nakon aneksije Crne Gore 1918. kidnapovali u pô bijela dana nasred Balšića pazara, zatukli teškim maljem i bacilli u jednu jamu na Obzovici – na sredokraći između Cetinja i Budve – koju su seljani kasnije nazvali Serdareva jama.

Serdareva sinovca Dimitrija, kojemu su odmalena tepali Mišo, Karađorđevića vlast je školovala u vojnoj akademiji, a lukavi Aleksandar prema maniru svog ,,dede“, zadnjeg crnogorskog suverena, školovao je djecu političkih protivnika, s kojima se njegov režim prethodno surovo obračunao. Tako je serdareva sinovca Miša, poslije završene škole, namjestio u unutrašnju kraljevu gardu, koja se brinula o bezbjednosti monarha i njegove familije. Ubrzo ga je imenovao za komandanta unutrašnje garde, i po protokolu je s kraljem ručao jednom nedjeljno. Kralj Aleksandar je u vrijeme ručka bio ćudljiv: nekad mučaljiv, nekad duhovit, nekad nostalgičan poslije druge čaše crmničkoga vranca. Prisjećao se svojih ispisnika s Dvorskog trga, dječjih igara i izleta na Rijeku Crnojevića. Jednom je Aleksandar ispričao kako su na putu za Rijeku Crnojevića svratili u Lipsku pećinu, iz koje je izletjelo jato golubova. Malo je poćutao, a onda je pitao gardijskog majora: ,,Fala Bogu Mišo, ima li još golubova u Lipskoj pećini?“

Poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941. nemirna savjest sinovca serdara Joka, čije je kosti sahranio iste godine kad je postavljen Aleksandrov spomenik ispred Biljarde, vraća ga na Cetinje, gdje će postati komandant štaba nacionalista Krsta Popovića, koji su nedavno bili srušili spomenik ,,Ace palikuće“, i proglasili obnovu crnogorske nezavisnosti pod patronatom Rima. No, inteligentni i šarmantni gardijski oficir, kojega su beogradske gospođe upoređivale s Clarkom Gableom, glavnim junakom filma Dogodilo se jedne noći, nakon kapitulacije Italije 1943. priključio se partizanima, koji su oskudijevali u školovanim oficirima. Početkom pedesetih godina, potpukovnik JNA Mišo Jovićević odlazi u penziju zajedno s ostalim oficirima nekomunistima, i zapošljava se u poljoprivrednom dobru Belje, kod Osijeka.

Simbolički kraj Jugoslavije obilježiće i Damir Jovićević, zapovjednik broda Slavija, sin Miša Jovićevića i Slavonke Katice, koji je pri pravoj oluji od devet bofora, izbavio iz opkoljenog Dubrovnika, četiri hiljade civila, i dovezao ih u Pulu 15. novembra 1991. godine. Za ovaj podvig Stjepan Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, kasniji predsjednik Republike Hrvatske, kapetanu broda Jovićeviću poklonio je zlatni ručni sat.

U Đuričićevoj zbirci slika gradskih kuća – iz raznih uglova – tražio sam njegove fotke kuća na Dvorskom trgu. Zamolio sam ga da napravi kopije fotografija kuća koje ću možda, uz kratke tekstove o njihovim vlasnicima, objaviti u proznom tekstu. Moj zahtjev na neki način može izgledati besmislen, jer su fotografije iz Đuričićeva albuma mahom snimane u vrijeme dok sam stanovao u Kući Nikovića, ali slike su u međuvremenu dobile starinsku patinu koja me vraća u vrijeme i kad nijesam još bio rođen ili ga pamtim maglovito: od nestanka Kraljevine Crne Gore do okončanja prve faze komunističke vlasti, koja se poklapa s padom Aleksandra Rankovića. Zagledan u fotografije zgrada koje sam često gledao i golim okom pokušao sam riješiti dilemu koja me je dugo mučila. Hoću li početi sudbinu ovih zdanja i njihovih stanovnika istraživati po hronološkom principu ili ću pratiti redosljed kućnih adresa, od Dvora prema glavnoj ulici. Naposljetku sam odlučio da se ne oslanjam na bilo koji princip, jer izvori iz stare štampe, privatnih i državnog arhiva, istorijskih studija i eseja bili su rasuti, fragmentarni, i ne uvijek pouzdani.

Uostalom svaka storija o Trgu mora početi od zgrade Senata, podignute u Njegoševo doba, koja je dograđivana više puta u narednih pola vijeka. (Vuk Karadžić se u Beču posprdnuo sirotinjskom izgledu zgrade Senata, i u krugu slovenofila, koji su imali romantične poglede na Crnu Goru, rekao da crnogorsko visoko tijelo upravne i sudske vlasti zasijeda u jednoj sobi a u drugoj prostoriji spraćaju goveda. Gospodin Đorđije, potpredsjednik Senata, čuo je ovo Karadžićevo ruganje, i poručio mu je: ,,Čujem li još jednom da si lanuo, i tu drugu nogu ću ti slomiti.“) Prvi stanar, poslije reforme državne uprave i ukidanja Senata 1879. bio je Gospodin Božo, koji je postao prvi predsjednik Ministarskog vijeća, i prijestolonasljednik, do rođenja prvog Nikolinog sina, princa Danila.

Gospodin Božo je kasnije bio u igri za guvernera Krita i bugarskog cara. (,,Gospodin“ je neoficijelno zvanje, koje su imali samo vojvoda Božo i Đorđije Savov, Njegošev stric. Gospodin je faktički bio pobočnik dinasta, prvi do Gospodara.) Ali, njegovi planovi su se izjalovili zbog odnosa među evropskim zemljama i Nikoline surevnjivosti da bi mu rođak – kojega je on zvao ,,Božo Mali“, zbog niskog rasta – mogao ugroziti prestiž među evropskim političarima. Nakon usvajanja Ustava Knjaževine Crne Gore 1905. Gospodin Božo nije imao javnih funkcija, do ratne 1915. kad ga je Nikola imenovao za ratnog guvernera Skadra. Poslije aneksije Crne Gore sedamdestrogodišnji Gospodin Božo uhapšen je od srpskih okupacionih vlasti zbog učešća u pripremi vojnog ustanka planiranog na Badnji dan 1918. Zavjeru ustanika srpskoj komandi otkrio je mitropolit Mitrofan Ban, a vojnu patrolu koja će bivšeg predsjednika Senata i Vlade, zajedno s njegovim rođacima, vojvodama Đurom i Markom, sprovesti u Jusovaču, nadziraće Andrija Radović, zet Gospodina Boža, koji je godinu dana prije prisajedinjenja Crne Gore Srbiji dao ostavku na mjesto predsjednika crnogorske Vlade u egzilu, i počeo propagandni rad u korist Beograda. U podgoričkom zatvoru starog predsjednika Senata i Vlade posjetio je profesor Welington Furlong, izaslanik Woodrowa Wilsona na Versajskoj konferenciji, što je uticalo da okupaciona vlast Gospodina Boža oslobodi i internira u Sarajevo, gdje se u kućnom pritvoru definitivno pomirio sa svojom neutješnom staračkom sudbinom i novim političkim stanjem. (U Crnoj Gori još je živa izreka: ,,U starom prknu strah se koti“.)

Kralju Aleksandru – koji je prognao svoga đeda, ujake i tetke – bilo je važno da vrbuje nekog uglednog člana crnogorske vladajuće kuće Petrović Njegoš, i u posjeti Cetinju 1925. godine, u zadnjem sjedištu auta pored sebe je sio Gospodina Boža. Aleksandar, iako ljut što su ga u Njegoševoj ulici dočekale zatvorene škure na prozorima, ,,Boža Maloga“ je odveo sa sobom na osvještenje nove Njegoševe kapele na Lovćenu, koja je posvećena prvorođenom sinu ,,Ujedinitelja“, princu Petru Karađorđeviću. Stoičko statiranje Gospodina Boža na opijelu dinastiji koju su više od dva stoljeća vodili njegovi preci i rođaci, i države čiji je bio predsjednik Senata i Vlade gotovo tri decenije, umilostivilo je kralja države Srba, Hrvata i Slovenaca, da abolira i njegovu dvojicu sinova, političke emigrante u izbjegličkom vojnom logoru u Gaeti. Štoviše, Božovog mlađeg sina Vlada, Aleksandar Karađorđević će postaviti za ličnog sekretara. ,,Ujedinitelj“ je još jednom pokazao lukavost, i dobro poznavanje crnogorskog mentaliteta, koji kad jednom prelomi postaje do kraja odan novim gospodarima. (No, slučaj majora Miša Jovićevića, pokazaće da i kod Crnogoraca svako pravilo ima poneki izuzetak.) U tom šekspirijanskom zapletu, Vlado Petrović Njegoš, iz zahvalnosti prema svom beogradskom patronu aminovaće 1938. godine rušenje svoje rodne kuće, kako bi na tom izuzetnom mjestu, između Biljarde i Dvora, režim regenta Pavla Karađorđevića postavio spomenik kralju Aleksandru, kojega je ćetiri godine ranije, u Marseju ubio Vlado Černozemski, pripadnik VMRO.

Iste 1938. godine, stanovnicima Gradskog trga – nekolicini preostalih iz vremena kralja Nikole – koji su bili zaokupljeni radovima i pripremama rušenja zgrade Senata i postavljanja spomenika kralju Aleksandru, nije promakla vijest da je u vojnoj bolnici na Sušaku preminuo Mišo Vuković, vojno-sudski kapetan, sin poznatog oca i još poznatijeg đeda. Milovan Đilas je zapisao o Mišovom ocu, Gavru Vukoviću: ,,Ako je njegov otac Miljan bio u prilici da iza sebe traga ostavi mačem, vojvoda Gavro ga je ostavljao srcem i mišlju, makar što se to u ovoj zemlji priznaje i pamti manje nego junaštvo“. Miljan Vukov je, uz velikog vojvodu Mirka i Marka Miljanova, bio najslavniji crnogorski vojvoda u 19. vijeku, koji je najveće crnogorsko pleme Vasojeviće izvukao iz turske podložnosti i priključio Cetinju, i tako je gotovo udvostručio teritoriju podlovćenske državice. Gavro je prvi školovani crnogorski pravnik, ambasador u Carigradu i ministar vanjskih poslova, koji se kao i Marko Miljanov, u vrijeme političke izopštenosti, počeo pod starost baviti književnim radom. Vojvoda Kuča bio je u nemilosti Gospodara Nikole, a Gavro Vuković se poslije Aneksije 1918. s Dvorskog trga odselio u Berane.

Mišo Vuković je u Pragu studirao pravo i istovremeno je bio fudbaler Slavije i prve generacije Fudbalskog kluba Lovćena. Vojvodin sin je iz Praga naredne 1914. godine donio fudbalsku loptu na poklon Pavlu Matanoviću, dvije godine mlađem komšiji, koji je sa svojim drugovima iz gimnazije – naočigled dvorske svite, diplomata i perjanika – na pržini između srpskog i bugarskog poslanstva, napravio dva gola od četiri poveća kamena. Izabrani četvrtasti tesanici promjera oko dvadeset santimetara, koji su doneseni s kućišta nekadašnje vodenice Ivana Crnojevića, bili su idealni za stative ,,malih golova“. Perjanike i osoblje iz ambasada zabavljali su gimnazijalci koji trče i šutiraju loptu, sve dok jedan nekontrolisani šut Mila Milunovića, budućeg slikara, nije završio u prozor bugarske ambasade i slomio jedno staklo. Ovo je bila posljednja igra na ,,male golove“, jer je gospodin Ramadanovič, maršal Dvora, povišenim tonom zvao telefonom šefa policije Klisića, i rekao mu da je i do Gospodarevih ušiju stigao glas o ,,igranju lopte“ i slomljenom staklu na poslanstvu. Maršal Dvora je namjerno dramatizovao priču, jer je Nikola se grohotom nasmijao kad je čuo za slomljeno staklo na ambasadi: ,,Vojvodići se više ne igraju junačkih igara nego lopte. Postajemo evropejci.“ Ali maršal Dvora se bojao da će ćudljivi Gospodar, jednom njemu natrljati nos zbog toga što su tim vrdžopcima dozvolili da se igraju lopte pored Dvora i stranih ambasada. Načelnik policije Klisić dugo se dvoumio hoće li loptu pokloniti predsjedniku Lovćena Luki Milunoviću ili će je pocijepati. Na kraju je odlučio da fudbalsku loptu ne pokloni Milunoviću niti je vrati Matanoviću nego je pozvao praškog studenta 4. avgusta 1914, na dan njegovog povratka u Prag. Sigurno mu to ne bi palo na pamet da je predosjetio da će sjutradan Gospodar pročitati proglas u kojemu Crna Gora objavljuje rat Austro-Ugarskoj.

Mišo Vuković je nakon Prvog svjetskog rata studije prava dovršio u Zagrebu, i naredne godine je posjetio oca u Beranama, koji se bio sklonio od ,,velike politike“ da u miru piše memoare. U Berane je stigao vozom iz Zagreba do Zelenike, a onda autom nastavio do Cetinja, gdje je uzeo fudbalsku loptu koju je prije šest godina bio namijenio Pavlu Matanoviću, i poklonio je mladim Vasojevićima, koji su ga dočekali s velikim oduševljenjem. Lokalni beranski hroničari prepričavaće jedan drugome, sve do Titova vremena, kako je unuk Miljana Vukova prvi donio loptu u Berane i omladinu podučavao fudbalskim pravilima i vještinama. Mišo se ponovo u Zagreb vratio preko Cetinja i Zelenike. U bivšoj prijestonici srio je izvanjeg ujaka Đuzu Đuraškovića, bivšeg anđutanta kralja Nikole, i penzionisanog pukovnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji mu je dao pismo za svog kolegu pukovnika Dušana Simovića, predstavnika Srpske vrhovne komande u Zagrebu, da preporuči njegovog odivičića za mjesto stažiste u vojnom sudu Savske divizijske oblasti. Na Cetinju se još s Lukom Milunovićem i Jakovom Radonjićem, koji je u Pragu još aktivno igrao za Slaviju – i njenog vječitog rivala Spartu – dogovorio da Lovćen sljedeće 1921. godine pozove u goste najstariji češki klub, u kojemu je Vuković igrao prije svjetskog rata.

Za veze Crne Gore s Česima nije toliko bila presudna fudbalska lopta: cetinjski mladići krenuli su na školovanje u Prag par decenija nakon što su Česi slovenofili, koji su se odupirali germanizaciji, u vrijeme knjaza Danila i prvom periodu Nikoline vladavine, hodočastili na Cetinje kao Židovi u Jerusalim. Crnogorci su bili, u njihovoj romantičnoj slici, nepokolebljivi ratnici i plemeniti ljudi. Za češke panslaviste Crnogorci su idealizovani Prasloveni, samim tim i Pračesi. Vjerovali su da prostorna skučenost i materijalna bijeda nije omela Crnogorce da sačuvaju i unaprijede vitalnost, intenzitet i izvorni antički stoicizam i heroiku koju je Zapadna civilizacija izgubila.

Zato su Česi, od svih izvanjaca i stranaca, bili najbrojniji stanari Dvorskog trga. Prvi se – uz posredovanje Jana Vaclika, sekretara knjaza Nikole – u gostinsku sobu Iva Rakova uselio pjesnik Vitjeslav Halek, dvije godine prije nego se izgradio Dvor mladog knjaza Nikole. Kad se Halek uselio u kuću Iva Rakova, na Ćipuru su pored Biljarde, Dvora i zgrade Senata bile još samo kuće vojvode Petra Vukotića, tasta knjaževog i popa Đura iz Bajica, od kojih je napravljena rezidencija Petra Karađorđevića, te Vuka Vuletića i Novice Cerovića, i on će taj prostor nazvati seoskim trgom. Ipak, prvi utisak pjesnika o siromaštvu i skučenosti izblijediće u odnosu – kako euforično ponavlja – na iskreni duh, pravu dušu slovensku prostodušnih montanjara.

Sljedeći Čeh, koji će 1882. boraviti na Dvorskom trgu, u vrijeme kad je uveliko bio dobio današnji izgled, bio je Jozef Holeček, romanopisac, esejista i novinar. On u svojim knjigama i tekstovima promoviše idealizovanu, mitsku teoriju o Crnogorcima Praslovenima, koji su i Pračesi. ,,Crnogorac ima dvije krasne osobine koje kod nas nestaju: narodnu svijest i ličnu hrabrost“. Češki pisac, kojemu je tri godine prije smrti podignut spomenik u gradu Taboru, razvio je teoriju da su Česi prije nego ih je pobijedio latinizam i germanizam imali slične životne navike i psihologiju kao i Crnogorci u 19. vijeku. I zato ,,kod Crnogoraca volimo sami sebe, svoju prasliku“. Crnogorske agonalne vrijednosti, hrabrost spojena s dobrotom, poput ,,transfuzije“ trebaju ojačati duh češkog naroda u dogradnji modernog društva na autentičnim vrijednostima. Češka nacionalna obnova, utemeljena na crnogorstvu, treba biti primjer za ostale slovenske i neslovenske narode, i cijeli Zapad. Ovakve ideje Čeha nijesu ostale bez odjeka u uskom krugu prve generacije cetinjskih pisaca, novinara, gimnazijskih profesora, koji su s jednakom egzaltacijom prilikom hospitalizacije oboljele knjeginje Milene pokazali svoj panslavizam: ,,Brat Rus je bolest otkrio, brat Čeh izliječio – živjela sloga slovenska“.

Slovenofilski Česi u velikom zamahu da montenegrišu Zapadne Slovene dosjetili su se da bi trebalo i Crnogorce evropeizovati, preko obrazovanja i kulturnih manifestacija. Prije svega nametnuti im muzičke izraze pod uticajem evropskih, i naprednijih sredina Južnih Slovena. Na taj način će postepeno potiskivati neveliku, melodijski siromašnu muziku koja je dominantna u izlivima žalosti ženskih tužbarica, rodoljubivih guslarskih i ljubavnih pjesama čobana i čobanica, uz topli zvuk frule i dipala.

Tako je Anton Schulz, član austrijskog vojnog orkestra, kasnije i učitelj pjevanja kotorskoga pjevačkog društva Jedinstvo, došao na Cetinje 1871. da osnuje vojni orkestar za potrebe državnog protokola. No, koliko je bilo teško naći kadrove za orkestar među neukim ratnicima, koji su prezirali muzičare, svjedoči Jozef Holeček: ,,Knjaz naredi glavarima da pozovu momke iz svih okruga da se redovno prijavljuju. Prođe izvjesno vrijeme i niko se ne prijavi. To nije odvratilo knjaza i on izašalje nekoliko perjanika po Crnoj Gori da nasilno vrbuju svirače. Perjanici se raziđoše pa koga uhvatiše toga ne pustiše: morao je š njima na Cetinje, đe mu je odsuđeno da ga Schulz posveti u harmoniju tonova“. Prva izvedena priredba, kako to i dolikuje, bilo je muzičko-scensko djelo kapelana Schulza. Cetinjani su se polako navikavali na Vojnu muziku koja je uglavnom nastupala ispred Dvora, prilikom rođendana kraljevske familije, Nove godine, povratka Gospodara s putovanja, slavljenja Đurđevdana, krsne slave dinastije. Svirali su crnogorsku himnu, popularne komade, marševe, polke, mazurke, i kompozicije Antona Schulza. Vojna muzika prekida s radom u Veljem ratu 1876–78, jer muzičari uzimaju pušku i mnogi stradaju u ratnim sukobima, pa tek 1889. orkestar obnavlja František Vimer, koji je takođe ,,brat Čeh“. Češka ideja da evropeizuje Crnogorce kroz moderna shvaćanja muzičkog izraza morala je biti dvosmjerna: osim što će podučavati Crnogorce elementarnom muzičkom obrazovanju ponudili su im školovanje na praškom konzervatoriju, koji je druga najstarija muzička akademija u Evropi.

Školovanje prvog crnogorskog muzičara u Pragu završilo je tragično: iste godine kad je počela s radom Druga vojna muzika na Cetinju, u Vltavi se utopio Jovan Ivanišević, koji je diplomirao na praškom konzervatoriju u klasi Dvoržaka i Fibiha. Zvanična verzija smrti pisca druge muzičke obrade crnogorske himne – prvu verziju napisao je Anton Šulc – Ubavoj nam Crnoj Gori, bila je da se utopio dok se klizao na zaleđenoj rijeci. Nekoliko mjeseci nakom muzičareve smrti do Pjace je stigla i druga vijest: da je siromašni muzičar završio u ledenoj zimskoj vodi, jer nije imao novca da plati mostarinu za prelazak na drugu obalu.

Treći češki kapelnik, Franjo Vacolni, Čeh, pojavljuje se na Cetinju 1953, sedamdeset četiri godine nakon svog imenjaka Vimera. Putevi trećeg ,,brata Čeha“, osim panslavističkog imali su i socijalistički internacionalni ideal: nakon rata otišao je u Albaniju, najzaostaliju zemlju novostvorenog Staljinovog lagera. Četvrte godine od početka Titova sukoba sa Staljinom, zajedno sa ženom Pražankom, s kojom je obišao vrhove albanskih planina Koraba, Pinda, Jezerca, iz Skadra su na karoseriji kamiona krenuli u gradić Tamaru, i onda se, izbjegavajući staze kojima se kreću albanski graničari, seljaci i stoka, uputili prema vrhu Maja Rosita na Prokletijama. Sjutradan predveče bračni par Valconi se predao jugoslovenskim graničarima, pa ih je oficir bezbjednosti u Gusinju proslijedio načelniku ivangradske Udbe Vidaku Bukiliću. Češki muzičar je sreskom načelniku bio dodatno sumnjiv jer je u svom ruksaku imao instrument nalik trubi. Pitao ga je zašto nosi trubu u ruksaku, i je li služila za signale nekom zavjereniku ili organizovanoj grupi. František je rekao da je školovani muzičar, koji je još pred Drugi svjetski rat bio stalno zaposlen u orkestru Radio Praga, i da to nije klasična truba nego fligorna, koja ima nešto mekši zvuk. Bukilić ga je nepovjerljivo poglednuo i naredio mu da pune u usnik instrumenta čiji ga je zvuk podsjetio na glas dvonedjeljnog teleta. Onda je u izvještaju Milu Vrbici, načelniku republičke Udbe, napisao: ,,Franjo Valconi, star 48 godina, profesor muzike, i Libuška Valconi, rođena Lankova, 42 godine, bivša balerina, oboje iz Praga, bezbjednosno provjereni“. Ministarstvo prosvjete je hitro reagovalo, jer su osnovne i srednje škole oskudijevale u obrazovanim muzičkim kadrovima, i Franja Valconija su uputili u pljevaljsku gimnaziju.

Profesor Valconi je odmah osnovao pjevački hor i orkestar za izvođenje starogradske muslimanske muzike, ali je poslije završetka školske godine morao napustiti staru Taslidžu, po urgenciji Filipa Bajkovića, na nagovor Petra Sinanovića Nagiba, doskorašnjeg direktora Ribarstva iz Rijeke Crnojevića, koji upravo formira elektroindustriju na Cetinju. U megalomaskom planu inženjera Sinanovića pretvaranja siromašne istorijske prijestonice u crnogorski Mančester, da bi izgradio naprednu industriju koja će se mjeriti s evropskom konkurencijom, trebalo je gradu udahnuti novi duh, dovesti nove ljude s internacionalnim šlifom, i tako odlazak republičke administracije u Titograd pretvoriti u komparativnu prednost. U Sinanovićevoj viziji su činovnike, udbaše, školu milicije, trebali zamijeniti mladi proleteri, zanatlije, inženjeri, sportisti, umjetnici, koji će kreirati sportski i kulturni život, izlete na more i planinska odmarališta. Zato je direktor buduće fabrike frižidera, čim je čuo da je u Pljevljima jedan školovani muzičar iz Čehoslovačke, koji je radio i u filharmoniji, urgirao kod svog prijatelja Filipa Bajkovića, drugog čovjeka Republike, da Čeha pod svaku cijenu dovede na Cetinje i formira gradsku bleh muziku.

Franja i Libušu Vacolni na autobuskoj stanici sačekao je Vanja, rođak direktora Oboda, koji je električarski zanat izučio u Škodi. Sinanović je, da odobrovolji bračni par Valconi, poslao im čovjeka koji govori češki jezik. Mladi električar je galantno uzeo teški drveni kufer drugarice Libuške, i odveo ih u spratnu kuću na Dvorskom trgu. Na rastanku im je rekao da će odsjesti na prvom spratu, u dvije sobe s lijeve strane hodnike, iz kojih se nedavno iselio slikar Aco Prijić, koji je dobio veći stan na mansardi bivšeg britanskog poslanstva, gdje je trenutno u prizemlju smješten Klub kulturnih radnika.

,,Na desnoj strani hodnika stanuje inženjer Sinanović. Samac je. Njegova žena i sinovi su u Splitu.“

Još je kazao da je Petar Sinanović ,,praški đak“ i direktor elektroindustrije u izgradnji, koji ima velike planove da od Cetinja napravi industrijski grad, s humanim socijalističkim licem, u kojemu će se razvijati kultura i sport. Isto veče, još dok su se Valconijevi raspakivali, na vrata im je pokucao krupan crnpurast čovjek, koji je rekao da je njihov komšija, i da je srećan što će mu komšije biti Česi, iz grada u kojemu je proveo najljepše godine života. Onda je predložio, ukoliko nijesu umorni, da zajedno večeraju u hotelu Grand. Franjo Valconi, a pogotovo Libuša, bili su oduševljeni pozivom, što će prvu noć na Cetinju biti u prilici, poslije nekoliko godina, biti na večeri s trećom osobom koja govori češki jezik.

Za večeru su pili crveno crmničko vino, iz vinograda koje je inženjer Sinanović bio formirao u okviru fabrike ribe na Rijeci Crnojevića. Privrednik je strasno obrazlagao svoje vizije industrijskog razvoja male zaostale republike gdje je tradicionalno bio uvriježen prezir prema zanatima i zanatlijama. Objasnio im je da je Crna Gora, do prije par decenija, u vrijeme dok je bila nezavisna država, iz austrougarskih zemalja uvozila šofere, mehaničare, bravare, električare, šnajdere, fotografe, kuvare, poslastičare, marangune, zidare. Trend tehničke zaostalosti nastavljen je i u doba prve Jugoslavije, i inženjer je kazao da je došlo vrijeme da se izađe iz vjekovne privredne zaostalosti. Muzičaru je direktor Oboda – nadimak Nagib još se nije bio odomaćio – Franju Valconiju na momente izgledao kao lunatik. ,,Ili je genije“, pomislio je. ,,Genijalnost, kao i ludost, nema distinkciju imeđu podsvjesnog i svjesnog, i zato im se intezivno miješaju planovi stvarnog i imaginarnog. Ključna razlika je u tome što su fantazije ludaka rasute i nepovezane, a geniji imaju tu neuhvatljivu sposobnost da očiglednim suprotnostima daju nova značenja.“ Direktor Oboda je muzičaru s velikim samouzdanjem, kao iz rukava, sipao mnoštvo podataka, statistika i upoređenja. U tom zamišljenom planu seljake treba dovesti u grad ili im otvoriti jednostavne montažerske pogone u njihovim plemenskim centrima. Onima koji dođu u grad, kako ne bi postali lumpenproleterijat, omogućiće zabavne, kulturne i sportske sadržaje. Valconi je klimao glavom, i onda mu je Sinanović rekao da bi dobro bilo nekoliko dana da upoznaju grad, prije nego što muzičar ispostavi svoje zahtjeve predsjednicima Opštine i Komiteta Partije, za selekciju budućih članova bleh muzike, nabavku instrumenata i prostora za vježbanje.

,,Mislim da nećete imati velikih problema iako su Cetinjani surevnjivi. Poznata je cetinjska pakost i ljubomora: nije im mogao ugoditi ni Sveti Petar Cetinjski. Ali, oni su susretljivi prema strancima, pogotovo Česima. Ti ćeš biti treći Čeh, koji je formirao orkestar na Cetinju. Danas je to, ipak, kudikamo lakše nego prije osamdeset godina, kad su Antunu Schulzu knjaževi perjanici na silu privodili čobane, i od njih stvarali muzičare“.

Sinanović se još pohvalio da je osnovao Bokserski klub Obod, i dogovorio dolazak trojice reprezentativaca Jugoslavije, Radanovića, Tomića i Benedeka, kao i prijateljski meč s kombinovanom reprezentacijom Njemačke. Nakon četvrte ispijene boce vina gospođa Libuška je otišla na spavanje, a u velikom hotelskom salonu – gdje su prešli poslije večere – ostali su samo muzičar i direktor nastajuće elektroindustrije, s konobarom Žarkom Poborom, koji je prije rata dvorio i Muja Sočicu, bana Zetske banovine, onda Pirzia Birolija, vojnog talijanskog guvernera, i konačno Blaža Jovanovića, predsjednika Vlade Narodne Republike Crne Gore. Pobor je znao navike svakog, pa i manje važnog gosta nego što je inženjer Sinanović, koji je poslije ponoći postajao sentimentalan i bučan: recitovao je Njegoša, Prešerna, Disa i Tina Ujevića, pjevao stare podgoričke pjesme. Svaki čas je nazdravljao kucajući se čašama s Valconijem.

,,Brat Čeh, u Pragu sam proveo najbolje godine života“.

Muzičar je dobro podnosio alkohol, i pio je polako, kolikogod mu je inženjer prisipao. Ljubazno mu se oprezno osmjehivao, jer je procijenio da je Sinanović od onih tipova koji su skloni pretjerivanju i bez alkohola. Ali da je dio inženjerove predstave proračunat, jer i poslije četvrte boce vina primijetio bi da je, na momente, inženjerev pogled bistar i upitljiv. No, ubrzo nakon toga nekontrolisano se nagnuo preko stola, da Čehu želi nešto šapnuti na uho, iako je konobar bio na drugoj stani velike restoranske sale.

,,Katicu, moju ženu, upoznao sam na igranki u hotelu Split, koju sam organizovao za jugoslovenske studente u Pragu.“

,,Nemojte mi reći. Ja sam svirao na večernjim igrankama u hotelu Split, u vrijeme dok sam studirao na muzičkoj akademiji“, prisjetio se Valconi. ,,Vlasnik hotela, koji su 1948. nakon ostavke predsjednika Beneša, konfiskovale komunističke vlasti, bio je Petar Petrić, hotelijer i trgovac jugoslovenskih vina u Čehoslovačkoj.“

,,On je otac Katice, moje žene. Katica je toliko voljela svog oca da je predložila da naš sin nosi ime Petar“. Inženjer se grohotom nasmijao: ,,Istina, to je i moje kršteno ime.“

Popili su još dvije boce vranca, i Nagib je mahnuo rukom konobaru za još jednu, a onda je zapazio da su se prvi obljesci jutarnje svjetlosti pojavili iznad istočne listre, koja se naslanja na Đevojački institut, žensku školu čiji je pokrovitelj bila ruska carica Marija Aleksandrovna. Jutarnja svjetlost preobrazila je direktora Oboda: ustao je neočekivano lako, kao da je umjesto tri litre crmničkog vranca pio vodu od drenjine:

,,Novi je dan, nova nafaka. Imamo dosta obaveza“.

Valconi je ustao pridržavajući se za naslon stolice. Na putu prema Kući Vuletića, Sinanović je pripomenuo Čehu da je prvi vlasnik hotela Lokande, sadašnjeg Granda, bio Vuko Vuletić, otac njihovih susjeda s prizemlja, kojima je poslije revolucije bio konfiskovan dio kuće u kojemu oni stanuju. Još mu je rekao da su gospođe Vuletić ćudljive, ali dobrodušne: drže do nekih starih rituala iz vremena kad su bile družbenice crnogorskih princeza, i s njima obigravale evropska odmarališta, od Caprija do Azurne obale i Baden-Badena.

,,Gospođe Vuletić jedva čekaju da vas upoznaju. Strahovale su da će se umjesto slikara Prijića, koji je tvrdokorni komunista, ali šarmantan gradski mangup, useliti neki priprosti karijerista. Stalno gunđaju kako se Cetinje poseljačilo, ali sa mnom su ljubazne. Stare kokete diskretno mi stavljaju do znanja da sam ja primio gospodske manire, od moje supruge Splićanke. Zbog toga sam, vele, drugačiji od šumskih ljudi, kako one koketno, pola u šali, nazivaju komuniste.“

 

Nagib

Na velikoj terasi novog hotela Grand – koji je svečano otvoren prije godinu dana, početkom ljeta 1983. – za dva stola sjede tri gosta. Za jednim stolom su pisac Grobnice za Borisa Davidoviča i reditelj kultne televizijske serije Kamiondžije, u čijim su glavnim ulogama bili Pavle Vujisić i Miodrag Petrović Čkalja. Pisac i reditelj zadubljeni su u dnevnu štampu – Danilo Kiš je čitao beogradsku Politiku a Milo Đukanović titogradsku Pobjedu – i u jednom času reditelj je podignuo glavu i pogledao u mom pravcu. Klimnuo je glavom, i ja sam klimnuo, i lagano mu mahnuo u znak pozdrava. Onda sam polako iz kožne komesarske torbe, gotovo istovjetne kakvu je preko ramena nosio i Kiš – moje jedino nasljeđe od oca – izvukao presavijenu Književnu reč, koju sam slučajno kupio na kiosku, jer sam zapravo tražio titogradski književni dvonedjeljnik Ovdje. Dok sam uzimao titogradsku reviju pogled mi se zadržao na naslovnoj strani beogradskog književnog lista velikog formata, na čijoj je naslovnoj strani najavljen esej Lasla Vegela o poetici Kišovog Peščanika.

Onda sam pogledao prema staklenim vratima hotelskog bara neću li zazreti konobara, ali pažnju mi je privukao čovjek krupne četvrtaste ćelave, izrazito tamnopute glave, poput Crnog Arapina iz narodne pjesme, koji je sjedio za prvim stolom, desno od vrata. Na prvi pogled zapazio sam njegove šake, izrazito velike, kao u drvosječe ili bivšeg boksera teške kategorije, povijena ramena i grudni koš uvučen, kao u plućnih bolesnika.

Utoliko se na vratima pojavi konobar, koji je tromim korakom krenuo prema mom stolu.

,,Espreso“, konobar me mrzovoljno, reklo bi se podsmješljivo pogledao, što je nesvjesna reakcija kelnera pijanaca prema gostima koji naručuju kafu ili bezalkoholno piće. Pravio sam se da ne primjećujem njegovu ironiju, jer u tom času zanimalo me nešto drugo. Glavom sam pokazao prema crnomanjastom gostu: ,,Ko je onaj ćelavi tip“.

,,Nagib Sinanović.“

Iako sam se trudio da konobaru moje pitanje izgleda rutinsko, kao reda radi, i prije nego što je on otvorio usta, znao sam da neće kazati ime nekog penzionisanog oficira, prvoborca, jednog od bivših ministara, nekadašnjih čelnika Socijalističkog saveza radnog naroda ili sindikata, koji bježe na Cetinje od titogradskih ljetnjih žega ili s primorja od turističke gužve. Usamljenici vremenom steknu posebnu sposobnost međusobnog prepoznavanja: velike, žive, prodorne oči crnoputog čovjeka u kontrastu su s naboranim, izmučenim licem, i manje pronicljivog posmatrača upozorile bi da je u pitanju osoba koja je s velikom strašću i očekivanjima zakoračila u život.

,,Otkud Nagib ovđe.“

,, Gost je hotela, tačnije opštine Cetinje. Ima otvoren račun da ostane u hotelu koliko hoće. Planirao je bio mjesec dana, ali je jutros najavio da već śutra odlazi. Gadno kašlje, no vinjak suče od jutra.“

,,Gdje on stanuje? U Beogradu?“

,, Prije nekoliko godina doselio se u Budvu. Maloprije mi je rekao da je odjavio hotel, jer mu sin koji živi u Splitu dolazi u posjetu. Mislim da to je izgovor. Nervozan je. Mračan.“

,,Vjerovatno ga na Cetinju progone fantomi prošlosti. Kao zločinca koji se vrati na mjesto zločina.“

Odmah sam se pokajao pošto je konobar dvosmisleno klimnuo glavom. Još se blentavo osmjehnuo, malo je oklijevao i okrenuo se prema bifeu. Dok je kelner bio na pola puta između mene i Nagiba Sinanovića, počeo sam premotavati film o Muhamadu Nagibu, harizmatičnom egipatskom generalu, poligloti, kojega je nakon dvije godine vlasti, s mjesta predsjednika 1954. svrgnuo njegov revolucionarni saborac i suparnik, pukovnik Gamal Abdel Naser, i stavio u kućni pritvor dvadeset osam godina, sve dok ga nije oslobodio Hosni Mubarak. Čim sam stigao kući uzeo sam petu svesku Opće enciklopedije Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, slova L–N, i uporedio fotografiju Nagiba s generalskom šapkom s likom prerano ostarjelog inženjera Petra Sinanovića, kako bih provjerio je li povod za davanje nadimka inženjeru Sinanoviću bila fizička sličnost s egipatskim državnikom ili asocijacija na revolucionarnu beskompromisnost Muhameda Nagiba.

Crnoputost inženjera Sinanovića bila je prva aluzija Đoku Šofrancu, poslovođi u pogonu konzerviranja ribe koji je smislio da svom direktoru dadne nadimak po egipatskom revolucionarnom lideru, poligloti, koji je prvobitno htio biti prevodilac. No, ime, dobijeno rođenjem ili stečeno životom, ponekad je samo znak koji ima i sudbinsko značenje: crnogorskog i egipatskog Nagiba nijesu povezali samo idealizam nego i otpadništvo. Jer egipatski reformator, koji je oduzeo tursko-tatarskoj oligarhiji monopole nad plodnom zemljom Egipta i tvorac crnogorske industrije, završili su kao jeretici. U ideologijama koje prave nagle i nasilne diskontinuitete – ,,ideologije jedne knjige“ – tanka je i često neprozirna linija između vjernika i otpadnika. Jer duh diktature izvire iz ilegalnog perioda revolucije, iz paranoidnog straha od vrbovanih denucijanata, koji protagonisti revolucije njeguju i kad preuzmu vlast. No, neprestana diferencijacija nije uvijek inicirana ideološkim razlozima, strahom za održavanje revolucionarnog poretka. Revolucionarna vlast i nakon što se stabilizuje, insistira na ideološkoj čistoti i stalnoj diferencijaciji, jer iza sumnji u lojalnost saboraca često se kriju karijerizam, klanovske borbe, kao i lične netrpeljivosti. Stoga je za isto djelo jednoga pripadnika vladajuće kaste moguće odlikovati a drugoga poslati na robiju ili pred streljački stroj.

I jugoslovenska Partija i Udba – naročito u doba Aleksandra Rankovića – stvorile su i metafizičko svojstvo krivice svakog građanina, poput Andrićevog Karađoza u Prokletoj avliji. Tako su Nagiba jednom optuživali da je agent Zapadnih službi, koji ignoriše socijalističku tehnologiju, a drugi put da je maoista koji stvara kineske komune. Jednom su ga dizali u nebo kao novog Strahanova a drugi put kao neprijatelja radničkog samoupravljanja. Totalitarne ideologije podstiču iluziju da svemoćna i svevideća država preuzima na sebe brigu ne samo o svim duhovnim i idejnim potrebama građana nego i o privatnim problemima, pa i o tome da ih čuva od moralnih i političkih zastranjivanja. Zato ove ideologije imaju tako masovnu podršku, ali kolikogod svjetonazorski izgledaju kompaktne i nedodirljive protokom vremena, u fazi njihovog truljenja i rasapa, u velikoj mjeri ih određuje lokalna kultura i mentalitet, koje nijedan novi poredak ne može do kraja reciklirati i satrijeti. Ovaj fenomen odlučujuće utiče da je postrevolucionarni poredak, u mnogo čemu nazadniji od stanja stvari u (pred)revolucionarnom periodu, pogotovo u društvima koja su u pretkomunističkom vremenu bila dominantno seljačka.

(U kulturama s dominantno seljačko-malograđanskim mentalitetom i tradicijom, bez obzira je li riječ o malim ili velikim varošima, instinktivna je odbojnost prema osobama koje se svojim izgledom, ponašanjem, duhovnim i karakternim svojstvima, i mimo svoje želje, ne uklapaju u ovještale stereotipe. Bez obzira jesu li jurodivi osobenjaci, bezazleni umjetnici avangardisti, skloni estetsko-umjetničkim eksperimentima, ambiciozni lunatici s revolucionarnim namjerama ili samozatajne mrzovoljne askete.)

Čitajući Vegelov esej o Danilu Kišu, s vremena na vrijeme, preko novina, bacio bih pogled, jednom prema piscu najotmjenijih proznih rečenica na štokavskim jezicima – za kojega je Josif Brodski rekao da je pjesnik proze – a drugi put prema utemeljitelju fabrike koja je proizvela prvi jugoslovenski frižider. Način na koji su sjedjeli na praznoj hotelskoj terasi sugerisao je da se Kiš i Nagib ne poznaju, iako su početkom pedesetih godina stanovali u Pjaci, udaljeni jedan od drugog jedva stotinjak metara. S druge strane, razlika u godinama i afinitetima među njima je tolika da su se samo slučajno mogli sresti, u prolazu, da se i ne pozdrave. Jer, pedesetih godina inženjer Sinanović je svojevrsni Perpetuum mobile, uvijek u centru pažnje, a usamljeni štrkljasti gimnazijalac, neobičnog porijekla i izgleda, već je bio fatalistički utonuo u svijet poezije i prijevoda mađarskih, ruskih i francuskih pjesnika.

Lucidniji hroničar Cetinja, koji ima smisao da uoči i pronađe zajednički imenitelj osoba s očiglednim karakternim i svjetonazorskim suprotnostima, pronaći će i jednu sudbinsku podudarnost utemeljitelja Oboda, komunističkog idealiste, i njegovog ideološkog antipoda, ubijeđenog antikomuniste koji je 11. jula 1984. na hotelskoj terasi od njega bio udaljen jedva deset metara. Nagib je bez ostatka vjerovao u napredak, i u opravdanost svake žrtve da se nasilno prekine mračno nasljeđe vjekova, dok su u prozama rafiniranog skeptika – od majke Cetinjanke i oca mađarskog Jevreja – ideje revolucija lakoumne, s previše očiglednih suprotnosti koje izviru iz animalne opsjednutosti zlom i nasiljem, i na svom vrhuncu kompromitovane ,,ideologijom jedne knjige“ i terorom nad neistomišljenicima. Jer instinktivna, atavistička, nesistematska varvarstva predmodernog čovjeka, tek su u 20. vijeku preoblikovana u institucionalne ideologije masovnog istrebljenja, svesmrti u komunističkim i nacističkim koncetracionim logorima. Kišovu i Nagibovu podudarnost moguće je tražiti samo u sferi sudbine. Obojici je boginja Mokoš bila naklonjena do jednog vakta: dok je Petar postao Nagib, a mali mađarsko-crnogorski polužidov slavni pisac Galimarda. Praškog inženjera od Golog otoka spasili su Filip Baković, penzionisani general Udbe i pet partizanskih spomenica njegovog oca i braće, a šestogodišnjeg Kiša je od logora u Auschwitzu ili Dahau, sačuvala pravoslavna krštenica iz Uspenske crkve u Novom Sadu.

Nagib je zajedno s kafom naručio svoj peti jutarnji vinjak, a Kiš je režisera Kamiondžija, koji je cijeli svoj honorar od kultne televizijske serije ostavio u kazinu hotela Maestral u Miločeru, opet navodio na sjećanja predratnog Cetinja. Pisac je režiserova sjećanja upoređivao s pričama iz djetinjstva Pavla Vujisića. Markantni čovjek sa srezanom njegovanom bradom bolje je poznavao predratno Cetinje nego glavni lik kultne televizijske serije koju je on režirao, jer Vujisić – čiji je otac bio visoki policijski činovnik Zetske banovine – na Cetinju je živio samo par godina, a Đukanovićevi roditelji bili su vlasnici kafane Čevo, u koju su zalazili režimlije, ali i pristalice federalista i komunista.

Kiš je prikupljao građu za roman, sa svojim gimnazijskim drugom Pavlom Đonovićem, o cetinjskim boemima i vicmaherima, i uz to, prelistavao je i privatnu biblioteku svog ujaka. Iz požućelih stranica neuglednih broširanih sveščica istoričara amatera, memoarista, novinara, nalazio je zapise, putopise, anegdote, a onda je kao kliještima izvlačio od Rista Dragićevića, svog ujaka, istoričara, direktora Državnog muzeja, nekonvencionalne priče o operetnom crnogorskom kraljevstvu: nestašnim glavarskim skorojevićima, sinovima vojvoda i ministara s početka vijeka. Mnogo godina kasnije Kiš će na posredan način nagovijestiti ujakovu ozbiljnost, u ironičnom opisu sovjetskog pjesnika A. A. Darmolatova, koji je bio gost Biljarde na proslavi sto godina Gorskog vijenca. Pisac napominje kako je ruski pjesnik, mimo protokola sio u Njegoševu visoku stolicu, što je izazvalo reakciju istoričara, kojega narator Grobnice naziva ,,čuvarem muzejskih trezora“.

Sjutradan sam se ponovo pojavio na terasi, ali nijesam došao iz hotelskog bifea, nego direktno s ulice koju presijecaju dva gradska parka, Njegošev i Trinaesti jul, kako bih prošao pored stola za kojim pisac i reditelj svakodnevno sjede. Još se nijesam bio intimizirao s njima, iako je za to bila prilika prije tri dana u Gradskoj kafani, kad su režiser i pisac, jer nije bilo slobodnih stolova, sjeli za sto Mladena Lompara i Coka Marovića, direktora nacionalne galerije. Ja sam zakasnio par minuta na zakazani sastanak s Lomparom i Marovićem, ali to niko nije primijetio jer su bili koncetrisani na duhovite anegdote omalenog istoričara umjetnosti o cetinjskim slikarima, boemima, redikulima. Kiš se smijao – za razliku od Đukanovića koji se nikad nije smijao, iako je režirao humorističke serije – i u jednom trenutku izvadio je mali notes iz kožne torbe i nešto zapisao.

Iznenada Kiš se okrenuo prema meni, kao da me prvi put ugledao. Lompar je primijetio da me pisac malo ispitivački pogledao:

,,Maksim Roganović, pjesnik“. Predstavio me Kišu i reditelju.

,,Pomiislio sam da si košarkaš.“ Pisac me iznenađeno pogledao i srdačno se osmjehnuo. Malo je poćutao, kao da se prisjeća: ,,Sreo sam u Beogradu Vuka Krnjevića, urednika Književnosti, pred dolazak na Cetinje. Kad sam mu rekao da idem na Cetinje, spomenuo je tvoje ime i pohvalio ti poeziju“.

Pohvala Krnjevića, iz Kišovih usta, toliko me zbunila da sam zaboravio reći kako ću mu zbirku pjesama, u kojoj je jedan ciklus objavljen u Književnosti, piscu ostaviti na recepciji hotela Grand.

,,Pročitaću je svakako.“

Kiš je sjedio sâm za stolom na terasi hotela Grand. Činilo se da, glave zabačene unatrag, gleda u vrhove krošnji – ili kroz njih – visokog drveća u parku preko puta hotela. U času dok sam bio od njegovog stola 2-3 metra, on se okrenuo.

,,Sjedi, ukoliko ne čekaš nekoga. Milo je otišao u posetu sestri i zetu.“ Rekao je to u pola glasa, kao da me očekivao.

Sio sam kao na iglama, dvoumeći se hoću li ga podsjetiti da sam mu na recepciji ostavio moju zbirku pjesama, neukusnog amaterskog dizajna. Tanku knjižicu sam metnuo u bijelu kuvertu, ali nijesam se usudio napisati posvetu: fraze, ,,srdačno“, ,,s poštovanjem“, učinile su mi se banalne, a ništa duhovito i lucidno nijesam uspio smisliti.

,,Pročitao sam zbirku. Dopada mi se pesma koju si posvetio Josifu Brodskom.“ Preduhitrio me je, ali kad je zaustio ,,Josifu Brodskom“, na trenutak je zastao, kao da se premišlja.

,,Bordskog sam sreo u New Yorku nakon prevoda Borisa Davidoviča na engleski, za koji je on pisao pogovor. Bio je mračan. Koga god sam pomenuo od naših zajedničkih poznanika samo je odmahnuo rukom, i rekao: Govno.“

Zapalio je još jedan gitanes, srknuo gutljaj kafe i nastavio obrazlagati emigrantsku otuđenost Brodskog i Marine Cvetajeve, za koje je bio fatalan izgon iz zemlje maternjeg jezika.

,,Brodski mi je priznao da mu fali živi govor s tržnica, iz javnog prevoza, i zato se odlučio da piše na engleskom. Ali to je drugačija poezija, majstorska, ali stegnuta, lišena mentalnih osobenosti i asocijativnosti koja izvire iz ruske leksike njegovih ranih knjiga. On je i prije nego što je proteran iz Sovjetskog Saveza slutio tu strašnu jezičku nemoć, zbog koje se Cvetajeva vratila iz emigracije, u osvit Drugog svjetskog rata, i izvršila samoubitstvo. Zato je povodom odluke KGB-a da ga proteraju iz zemlje, zbog besposličarenja i društvenog parazitizma, napisao molbu Leonidu Brežnjevu – koju nikad nije predao na poštu – da ga ostave u ruskoj književnosti, jer će njegova duša dobro poslužiti ruskom narodu.“

,,No, emigracija je katkad bila blagotvorna. Na primjer Česlavu Milošu“, oprezno sam kontrirao. ,,Drugim piscima pogubnija je unutrašnja emigracija.“

,,Miloš je pisac poljskog jezika, ali je Litvanac, profesionalni diplomata, politički mislilac, kasnije disident. Kod njega je to slojevito, etnički, jezički, psihološki. Miloš, za razliku od Brodskog nije samo pesnik: on je i intelektualac-ideolog“, rekao je visoki pisac otpuhnujući gusti dim gitanesa. ,,Ja nisam ideolog. Nisam disident. Ne snalazim se u tom miljeu. I da imam tu vrstu strasti ne bih ništa promenio. Jer sam u tim stvarima amater. Samo bih olakšao kampanju mojim difamatorima. Oni bi celu hajku skrenuli na teren ideologije i dnevne politike. Proglasili bi me neprijateljem Jugoslavije i komunizma, i zabranili publikovanje Časa anatomije.“

Pomislih da je Kišovo ,,izabrano izgnanstvo“, to jest njegova sumnjičavost usmjerena prevashodno prema intelektualcima, bivšim članovima Partije, koji su prije nego što su postali pravi ili lažni disidenti ostali kratkih rukava u nekoj režimskoj raspodjeli časti i moći. Njegova skeptičnost prema disidentima, tobožnjim socijaldemokratama i liberalima, prikrivenim nacionalistima, bila je presudna da pisca Peščanika udbini analitičari i izvršni sekretari Partije ne svrstaju među opasne neprijatelje režima. Štoviše, Kišova blistava polemička i stilska superiornost, erudicija, borhesovsko spajanje dokumentarnog, imaginarnog i literarnog, koje je ogolilo intelektualnu inferiornost, poetičku i književno-teorijsku zatucanost njegovih oponenata, stvorila je uzak ali uticajan krug ,,kišofila“, među kojima je bilo i liberalnijih intelektualaca bliskih određenim režimskim krugovima. Jer Kišova kritika staljinizma donekle je korespondirala s krležijanskim udaljavanjem od normativne poetike socrealističke dogme – nakon razlaza sa Sovjetskim Savezom 1948. – prema kojoj literatura mora odražavati društvenu stvarnost ideologijom Partije. Uporedo s Grobnicom za Borisa Davidoviča i briljatnom memoarskom prozom Karla Štajnera velike evropske izdavačke kuće publikovale su romane i pripovjetke Aleksandra Solženjicina i Varlama Šalamova o staljinističkom Gulagu. Ovaj disidentski trend s Istoka doprinijeće da Kišove romane publikuje čuveni Galimard, i o njegovim knjigama biranim riječima pišu Claudio Magris, Peter Esterhazy, Milan Kundera, Josif Brodski.

,,Jeremić i društvo su Vam na kraju napravili odličnu reklamu.“

,,Nekako bih preživio i bez te reklame“, pogledao me ironično.

,,Pisci su, ipak, privilegovani u odnosu na druge u komunizmu. Bilo da su režimlije ili antikomunisti. Čak ni Staljin nije uhapsio Cvetajevu, Pasternaka i Bulgakova.“

,,Haha. I Koba je zazirao od inženjera ljudskih duša. Ta jednostruka igra krvnika i žrtve. Staljin je navodio uplašenog Pasternaka, u telefonskom razgovoru, da kaže nešto u prilog uhapšenog Mandeljštajma. S druge strane, u estetskom smislu tabu teme darovitom piscu su izazov da ono što ne može izraziti direktno, metaforički kaže na literarno uverljiviji način.“

,,Ipak, u neslobodnim društvima mnoge teme ostanu ispod radara ili ih upropaste nedaroviti pisci.“

,,Loši pisci sve upropaste, nezavisno od ideologije. Prije nekoliko dana do ruku mi je došao Cetinjski list. U njemu je bio jedan patetični tekst o Nagibu Sinanoviću. No, obradovao me sami pomen Nagiba. Jer, nekako mi je bio izmaknuo pažnji. Nisam ništa godinama čuo o njemu.“

,,I on je lunatik, vjernik komunizma, poput Borisa Davidoviča.“ Ubacio sam spontano.

,,Ima to smisla. Nagib je imao misionarsku strast“. Kiš je zastao, kao da se nečega prisjeća. ,,Bio sam maturant kad su gradili pogone Oboda. Cetinje je bilo u nekoj vrsti transa. Nagib je bio radnički mesija. Zajedno s njima mešao je beton. Gde je on sad?“

,,Juče je bio na terasi hotela. Sjedio je desetak metara od Vašeg stola. Blizu ulaza u bife. Crnoputi ćelavi čovjek.“

,,Nisam ga primetio. Imao sam s Milom interesantne evokacije na njegovo i moje detinjstvo. Na Cetinje od kraja tridesetih do pedesetih godina.“

,,Prikupljate građu za roman?“

,,Zapravo građu o Cetinju prikupljam otkako sam odlučio postati pisac. Još sam kao dečak upijao neverovatne priče iz biblioteke mog ujaka o crnogorskim junacima, vojvodama, dvorskim spletkama, uticaju velikih sila. Kasnije sam shvatio da nisam Walter Scott. Moj talenat je druge vrste. No, imam ideju napisati roman koji bi bio antiteza tog klasičnog epskog, patetičnog narativa.“ Ponovo je zapalio cigaretu. ,,Gde živi Nagib?“

,,U Budvi. Bolestan je. Posmatrao sam ga juče. Rekao bih da je postao cinik.“

,,Često inteligentni ljudi jedne knjige, završe kao dekadenti. No nijedan skeptik nije postao revolucionar. Ko bi mi mogao dati više podataka o Nagibu?“

,,Ima još inženjera na Cetinju koji su bili s njim u vrijeme formiranja Oboda. Sinoć sam razgovarao s Kokom Vujovićem, koji je bio mladi inženjer kad se gradio Obod. I mene zanima Nagib. Koko mi je rekao da cijelu Nagibovu avanturu, ratnu i poratnu, od Praga, Cetinja, Zadra, Brisela, do Crmnice najbolje zna Đoko, njegov brat s kojim je zajedno studirao u Pragu.“

,,Gde mu živi brat“

,,U Beogradu. Vjerovatno prekraćuje vrijeme u Mažestiku i Moskvi. U društvu bivših generala i direktora porijeklom iz Crne Gore.“

Kiš je izvadio notes i nešto zapisao.

 

Pisca Grobnice za Borisa Davidoviča opet sam srio u ljeto 1988., godinu dana prije posljednjeg odlaska u Pariz. Njegovi dugi prsti nervozno su lupkali po stolu, što je tipično u prvim godinama apstinencije bivših pušača. I glas mu je bio hrapaviji, ali je rekao da to nije posljedica odstranjivanja jednog plućnog krila nego zato što je prije neku noć pjevao u baru dubrovačkog hotela Argentina, uz pratnju nekog konobara na gitari.

,,Čovek uvek najebe kad ima posla s amaterima.“

Taman što sam bio zaustio da ga priupitam napreduje li njegov roman o Cetinju stolu je prišao Mladen Lompar, pjesnik mediteranskog kolorita i elegičnosti, koji se i samom pojavom razlikovao od brđanskih pjesnika, epigona Njegoša, Laze Kostića, Majakovskog – lirika krupnih kostiju i trbuljatih ispičutura. Sio je preko puta Kiša tako da sam mogao in vivo utvrditi koliko je utemeljena legenda o njihovom krvnom srodstvu. Kiš je rastom nešto viši, njegov ten i kosa su svjetliji od tamnoputog Lompara, ali izduženi oblik njihovih lica i ruku, način na koji su rukom prolazili kroz nemirnu kosu i držali položaj glave, sugerisali su isti genetski kod. Ovu genetičku opservaciju podupirala je kafanska intriga o tome da je taksista Tomo Lompar vozio Milicu Dragićević Kiš za Beograd, na susret sa njenim mužem Eduardom, i da joj je u toku tog dugog puta načinio dijete, budućeg slavnog pisca.

Kiš o toj legendi nije znao ništa, a Lompar se smješkao na podbadanja da liči na Kiša. Priča je ponovo izronila iza šankova Milušine pećine i Koreje poslije Kišovog posljednjeg leta s aerodroma Ćilipi za Pariz, na koji su ga ispratili Branko Dragićević, njegov brat od ujaka, i Lompar.

,,Idem u Pariz da umrem“, rekao je Kiš, i krenuo prema pokretnim stepenicama u pravcu pasoške kontrole. Onda zastao na pola puta, povratio se i iz kožne torbe, obješene na rame, izvukao žuti zalijepljeni kuverat veličine A4, i dodao ga Lomparu.

,,Čuvaj ovo, za svaki slučaj. Ukoliko se ne vratim možeš ga uništiti, jer drugome ne može biti od koristi.“

,,Što je u kuverti?“

,,Skice za jedan rukopis. Tematski je vezan za Cetinje.“

Žuta kuverta je bila neotvorena u ladici Lomparevog pisaćeg stola narednih petnaest godina, a kad je pjesnik otišao na operaciju srčanih zalizaka u klinici Dedinje, uzeo je otvorenu žutu kuvertu, i staru neotvorenu ubacio u nju, zalijepio je providnom ljepljivom trakom i adresirao je na ime Mirjane Miočinovič, prve Kišove supruge, koja je čuvala dio njegove ostavštine.

No u posthumnom izboru Kišovih intervjua, eseja i rukopisne zaostavštine, nema izvoda iz cetinjske proze. S nestrpljenjem sam očekivao da se objavi barem dio nezavršenog romana, jer sam očekivao da je Kiš skicirao lik Nagiba kao kontrapunkt drugom glavnom liku zamišljenog romana: sistematičnom, mirnom i skrupuloznom direktoru državnog muzeja, koji je imao blago ironijsku distancu prema novom poretku. Sučeljavanjem karaktera putopašnog komunističkog idealiste s konvencionalnim građanskim istoričarem pisac je mogao razviti svoju osnovnu tezu – koju varira u Grobnici za Borisa Davidoviča i Enciklopediji mrtvih – da sljedbenici jedne knjige, vjernici bezuslovnog napretka čovječanstva prema zemaljskom raju, postanu dželati ili žrtve iste vjere. Jer, nema vjere u napredak niti mesije, priznatog i nepriznatog, bez ličnog primjera i stradanja, nakon svega.

Razumno je pretpostaviti da bi Kiš, da je poživio još koju godinu završio roman o Cetinju, i da bi Nagibov lik možda bio hibrid Markesovog Hosea Arcadia Buendia, alhemičara, graditelja fabrike leda, kuće od leda i mašine za pamćenje, njegovog sina Aureliana koji je u dubokoj starosti pravio zlatne ribice i Pietra Crespia, trgovca čudesnim igračkama, balerinama na oprugu, muzičkim kutijama, majmunima akrobatima, trkaćim konjima, pajacima bubnjarima. Jer, lik inženjera Sinanovića u kišovskoj majstorskoj radionici alhemijskog sjedinjenja dokumentarnog, magičnog i imaginarnog dobio bi posebnu patinu zavodljivog vjerovjesnika novog svetog trojstva: urbanizacije, elektrifikacije i industrijalizacije.

Nagibova vizija da za par godina istorijski gradić, u kojemu svako zdanje u Pjaci ima sjećanje na nekog opjevanog junaka, kućića i odžakovića, pustolova, ruskog, srpskog ili austrijskog špijuna, zanesenog slovenofila, pisca ili botaničara, preobrazi u moderni industrijski grad, ličila je na još jednu u nizu teleoloških proviđenja klasika komunizma o preobrazbi klasnih društava u socijalizam s ljudskim likom. Zato je Nagib na Cetinju osnovao industrijsku i tehničku školu, u kojoj su predavači bili inženjeri i stručnjaci iz drugih republika, među kojima je bilo bivših kapitalista iz Beograda i Zagreba, čije su tvornice poslije rata bile konfiskovalane. Direktor elektroindustrije u nastanku sâm je obilazio Katunsku i Riječku nahiju da vrbuje čobane i ribare, a onima koji nijesu htjeli napustiti selo otvorio je u mjesnim plemenskim centrima montažerske pogone za Obodove fabrike frižidera i svjetiljki. Na Cetinju su počele raditi nove kolonijalne trgovine, mesare, kafane i restorani, kao i radničko odmaralište u Budvi, i poljoprivredno dobro u Građanima, blizu Rijeke Crnojevića, koje je namirnicama opskrbljivalo radničku menzu Oboda. Hale buduće fabrike gradile su se danju i do kasno u noć: Nagib je u udarničkom zanosu, u plavom kombinezonu, po kiši, snijegu, žaropeku, miješao beton, nosio civare, a poslije zajedno s radnicima radne uspjehe proslavljao igrankom i veseljem.

U nedovršenim halama napravio je improvizovana košarkaška igrališta, a za trenera Bokserskog kluba Obod, doveo je trenera Luku Popovića, nekadašnjeg kandidata za Zlatnu rukavicu Evrope. Masovne sportske aktivnosti bile su obavezne i poslije kupanja i sunčanja u radničkom odmaralištu u Budvi. Radnici su na pješčanoj plaži napravili igralište za odbojku, i donijeli improvizovane tegove od željeza i betona. Poslije kupanja i rekreacije kamionima su ih vraćali na Cetinje, a subotom veče organizovane su igranke u velikoj sali nekadašnjeg hotela Belveder, u kojoj je kasnije bila kino dvorana. Duh zajedništva i poleta, ljubavi prema Obodu i njegovom direktoru iskazivale su i mlade Katunjanke – koje su nedavno čuvale i muzle krave i ovce – u tradicionalnom osmercu: ,,Na prsi mi Obod piše/ ja seljanka nijesam više“ i ,,Oj da mi je da sam fina/ ka Perova limuzina“.

Izgledalo je da Nagibovu magiju ništa nije noglo osujetiti: on je maštarije Hosea Arcadia Buendie pretvorio u stvarnost. No, prije stvaranja leda iz frižidera, dok se montirala zahtjevna tehnologija i pripremala stručna obuka za rad u raznim fazama za izradu elektroindustrijskih artikala, poput radionice jednog drugog Markesovog junaka, počeo je proizvodnju sapuna, lijepaka, paste za cipele, sredstava za čišćenje metala, kozmetike, likera, konzervirane ribe, vještačkih bisera.

U vrijeme izgradnje Oboda o Petru Sinanoviću Nagibu više se govorilo nego o Peku Dapčeviću, Milovanu Đilasu, Blažu Jovanoviću, ikonama narodnooslobodilačke borbe. S druge strane je radničkom idolu, srazmjerno obožavanju puka rastao je broj njegovih protivnika u strukturama Partije i Udbe. Sve glasnije su se, na užim tijelima, kolegijima, čuli glasovi da je riječ o opasnom manipulantu koji podriva radničko samoupravljanje, moć i autoritet Partije. Da je vrag odnio šalu shvatili su i neki blagonakloniji rukovodioci, pošto je Nagib na prijedlog sindikata predložen za poslanika u Skupštini NR Crne Gore. Iako nije bio član Komunističke partije – iz Partije je, posljednji, sedmi put, bio isključen 1948. godine – u konkurenciji s lokalnim partijskim rukovodiocem, na tajnom glasanju, od dvadeset devet glasača, samo jedan – njegov protivkandidat Nikinović – nije zaokružio Sinanovićevo ime.

Nekako bi partijski sekretari i apartčici progutali to što se u republičku Skupštinu provukao nepartijac, da Nagib nije ponizio i samog Blaža Jovanovića, neprikosnovenog predsjednika Vlade i Partije Narodne Republike Crne Gore. Jovanović je bio odlučio da nenajavljeno posjeti fabriku frižidera u izgradnji, ali su ga dočekala zatvorena vrata kapije Oboda, jer je Nagib bio zabranio da nezaposleni ulaze u krug buduće fabrike. Kad je obezbjeđenje prijavilo direktoru, koji je miješao beton, da je predsjednik Vlade pred zatvorenom kapijom, on je samo odmahnuo rukom: ,,Ne otvaraj. Ima Blažo vremena, pa će doći drugi dan“.

Nečuvena drskost prema crvenom Gospodaru, koji je ponašanjem, i stajlingom – u svečanim prilikama oblačio je crnogorsku narodnu nošnju – imitirao kralja Nikolu, bila je kap koja je prelila ionako punu čašu žuči partijskih kerbera, koji su jedva dočekali da krenu u nekontrolisanu akciju kompromitovanja direktora Oboda. Šaptačkim metodama, preko članova Partije i saradnika Udbe, širili su priče da Nagib pokazuje samovolju, omalovažava Partiju i samoupravljanje. Uz to najbližim Nagibovim saradnicima u strogom povjerenju saopšteno, da su dobili informacije ,,s najvišeg mjesta“ o njegovim antidržavnim i agenturnim djelatnostima u inostranstvu. Prestravljenim inženjerima, u kancelarijama načelnika Udbe ili u kasnim noćnim satima u autu s crvenim tablicama na putu prema Ivanovim Koritima, prijetećim glasom je saošteno da je njihov direktor još u Pragu postao saradnik sovjetskih tajnih službi NKVD-a i MGB, i da postoje indicije kako se povezao s agentima CIA-e i BND. Zato oni moraju otvoriti četvoro očiju, neprimjetno pratiti ga u stopu u vrijeme pregovora s talijanskim i njemačkim industrijalcima.

Nagib se pravio da ne čuje i ne vidi insinuacije i podmetanja, uzdajući se u fanatičnu odanost radnika i svog moćnog pokrovitelja, Filipa Bajkovića, potpredsjednika crnogorske Vlade i predsjednika Izvršnog vijeća, koji je formalno i po stvarnoj moći bio drugi čovjek najmanje jugoslovenske republike. Bajković, koji je rođen u Kairu, u familiji diplomate kraljevine Crne Gore, izgledom i obrazovanjem razlikovao se od ostalih komunističkih rukovodioca, koji su bili seljačkog porijekla ili iz familija sitnih trgovaca i oficira. Potpredsjednik Vlade je nakon advokatske prakse u Beogradu krajem tridesetih godina, u ratu vršio politkomesarske funkcije u proleterskim brigadama, zatim je prešao u Odjeljenje za zaštitu naroda, da bi svoju vojnu i policijsku karijeru okončao u činu generala Udbe. Predratnog konspirativca i poslijeratnog saradnika Akeksandra Rankovića, nijesu impresionirala panjkanja Nagiba od strane cetinjskog Komiteta i ministra policije Voja Biljanovića, jer je znao da netrpeljivosti prema osnivaču Oboda potiču od zavisti i pizme, ali i zbog njegove neukrotive prirode i nevoljnosti da gubi vrijeme na jalovim političkim sastancima. Nagibov pokrovitelj morao je balansirati između raznih sujeta i interesa: davao je za pravo kritičarima Sinanovićeve samovolje, i istovremeno je svim silama podupirao razvoj druge faze razvoja Oboda, koji je 1954. godine proizveo prvi frižider i povećao broj artikala elektrotehničkog materijala, po licenci belgijskog ACEC-a, s osam na trideset dva. Za narednu godinu bila je planirana, u saradnji s italijanskim Fonolom i njemačkim DSZ-om i proizvodnja vešmašina, usisivača, pegli, radio i televizijskih aparata, te zaštitnih prekidača, trofaznih strujomjera, usisivača, elektromotora i kompresora, kao armature za unutrašnju i spoljnu rasvjetu, razni elektromaterijal, šuko utikače, osigurače stabilizatora, šrafovsku robu, elemente od bakelita i plastike. Ovoliko nabrajanje Obodovih proizvoda ne bi imalo smisla da je moguće na uvjerljiviji način oslikati čudesni preobražaj – za samo par godina – grada koji je do Nagibova dolaska imao samo električnu centralu iz 1910. godine, i još nekoliko kovačkih, bravarskih, šnajderskih, stolarskih, obućarskih radionica. Pravi Nagibov trijumf, koji je ocijenjen s vrha savezne Vlade kao značajno postignuće socijalističke industrije biće izlaganje na Velesajmu u Zagrebu 1954, prvog frižidera proizvedenog u Jugoslaviji s oznakom Obodin Cetinje.

U Udbinom dosijeu Petra Sinanovića – zelenkastom registratoru s naljepnicom na kojoj flomasterom piše NAGIB – sastavljenom od cjelovitih ali i mozaičkih analiza, različitog stila i pismenosti, oslikan je njegov sociopsihološki profil. Iskusni, ali jednostrani, praznoslovni činovnici i agenti Udbe, različito su ocjenjivali Nagibovu plahovitost i nepredvidljivost, lukavost i dovitljivost, kojom je zbunjivao i preigravao partijske forume, planove svojih protivnika i poslovnih partnera. U tim izvještajima pretipkanim na različitim tipovima pisaćih mašina, ćiriličnim i latiničnim pismom, s komentarima šefova Udbe na marginama pisanih nalivperom, iza kojih je bio znak uzvika, izostajale su samo ,,mjere i radnje“ koje su Partija i Udba primjenjivale prema jurodivom direktoru. Jer, u posljednjoj velikoj reviziji udbinih dosijea poslije smjene Aleksandra Rankovića, i čistke njegovih pristalica ,,po dubini“, iz spisa su izbačeni nepouzdani izvještaji koji su Sinanoviću ,,pakovali“ saradnju sa diplomatama i poslovnim ljudima povezanim sa ruskim i Zapadnim obavještajnim službama.

U najobimnijoj farscikli u registratoru koji je potpisao agent STAVOR (kodno ime po planini koja se nalazi na granici Katunske i Lješanske nahije) prati njegov životni put od Trinaetojulskog ustanka 1941. do osnivanja fabrike lutaka i poljoprivrednog dobra u Virpazaru. Udbin analitičar pismenije od drugih, reklo bi se i nepristrasno, iz fizičke blizine: nerijetko i s literarnim opservacijama – može se naslutiti da je pisac analize bio propali student književnosti, anonimni pisac poezije koji u književnim revijama objavljuje pod pseudonimom Jesenjski ili Riječki – prati njegovo učešće u ustanku 1941, zarobljavanje i držanje u talijanskom logoru, te ratni put u Prekomorskoj brigadi, sastavljenoj od bivših logoraša Crnogoraca i Dalmatinaca, nakon kapitulacije Italije. U dosijeu se još navodi i jedna ratna epizoda: da je Nagib zbog svoje hrabrosti i neukrotive prirode nekoliko puta je bio unaprijeđen i kažnjavan. I umalo dobio metak u potiljak.

Petar Sinanović je, bez vidljivog razloga, na času idejno-političke nastave mladih članova Partije, ušao u polemiku s majorem Cetinićem, politkomesarem brigade, i poslije toga je dobio zadatak da likvidira njemački bunker na uzvisini Veli Hum na Lastovu. No prije juriša na bunker mladog buntovnika je pogodio prijateljski metak, koji ga je lakše ranio u nogu. U bolnici na Visu, zamjenik komesara Vicko Dragojević, apsolvent filozofije s rimske Sapienze, pola u šali, reći će mu da je rođen pod srećnom zvijezdom Antres, smještenom u središtu sazvježđa Škorpiona – iako je njegov siloviti karakter, na prvi pogled, sličniji osobama koje su pod uticajem Aldebarana, u sazvježđu Bika – koja ga štiti od opasnosti i neprijateljstava. Izgledalo je da će se obistiniti predviđanje budućeg profesora filozofije, jer je Petar Sinanović iz Prekomorske brigade prebačen u Osmu crnogorsku brigadu, i od Dalmacije do Beograda proći će neokrznut. U vrijeme oslobađanja centra Beograda, iz pravca Dedinje – Slavija – Kalemegdan, biće vanredno unaprijeđen u čin kapetana, a maršal Tolbruhin, s još trista oslobodilaca jugoslovenske prijestonice, odlikovaće ga sovjetskim Ordenom crvene zvijezde. Ruski orden će Sinanović nakon četiri godine pokloniti rektoru praškog tehničkog univerziteta Petračeku, s tipičnom montanjarskom ironijom koju dobroćudni Čeh nije prepoznao. Presrećni rektor, koji je čekao smjenu – ili nešto gore – od strane rusofilskih komunista, iz zahvalnosti će dati instrukciju profesorima univerziteta da posebno obrate pažnju na ocjene jugoslovenskih studenata.

Praški period inženjera Sinanovića u dosijeu opisan je sažeto, na malo više od pola stranice. Samo toliko da je on u Pragu izabran za predsjednika Udruženja jugoslovenskih studenata i sekretara studentske organizacije Komunističke partije Jugoslavije. U zagradi još piše da je Sinanović terorisao loše studente, tjerao ih da uče i samoinicijativno ih preslišavao uoči ispitnih rokova. Studentski lider je pokazao preduzimljivost i u organizovanju sportskih takmičenja i zabava. Napravio je dogovor s vlasnikom hotela Split, dalmatinskim ugostiteljem i trgovcem vina Petrom Petrićem, da se subotom u hotelskom restoranu priređuju igranke za jugoslovenske studente.

Petar je na prvoj studentskoj igranki zaveo Katicu, prelijepu hotelijerevu kćer, s kojom će se oženiti 1947, i dobiti dva sina. Mlađem sinu daće će ime Petar. Po ocu i đedu. U godini Rezolucije Informbiroa rodiće mu se stariji sin Ivan, i Nagib će se poslije diplomiranja vratiti u Jugoslaviju, i zaposliti u Industriji motora Rakovica, gdje je imenovan za načelnika Odjeljenja za tehnologiju. Ubzo je došao u sukob s direktorom IMT, jer je tvrdio da je njihova protivavionska municija neefikasna zato što je izlet zrna iz puškomitraljeza sporiji od brzine aviona. Zbog omalovažavanja direktora odstranjen je iz Konstrukcionog biroa, i sedmi, posljednji put izbačen iz Partije.

Glas o mladom inovatoru stiže do Crne Gore, i opština Cetinje ga angažuje da projektuje parno grijanje u zgradi gimnazije. Pošto je projektovanje i postavljanje radijatora završio prije roka opštinski rukovodioci su se sjetili da bi Sinanović mogao reorganizovati fabriku ribe u Rijeci Crnojevića, koja je bila jedini proizvodni pogon u cetinjskoj opštini. Novi direktor je, iako ništa nije znao o tehnologiji konzerviranja ribe, odmah shvatio da se puno kvalitetne ribe gubi, jer se u procesu konzerviranja ne marinara, i onda je tehnologiju prepustio Slavku Jakobsonu, Jevreju, koji je u Riječki Grad došao poslije Prvog svjetskog rata. Formirao je još ribolovačku brigadu, kupio dva leuta, sagradio sušaru, i produktivnost fabrike ribe povećala se za nekoliko puta.

Oduševljeni ribari u Petru Sinanoviću su vidjeli veliku nadu da će Rijeka Crnojevića ponovo vratiti nekadašnji značaj kada je, zbog jezerske povezanosti sa Skadrom, bila glavni trgovački centar crnogorskog vladikata, i kasnije knjaževine. Nadimak koji je Sinanović dobio u fabrici isti čas se primio među radnicima i stanovnicima malog jezerskog mjesta, ali Nagibov san bila je industrija na Cetinju. Prijestonica Ivana Crnojevića i Petrovića Njegoša, magijski ga je privlačila. Prije nego je došao u fabriku ribe šetao je Cetinjem u večernjim satima – poslije rada na postavljanju centralnog grijanja u gimnaziji – pored zgrada nekadašnjih ambasada, Dvora i Biljarde, prisjećao se priča oca Andrije, polaznika oficirske škole u Vojnom stanu. Neobično jasno, kao da ih je čuo juče a ne prije četvrt vijeka, pamtio je očeva pripovijedanja o Gospodarevim posjetama mladim oficirima, velikim jubilejima pola vijeka od Grahovačke bitke 1908. i proglašenja kraljevine 1910, kad je stari megaloman Nikola Mirkov dodijelio sebi titulu starih dukljanskih kraljeva.

Nagib je ubrzo sjedište preduzeća preselio na Cetinje i Industrija ribe – Crnojevića Rijeka postaje Eksport import Obod Cetinje. Istina, novi naziv firme simbolički je ostao vezan za Rijeku Crnojevića, jer je Obod, na kojemu je krajem 15. vijeka bila postavljena prva štamparija u Južnih Slovena – koja je kasnije prenešena u Cetinjski manastir – samo par stotina metara vazdušne linije od fabrike ribe. Nagibov mladalački san da stvori elektroindustriju na Cetinju, nadomak plemena Ćeklića odakle se njegov predak odselio u Nikšić, nakon oslobođenja starog Onogošta 1877. godine, do kraja života obilježiće neobičnog inovatora i menadžera, iako je kasnije osnivao nova preduzeća i spasavao posrnula, bio stručni konsultant u velikim fabrikama vojne industrije.

Nagiba su prvi dan kalendarskog proljeća 1957, ispratili sa Cetinja s kartom u jednom pravcu za Beograd. Na vrata očevog stana banuo je samo s jednim ručnim kuferom. Andija, koji je bio umirovljen kao potpukovnik Jugoslovenske narodne armije, pogledao je sina s mješavinom sažaljenja i ljutnje. ,,Vrati li se, vrati? Nijesi vala mora krakat niđe. Viši bi imao džeparac o moje penzije nego što si tamo zaradio.“

Neće Nagib dugo liječiti rane u Znaku pitanja i Posljednjoj šansi, sa ispičuturama, kafanskim filozofima i provokatorima. Stigla mu je ponuda iz zadarskog preduzeća vojne brodske opreme Vlado Bagat, koju je za nepunu godinu rekonstruisao u proizvođača šivaćih mašina ravnog uboda. Od vlasnika poznate fabrike Necchi iz Pavije, koji je bio prijatelj gospodina D’Onofrija, dobio je licencu, i prve godine Bagat će proizvesti 1680 šivaćih mašina. Nagiba nije držalo mjesto ni u Zadru: najavio je odlazak već prve godine rentabilnog poslovanja Bagata. Maštao je o ,,svom slatkom prokletstvu“, povratku u Crnu Goru. I doista je 1959. – dvije godine nakon što je protjeran iz Oboda – dobio poziv od Filipa Bajkovića, ali ne za Cetinje nego u Titograd, da od ,,male kovačnice na kraju grada“ stvori još jedno moderno industrijsko preduzeće.

Novu fabriku traktora i građevinskih mašina osmislio je u putu od Zadra preko Splita – gdje se kod Katice i sinova zadržao nedjelju dana – do Titograda. Ali, za to će ponovo morati tražiti partnere sa Zapada.

,,Ne smiju se miješati ideologija i tehnologija. Mašine iz komunističkih zemalja dobre su samo za zemljoradničke zadruge.“ Podučavao je mlade inženjere kojima su ispirali mozak da je socijalistička privreda u svemu ispred kapitalističke.

Opet će biti presudni njegova elokvencija, zarazni optimizam i šarm kojemu nije odolilo GiacintoD’Onofrio, vlasnik Fonola. Talijan je kreditirao Obod, tolerisao kašnjenja u plaćanju i posuđivao dolare Nagibu na ruke, kad su njegovi neprijatelji iz ministarstva finansija i Udbe pravili opstrukcije kako bi doveli preduzeće do bankrota, i tako pokazali da je Sinanović šarlatan. Talijanske veze Nagibu su pomogle da dođe do vlasnika belgijskog ASEC-a i njemačkog Liebherra.

U pregovorima s komercijalnim direktorom ASEC-a, koji su mu ponudili nerealno visoku cijenu za jednu njihovu tehničku komponentu, Nagib se poslužio jednim tipično cetinjskim fakinskim štosom.

,,Gospodine direktore, kada smo sinoć obrađivali Vašu ponudu mislili smo da je obrađivao čovjek koji ima veliki plućni kapacitet.“

,,Zašto?“ Iznenadio se Belgijanac, koji je bio visok metar i pedeset pet.

,,Zato što su cijene toliko naduvane da smo mislili da ih je formirao neki dvometraš.“

,,Recite, koja Vam je cijena prihvatljiva.“ Belgijanac se grohotom nasmijao.

Nagibova snalažljivost i drskost bile su presudne i u pregovorima s moćnim njemačkim Liebherrom. U vrijeme posjete Njemačkoj direktor Radoja Dakića je vlasniku njemačkog konzorcija ispričao da je njegova fabrika dovršila sve pripremne radnje za proizvodnju traktora, i pozvao je Hansa Liebherra u posjetu Crnoj Gori. Nagib je prvo gospodina Liebherra odveo na ručak u hotel Crna Gora, a onda mu predložio da razgovore nastave na Svetom Stefanu. Na putu iz Titogada prema moru njemačkom industrijalcu je umjesto neuglednog pogona buduće fabrike traktora pokazao dimnjake fabrika namještaja i tekstila, koje su na drugoj strani magistralnog puta prema Cetinju i primorju. Dinamiku sastanaka i provoda u hotelu-ostrvu Nagib je detaljno programirao, tako da su Njemci u povratku s mora u zadnji čas stigli na titogradski aerodrom. Nagib je istovremeno nagovarao vlasnika njemačkog giganta, čije su licence i predstavništva bile prisutne u trideset devet zemalja svijeta, da obavezno posjeti fabriku traktora.

Gospodin Liebherr će naredne godine zateći nove hale i mašine fabrike traktora u punom pogonu. Njemac je, iako je lani prošao u mimogred pored starih dimnjaka fabrika tekstila i namještaja, ukapirao da ga je Nagib doveo na drugo mjesto. Nije mu to stavio do znanja prije nego što su obišli tri novoizgrađene hale. Onda mu je snažno stisnuo ruku: ,,Dobro ste ovo izveli. Ako nekad poželite promijeniti firmu, volio bih raditi s Vama.“ Industrijalac je još je ponudio da Liebherr bude potpora crnogorskoj fabrici u svim elementima oblikovanja i proizvodnje mašina, od dizajna, kreditiranja, isporučivanja neophodnih komponenti i repromaterijala.

Nedugo nakon izgradnje novih hala Radoja Dakića u Titogradu su počele šaptačke diverzije na stare teme: da je Nagib diktator, koji prezire radnička prava i samoupravljanje. Posebna tema intriga bilo je Nagibovo naređenje da svi radnici moraju biti ošišani na kratko, ,,jer fabrici ne trebaju bitlisi“. Njegovi udruženi stari i novi protivnici smišljali su svakakve intrige – opake i duhovite – pa i to da direktor Radoja Dakića ima kompleks od kosmatih radnika zato što je on ćelav. Nagib se nije obazirao na lokalne intrigante i provokatore, čak ih je i sâm izazivao. Majstorima iz fabrike traktora, koji su išli na specijalizaciju u Liebherr, i tamo primali plate po njemačkim standardima, sugerisao je da se ne vraćaju u Crnu Goru bez sopstvenog auta, i da kola obavezno parkiraju ispred fabrike. Tako su Nagibovi kritičari dobili još jednu temu: radnici Radoja Dakića imali su više auta od opštine i od republičke Vlade.

Ipak, Sinanovića ovoga puta neće protjerati lokalni birokrati, nego neko moćan s vrha Federacije – ispod glasa se govorilo da je to bio Aleksandar Ranković – ko se obračunao sa ,,samovoljom braće Sinanović“. Nagibov brat Stevan, savezni ministar vodoprivrede, optužen je zbog zloupotrebe službenog položaja, i osuđen na dvadeset godina robije, jer je bio odlučio da savezni novac za investiranje u hidroelektrane, usmjerava po svom nahođenju, za branu Mratinje u Crnoj Gori. Nagib iz revolta i straha da će i njega aretirati – jer su nakon Stevana uhapsili još dvojicu Sinanovića, Đorđija i Miloša – otići će u Belgiju, i u Briselu, novcem svoje prijateljice Jonatel, u četiri prostorije s pet radnika početi proizvodnju drvenih dječjih igračaka. Tvorac fabrike frižidera i traktora osjetio je da su i djeca sve više otuđena u eri novih tehnologija, robotike, elektronskih medija, pa je umjesto igračaka na baterije i navijanje odlučio da proizvodi obične drvene igračke s likovima Petra Pana, Pinokija, Pepeljuge, Crvenkape, Diznijevih junaka… Za par godina fabrika Jicksan zapošljavala je stotinak radnika, koji su upravljali automatizovanom proizvodnjom igračaka i stilskog namještaja od drveta.

Nagib nije uzeo politički azil u Belgiji, a Filipu Bajkoviću je poručio da će se vratiiti u Jugoslaviju tek pošto mu brata Stevana oslobode iz zatvora. Nagibu su intuicija ili tajni kanali njegovog brata Boža – majora KOS-a, jedinog od pet brata Sinanovića koji nije bio degradiran ili uhapšen – nagovijestili pomilovanje bivšeg ministra vodoprivrede. I doista nepune dvije godine nakon pada Aleksandra Rankovića, i dva dana pošto je Stevan Sinanović pušten na slobodu, Nagib će dvadeset sedmog marta 1968, sletjeti na Surčin, pozdraviti se s bratom i odmah krenuti za Cetinje.

Pojava Nagiba na Cetinju, jedanaest godina nakon iznuđenog odlaska, izazvala je pomiješana osjećanja nelagode, griže savjesti i oduševljenja radnika Oboda, građana i rukovodstva Partije. Za vrijeme Nagibova odsustva stvorena je legenda o svojeglavom čudotvorcu, apostolu radničke klase, koji je iz ničega stvorio jednu od tri najmoćnije elektroindustrije u Jugoslaviji, i s Cetinja otišao samo s drvenim kuferom u kojemu je bili dokumenti, sredstva za higijenu, donji veš i dvije bijele košulje. Umožavale su se i druge storije, o tome da mu je nuđeno mjesto ministra ekonomije u Belgiji, samo da uzme njihovo državljanstvo. Ni Nagib nije bio raskrstio s Cetinjem: odijela u ormaru Kuće Vuletića nije bio ostavio zbog rasijanosti ili sujevjerja, već da bi imao razlog da još jednom navrati na čaj kod bivših dvorskih dama. Sestre Vuletić posebno su se obradovale ponovnom susretu sa svojim nekadašnjim susjedom, zbog njegovog mangupske, ali rafinirane duhovitosti, ali i freških zapažanja o životu, modnim trendovima, društvenim prilikama, ulozi kraljevske kuće u javnom životu Belgije. Ni protok godina nije uticao da stare gospođe smežuranog lica ostanu vitke i uspravnih leđa, i da manirima i stilom, ljetnjim i zimskim žirado šeširima od slame, sivog štofa, ili ekstravagantnih modela sa zečjom dlakom, koji su uvijek tonski usklađeni s rukavicama, šalom i torbom prkose socijalističkoj jednostavnosti mladih drugarica, žena članova Komiteta, prvoborki koje su još nosile pištolj u ručnoj torbi. S nostalgijom su se Jelisaveta i Stanislava sjećale svog putovanja u Brisel, u pratnji oca, počasnog konzula Belgije u kraljevini Crnoj Gori.

Nagibov povratak u Crnu Goru posebnu pozornost izazvao je u Partiji i Udbi, iako se u Crnoj Gori proteklih par godina promijenila poratna vladajuća garnitura na čelu s Blažom Jovanovićem. Zajedno s njima penzionisani su partijski i policijski kadrovi Aleksandra Rankovića. No, ni Nagibov patron Filip Bajković više nije bio u Crnoj Gori: otišao je u Beograd, na mjesto federalnog ministra industrije. Generacija novih, obrazovanijih birokrata, koja nije imala prvoborački sindrom, pokušala je ubrzati ukupni privredni i društveni razvoj, ali su i oni zazirali od Nagibove robusne, neukrotive prirode. Strah od povratnika iz Belgije nijesu pokazivali u drugim krajevima Jugoslavije: u međuvremenu je dobio ponovni poziv iz Zadra, ali i da vodi fabrike u Smederevskoj Palanci i Novom Sadu. Uz to su mu nuđeni i konsultantski ugovori za uvođenje novih tehnologija u vojnim fabrikama u Čačku i Bugojnu.

No, Nagib se htio još jednom okušati u Crnoj Gori, uprkos tome što su se funkcioneri Vlade i Partije pravili blesavi kadgod bi neko pomenuo iskustvo i znanje osnivača Oboda i Radoja Dakića. I kad mu se činilo da su svi digli ruke od Nagiba, poziv je došao odakle se niko nije nadao.

Na narodnom zboru, u Virpazaru, malom mjestu na Skadarskom jezeru, između Titograda i Bara, jedan poslanik iz pitome vinorodne Crmnice, uz opšte oduševljenje prisutnih, predložio da pozovu u pomoć inženjera Sinanovića, koji je prije dvadeset godina preporodio obližnju Rijeku Crnojevića. Govornik je, uz odobravanje Crmničana svoj govor završio: ,,Ako Nagib ne oživi Crmnicu, neće niko“.

U posebnoj fascikli registratora dosijea Pera Sinanovića, barem duplo tanjeg od onog pod kodnim imenom STAVOR, rogobatnijim rečenicama, s manje digresija, ali pronicljivo i hronološki precizno, agent s pseudonimom POPICA – u nekim rečenicama iskusni će čitalac naslutiti i trunku empatije – opisuje posljednju Nagibovu preduzetničku avanturu.

U uvodu analize POPICA – ,,lutka“ u crmničkom slengu – tvrdi da se dovitljivi inženjer Sinanović sjetio kako će doskočiti svojim političkim kritičarima koji su ga optuživali da bojkotuje samoupravljanje, radničke savjete, zborove radnih ljudi, i otišao je korak dalje od dotadašnje samoupravne prakse. Sam naziv firme Inkom sugerisao je radničku komunu. Tako će njegovim starim protivnicima, koji su ranije tvrdili da u Obodu i Radoju Dakiću radničko samoupravljanje truje kapitalističkom brutalnošću, trebati vremena da se dosjete, kako bi ga optužili za komunistički dogmatizam, i Inkom proglasili eksperimentom iz vremena kineske Kulturne revolucije.

Nagibova nezainteresovanost za ličnu korist – od fabrike u Belgiji imao je vrijednosne papire koje nikad nije unovčio – još više su širile krug njegovih pristalica, i u jednom trenutku činilo se da je konačno došlo vrijeme da se Nagibove vizije ostvare u novom ambijentu liberalizacije društva i Partije.

Oslobođenjem iz zatvora Stevana Sinanovića skinuta je oficijelna stigma s braće Sinanović: i sa svih strana počele su stizati podrške za preporod Crmnice i naselja koja gravitiraju Skadarskom jezeru. Nagib je skojevskim elanom, kao i početkom pedesetih godina, ali sad sa sijedom bradom tolstojevskog mesije koji propovijeda vraćanje prirodi, krenuo u formiranje poljoprivrednog dobra, stočarske farme, lovnog turizma s muflonima, divokozama, zečevima i jezerskim patkama, izgradnju fabrike lutaka, krečane i ciglane. Mnogi stručnjaci iz građevinarstva, poljoprivrede, turizma, volonterski su pomagali stvaranje nove Nagibove magije. Fabrike iz Trstenika, Kragujevca, Goražda, Osijeka, davale su kredit za hidraulične prese, alate, pumpe za vodu, proizvodne linije za ciglu i kreč, opremu za fabriku lutaka. Nagib je od Skadarskog jezera htio stvoriti elitni turistički raj, poput talijanskog Lago di Garda. U toj viziji lovni i kulturni turizam, obuhvatao bi obilazak čudesnih srednjovjekovnih crkva i manastira, a Rijeku Crnojevića i Žabljak Crnojevića pretvorio bi u gradove-hotele, po uzoru na Sveti Stefan.

Za ovako megalomanski projekat nije bilo dovoljno radnika u Crmnici, i iz cijele Crne Gore su pristizali, radnici osnovnoškolci, zanatlije, ali i visokoškolci, koje je privlačio život u komuni. Duh zajednice, kulturni i zabavni život, sloboda volje da radiš onoliko koliko možeš ili koliko misliš da je dovoljno za dnevnicu, stvarali su poseban entuzijazam i kod onih manje vrijednih i ambicioznih. Upravo ih je podsticalo osjećanje zajedništva i takmičarski duh. Svi su se hranili od proizvoda s ekonomije Inkoma, s jednoga kotla. Hranu su pripremali i dežurali u kuhinji, naizmjenično radnici, članovi uprave i administracije, uključujući i Nagiba. Popodnevni sati bili su predviđeni za doškolovanje radnika, obuka za razne zanate i poslove, a veče za kolektivne zabave.

U udarničkim akcijama, ispunjavanju norme, zbog sezonskih poslova u gradnji novih pogona, postavljanja opreme, branja grožđa ili pravljenje cigala, radnici na čelu s direktorom, išli su na rad u ranu zoru s pjesmom i crvenim barjakom na čelu kolone. Krsto Cvijić, novinar londonskog The Economista, u panagiričkom tekstu o Inkomu napisao da Nagibova crmnička komuna podsjeća na hipi zajednice. Još je naglasio da eksperiment inženjera Sinanovića ima i šire društvene refleksije: u kulturnom i zabavnom životu komune učestvuju pisci, umjetnici, novinari iz glavnog grada repubilke. Nagibove ambicije prelazile su granice male republike i Jugoslavije, i u velikom intervjuu L’Unita, listu Komunističke partije Italije, direktor Inkoma najavio je saradnju sa starim i novim poslovnim partnerima s Apenina, koji su spremni da investiraju u jezerski turizam i fabriku lutaka.

Nagibova sposobnost da iz ništa, ili gotovo ništa, alhemijski stvara potpuno različite proizvode, na raznim mjestima, uprkos svemu, još jednom su navele sljedbenike i neprijatelje, da u eksperimentu crmničke komune pronađu skrivene namjere inženjera Sinanovića. Njegovu novu magiju, koja se ovog puta ukazala u selima oko Skadarskog jezera, posebno su ozbiljno shvatili posvećeni sveštenici samoupravnog socijalizma, izvršni sekretari Komiteta i udbini analitičari. Oni su komunu jednodušno ocijenili kao ,, državu u državi“, sa izvjesnim ideološkim poveznicama sa studentskim demonstracijama u Beogradu 1968., na kojima su se čule i radikalne maositičke ideje.

Na ovom mjestu se završava izvještaj o Inkomu Udbinog činovnika s kodnim imenom POPICA. U izvještaju nedostaje samo to da su u Titograd pozvani predsjednik komiteta Partije i šef Udbe Bara – koji je opštinski centar Crmnice – da dobiju instrukcije o ,,povećanju budnosti“, jer bi se mogla izgubiti kontrola nad Inkomom.

Zato je početkom jeseni 1970. pripremljen opakiji i sofisticiraniji odstrel nego ranije u Obodu i Radoju Dakiću, u koji se uključila i beogradska Borba, zvanično državno i partijsko glasilo. Uredništvo Borbe je na trećoj strani, koje je obično rezervisano za krupna politička pitanja, govore važnih političara i ideologa, privredne aktivnosti velikih socijalističkih preduzeća velikim masnim slovima, objavilo tekst ,,Sinanović – Ostap Bender u privredi.“

Propaganda u monističkim sistemima ravnodušna je prema činjenicama, pa i elementarnoj logici: štoviše, katkad se namjerno plasiraju apsurdne laži i gluposti kako bi se brutalnošću utjerali strah u kosti onima koji su i pomislili da se suprotstave ili pokazali najmanju kolebljivost, neslaganje s ,,partijskom linijom“. Jer odbrana od apsurdne optužnice besmislenija je od same denuncijacije. Zaista, nije bilo moguće izmisliti besmisleniju optužnicu od toga da se ,,Nagibova komuna“ poveže s maoistočkom Kulturnom revolucijom. Jer radnici Inkoma su imali više samoupravnih prava – potpunu slobodu odlučivanja, pa i dolaska i odlaska s posla – nego što je to bilo predviđeno u kanonizovanoj Kardeljevoj doktrini. Zato bi lucidniji analitičar jedinu ideološku poveznicu crmničkog eksperimenta mogao naći sa zadrugama koje su kolektivistički anarhisti stvarali u Ukrajini i Kataloniji, između dva svjetska rata.

Tekst u Borbi je bio priprema terena za represivno djelovanje plavih uniformi. Zabranjen je prilaz poljoprivrednom dobru kamionima firmi iz Srbije koje su otkupljivale stoku, pa su radnici Inkoma bili primorali da je sami kolju, jer meso nijesu imali kome prodati. Uz to, elektrodistribucija nije htjela priključiti struju za prese i mašine za ,,fabriku popica“, instaliranu u sali bivšeg bioskopa u Virpazaru. Vidjevši zlu priliku direktor Inkoma se iz Virpazara povukao u Sjenokos, na poljoprivredno dobro.

Nagib se s rezervnog položaja u Sjenokosu, pripremio za posljednju bitku, čekajući da ga Skupština opštine Bar, u kojoj je mjesna zajednica Virpazar, ,,isključi iz kolektiva“. Ovoga puta se nije htio predati bez borbe: radnički zbor Inkoma, prvi put u Socijalističkoj Republici Crnoj Gori, suprostavlja se vlastima: ,,jednoglasno i sa indignacijom“ odbija naredbu da isključi osnivača preduzeća. U pisanom odgovoru radnici navode da ,,ličnost inženjera Petra Sinanovića, inženjera za nas nije sporna ni u kom vidu“, i da je Nagib gerilskom upornošću i entuzijazmom, ,,od gole ledine i osnovnog kapitala čovjeka“ napravio preporod koristeći ,,neiskorišćen prirodni potencijal Crmnice i Crne Gore“.

Vlasti su hitro reagovale i poslale četrdeset milicionera da zatvore poljoprivredno dobro u Sjenokosu. Nagib je naredio radnicima da na leđima svinja, krava i volova, ispišu imena rukovodilaca koji su naredili da se zatvori Inkom. Radnici su bili ratoborniji od svog direktora, i minirali su ulaz u poljoprivredno dobro. Jedan Crmničanin opasao se dinamitom i zaprijetio da će ga aktivirati ukoliko milicija bude nasilna prema radnicima i njihovom direktoru. U isto vrijeme na Virpazaru se organizuje skup mjesne zajednice, na kojemu su Crmničani poručili: ,,Crna Gora će pamtiti tri Petra: Svetog Petra Cetinjskog, Petra Drugog Petrovića Njegoša i Petra Nagiba Sinanovića, kao Petra Trećeg, koji je stvorio industrijsku revoluciju u Crnoj Gori.“

Pošto su vidjeli da brutalnom silom ne mogu slomiti protest, rukovodioci Partije i Udbe pustili su radnike da se ,,ispuvaju“, ostanu bez novca. Istovremeno su preko ubačenih doušnika širili intrige i defetizam kako je otpor besmislen, i da iza protesta ,,stoje neprijateljski elementi i strane službe“. Istovremeno su Nagibu nudili konsultantsko mjesto u fabrici traktora i uručili mu Zlatnu plaketu za zasluge u konstruisanju prvog bagera. Njegove kadrove postavili su za direktore Radoja Dakića, a onda je Nagibu u ljeto 1971. iznenada pozlilo, i on je svog prijatelja zamolio da mu kupi avionsku kartu za Beograd. Posumnjao je da su ga otrovali agenti crnogorske Udbe.

Poslije osmomjesečnog liječenja na Vojnomedicinskoj akademiji, od jetre i pluća, odlazi u roditeljski stan, kod devedesetogodišnje majke Đurđe. Nagibova braća će u međuvremenu povesti postupak da mu se dodijeli boračka penzija i stan od SUBNOR-a. U majkinom stanu živjeće još šest godina, i tek u pedeset devetoj godini života, Petar Sinanović, koji je sâm podijelio stotine društvenih stanova radnicima, i bio vlasnik vrijednosnih papira fabrike igračaka u Briselu, useliće se u prvu nekretninu koja će glasiti na njegovo ime. No, Nagiba nije privlačilo društvo Crnogoraca iz Moskve i Mažestika, njihova prvoboračka lamentiranja i ogovaranja mlađih partijskih drugova. Beogradski stan uskoro je zamijenio za Budvu.

Sljedećih šest godina radnici komunalnog preduzeća i vozači gradske pekare, jedini koji s kockarima i noćnim damama, budni čekaju zoru u metropoli turizma južnog Jadrana, u vrijeme kad se dijele noć i dan, mogli su zazreti crnoputog postarijeg čovjeka koji s rukama u džepovima polako hoda prema Ričardovoj glavi. Istom hroničaru ispričali su čuvari plaže u ljetnjem periodu, koji su kupili smeće, postavljali ligenštule i suncobrane, kako ćelavi krupni čovjek nepomično zuri u morsku pučinu, sve dok se ne otvore vrata obližnje kafane hotela Mogren.

 

Dado

Mitski obrisi cetinjskog svijeta, koji su bili nesrazmjerni s ,,ograničenim oblicima“ njegovih ulica i trgova, nikako se nijesu uklapali u provincijsko ozračje malog kraškog polja, u kojemu je u krajem 15. vijeka, Gosodar Ivan Crnojević, podigao renesansni dvor i manastir, i štampariju u manastiru, prvu na Balkanskom poluostrvu. Gutenbergov izum umnožavanja knjiga na tipografskom krasnopisu u podlovćenskoj pustopoljini simbolički su odredili posebnu sudbinu neuglednog naselja u dinarskoj zabiti oko kojega su se nekoliko vjekova sporile najveće evroazijske carevine.

Elem, nijedno urbano naseljene ne može se nazvati Gradom prije nego što u njemu prožive barem tri generacije. Jer, gradski stambeni blokovi, četvrtasti, pravougaoni, ili rasuti u mnoštvu isprekidanih sokaka, svejedno, dobiju svoje značenje tek nakon što se u njima nagomilaju, isprepletu, lelujava sjećanja na urbane legende, redikule, urbane pjesnike, zanosne ljepotice, herojske branioce, koji su stanovali, hodali, ljubili u tim kućama, na trgovima, avenijama, parkovima, crkvama, muzejima i teatrima.

Kuća Matanovića nalazi se između nekadašnjeg bugarskog poslanstva i ugla Njegoševe, nekadašnje Katunske ulice. Njen prvi vlasnik bio je vojvoda Đuro, ortak velikog vojvode Mirka, predsjednik Velikog suda i saradnik Valtazara Bogišića u prikupljanju građe za Imovinski zakonik. Kuća Matanovića je, poslije Dvora kralja Nikole, najveća kuća na Dvorskom trgu. Veća je i od nekadašnje zgrade crnogorskog Senata koju su 1920. godine porušile vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, i vile Petra Karađorđevića, Gospodareva zeta, budućeg vladara Srbije, u kojoj je kasnije bila ambasada Kraljevine Srbije, a danas je Etnografski muzej. Matanovići su bili najbogatija familija u maloj kraljevini: lukavi, preduzetni i školovani. Prvi domicilni apotekari, ljekari, inženjeri i piloti, koji su pored prijestonice imali velike kuće u Rijeci Crnojevića, Podgorici i Baru, najbolju zemlju koja je bila u posjedu turskih begova prije oslobođenja Nikšića i Ulcinja, apoteke, trgovine, pilane, dionice u talijanskim bankama i austrijskim pomorskim kompanijama.

Kuća Matanovića od strane Trga ima dvoje vrata. U glavnom ulazu zgrade stanovali su potomci vojvode Đura, čiji su sinovi zajedno s mladim prijestolonasljednikom Nikolom, bili pitomci liceja Luja Velikoga i kasnije komandanti knjaževe garde. No, prokletstvo treće generacije Crnogoraca koje se pomiče još od doba Stefanice i Ivana Crnojevića, i Ivanovih nasljednika Đurđa i Staniše, nije mimoišlo ni zadnji ogranak dinastije Petrović Njegoš – neslavne su sudbine unuka i sinova Velikog vojvode Mirka i sinova kralja Nikole, prinčeva Danila, Mirka i Petra – pa ni glavarski sloj, koji je nestao s vladajućom kućom .

Svaka nesreća nosi sa sobom pun bagaž pratilaca: loza Matanovića je umnogome simbolizovala propast tog kratkotrajanog plemstva koje je nasilno prekinuto u svom najvišem naponu. Istina, neki od njih su pokušali sačuvati privilegije i u novoj državi Karađorđevića. No, istorija, mala i velika, surova je prema bivšim bogatašima – jednako kao što su oni bili nemilosrdni prema svojim savremenicima – brzo ih zaboravi, a sjećanja na njih su jednolična i nepouzdana: od divljenja prema sjaju njihovih palata do prezira prema beskrupuloznosti koja je stvorila tu moć. No, od teškosjena pamćenja surovija je duboka prašina zaborava koju prekriju veća moć i beskrupulozniji moćnici. Kao što su Matanovići zasjenili prvog tajkuna podlovćenske zemlje, Pera Tomova, Njegoševa brata, tako je i bogatstvo Lala Zubera, crnogorskog Rothschilda – izmislio je jevrejsko porijeklo i svom prezimenu dodao Novaković – vlasnika Srpsko –albanske banke, glavnog donatora Jereze, stranke Milana Stojadinovića, koji je imao rudnike u Americi i Turskoj i flotu prekookeanskih brodova, ,,ostavilo u male“ bivše poslovne ortake crnogorske vladajuće kuće iz prethodnog stoljeća.

Beskrupuloznost i dekadencija odumirujuće plemenske aristokratije i propalih bogataša inspirativna je tema romansijera i dramatičara, ali Cetinje je imalo darovitije slikare i pjesnike nego prozne pisce, koji će literarno uvjerljivo opisati odumiranje treće generacije glavarskih kuća, Radonjića Guvernardurovića, Vukotića čevskih, Plamenaca, Cerovića, Vešovića-Vukovića, Gvozdenovića, Đuraškovića, Matanovića, Martinovića, Mijuškovića, martinićkih Radovića, Sočica i pivskih Adžića. To presvlačenje suknenih gunjeva u frakove, hronološko nizanje i nabrajanje istaknutih glavarskih muževa nije posebno inspiritivno: istorijski dometi ove priče su prostorno, a i vremenski skučeni, ali literarni potencijal neuporedivo im je moćniji, u oslikavanju onih koji su stradali, drugih koji su postali anahronizam i predmet prezira mlađih generacija, do onih koji su se obestrvili od nemila do nedraga: od Gaete, Formije, Rima, Buenos Airesa, Ognjene zemlje i Buttte Montane.

Mladi Pero Matanović, doktorand filozofije u Freiburgu, ničeanac, patio je od neke vrste šizofrenije, na povratku kući nestao je u Beču. Postoje dvije legende koje su umrle zajedno sa zadnjim savremenicima ,,ludog filozofa Pera“: da ga je namamila, opljačkala i gurnula u Dunav jedna Poljakinja, prostitutka, a drugi su tvrdili da se bio suviše dugo zagledao u smeđe talase velike valovite rijeke, i da ga je neosjetno povukla na pjeskovito dno Arijadna, kćerka kralja Minosa, koja je pomoću klupka konca pomogla Tezeju da izađe iz lavirinta. Samo pet godina prije nestanka Heideggerova studenta, iznad Pariza, njegovog prvog rođaka, mladoga Pavla Matanovića, doktora prava, poručnika crnogorske i francuske vojske, u vazdušnom dvoboju oborio njemački lovac Jasta 27, kojim je upravljao Hermann Göring, kasniji zapovjednik Luftwaffea i Hitlerov zamjenik.

Drugi ulaz Kuće Matanovića, koji je prvobitno bio namijenjen gostima, poslovnim partnerima, uglavnom izvanjcima, ustupljen je njihovom zetu, Petru Plamencu, ministru vanjskih poslova kraljevine Crne Gore. Upravo zahvaljujući tom depadansu ne bi se s pouzdanjem moglo kazati da je Kuća Matanovića ukleta: tragične smrti njenih mladih stanara, koje je uskoro prekrila prašina anonimnosti, nijesu značile i potpuno gašenje njenog pomena. Naprotiv, Kuća će posebno značenje dobiti po dvojici stanara drugoga roda ili prezimena.Jovan John Plamenac, sestrić Matanovića, profesor političke filozofije s Oxforda, i Dado Đurić, sin Ranka, vlasnika obućarske radionice, bili su poslije kralja Nikole najpriznatiji Cetinjani u evropskim metropolama, u dvadesetom vijeku. Plamenčeve studije o demokratiji i iluziji, čovjeku i društvu, njemačkom marksizmu i ruskom komunizmu, ubrajane su u sam vrh evropske političke filozofije. Hana Arendt, njemačko-židovska filozofkinja, autorica Porijekla totalitarizma, posebno je cijenila njegovu kritiku Marxa i marksizma, komunizma i fašizma. Jovan John bio je osebujna ličnost i izvan svoje uže profesije. Njegov nemirni montanjarski duh nije se mogao skrasiti samo u domenu apstraktnog mišljenja i fenomenologije društvenih i političkih procesa. Kao i njegov otac, koji je bio jedan od najtvrdokorijih crnogorskih indipendista, imao je sklonost za javnim političkim djelovanjem, ali i tajnim društvima, obavještajnim službama. Ivan Meštrović u svojim memoarima piše da je pred atentat na kralja Aleksandra u Marseju, u Zagrebu srio Petra Plamenca, koji mu je nagovijestio da je u Rimu donesena odluka da se likvidira jugoslovenski kralj. Njegov sin je deceniju nakon ubistva ,,Ace palikuće“, kako su ga zvali zagriženi crnogorski nacionalisti, bio prevodilac u srpskoj emigrantskoj Vladi akademika Slobodana Jovanovića u Londonu. Među onima koji su izučavali lik i djelo ovog britanskog političkog filozofa crnogorskog porijekla dugo se vodila polemika je li John izdao političke ideale svog oca i postao velikosrbin ili je na sugestiju MI6 bio činovnik emigrantske vlade Kraljevine Jugoslavije. Zagovornici druge teorije mogli bi biti u pravu, jer su se otac i sin susreli u Beču 1951. godine, nakon izlaska iz zatvora Petra Plamenca, kojega je na urgenciju britanske Vlade pomilovao Blažo Jovanović. Komunistički režim koji je starijeg Plamenca bio osudio na deset godina zatvora zbog toga što je bio glavni politički savjetnik Krsta Popovića, izdali su pasoš starom antikomunisti i anglofilu da se sretne sa svojim sinom, činovnikom propale karađorđevićevske vlade.

Đurići su, u vrijeme velike ekonomske krize krajem dvadesetih godina, kupili onaj manji dio kuće – čiji je ulaz pored bugarske legacije – nakon što se iz nje demonstrativno, zbog političke svađe s tazbinom, iselio Petar Plamenac, koji im nakon sloma Crne Gore nije mogao oprostiti što su izdali svrgnutu dinastiju Petrović Njegoš, koja ih je držala kao malo vode na dlanu.

Kad je Petar Plamenac izašao iz zatvora, jedan od rijetkih Cetinjana kojemu je bastalo s njim popiti kafu bio je Milutin Plamenac, sinovac popa Ilije Plamenca, ,,vječitog ministra vojnog“. Dvojica rođaka su se dobro slagali, bez obzira na razliku u godinama i na to što je Petar bio anglofil a Milutin frankofon. Mlađi Plamenac bio je sorbonski đak, etnolog, istoričar umjetnosti, slikar i pozorišni reditelj. Sporadično sam nalazio njegove eseje i kritike o crnogrskom slikarstvu tražeći izvore o Plamencima, predstavnicima jedinog crnogorskog plemstva koje je preživjelo pad crnojevićke države, i održalo se u narednim vjekovima. Do samog sloma crnogorskog kraljevstva u svakoj generaciji imali su vojvode, plemenske kapetane, čak i jednog mitropolita.

Plamenčevi eseji i studije bili su konvencionalni, akribični, ali suhoparni, izuzev nadahnutog eseja o guslama u Glasniku etnografskog muzeja. Ipak, lik i djelo doktora Plamenca mi je ostavilo najupečatljiviji utisak zbog toga što je on prvi zapazio čudesni crtački dar svojega komšije, malog Miodraga, kojega su svi zvali Dado. Impozantni gospodin Plamenac će do svoje smrti, pedantno i veoma brižljivo pratiti umjetnički razvoj ,,Rankovog malog“, kojega će neki francuski likovni kritičari proglasiti najvažnijim evropskim nadrealistom nakon Salvadora Dalija, Marca Chagalla i Joana Miroa.

,,Mali Rankov“ je doista bio – što bi Cetinjani rekli – kao štruc hljeba: u četvrtom osnovne rastom manji i od đaka prvaka. No uvijek je bio u pokretu, petama nije dodirivao zemlju. S praćkom bi se stuštio prema Njegoševom parku, Vladičinoj bašti i Orlovom kršu. Prikradao se vrapcima i carićima, kojima je hranio mačke, a u doba ratne gladi trčao je bez odmora do Rijeke Crnojevića i ispod Danilova mosta, u plićaku, golim rukama hvatao ribe, koje bi onda napola žive naboli na spicu, naložili vatru i upola freške ih pojeli. Dado se nije s ostalom djecom igrao lopte, žmurke, zujalice na Trgu, ali bi s proljeća ponekad sio na kućni prag, stavio blok za crtanje na koljena, iz njega izvukao jedan list, i crtao ljudska lica, po pamćenju ili starije komšije i komšinice koje drijemaju sjedeći u kuneti ili na škanju ispred kuće.

Bila je prva poratna godina, drugi dan Đurđevdana, kojemu se i tice u gori vesele. Prosijedi direktor muzeja s polucilindrom bio je naumio da ,,uhvati krug“ pored Manastira, Grude i Donjega Polja. Običnim, neprazničnim danima, u vâr od dnevi, Dvorski trg je pust, i gospodinu Plamencu nije bilo teško primijetiti malenog dječaka sa velikim blokom za crtanje ispred kuće Matanovića. Nije krenuo uobičajenom maršrutom sredinom Trga nego je prešao na trotoar između Kuće Matanovića i bivše Bugarske ambsade, u kojoj se u tom času bio smjestio Radio Cetinje. Zainteresovalo ga je što to crta dječak, jer ga je i prije neki dan zapazio s blokom na koljenima na istom mjestu.

Dječak se sjenčeći olovkom smežurano lice starice toliko bio zanio da nije bio svjestan da je sjenka koja ga je iznenada natkrila ljudska a ne od zalaska sunca za Orlovim kršem. Visoki čovjek je zastao, jer je prepoznao portret njegove komšinke, osamdesetogodišnje gospođice Laličić, koja je još u vrijeme jubileja dvjestogodišnjice dinastije Petrović Njegoš 1897. bila guvernanta kćerkama Vuka Vuletića. U čudu je podigao obrve i napućio usne: slika je imala besprijekorne proporcije i fotografsku preciznost.

,,Čiji si ti, mali?“

,,Ranka Đurića“, dječak iznenađeno podiže glavu.

,,Sestrić Mirka Kujačića?“ Dječak je snedbljivo klimnuo glavom. ,,Je li ujak vidio tvoje crteže?“

,,Nije. Nije još“

,,Bićeš bolji slikar od njega.“ Rekao je šaljivim glasom čovjek u polucilindru, zadovoljan i zbog toga što se sjetio prpošnog ekspresioniste Kujačića, kojega je posljednji put srio na Monmartru, nekoliko mjeseci prije nego što su Njemci okupirali Pariz.

Da je dječak bio nešto stariji ili viši rastom gospodin bi mu možda napomenuo da su Plamenci i Kujačići, a posredno i Đurići, poput većine Crnogoraca, povezani komplikovanom genealogijom. Jer, Mirko Kujačić bio je oženjen Julijom Plamenac, s kojom je direktor muzeja bio daljnji rođak, a i Kujačićev đed po majci bio je serdar Rade Plamenac, s kojim je za dva pása bliži nego s Julijom. Uz sve to, Milutin Plamenac je s nemirnim ekspresinistom, koji je gimnaziju učio u Sremskim Karlovcima, krvno bio povezan i preko Petrovića Njegoša i Vukotića, od kojih su se ženili Kujačići i Plamenci. Direktor Narodnog muzeja i Zavoda za zaštitu spomenika imao je fotografsko pamćenje, i nijesu mu promicale ni takve bizarnosti kao što je porijeklo svake ugledne crnogorske kuće, do devetoga koljena. U jednu ruku bio je nostalgičan, ali i ironičan prema potomcima tog malog propalog crnogorskog plemstva, čiji je i sâm bio izdanak. Možda je upravo zbog spoznaje o dekadenciji svojega staleža bio toliko osobio Jovana Kujačića i njegova sina Mirka. (Slikarev otac Jovan bio je ljekar, i preveo je Homerovu Ilijadu na jotovani crnogorski jezik!)

Mirko je od Kujačića naslijedio kreativnost a od Plamenaca avanturizam i ćudljivost. On je počeo kao baletan i glumac u Beogradu, a prije odlaska u Pariz i studija kod Andre Lhotea, pohađao je vajarstvo kod Toma Rosandića. Magija Pariza o kojoj će Kujačić sestriću puniti glavu u srednjoj umjetničkoj školi u Herceg Novom, biće presudna da Dado krene njegovim stopama u Grad svjetlosti. U početku će se suočiti sa sličnim problemima, kao i ujak koji je da bi platio svoje školovanje posjetiocima Louvra crtao i kopirao egipatske i grčke antikvitete. Njegov sestrić će trideset godina kasnije, crteže umnožene na litografskoj ploči, na Montmarteu prodavati za par franaka, kako bi platio stan i prehranio se.

Mirko Kujačić je došao na Cetinje nekoliko mjeseci nakon što je Milutin Plamenac vidio Dadove crteže, na poziv Petra Lubarde, direktora srednje likovne škole. Lubarda je bio pripremio svoju prvu poslijeratnu izložbu, sa socrealističkim motivima, koju će u Biljardi otvoriti Milutin Plamenac. Uzgred mu je Lubarda ponudio profesora u likovnoj školi, u kojoj će predavati i Milo Milunović, profesor beogradske likovne akademije. Na večeri u hotelu Grand, poslije otvaranja izložbe, Milutin Plamenac je sjedio između Milunovića i Kujačića, koji su se prisjećali duhovitih anegdota iz svojih pariških dana. Plamenac je u jednom trenutku razgovor prenio na likovno tretiranje socrealističkih herojskih simbola u velikom Lubardinom platnu koji oslikava mlade udarnike na radnoj akciji. Poslije nekoliko opštih mjesta, koji nijesu dojmili Lubardu i Milunovića, Plamenac se u jednom trenutku okrenuo Kujačiću.

,,Nedavno sam slučajno upoznao sina Ranka Đurića. Sjetio sam se da je to tvoj sestrić tek kad sam vidio jedan njegov portret. Preciznost i vještina tog dječaka, koji nije od pede ni od romače, nevjerovatni su za njegov uzrast“.

,,Hahaha. Sinoć mi je Dado pokazivao očeve portrete, koje je crtao u ratu. S jedva deset godina. Zezao sam Ranka da je mali povukao na ujčevinu, i da će se sa njim ugasiti obućarska dinastija Đurića.“

Dado je doista crtao oca, uveče u kužini, nakon što su umjesto Talijana, stražara u Dvoru, na Cetinje došli bjeloputi, ozbiljni Tevtonci. Jer, talijanskim vojnicima bio je simpatičan ,,Piccolo Bambino“, onako sitan, uvijek u trku, nalik malim Kalabrezima ili Napolitancima. Posebno je prema njemu bio ljubazan Francesco, posilni Pirzia Birolia, koji je uvijek za njega u džepu imao jedan ili dva gumena bombona, kojih nije bilo na Cetinju prije dolaska Talijana. Dado je u početku pomalo zazirao od okupatora, ali su ga privlačile njihove nakinđurene uniforme s perima kokoške na kapama, svakodnevno sviranje Giovineze na desetak metara od njegovih kućnih vrata, galantno udvaranje talijanskih oficira cetinjskim gospođama. Na Petrovdan 1943. bila je velika fešta na Trgu, povodom dvije godine proglašenja obnavljanja crnogorske nezavisnosti pod patronatom Rima.

Trg je bio pun talijanskih oficira i civila, djece, pristalih srednjovječnih ljudi u građanskim odijelima, njihovih gospođa u svečanim haljinama, dok je okupacioni guverner Pirzio Biroli, s balkona Dvora kralja Nikole, nakon što je u stavu mirno oslušao crnogorsku himnu Ubavoj nam Crnoj Gori i Giovinezzu i poklonio se zastavama roda i doma regine Jelene, održao kratki govor, u kojemu je pomenuo prijateljstvo Savoja i Petrovića Njegoša – ovaj put se nije sjetio Ducea – te zajedničku budućnost Crnogoraca i Talijana. Onda se omaleni kočoperni Talijan, slavni mačevalac, koji se upravo na taj dan prije trideset pet godina okitio srebrnom olimpijskom medaljom u Londonu, bez uobičajene teatralnosti i pozdravljanja s viđenim Cetinjanima, žurnim korakom uputio prema svojoj rezidenciji u bivšem britanskom poslanstvu. Dado je u gužvi zapazio Francesca, koji mu je izdaleka mahnuo rukom, nekako neveselo, drugačije nego što je to obično činio. Francesco je sjutradan ujutro, u svečanoj uniformi tenenta, s Ordine Militare prikačenim na lijevoj strani grudi, pokucao na vrata Đurića, natucajući mješavinom talijanskog i crnogorskog, kazao da je general iznenada dobio poziv za Rim, pa je on došao pozdraviti se s njim. Dječak je ćutao, gledao ga ispitivački, a onda se munjevito okrenuo:

,,Aspeti.“

Iz velikog bloka izvadio je Franceskov portret. Poručnik je bio sretan, kao i Dado kad mu je Talijan darovao gumeni bombon, pomilovao je gustu crnu kosu dječaka, i brzo se okrenuo da neko od ukućana ne opazi kako su mu ovlažile oči. Dado je sačekao minut-dva da poručnik Francesco Cossiga – imenjak kasnijeg predsjednika Senata i Republike Italije – zamakne za ugao Njegoševe ulice, i krišom krene za njim, do rezidencije generala Birolija, ispred koje je parkirano troje luksuznih kola. U prvima će biti general, u drugom tenente Cossiga i gospođa Barbir, Birolijeva domaćica, a u treće auto spakovane su uniforme, odijela, donji veš, ratni dnevnici, mačevi, pisaći pribor, njeguški sir i sušena ukljeva. Poručnik Cossiga tačno je naslutio da će kralj Vittorio Emanuele Drugi, generala armije Alesandra Pirzia Birolija, nakon podnijetoga raporta, poslije trideset šest godina vjerne službe odlikovati s Cavaliere di Gran Croce con cordone i umiroviti.

Godinu dana kasnije, dvanaestog jula 1944. godine, Dvorski trg je bio pust: stanovnici Njegoševe ulice i Trga iza navučenih zavjesa na prozorima posmatrali su visokog bljedolikog generala Vilhelma Kajpera, kako sậm, u pồ bijela dana, nastupa u bermudama, s jahaćim korbačem u ruci. Okupacioni guverner Crne Gore, prkosio je cetinjskim ilegalcima potonje ratne godine – i kad su partizani bili na samo dvadeset kilometara od Cetinja – hodao je bez ađutanta, oficirske svite i oružane pratnje. Dadu su i u san dolazili visoki plavi Tevtonci, koji su se svojim željeznim strojevim korakom postrojili između Dvora i bivšeg spskog poslanstva. Zato se u vrijeme njemačke okupacije polako šunjao pored Bugarskog poslanstva i Dvora, a onda kao šilo proletio prema Biljardi i stuštio se prema Vladičinoj bašti i Novoj džadi. Tako je obućarev sin, otkad je utihnula Giovineza, kad su larmu talijanskih narječja zamijenili kratke zapovjedne rečenice i tvrdi germanski akcenti, večeri provodio crtajući prema sjećanju lica a ravnim šljemovima na glavi, koje je srio umimogred, a onda bi nastavio praviti skice portreta svog oca, iz profila, poluprofila, anfasa, s kačketom i šalom, gologlavog, s cigarom u ustima.

Dado je htio odnijeti sa sobom nekoliko očevih portreta u srednju umjetničku školu, koja se 1948. iz Cetinja preselila u Herceg Novi, ali kufer i ručna torba bili su toliko puni da u njih nije više mogla stati ni kartica za savijanje duvana.

Ujak Mirko je Dadu u Herceg Novom, u pauzi između časova u umjetničkoj školi, pripovijedao o boemskim kafana Montmartea, o Luvru i sredovječnim američkim gospođama ispred Luvra kojima je prodavao kopije Direrovog autopotreta. Dado će krenuti ujakovim stopama, i u prvim emigrantskim danima u Parizu radio je kao moler, spavao u kotlarnici na uglu jedne višespratnice u Saint Germain, a poslije je našao posao u litografskom ateljeu. Svoje crteže i slike koje je donio iz Beograda prodavao je za piće, hranu, odjeću, dok nije upoznao galeristu Daniela Cordiera, koji mu je za tri slike platio šezdeset hiljada franaka, u krupnim banknotama po pet hiljada. Novčanice je iskačio čiodama na nekoj dasci od litografa, ali nije ih dugo mogao gledati zakovane, pa je izvadio čiode iz banknota, stavio ih u džep, pozvao klošare iz Saint Germaina, i petnaest dana nije znao za sebe.

Nije ga mirilo mjesto u gradu s ,,pedeset hiljada slikara i isto toliko prostitutki“, i čim je zaradio dovoljno novca kupio je jedan napušteni mlin u Herouvalu, malom selu u Normandiji. Dadov cetinjski crni humor je dvosmislen, samoironičan, često provokativan: iz napuštenog mlina iz sela nadomak Grada svjetlosti on pokazuje distancu, sarkazam prema glamuru francuske metropole, ali se istovremeno priprema za blitzkrieg. Poslije samo dvije pariške prezentacije u galeriji Daniel Codrie, dobiće jedinstvenu počast da mu se u trideset sedmoj godini života, u pariškom Nacionalnom centru savremene umjetnosti, priredi retrospektivna izložba.

Iz svog seoskog mlina ponekad bi nenajavljeno banuo u galeriju Danela Codriea, te u Le Bar du Relais, na Montmatru, na izložbi nekog Jugovića, koje je obično obilazio u širokom krugu, iako mu više nijesu mogli napakostiti, kao u vrijeme dok je studirao u Beogradu. Više ga je nervirala njihova dokonost nego esnafska pizma zbog koje se prije Pariza nije obreo u Londonu početkom pedesetih godina, kada je Henry Moore, posjetio beogradsku Likovnu akademiju. Slavnog vajara, koji je bio pristalica Titovog komunizma, posebno su dojmili Dadovi crteži, i rekao je da će mu ponuditi besplatno studiranje u Londonu. Ovo je izazvalo pravu kosternaciju profesora i nekih Dadovih kolega, koji su kazali Englezu da je ,,mali Crnogorac“ asocijalan tip i oponent vlasti.

Dadova tijela u raspadanju su kao lutajuće siluete u razbijenom ogledalu, primijetiće jedan likovni kritičar. Opsesije smrću, razaranjem i raspadanjem izronile su iz slikareva ratnog djetinstva. Iz jedne slike, na samo nekoliko kilometara od Rijeke Crnojevića, ispod stare, polusrušene crkve, sa mjesta odakle se pruža pogled na Riječki grad i Skadarsko jezero. Dado i Milo Blavor, desetogodišnji dječaci bili su krenuli u lov na ribe i jezerske tice, naletjeli su na tri konja koje je pogodila talijanska granata. Dva konja su bila mrtva, a treći raspolućeni ždrijebac, kojemu je utroba prosuta po livadi još je bio živ i molećivo ih je gledao. Ošamućeni i prestravljeni od tog prizora, dječaci su kao bez glave dobauljali do rijeke, i legli u travu ispod Danilova mosta.

Opsjednutost raspadanjem, vječitim krugom nesakralizovanog, obnovljivog svijeta, opisao je Alain Bosquet, francuski pjesnik porijeklom iz Odese: ,,Kod njega ćete naći smak svijeta, smrt, više oblika smrti, raspadanje… I sve se nalazi u vrlo zelenoj ili vrlo plavoj atmosferi, te tragedije, tog proždiranja – sve postaje lijepo. To više nije tragedija već nešto drugo, to je transformacija svijeta i mi zaboravljamo da su tu skeleti, miševi, mršava djeca, embrioni; to nam više nije važno, mi se nalazimo u zori svijeta, u zori jednog drugog svijeta.“

Dadova likovna forma je hibridna: njegove crteže, slike, kolaže, instalacije, asamblaže, skulpture, bolje će razumjeti oni koji poznaju djela Albera Camusa i Henri Michausa – pjesnika i slikara – filozofije apsurda I psihodjeličnih eksperimenata, čovjekovih snova i košmara. Michausa su, kao i Dada, ubrajali među nadrealiste, zbog njegove imaginacije prožete apsurdnim humorom, jer taj pokret predstavlja veoma širok pojam zasnovan na spontanom iskazivanju unutrašnjeg sadržaja. Dado kao i Michaus veli: ,,Poezija u slikarstvu je važnija od slikarstva. Ako umjetnost nije poezija, onda to nije umjetnost.“ Ono što je intuitivno izmiče definicijama, i zato je ironično govorio da ga inteligentni ljudi nigdje ne ubrajaju a glupi ga svrsavaju u sirealiste. On se naravno poigrava, ismijava istoričare umjetnosti koji ga svrstavaju u avangardnu slikarsku školu, a istovremeno mu godi što ga proglašavaju jednim od najvažnijih nadrealističkih slikara.

No, formativni svijet ovog nemirnog i znatiželjnog obućareva sina izvirao je iz jednog kvaziepskog-zanatsko-činovničkog mikrosvijeta oblikovanog u svjetlosnom kontrastu neba i bezvodnog sivog kamenitog prostora. Sjećajući se tih slika Dado transcedentira svjetlost u slikarstvu: ,,Slikarstvo je u stvari priča o svjetlosti. Svetlost u slikarstvu je važna kao riječ u poeziji.“

Prepletenost riječi i svjetlosti u Dadovoj djetinjoj mitologiji su kentauri, zduvači, vještice, vilenjaci, koji se promeću po međama Škrke, Orlova krša, Vrtijeljke, Špadijerskog vrha, srednjovjekovnih gradina Soko grada i Žabljaka Crnojevića, mlina Ivana Crnojevića u Vladičinoj bašti. Ove prikaze vremenom će se transformisati iz istog empirijskog, emocionalnog i poetskog kruga u kolaže, crteže i slike ogromnih beba, prijepotopskih čudovišta, instalacije od lastre, automobilskih olupina, crvljivih pršuta.

U daljem razvoju poigravaće se različitim tehnikama i formama. U crtežima je koristio gvaš, olovku i indijsku tintu. Istraživao je još tehnike graviranja i bakropisa bakrenih boja, upotrebu keramike, i razne druge materijale za skulpture koje je izložio u Palati Zorzi na Venecijanskom bijenalu. Devedesetih godina izradiće niz fresaka u zgradi bivše vinske industrije u Domaine des Orpelleres, te Posljednje Presude u bivšoj koloniji gubavaca u gradu Gisors. U Montjavoultu, blizu Herouvala oslikaće i ambasadu IV Internacionale, a izlokanu seosku cestu u Herouvalu, koja vodi do staroga mlina, nazvaće Montenegro (zemlja crnih planina, na venecijanskom dijalektu).

U imenu ove seoske ceste istovremeno su samoironija i patetika, jer svako stvaralačko traganje izvire iz očiglednih protivrječnosti. Ingenioznost je prvenstveno određena samom svojom prirodom, kolikogod je oblikuje geografija, kulturno i socijalno porijeklo, lutanja, bjekstva, politički pogledi, ekscentričnost, pa i ludost. Zato (samo)definicija nijednog značajnog umjetničkog djela nije do kraja cjelovita, čak i kad je lucidna i istinita. Dadova refleksija o zavičaju – ,,Čitavo moje slikarstvo izvađeno je iz Crne Gore, kao kad čovjek izvadi draču iz tabana ili ruke… Ja čupam slike iz Crne Gore… Ona je elementarna toplina u meni.“ – izvire iz njegova djetinjeg svijeta, ali ti svjetovi su se vremenom umnožavali, jedan drugog potirali i nadgrađivali.

U ljetu 1971. – petnaest godina nakon što je napustio Jugoslaviju – u cetinjskoj Pjaci pronio se glas: ,,Vratio se Dado.“ Do prije samo godinu dana ova vijest teško da bi doprla do Balšića pazara, jer su glasovi o njegovim pariškim uspjesima na Cetinje stizali sporadično, od gastarbajtera koji su bili nešto načuli o tome da se Dadove slike nalaze u jednoj čuvenoj pariškoj galeriji, koja ima klijenata čak i u Americi. Ali, dolazili su i drugi glasovi kako Dado klošari u Parizu, povremeno se bavi molerajem i svoje crteže prodaje na Monmartru u visini koštanja jednog piva. Oni koji su Dada držali za vagabunda bili su glasniji, smatrali su ih bolje informisanijim, a povlačili su i jedan moćan statusni argument iz doba Dadovog studiranja u Beogradu. U vrijeme posjete Nikite Hrušćova 1955. godine, studenta zadnje godine likovne akademije – zajedno s beogradskim klošarima, kurvama, džeparošima i infombirovcima – Udba je uhapsila i izolovaala u Padinskoj skeli, sve dok prvi sekretar KP SSSR nije napustio glavni grad Jugoslavije. Hruščov je nakon osam godina ponovo posjetio Beograd – Dado se već bio stanio u Eruvalu – i ovoga puta je stigao i na Cetinje, kad su u bivšoj zgradi sanatorijuma za plućne bolesti na Ivanovim Koritima, izolovali i neke Dadove drugove iz djetinjstva, među njima su bili i sitni lopovi, kafanske siledžije, besprizornici, gradski čudaci i pijance, te informbirovci, bivši mesar Gligor Bakoč i Miluša Gligorova, najčuvenija cetinjska seksualna radnica iz doba talijanaske okupacije.

No, par mjeseci prije Dadova povratka, Pobjeda, glasilo Socijalističkog saveza radnog naroda Crne Gore, objavila je na istaknutom mjestu u kulturnoj rubrici, da je Miodragu Dadu Đuriću priređena retrospektivna izložba u pariškoj Nacionalnoj galeriji. Ova vijest je zatekla partijske kulturtregere, novinare kulturnih redakcija, posebno cetinjske pametare koji su najednom počeli ozbiljno klimati glavom na pomen malesnog slikara s Dvorskog trga. Više ga nijesu upoređivali, stasom i izgledom, s Đokom Lezom, lirskim pjesnikom, recitatorom i guslarom, čije su ,,pobrkotine“, šarmantni gafovi, uzrokovani jedinstvenim spojem prisilne neuroze, patetičnog lirsko-epskog diskursa, urođene pronicljivosti i lukavosti, bili mnogo više citirani nego njegova umjetnička postignuća .

Dadovo ime prvi put sam čuo u majkinom čavrljanju s Filomenom Begović, Kotorankom, o ratnom djetinstvu, pozorišnim predstavama i koncertima, smiješnim talijanskim okupatorima s džepovima punih bombona, školskim drugovima koji su u međuvremenu postali članovi Komiteta, novinari, profesori, umjetnici. Stanislava je Dada pomenula čak tri puta, u razmaku od sat vremena, i svaki put kad mu je izgovorila ime osjetio sam blagu nijansu u njenom glasu, iako nijesam bio načisto o kome govori:

,,On je bio živa vatra, najmanji rastom u odjeljenju, i najdivljiji. Đavoli mu nijesu davali mira ni u toku školskog časa. Tako je poskakivao u klupi, kao da ga drma struja.“ Malo je zastala, i osmjehnula se.

,,Ponekad je začikavao veće i krupnije dječake, ali ne i curice. Zbunio bi se svaki put kad me vidi, u učionici ili na putu za školu. Projurio je pored mene, obično ispred ulaska u školu – kao da me prežao kad izlazim iz kuće – i viknuo ‘zdravo komšinice’. Jednom je vas crven u licu ponudio da me odmijeni, i uzme moju tešku školsku torbu.“

,,Simpatično. Baš je drag“, uskoči Kotoranka. ,,Jesi li mu dala torbu?“

,,Molim te, kako si to mogla pomisliti? On je za glavu bio manji od mene.“

Majka je, ukoliko me pamćenje dobro služi, još dva puta pomenula Dadovo ime: jednom kad je nabrajala cetinjske slikare, od Pera Počeka do Milije Pavićevića, a drugi put kako je malesni fakin jednog carića, ubijenog praćkom u Njegoševu parku, odnio Lukreciji, gospodstvenoj mački sestara Vuletić. Lukrecija je drijemala na kućnom pragu, i pored gadljivog uzvika Jelisavete Vuletić: ,,Ne, Lukrecija“, mačka je u jednom zalogaju progutala malu ticu. Majka je užasnutost gospođe Vuletić predstavljala smiješno, imitirajući izraz lica stare dvorske dame, a Dadovo ime izgovarala je nostalgično, kako se to obično čini pri sjećanju na neku dragu osobu koja je davno otišla iz tvog života i više je vjerovatno nikad nećeš sresti.

,,Evo ga Dado“, viknula je majka nakon izlaska iz svog djevojačkog stana u Kući Nikovića, koji smo zajedno posjetili prvi put nakon njenog dugog nagovaranja. Nijesam se mnogo obazirao na uzvik, jer me majka već bila dovoljno ispeglala pričama o gradnji Kuće Nikovića, jedne od prvih na Dvorskom trgu, o natkasni koja je zajedno s dvorskim mobiljem transportovana brodom iz Italije, i završila kod Nikovića, iako je bila namijenjena za sobu princeze Vjere. Na kraju je uvijek završavala svoju storiju o njenoj učiteljici francuskog jezika koja je u vrijeme rata stanovala u prizemlju.

Ipak, poglednuo sam prema kući Matanovića, ispred koje je parkiran opel karavan francuskih tablica. Mali bradati čovjek je pomagao lijepoj meleskinji da izađe s djetetom u naručju. Onda je uzeo za ruku drugo djetete, mršavu vižljastu curicu kojoj je odokativno, s distance od dvadeset metara, teško odrediti koliko ima godina:od četiri i po do šest.

Majkin glas je zaglušio auto predsjednika Saveza boraca, koji je išao na rakiju kod vladike Danila Dajkovića – rakija u manastiru i na ginekološkom odjeljenju bolnice Danilo Prvi bila je bolja od lozovače sekretara komiteta i direktora Biljarde, koji je bio iz vinorodnog kraja – ali crnoputi bradati čovjek instiktivno se okrenuo u našem pravcu.

,,Stane, jesi li to ti?“.

Hitro nam je krenuo u susret, vodeći za ruku djevojčicu koja mi je ličila na male Cigančice, koje ljeti s rodbinom nahrupe na Balšića Pazar. Slikar mi je ličio na Kalabreza – danas bih ga uporedio s nekim Kolumbijcem – ali hodao je odlučno, osvajački. Curica se u jednom času saplela, i pala bi na asfalt da je nije čvrsto držao. Onda je fiksirajući majku usporio, pustio ruku djevojčice i teatralno raširio ruke.

,,Dado, je li moguće? Otkud ti“, gotovo je uskliknula Stanislava Roganović, ex Niković.

,,Znaš da sam bio zaljubljen u tebe sve dok nijesam poša u Novi, u umjetničku školu, ali ti to nijesi ni primjećivala. A i kako bi ovakvoga škarambeča primijetila, koji ti nije bio do pasa.“

,,I dalje ti đavo ne da mira. No, ko zna što bi bilo među nama da nijesi diga sidro i otiša u Novi.“ Majka je prihvatila šalu, a onda je odmjerila crnoputu ženu pored auta s francuskim registracijama. ,,Ovo ti je žena? Zgodna je. Nijesi ti tako bezazlen kao što se meni prodaješ. Gdje si je ugrabio?“

,,Haha. Hesi je Kubanka. U Njujorku smo se sreli. Ona je slikarka.“

,,Koliko ćete ostati na Cetinje?“

,,Dvije neđelje sam planirao. Za koji dan doći će Jasaf i Domingo. Hesini sinovi.“

,,Odlično. Pokaži im Škrku i Vladičinu baštu. Mogao bi ih odvesti i do Rijeke Crnojevića. Na tvoja stara mjesta.“

,,Na Rijeku i jezero oću sigurno, za Škrku ne znam. Oni ne umiju hodati po kršu. Slomili bi gnjatove.“

,,Onda se provedite lijepo. Kako se zove ova tvoja ljepotica?“

,,Janica, a brat joj je Malkolm. Tri godine je mlađi.“

,,Rekla bih da Janica povukla na Đuriće.“

,,Nije manita na mene. Ovo je tvoj prispjenak?“ Prvi put me odmjerio, od glave do peta, brzim pogledom.

,,Jes. Maksim Roganović.“

,,Na ujčevinu je. Na tebe liči, samo je tamniji.“

,,Prije bih rekla da je samotvor, iako ima stas Nikovića.“

,,Je li živ Pero Miš?“

Dado je s ćaskanja o familiji, njihovim djetinjim simpatijama, skrenuo temu na Pera Miša koji je vikao iz svega glasa kad je vukao svoj kar ili vozio konjsku zapregu na koju su zimi bili zakačene saonice.

,,Živ je. Naravno.“ Majka je spremno reagovala na Dadovu digresiju, kao da je očekivala. ,,I dalje viče: ‘Skloni se’, iako više ne vozi konjsku zapregu.“

,,Je li Doro lipsa?“

,,Već deset godina konjsku zapregu zamijenili su kamioni koji vuku saonice. Za Dora ti ne umijem ništa reći, ali vjerujem da je krepa, jer Pero Miš sad sâm vuče kar.“

Prošlo je četrnaest ili petnaest godina od našeg susreta na Dvorskom trgu, i Vlada Socijalističke Republike Crne Gore organizovala je veliku Dadovu izložbu u nacionalnoj galeriji. Na otvaranje izložbe sjatili su se, ne samo umjetnici, likovni kritičari, pisci, novinari, nego i svi ostali koji drže do svog javnog ugleda u maloj socijalističkoj republici, i zato prvi sprat Vladina doma nije bio toliko napučen još od vremena kraljevske inauguracije 1910. godine. Na počasnom mjestu, na lijevoj strani od ulaza u galeriju, gdje je trebao biti i autor slika, načetili su se najviši komunistički dužnosnici, predsjednik Centralnog komiteta, predsjednik Republike, predsjednik Skupštine Socijalističke Republike Crne Gore, ministri republičke vlade. Jedino još nije bilo Dada, čije su slike uz posebno osiguranje i granacije stigle iz Bobura i privatnih galerija i kolekcija. U ustajalom ljetnjem vazduhu osjećala se blaga neugodnost koja je prelazila u kosternaciju: visoki dužnosnici su nervozno težinu tijela prebacivali s jedne noge na drugu, kad se konačno pojavi slikar sa svojom rasčupanom kosom, u farmerkama na dnu desne nogavice umazanim zelenom uljanom bojom, patikama i otrcanoj majici kratkih rukava.

,,Dosad sam bio s Perom Mišom“, ušao je kao furija i krenuo prema mlađem slikaru ekspresionisti koji je stojao pored samog ulaza u galeriju, ne obazirući se na mnoštvo u velikoj sali. Onda je prišao, onako vas raskuben i tranjav, državnicima u odijelima od listera. U trenutku, još pod utiskom nedavnog čitanja Zvonara Bogorodične crkve, malesni slikar podsjeti me na Quasimoda, grbavog i gluvog zvonara, koji unosi tamjan u vrijeme održavanja Velike mise među feudalne velmože. Takođe sam uporedio Dadov pokroviteljski odnos prema nosaču s fatalnom simbiozom Quasimoda i njegovog tutora arhiđakona Clauda Frolloa, i u isti tren shvatio sam koliko je besmislena svaka komparacija između Dada i demonskog Frolloa, osim u njihovom zajedničkom opsesivnom osjećanju užasa o istovremenom postojanju i prožimanju života i smrti. Jer, Dado je, za razliku od arhiđakona – koji je strah od ništavila liječio alhemijom, traganjem za vječnim životom, i osvetom Esmeraldi zbog neuzvraćene ljubavi – svoju traumu oslobađao u slikama koje pokazuju apokalipsu, raspadanje, skelete, da ne bi sâm ubijao ili izvršio samoubistvo.

Dado još kaže da je on terorista u umjetnosti, da su njegovi crteži vojnici koji jure slike da ih ubiju. Ipak, on sâm nije krenuo stopama Francioisa Villona: nije nikog ubio ni opljačkao, ali otišao je iz mondenske slikarske metropole u idilično normadijsko selo nadomak Pariza, da sabere misli, produbi i osmisli sioranovsko otuđenje, apsurd, dosadu, uzaludnost, propadanje, tiraniju istorije, vulgarnosti promjene, svijest kao agoniju, razum kao bolest. Dadova pobuna nije politička već metafizička: on se ne buni protiv komunističke despotijie i rigidnosti, koja na njega i njegovo društvo gleda kao parazite i besprizornike, niti protiv kapitalizma, u kojemu su tržište i profit jedini bogovi, nego protiv života koji mu je nametnut kao čovjeku. Njegov užas koji je uzrokovan činjenicom da postoji život i da postoji smrt, tačnije da smrt čini život nedovršenim, obesmišljava svaku hijerarhiju i ideologiju.

Za Epikura život i smrt ne zavise jedno od drugog: ,,Smrt s obzirom na nas nije ništa, jer ono što je razvrgnuto nesposobno je osjećati, a ono što ne osjeća nama nije ništa.“ Dado ipak misli da su život i smrt, fizički i duhovno povezani, da su uslovljeni jedno drugim. ,,Savršeno jasno zamišljam da ću kad budem umro viđeti vlastito raspadanje. Vidiš, to je jedan mistični oblik prokletstva, najčudesniji, u tome je, mislim, problem, čvor svega.“ On i u prirodi mnogo češće vidi smrt nego život, što će ga vraćati u prvi krug dječačkih fascinacija, uvrnutih likova, zduvača, vilenjaka, indijanskih poglavica, gusara i komita, koje će tražiti po pećinama i škrapama Škrke, a kad mu posustanu ideje crtaće oca i svoje drugove, i tražiti od njih da prave što neobičnije grimase.

,,Nema nesrećnog djetinjstva i srećnog života. Nakon djetinjstva sve to je bila neka vrsta ružnog sna. Moje djelo je ružan san, a moj život je drugi ružan san.“ Jer, ružnoća oslobađa, kao put prema nekoj univerzalnoj istini, u kojoj se miješaju slikarstvo i život, mit i stvarnost.

Dado je intuitivno tragao za svim spontanim oblicima koji su bili neuklopljivi u moderno društvo, bilo zbog individualne mentalne zaostalosti, drugačijeg evolutivnog razvoja zajednice ili nihilističkog stava prema savremenim društvenim regulama i ideologijama.

,,Da su svi kao ja i Pero ne bi vam trebao predsjednik opšine“, govorio je ironično mangupima koji su ga podbadali zbog njegove sklonosti Peru Mišu.

Dadova sklonost prema nosaču nije bila samo zbog njegovog malog rasta i džinovske snage Pera Miša, koji je imao krupne kosti i ruke do ispod koljena. Pero Miš sa svojim sitnim očima i niskim čelom, po kojima je dobio nadimak, velikom četvrtastom glavom i oštrom tamnom kosom što je rasla odmah iznad bujnih obrva, nalik krilu od lastavice, mogao biti model za portrete na prvoj godini likovne akademije. Ali, Dada je više zanimao intimni svijet Pera Miša, kao i život Pigmeja, koje je posjetio s jednom ljekarskom misijom u Centralnoafričkoj Republici, jer tobožnji civilizacijki napredak uzrokuje sve više lažnih, vještačkih, besmislenih ceremonija koje sputavaju spontanost i kreativni intezitet.

Pero Miš koji je ličio na pećinskog čovjeka nije imao svijest o protoku vremena – nije razumio čak ni jedinice vremena – hijerarhiju vlasti, svrhu komiteta, državnih praznika, proslave novih godina i vjerskih blagdana. Nosačev kar obično je bio parkiran oko Balšića pazara ili ispred Kuće Vrbica, gdje je živio u stančiću na mansardi. Sve usluge naplaćivao je đuture: tražio je ,,crvendaća s konjem“, novčanicu od sto dinara, bez obzira na inflaciju i koliko je posla obavio. Pera Miša nije opterećivao položaj u društvu, za razliku od moćnika koji su bili jednolični, dosadni: jer moć je nemaštovita, i zbog toga uvijek teži da bude jedina. Dado je znao da komunistički rukovodioci ne vole njegovo slikarstvo, jer u njemu ne prepoznaju pejzaže, etnološke elemente, džeferdare, struke, nakostriješene brkove, opanke, niti socrealističke udarnike sa srpovima, čekićima, kačketama. Posebno su ih iritirale džinovske bebe i prizori raspadanja ljudi i životinja. Na otvaranju izložbe, među onima koji po protokolu dobijaju pozivnice, a od početka je vjerovao u Dadov talenat, nije bio prisutan. Vješti i ljeporečivi Milutin Plamenac, direktor Muzeja 1956. ubijedio je aktiv komunista u kulturnoj ustanovi da otkupe jednu sliku ,,malog Đurića“, za toliko novca da je mogao platiti put do Pariza, i još mjesec dana imati za smještaj i hranu. No, doktor Plamenac nije mogao nazočiti ovom velikom kulturnom događaju, jer je ležao u samrtničkoj postelji, na porodičnom imanju u Ulcinju, gdje se bio povukao s Cetinja nakon odlaska u mirovinu. Gospodina Plamenca bi svejedno zaboravili novi Dadovi lokalni promotori i da on nije otišao Bogu na ispovijed, jer vrijeme ga je ionako bilo pregazilo, pogotovo otkad su se prilozi o Đurićevu velikom uspjehu u Parizu pojavili i u elitnim kulturnim rubrikama beogradskih printanih medija, te emisijama na Radio televiziji Beograd. Poslije potvrde stručnih autoriteta u beogradskim medijima i potvrde Udbe da je slikar nezainteresovan za dnevnu politiku mlađi crnogorski političari su se dosjetili da bi Dadovo djelo mogli iskoristiti, ne samo u kulturnom nego i u političkom smislu. Jer će pokazati svoju širinu i demokratičnost, odbacujući dogmatizam starih agitpropovaca, afirmišući i umjetnike koji ne pripadaju komunističkoj ideologiji. Tako su mu – poslije velikog zemljotresa 1979. – ponudiili da mu država, iz fonda za obnovu od zemljotresa, u glavnom dijelu obnovljene Kuće Matanovića napravi atelje, u kojemu će raditi za vrijeme boravka na Cetinju. I pritom nijednom nijesu nagovijestili da od njega očekuju zahvalnost, neku vrstu javne lojalnosti ili konvencionalne kurtoazije.

Dado je jedva čekao da se završi ceremonija otvaranja njegove retrospektivne izložbe u Vladinom domu, dao je kratku izjavu za Dnevnik Televizije Titograd, i brže-bolje šmugnuo je kroz masu, kako ga ne bi šef republičkog protokola pozvao na svečani ručak koji je priredio predsjednik opštine Cetinje za republičke rukovodioce.

I ja sam ga izgubio iz vida u velikoj masi, iako sam među prvima napustio veliku salu galerije. Odlučio sam da izložbu pogledam drugi dan na miru, jer, kao i većina prisutnih na otvaranju nijesam bio došao zbog slika već da osmotrim ko će se sve pojaviti od uzvanika iz kulturnog i političkog života. Taman što sam se dokopao glavnih ulaznih vrata Vladina doma, pojavio se Dado sa moje lijeve strane.

,,Hoćeš li sa mnom śutra na Pištet? Kod Adžovića.“ Rekao je bez uvoda, nonšalantno, očekujući moj potvrdan odgovor.

,,Hoću“, trebalo mi je nekoliko sekundi da potvrdim. Jer me je zatekao pozivom: otkad smo se upoznali ispred Kuće Nikovića, sreli smo se samo dva puta, i to umimogred. Jednom je samo rekao: ,,Zdravo. Pozdravi mi Stanu“, a drugi put je prošao pored mene, kao ,,pored turskoga groblja“. Na moje ,,zdravo“ nije rekao ništa.

,,Dođi u deset, ispred Kuće Matanovića“. Rekao je po navici ,,ispred Kuće Matanovića“, a ne ,,ispred ateljea“, iako je prije dvije godine dobio ključ od adaptirane jednospratnice, u kojoj su bili porušeni pregradni zidovi. U obnovljenoj kući starog crnogorskog vojvode i lihvara srušeni su svi pregradni zidovi i stari spratni pod kako bi atelje bio izjedna, osim jedne garsonjere na spratu, u kojoj on nikad nije konačio, jer je iza pregradnog kamenog zida prostor za koji su bila vezana sva njegova djetinja sjećanja.

,,Važi.“

Ispred atelja sam stigao tačno u deset sati, ali Dado i njegova ekipa iz Eruvala već su bili u autu.

,,Śedi“, pokazao mi je rukom na prvo sjedište.

Dok sam ulazio u kola, okrenuo sam glavu prema zadnjem sjedištu, na kojem su sjedjeli visoki Domingo, Hesin sin iz prvog braka, i pored njega, Janica, Malkom i Amarant, koji mu i u sjedećem položaju nijesu dosezali do ramena.

Dado im je nešto rekao na francuskom jeziku i svi četvoro su se okrenuli prema meni i u glas rekli:

,,Bonjour.“

,,Dobro jutro“, odvratio sam malo zbunjen. Nijesam očekivao saputnike u vožnji do Pišteta, uzvisine na par kilometara od Cetinja, na putu od Bajica prema Duboviku. Većini mlađih Adžovića čergara, u ličnim dokumentima pisalo je mjesto rođenja – Pištet, Cetinje. Još nijesam bio siguran je li slikar ranije bio planirao za posjetu Adžovićima ili mu se ,,upalio kliker“ juče, u trenutku kad me primijetio na stepenicama Vladina doma.

Na zaravni iznad Bajica, s lijeve strane ceste vidjeli su se šatori, konji, psi, konjske zaprege, nakovanj, bakreni kotlovi, razbacani alat, dječurlija koja skače oko šatora, žene s prljavim rubljem iznad drvenih korita.

Opel se parkirao na poljani, uz samu cestu, i mali bosonogi Adžovići koji su skakali oko šatora dotrčali su nam u susret. Iz kola istovremeno su izašli Dado, Janica, Malkom i Amarant. Cigančići su osmotrili malog srednjevječnog čovjeka s bradom koji je ličio na njihove bezbrade i bezube starije rođake, ali odmah im je pažnju privukla djevojčica s afro frizurom, kao gusti smeđi žbun. Žbunasta kosa male Amarante uvjerila ih je da crnopute pridošlice nijesu ,,Naši“ – Adžovići i Selimovići, koji su u Crnoj Gori još iz vakta Petrovića Njegoša – ne liče ni na njihove sunadnike, radnike Čistoće, porijeklom iz Indije, koje su prezirivo zvali ,,srbijanski Cigani“.

Domingo i ja krenuli smo iza Dada prema šatorima, a mlađi Đurići ostali su sa svojim vrsnicima Ažovićima domunđavajući se očima i rukama. Amarant je iz džepa širokih traperica izvadila kesu bombona ,,Negro“, i ponudila ih malim Adžovićima. Utoliko je iz središnjeg šatora, koji je bio barem duplo veći od ostalih, izašao brkati čovjek srednjeg rasta i srednjih godina, snažnih ramena, dobro popunjen, sa srebrenim džepnim satom u džepu zelenog prsluka. Hodao je dostojanstveno, polako, nesvjesno pokazujući da je on pravi vladar čergarskog bratstva. Nakon dolaska sa Trojice pored Kotora na Pištet početkom maja mjeseca, na Cetinje je silazio jednom u deset-petnaest dana, i uvijek bi zaglavio u kafanama Milušina pećina i Crmnica – koju su Cetinjani zvali Kod Ikane – gdje je s noga ispijao rakiju na eks, iz čaša sa stopom, čojkajući se s ostalim gostima ko će ugrabiti da časti turu pića. Ostali Adžovići nijesu zalazili u cetinjske kafane: u prodavnicama su uzimali vinjak i ženama kruškovac, i na Pištetu pili, igrali i pjevali nazdravljajući zvijezdama ili zavaljeni u svojim šatorima. Jer, Bekrija je bio zabranio ostalim članovima bratstva da ulaze u cetinjske kafane, zato što su ostali Adžovići u piću bili budalasti i glasni, kao da su šuplji na vrh mozga, a ponekad bi, iz čista mira, i na sred cetinjske pjace dohvatili jedan drugoga za grla bijela.

Bekrija se nikad nije toliko naroljao crmničkom lozom da ne zna što govori, kome nazdravlja, i kad treba krenuti prema taksiju Rada Bajice, da ga vozi natrag na Pištet. Cetinjski kafanski jebivjetri, koji su se međusobno podbadali, bili su oprezni s ciganskim starješinom, jer Bekrija se nije odvajao od svog ratnog parabelluma, koji je početkom aprila 1945. godine, skinuo s ubijenog esesovskog pukovnika, na Kozjoj ćupriji kod Sarajeva. On je iz rata izašao u činu kapetana, ali je od njegovih ratnih znamenja ostao upravo samo pištolj koji je nosio u poluotvorenoj futroli, dok su Orden za hrabrost i Spomenica 1941, izgorjeli zajedno sa šatorom na Badnji dan 1959. Jednom je Bekrija rekao da je on jedini Ciganin koji ima dozvolu za pištolj, pa je parabellum držao zadjenut za kaiš s lijeve strane, između boka i pupka, tako da se svako malo ukazivao ispod lepršavih krajeva njegovog nezakopčanog sakoa.

,,Zdravo Bekrija. Mi malo svratili“, reče Dado, i stisnu Bekrijinu ruku, neočekivanu meku i punu, kao u katoličkih monsinjora.

,,Fala bogu da ste svratili. Mi se svakome gostu radujemo, ka tica proljeću.“ Bekrija rukom pokaza prema panjevima i otesanim kamenovima postavljenim u polukrug, ispred njegova šatora. Bekrija je pružio ruku meni i Domingu, ali samo nas je preletio pogledom.

Dadu je rukom pokazao panj s glatkom oblanjanom gornjom površinom, i sio je na panj preko puta: šumski prijesto koji je viši od onog na koji sjedi gost barem petnaest santimetara. Domingo i ja smo spustili na kamene tesanike, takođe jedan naspram drugog, i isti čas je doletjela sredovječna Ciganka, koja je samosvjesno nosila tragove nekadašnje mladalačke ljepote.

,,Zorka, daj ovijem ljudima rakiju.“

Bekrijina žena je domaćinu i gostima donijela elegantne uske rakijske čase sa stopom, kakve su i u kafani Kod Ikane. Iz litarske staklene boce usula je piće prvo mužu, a onda pogledala put mene, ali Bekrija joj je pokazao glavom na Dada:

,,Njemu“, rekao je strogo, i dajući do znanja ženi i nama da je malesni bradonja u farmerkama s jarkim masnim bojama na butinama, koji je Domingu i meni bio jedva do ramena, glavni gost familije Adžović. Dado je nazdravio domaćinu, i njih dvojica su se kucnuli čašama sa stopom.

,,Ja sam odavno batalio piće, ali se tebe ne mogu odgovoriti.“

,,Možemo ja i ti još koju godinu“, namignuo je Bekrija gostu, iako je od slikara stariji dvanaest dodina.

,,Kad ste izdigli s Trojice?“

,,Drugi dan Đurđevdana. Tako evo trijes ljeta, utaborimo se na Pištet. Onda se damo u strijelce: majstori za bronźine, pržuline, ormu i konjske potkovice razlete se po Katunskoj i Riječkoj nahiji, a ja sa Selimom i Bosankom, i nekoliko žena ostanemo na Pištet. Pazarnijem danom naše nevjeste na Blašića pazar prodaju pržuline za kavu, mlince, ibrike, bakrene kotlove.“ Onda je savior karticu s duvanom debelim požućelim prstima, i nastavio žalostivim glasom kako je zbog otvaranja fabrika frižidera i cipela na Cetinju ostao bez mušterija, jer su sela opustjela. ,,Svake godine je sve manje ljudi u Katunsku nahiju. Ostali su još samo pokoja baba i đed, pa ovi moji mladi Adžovići počeli su tražiti druge poslove. Prebacuju se na skupljanje otpada, od gvožđa, bakra, pa i kartona, i to prodaju u željezaru i nakupcima iz Titograda i Srbije. Sve se promijenilo brate, koliko trepneš okom. A đe ti živiš.“

,,Ja sam u Francusku. I ja kao tvoji sinovi skupljam razni otpad.“

,,U Francusku se to bolje plaća? Jesi li još što radio“

,,Jesam na jednoj mašini koja pravi slike“

,,Ka Niko Tica?“ Bekrija se sjetio čuvenog cetinjskog fotografa, kod kojega su mu se sinovi slikali za ličnu kartu.

,,Slično. Samo su ovo slike koje se crtaju rukom.“

,,Interesantno“, Bekrija je odmahnuo rukom. ,,Ono su tvoja đeca?“

Rukom je pokazao prema Janici, Malkomu i Amaranti, koji su se s podmlatkom Adžovića jurili oko šatora, i dovikivali se na francuskom, jer nijesu znali crnogorski jezik ni čudnu varijantu romsko-crnogorskoga idioma koja je muzikalnija od jezika njihovog oca.

,,Jesu. Njihova majka je Kubanka.“

Bekrija je važno klimnuo glavom, iako nije bio siguran gdje se nalazi Kuba. Jedino što ga je asociralo na ovu ostrvsku zemlju bile su lisnate mirišljave cigare koje je Selimov sin Dragan dobio na poklon od pomorskog kapetana Janovića, kad mu je postavljao gvozdene okove na drvene škure njegove stare kamene kuće u Prčanju. U međuvremenu je Zorka donijela mali drveni tronožac na koji je postavila u velikoj limenoj pjadeli izrezani suvi goveđi košet, između četvorice muškaraca. Bekrija je ženi glavom pokazao na rakiju, a Zorka je brže-bolje priskočila i počela prisipati rakiju, prvo domaćinu, onda Dadu, meni i Domingu, kojega je stalno motrila ispod oka.

,,Ajte, uzmite. Košet je iz Bjelica. Nikola Jašov ga je sušio za mene.“

Zorka nije donijela pribor za jelo i Bekrija je prvi uzeo komad mesa rukom, i obličke ga pojeo. Dado je između palca i kažiprsta uzeo jednu fetu odmah za njim, a Domink i ja smo sjedjeli ukočeno. Zorkine ruke bile su garave, od čađi ili sunca, i na Bekrijin pomen hrane osjetio sam laganu muku u želudcu. Oštrom Bekrijinom oku nije moglo promaći Dominikovo i moje femkanje:

,,Ajte, đetići, sramota je ne probati ono što se postavi na tavulin.“

Bekrijin ton nije podnosio dalje prenemaganje. Čim sam probao meso sušeno na bukovom drvetu, zaboravio sam boju Zorkinih ruku, i čim sam obličke pojeo prvu fetu nijesam se dvoumio da uzmem i drugo parče. Rakija je otvorila apetit, a i razgovor je postao spontaniji. Dado je pitao Bekriju ima li samo jednu ženu. Bekrija se grohotom nasmijao:

,,Hahahaa. Ne mogu ni sa Zorkom izaći na kraj. Ali je Selim, moj stariji brat, uz Bosanku, koja je davno ostala bez vida, doveo jednu mlađu.“

Utoliko je Selim izašao iz svoga šatora, prvog do Bekrijinog, pogledao je svojim krmeljivim očima prema gostima, i skanjivao se hoće li prići da nas pozdravi. Bekrija ga je opazio krajičkom oka, mahnuo mu rukom i prstom pokazao jedini kamen tesanik u polukrugu koji je još bio slobodan:

,,Dođi, Selime. Śedi s ljuđima“

Selim nam je pružio ruku, nonšalantno i oprezno, pogledujući u Bekriju, koji se bio zabavio sipanjem rakije gostima.

,,Zorka, donesi Selimu jednu času.“

Selim je dvije godine stariji od Bekrije, a izgledao je kao da je rođen barem dvadeset godina prije neprikosnovenog autoriteta bratstva Adžovića. Sio je preko puta mene, i onako dugog lica s opuštenim sijedim brkovima i kosom koja je dosezala skoro do ramena, od prvog časa podsjećao me je na nekoga. No, odmah mi se upalila svjetiljka – nijesam morao čekati da prespavam, kao beduini u pustinji, koji kad izgube orijentaciju zatvore oči, dok im dobri duh ukaže kojim će putem doći do cilja – čim sam srknuo rakiju: sjetio sam se idealizovanog lika Starca Milije iz čitanki za osnovnu školu. Prvo sam pomislio da je crtač imao za model Selima kad je skicirao epskog pjesnika crnogorskog Homera, autora genijalnih Banovića Strahinje i Ženidbe Maksima Crnojevića.

I Dado je često pogledivao Selima, iako je imao ironičan odnos prema idealizovanim narodnim junacima u likovnoj umjetnosti. Jer sve crnogorske priče o junaštvu su bile nekako neprirodno ozbiljne, a njegov idol u djetinjstvu bio ekscentrični Dima Gerasimovič, koji se rugao toj seljačko-ratničkoj patetici, pa je u konfuziji poslije kapitulacije Jugoslavije 1941., prije nego što su talijanske okupacione trupe umarširale u Cetinje, mesarskim nožem iscijepao velika platna Bernarda Guardija, venecijanskog romantičkog slikara u svečanoj dvorani Vladina doma, na kojima prikazuju Crnogorce kako se bore s lavovima, kamenjem na Ostroškim gredama zaustavljaju cijelu ordiju Turaka, razvijaju barjak s malteškim krstom na Jezerskom vrhu…

Bekrija je naredio ženi da donese još jednu bocu rakije. Svaki čas je kucanjem čaša nazdravljao Dadu, koji je klimao glavom, pogledujući prema čergama, koje su u srednjem vijeku označavale pokrivač od kostreti. Čerge su se proizvodile u slovenskim i vlaškim katunima, a vremenom pod orijentalnim uticajem postale prugaste višebojne, raznih veličina, i pravili su ih i gradske mutapčije. U turskim zakonima čergar je bio čovjek bez stalnog krova nad glavom, nevezan za zemlju i gospodara zemlje. Čerga, kao vrsta šatora, odnosno nastrešnice s dva direka javlja se u Osmanskom carstvu, a tek mnogo kasnije čergar će postati sinonim za Ciganina, onoga koji se stalno seli, premješta iz mjesta u mjesto, za skitnicu, probisvijeta.

Dadu je glava bila otežala, a i Bekrija je počeo zaplitati jezikom. U jednom trenutku, kao i svaki drugi partizanski prvoborac, počeo je pričati anegdote. Istina, zanimljivije i duhovitije od svojih suboraca iz Četvrte crnogorske proleterske brigade, jer nije govorio o sebi. Pričao je o drugima, a sebe je pomenuo opet povodom storije o jednom drugom saborcu, kojega i danas posjećuju njegovi Adžovići u Kobiljem Dolu. Bekrija je, zajedno s Radovanom Robijašom, u oslobađanju na Cetinje trinaestog novembra 1944. rasjekao bodljikavu žicu kod Krša Voronjina, i među prvima njih dvojica su ušli u cetinjsko polje. Njemci su se povlačili organizovano, i Radovan Robijaš je, poput zvijerca kad kidiše na marvu sitnog zuba sustigao ranjenog komandira njemačke čete koja je pravila odstupnicu, i ritualno ga zaklao ispred gimnazije.

Radovana Robijaša, koji se kao i on demobilisao odmah poslije rata i otišao u Kobilji Do da sječe drva i ,,gori krečane i ćumurane“, nije bio srio cijelih dvadeset pet godina. Onda su se tučili na Balšića pazaru, ispred Milušine pećine, i izljubili po tri puta, kao što je to običaj među muškarcima koji dijele uspomene iz rata, plovidbe, tajnih i ilegalnih poslova. Bekrija ga je pozvao na rakiju u veliku polumračnu kafanu, koja je nekoga od njenih stalnih gostiju podsjetila na pećinu. Taman što su se malo raskomotili u uglu pored dugačkog šanka, odmjeravajući jedan drugoga. Radovan Robijaš primijetio je da se Bekrija ugojio desetak kila, ali kosa i brci su mu još crni kao krilo u gavrana. Bekrija je opazio da je Robijaš još zategnut, kao struna, ali je potpuno sijed. Prije nego što je konobar donio drugu čašu, na kafanska vrata, koja su naspremase njihovog stola pojavio se mlad crnoputi momak, s dugim perčinom do ramena. Bekrija nije obratio pažnju na njega, ali Radovan se ukočio i poblijedio u licu.

,,Ovo je bitlis!“

,,Viđi ga kako je crn. Mora da je Naš.“ Bekrija je ,,naš“ izgovorio kroz smijeh.

,,Nije. To je Talijan. Marzano. Otac mu je bio okupatorski vojnik, a majka mu je iz Kobiljega Dola. Malo mi fali da se dignem i isčupam mu kosu.“

Bekrija se uozbiljio, jer je od svojih kazandžija čuo da Radovan ne podnosio antisocijalističke izopačenosti, i da je na svako Badnje danje obilazio kuće starih reakcionara, nacionalista, da vidi jesu li donijeli cerovo drvo pred kuću da prilože badnjak.

Utoliko se okrenuo Marzano, i drsko pogledao prema kafanskim stolovima. Njegov mangupski, izazivački pogled zaustavio se na Robijaša, koji ga je mrko fiksirao:

,,Što buljiš, seljačino.“

Krupni čovjek, koji je i u ljetnjem vremenu ispod sakoa nosio sukneni pulover, istog časa je skočio, iza pasa izvadio onu kamu kojom je zaklao esesovskog kapetana, i jurnuo na mladića. Marzano se u trenutku zbunio, ali kad mu se sijedi krupni čovjek s velikim bajonetom približio na tri-četiri metra jurnuo je prema izlaznim vratima kafane, i u trku je bacio jednu stolicu iza sebe, da bi sapleo gonioca. Robijaš je koljenom zakačio stolicu, za trenutak zastao, ali se nije spotakao, i krupnim korakom seljaka koji još skače po oberima cuckim, sustizao je Talijana, koji je trčao kratkim koracima prodavca napuljskih pica. No, u jednom času se između Marzana i Radovanovog noža našao mršavi visoki milicioner, i bodež se umjesto u leđa kosmatog mladića zario u prepone čovjeka u plavoj uniformi. Milicioner je pao, i dok se Radovan Robijaš s krvavim nožem u ruci, bijelih usana i raširenih nozdrva premišljao hoće li da prikolje plavca ili da se okrene natrag, čovjeka u suknenoj potkošulji pogodila je crna gumena palica u potiljak. Zamračilo mu se pred očima, i kad ih je ponovo otvorio ubacivali su ga u plavi kombi. Jedino što je uspio dok su dvojica mladih milicionera zatvarali vrata ,,crne marice“, bio je nerazgovjetan grleni krik.

,,Propala je revolucija.“

Bekrija je još rekao da se s Radovanom Robijašem više nije srijetao, i da ne zna hoće li imati prilike da ga upita odakle mu nadimak ,,Robijaš“. Nešto je bio načuo da je nadimak dobio u vrijeme služenja starojugoslovenske vojske, jer je bio osuđen godinu dana strogog zatvora u Zenici zbog toga što je na mrtvo ime kundakom prebio jednog narednika. Onda je nasuo još po jednu rakiju i nastavio pričati smiješne i neobične zgode iz vojske, o svojim nadređenim, namrgođenim pukovnicima koji čekaju generalske činove, redovima iz mostarskog garnizona, s kojima je subotom izlazio u grad, i zajedno se pred zoru vraćali u kasarnu pijani kao metle. Među njima su bili i gradski mangupi, koji se nijesu mogli priviknuti da im je komandir čete mandov, kako ga je nazvao Bubuleja, džeparoš sa Dorćola. Drugu godinu nakon završetka rata Bekrija je dobio ponudu da ga učlane u Partiju, i upišu u vojnu akademiju, koja je za prvoborce trajala dvije godine, ali kapetan Adžović, je jedva bio naučio ćirilično pismo, a i dojadila su mu svakodnevna postrojavanja, predavanje raporta, časovi ideološko-političkog vaspitanja, pa je tražio je da ga demobilišu.

Dado je još klimao glavom, iako se više bio usmjerio na Bekrijino široko lice s istaknutim jagodicama i malim crnim očima iz kojih je još izbijala živa vatra, nego na ono što govori. Utoliko smo ispili drugu bocu rakije, i Bekrija je mahnuo Zorki da donese još jednu, ali Dado je ustao polako, s cigaretom u ustima koja je bila sagorela do samog filtera.

,,Bekrija, omrkosmo, moramo ići.“

,,Vazde ste nam dobro došli.“

Dado je krenuo prema autu, mahnuo djeci koja su još skakala oko šatora, i ključ od opela dao Domingu, koji je dok su ostali pili rakiju svako malo ustajao, obilazio čergu, fotografisao Adžoviće, njihove konje, zapregu, alat. Dado je sio u zadnje sjedište, pored Janice, Malkoma i Amarante. Domingo je vozio polako, oprezno, kao što to čine ljudi sa Zapada, koji su stravljeni od ludorija lokalnih vozača. Dado je ćutao, dok smo se spuštali prema Bajicama. Okrenuo je ručku za podizač stakla i otvorio prozor toliko da može kroz otvor otresti pepeo s cigarete. Onda je meni ponudio cigaretu:

,,U ovim čergama, i među afričkim i latinskoameričkim domorocima, posljednje je ljudsko slobodarstvo. Civilizacija je zavijanje vukova, košmar koji se umnožava u otuđenju, protivrječnostima elementarne čovjekove prirode i izraza rutine. Adžovići su potpuno opušteni, srećni kad imaju našto pojesti danas. Vrijeme ništa ne reguliše. Ono samo upropaštava, ruši.“

,,Da, oni kažu da se svako dijete rodi sa štrucom hljeba ispod pazuha.“

,,To je istina. Posmatrao sam ga dok priča. On potpuno vlada situacijom. Ne propituje je li starije jaje ili kokoška.“

,,Čini mi se da se ti vraćaš tim spontanim, izvornim formama, ali tebe, ipak, uticajni istoričari umjetnosti svrstavaju među nadrealiste, čak te drže u samom vrhu tog avangardnog pravca, uz Dalija i Chagalla.“ Provocirao sam ga.

,,Istoričari umjetnosti češće govore o svojim koncepcijama, nego o samom djelu, koje im služi da bi potvrdili svoje poglede na umjetnost. Stil je zatvor u slikarstvu. U mom slučaju, svrstavanje u nadrealizam potpuno je provizorno. Ja sam protiv svake rutine, svakog smišljenog načina na koji se pravi slika. Jer, čitavo moje slikarstvo je odbacivanje svijeta u kojem živim, onog što danas zovemo civilizacijom.“

Prošle su dvadeset i tri godine otkad sam se ispred Dadovog ateljea pozdravio sa slikarem, Domingom, Janicom, Malkomom i Amarantom. Narednih godina se nijesmo sreli, jer ljeti sam radio u kazinu, a u oktobru 1990., u vrijeme Cetinjskog bijenala, koji je organizovao princ Nikola Petrović, bio sam u Perugi: na Universita per stranieri, i pohađao tromjesečni kurs talijanskog jezika. Jer devedeset posto igrača ruleta u kazinu hotela Park, u slovenačkog Gorici – s kojima sam potpisao govor – bili su Žabari.

Poslije povratka na Cetinje 2006. godine, prolazio sam više puta pored vrata Dadovog atelja, koja bila su zatvorena cijele referendumske godine, ali i naredne 2007. Onda je iz moje ponorite memorije – kojaje postala još nepouzdanija u zgusnutom vremenu mijenjanja imena država, ideologija i nepodnošljivo banalnih političkih lidera – odnekud izronila jedna slikareva rečenica na povratku s Pišteta.

,,Misim da se sve više vraćam primitivnoj umjetnosti, to je senzibilitet koji sam želio.“

Još bih neko vrijeme vjerovao da se Dado možda vratio u Centralnoafričku Republiku, među Pigmeje, u potrazi za domorodačkom umjetnošću ili krstari amazonskom prašumom, da na Cetinje nije banuo Otto Tolnai, vojvođanski istoričar umjetnosti i jedan od najvećih savremenih pjesnika mađarskog jezika, čiji su glavni fokus jugoslovenskog modernog slikarstva bila tri cetinjska slikara, Milo Milunović, Petar Lubarda i Dado Đurić. Tolnaia, koji na Cetinju nikoga nije poznavao, na mene je uputio Ilija Šoškić, njegov bivši zet, doajen performansa, videa i instalacijske umjetnosti, s kojim sam se upoznao u jednom rimskom klubu u kojemu se okupljaju anarhisti, blizu željezničke stanice Roma Termini.

Zajedno smo obišli Galeriju savremene umjetnosti, korak po korak, jer Tolnai je stalno zastajkivao i nešto zapisivao u notes. Prepoznavao je slikare, pa i kad mu slike nijesu bile poznate, a posebno je posmatrao postavku svojih cetinjskih favorita, koji su kraće ili duže bili vezani za Beograd i Pariz. Još je primijetio da u Boburu, muzeju savremene francuske umjetnosti, u stalnoj postavci ima značajno više Dadovih djela nego u njegovom rodnom gradu.

Nakon obilaska galerije sjeli smo u Gradsku kafanu, a onda je Tolanai iz kožne torbe izvadio zbirku pjesama Krik ruže, na srpskom jeziku. Priupitao me je da li je ,,Maksim“ lično ime ili nadimak, i kurtoaznu posvetu na trećoj stranici napisao je nalivperom, sitnim latiničnim slovima. Još je kao uzgred napomenuo da završava monografiju ,,Tri crnogorska slikara“, i da je na Cetinje došao da provjeri neke svoje opservacije.

,,Naravno, središnji dio studije posvećen je Dadu, iako Lubarda prosto izvire iz crnogorskog tla. Dok sam se juče avionom spuštao u Podgoricu, pejzaž južne Crne Gore me podsjećao na neosušena Lubardina platna. On je za Crnu Goru, u likovnosti ono što je Njegoš u poeziji. Ali, Dado je univerzalni umjetnik, pjesnik raspadanja otuđene i razobličene prirode ljudskog bića, poput Bacona. Nije čudo što su ga prepoznali veliki francuski pjesnici Henri Michaux i Alain Bosquet.“

,,Dada sam izgubio iz vida od sredine osamdesetih. Nijesam ga vidio dvadeset godina. Znate li što o njemu danas?“

,,Moja komšinica s Palića, koja je ljekar u Parizu, posjećuje Dada posljednjih par godina, otkad se razbolio. Dobio je infarkt pluća od nikotina, pluća su mu bila potpuno blokirala.“

,,Je li u Parizu ili u Herouvalu?“

,,U Herouvalu je. Eržika ga posjećuje jednom sedmično, pregleda ga i propisuje mu terapiju. Kaže da Dadov život danas podsjeća na njegove slike. Hesi, kojoj su od dijabetesa otkinuli obije noge, mahnito juri električnim kolicima po njihovom seoskom mlinu, a on na papiru olovkom pravi skice i crteže vlastitog raspadanja, koje poklanja ljekarki poslije obavljenog pregleda.“

Jedna od rijetkih prednosti života u maloj zemlji je to što teorijski možete lično poznavati većinu njenih žitelja, pa i takve persone kao što su poznati sportisti, nacionalni bardovi, estradne zvijezde, novopečeni kapitalisti, stranački lideri, ministri, poslanici. Svaki Crnogorac koji zna svoje porijeklo do sedmog pása, ako se potrudi, naći će neku pobočnu vezu sa svakim inoplemenikom. S aktuelnim ministrom kulture nijesam imao specifične odnose, rodbinske i lične, ali je i on, kao i većina naših zemljaka imao neku vrstu fascinacije mitologijom kockara, žestokih momaka, avanturista svih vrsta. Tako sam drugi dan nakon što je Tolanai, sa suprugom Jutkom, koja je i njegov vozač i sekretar, napustio Cetinje, srio ministra kulture, upravo između Dadovog ateljea i nekadašnje belgijske ambasade, koju je ministarstvo otkupilo od nasljednika sestara Vuletić. Ponovio sam mu rečenicu Tolanaieve komšinice, ljekarke u Parizu, da Dadov život liči na njegove slike.

Ništa nije komentarisao, ali sljedeće 2009. Dado Đurić je bio predstavnik Crne Gore na Venecijanskom bijenalu. Nekoliko mjeseci prije slikareve smrti u podgoričkim medijma pojavila se fotografija Dada Đurića, ćelavog i bez brade, u bolničkom krevetu. Maleni starac, kojega su još više smanjile hemoterapije, izgledao je kao dijete pored ministra kulture, i štrkljastog predsjednika parlamenta, koji su mu u bolničkoj sobi, uz prisustvo fotografa, uručili Trinaestojulsku nagradu za životno djelo.