– Da smo znali da će vlak ovako dugo stajati, mogli smo prošetati do Medulića ili do Gradske kavane, na kifle i kapuciner. Radi li uopće Medulić?
– Mislim da radi. Znate, ne krećem se ja tim dijelovima grada. Kada sam 1944. stigao u Zagreb, bilo je zabranjeno i opasno, a poslije rata mi je prešlo u naviku da ne odlazim tamo. Ordiniram po Trešnjevki i Knežiji, pođem do Save, pa do Remetinca, Blata, Hrašća. Jeste li čuli za Knežiju?
– O, kako da ne! Živio sam vam ja u Zagrebu, cijelu školsku godinu 1929. na tridesetu. Bila su to lijepa vremena, mladost…
– Da, mladost. A sada smo, mislite, tako stari?
Gledao ga je nekako ispod oka, Rudi nije znao što da misli o njemu, čas mu je djelovao podlo i opasno, čas kao umiljato dijete. Kao dobro i vjerno pseto. Mršav, ispijen čovjek, golemoga, mesnatog nosa, savijenog tako da mu je skoro sakrivao usta. Rekao je da se zove Joška – ja sam Joška Hercl! – tako je kazao, i pružio mu ruku čim je ušao u kupe. Prvo što je pomislio bilo je: džeparoš. Onaj pravi predratni džeparoš. Nije ih viđao svih ovih godina, otkako se džeparenje počelo kažnjavati pred prijekim sudovima, a nisu se pojavili ni po svršetku rata, kao da su se opoštenili ili su ostarili, kao da su, ne daj Bože, svi džeparoši iz Jugoslavenskih kraljevskih željeznica završili po jasenovcima i nad jamama.
Ali, ipak, nije mu se obradovao. Provjerio je čvrstinu lisnice, koja mu se zavukla negdje pod pazuh, i pomislio kako neće smjeti da spava sve do Beča i do presjedanja. To je dug put, pospan je i umoran.
A onda se tješio da džeparoši ne govore ime i prezime nekome koga kane džepariti. Makar ime bilo i lažno. Kako je ono rekao da se zove?
– Joška Hercl! – ponovio je, i jezikom skinuo nekakav trun s vrha nosa – ako niste upamtili, Joška Hercl. Jest, mojsijevske sam vjere, iako sam, zapravo, bezvjernik, ali dugo sam tajio kako se zovem, pa mi je sad nekako milo da kažem. Ime kao i svako drugo, ništa naročito, Pero, Ivo, Haso, sve vam je to, manje-više isto. Imena, imena, imena… A vi ste, gospodine?
– Ne, ja sam katolik. Iz Sarajeva. Pomalo Švabo… Ustvari, radim na željeznici. Činovnik na željeznici.
– I sigurno imate besplatnu kartu! Možete putovati koliko vas je volja. Dali su vam pasoš?
– Jesu, putujem poslom.
– Poslom, pa to je izvanredno! – poskoči Joška Hercl, i ponovi ono s jezikom. Nije to trun, izgleda da ima tik. Nešto što ga iznutra sili da to radi s jezikom. Odvratno, pomisli Rudi.
– A vi? I vi imate pasoš.
– Da, došao sam u Petrinjsku i zatražio pasoš. Zašto, upitao je jedan u milicijskoj uniformi. Sačekajte moment, rekao je i otišao negdje iza s mojom ličnom kartom. Ti bogca, Joška, pomislio sam, sad te buju aretirali…
– I nisu vas aretirali?
– Ne, pozornika nije bilo pola sata, sat. A onda mi je ljubazno vratio moje dokumente i rekao mi da dođem za tri tjedna po svoj pasoš. Po putnicu, kako se nekad govorilo. Nisam mogao vjerovati. Je li to sigurno, pitao sam.
– I sad putujete?
– Da, nevjerojatno, pogledajte… – gurao mu je knjižicu u krilo.
Rudi je otvorio pasoš, i zbilja: Joška Hercl, visina: 173, boja kose: crna, boja očiju: smeđa, posebni znaci: nema. Na fotografiji djeluje napeto, kao da će svakoga trenutka prasnuti u smijeh.
Vlak je i dalje stajao na glavnom zagrebačkom kolodvoru. Na peronu nije bilo ljudi, samo bi povremeno, u pravilnim intervalima, svakih desetak minuta, s jednoga na drugi kraj kompozicije prošetao skretničar s ugašenim opuškom među zubima. Počinjala je kiša, sitna jesenja, iako je konac kolovoza i još bi, po kalendarima, trebalo pred nama biti ljeta. Godina je 1954, Rudi prvi put nakon rata putuje u inozemstvo. Šalju ga u Berlin, u džepu su mu dva pisma: jedno ima namjenu propusnice, drugo je pismo preporuke, oba su potpisana i protokolisana u Beogradu, u Ministarstvu željeznica. Šalju ga da provjeri hoće li biti moguća narudžba plamenika za parne lokomotive s uskotračne pruge Sarajevo – Ploče. Odabran je jer zna njemački jezik, ali u Berlin ide i po nekom svom tajnom poslu, o kojem nije govorio ni bližnjima pred polazak u na put.
Od prtljaga Rudi nosi svoj studentski kožni kofer i liječničku torbu, oboje je davnih godina kupio u Beču, nakon jedne uspješne kartaške noći, kada je na preferansu zaradio barem tri očeve mjesečne plaće. U koferu je crno odijelo za kazalište i koncerte, jedino koje ima, tri bijele košulje, oprane i ispeglane pred put, sedam pari čarapa i siva leptir mašna s crvenim točkicama, rođendanski dar od mlade barunice Christine Vogel von Steuben, koju je kratko poznavao, i preporučivao joj svoju vječnu naklonost, na drugoj godini politehnike u Grazu. U neseseru, naslijeđenom od oca, higijenske su potrepštine: sapun iz poslijeratne američke humanitarne pomoći, koji je godinama stajao u ormaru i čuvao miris plahtama i jastučnicama; britva i četka za nanošenje sapunice na lice, bočica tableta protiv glavobolje, komadići medicinskog ugljena u papirnatoj vrećici – u slučaju da pokvari želudac, četkica za zube, kalodont i predratna kolonjska voda. Pored nesesera, na vrhu kofera dvije su knjige: Thomas Mann “Der Zauberberg” i Ivo Andrić “Travnička hronika”. Andrića je ponio za svaki slučaj: budu li se naši carinici čudili zašto nosi knjigu na njemačkom jeziku, i kakva je to knjiga uopće, on će im reći da je kamarad Thomas njemački Andrić.
Liječnička torba je skoro prazna. U njoj su maramice, sedam pari čistih, ispeglanih maramica, u starinskim kockastim dezenima, također naslijeđenih od Karla Stublera, i jedna svilena maramica, boje purpura, kakva se nosi u vrlo svečanim prilikama, obično u džepiću sakoa. Osim maramica, u toj je torbi još samo drvena školska pernica, s dvije naoštrene Faberove olovke i oštrilom, dvobojna crveno-plava olovka, također Faberova, nalivpero marke Parker, kupljeno pred rat, nikad korišteno, s bočicom plave tinte i rezervnim, zlatnim percem.
Uza se ima, zataknuto u unutrašnji džep sivoga putnog sakoa, i drugo pero, zelenocrni Pelikan, koje svakodnevno koristi, a uz njega, u istom džepu, i metalnu kutijicu s desetak čeličnih perca. U tom je džepu i jugoslavenski pasoš. U lijevom unutrašnjem džepu je novčanik, s novcem koji je od željeznice dobio za put te s nekoliko vlastitih, dinarskih, banknota.
U pojas hlača pred putovanje je zašio tajnih pedeset dolara.
Preko sakoa, Rudi nosi sivi kišni mantil, također predratne proizvodnje, u vrlo dobrom stanju, iako ga nije nosio od 1939, nego je sve vrijeme ležao u drvenoj kutiji na tavanu, među vunenim džemperima, koje su u međuvremenu izjeli moljci.
Šešir je naručio kod Hlapke, u Titovoj ulici, čim je saznao za putovanje u Berlin. U direkciji su mu se čudili, pola svoje mjesečne plaće dao je za taj šešir, samo je slegnuo ramenima i rekao da se u Berlin ne putuje bez šešira. Šta god se s Nijemcima i Njemačkom dogodilo, a strašne su se stvari dogodile, onaj Berlin je srušen, nema ga, svi smo to mogli vidjeti u Filmskim novostima, i sagrađen je novi grad, koji sa starim, vjerojatno, nema previše veze, ali postoji nešto što ni Hitler nije mogao promijeniti i uništiti: u Berlin se ne dolazi bez šešira na glavi!
Gledali su ga, slušali, i možda je netko već posumnjao da se drug Rudolf Stubler neće vratiti iz Njemačke, da će emigrirati na Zapad. Mnogi su to učinili, nisu se vratili. A opet, zašto bi kod Hlapke, u Sarajevu, naručivao šešir, kad u Berlinu, na Zapadu, ima boljih, vjerojatno i jeftinijih šeširdžija?
Vrijeme je takvo da ljudi jedni o drugima, zapravo, ne znaju ništa. Skrivaju se, i u tom skrivanju donose odluke za cijeli život.
– Kako ste putovali od Sarajeva, je li bilo gužve? – upitao je Joška Hercl, samo da promijeni temu, nakon što mu se učinilo da se gospodin obrijane glave malo štrecnuo i povukao, čuvši za njegovo zanimanje: žongler! Ljudi misle da to i nije neko zanimanje, da svatko za svoju dušu može žonglirati, ako mu je baš do toga i ako je savršeno besposlen…
Rudi je slagao da nije bilo gužve i da je putovanje vrlo udobno proteklo. Rekao bi on strancu istinu – gle, opet jezikom dodiruje nos! – da triput do Zenice nije ulazila milicija da vrši pretres. Njemu su samo pregledali pisma, i nije morao otvarati kofer. Ali bolje je o tome ne govoriti, konačno, Rudi ne može znati što stranac zna, je li slučajno ušao baš u njegov kupe, ili je došao da ga provjerava, i zato je najbolje reći kako je putovanje bilo ugodno i nije bilo gužve. Kažeš li samo da je bila gužva, da su ljudi stajali po hodnicima i na spojevima vagona, može ispasti da se nešto žališ, da bespotrebno kritiziraš Željeznicu…
– A čime vi žonglirate?
– Onim čime se žonglira – nasmija se Joška Hercl – keglama, jabukama, ručnim bombama… Ne, šalim se, nikada nisam žonglirao keglama. Ja žongliram palidrvcima.
– Palidrvcima – iznenadio se.
– Da, žigicama žongliram. Žigice su mi spasile glavu. Sunuo bih u nebo, u dim bih se pretvorio, ne bi me bilo, razumijete?
Uto se na vratima kupea pojavio milicioner i zatražio im dokumente. Iza leđa mu je, na hodniku, zlokobno čekao krupan, kosmat muškarac u civilu. Zurio je u njih, kao da ih prepoznaje obojicu. Zna im zadnje namjere i pregled dokumenata samo je formalnost.
Rudi se osjeti krivim. Uvijek se pred redarstvenicima osjećao krivim. Ušeprtljao se, legitimacija mu je ispala iz ruke dok ju je pružao milicioneru. Zavukla se pod sjedala, pa se zavlačio ispod, sve je bilo puno paučine i prašine, glas mu je drhtao dok se ispričavao.
– Ime oca?
– Karlo.
– Ime majke?
– Ivana.
– Prezime, rođeno?
– Škedelj.
– Cilj putovanja?
– Berlin.
– Berlin! Svrha putovanja, papiri, pasoš!
Pružio mu je pasoš i oba pisma. Milicioner je izašao na hodnik. Bio im je okrenut leđima, dok je grmalju pokazivao Rudijeve papire i nešto mu pritom objašnjavao.
Dugo je tako stajao, malo predugo za Rudijevu plahu narav. Uzvrpoljio se i sneveselio, mislio je što bi sve ta dvojica mogli pronaći u njegovim papirima.
– Oni to sad rade da biste se vi osjetili krivim – šaptao je Joška Hercl – sve su vam to tajne jedne profesije!
Milicioner mu je papire vratio isprevrtane i zgužvane, tako da je Rudiju trebalo vrijeme da sve to dovede u red, da svako pismo vrati u svoju kovertu, ali tako da koverta bude preklopljena izvana, a ne iznutra, da se se slučajno preklop ne zalijepi za pismo.
Joški Herclu vratio je pasoš i voznu kartu, a da ga ništa nije pitao.
– I šta kažete, žonglirate palidrvcima? – upita Rudi još jednom, da otkloni nelagodu.
To dokono ponovljeno pitanje, kakva obično jesu pitanja koja jedni drugima postavljaju ljudi koji se prvi i posljednji put sretnu u kupeu nekoga vlaka, za Rudija će biti fatalno. Ono što se bude događalo u sljedeća tri sata, koliko će vlak za Maribor, Graz i Beč još stajati na zagrebačkom kolodvoru, obuzimat će ga do kraja života, i pričat će o tome živo svima. Jedni će mu vjerovati, drugi neće, ali koga briga za to. Ili koga briga za sve one kojima je važno jedino to je li se neka priča u zbilji dogodila upravo onako kako je ispričana.
Prije nego što će mu prikazati svoju žonglersku vještinu, Joška Hercl ispričao je Rudiju svoju žalosnu životnu priču. Drukčije i nije moglo, bez takve priče ne bi bilo ni Joškine vještine. Ili umjetnosti. Jer svaka vještina koja proizlazi iz čovjekove sudbine, ovako ili onako mora biti nazvana umjetnošću.
Rodio se kao sin jedinac slavnih roditelja, zagrebačkoga pijanističkog para Maksimilijana Stinčića i Bosiljke Kamauf Stinčić. Maks Stinčić je, to znamo, bio prvi Hrvat i Južni Slaven koji je snimio gramofonsku ploču, ali je manje poznato da je na razmeđu stoljeća, pa sve do početka Velikoga rata, vjerojatno bio i najtraženiji europski koncertni pijanist. Nastupao je i u Americi, premijerno je izvodio Debussyjeve komade, bio domaći na svim važnijim njemačkim i francuskim pozornicama.
Njegova žena, profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić prva je hrvatska akademska pijanistica i još uvijek je, u vrijeme ove priče, profesorica na konzervatoriju u Salzburgu. Tu je i moguće objašnjenje zašto je Joška Hercl, njezin sin, tako jednostavno dobio putne dokumente. Profesorica često dolazi u Zagreb, drži predavanja na Muzičkoj akademiji, a među poraženom klasom i zavidljivcima godinama se već šire glasovi da je Bosa zapravo ljubavnica nekoga visokoga partijskog funkcionera.
Slom velike karijere “zagrebačkog Franza Liszta” – kako je Stinčića titulirao nitko drugi nego Antun Gustav Matoš – zbio se po rođenju sina Josipa. Kada je dječak napunio tri godine, otac je konačno i s užasom shvatio da je Josip savršeno nemuzikalan. I to doista – savršeno! Jer kako postoji apsolutni sluh, tako postoji i apsolutna nemuzikalnost.
Bio je veseo i razigran, sve ga je zanimalo, lako je i brzo učio, već će sa četiri godine znati i sva slova, po svemu je bio napredno i dobro dijete, osim po onome što je roditeljima, a pogotovo ocu, bilo najvažnije: nije mogao pogoditi nijednoga tona.
Majka bi se, vjerojatno, s vremenom i privikla, iako ni njoj nije bilo lako, dok je razabirala po obiteljskim stabalcima, uzalud tražeći nemuzikalne izdanke, prastričeve i šukun-tetke od kojih je zlosretni sinek povukao lozu, ali otac je bio upravo očajan. Počeo je otkazivati nastupe, zapadao je u neurotična stanja, tokom kojih bi prijetio samoubojstvom, i što je najgore – plašio se da će netko otkriti da Josip nema sluha i da će to već sutra znati cijeli Zagreb. Otpustili su svu kućnu poslugu, osamili se i zatvorili u vili na Zelengaju, samo bi se gospođa spuštala do grada, da obavi ono što je osnovno za preživljavanje domaćinstva, nakon čega se vraćala sve očajnija, jer su je svi koje bi srela pitali: a kako su gospodin Maks? A kako je sinek, raste li?
Na kraju, kada je već bilo izvjesno da će Maksimilijan Stinčić svisnuti od tuge, a bližilo se i vrijeme kada bi dječak morao krenuti u školu, Bosi Kamaufovoj pala je na pamet ovakva ideja: objavit će da je Josip umro od difterije! Bit će veliki sprovod na Mirogoju, prazan će kovčeg položiti pod arkade, u grobnicu Maksimilijanovoga oca, crkvenoga skladatelja i orguljaša Antuna Svetolika Stinčića, nakon čega će uslijediti dugih četrdeset dana žalovanja, kada će sav Zagreb kondolirati po zelengajskoj vili i uvjeriti se u veličinu roditeljske tuge za sinom jedincem. Nakon svega što su preživjeli, neće ni njoj ni Maksimu biti teško da je i pokažu.
Dok se sve to bude događalo, Josip će već biti u Grazu, kod Rozalije Hercl, Bosine tete Ružice, udovice, koja nema drugoga posla osim da se brine o svojoj blago slaboumnoj kćeri Doroteji. Ona će dječaka posiniti. Naravno, teta Ružica je Židovka, i ništa ne smeta ni ako Josip postane Židov. Neće biti ni prvi, ni posljednji. A to što je kršten kod Svetoga Marka, uz nazočnost narodnih prvaka i uglednika, ne može mu nikako smetati. Dječak se toga ionako ne može sjećati.
Naravno, sve ovo nikako ne znači da su se Maksimilijan Stinčić, naš prvi i najslavniji glasovirski virtuoz, i Bosiljka Kamauf Stinčić, slavna profesorica i glazbena pedagoginja, naumili odreći sina. To oni nikako ne bi učinili. Samo su potražili način da izbjegnu sramotu koja im je oboma, a pogotovu Maksu, bila nepodnošljiva: apsolutno nemuzikalno dijete.
I tako je zagrebački dječačić Josip Stinčić koji je, možda, mogao postati vrhunski profesor botanike – jer ga je drveće veoma zanimalo, ili čak, možda, i konkurent gospodinu Krleži i njegovim dramskim igrama – jer je Josipa i kazalište silno zanimalo, postao gracerski Židov Jošua Hercl, zvani Joška.
Teta Ružica bila je brižna i blaga žena, ali kao da ni ona nije bila velike pameti. Ili je, provodeći dane, mjesece i godine u razgovorima s Dorotejom, ne viđajući se i ne razgovarajući ni sa kim drugim, gospođa Rozalija Hercl, rođena Rosenzweig, prihvatila da je svijet upravo onoliki i onakav kakvim se činio toj prerasloj djevojci, izduženog lica i goleme čeljusti, koja bi se na prvi pogled činila nalik kobili, pa bi svatko tko je prvi put ili samo jednom pogleda pomislio kako još nije vidio ružnije žensko čeljade. Tko god bi je, međutim, pogledao i drugi put, ili malo porazgovarao s Dorotejom Hercl, drukčije bi mislio. Kada su Bog, ili priroda, ili taj fatalni rulet nasljeđivanja, ili svi oni skupa, oštetili djevojku za komad ljudskoga razbora, učinili su to tako da su joj oduzeli svaku sumnjičavnost, pizmu, neraspoloženje prema drugima, potrebu za dokazivanjem, samodopadnost ili pomisao da bi joj itko mogao poželjeti zlo. Bila je veoma marljiva i čista, gledala je kako da majci ugodi, i iznad svega – bila je presretna kada je odjednom dobila maloga brata. Nije Doroteja bila toliko izvan priče da ne bi znala kako se rađaju djeca, i vjerojatno je dobro znala da mama Rozalija nije rodila Jošku, ali zašto bi to moralo biti važno pred činjenicom da je Dora dobila brata?
Joška u prvo vrijeme nije ni osjetio veliku promjenu. Ili je ono što je osjećao samo bilo dobro i pozitivno. Umjesto oca koji je po cijele dane u pidžami pije ili plače dok sjedi u glazbenoj sobi, za svojim klavirom, i majke koja na većinu njegovih pitanja – koji je glavni grad Mongolije?, zašto ljudi vjeruju u Boga?, zašto se kotač na biciklu okreće?, koliko ima centimetara od zemlje do mjeseca?, tko će prvi od nas umrijeti? – nema odgovora i ne pokušava ih naći, dobio je veliku sestru Doroteju i tetu Ružicu. I još je postao Židov! Iako je, u samom početku, židovstvo bilo povezano s nekoliko neugodnih i jednim čak i fizički bolnim doživljajem, Joška je bio oduševljen. Biti Židov značilo je neprestano živjeti u bajci, i vjerovati samo u bajku, koja tokom godine donosi sve nova uzbuđenja i doživljaje. Za Židova nijedan dan nije običan, čak je i kuhanje jedna velika židovska avantura… Sve čega se sjećao iz prethodnoga života sada je, najednom, postalo uzbudljivije i zanimljivije. Nije ga iznenadilo kada se, nakon nekoliko mjeseci sreo i s tim da drugim ljudima Židovi nisu dragi.
Dok je s tetom Ružicom prelazio glavni trg, neki pijani momci u lovačkim odijelima nešto su im ružno dobacili. Jesu li to katolici? – pitao je tetu Ružicu. Ne, to su neki ružni i nesretni lovci! Jesu li ti lovci katolici? – insistirao je. Pa jesu, što bi drugo mogli biti! – odgovorila je. I sve je već Joški bilo jasno, ništa on nije zamjerio tim lovcima katolicima, jer je znao da su im oni zavidni. Oni znaju da je Židovima svaki novi dan drukčiji od prethodnog, Židovi žive u bajkama, a katolicima su svi dani isti, katolici piju, plaču i vrlo su zabrinuti. Joška to pamti, jer je i on bio katolik.
Mama Bosiljka dolazila je jednom mjesečno. Tatu je viđao rjeđe, možda svaka tri mjeseca. Majka je donosila novce, koje bi na odlasku ostavljala ispod heklanog stolnjačića, tako da svi vide, a da, ipak, izgleda kao da je poskrivećki. Nije mu se sviđala ta igra, jer bi se ona poslije uvijek zacrvenila. Teta Ružica bi joj rekla – Ali Mizzi, nisi trebala! – pa bi uzimala novce i trpala ih u džep svoje kućne haljine. Bilo je nečega ružnog u tome, mislio je Joška, i činilo mu se da je Doroteja i sretna i pametna što takve stvari ne primjećuje.
– Kada porastem, i ja ću biti kao Doroteja! – rekao je jednom teti Ružici.
– Nitko ne može postati kao Doroteja – odgovorila mu je – kao Doroteja se moraš roditi.
Ali nije ga to pokolebalo. Ako dovoljno dugo gledaš u nešto i zamišljaš da si to, na kraju ćeš se u to i pretvoriti, mislio je dječak, nalazeći u svojoj velikoj sestri prvoga i jedinog životnog uzora.
Očevi dolasci bili su još manje ugodni.
Nikad ga nije uzimao na ruke, nije ga podizao u zrak, bacao i hvatao, kao što to drugi očevi rade sa svojim sinovima. Dobro je tako, rekao je Doroteji, jer bi me bacio i onda me ne bi uhvatio. I ti bi se onda razbio o beton! – nasmijala se velika sestra toj dobroj šali, u koju, naravno, nije povjerovala. Ali Joška je znao da je to istina.
Jednom su iznenada banuli iz Zagreba, baš pred sam Božić. Tata je nosio božićno drvce. Ali mi smo Židovi! – rekao je Joška. Teta Ružica se samo nasmijala, a Doroteja je već raščišćavala kut u kojem će stajati stabalce i pod njim pokloni.
Da ugode gostima, tog su Božića, pa sve do Nove godine, svi u kući bili kršćani, ponašali su se tako i radili sve ono što kršćani rade. Velika Doroteja išla je po kući snuždenog izraza lica, kakav nose samo kršćani u naročito svečanim trenucima za kršćanstvo, što je ocu Maksimilijanu užasno išlo na živce, vrijeđalo ga je da je svako malo Bosiljki na uho siktao: Zakaj se ta retardirana krava ruga Majci Božjoj? Na što bi se ona samo čudila, jer nije u Dorotejinim grimasama prepoznavala ruganje, niti je vjerovala da bi se ta nesretnica nekome ili nečemu umjela narugati. Na kraju, Dorotejin pokušaj da se pred kršćanima drži kao kršćanka doveo je i do manje bračne svađe, kada je Maks Stinčić, ne vodeći previše računa o tome čuju li ga domaćini, dreknuo da to iz nje, Bosiljke, progovara njezina baba Židovka! Teta Ružica i Doroteja, istina, slabo govore hrvatski i, možda, nisu razumjele što govori, ali Joška je jako dobro razumio.
Još nešto je oca uzrujalo: u domu Rozalije Hercl, Bosiljkine židovske tete, nije bilo klavira. Istina, klavir je tu nekada postojao, za života tetka Mozesa, koji je, uostalom, bio i nekakav glazbenik, u gracerskome gradskom orkestru svirao je violinu, ali kada je Mozes umro, Rozalija je prodala klavir. Nije to izgovorila, no kao da ga je, taj klavir, optuživala za nesretnu Mozesovu sudbinu, tešku bolest i kratak život. Tu stvar Maksimilijan Stinčić doživljavao je vrlo osobno. Zapravo, on je mrzio tu babetinu. Joškinu dragu tetu Ružicu, kao i njegovu sestru Doroteju.
I kako u kući nije bilo klavira, Maks nije mogao uz glasovir pjevati božićne pjesme. Prvi put otkada zna za sebe, rekao je, proći će mu Božić, a da ne zapjeva. To je loš znak: pjesma je molitva, objašnjavao je Joški, a otpjevana molitva pred Bogom dvostruko vrijedi. Onaj tko ne zna pjevati, taj će, po svoj prilici, ravno u pakao.
To mu je govorio i pred očima mu je, negdje visoko u zraku, razgibavao svoje duge, koščate prste. Bio je Maksimilijan Stinčić ponosan na te svoje prste, zato ih je tako rado pokazivao svima, pa i rođenom sinu. U razgibanim prstima tajna je velikog glasoviranja, rekao mu je, ali ti to ne znaš i nikada nećeš saznati, uzdahnuo je, i nije prestajao pomicati prstima, kao da pritišće tipke, i svaki prst kretao se sam za sebe, kao da nisu međusobno povezani u istu šaku ili kao da svaki prst razmišlja sam za sebe. To je fasciniralo maloga Jošku Hercla. I tada se u njemu rodila želja da opčini oca, onako kako je otac svojim koncertiranjem opčinjavao publiku. A mogao ga je opčiniti samo prstima.
U početku ga je htio opčiniti.
A poslije, gorak, htio je ocu pokazati, njemu Maksimilijanu Stinčiću, da postoji veća vještina od njegove, i da njegovi prsti misle, svaki za sebe, i pokreću se, svaki u svome času, iako u njima nema, niti će ikada biti glazbe.
– Glazba spašava dušu! – rekao je na Božić otac. – Samo će one koji lijepo sviraju i pjevaju Isus primiti k sebi, svi drugi su izgubljeni!
Joška mu je upamtio svaku riječ.
I tako je počeo da uči žongliranje palidrvcima. Rudi ga je više puta upitao je li za takvu vještinu od nekoga čuo, je li vidio nekoga tko žonglira palidrvcima, ali Joška Hercl bi svaki put prečuo njegovo pitanje. Na kraju, to mu neće ni reći, a Rudi će u svojim dugim pripovijestima o putovanju u Berlin, Furtwängleru i o žongleru palidrvcima, koje je ponavljao i varirao kad god bi bio raspoložen ili kad god bi netko došao u posjetu domu Stublerovih na Ilidži, uvijek jednako žaliti za tim nedostajućim detaljem u priči. Životopis Joške Hercla, ispričan u tih nekoliko sati, koliko je vlak za Maribor, Graz i Beč stajao na zagrebačkom glavnom kolodvoru, bio je kljast i nepotpun bez priče o tome gdje je i kada dječak vidio žongliranje palidrvcima.
Između Božića i Nove godine počeo je vježbati, najprije samo sa srednjakom desne ruke.
Postavio bi palidrvce na jagodicu prsta, tako da na njoj balansira, a onda bi ga, samo pokretom prvoga zgloba, odbacio u zrak i pokušao dočekati. Šest je mjeseci Joški Herclu trebalo da jednom, pa dvaput i treći put jagodicom srednjega prsta pogodi palidrvce. To nije bilo žongliranje, da ga je netko sa strane, osim velike Doroteje i tete Ružice, mogao vidjeti, ne bi u tome prepoznao nikakvu veliku vještinu, za koju je trebalo najmanje deset sati vježbanja dnevno. Kad nije bio u školi ili kod rabina na vjerskoj poduci, kad ne bi ručao, pisao zadaću ili spavao, Joška je vježbao žongliranje tim jednim prstom.
Nakon što je već sedmi put jagodicom pogodio drvce, na kažiprst je postavio drugo, i pokušao upravljati s dva prsta i dva palidrvca odvojeno. Činilo se nemogućim. Mjeseci su prošli prije nego što je prvi put pogodio, s oba prsta, drvca odbačena u zrak. I to samo jednom. Proći će još pola godine prije nego što se dogodi i to čudo da svaki prst i drugi put pogodi svoje palidrvce.
Doroteja nije ništa pitala. Samo bi sjedila i zurila u Joškine prste. Za nju to je bilo čudo, i kada bi pogađao i kada bi promašivao. A teta Ružica je znala da dječak pokušava nešto veliko i važno, i nije se brinula oko toga hoće li on u tome uspjeti. Nije ju bilo briga hoće li ikome drugom biti važno to što on radi.
Za to vrijeme anonimni njemački podoficir Adolf Hitler razbijao je sa svojim društvom minhenske pivnice, padale su vlade, premijeri su ginuli u atentatima, mladi su pjesnici umirali od tuberkuloze, narod je bio, uglavnom, gladan i očajan, i tražio je krivce za svoju glad i očaj. A kad god se za nešto traže krivci, pravilo je da će se na kraju netko sjetiti Židova. Ovaj put se to dogodilo vrlo brzo, brže nego što je Joška Hercl uspio da jagodicama kažiprsta i palca deseti put pogodi palidrvce. U Njemačkoj su se otvorili prvi koncentracijski logori, razbijeni su izlozi židovskih dućana i spaljena brda najvećih njemačkih romana i spjevova, rabinima su počupane brade, a njihovi su hramovi pretvoreni u javne zahode i konjušnice, tisuće sretnika Mojsijeve vjere, kojima je uspjelo da pobjegnu iz zemlje filozofa i pjesnika, doplovili su do obala Palestine, i još dalje, do Amerike, Kanade, Argentine, prije nego što je Joška Hercl prvi put uspio žonglirati sa sva četiri prsta svoje desne ruke. Samo je palac stajao čvrsto priljubljen uz dasku od stola, jer palac i nije prst, palac je misao koja prstima pomaže da budu prsti, i da svaki za sebe misli i svaki se zasebno kreće, kao da su odvojeni i ne pripadaju istoj ruci.
Da bi se žongliralo palidrvcima, objašnjavao je Joška Hercl Rudiju, šaka mora biti čvrsto fiksirana, ne može se pomicati i ploviti, ne mogu prsti loviti žigice, kao što žongler rukama lovi šest, devet, pa dvanaest čunjeva, jabuka, lopti, jer žongliranje palidrvcima i nije akrobatika, nije to cirkus, nego je to disciplina uma, filozofija i filozofski pokušaj da se po prvi put u ljudskoj historiji, u životopisu ljudske vrste, prsti odvoje od šake i da se svaki zasebno kreće, u savršeno skladnoj i uigranoj simfoniji pokreta, tako da jagodicom uvijek dočeka vrh žigice i odbaci ga tako da se žigica ne sudari s drugom žigicom, koju je trenutak ranije odbacila u zrak jagodica susjednoga prsta.
Glasovirački je ideal, podučio je Joška Rudija, da svaki prst pogađa dirku neovisno o raspoloženju ili stanju drugoga, naročito susjednog prsta. Najteže je s domalim prstom, jer je tetivama anatomski povezan s oba susjedna prsta. Da svira, priječe ga i fizički i metafizički razlozi. Robert Schumann, tragični skladatelj – meni najdraži!, uzviknuo je Rudi – težio je pijanističkoj virtuoznosti. Imao je brze prste, savršenu memoriju i potpunu muzikalnost. Imao je takav sluh da je čuo tonove koje drugi ljudi nisu mogli čuti, i čuo je glasove koje drugi nisu čuli. Njegov apsolutni sluh odveo ga je na kraju u ludilo.
Ali postojalo je nešto što je Schumanna mučilo mnogo gore od glasova koje nije čuo nitko drugi. Bio je to njegov domali prst. Koliko god nastojao da misli jagodicom domalog prsta, i svoju dušu u njega da stoči – pa dok je drugim ljudima tog vremena sjedište duše bilo u grudima, Robertu Schumannu duša je bila u dva domala prsta na šakama – čim bi se domali prst pokrenuo, krenula bi za njim i dva prokletca, sa svake strane po jedan. Da to promijeni, da pobijedi svoj domali prst, Schumann je načinio mehaničku spravu, koju je priključio na svoju desnu šaku, ali umjesto da izvježba prst i učini ga neovisnim o dva pokrajnja prsta, prekinuo je tetivu na šaci, nanio si nezalječivu ozljedu. Tako je Schumann lomeći volju svoga domalog prsta slomio vlastitu dušu.
– Pogriješio je, fatalno – razmahivao je Joška Hercl u žaru priče – trebao ga je upoznati, umjesto da ga lomi, nositi se s njegovom naravi, pobijediti prst vlastitom lakoćom, ako je prst težak i tvrd, da oko njega sve bude kao perje meko!
Zato je jednoga sajmenog dana s uma sišao veliki romantičarski skladatelj Robert Schumann. Za razliku od Joške Hercla, on nije imao pravog razloga za svoju borbu. Njegov je razlog bio razlog artista: htio je biti virtuoz, pijanistički žongler veći od svih drugih, ali to nije dovoljno da svaki prst počne misliti za sebe i da se šaka razdvoji na četiri uma i na petu, veliku misao palca. Da bi se to postiglo, vikao je Joška, unosio se Rudiju u lice, čovjek mora imati razloge u sudbini. Samo prava, velika nesreća može navesti prste da svaki za sebe misli, da se nikada ne pokreću u isto vrijeme, nego se precizno prate, tisućiti djelić sekunde jedan za drugim, i nikada se u istome trenutku i u istoj misli ne susreću.
– Sretan čovjek nema razloga da bude umjetnik! – skakao je po kupeu, dok su ga, prolazeći hodnikom, gledali zbunjeni milicioneri. – Sretan čovjek samo će se unesrećiti, svršiti pomračena uma i raskidane duše, bude li pokušavao da iz čista mira i bez ikakve potrebe bude umjetnik.
– A što je umjetnost, dragi moj gospodine, znate li vi, uopće, što je umjetnost? – vikao je na Rudija, koji se povlačio u kut, skoro se već zalijepio uz prozor, i kajao se što je s tim čovjekom ušao u priču.
– Umjetnost je žongliranje palidrvcima! Čudo koje nikome i ničemu ne služi, ali zbog kojega se živi, sve u uzaludnom pokušaju da se dosegne savršenstvo. Šest sati vježbanja, svakoga dana. Pa deset, dvanaest, osamnaest sati, samo da bi se jagodicama četiri prsta desne ruke deset, dvadeset, trideset, stotinu puta žongliralo palidrvcima… U početku sam vježbao šest sati na dan, pa deset, dvanaest i na kraju osamnaest. Prestao sam ići u školu, hram je bio spaljen, i više nisam išao u hram, odustao sam od molitve, samo sam, na kraju, spavao i vježbao. Je li bilo onih koji su mi se divili? To biste htjeli pitati, je li tako? Pa, pitajte onda, a ja ću vam reći: ne, nitko mi se nije divio. Tko bi se u Grazu, dok su Hitlerove trupe marširale gradom, divio vještinama nekoga malog i beznačajnog Ćifutina? Doroteja? Velika Doroteja? Mislite da mi se ona, možda, divila? Ne, ta draga djevojka, moja velika sestrica, bila je lišena toga dara. Da biste se nečemu divili, morate prepoznati čudo, a za moju Doroteju nije bilo čuda. Sve što sam ja radio, za nju je bilo normalno i obično, kao što je za vjernika normalna i obična Božja svemoć. Da nije tako, nikada ne bih naučio žonglirati sa četiri prsta desne ruke, a zatim i sa četiri prsta lijeve ruke, i nikada ne bih naučio istovremeno žonglirati prstima lijeve i desne ruke, palčeva čvrsto oslonjenih na glatku površinu stola…
Na dan, bio je ponedjeljak, kada su esesovci nogom provalili u dom Rozalije Hercl, i uz užasne krike i plač odveli nju i njezinu maloumnu kćer, Joška Hercl je sjedio za pisaćim stolom i prvi put žonglirao s osam zapaljenih palidrvca. Palčeva oslonjenih na crni furnir, dlanova neprirodno izokrenutih, žonglirao je minijaturnim bakljama tako da je u jagodicama svakog od osam Joškinih prstiju bio po jedan genijalni um, um velikog pijanista, cirkusanta i budista, koji je znao odmjeriti snagu svakog udarca u skladu s gubitkom težine palidrvca, koje je nestajalo u dimu i sitnome pepelu, i sa svakim je sljedećim udarcem bivalo sve lakše, sve dok, nakon što dvadeset i treći ili dvadeset i četvrti put poleti u zrak, od drvca ne ostane ništa.
Esesovci su bili zapanjeni. Prizor ih je tako opčinio da su Jošku Hercla zaboravili povesti sa sobom. Ili nisu znali kako da odvedu Židova koji žonglira zapaljenim palidrvcima, i sami svjesni da još nitko nije bio u stanju da izvede takvo što. Ljudi je mnogo, i čim povjeruje u to da su svi oni isti, da mnoštvo njih čini jedan narod ili rasu, čovjek je spreman da postane ubojica. Ali kao hipnotiziran stane čim se pojavi netko tko se jasno razlikuje od svih drugih ljudi. Nije moguće ubiti žonglera palidrvcima i pritom ostati živ.
Dok je žonglirao, on nije primjećivao što se oko njega zbiva. Palio je žigice, jednu za drugom, vrhom prsta odbacivao u zrak i dočekivao nezapaljeni kraj, a zatim palio sljedeću, bacao je, i gledao kako mu se žigica vraća, u letu se obrnuvši za tristo šezdeset stepeni, i tako osam puta, pa nije mogao vidjeti ni čuti tetu Ružicu i veliku Doroteju dok su ih Nijemci odvodili.
Prije nego što je u zraku sagorjelo svih osam žigica, njih više nije bilo.
Joška Hercl nikada nije saznao što je bilo s njima, jesu li odvedene u logor ili su ih pogubili negdje usput, ali kada je mislio o njihovoj smrti i nestanku, vidio ih je obje kao dvije uskovitlane žigice, koje lete zrakom i nestaju. Nekoliko sekundi je dovoljno da za njima ne ostane nikakvog traga, osim u njegovome sjećanju, u sramu i u grizodušju koje će ga nadživjeti.
Mislit će da ih je mogao spasiti da u tom trenutku nije žonglirao zapaljenim žigicama. Prvi na svijetu, prvi, a možda i posljednji, u cjelokupnoj povijesti čovječanstva… No, zar bi to moglo biti vrednije od dva njihova mala i beznačajna ljudska života? Ako žongliranje palidrvcima vrijedi više od njih, tada između njega i esesovaca koji su ih odveli nikakve razlike nema.
Nakon što je Hitler krenuo u osvajanje Austrije, Joška Hercl prestao je misliti i učiti, odlaziti u školu i u sinagogu, prestao je šetati gradom i razgovarati s ljudima. U to vrijeme većina Gracera otkrila je da su ustvari Nijemci a ne Austrijanci, i da su im, kao i svim Nijemcima, najgori neprijatelji upravo njihovi susjedi Židovi. Istina, u Grazu nije bilo mnogo Židova, nikada ih u tom gradu nisu voljeli pa se nisu naseljavali, ali time njihov nestanak nije bio ništa manje dramatičan. Na kraju, samo nekoliko tjedana po Hitlerovom osvajanju Austrije, Joška Hercl ostao je jedini Židov u Grazu. Pustili su ga na miru, nisu ga primjećivali, ni njega ni njegov očaj zbog gubitka obitelji, ili je istina ono što neki danas govore da su nacisti u svakome očišćenom gradu ostavljali na slobodi po jednog Židova, da se u njemu sabere iskustvo istrijebljene rase, očaj i strah svih prognanih i ubijenih, čime će se, od sada pa do kraja svijeta, spriječiti ne samo naseljavanje novih Židova, nego i to da se Židovi kao turisti ili kao slučajni putnici pojave u gradovima iz kojih su istjerani.
Nacisti su zazirali od nakaznoga dječaka, ili je već bio mladić, čovjek srednjih godina – nije mu se mogla ustanoviti dob toliko je u svojoj nesreći bio ružan – koji je žonglirao palidrvcima.
Sjedio je u parku, leđima okrenut vodoskoku, palčeva oslonjenih o naslon klupe, i jagodicama u zrak bacao, jednu za drugom, minijaturne baklje, koje će sagorjeti u letu, i neće za sobom ostaviti nikakvog traga. Poći će u dim i prah, kao što će uskoro, za godinu, dvije ili tri, u dim i u prah odlaziti židovski narod. I to će biti čudo, u koje dugo nitko neće vjerovati, jer kome bi moglo na um pasti da usmrti šest milijuna uglavnom mirnih i nenaoružanih ljudi, bezazlenih izopćenika koji su se svakome uklanjali s puta, sitnih trgovaca, zlih zelenaša i lakovjernih bankara i industrijalaca, rabina, seoskih slugu, postolara, prodavača lutrije, sitnih lopova i prevaranata, idealista, komunista i cionista, tihih mojsijevaca, koji su se plašili života, ali još više onoga što slijedi nakon života, slavnih liječnika, kirurga, pedijatara i psihoanalitičara, učenika doktora Freuda, kojega nacisti nisu pogubili kada su ga zatekli u njegovome stanu u Beču, nego su ga protjerali u London, jer je i doktor Freud bio žongler palidrvcima, profesora biologije, koji su načinili najljepše herbarije u povijesti Europe, arhivara, bibliotekara i seoskih učitelja, čije su brižne ženice skrivale svoje židovsko podrijetlo, velikih njemačkih pjesnika i putopisaca, koji su putovali sve do Indije i Nepala, da bi njemačkoj kulturi o tome ostavili svjedočanstvo, cirkusanata i vlasnika cirkusa, seoskih stolara, vlasnika zalagaonica i antikvarijata, kemičara i proizvođača otrova, brijača i mistika, varalica bujne mašte, nadriliječnika koji su za sitan novac obilazili stanove u centru grada i obavljali pobačaje nad malodobnim kćerima zabrinute gradske gospode, profesora filozofije, mirnih i osmjehnutih kao Buda, u kojima je vrila ideja o svjetskoj revoluciji i preporodu, o sretnome dobu čovječanstva, koje će nastupiti kada jednom prođe strašni dvadeseti vijek, kućnih hauzmajstora, vlasnika malenih košer restorana na rubu geta, u koje su dobrodošli i oni koji nisu Židovi, kućnih pomoćnica, služavki, babica, prvih pisaca astečke, turske i aramejske gramatike, gluhonijemih slikara, prodavača zjala, fantasta i pouzdanih knjigovođa, industrijalaca koji nisu imali srca za svoje radnike i njihove rahitične sinove koji neće živjeti dugo, krpara, pokućara, krovopokrivača, sladoledara, besposličara, nosača, čistača i perača suđa po narodnim kuhinjama, u kojima se hrani židovska sirotinja, dobrotvora, donatora, kolekcionara i krivotvoritelja novca, lažnih proroka, obraćenika i neofita, koji su vjeru mijenjali kasno, jer je već naišao vijek nacizma? Kome bi, doista, moglo na um pasti da u pepeo i dim pretvori sve te ljude? Ili bolje pitanje: tko bi mogao povjerovati u to da će se pojaviti onaj tko će poželjeti, i svoju želju ostvariti, da nestanu svi ti ljudi?
Joška Hercl sjedio je na klupi u parku – iako je Židovima bilo smrću zaprijećeno da stupe u park – i leđima okrenut svijetu, palčeva oslonjenih o naslon, žonglirao je zapaljenim palidrvcima. Htio je da ne misli na tetu Ružicu i na svoju sestricu Doroteju, veliku Doroteju, u čijoj se glavi do časa smrti njene nikada nije javila nijedna zla misao, i htio je da ga ubiju tako, dok žonglira malenim bakljama, koje se pale i nestaju jedna za drugom.
Ali se nitko nije usudio da mu ispuni želju. Nije poznato čega su se plašili. To će biti tema neke velike buduće književnosti, nakon što prestane biti temom našega vijeka. O tome će, u posljednjim trenucima svoga postojanja, misliti izdanci štublerovske loze, a onda će ih nestati, i s njima će nestati priče o Rudijevom putovanju u Berlin, s ljeta 1954, i o žongleru palidrvcima, kojeg je upoznao za dugog stajanja vlaka na zagrebačkom glavnom kolodvoru.
I tu bi žalosna životna ispovijest Joške Hercla mogla stati, i pravi bi trenutak bio da žongler palidrvcima pokaže Rudolfu Stubleru svoje umijeće, e kad bismo bili spremni zaboraviti i u povijesti dvadesetog stoljeća zametnuti onaj dio priče koji se tiče velikoga hrvatskog pijanista Maksimilijana Stinčića – po kojemu danas, 2012. ime nosi jedna lijepa zagrebačka ulica, koja se do početka devedesetih zvala po Stevanu Stojanoviću Mokranjcu, i njegove životne družice, slavne muzičke pedagoginje Bosiljke Kamauf Stinčić. Možda bismo ga i mogli zametnuti, e kada to dvoje ljudi ne bi bili stožernici hrvatske kulture i kada priča o njima ne bi istodobno bila i priča o Zagrebu jednoga doba. Onoga doba kada je i Rudi, nakon svojih neuspjelih bečkih i gracerskih studija, posljednje dane i mjesece svoje mladosti provodio u ovome gradu.
Nakon onog fatalnog Božića, koji su proveli sa svojim skrivenim sinom, tetom Ružicom i njezinom maloumnom kćeri, kada je Maks Stinčić vrijeđao dječaka i izazvao ga da postane žongler palidrvcima, nastavili su ga posjećivati u Grazu onoliko često koliko im je nalagala savjest. A kako se Njemačka nakon izbora 1933. polako postavljala na noge i ponovo postajala sila, to je savjest u Stinčića radila sve sporije i bivala je sve blaža prema njihovim ćutilnim umjetničkim dušama. Dijelom, bila je to posljedica teških prilika u zemlji, nevolja u kojima se zatekao hrvatski narod, nakon što je jedan srpski ratni dragovoljac tvorno ustrijelio zastupnike HSS-a u beogradskoj Skupštini, nakon što su se našalili s njegovim ratnim zaslugama, i smrtno ranio narodnoga vođu Stjepana Radića. Maksimilijan Stinčić, kao ni Bosa Kamaufova, nisu se ranije isticali svojim domoljubljem, ali taj ih je atentat na hrvatsku stvar toliko ojadio i razbjesnio da su se sve manje bavili svojim obiteljskim prilikama, ter ih je obuzimala urotnička ognjica oko rečene nacionalne stvari. Okupljali su se u društvima istomišljenika, mrgodili se i gnjevili, da bi listopada 1934. potiho slavili umorstvo seljačkoga kralja Aleksandra, tiranina i nasilnika, u Marseilleu.
O sinu će ponovo misliti 1936, kada po novinama počnu izlaziti najave o Hitlerovom mogućem zauzeću i pripojenju Austrije. Vjerojatno će netko od njih dvoje, možda Bosiljka, pomisliti kako bi bilo prirodno, i u skladu s naravi obiteljskih odnosa, toplinom i solidarnosti među ljudima, da tetu Ružicu i njezinu maloumnu kćer, skupa s Joškom, spašavaju iz Graza, da ih dovedu u Zagreb i smjeste u svoj dom na Zelengaju. U podrumu njihove vile nalazi se ugodan stančić, istina pomalo vlažan, ali vjerojatno stoga što se u njemu ne boravi, u kojemu bi se sve troje moglo smjestiti. Gužva ne bi bila prevelika, Doroteji bi se moglo reći da bude tiho, naročito popodne, dok se gospon Stinčić odmara, i da joj se zabrani vrzmanje po vrtu, mogla bi pogaziti ružičnjak, koji gospođa Bosa Kamaufova godinama podiže, ali opet, kako objasniti ljudima, što im ispričati, što reći poznatima u Glazbenom zavodu, tko su najednom to troje u njihovu podrumu? Treba li ljudima kazati da su Židovi, ili bi, možda, pametnije bilo prešutjeti? Uostalom, je li ovo baš pravo vrijeme da se svijetu kaže kako je Bosiljkina rođena teta Židovka i kako je i blagopočivajuća madame Elene Levy Kamauf, njezina gospođa majka, ustvari bila polužidovka? Ne bi to gospodinu Stinčiću bio problem, on je svjetski čovjek, godinama je nastupao sa židovskim glazbenicima, pa i pokojni gospodin Stein- Baruch, Maksimov impresario iz najboljih dana karijere, prije te nezgode s rođenjem sina i njegovom iznenadnom smrću, bio je Židov, i to fanatičan Židov koji bi na šabat sve četiri digao u zrak, pa zato ni Maksim nije nastupao petkom navečer, ali zar je baš sad pravo vrijeme da se ljudima sve to ispriča? Na kraju krajeva, ljudi bi to mogli doživjeti kao provokaciju, kao neku vrstu političkog opredjeljenja, kada bi, eto, upravo danas, kada se u Europi rađa novi poredak, u kojem bi i Hrvati trebali naći svoje mjesto, Bosiljka obznanila cijelome Glazbenom zavodu da joj je mama bila Židovka, i da je, eto, tim povodom, vrata svoje vile odlučila otvoriti nekakvim austrijskim Židovima.
Ali nije to nipošto sve. Kako Maksimilijan i Bosiljka mogu do kraja vjerovati u Joškinu diskreciju? Stara Židovka će, to je sigurno, već zbog sebe same i svojega života, čuvati porodičnu tajnu. Teta Ružica dobro zna što bi se s njom i njezinim djetetom događalo da su ostali u Grazu, da ih Stinčići nisu tako velikodušno spašavali, ali kako biti siguran da maloumna Doroteja nekome neće ispripovijedati istinu o podrijetlu Joške Hercla? Tko će vjerovati mentalno defektnoj djevojčuri? U svemu drugom nitko, ali u ovo će povjerovati svi. Poslije je dovoljno da se otvori grobnica pod arkadama, i uvjeri se da je maleni bijeli sanduk prazan, tojest da je unutra vreća dopola napunjena zemljom, i da Josipa Stinčića, “za kojim vječno tuguju tatek Maksimilijan i mamica Bosiljka, moleći se usrdno dragome Bogu i Blaženoj Djevici, u vjeri da je njihov sin jedinac sada među angelima”, u toj grobnici nema. A ako ga unutra nema, tada je, možda, istina ono što govori maloumna djevojčura.
I u tom trenutku, Zagrepčani će, polako, u nakaznoj fizionomiji pogurenoga židovskog mladića, koji ima tik da svojom palacavom jezičinom dodiruje vrh nosa, prepoznavati lica dvoje slavnih glazbenika. I to će biti kraj Maksimilijana Stinčića i Bosiljke Kamauf Stinčić, njihovo socijalno i umjetničko samoubojstvo, a da u cijeloj stvari nikakve njihove krivnje nema. Hrvati su mali narod, kao slamka među vihorovima, bez utjecaja na europska povijesna zbivanja, i bez krivnje za nepravdu koja je nad velikim i slavnim njemačkim narodom počinjena mirovnim ugovorom 1918, nemoćni i pred njemačkim pravednim bijesom, i pred židovskom odgovornošću za takav mir, a među malim Hrvatima, još je sitnije i nedužnije to dvoje umjetnika, pače glazbenika, koji na svoja pleća nikako ne mogu preuzeti odgovornost povijesne nužnosti, niti u svoj podrum mogu primiti jednu židovsku obitelj.
Nakon što su 12. ožujka 1938. njemačke trupe provalile na austrijski teritorij i nakon što su time nepostojećima proglašene granice između zemalja u kojima se govorilo istim, njemačkim, jezikom, Maksimilijan Stinčić i njegova žena zapali su u neku vrstu religijske ekstaze. U prvi mah, činilo se, možda, da bi to moglo biti samo trenutno stanje njihovih duša, izazvano ranim dolaskom proljeća, neuroza živaca – kako bi to rekli medicinski diletanti sa stranica Jutarnjeg lista, Obzora i Svijeta – i da će ustreptalosti ubrzo nestati, čim nastupe travanj, svibanj i lipanj, ti mjeseci u Zagrebu naročito lijepi, kada se na smrtno bolesnome agaru kraljevine Jugoslavije najbolje prepoznaje kulturna i civilizacijska različitost te srednjoeuropske metropole, u odnosu na šljivarske i opančarske boje i mirise Šumadije i Balkana.
Ali ekstaza nije minula ni tog proljeća, ni ljeta, nego su i u jesen i zimu te posljednje europske mirnodopske godine Stinčići jednako naručivali mise zadušnice po svim crkvama u središtu grada, popodneva i večeri provodili na Mirogoju, klečeći pred grobnicom svoga sina jedinca, nesposobni da zaustave tu navalu žalosti, koja se iznenada pojavila tog ranog proljeća i o kojoj su, u iskrenom ganuću, pripovijedala zagrebačka gospoda za stanki na kazališnim i glazbenim matinejama, kada se i inače najtemeljitije pretresa društveni život grada. Događa se tako da roditelji nakon smrti djeteta godinama žive u šoku, nemoćni da pojme što im se dogodilo. Gubitak koji su doživjeli nadilazi mjerila svakoga drugog životnog gubitka, onoga što čovjek može shvatiti, zamisliti i podnijeti. To što nije moguće zamisliti, nije moguće ni podnijeti.
Mudrovala su tako zagrebačka gospoda, sablaznuta nad tim svakovečernjim mirogojskim prizorom roditelja koji kleče i mole se Bogu, dok se oko njih širi barica suza, natapa im koljena, vlaži hladni brački kamen i pod njim u blato pretvara suhu grobljansku zemlju, zasićenu već nebrojenim smrtima. Ako je do proljeća 1938. još i postojala nada u povratak prvoga velikog zagrebačkog i hrvatskog pijanista Maksimilijana Stinčića, čija je karijera naglo zamrla iz razloga koji su javnosti uglavnom nepoznati, nakon sezone očaja i žalovanja Zagrebu je postalo jasno da je s njegovim glasoviranjem definitivno gotovo i da je, kao što to u nas često biva, Stinčićeva fiziologija nadživjela umjetnika u njemu.
Nakon Anschlussa i odvođenja tete Ružice i velike Doroteje, Joški Herclu roditelji se više nisu javljali. Pisama iz Zagreba, koja su ranije stizala u mjesečnom ritmu, više nije bilo, niti su teklići donosili pakete i novac, i ostavljali pošiljke u kafeu Emanuel, kod gazde Hansija, Zagrepčanina iz Kustošije. Jednom je uspio ući u poštanski ured, iako je Židovima bilo zabranjeno ulaziti u poštu, i izmoliti poštanskog službenika da mu pozove zagrebački broj 47-39, iako je Židovima bilo zabranjeno telefoniranje, ali kada se s druge strane žice javila mama Bosiljka, na sve što joj je stigao reći, ona je odgovarala: halo, halo, Zagreb ovdje, ne čujem ništa, pogriješili ste broj…
Iako, i da mu se javila, da ga je čula i da je htjela s njim razgovarati, Joška Hercl ne bi znao što da joj kaže i što da od nje traži. Danima je obilazio oko pošte i tražio način da utrči unutra i isprosi od neke dobre duše samo taj jedan telefonski poziv, i dok je to pokušavao, imao je na umu da moli tatu Maksa, slavnoga pijanista, koji je jednom nastupio i pred maršalom Hindenburgom – o čemu svjedoči uokvirena fotografija, koja je u Joškinom ranom djetinjstvu stajala iznad kamina vile na Zelengaju – da urgira kod njemačkih vlasti da oslobode tetu Ružicu i veliku Doroteju, pošto je u pitanju jedna velika greška, nisu njih dvije nikome ništa skrivile, da bi tek kada je došao do telefona shvatio koliko je besmisleno to što pokušava, jer niti bi tata Maks takvo što učinio za njih, niti bi Nijemci poslušali tatu Maksa, e kada bi se najednom razmekšala i uljudila njegova tvrda glazbenička duša.
Dok je vikao u slušalicu, a mama Bosiljka ga nije čula, Joška Hercl je prvi put osjetio grizodušje. On je bio kriv, nikakvi esesovci, nikakav Hitler, za stradanje ta dva njemu najbliža ljudska bića: njegove sestrice Doroteje i tete Ružice. Bio je kriv zato što nije imao sluha, zato što je bio tako nemuzikalan, jer da nije tako, da njegove uši imalo haju za glazbu, da mu je duša u stanju osjetiti tu najveću od svih umjetnosti što ih je stvorio čovjek, ne bi on danas bio Židov, nego vjeran katolik, i pijanist, kao tata Maks, i sam bi spasio tetu Ružicu i veliku Doroteju. Njegova krivnja počinjala je od toga što nije znao pjevati, no bi li i Joški duša otvrdnula od glazbe, kao što je otvrdnula tati Maksu, i bi li onda i Joška dopustio da esesovci odvedu njih dvije, kao što je dopustio tata Maks? O tome je pokušao misliti, ne bi li bio manje kriv, ali uzalud.
Od trenutka kada je shvatio da je on, a ne Hitler, kriv što je ostao jedini živ, dok su svi drugi mrtvi, Joška Hercl je u suštinskom smislu postao Židov.
U kasno ljeto 1954, u septembru, dok još ne ruji lišće po zrinjevačkom parku, nekoliko stotina metara od vlaka koji stoji i ne miče se s glavnoga kolodvora, priča koju sluša Rudolf Stubler, i u kojoj se iznenada javlja osjećaj židovske krivnje zbog vlastitoga stradanja, još uvijek nije postala opće mjesto europske kulture i osjećajnosti. Tek desetljećima kasnije, nakon Rudijeve smrti u prosincu 1976, trivijalizirat će se i Joškina sudbina, pa će židovski kompleksi samomržnje i krivnje za holokaust na takav način preplaviti javnost i sve svjetske knjižnice, da će i priča Joške Hercla postati nemoguća.
Ali tad nas se ona više neće ni ticati, jer neće biti onoga koji je tu priču ispričao toliko puta, neće biti nas koji smo je slušali, niti će biti Stublera, koji su se prema toj Rudijevoj priči orijentirali, kao prema putokazu u magli nasred jahorinske skijaške staze, što smo ga ugledali kada smo već pomislili da ćemo se smrznuti u magli i da će takva biti naša smrt.
Kada je postao svjestan svoje krivnje, Joška Hercl dostigao je savršenstvo u žongliranju palidrvcima. Otvorenih ili zatvorenih očiju, zapaljene i nezapaljene žigice bacao je u zrak, dočekivao ih je vrhovima prstiju i vraćao natrag, u vis, onoliko dugo koliko bi mu se prohtjelo ili koliko je trebalo da se palidrvca pretvore u dim. Na svijetu više nije postojalo ništa, ničega nije bilo ni u Joškinoj duši, što bi se ispriječilo između njega i žigica koje su padale po njegovim jagodicama, i zatim se dizale u zrak, nije bio zemljine gravitacije ni straha od promašaja, nije više bilo ni svijesti da još nikada otkad postoji čovječanstvo i otkada je čovjek izumio žigice nije bilo takvoga žonglera palidrvcima. Bio je od takvih pomisli slobodan jer nije, otkada postoji čovječanstvo a čovjek osjeća svoju krivnju, bilo nekoga tko je kriv kao što je on, Joška Hercl kriv za stradanje tete Ružice i sestrice Doroteje, i svih Židova iz Graza koji su otišli zajedno s njima. Joška je kriv jer je ostao posljednji, a od te krivnje, veće ne može biti. Ako bi o tome mislio, sigurno bi poludio. Pa onda ne misli, a žongler kada ne misli, tada je dostigao savršenstvo.
U petak, 1. rujna 1939, onoga dana kada su njemačke trupe provalile preko poljske granice i kada je prema kasnijim saznanjima i školskim bukvarima započeo Drugi svjetski rat, na Mirogoju je, podno arkada i grobnice skladatelja i orguljaša Antuna Svetolika Stančića, održan koncert njegova sina Maksimilijana, slavnoga hrvatskog i europskog pijanista, koji se davno povukao sa svjetskih pozornica, ali je nastupio u spomen na svoga nikad prežaljenog sina jedinca Josipa.
Dan ranije, u četvrtak, na kamionu je iz Glazbenog zavoda dovožen polukoncertni glasovir, koji su zatim istovarivala i u groblje unosila petorica pojačih ličkih Srba, unajmljenih na ranžirnome kolodvoru. Instrument su do sutradan popodne u pet, za kada je bio najavljen koncert, čuvali studenti profesorice Bose Kamaufove: Irfan Ibrahimkadić iz Banje Luke, te dvojica Zagrepčana Josip Pepi Mrak i Đorđe Steiner.
Predvečer se iznenada naoblačilo, sa Sljemena su se nad grad navukli teški i mokri, sivocrni oblaci, počelo je sijevati, gore iza brda, i činilo se da će svakoga trenutka pljusnuti kiša. Ovaj događaj izvanredno je dobro opisan u knjizi “Prisjećaji jednoga muzikaša” Irfana Ibrahimkadića, objavljenoj u izdanju Knjižnice Hrvatske revije München-Barcelona, 1981. godine. Joška Hercl nije ga 1954. mogao ovako podrobno opisivati Rudiju, jer je znao samo ono što mu je netko u Zagrebu, nakon rata, usput ispričao i što je zatim pročitao u knjizi uvezanih brojeva Obzora za rujan 1939, kod prijatelja koji je radio kao slovoslagar u Vjesniku, ali mi u svome lamentu nad jednom putnom epizodom iz života Rudolfa Stublera ne možemo odoljeti da u priču ne udjenemo ono što smo o pijanističkom nastupu Maksimilijana Stinčića pročitali u “Prisjećajima jednog muzikaša”, nakon što Rudija, a vjerojatno ni Joška Hercla, više nije bilo živih.
No, vratimo se u to predvečerje i noć s trideset i prvog kolovoza na prvi rujna 1939, opisane onako kako ih je doživio Ibrahimkadić u dugom i inspirativnom poglavlju “Koncert za kišu i glasovir”.
Dakle, kada su se navukli oblaci, i već su po crnome furniru pljusnule dvije-tri krupne nebesne kapi, Pepi Mrak, koji je od sve trojice bio najmlađi, ali i najpoduzetniji, sjurio se prema prvim vilama uz mirogojsku cestu, da traži nešto čime bi pokrili glasovir.
Vratio se s dva vojnička šatorska krila, dio ratne časničke opreme, koja mu je ljubazno pozajmio pukovnik Simović, zamjenik zapovjednika grada, Srbin iz Beograda. (Ovu činjenicu Ibrahimkadić u svom djelu navodi hineći da nema nacionalnih predrasuda, da je Europejac premda je kremeni Hrvat…)
Pokrili su glasovir, ali su znali da od toga neće biti koristi bude li oluje ili one prave velike kiše. Zato je Pepi Mrak otišao do Glazbenog zavoda, ali tamo više nije bilo nikoga, pa je kucao na vrata dirigentu Borisu Papandopulu, i na kraju, sav očajan, išao na Zelengaj, do Stinčićevih, i tamo mu je konačno netko otvorio. Profesorica Bosa Kamaufova – tako su je, naime, zvali njezini studenti, a tako ju na više mjesta u knjizi imenuje i Ibrahimkadić, ne navodeći nijednom njezino cijelo ime i prezime – smirila je svoga uplakanog studenta, rekavši mu da njih trojica nikako ne mogu biti krivi ako kiša uništi glasovir. Jest, glasovir je skup, osobni je dar princa Pavla Glazbenom zavodu, i teško da ćemo skoro imati novaca za novi instrument za vježbu – eventualno za pianino – ali što god se dogodilo, studenti koji su se dobrovoljno javili da preko noći na Mirogoju čuvaju glasovir, nikako ne mogu biti odgovorni za meteorološke prilike.
Ali to ne znači da i ona nije bila uznemirena.
Maksimilijana Stinčića, naravno, nije bilo kod kuće. Vjerojatno je bio u nekoj krčmi, s društvom, pio je rakiju i žderao lanjske čvarke sa lukom, i bit će da nije ni primjećivao da se naoblačilo. A ako je, slučajno, i pomislio da će kiša, sigurno mu nije na um pao klavir na Mirogoju.
Dok se sve to događalo, i dok su Ibrahimkadić i Steiner čekali Pepija Mraka da se vrati iz grada s nekim tko bi im pomogao, već se nad grobljem spustila noć, i dalje je sa svih strana sijevalo, od turopoljskih ravnica čula se grmljavina, sa sve četiri strane svijeta je, činilo se, pljuštala kiša, samo nije tu, nad crnim glasovirom mirogojskoga groblja.
Događa se to i danas, da kiša pada u Novom Zagrebu, u Dubravi i na Črnomercu, a da je na Jelačić placu suho, ali malo tko to primijeti, jer kome bi bilo toliko važno hoće li kiša, kad svi imamo krov nad glavom ili kišobran pri ruci. O čudu se govori samo ako vam se glasovir nađe pod golim nebom ili ako naumite zamijeniti crepove na kući. Tada priča postaje velika, ili sjećanje postaje veliko i naraste do pedesetak stranica “Koncerta za kišu i glasovir”, tog neočekivanog proznog komada beznačajnoga hrvatskog glazbenika, koji je karijeru provodio, uglavnom, svirajući po buenosajreskim noćnim klubovima i na proslavama Desetog travnja. Ibrahimkadić će tokom rata biti žestok ustaša, viši dužnosnik Ustaške mladeži, pa djelatni vojni časnik – krajem 1944. preuzima nekakvu dužnost u logoru Jasenovac – što će ga sve kvalificirati za potjernicu za ratne zločine, koja će za njime biti izdana 1946. u Beogradu, ali izgleda da mu se u životu nije dogodilo ništa što bi ga tako intenzivno obilježilo kao ta noć s trideset prvog kolovoza na prvi rujna 1939, kada je s dvojicom studentskih drugova čuvao klavir, na kojemu će sutradan Maksimilijan Stinčić muzicirati sinu jedincu. Kao da je sve drugo u njegovu životu bilo laž, kao da se lažima hranio i od njih živio, taj propali muzičar, pijanist ograničenog dara, jer je laž i cijela ta knjiga ironičnoga naslova “Prisjećaji jednog muzikaša”, u kojoj, uglavnom, lamentira nad stradanjima svoga revolucionarnog hrvatskog pokoljenja i na komunističkim zločinima nad hrvatskim narodom, osim tog nevjerojatnog “Koncerta za kišu i glasovir”, duboko doživljenog i sjajno napisanog, u kojemu se prepoznaje paradoks svakoga neostvarenog ili neprepoznatog spisateljskog dara: tada je pisao o nečemu što ga se doista ticalo, tada i više nikad.
Ibrahimkadić je, kao i dvojica njegovih drugova, bio prestravljen da će biti izbačen s Muzičke akademije i sa svih škola u Kraljevini Jugoslaviji, ukoliko dopuste da im pokisne glasovir. I taj strah, sitan dječji, bio je motiv dovoljno jak da napiše prozu čije veličine i snage Irfan Ibrahimkadić svakako nije mogao biti svjestan. Pritom, on je znao samo dio priče – koji će Rudiju, u vlaku koji stoji na Glavnome kolodvoru, ostati nepoznat, jer ga tada nije znao, niti će ga ikada saznati, Joška Hercl, Rudijev suputnik iz kupea – dok će drugi dio pripadati žongleru palidrvcima i njegovoj životnoj priči.
Dva dijela iste priče nisu se, koliko nam je poznato, do ovoga trenutka spojila.
Ono što Irfan Ibrahimkadić nije znao, niti će kada naići prilika da sazna, jest to da je u grobnici staroga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića bio samo još jedan mrtvački sanduk. Malen, dječji, s vrećom zemlje iz zelengajskog vrta, umjesto neprežaljenog sina jedinca. Tom praznom sanduku i vreći zemlje Maksimilijan Stinčić je naumio koncertirati, izloživši time vrijedan instrument svoj pogubi vremenskih prilika.
Tko zna bi li se što promijenilo u duši i u životu Irfana Ibrahimkadića da je znao ono što Joška Hercl zna. Bi li on bio ravnodušan prema iskustvima i saznanju jednoga Židova? Te noći, dok su njemačke trupe gazile prve kilometre Poljske, prije nego što će ranim jutrom Radio London o tome sročiti vijest, trojica studenata klavirskoga odsjeka zagrebačke Muzičke akademije zurili su u mračno nebo nad Zagrebom, na kojemu se nije raspoznavala ni jedna jedina zvijezda. Cijele večeri i noći bilo je oblačno, kao da će se svakoga časa podići oluja, sijevalo je, grmjelo i pale bi opet dvije-tri krupne kapi, tek da upozore ili da razbude u njima strah, da bi jutro osvanulo bistro, kao da je netko krpom prebrisao zamagljeno staklo prozora. Gdje su nestali svi ti oblaci, gdje se ispadala sva ta kiša, svoj trojici to nije bilo jasno. Skinuli su šatorska krila s glasovira, otkrili su ga, i ubrzo potom iznova pokrili, sad da ga sunce ne ošteti.
O njihovoj strepnji pred pljuskom, o tome što su cijele noći razgovarali, i kako mu se Đorđe Steiner povjerio zašto ne može nastaviti studije u Salzburgu (zbog židovskoga podrijetla), i kako su, negdje već oko četiri, nakon što su se pijevci već dobrano iskukurikali, razgovarali o čovjekovom junaštvu i o smrti, i o tome za što bi koji, za kakve ideale, za oca, majku, kćer, prijatelja, bio spreman položiti svoj mladi život, i kako je Josip Pepi Mrak kazao da bi on umro za umjetnost, Irfan Ibrahimkadić da bi dao život za narodnu slobodu, a Đorđe Steiner nije se mogao sjetiti za što bi umirao, o svemu tome čitamo u “Koncertu za kišu i glasovir”.
Đorđe Steiner bio je smrtno uplašen, a uplašen čovjek teško se dosjeća ideala koji bi bili veći od njegova straha.
Ibrahimkadić, začudo korektnom frazom, iako bez pravoga emocionalnog angažmana, spominje da je Steiner 1942. pogubljen u Jasenovcu. Bio je talentiran pijanist, svakako najdarovitiji od sve trojice, nije bio komunist, niti ga je, osim glazbe, zanimalo išta drugo. O Steinerovim koncertnim aktivnostima – nastupao je više puta kao mladi solist u Glazbenom zavodu, tokom 1940. održao je Chopinove tematske večeri u Osijeku, Novom Sadu, Sarajevu i Beogradu, a posljednji koncert imao je 3. travnja 1941, na beogradskome Kolarcu, također u cijelosti posvećen Chopinu – pisao je, vrlo podrobno, Emanuel Saks, u elaboratu s prijedlogom da se jedna zagrebačka ulica nazove Steinerovim imenom. Prijedlog nije prihvaćen, ali je Saksov tekst, odštampan pisaćim strojem, u rahlom proredu, na šesnaest uvezanih stranica, ostao sačuvan u Hrvatskome državnom arhivu. Taj dokument sadrži i jedini Steinerov životopis, iz kojega proizlazi da je, osim pijanista, u Jasenovcu i Auschwitzu stradala i cijela njegova obitelj, nije preživio nitko. Strah Đorđa Štajnera bio je razložan, a njegova smrt potpuna.
Rat je Pepija Mraka omeo u studiju glazbe. Ali da nije bilo rata, omelo bi ga nešto drugo. Dobar, drag i uslužan, ali lišen svake kreativne i duhovne imaginacije, bez koje nema umjetnosti, čak ni reproduktivne, Pepi je bio vedar i jednostavan čovjek. Tko god ga je poznavao s akademije, ili ga je upamtio iz ratnih vremena, kada se okolo skrivao izbjegavajući vojačenje, da bi 1944, prije igrom slučaja nego vlastitom odlukom, završio u partizanima, učinio bi neku šalu ili doskočicu s Pepijevim prezimenom. Zbilja, ničega u njemu nije bilo mračnog, nimalo melankolije, tamnih tonova i raspoloženja, ničega što bi toj osunčanoj duši činilo kontrast i kontekst nije bilo u Josipu Pepiju Mraku. “Pijanist takvoga temperamenta i takve duše mogao bi nastupati samo u cirkusu, kao pratnja slonu koji hoda na lopti i psu koji vozi bicikl, ali što s njim kad mi nemamo svoga originalnog, socijalističkog cirkusa!”, cinično je o Papiju govorio jedan njegov bivši profesor s akademije.
S partizanima se zatekao u tek oslobođenom Beogradu, gdje je završio u propagandnome odjelu Agitpropa, sudjelovao je u osnivanju Tanjuga, bio je urednik kulturne rubrike u Borbi, da bi ga malo zatim nestalo. Čak je i u optimističnoj atmosferi agitpropa i socijalističke propagande monolit Pepijeve vedrine djelovao malo pretjerano. Za razliku od drugih pravovjernika, pa i samoga Radovana Zogovića, u čijem je držanju bilo nečega teškog i turobnog, jer teško je i doista turobno u svakome trenutku, budan i u snu, vjerovati i vjeru širiti na druge, Pepi Mrak bio je vedar, lagan kao leptir. Druge je to moralo živcirati ili, što je gore, demotivirati ih u njihovim pregnućima. Umjesto da u ljudima budi elan i entuzijazam, Pepijeva narav djelovala je suprotno.
I tako je – saznat će se, pedesetak godina kasnije, iz svjedočanstava bivših komunističkih uznika i zatočenika – Josip Mrak prekomandovan u sektor državne bezbjednosti. Radio je u Beogradu, pa u Zagrebu, u zloglasnoj Petrinjskoj ulici, bilo ga je na Golom otoku, u Sarajevu i Tuzli, da bi karijeru završio osamdesetih godina, u Prištini, gdje je isljeđivao sudionike kosovske kontrarevolucije, albanske iredentiste i teroriste. Tiho je 1987. umirovljen, vratio se u Zagreb, a negdje u blizini Samobora imao je kućicu s velikim vrtom, punim ruža, o kojima se sam brinuo, uzgajao ih i nabavljao sa svih strana svijeta. Već skoro osamdesetogodišnjak, Josip Pepi Mrak objavio je 1997, u izdanju Matice hrvatske, “Leksikon ruža”, sa sedamsto pedeset natuknica, o isto toliko vrsta ruža. Svaku je, osim jedne burmanske i sedam ruža uzgojenih u Sjevernoj Koreji, Pepi imao u svome vrtu, i fotografirao ju je za svoj leksikon. Na promociji knjige, koja je održana u Hrvatskome novinarskom domu 10. travnja 1997. nazočili su brojni politički i kulturni uglednici, predsjednik Republike Tuđman, ministar obrane Šušak, pisci Šegedin i Majstorović, a stari je gospodin bio tako ganut da nije mogao govoriti. Suze su mu tekle same.
Prvoga dana 2011. godine, u dubokoj starosti, umro je u bolnici Rebro hrvatski florist, jedan od najvećih svjetskih stručnjaka za ruže, autor “Leksikona ruža”, koji je preveden na sedamnaest jezika, gospodin Josip Mrak. Ispraćaju na mirogojskom krematoriju nazočilo je mnoštvo, a telegrame sućuti obitelji pokojnika uputili su predsjednik Republike, premijer i ministar kulture. Kamo su njihovi brzojavi poslani, tko ih je primio i pročitao, ostat će nerazjašnjeno, jer se Pepi Mrak nije ženio, a od bližeg je roda imao samo brata blizanca, Stjepana, koji je umro još početkom sedamdesetih, u emigraciji u Torontu.
Vedra narav i lakoća Josipa Mraka dobra su tema hrvatskoga društvenog romana, koji će, na žalost, kao i toliki drugi romani koje prigodno spominjemo, ostati nenapisan, ali nećemo o tome, ionako smo predaleko otišli od priče o putovanju Rudolfa Stublera u Berlin i o njegovome susretu sa žonglerom palidrvcima Joškom Herclom, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru, kasnoga ljeta 1954.
No, ako smo, mimo Rudijevih i Joškinih saznanja, već rekonstruirali sudbine dvojice studenata koji su preko noći, s trideset prvoga kolovoza na prvi rujan 1939, čuvali glasovir na kojemu će zasvirati Maksimilijan Stinčić, dužni smo reći i što je bilo s trećim i najpoznatijim među njima.
Irfan Ibrahimkadić umro je od komplikacija izazvanih operacijom appendixa, u rano proljeće 1990, ne dočekavši samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu, o kojoj je snivao i na čijem je stvaranju ustrajno djelovao od trenutka kada je u proljeće 1945. u poglavnikovoj pratnji napuštao Zagreb. Drugi su se umorili, drugi su rezignirali, odustali, propili se, s uma sišli, ali on je vrijedno ustrajavao, vjerovao i “Allahu se za Hrvatsku molio”, kako je to, u javno objavljenom pismu obitelji, u povodu Irfanove smrti iskazao akademik Dalibor Brozović. Prvotni interes za Ibrahimkadićevom biografijom i njegovim literarnim djelom brzo je, međutim, minuo u vrijeme hrvatsko-muslimanskoga rata u Bosni i Hercegovini. Izuzetkom je bio trud književnoga historičara i esejista Branimira Donata, koji je u to vrijeme, u proljeće 1993. za tisak priredio i uredništvu Nakladnog zavoda Matice hrvatske predao knjigu Irfana Ibrahimkadića “Noć mirogojska”, koja je, dijelom, predstavljala “Koncert za kišu i glasovir”, jedino literarno vrijedno poglavlje iz njegovih memoara, uz zanimljiv poduži dokumentarni dodatak Ibrahimkadićeva dnevnika iz svibnja i lipnja 1945. Knjiga, međutim, nije izašla ni te, ni sljedeće godine, a ni 1995, kada su odnosi s bosanskim muslimanima već odavna bili sređeni. O razlozima se da nagađati, ali kako rečeni nakladnik odavno ne postoji, a Branimira Donata više nema među živima, priča o knjizi “Noć mirogojska” neće biti ispričana. Tek to da je Donat 2005, u svojoj privatnoj izdavačkoj kući Dora Krupićeva, objavio knjižicu “Koncert za kišu i glasovir”. Od dnevnika iz 1945. odustao je, vjerojatno zbog nedostatka novca za tisak.
Sad krenimo polako nazad, u kupe u kojemu još uvijek Joška prepričava Rudiju svoj život.
Ali prije toga ćemo, da bi priča bila cijela, pogledati što se u Zagrebu, na Mirogoju, događalo u petak, 1. rujna 1939, dok se cijela Europa tresla pod čizmama njemačkih vojnika koji su marširali kroz Poljsku.
Vrijeme se sasvim razbistrilo, na nebu nije bilo nijednoga oblačka, samo je sa sljemenskih strana pirio vjetrić, lagahni ljetni sjeverac, koji je raznosio mirise cvijeća, sagorjeloga stijenja, voska i stearina, kako je i najprikladnije na tom najljepšem, reprezentativnom zagrebačkom groblju, na kojemu se desetljećima pokojnici susreću i mimoilaze kao na promenadi, siromašni sa siromašnima, bogati s bogatima, onako kako su se susretali i dok su bili živi. Oko grobnice hrvatskoga orguljaša i crkvenoga skladatelja Antuna Svetolika Stinčića u širokome poluluku okupilo se nekoliko stotina Zagrepčana – događaju se moglo nazočiti samo uz predočenje pozivnice, koju su zajednički potpisivali “otac Maksimilijan i majka Bosiljka, u iščekivanju da se sa svojim neprežaljenim sinom ponovo susretnu pred licem Gospodinovim” – bilo ih je koji su se posve neprilično verali po okolnim grobnicama, “samo da bi vidjeli i čuli maestra Maksa Stinčića kako, prebirući po dirkama J. S. Bacha, Mozarta, Beethovena, žali svoga anđela jedinka”.
Ovaj događaj se u zagrebačkoj kulturnoj povijesti, ili u povijesti svakodnevice – što bi bio pristojniji naziv za povijest zagrebačkoga društvenog trača – spominje na različite, u smislu i sadržaju krajnje suprotstavljene načine. O samom koncertu nisu izvijestili ni Jutarnji list, ni Obzor, niti su o njemu pisali tadašnji glazbeni kroničari i kritičari. Nastup Maksimilijana Stinčića, pokazat će se – posljednji u životu, ne spominje se niti u jednom pregledu historije hrvatske glazbe, premda je uslijedio nakon dugogodišnje izvođačke stanke i premda je ovakvim događajima, pomaknutim i bizarnim, začinjena svaka bolja europska glazbena historija. Razlog prešućivanju da se naslutiti: Maksimilijan Stinčić, “dok su mu se teške suze očinjske spuštale niz lice i kapale po dirkama, po kojima su virtuozno prebirali njegovi prsti”, svirao je užasno. Svirao je tako da su svi ovaj događaj htjeli što prije zaboraviti, jer to nije bila samo njegova sramota, nego i sramota svih koji su se njegovome ljubaznom pozivu odazvali, svih koji su ikada hvalili njegovu izvanserijsku glasoviračku vještinu. Konačno, Stinčić se vazda spominjao, uz Ivana Meštrovića, Krležu ili maestra Matačića, kao jedna od nedvojbenih hrvatskih veličina, potvrda kulturne i narodne samosvojnosti Hrvata, pa bi zla kritika na njegov račun mogla značiti podrivanje onoga što je zajedničko, svima svojstveno, onoga što je, u najkraćemu, domoljubno.
Miroslav Krleža se rubno, u razgovorima sa Čengićem i u dvije-tri aluzije u svojim dnevnicima (“ah, ta mirogojska delikatnost prstohvata Maksimilijana Maksima Maksa Stinčića, u kojoj se umjetničke istine nađe koliko i u Von Ribbentropovim argumentima kontra Poljske”) dohvatio ovoga događaja, ali nije tog petka bio na Mirogoju. Nitko ga ne bi pozvao, niti bi on na takvo što došao, iako ga je, ruku na srce, nosila znatiželja. Napokon, Bosa Kamaufova i Maksim Stinčić bili su lica iz njegovih dramskih komada i proza, sretao ih je, nervirali su ga, ali ih je, mimo fikcije i izvan kazališnih scena, ustrajno izbjegavao. Ili su oni izbjegavali njega. Jer Zagreb je, sve do dolaska maršala Tita i srpskih partizanskih odreda, željnih osvete, koji su s istočnih strana nagrnuli u grad, više bio grad Bose Kamaufove, klimakterične ekspertkinje za prstohvate i solfeđo, koja je o glazbi znala sve i u glazbu se istodobno razumjela kao Mara u krivi kurac, i hrvatskoga glasoviračnog genija, njezinoga dok-ih-smrt-ne-rastavi druga Maksimilijana Stinčića, nego njegov, Krležin. Bili su potrebni srpski topovi – komunistički ili rojalistički, e to je, bogme, svejedno – da Miroslav Krleža konačno dobije na važnosti i postane neprijeporna hrvatska kulturna veličina. Krleža je, budimo pošteni, priznajmo tu muku endemskim ustašoidima, za Hrvate bio srpski okupatorski pisac. On je bio živi spomenik hrvatskoga poniženja, zaslužene kazne za Jasenovac, Jadovno i Glinsku crkvu, i to je ostao dok god je u Hrvatskoj bilo onih koji bi mogli razumjeti njegovo pisanije. Kada su takvi izumrli, za sve hrvatske mudrace i inteligente koji Krležu nikada nisu čitali, on će postati veliki nacionalni pisac. Medvjed brundo hrvatske književnosti, autentičan kao čokolada s rižom, lagan i paperjast kao čokolada s rižom…
Rudi Krležu nije čitao. Plašio ga se kao strogog profesora. Osjećao je, premda to nije znao, da je Miroslav Krleža bio otrov za onaj Zagreb na koji je Rudi gledao s visina bosanskoga provincijalca s dobrih deset godina bečkih i gracerskih studija.
Za razliku od Krleže, njegov kritičar i supolemičar iz mladih dana, veliki zagrebački i hrvatski kroničar, feljtonist i ubogi liberal Josip Horvat, našao se 1. rujna 1939. na mirogojskome glasovirskom recitalu Maksimilijana Stinčića. Taj neobični događaj, istina, opisuje retroaktivno, sjećajući ga se u zimu 1942. na 1943, dok se na istoku spremao debakl kod Staljingrada, u Zagrebu je vladala nestašica svega i svačega, Pavelić je uz njemačko asistiranje čistio posljednje Židove iz grada, a redarstvo što ga je ustrojio i idejno osposobio vojskovođin sin Dido Kvaternik ranim je jutrom dolazilo po masone i komunističke sumnjivce, da ih se ispita i sprovede u Jasenovac. Horvat je strepio da će i po njega doći, ponižen i sabran pripremao se za to mjesecima, opsesivno tragajući, uglavnom po vlastitoj duši, iz čega se izleglo sve to zlo. Horvatov svijet bio je tada u obliku jednoga golemog jajeta, tako da i njegova knjiga “Preživjeti u Zagrebu” ima formu jajeta. U njoj, u tom sjećanju iz 1942. na 1943. Horvat vedro, pomalo nostalgično, pripovijeda o mirogojskom recitalu. Ni on, tvrdi, nije poštom primio pozivnicu, iako je, za razliku od Krleže, bio na neki način blizak Maksu Stinčiću i Bosi Kamaufovoj. Zapravo, njih dvoje imali su potrebu da budu bliski njemu: imponirao im je kao društveni i kulturni kritičar, pisac biografskih romana o mnogim znamenitim Hrvatima, prvorazredni žurnalist, koji nije imao potrebu za skandalima, a za kojega se po gradu pripovijedalo da je – mason. Njih dvoje su se grozili masona, vjerovali su na riječ biskupu Alojziju da su masoni đavolji poslanici na zemlji, neprijatelji kršćana i Hrvata, ali kada bi se za nekoga pričalo da je mason, a u to vrijeme, krajem tridesetih, nakon kratkotrajne vladavine Milana Stojadinovića i njegovoga pokušaja da bude jugoslavenski duče, postalo je vrlo moderno za poznate ljude govoriti da su masoni, Maksim i Bosa osjetili bi neko uzbuđenje, naslutili bi zabranjenu avanturu, poželjeli bi pogledati u oči masona, upoznati se s njime, sjediti uz njega, rame uz rame, na koncertu u Glazbenom zavodu i maštati o masonstvu kao o zaraznoj bolesti društva, koja se prenosi pohođenjem koncerata i kazališnih predstava ili čitanjem knjiga koje su već pročitali masoni. Osim toga, Josip Horvat bio je liberal, govorkalo se i to da je engleski čovjek, a Englezi su, koliko god podli i nadmeni, za njih dvoje predstavljali neku višu rasu, prema kojoj treba biti udvoran, ponekad i ponizan. Uostalom, nikada ne možemo biti do kraja sigurni da će Njemačka prevladati, da će u ovom i svakom sljedećem ratu pobijediti, jer može biti, nikako to nije isključeno, da Gordi Albion nadgornja i nadbije, kao što to neočekivano biva u nekom gombačkom srazu. A rat što je, vjerovali su oni, negoli ponešto krvavija utakmica, rat je gombalaštvo, i ne pobjeđuju baš uvijek oni koji se čine jačim, većim i moćnijim.
No, unatoč svemu tome, eto, Josipu Horvatu nisu poslali pozivnicu. U epizodi iz kronike “Preživjeti u Zagrebu” Horvat ne zdvaja nad time, uopće mu i ne pada na um da je trebao biti pozvan na takav javni događaj, nije on do kraja svjestan ni svoga položaja u malograđanskome Zagrebu, niti je u stanju da sebe vidi očima Bose Kamaufove i Maksimilijana Stinčića. Osim toga, on ne zna ono što bi u cijeloj priči moglo biti važno: grobnica je prazna, u bijelom dječjem kovčegu samo je vreća zemlje, i nigdje sina jedinca. Možda su u Horvatovu pronicavost vjerovali toliko da ih je bilo strah da će razotkriti njihovu strašnu roditeljsku tajnu. (Doista, u Zagrebu toga vremena samo bi još Josipu Horvatu mimo Krleže moglo na um pasti da su Stinčićevi pokopali živoga jedinca, samo da sakriju tu sramotu da se rodio – nemuzikalan.)
Opisuje on kako se tog dana zatekao na Mirogoju: gospodinu Miroslavu Albiniju, koji se početkom tridesetih odselio u Latinsku Ameriku, gdje trguje kavom, prvoga rujna tužna je godišnjica majčine smrti. Kada je odlazio iz Zagreba, Albini je prijatelju ostavio u amanet da svake godine, ako je u Zagrebu, obiđe njezinu grobnicu, položi gladiole, zapali voštanicu… Koliko je pritom Albini bio ozbiljan, to Horvat ne zna. Obećanje je bilo olako dato, bez previše razmišljanja i bez stvarnoga uvjerenja da će on, doista, svakoga prvog rujna odlaziti na grob Albinijevih. No, kako to već ponekad biva, pogodilo se tako da se sljedeće godine, prvoga dana mjeseca septembra, Josip Horvat sjetio Mireka Albinija, i istog je popodneva zapalio voštanicu kraj uzglavlja njegove pokojne majke. To se zatim iz godine u godinu ponavljalo, odlazak na Mirogoj postalo je Horvatovim privatnim ritualom, tim je danom, prvim rujnom, njemu počinjala jesen, i tako se, sasvim slučajno, dogodilo da je istoga dana, 1939. upriličen važan zagrebački društveni i kulturni događaj, i da mu je Horvat nazočio.
Opisuje on svoju nelagodu pred Stinčićevim koncertiranjem. “Kao da se glasovir u transportu raštimao, kao da su šuplje mramorne kutije gutale zvuk, tek sve je zvučalo jezivo i nekako zlokobno. A najgore jest što je čovjeka od svega toga hvatao smijeh.”
Malo je vjerojatno da se Josip Horvat nasmijao, bio je previše pristojan i sabran čovjek da bi mu se to moglo dogoditi, ali možda je koji smiješak, možda je kakav cerek pobjegao kome od pozvanih, a tko je imao uha da čuje što to i kako Stinčić svira.
I tako je, tim cerekom, u Zagrebu, na groblju, objavljen početak Drugoga svjetskog rata.
Irfan Ibrahimkadić u “Koncertu za kišu i glasovir” nije napisao ni riječi o samome koncertu, niti o vrsnoći Stinčićeve svirke. Tomu je posvećena samo jedna rečenica: “Usred polegle trave, u mirisu bogate truleži i hranljive hrvatske zemlje, pod prstima maestra Maksimilijana Stinčića odjekivala je naša hrvatska tragedija, zajednička, ali i posve privatna.” Tko zna, možda bi netko i iz ovih riječi detektirao negativnu glazbenu kritiku.
Ono što je Joška Hercl mogao Rudiju ispričati o tom koncertu, stalo je u dvijetri oskudne, suspregnute rečenice, u koje je, međutim, bio sabijen sav jad jednoga židovskoga mladića, ali je u tom dijelu priče i stvarni razlog zbog kojega se Rudolf Stubler toliko vezao i opsesionirao Herclovom sudbinom da je do kraja života, u bezbroj različitih verzija, pričao i nadopričavao ono što je čuo tog dugog popodneva, dok je vlak stajao na zagrebačkome glavnom kolodvoru.
Ne bi za njegovu priču bilo dovoljno to što se dvoje slavnih zagrebačkih glazbenika odreklo djeteta, samo zato što se rodilo nemuzikalno. Više od toga, ali još uvijek nedovoljno za upamtiti do kraja života, bilo je da su ga, malo pred Hitlerov pogrom, učinili Židovom. Ono što je priču učinilo konačnom bio je taj koncert, održan na dan kada je u Europi počeo Drugi svjetski rat.
Rudolf Stubler je, kao što smo u više prilika ponovili, i to potvrdili epizodama iz njegova života i iz sjećanja drugih od Stublerove obitelji, bio vjernik. Tako je slučaj htio (ili je tako htio Bog): Stubleri su se dijelili na duboke, istinske, što onda znači i – naivne vjernike, i na uvjerene i potpune bezvjernike. Nikada se među njima nije gubilo razumijevanje, oko Boga nije moglo biti nerazumijevanja, samo što je jednima nebo bilo plavo, a drugima je bilo prazno.
Rudi je, dakle, bio od prvih, i vjerovao je u sve u što treba da vjeruje neko kršćansko i katolično dijete. Tako do kraja života. Osim što je to okupiralo njegovu duhovnu stranu i oslobađalo ga onog bespotrebnog i užasnog straha od ništavila, širilo se i prelijevalo na Rudijev život i sva njegova znanja i uvjerenja. Premda je bio vrlo obrazovan i racionalan, vrlo darovit matematičar, u svim velikim povijesnim i životnim zbivanjima sudio je po nekome svom katekizmu, čistom i naivnom.
Tako mu se, nesvjesno, zavuklo u pamet da je užas Drugoga svjetskog rata nastao iz prevare Maksimilijana Stinčića. Kao u biblijskim pričama: veliko zlo izazvano je opačinom jednoga jedinog čovjeka, možda sitnom u odnosu na vječnost, ali markantnom poput starozavjetnih moralnih prekršaja. Svijet je kažnjen, osjećao je Rudi, zato što je jedan otac sahranio svoga živog sina, a zatim je sabrao narod da gledaju kako mu nad grobom svira Johanna Sebastiana Bacha.
I što je na to mogao Bog, nego da na ljude pošalje veliku nesreću, u kojoj će se dobro razabrati i odijeliti od zla.
Tokom rata, pijanist Maksimilijan Stinčić živio je u Zagrebu, tihim i povučenim životom nekoga tko je rano postao matuh, urušio se i postarao, kao da je od lošega materijala bio načinjen. Rijetko je izlazio iz zelengajske vile, sjedio je u vrtu, pod stoljetnim trešnjinim stablom, gledao u plodove kako zru, slušao cvrkut, i razlikovao ptice po vrsti i porijeklu.
Ovo je židovska sjenica, jadna li joj majka, kako se ružno glasa.
Ovo je kos, nordijska crna ptica, Grieg među pticama.
Ovo je vrabac, eh vrabac, milijuni ljudi ginu u ovome ratu, od Normandije sve do dalekih istočnih mora, kao milijuni vrabaca, da se ne zna ni tko su, ni što su, ni pod čijim su barjakom poginuli…
Slušao je tako ptice, i sam za sebe mudrovao nekada slavni glazbenik Maksimilijan Stinčić, dok je njegova žena, profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić predavala na Muzičkoj akademiji, putovala svakoga mjeseca u Salzburg, išla u Berlin i Rim, jednom bila i u Parizu, gdje je mlade darovite ljude poučavala onoj vrsti glazbene mudrosti koja se u porobljenoj i zaraćenoj Europi najviše cijenila i zbog koje će, nakon 1945, europskim i američkim pozornicama vladati virtuozi u čijem će se tonu čuti nešto što je zlo i bešćutno, ravnodušno prema svakome ljudskom stradanju, i proći će desetljeća prije nego što će se prvi put u nekom velikom interpretatoru Mozartovih i Bachovih djela čuti tragika Auschwitza i Treblinke, proći će dugo vrijeme prije nego što publika potresena krene izlaziti iz koncertnih dvorana, jer je upravo svjedočila nesreći našega vijeka.
Bosa Kamaufova nije bila zla žena. Ona nikada ne bi prijavila Židova koji bi se skrivao po susjedstvu. Radije bi okrenula glavu na drugu stranu. Da je imala drukčijega muža, pomirila bi se Bosa i sa Josipovom nemuzikalnošću. Bila bi ženamučenica, ako bi se to od nje tražilo, ali, eto, nije. Glazba kakvu je ona poučavala bila je upravo takva. Da je povijest bila drukčija, da je Hitler dvadeset i neke u nekoj od minhenskih pivnica dobio kriglom po glavi, nitko u Goldberškim varijacijama ne bi osluškivao odjeke svijeta koji se ruši, ne bi u Chopinovim etidama čuo žalopojke geta. Glazba bi ostala nevina, i profesorica Bosiljka Kamauf Stinčić, ta slavna i ugledna Hrvatica, bila bi – sa stanovišta glazbene i opće povijesti – savršeno nedužna. Njezin tajni sin, mali Židov, anonimno bi živio u Grazu, i nikada ne bi dosegnuo savršenstvo u žongliranju palidrvcima. Ta je vještina, takav artizam, mogla postojati samo u svijetu u kojem je glazba bila osramoćena.
Rudi će to shvatiti čim se vrati na Ilidžu, sa svoga prvog poslijeratnog putovanja u inozemstvo. I to će ga saznanje opčiniti i nagoniti da stalno priča ovu priču, svakome tko bude spreman da ju čuje, svakome koga on bude smatrao dostojnim priče o glazbi.
Tada je to bilo u vlaku koji se i dalje nije pomicao, u kojem, zapravo, kao da i nije bilo putnika nego bi, osim onoga kolodvorskog manekena koji je paradirao peronom i kuckao čekićem po metalnim kotačima, vlakom žurno promicali pozornici u modrosivim uniformama, koji su se mrgodili kao da upravo love neku krupnu zvjerku ili kao da, povremeno je strepio Rudi, čekaju da Joška Hercl dovrši svoju priču, pa da onda odluče kojega će od njih dvojice da hapse. Rudi je tada, iz priče žonglera palidrvcima, počeo shvaćati zašto je glazba odjednom postala tako obična da se u njoj već čula svaka nota i više nije bilo nikakvog čuda. Sjećao se sa žalom posljednjih prijeratnih koncerata, svojih ushita pred manje dobrim pijanistima, beogradskim i zagrebačkim studentima, koji bi nastupali u Sarajevu pred kino predstave, svirajući neke kraće, običnoj publici prijemčivije Mozartove, Chopinove i Lisztove komade. Udarili bi falšni ton, zakazala bi poneka dirka na rashrndanom pijaninu, glasovir ne bi bio ugođen, ništa nije bilo kao što danas jest u zagrebačkome Glazbenom zavodu ili u Narodnom pozorištu u Sarajevu, kada gostuju najveći jugoslavenski i strani glasovirači, osim što su oni nekad svirali s uvjerenjem i u ognjici, svirali su prije nego što su ljudi nestali u krematorijima, u jamama i u zatrpanim vojničkim rovovima, svirali su prije nego što je Hitler onako usput, ne razmišljajući previše o tome, ubio Mozarta i Chopina.
Kako je Joška Hercl preživio rat u Grazu?
Nema ni tu velike priče ni čuda. Nakon što su nekamo nestali svi drugi Židovi, nacisti su izgubili interes za njega. Za njih, kao ni za obične, mirne i stradanjima drugih ljudi nevične susjede, Joška Hercl više nije bio Židov. To je ta ljudska nevolja: za njih više nije bio, a pred sobom i svojom velikom krivnjom, bio je više Židovom nego što je to mogao biti itko drugi, u Grazu, u Austriji, u Europi. Joška Hercl svoju je nesreću vidio tad u vrlo širokom kontekstu. Tako je o njoj volio razmišljati, dok bi od jutra do mraka, iz proste zabave, ili da ne digne ruku na sebe i ne ubije se, žonglirao palidrvcima.
U zimu i proljeće 1944. sve se počelo raspadati, kuće su trunule kao da su sagrađene od krumpira, asfalt se gulio s ulica, i izbijali su loše temeljeni i blatnjavi seoski drumovi, koji su se, zatim, dalje raspadali i trunuli, pretvarajući se u živo blato, koje je prijetilo da proguta taj nekoć mirni i skladni austrijski gradić.
Dok je Joška Hercl to pričao, Rudi je širio oči u nevjerici. On je dobro poznavao Graz, studirao je tamo politehniku, studirao je dugo, sve dok mu otac nije naredio neka se vrati kući, i dobro je upoznao Graz, nakon Beča to je bio grad koji je najbolje znao, mnogo bolje i od Zagreba i od Sarajeva, i bilo mu je čudo da se sve dogodilo baš tako kako Joška priča, da su se kuće i ljudi počeli raspadati i trunuti, nestajati u smeđoj zemljanoj magmi, ljepljivoj od smrada – “evo, i sad taj miris imam u nosnicama!”, vikao je Joška Hercl i hvatao se za grlo – i sve se to događalo prije nego što je Britancima i Amerikancima na um palo da bombardiraju Graz. Odustali su kada su vidjeli što je ostalo od grada.
Možda nije želio da i sam završi u toj općoj truleži, ili je, ipak, bježao od svoje židovske krivnje, tek u rano proljeće te godine, Joška se odlučio na nečuven, posve nerazuman pothvat. Krenuo je u Zagreb, da nađe oca i majku, ili da strada na putu. Druga mogućnost bila je mnogo izvjesnija, ali nije se on nimalo zbog toga brinuo. Bit će kako mora biti ili kako je već odavno određeno da bude.
Bio je bez novaca, s dvije kutije žigica u džepu i s legitimacijom u koju je bilo upisano da ga smije ubiti svako za to ovlašteno lice.
Kupio je kartu i ukrcao se na vlak.
Iako se bližio kraj rata, partizani su vršili diverzije po prugama, Englezi su nekoliko puta bombardirali glavna željeznička čvorišta na putu za jugoistok, na kolodvoru u Grazu sve je bilo kao nekad, živo, mirno i svježe. Kravlja balega vonjala je iz stočnih vagona, uredno obučena i obuvena sirotinja tumarala je peronima u potrazi za kompozicijom koja će ih odvesti u davno napuštene zavičaje, esesovci i domaće redarstvo kontrolirali su sumnjivce, pregledavali legitimacije, iskali propusnice, odvajali u stranu… Kad bi ih uočio, Joška bi se poput odlučnoga samoubojice zatrčao prema njima, i već je prekopavao džepove da im pokaže svoju židovsku legitimaciju, ali svaki put bi mu mrzovoljno odmahivali rukom, neka prođe, neka im nestane s očiju. Tih dana šizofrenija je postajala infektivna bolest, esesovci su se plašili ludila, a iz lubanje toga odrpanog mladića gledale su ih oči ludog čovjeka.
– Pogledajte me! – zapiljio se u Rudija. – Pa zar biste rekli da sam ja lud čovjek? Recite mi otvoreno, mogu ja to podnijeti! A oni su, vidite, svi odreda, i na stanici u Grazu, i u vlaku, kroz koji su prošle barem tri kontrole i barem su desetinu putnika iz svakog vagona skinuli s kompozicije i odveli nekamo, od mene bježali kao da sam kužan i ne samo da me nitko nije legitimirao, nego i kondukter, koji me je također mogao prijaviti kao sumnjivca, jedva da se udostojio da mi pregleda kartu!
Uza sve te preglede, kojih je Joška ostajao pošteđen, na željeznici je vladao mir. Nisu ga mogli poremetiti ni esesovci sa svojim kontrolama, ni partizani, ni crnoburzijanci, baš nitko, jer su u vlaku i oko njega, na eksteritorijalnom području velikih kolodvora, provincijskih postaja i slijepih kolosijeka, dokle god se prostirala pruga, vladale stroge željezničarske procedure, na koje nitko, pa ni sam Adolf Hitler, nije mogao imati utjecaja. Željeznica je, u to proljeće 1944, prije nego što će je ratni pobjednici izbombardirati, a poraženi preorati u povlačenju, bila posljednji sigurni teritorij u Hitlerovom dijelu Europe, gdje su vladali razum, sabranost i neki viši red, koji je, činilo se, nadživio i tiranina, i dvijetisućgodišnju vjeru u Isusa Krista, sina Božjega. Samo željeznica nije trunula i urušavala se, nego je postojala onakva kakva je bila i u prethodnih stotinu godina, s redom vožnje kao svojim jedinim katekizmom.
Tu je, slušajući znani šklopot metalnih kotača, Joška Hercl na trenutak ponovo poželio biti živ. Ta želja u njemu je izazvala strah i jad, pa je ubrzo zaboravio na nju, i nastavio nutkati svoje židovske isprave na pregled.
– Eto, to vam je spasilo život! – radosno je uzviknuo Rudi.
– Šta mi je, po vašem mišljenju, spasilo život?
– Pa to što ste ih pokušavali natjerati da vam pregledaju dokumente. Tako jednostavno. Šteta za mnoge što se nisu toga dosjetili. – Ne, niste u pravu. Život mi je spasilo to što mi se nije živjelo.
Zagrebački glavni kolodvor bio je prljav i pun izbjeglica, koji su, uglavnom, govorili teškim i gustim bosanskim naglaskom, uz mnoštvo žalobnih, domotužnih psovki. Okolo njih su bili redarstvenici, ustaše, koji su im branili da izađu van i krenu prema gradu. Što su Bosanci tamo htjeli, zašto bi išli prema Jelačić placu, nije se moglo znati. Nije se znalo ni tko ih je potjerao. Čas su to bili Srbi, pa četnici i partizani, već kako bi koji od njih bio raspoložan i koliko bi mu teška bila psovka, ali istina će biti, osjetio je to Joška Hercl, dok je išao prema izlazu, ravno na ustašu koji bi mu trebao zatražiti legitimaciju, da su bježali od svojih ludih glava, od nečega što su sami izazvali, bit će od viška prigodnoga desetotravanjskoga hrvatstva, koje ih je na štošta nagovorilo, a sada su se, eto, počela mijenjati vremena i oni su se, iz straha da ne ostanu bez tih ludih glava, zaputili u Zagreb, na Markov trg, tamo odakle je sve i započelo, ne bi li se tu pobrinuli za njih. Uzalud im bilo. Kasno je za njih, a uskoro će, sve su prilike, biti kasno i za Hrvatsku.
Ustaša ga je bez pitanja propustio, ne dopuštajući mu da izvuče ruku iz unutrašnjeg džepa.
Stigao je do Zelengaja, ali ga u roditeljsku vilu nisu pustili.
Vrata je otvorio neki nepoznat, stariji muškarac. Rekao mu je da sačeka, i vratio se nekoliko minuta kasnije, vrlo ljut, u ruci je, za svaki slučaj, imao nekakvu drvenu batinu.
– Kako vas nije sram! – vikao je. – Vi vrijeđate uspomenu na sina jedinca. Gospođa su rekli da zovem redarstvo, ukoliko se istoga časa ne sklonite s kapije i ne odmaknete se od kuće, i ja ću to, bogme, i učiniti!
Sljedećih dana i mjeseci Joška Hercl spavao je po podrumima i šupama. Izbjegavao je centar grada i parkove, u koje Židovi ne bi smjeli zalaziti da ih je tada, u travnju 1944. u Zagrebu bilo, ali ubrzo je uvidio da više nikome nije sumnjiv. Nije izgledao kao komunistički agent – takvi su, shvatit će i to poslije rata, u pravilu bili lijepo obučeni – niti je odavao dojam nekoga tko je svojom rasnom pripadnošću ostao izvan zakona. Židova, rekli smo, više nije bilo, a on je takav, prljav i neuredan, izgledao upravo onako kako je i trebao izgledati netko tko je u Zagreb došao tražeći nešto što mu po pravdi Boga pripada: izgubljenu rodbinu, svoja ljudska i hrvatska prava… Izgledao je tako da su ljudi imali potrebu da spuste pogled, praveći se da im je nevidljiv. Joški je u Zagrebu bilo lakše, jer tu nikome nije bio kriv, teta Ružica i velika Doroteja bile su u svakom pogledu daleko.
Osim toga, tu ga se nije ticalo što su oko njega trunule i raspadale se zgrade, kao da su sagrađene od sirovog krumpira.
Neće se pouzdano znati jesu li Maksimilijan Stinčić i Bosiljka Kamauf Stinčić bili svjesni da im se tog dana, pred vratima vile na Zelengaju, pojavio sin Josip – ubogi Židov Joška, kojega nijedan redarstvenik u novoj Europi nije htio legitimirati i tako ga osloboditi muka. Čini se da su mislili da im se to netko ruga, šali se netko na najružniji način, podsjeća ih na njihovog mrtvog sina. Nije im na um palo da bi on mogao živ stići od Graza do Zagreba, a možda nisu ni vjerovali da je Joška uopće živ.
Prvi put su ga vidjeli, barem tako je mislio Joška Hercl, i tako je rekao Rudiju u vlaku koji je stajao na zagrebačkom kolodvoru krajem kolovoza 1954, u rano proljeće 1945.
Dan je bio sumoran i leden, vladala je suhomrazica, snijega niotkud, ali se temperatura već tjednima spuštala do minis deset, a od Sljemena je pirkao vjetrić koji je propuhivao kosti i prolaznike svodio na skelete u kaputima, sive i šklopotave, omršavjele i izgrižene moljcima i ratom. Već dugo kuna nije vrijedila gotovo ništa, nacionalna valuta doživjela je slom, svud okolo vladao je zakon crne burze, protiv kojega se vlast, uglavnom bezuspješno, borila prijekim sudovima i deportacijama u Jasenovac. Dok su se povlačili pred partizanima, koji su, uz podršku Crvene armije s istoka, pripremali odlučnu proljetnu ofenzivu, ustaše su jedino još i ratovale protiv kojekakvih krijumčara i crnoburzijanaca, stvarajući iluziju među građanima kako je sve u najboljem redu i kako država brani svoj integritet u onome u čemu je i u mirna doba on najviše ugrožen: na tržnici, u mesnici i u dućanu. Istina, nije više bilo, pogotovo izvan Zagreba, ni dućana, ni mesnica, ni tržnica, ali od te činjenice su svi okretali glavu. Tko god bi se suočio s njom, znao je da državi otkucavaju posljednji sati i da svi dugovi stvarani u prethodne četiri godine, kolektivni i individualni, dolaze na skoru naplatu. Ali kako bismo mogli znati koliko je tko dužan? I tko će biti zadužen da dugove naplaćuje?
Jedino što je još uvijek živo funkcioniralo i čime je održavana iluzija o postojanju Nezavisne Države Hrvatske bili su koncerti, kazališne predstave, kulturni život, općenito. Muziciralo se u Glazbenome zavodu svakoga tjedna, Hrvatski krugoval držao se čvrsto svoga godišnjeg repertoara, zamišljenog u neka vrlo davna vremena, prošle godine, kada su se perspektive europske uljudbe i naroda predvođenih velikim njemačkim führerom Adolfom Hitlerom činile puno boljima… I tako su, privučeni krajem zime, ohrabreni tim ludim optimizmom hrvatskih muzikaša – kako ih je ironično nazivao Irfan Ibrahimkadić, u naslovu svojih emigrantskih memoara – Stinčići jednoga popodneva, bio je četvrtak, krenuli na koncert u Glazbeni zavod. Mladi pijanist, neki Perinčić, kojemu nikako da upamte ime, pa se to ime u međuvremenu i zaboravilo, svirao je Sibeliusa.
Sreli su ga na pustome Iličkom placu.
Nikoga okolo nije bilo, ljudi su se pozatvarali u kuće, virili iza zastora i čekali da se nešto dogodi, iz predgrađa se već danima čula pucnjava, premda je radio javljao da su partizani daleko, negdje u tamnoj i dubokoj Bosni i da hrvatski vitezovi svakodnevno potiskuju, “i nije dalek dan kada će izvojštiti veliku konačnu pobjedu”, tako da se više nikome nije ništa moglo vjerovati. Osim programu Hrvatskoga krugovala, koji je još jesenas, dok je cijeli Zagreb vjerovao u ono u što danas vjeruju samo posljednji preostali poglavnikovi promidžbenici, najavio da će Perinčić – kojemu nikako da se imena sjetimo – svirati Sibeliusa, u slavu vječnoga prijateljstva hrvatskoga i finskog naroda, koji se na dva kraja Europe bore protiv istoga neprijatelja, što sa svojim crvenim barjacima domahuju iz svojih dalekih i nama tuđih azijatskih stepa.
Mislili su da vide avet.
Maksimilijan je zadrhtao, kao da stresa smrt s ramena.
– O Bože mili! – cijuknula je Bosa, i oboje su zastali u koraku, ukopali se kao da očekuju da će Joška Hercl proći, ne primjećujući ih, da će, valjda, misliti da i nisu živi, nego da su po nalogu doglavnika Budaka tu, na Iličkome trgu, kojega će komunisti, avaj, nazvati Britanskim, izliveni od bronce, spomenici.
– Mama! – iznenađeno je rekao, iako se mjesecima pripremao za ovaj susret.
I odmah ga je spopala nelagoda. Nazvao ju je onako kako nije trebao i kako nije htio. Onako kako mu nikada ne bi na um palo da se sve nije dogodilo tako iznenada. Još od vremena kada su živjeli skupa na Zelengaju, i on joj nije ni bio Židov, još od toga vrlo davnog i nevjerojatnog vremena, on je nije nazvao tako. Nije mu to branila, kao ni on, niti je to za vrijeme njihovih posjeta ikada spomenuto, ali se nekako podrazumijevalo da oni više nisu njegovi roditelji, niti je on njihov sin. Uostalom, to je svima moralo biti jasno čim je Josip postao Joška, i čim je postao Židov.
Nisu se ni pomakli. – Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci? – valjda nije znala šta drugo da pita.
Maksimilijan Stinčić je šutio i tupo zurio pred sebe, kao da čeka da sve ovo prođe. Ali nije prolazilo, kao što ne prolazi duga i uporna zubobolja. Ono što boli, tad nije zub, nego boli vrijeme u kojemu bol, jednakoga intenziteta i ritma, koja pulsira sporo, kao srce budista u molitvi, nikako ne prolazi. I kako ne prolazi, sve je teže podnošljiva, izludi čovjeka, učini ga životinjom, biljkom, iako ta bol i dalje nije jaka, ništa jača nego u početku, i više zaboli kada čovjek samoga sebe uštipne za stražnjicu. Jer to ne boli zub, nego boli čovjeka vrijeme, boli ga čekanje, kao što, evo, upravo sad, na Iličkome placu koji će uskoro postati Britanskim trgom, Maksimilijana Stinčića boli čekanje pred tom odrpanom židovskom barabom, koji je ustvari, prema zakonu biologije – a zakone biologije naša mater Sveta Rimska Katolička Crkva uglavnom ne priznaje, njegov rođeni nemuzikalni sin. A kako nemuzikalan može biti sin najvećega hrvatskog pijanista, osim ako nije i on, najveći hrvatski pijanist, skupa sa cijelim, drevnim i mučeničkim hrvatskim narodom, nemuzikalan kao što je nemuzikalan on? Stoga bit će, po strogoj Aristotelovoj logici, mudruje u sebi Maksimilijan Stinčić u svome predugom čekanju, da to pred njim i nije njegov sin, nego je to, eventualno, njegov grijeh, produkt bludnih radnji što ih je vršio s Bosom, u časovima dokolice i neznaboštva, kada i nije mislio o tome da u slavu Božju upravo provode Božji naum preporađanja svijeta te da, shodno s tim, tog Židova treba odmah prijaviti redarstvu, neka ga odvedu i neka s njega, najvećega hrvatskog pijanista, i sa cijeloga hrvatskog naroda, skinu muku. Mislio je tako Maksimilijan Stinčić, iako to nikada neće biti potvrđeno historijskim dokumentima, niti će Joški Herclu na um pasti da se ijednom upita što misli ta siva, snuždena prilika pred njim, taj trodimenzionalni zagrebački relikt minhenske slikarske škole, ali mi znamo da je Maksimilijan mislio upravo to, i znamo da bi on tako mogao na istome mjestu stajati cijelih tisuću dana, a da maloga Židova ne prijavi redarstvu. Njegovo je samo da čeka, i on će čekati, i šutjet će onoliko koliko mu Bosa odredi da šuti, i slušat će kakve gluposti ona izgovara pred tim njihovim takozvanim sinom, a ako je to nužno, ako mu se to naredi, ili ako ona tako odluči, neće on ni slušati, ništa neće čuti, nego će tu stajati samo onako, kao stup, kao stablo, kao kandelabr, kao vojskovođa Slavko Kvaternik dok 1941. salutira kolonama onih koji stupaju u smrt za Boga, za Poglavnika i za Hrvatsku, uz Isusa Krista protiv komunista.
I dok tako čeka Maksimilijan Stinčić, lice mu se počinje kriviti u cerek, u pijani birtaški grohot, jer je najednom shvatio koliko je smiješno to što Bosiljka svog sina pita:
– Joška, dijete, pa gdje su ti žniranci?
Baš kao da je u našim sitnim i vrlo ranjivim ljudskim životima od najveće važnosti da svi, i u svakome trenutku, imamo žnirance u cipelama. A oni koji su u prošle četiri godine stradali boreći se protiv srbokomunističke i četničke nemani, protiv azijatskih boljševičkih hordi i judeomasonskoga zvjerinja, zapravo su zginuli jer su, nekim čudom, ostali bez žniranaca, kao ta odvratna židovska nakaza što upravo stoji pred njim i ljulja se, premeće se s noge na nogu, upravo kao da će u sljedećem momentu zatražiti neki novac…
– Idemo na koncert… – napokon je progovorio, i odmah zastao. Nije se mogao sjetiti kako se, do đavola, zove taj mladac, Peričić, Perišić, Perinčić, koji će svirati Sibeliusa, i sad se izbečio, iskolačio oči, kao da mu je riblja kost zapela u grlu…
– U Glazbeni zavod, daju… – a onda se, najednom, nije mogao sjetiti ni Jeana Sibeliusa, nije se mogao sjetiti njegova imena, nego mu je navrh jezika bio Grieg, Norvežanin, koji pritom sa Sibeliusom nije imao baš nikakve veze, i nosio je ime kakvo ne nose Finci. Finska obiteljska imena završavaju na – onen, i bunilo ga je kako se ne može sjetiti tog najslavnijeg onena.
Tek kasnije, kada stignu u Gundulićevu, pred Glazbeni zavod, i kada ugleda plakat s najavom Perinčićeva recitala, Maksimilijan Stinčić shvatit će zašto se nije mogao sjetiti: pa Sibelius, vrag neka ga nosi, uopće nije onen.
Susret je trajao kratko i činilo se da su i Joška i oni željeli samo da što prije pobjegnu. Majka je još neko vrijeme trabunjala o žnirancima, kao da je prethodno popila bocu konjaka, a otac je svaku rečenicu izgovarao samo do pola, nakon čega bi se izbeljio i nije znao nastaviti, falile su mu riječi, nije se mogao sjetiti Sibeliusova imena, ni imena pijanista, pa je Joška Hercl pomislio da je Maksimilijan Stinčić u međuvremenu postao sklerotičan.
Bio je to jedini njihov susret prije nego što je završio rat.
Sljedeća tri mjeseca Stinčići nisu izlazili iz vile na Zelengaju, osim što bi Bosa Kamaufova odlazila da za dukat-dva kupuje provijant. Sve do ulaska partizana u grad crna burza je savršeno funkcionirala, do kraja je svega bilo za kupiti, samo što su cijene rasle, sve dok u jednome trenutku nisu postale besmisleno visoke…
A onda je došla sloboda.
Prvih tjedana nije se događalo ništa. Nova vojska marširala je gradom, čule su se zabranjene komunističke pjesme, uz cilik ciganske violine i nadimanje harmonike, i sve je bilo kao u kazalištu, ispred pozornice na kojoj se upravo izvodi komad Maksima Gorkog. Bosa Kamaufova i njezin muž nisu voljeli kazalište. Čak ni operu. U svakome kazališnom predstavljanju bilo je nečega lažnog i pretjeranog. Već sama scenografija predstava u HNK činila se Maksimilijanu uvredljivom. Gavella bi pozornicu pretvorio u dnevni boravak, sa stolom, stolicama, otomanom i foteljom u pozadini, s kredencom i slikama predaka po zidovima, i ta ga je soba podsjećala na njihov zelengajski salon. Onda bi utrčali glumci koji bi, uglavnom na tekst gospodina Krleže, ruglu izvrgnuli taj ambijent, što je za njih oboje bilo apsolutno nepodnošljivo. Kazalište je, činilo im se, prljanje vlastitoga gnijezda, kazalište je ruganje svima koji u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i ponašaju se kao normalni ljudi. U ime koga se to čini? Gdje i kako žive svi oni koji se rugaju normalnim ljudima. Konačno, gdje živi taj Krleža, skupa sa svojom scenskom divom?
Bili su revoltirani, čim bi pomislili na kazalište.
I sada su, opet, bili revoltirani, nakon što ih je prošao prvi strah od komunista, dok su ih gledali kako teatralno marširaju kroz grad i kako svoja spaljena podkozarska i lička sela zamjenjuju Zagrebom. Već početkom lipnja u pogledu profesorice Bosiljke Kamauf Stinčić bilo je nečega otvoreno prezrivog. Gledala ih je s visine, te sitne i beznačajne crvene termite, crvene mrave, koje bi mogla zgnječiti jednoga za drugim, samo kada ih ne bi bilo tako mnogo. Maksimilijan je bio nešto oprezniji. Ili je njegov strah bio dublji i na neki način mudriji.
Bio je petak, 15. lipnja 1945. kada su došli po njega. Dvojica partizana, nenaoružani, u urednim britanskim uniformama, pokucali su na vratima, jer zvono nije radilo, ljubazno se predstavili i odveli ga. Ona je bila posve izgubljena, nije znala što bi pitala, srce joj je tuklo u grlu… Nije bila bijesna ni uplašena, bio je to neki nedefiniran, ali vrlo intenzivan osjećaj, koji joj je sasvim zakrio razum, tako da ga je pustila da ode u kućnom ogrtaču i u papučama.
On je to, međutim, učinio vrlo demonstrativno. Neka vide ljudi, ako ima još nekoga tko gleda, kako ga odvode u šlafroku i u pantoflima, kako su se u domu Stinčić- Kamauf nazivale papuče, neka vide što su i kakvi su ti naši oslobodioci…
Naravno, da su ta dvojica partizana naredili Maksimilijanu Stinčiću, slavnome hrvatskom pijanistu, jednome od prvih naših glazbenih velikana, koji je vladao europskim pozornicama kad i velika Milka Trnina, i širio tako hrvatsku slavu, da ogrne ljetni sako i navuče cipele, on bi to bez pogovora i učinio. Da su mu rekli da odjene svoj paradni smoking, on bi i to učinio, ali ako su se već odlučili brukati, on je rad da im to dopusti.
Bosa Kamaufova prvo nije znala gdje joj je muž.
Danima ga je tražila, obilazeći urede u Petrinjskoj i na Zrinjevcu i raspitujući se kod ljudi, profesora i glazbenika, za koje je pretpostavljala da su bliski s komunistima. Jedni nisu znali, drugi bi je prezrivo potjerali, a onda joj je na um pala spasonosna ideja: Joška! Pronaći će ona Jošku Hercla, preživjeloga Židova, čija će joj sudbina otvoriti sva vrata u Zagrebu.
Joška je, međutim, i sam u to vrijeme bio pritvoren.
Uhitili su ga na Glavnome kolodvoru, još krajem svibnja, u raciji koja je tragala za preostalim krijumčarima i crnoburzijancima, a možda se u mrežu ulovi i kakav preobučeni ustaški pukovnik, jasenovački koljač ili pop koji je po Lici i Bosni blagosiljao krvave kame i samokrese.
Upravo je dvojici starijih građana – od kojih je jedan bio partizanski agent u civilu – demonstrirao žongliranje zapaljenim palidrvcima. Netko ga je ščepao za ovratnik, plamičci su se razletjeli na sve strane, nosnice je zaparao jak miris fosfora, adrenalin je suknuo krvotokom, a Joška Hercl završio je u tamnici.
Sve što im je ispričao, partizanskim isljednicima činilo se fantastičnim i nevjerojatnim.
U prvi mah nije se uplašio, mislio je da će se nesporazum vrlo brzo razjasniti. Zaboga, ipak je on Židov, a komunisti, jugoslavenski partizani, zaštitili su Židove, to cijeli svijet zna, i partizanske jedinice bile su pune Židova, trubila je o tome ustaška štampa dok je postojala, propovijedali su na tu temu hrvatski biskupi i popovi, i nije valjda da bi sve to moglo biti krivo i da bi on, Joška Hercl, mogao stradati zato što je Židov…
Nakon što je dovršio svoju žalosnu pripovijest o staroj teti i maloumnoj sestrici, koje su odvedene od kuće, dok se on igrao žigicama, isljednici su ga – čisto iz pedagoških razloga, zato što su bili uvjereni da je lažac, i to priglupi lažac – temeljito istamburali. Mlatili su ga dobrodušno, onako kako se mlate djeca, remenima za hlače i šamarima, vodeći računa da ga ne povrijede više nego što bi bilo pristojno. Možda ih je dirnula naivnost njegove priče, može biti da su povjerovali da je mentalno zaostao, a možda, ipak, nisu bili sigurni stoji li iza njegove priče nešto ozbiljnije, u što se ne bi smjelo dirati.
Kako god bilo, smrtno su ga uplašili i izbezumili. Drečao je kao da mu deru kožu s leđa. Još odavno, Joška Hercl bio je spreman umrijeti. Ali nije mogao podnijeti da ga netko mlati bez namjere da ga konačno i umlati.
Osim toga nije znao što da im kaže, pa da mu povjeruju.
I tako je odlučio ispričati im cijelu istinu.
Priču je, odmah zatim, morao ponoviti pred višim oficirom. Pa još jednom, pred liječnikom psihijatrom, koji je i sam, vjerojatno, bio Židov. I još triput, pred ljudima koji su dolazili da čuju pripovijest o dječaku kojega su se roditelji odrekli jer je bio nemuzikalan, poslali ga u Graz, kod tete Židovke, koja ga je učinila Židovom.
Posljednji put, sedmi ili osmi po redu, pričao je Joška Hercl svoju žalosnu životnu priču Davorinu Gubijanu, predratnome komunistu i u tom trenutku, u ljeto 1945. najpoznatijem partizanskom proznom piscu, čiji je roman “Krvava godina” upravo bio u štampi i bit će objavljen prije jeseni. U toj prvoj poslijeratnoj književnoj sezoni, Zagreb je tim Gubijanovim romanom parirao Beogradu, gdje su u isto vrijeme tiskani romani Ive Andrića “Travnička hronika” i “Na Drini ćuprija”. Iako tu natjecanja nije bilo, u velikoj prednosti bio je onaj koji je svoju knjigu pisao po šumama i gorama naše zemlje ponosne, a ne u beogradskoj podstanarskoj sobici, podno Hotela Moskva. No, pustimo sad to za neku drugu priliku, možda za kakav književnohistorijski ogled… U ovoj priči, onako usput, vrijedi napomenuti da Joška Hercl nikada nije čitao ni Gubijanove ni Andrićeve romane – zapravo, od školskih doba nije on čitao ništa, jer da jest ne bi našao smisla u žongliranju palidrvcima, niti bi imao vremena da u tome dosegne savršenstvo – dok je Rudolf Stubler bio vrlo pomnjiv Andrićev čitatelj, volio je tog pisca i držao je njegove knjige među njemačkim originalima Brocha i Thomasa Manna, doživljavajući ga ravnim tim piscima, dok je Gubijana, u vrijeme njegove kratke i burne slave, izbjegavao kao crnu kugu, tako da mu u ruke nikada nije ni došao roman “Davidov psalam”, objavljen u proljeće 1948, čija je cjelokupna preostala naklada zaplijenjena i uništena nakon što se istoga ljeta Davorin Gubijan vrlo pozitivno i neočekivano agresivno odredio prema rezoluciji Informbiroa. Zatvorili su ga, poslali na Goli otok, gdje će boraviti u dva navrata, i skoro bez prekida ostati sve do kraja 1959, nakon čega će, za duga vremena, njegov književni rad biti zabranjen, potom i zaboravljen. Roman “Davidov psalam” Davorin Gubijan objavit će u vlastitome izdanju, u Beogradu 1991, ali odjeka nikakvog neće biti. Dvije godine kasnije, sam i ojađen, umrijet će ovaj partizanski pisac i golootočki mučenik, u devedeset i trećoj godini života.
Joški Herclu u njegovoj tamnici na Zrinjevcu nije trebalo više od dva, najviše tri sata, da Gubijanu ispriča svoju životnu priču. Na kraju je zatražio kutiju žigica, da slavnome piscu pokaže svoju vještinu, ali tamničari mu je nisu odobrili, iz opreza da ne zapali zatvor. Gubijan nije insistirao, da jest, možda bi oni i popustili, veliki je bio njegov autoritet, ali očito ni on nije vjerovao Joški. Mislio je, bit će da je mladić apsolutno sve izmislio, svoj navodni život i sudbinu, ali imao je, mali vrag, dara! O, itekako je imao dara!
Na kraju, cijelu njegovu priču je, vrlo vjerno, bez ikakvih odstupanja, dosljedno prenio u svome romanu. Samo je glavnom junaku promijenio ime: Joška je, tako, postao David Šlomo. I naravno, promijenio mu je zanimanje, ali ne baš sasvim: umjesto žongliranjem palidrvcima, nemuzikalni sin slavne zagrebačke gospode glazbenika postao je šibicar. Po kolodvorima okupirane Europe on je, u romanu Davorina Gubijana, šibicarenjem varao naivne putnike. Vrtio je po peronima tri kutijice, a loptica je uvijek bila pod onom koju nitko neće otkriti…
“Davidov psalam” bio je skandalozan, čak i u to posljednje proljeće jugoslavenskoga staljinizma. Način na koji je Gubijan ismijavao hrvatske malograđane i inteligente i grubo izrugivao moral zagrebačke gospode, nasuprot proletarijatu koji je hroptao i dirinčio po predgrađima, bio je opskuran čak i za mjerila sovjetskoga i istočnoeuropskog socijalističkog realizma. Najstrašniji je bio kraj knjige, kada se David Šlomo nakon rata preporađa u zeničkome kaznenopopravnom zavodu, gdje izuči za stolara i postaje vrijedan radnik, socijalistički građanin, muž, otac… Priča završava partijskim sastankom na kojemu će ponosnoga Davida primiti u Komunističku partiju Jugoslavije, kada on u zanosu deklamira rečenice iz Komunističkoga manifesta. I to je ono što se u naslovu knjige zove Davidov psalam.
Stari Davorin Gubijan mislio je da će, u ratno ljeto 1991, beogradska i jugoslavenska publika konačno shvatiti njegovu priču o zagrebačkim malograđanima. Ostao je razočaran, jer nitko, opet, nije shvatio ništa.
Nakon što više nisu znali što će s njim, a uvjerili su se da nije nikakav neprijateljski element, zaostali suradnik Nijemaca i ustaša, krijumčar, opskurant, makro, nego samo uboga lažovčina, prosjak minhauzenovske mašte za kojeg je nemoguće tačno ustanoviti ni kako se zove, Jošku Hercla pustili su na slobodu. Neka ide svojim putem, kamo god ga taj put vodio.
Bilo je to krajem kolovoza.
Bosa Kamaufova već se pomirila s tim da je njezin odmetnuti sin propao u zemlju, nema ga i neće joj pomoći, pa je potražila pomoć među zagrebačkim glazbenicima, simpatizerima partizana, Srbima i Židovima, koji su mogli garantirati da je Maksimilijan Stinčić u cijeloj stvari savršeno nevin. Ne samo da je nevin, nego je poznato, svima u Zagrebu je to poznato, da najslavniji hrvatski glasovirač nije nijednom nastupio, za sve vrijeme postojanja kvislinške Nezavisne Države Hrvatske. To je bio njegov način pobune protiv okupatora i njegovih suradnika. I što je drugo, molit ću lijepo, jednome starcu bilo na raspolaganju? Da li je on u toj dobi trebao zgrabiti pušku, poći u šumu i pucati? Pa Maksim je, ljudi Božji, barem deset godina stariji i od druga Vladimira Nazora, kojemu svaka čast, da se razumijemo!
I tako je 31. kolovoza, omršavjeo i već sasvim sijed, Maksimilijan Stinčić pušten iz svoje zrinjevačke tamnice. Možda ga je samo zid dijelio od Joške Hercla, ako jest, on to nije tada znao.
Uskoro, Bosa Kamaufova počet će predavati na Muzičkoj akademiji, i ubrzo će joj, po nekoj diplomatskoj intervenciji, dopustiti i da putuje u Salzburg, kao gostujući profesor. Nadoknadit će sve što je propustila tokom rata, a njezino će glazbeno učenje, amoralno i hladno, matematički precizno i vrlo jasno, dominirati srednjoeuropskim sveučilištima i muzičkim školama. Bach, Mozart i Chopen tih će prvih poratnih godina ljudima biti potrebni kao laka razbibriga, naraštajima koji su, usljed užasa rata, patili od teške nesanice bila je potrebna samo uspavanka. Glazba nema savjesti, pogotovu ako je bez teksta, a većina dobre glazbe je bez teksta. Tako onda ni glazbenicima savjest nije potrebna kada izvode svoju glazbu. Potrebna im je samo kao privatnim građanima, jednako kao i limarima, pekarima i oružarima, učila je Bosa Kamaufova svoje studente, i to je njezino učenje osvojilo Europu onako kako tenkovi i topovi nikada ne bi mogli.
Sve dalje bilo je predvidljivo, skoro dosadno u vječnome ponavljanju istoga.
Maksimilijan Stinčić tonuo je sve dublje u svoju alkoholnu melankoliju, već sasvim nalik brončanoj bisti koja će jednoga dana stajati u auli Muzičke akademije – kada se Akademija jednom konačno useli u Ferinportovu zgradu na Trgu maršala Tita – nije radio ništa, ni sa kim nije razgovarao, niti je više prilazio klaviru. Nakon što su ga pustili iz zatvora, nekoć slavni hrvatski pijanist nijednom nije otklopio svoj stari glasovir, nije dotaknuo dirku. Kada bi Bosi dolazio neki od njezinih darovitijih studenata, Vojkan Milić, budući vođa Revijskoga orkestra Radio televizije Beograd, ili Husnija Beglerbegović, danas slavni sarajevski glasovirač i skladatelj, autor “Simfonije opsade”, koja je 1993. u bezbroj izvedbi obilazila svijet, Maksimilijan bi odložio svoje novine, digao se iz fotelje i uz duboki uzdah napuštao sobu.
Pitala ga je što mu je.
Odgovorio je da mu glazba više ne prija. Kao da je riječ o hrani koja mu teško padne na želudac.
Polako su, s vremenom, u svoje razgovore počeli uvoditi Jošku Hercla. Sažaljivo, uz slijeganje ramena i ceremonijalne uzdahe, spominjali su ga kao što bi spomenuli i Miškeca, ili nekog drugog gradskog beskućnika, ludog i siromašnog rođaka, ekscentrika kojem odavno nema pomoći. Više im nije bio na savjesti nakon što je završio rat, a on je, kao i oni, ostao živ. Nije im smetalo ni to što živi tu negdje u blizini, Bog zna gdje, bit će u kakvom iličkom ili vlaškouličanskom podrumu, niti su strepili da bi kome mogao ispričati svoju žalosnu životnu priču, i da bi mu netko mogao povjerovati.
Na kraju, ni njih dvoje nisu vjerovali da se sve dogodilo baš tako, da su imali sina i da su ga se odrekli jer je bio nemuzikalan. Rat je svakome život prerezao na dva dijela, i ono što je ostalo prije rata kao da više nije bilo važno, nestalo je odgovornosti, poništeni su svi dugovi i zajmovi, ali malo koga je taj rez oslobodio kao Stinčiće. Prestali su svakoga tjedna paliti svijeće na praznome grobu svoga neprežaljenog sina jedinca, na Mirogoj su išli još samo na Svisvete, u vrijeme svezagrebačke grobljanske promenade, ali ni tada nisu imali potrebu da ljudima pokazuju svu tugu i očaj što nisu imali od srca poroda.
To je ono što znamo o Joškinim roditeljima, što je zabilježeno u zagrebačkim novinama tog vremena ili što prenose svjedoci, u svojim predsmrtnim ispovijestima i memoarskim knjigama. Naravno, ponešto od svega je nadopisano, izmišljeno, izmaštano – prvi je njihovu priču nadopričavao Rudi, u bezbroj verzija koje je od 1954. do 1976. prenosio Stublerima i štublerovskim potomcima, njihovim prijateljima, znancima i gostima doma na Kasindolskoj cesti, a onda ju, još opširnije, možda i tendencioznije, nadopisuje i konstruira sam pripovjedač, kojega je pretpostavljena atmosfera vile na Zelengaju znala tako ponijeti da je ispisao desetine i desetine stranica bračnih šutnji i razgovora Bosiljke Kamauf Stinčić i njezina muža, koji su potom svršavali u ambisima i jamama Recycle Bina, da svojom proizvoljnošću ne progutaju ono što je u ovoj priči posve autentično, premda u Rudijevim sjećanjima prerađeno: ispovijest Joške Hercla, na glavnome zagrebačkom kolodvoru, u vlaku koji bi trebao krenuti prema Mariboru, Grazu i Beču…
Joška je ostao u Zagrebu. Živio je kao beskućnik i potukač, kakvih je u tim poslijeratnim godinama u Zagrebu bilo malo i uglavnom su, poput Miškeca, imali neki mentalni defekt, bili su pomalo luckasti ili posve psihotični, jer ih drukčije vlast ne bi tolerirala. Redarstvo je u tim prvim poslijeratnim godinama, za vrijeme staljinizma, ali i poslije, kada se Tito obračunao s njegovim mračnim duhom, paranoidno zaziralo od svakog potucanja i besposličarenja, jer su u svakome tom sirotanu i siromašku prepoznavali mogućega britanskog, američkog, a poslije i sovjetskog špijuna, koji sigurno negdje, u svome brlogu, ima sakrivenu radiostanicu, putem koje svojim gospodarima dojavljuje tajne informacije o stanju u Jugoslaviji. Tajna je, naravno, bilo sve: od cijene kruha u dućanu, do rezultata nedjeljnih nogometnih utakmica, jer se nije znalo što sve neprijatelj može upotrijebiti protiv nas. I tako će ostati još dugo, sve do kraja pedesetih, možda i kroz šezdesete, sve dok se Jugoslaveni posve ne emancipiraju od svoga praroditeljskog grijeha prema komunizmu i Sovjetskom Savezu, i pomalo ne zaborave na upozorenje koje je nekada stajalo ispisano uza svaki službeni telefonski aparat: “neprijatelj nikada ne spava”.
Od svih zagrebačkih uličara, beskućnika i potukača – a krajem četrdesetih moglo ih je biti četvero, najviše petoro – jedini je Joška Hercl bio mentalno i emocionalno savršeno normalan. Ili se to njemu samo činilo, možda su i njega u Petrinjskoj – toj zagrebačkoj redarstveničkoj ulici, u kojoj još od Franje Josipa stoluju policajci, žbirovi, žandarmi, redarstvenici, milicionari – smatrali jednako ludim kao i Miškeca.
Uostalom, tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, taj bi shvatio da samo potpuni luđak ili genij može jagodicama prstiju premetati deset minijaturnih baklji, sve dok se svih deset ne pretvore u dim i prah, a prsti ne nastave igrati po zraku još neko vrijeme, kao prsti pijanista koji svira po nevidljivim dirkama nebeskoga glasovira…
– Uostalom, tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, tome je bilo jasno da je Joška Hercl potpuni luđak, ili je genij! – rekao je Rudi, prepričavajući Stublerima doživljaje s puta u Berlin.
– Uostalom! – digao je ruku u zrak – tko je samo jednom vidio žonglera palidrvcima na djelu, tome je ostala samo dvojba je li Joška Hercl luđak, ili je genij! – rekao je Rudi 29. studenog 1970, za trpezom prazničnoga ručka, u kući u Kasindolskoj, obraćajući se na njemačkome jeziku doktoru Werneru G., za kojeg se Branka Ćurlin, Lolina kći, upravo vjenčala, pa je došao u prvu posjetu svojti, kada mu je morala biti ispričana i ova priča.
– Uostalom – uzdahnuo je Rudi – tko je jednom vidio Jošku Hercla kako žonglira palidrvcima, tome bi ostala samo jedna dvojba, je li taj mladić lud ili je genijalan! Izgovarao je to ljeta 1976, dok je u hladu, iza pčelinjaka, kartao svoj posljednji preferans s Isakom Sokolovskim i dvojicom do danas zaboravljenih partnera u igri. Ono što ga je mučilo, i što mu je bilo na pameti svaki put kada bi izgovarao te riječi, bilo je da on, Rudolf Stubler, nikada nije vidio Jošku Hercla kako žonglira.
U trenutku kada je Joška Hercl izvadio iz džepa kutiju žigica, kompozicija se pokrenula, a čak ni on ne bi mogao žonglirati u vlaku koji se kreće.
– Dobro, to ćemo kasnije – rekao je i pružio Rudiju kutijicu, neka bude kod njega.
Ali više nije bilo prilike, kupe se uskoro natrpao putnicima, svi su išli prema Mariboru, vlak više nije zastajao, svi signali uz prugu bili su otvoreni – tako se to govorilo željezničarskim žargonom – a kako je zastala priča o životu Joške Hercla, tako ni njemu ni Rudiju nije na um palo da bi još trebalo vidjeti ono glavno, pa da priča bude cijela.
Tek kada se vrlo ceremonijalno oprostio sa saputnicima, a njemu pružio ruku i rekao – mi ćemo se sigurno još vidjeti! – tek kada ga je ugledao kroz prozor, kako zamiče niz peron kolodvora u Grazu, Rudolf Stubler shvatio je da nije vidio žongliranje palidrvcima. Osjetio je žaljenje zbog toga, snažnije nego što bi bilo normalno, pa je pomislio da izađe iz vlaka, da ga nagovara da se vrati i prikaže mu svoju artističku tačku. Otvorio je prozor, viknuo:
– Joška! – ali on je već bio daleko, i potrčao je u tom trenutku, kao da je ugledao nekog poznatog.
Na ovom bi se mjestu u priči moglo završiti prvo poslijeratno putovanje Rudolfa Stublera u inozemstvo. I on bi ga, da je to bilo moguće, tu završio. Ako već ne može dozvati žonglera palidrvcima, da mu demonstrira svoju tačku, pokaže mu ono što nijedan artist prije njega nije mogao izvesti, najbolje bi mu bilo da se vrati kući. Njegovo je putovanje izgubilo smisao: plamenici za parne lokomotive koje je, u ime Direkcije željeznica Sarajevo, trebao naručiti u Berlinu ionako se više ne proizvode, tvornica je sravnjena sa zemljom za savezničkih bombardiranja, i on je to znao prije nego što je krenuo na put, ali je prešutio i u sarajevskoj Direkciji i u saveznome Ministarstvu željeznica, a Wilhelm Furtwängler, slavni dirigent zbog kojega je i krenuo na ovaj put, najednom ga više nije zanimao.
Veliki njemački dirigent, najveći u našemu vijeku, kojem se Rudi divio i slušao njegove izvedbe na krckavim gramofonskim pločama, tokom rata spasio je živote nekolicini Židova koji su u Berlinskoj filharmoniji svirali rijetke instrumente. Fagotist, oboist, možda i flautist, dobili su, zahvaljujući slavnome dirigentu, privilegij počasnoga arijevstva. Himmler je bio protiv, možda je i Goebbels bio protiv, ali umjetnost glazbe je, ipak, bila nadređena volji smrtnika. Velika Njemačka nije mogla dopustiti da “Nibelunški prsten” Richarda Wagnera ne zvuči savršeno. Savršenstvo Wagnerove glazbe jamčilo je konačnu pobjedu njemačkoga duha, a do tog savršenstva nije se, eto, moglo stići bez židovskih fagotista i oboista… I tako je, kažu, Furtwängler tim ljudima spasio živote i iskupio se za sudjelovanje u kulturnom i glazbenom životu Hitlerove države. Ikonična figura režima tako se 1945. premetnula u pravednika.
I Rudi je negdje pročitao priču o fagotistu, oboistu, možda i flautistu, i bio ju je spreman ponoviti od riječi do riječi, s imenima spašenih glazbenika, prigovori li mu netko to što hvali genijalnost Wilhelma Furtwänglera. Ako ga razotkriju, ako u Berlinu ima jugoslavenskih špijuna, pa netko dojavi u Sarajevo da je drug Rudolf Stubler prisustvovao koncertu jednoga nacističkoga konfidenta, on će na policiji, pred čuvarima poretka, ispripovijedati ganutljivu priču o židovskim glazbenicima. Ako to ne bude dovoljno, neka mu sude, neka ga šalju na Goli otok.
Rudi je bio slavna obiteljska kukavica, najplašljiviji od svih, muških i ženskih Stublera, ali oko Furtwänglera se ohrabrio. Ili to nije bila hrabrost, nego osjećaj da je glazba veća od svega drugog, od svake patnje, straha i smrti, i da će ga na kraju glazba i zaštititi od sviju koji bi imali neku primjedbu na Furtwänglerovo držanje u ratu, ili bi, možda, iz Rudijeve njemačke narodnosti, ili iz toga što je rat provodio kao domobranski natporučnik, mogli izvlačiti zaključke o njegovim simpatijama za Hitlera i za nacizam.
Ni oko čega se on pred odlazak na put nije brinuo, osim oko toga da pređe sve državne granice i stigne do Berlina.
I onda mu je Joška Hercl, žongler palidrvcima, pokvario sve planove.
Nije mu se više išlo u Berlin, na Furtwänglerov koncert.
Tako da se nije razočarao što koncerta nije ni bilo.
Zatekao se u gradu koji se, ciglu po ciglu, dizao iz ruševina. Ulicama novog Berlina, čije su konture jedva podsjećale na onaj stari, brundali su američki i ruski kamioni, u noćnim je barovima svirala crnačka džez muzika, čuli su se svi okupatorski jezici, i još uvijek je nevidljiva bila granica između istočne i zapadne zone, duž koje će, uskoro, biti sagrađen zid koji će postati simbol jednoga podijeljenog svijeta u kojem će Rudi živjeti do kraja života i taj će mu se svijet, kao i svima drugima, činiti nepromjenjivim i vječnim. Svih sedam dana, koliko je ostao u Berlinu, lutao je gradom bez jasnoga cilja i interesa, iritiran prizorima, mirisima i zvukovima narastajućeg grada. Ništa tu više nije bilo njegovo, a s Nijemcima koje je susretao i s kojima bi slučajno zapodijevao razgovor – na trafici kada bi kupovao novine, u dućanu, na recepciji skromnog hotela Hansa – osjetio je manje srodnosti nego s okupatorskim vojnicima i oficirima u vrijeme rata u Sarajevu. Prema njima je osjećao otpor, plašio ih se i izbjegavao svaki razgovor, ali su to, ipak, bili ljudi koje je, u nekom dubokom smislu, još mogao razumjeti, kao što se razumijevaju nečije nesreće i moralna posrnuća, kao što se, uostalom, može razumjeti i neki ubojica i silovatelj čiji je slučaj proučio neki darovit pisac, dok s ovim Nijemcima, koje su okupirali džez i kazačok, Rudi nije nalazio ništa zajedničko. Pogruženi i mrki, kao da im je nisko sjeverno nebo pritisnulo tjemena, izgledali su kao da im je učinjena neka velika nepravda. I sad žele da svi to vide, svaki stranac čim dođe u Berlin, čim im se obrati, zatraži upaljač ili upita za put prema Charlottenburgu, da to odmah vidi i da se osjeti krivim. Iako su te prve godine nakon Staljinove smrti Nijemci još uvijek bili krivi cijeloj Europi, Berlinčani koje je Rudi sretao iskazivali su nešto suprotno: nastojali su da se vidi kako su drugi krivi njima.
Njega je to ozlojedilo, i tada je, konačno, godinama nakon očeve smrti, nakon odlaska porodičnoga patrijarha Karla Stublera, od kojeg je ova duga, isprekidana priča i započela, Rudolf Stubler prestao biti Nijemac. Naprosto se više nije tako osjećao. U kasno ljeto 1954, u Berlinu, dogodilo se nešto što ga je promijenilo i učvrstilo u nekom drugom identitetu, koji bi se, barem za potrebe priče, i da što prije preko toga pređemo, mogao nazvati hrvatskim. Ili možda bosanskim, najbolje ilidžanskim, katoličkim identitetom, uskim i malenim kao San Marino, ali od tada, pa do kraja Rudijevog života i prilično čvrstim i sigurnim.
Prije toga, otkada se zamomčio, Rudi je bio malo jedno, malo drugo. Kada bi se jako uplašio, tokom rata, u zarobljeništvu, ili poslije, nakon što su došli po otatu, da ga vode u logor, i poslije, dok taj strašni događaj nije pomalo izblijedio iz sjećanja i priča, Rudi se osjećao Nijemcem. Za vrijeme kartanja, kada bi u posjetu dolazili Sarajlije, Franjo s Isakom Sokolovskim, i nekim od svojih željezničarskih ahbaba, za tih dugih proljetnih i ljetnih subota, na dvorištu, pod gustom krošnjom, ispred kuće na Kasindolskoj cesti, dok bi cestom prolazili ljudi, pozdravljali ga, pitali za zdravlje, a on im vrlo koncentrirano odgovarao, iako bi istovremeno računao, sabirao i oduzimao usred kartaške igre, Rudi se osjećao dijelom tog svijeta, i bio je Hrvat, Ilidžanac. I tako su se, s obzirom na društvene prilike, raspoloženja i doba godine izmjenjivali Rudijevi nacionalni osjećaji i identiteti. Ali Nijemac bi, obično, bio kada bi se našao u manjini, kada bi se uplašio ili bi u novinama pročitao nešto o velikim njemačkim ratnim zločinima, Nijemac bi bio kada bi ga suočili s Auschwitzom ili Jasenovcem – iako drugi Nijemci s Jasenovcem nisu imali baš nikakve veze, dok je Hrvat bio kada bi pozdravljao ilidžanske seljake ili kad bi djecu svojih sestara vodio na Vrelo Bosne, i onda bi, dok su išli niz dugu aleju, tiho zapjevao: aj kolika je Jahorina planina, aj siv je soko preletjeti ne može…
S ovim ljudima nije imao ništa, nije se prepoznavao u njihovim zjenicama, samo ga je hvatao potmuli bijes pred njihovim doživljajem vlastite nesreće, i imao je potrebu da ih grabi za ovratnike, unosi im se u lica i govori o tome što su Nijemci učinili njemu i njegovim bližnjima, kako su Mladena obukli u svoju uniformu, zakitili ga značkama SS-a, poslali u borbu s partizanima i onda je Mladen poginuo, pretrčavajući od jednoga do drugog stoga sijena. Nas su od vaših metaka štitili stogovi sijena – zaurlao bi Rudi na prvoga Berlinčanina koji bi mu dopao šaka, nakon što ga onako samosažaljivo i optužujuće pogleda, ali naravno, ništa taj ne bi razumio, nitko ovdje ništa ne bi razumio, ne znaju oni, jer žele što prije da zaborave, samo bi osluškivao Rudijeve naglaske, i u njima, vrlo precizno, određivao njegovo podrijetlo. Ah ti Donauschwaben, oni su nas u sve to uvukli, ta njihova bolesna potreba da se priključe domovini, da zajedno sa svojim rumunjskim i bugarskim selendrama postanu dio velikoga njemačkog carstva, tog Trećeg Reicha, zasnovanog na optičkim varkama i iluzionističkim trikovima, koje omogućuju da transilvanijske zabiti, Volga i Staljingrad, gdje god su živjeli ti provincijalci, postanu predgrađa Berlina! I onda su naši sinovi – ah, naše silovane kćeri, ah naši mrtvi i nestali sinovi – ratovali po Rusiji, išli sve do Jugoslavije i Grčke, samo da bi tim nezahvalnicima omogućili da njihov šugavi Heimat uđe u sastav Njemačke. Kakva luda geostrategija, koje uzaludno stradanje, i to samo zato što je Führer tim ljudima želio ispuniti njihov tisućgodišnji san. Što nije ni čudno, jer i on je bio samo Austrijanac, nije Hitler imao njemačko državljanstvo, zar ne? I kao Austrijanac bio je sentimentalan prema tom aljkavom i nečistom svijetu, koji nema ničega njemačkog u sebi, osim što govore neki svoj iskvareni njemački. Ako smo nekada i mislili da su to Nijemci, sad smo se uvjerili da nisu. Deportirali su ih k nama nakon propasti i 1945, kao dodatnu kaznu za sve ono što smo učinili i što nismo učinili, kao kaznu za taj bolesni sentiment Adolfa Hitlera prema svim tim Slavenima, Rumunjima, Bugarima, svim tim, sve u svemu, Mongolima, koji su žarko željeli da se njihove mongolije priključe Trećemu Reichu.
Čitao je Rudi njihove misli, dok je lutao Berlinom i zalazio po trgovinama, u kojima je sve za naše prilike bilo tako skupo, znao je što bi koji od njih mislio kad bi ga sad ščepao za ovratnik i urlao da Mladen nije bio nikakav esesovac, da Mladen nije bio zločinac, uostalom nije bio ni Nijemac, nego je samo znao njemački, a oni, koji se sada tako samosažalijevaju i kriv im je cijeli svijet, Mladena su od partizanskih rafala zaštitili plastom sijena. Takav je to svijet – bjesnio je Rudi – čovjeka će obući u esesovsku uniformu, uzdignuti do arijevske časti i zaštititi plastom sijena!
Poslove oko plamenika za parne lokomotive na uskotračnoj pruzi Sarajevo – Ploče, Rudolf Stubler završio je već trećega dana boravka u Berlinu. Tvornica je u bombardiranjima sravnjena sa zemljom, pa je nanovo sagrađena i sad proizvodi plamenike peći za parno grijanje. Ima isti naziv i znak – u znaku je malena parnjača – što je, vjerojatno, zbunilo ljude u Direkciji i u Ministarstvu željeznica, pa se nisu raspitali, ili nisu znali njemački jezik da se raspitaju, proizvodi li nova tvornica plamenike za parne lokomotive.
Nakon toga je, ipak, da se u Sarajevo ne vraća neobavljena posla, otišao u Upravu njemačkih željeznica, koja se nalazila u sovjetskoj zoni, i tamo je vrlo brzo saznao da rashodovanih plamenika za parnjače imaju na pretek, nalaze se na željezničkom otpadu u Charlottenburgu, i vrlo će ih rado, za vrlo male novce, prodati Jugoslavenima. Otišao je u Charlottenburg, i doista, plamenika je bilo za sljedećih stotinu godina prometovanja za pruzi Sarajevo – Ploče.
U prvi mah, htio se odmah vratiti u Sarajevo, iako mu je do ugovorenog povratka ostalo još pet dana. Berlin mu se nije svidio, grad je u Rudiju izazivao mučninu, ne samo ti ljudi, Nijemci, ili ono u što su se u međuvremenu pretvorili Nijemci, nego mu je odbojan bio način na koji se Berlin dizao iz ruševina. Bio mu je odbojan, i plašio ga je. Veliki, sivi betonski div dizao se iza sna, iz mrtvih se dizao, i rastao u nebo s besmisleno visokim tornjevima usred nigdine i jedva raščišćenim ruševinama; stotinama metara duge stambene zgrade, s tisućama prozora jednake veličine, izgledale su kao zatvori ili kao kasarne neke čudovišno velike vojske, koja će tu zauvijek ostati. S jedne strane nevidljive crte gradilo se po američkim nacrtima, i grad je sličio kazališnim kulisama Chicaga, s druge strane projektirali su sovjetski arhitekti, i kulise su bile kao iz predstava Nikolaja Ostrovskog. Berlin je izgledao kao zastrašujući spoj Amerike i sovjetskoga komunizma. I činilo se kao da bi svakog trenutka tu mogao izbiti novi, još veći rat. Amerikanci i Sovjeti kao da se međusobno nisu primjećivali, prolazili su jedni pored drugih, mimoilazili se na velikim raskrsnicama i na prilazima gradu, kao da su nevidljivi suparničkoj strani. Samo su Nijemci, ulični lumpenproletarijat velikoga grada, stvarali svijest i sliku o dva okupatora, čineći ih, svojim optužujućim pogledima, nekako vidljivim.
A onda je, ipak, odlučio ostati.
Imao je plaćen hotel, imao je nešto novca – koji je za put dobio u Ministarstvu željeznica u Beogradu, ali i tajno prošvercanih pedeset američkih dolara, koje je namjeravao potrošiti za kupovinu ručnog sata i darova za obitelj – pa je pomislio da možda više nikada dok je živ neće imati priliku da ima pet slobodnih, savršeno besposlenih dana u Berlinu. A i tko zna hoće li uopće moći ponovo da otputuje u Berlin… I tako je Rudio ostao.
I tako mu se, kako je ostao, u pamet vratila Berlinska filharmonija i Wilhelm Furtwängler. Koncert od kojeg je odustao, nakon što mu je Joška Hercl ispričao svoju životnu priču, bio je najavljen prije pola godine, i trebao se održati 1. rujna 1954. Na programu su bili: Šesta, Patetična simfonija Pjotra Iljiča Čajkovskog, Beethovenova Deveta i, kao simbolički vrhunac, Chopinov Drugi koncert za klavir i orkestar. Nije toga bilo u novinskim najavama, ali se nekako podrazumijevalo da filharmonija koncert daje o petnaestoj godišnjici početka rata, a da je Chopinovo finale trebalo poslužiti kao neka vrsta tihe njemačke isprike što je u rano jutro, 1. rujna 1939. napadnuta Poljska. Rudi je o tome čitao u beogradskoj Politici, zatim je slušao izvještaj s najavom koncerta u noćnom programu berlinskoga radija, pa je tada i odlučio da pokuša otputovati u Berlin. Sve je glatko išlo, u Direkciji željeznica već je mjesecima trajala uzbuna oko plamenika za parnjače, nikom nije bila sumnjiva njegova ponuda da pokuša riješiti stvari, jer je malo tko u Direkciji znao njemački. A oni koji su taj jezik znali, nisu se baš gurali da to pokažu. Još uvijek je to bilo bolje ne pokazivati.
Kada se došao raspitati za ulaznice, rekli su mu da je koncert otkazan. Odavno već, prije dva mjeseca, ali nisu oko toga htjeli dizati preveliku buku. Kako je tiho najavljen – Rudiju je kazao biljeter – još tiše je trebao biti otkazan! Ali zašto?, naivno ga je upitao. Čovjek ga je samo pogledao, i nije rekao ništa. Možda se sažaljivo nasmiješio, misleći kako ljudi još uvijek mogu biti glupi i naivni, ili je pomislio da je taj visoki, uspravni čovjek, obrijane glave i malo čudnog naglaska, nečiji špijun, i da je došao provjeriti njegovo držanje tokom procesa denacifikacije.
– Osim toga, maestro je bolestan. Naglo je oronuo nakon što se vratio iz Luzerna. Tamo je, znate, dirigirao Londonskom filharmonijom – rekao je biljeter, zbog nečega smatrajući da bi neznancu moglo biti veoma važno upravo to da je u Furtwängler u Luzernu dirigirao upravo britanskim glazbenicima.
– Maestro je već i u godinama – odgovorio je, tek da nešto kaže.
– Skoro sedamdeset. Ali i meni je sedamdeseta, pa…
– Težak život.
– Da, svi smo imali težak život, barem u posljednjih dvadesetak godina. A prije toga… – zastao je, kao da se pokušava sjetiti – prije toga isto je bilo teško. Uvijek je u Njemačkoj bilo teško.
– A gdje nije bilo?
– To ste dobro rekli: siguran sam da je posvuda bilo teško.
– I maestro je, velite, ostario.
– Bojim se da nije samo to. Propada iz dana u dan, kao da u njemu raste nešto što ga ždere. U svakom čovjeku to postoji, samo što se u nekima razvije, u drugima ne. Eto, naprimjer, ja, da vam se predstavim, moje ime je Alois… – pružio je Rudiju ruku kroz rupu na zastakljenom šalteru – u meni, uz Aloisa sigurno postoji i jedan Anti-Alois. Ali, ne žalim se, dobrog sam zdravlja, Anti- Alois je još uvijek sitan, neznatan u odnosu na Aloisa!
Dvaput se desnicom snažno udario u prsa, pokazujući koliko je zdrav. Tupo je odjeknulo, kao da je negdje duboko u šumi sjekira pogodila hrastovo deblo.
– Znači, držite da je problem u Anti- Furtwängleru! – nasmijao se Rudi.
– Apsolutno! – i nemojte se smijati. Bit će vam žao, jer maestro, čini mi se, neće još dugo.
Starčić je čilo najavio dirigentovu smrt.
– Moram se smijati, kad vi tako govorite.
– A odakle ste vi došli? U glasu vam čujem da niste Berlinčanin.
– Ja sam Jugoslaven.
Biljeter se štrecnuo, ali zakratko, jer je već imao odgovor, dovoljno bezazlen da se razgovor nastavi, i da svi špijuni, američki, britanski, sovjetski, a Alois je, očito, bio uvjeren da su špijuni posvuda, ostanu kratkih rukava…
– Moja pokojna žena rodila se tamo, u Jugoslaviji. Istina, tada se država drukčije zvala: Austro Ugarska monarhija. Tako se nekako zvala, nitko se više ne sjeća koje joj je bilo pravo ime. Personalna unija Austrije, Ugarske i još nekoliko zemalja, pod upravom habsburške carske i kraljevske kuće. Sve je to bilo izuzetno komplicirano. Zato je i moralo propasti. Ljudi teže jednostavnosti.
– I to ih vodi u rat.
– Može biti, dragi gospodine, zaista može biti. Ali ja vam o tome, znate, ne znam ništa. Oslobođen od vojne službe, davno prije svih ovih ratova. Ja sam vam, ne biste vjerovali, dustabanlija. Osim toga, imam samo jedno plućno krilo. Drugo su mi, cap! cap!, odsjekli zbog tuberkuloze, kad mi je bilo sedam godina. Mislilo se da neću ostati živ. I vidite, prevarili su se. Alois je nadjačao Anti-Aloisa.
U tom trenutku, Rudi je osjetio da mu netko stoji iza leđa i čeka. Okrenuo se, pomislio je da muškarac iza njega želi kupiti ulaznicu, učinio je pokret rukom, kao da ga pušta da uđe u tramvaj.
Bio je srednjega rasta, niži od njega, ali jedan od onih ljudi, savršeno uspravnih staraca, koji izgledaju mnogo viši nego što zapravo jesu. Uskih bokova, poput revolveraša iz filmova sa Divljeg zapada, istaknute, vrlo prepoznatljive glave, strpljivo je čekao svoj red.
Nasmiješio se Rudiju, koji je zapanjeno u njega zurio, a Alois mu je kroz otvor na šalteru pružio paketić, umotan u smeđi pakpapir.
– Izvolite, maestro! – bio je ponosan što Rudi sve ovo vidi i čuje.
Starac je prihvatio paket, prsti su mu bili vrlo dugi i koščati, kao u skeleta iz biološkog kabineta, naklonio se nepoznatom čovjeku:
– Hvala vam! – rekao je, pa se opet okrenuo Aloisu. – Gospodine Stickelgruber, molim vas, prenesite moje pozdrave pukovniku Stewartu. Recite da ću mu ovih dana napisati pismo. Sve drugo on već zna.
S leđa je izgledao mnogo starije. Kretao se vrlo sporo, stopala nije odvajao od zemlje, potplatima je strugao po tlima, kao da boluje od Parkinsonove bolesti. Sve je to dugo trajalo, i prošlo je vremena prije nego što se dovukao do izlaza.
Treskom su se zatvorila vrata, nestalo je zvukova berlinske ulice, glasova ljudi i automobilskih sirena, kao da se prostorija hermetički zatvorila.
– Pođite za njim, slobodno. Bit će mu drago, sigurno dugo nije sreo nikog iz Jugoslavije.
Rudi ni samom sebi ne bi poslije mogao objasniti zašto je poslušao biljetera. Samo je istrčao van, i samo što se nije sudario s Wilhelmom Furtwänglerom, koji jedva da je odmakao nekoliko koraka niz ulicu.
– Oprostite, maestro…
Rekao mu je da muzici nema spasa. Beethoven je mrtav, i to mu je rekao, jer je Rudijev nećak, genijalni sarajevski mladić, koji je dvojio da li da studira šumarstvo ili filozofiju, stradao u esesovskoj, nacističkoj uniformi, dok je pretrčavao između dva stoga sijena. Vi to ne možete shvatiti, rekao je Furtwängleru, dok su stajali tu na ulici.
Starac ga je poslije odveo u čajdžinicu, odmah iza ugla, u zgradi u kojoj je stanovao dok bi boravio u Berlinu.
Sjedili su do prozora, i pili ruski čaj.
Rekao mu je da uskoro odlazi u Baden Baden. Muče ga zglobovi, prijat će mu banjske vode i klima, koja, međutim, nije blagodarna kao nekad. A što se Beethovena tiče, rekao mu je, sasvim je moguće, čak je i vjerojatno, da je Beethoven mrtav. Više od stotinu godina je mrtav. Ali ni drugi nisu ništa življi, premda se kreću, plaze zemljom. I pate! To je Furtwängler naglasio: patnja nipošto ne može biti potvrda da je čovjek živ. Samo glazba može dokazati kako postoje znakovi života među ovim stijenjem, rekao je Furtwängler. Ali i ako nije tako, ako ni glazbe više nema, nemojte zbog toga žaliti. Barem vi Jugoslaveni nemate razloga žaliti za Beethovenom. Vi, naime, imate more. A u kasna ljetna doba, baš sada, krajem kolovoza, pred zoru se digne vjetar, i tad valovi udaraju o stijene ispod dubrovačkog hotela, i zvuk je to dostojan Beethovena, iako lišen glazbene forme i harmonije. Šteta što gospodin Arnold Schönberg – čuli ste za tog Bečliju? – nije ljetovao u Dubrovniku, jer da jest, shvatio bi da je njegova glazba suvišna, pored valova koji udaraju o dubrovačko stijenje i proizvode taj savršeni, atonalni zvuk, usporediv s Beethovenom. Stoga mislim, rekao je maestro Furtwängler Rudiju, dok su u čajdžinici na uglu pili ruski čaj, da vi Jugoslaveni ne biste trebali žaliti za Beethovenom.
A što se tiče oboista, fagotista, možda i flautista, učinio sam što sam mogao, rekao mu je Furtwängler, ali ne kažem da mi je savjest mirna. Nakon svega, samo hulje još spominju mirnu savjest. I naravno da žalim vašega nećaka. Toliki su mladi ljudi, rekao mu je Furtwängler, životom platili ono što ste vi upravo nazvali smrću Beethovenove glazbe. Ja mogu samo da žalim, ništa drugo.
A onda mu je ispričao priču o Karlu Holbeinu, silno darovitom dječaku, koji je, bez obzira na silno prezime, bio siromašak, pekarev sin, Židov. To vam je taj židovski smisao za humor, rekao mu je Furtwängler, da najveća sirotinja uzima takva prezimena. Karl Holbein imao je savršeni sluh: budio ga je zuj komarca u drugoj sobi. I bio je idealno muzikalan: glazbu je mogao čuti izvan zadanih tempa i skladateljevih uputstava, onakvu kakva nikada nije odsvirana i kakva bi glazba mogla biti, kada bismo imali savršen sluh i muzikalnost, ali i nešto veće i važnije od toga, rekao mu je Furtwängler, kada bismo imali – imaginaciju.
Židovi su darovitiji za glazbu, rekao je Furtwängler, zato što Židovi, općenito, imaju snažniju imaginaciju. Ona je rođena iz straha, koji se prenosi s koljena na koljeno, desetinama naraštaja, od pradjedovskoga grijeha i razapinjanja Sina Božjega. Židovi se plaše, i obično imaju razloga za svoj strah, plaše se onoga što bismo im mi mogli učiniti, ali se plaše i nemilosrdnoga starozavjetnog Boga, što im onda raspaljuje maštu. I iz tog zamišljanja svih užasa i nesreća koje bi im se mogle dogoditi, govorio mu je Furtwängler, rađa se poseban talenat zamišljanja onoga što je Beethoven čuo u Devetoj simfoniji, ali nije znao, ili nije mogao precizno napisati.
Mali Karl Holbein zamišljao je Beethovena. I Čajkovskog, i nesretnoga Gustava Mahlera, i slatkoga Mozarta je, također, savršeno znao imaginirati… Ali imao je drukčije ambicije. Nije htio postati veliki dirigent, što sam ja želio i čemu sam ga pokušavao učiti, nego je htio svirati prvu violinu u Berlinskoj filharmoniji.
Bio mi je učenik, i štićenik – govorio je Wilhelm Furtwängler – ali ga nisam mogao zaštititi. Rekao sam mu: sine, idi u Švicarsku, idi u Ameriku, gdje god te noge nose, svugdje ćeš imati kruha, bit ćeš slavan, veliki violinist, a jednom kad odrasteš, shvatit ćeš da je za tebe još nešto osim violine, samo odlazi odavde, nije za tebe Njemačka.
A za vas jest?, uzvraćao je vragolasto, govorio je Furtwängler Rudiju o Karlu Holbeinu. To ime mu nije bilo znano, htio je maestra nešto o njemu pitati, ali on se nije zaustavljao sve do kraja njegova Holbeinova životopisa.
Za mene Njemačka jest, da, ali za tebe nije!, vikao je slavni dirigent na dječaka, vikao je i na Rudija, prepričavajući mu njegov život.
Ja sve to ne želim, smiren je ostajao Holbein. Želim tek to da postanem prva violina u vašem orkestru. Ako vi pođete u New York, ako u Londonu prihvatite mjesto šefa filharmonije, ako odete na Mjesec, ići ću za vama…
Ali Wilhelm Furtwängler, kao što će pisati u svim njegovim biografijama, nije želio napustiti Njemačku. Dirigirao je pred publikom, dok je u prvome redu sjedio Adolf Hitler, okružen svitom odabranih njemačkih zlotvora, i pretpostavljao je maestro kako će sve to završiti, i potvrđivao je sad to Rudiju, priznavao mu je svoj grijeh, ali iz Njemačke nije htio otići. Vjerovao je da mu nigdje, osim u Njemačkoj, neće biti omogućeno da dirigira Devetu simfoniju onako kako on to želi, mimo uputa o tempu i davno prihvaćenih navika lijenoga glazbenog duha iskvarene Europe. Tom Europom, i Amerikom, desetljećima već vlada Arturo Toscanini, koji i nije dirigent, nego jedan jeftini metronom, koji razmahuje za pultom, samo da glazbenici ne izgube ritam. A takvih je dirigenata bilo, govorio je Furtwängler Rudiju, u svakoj robijašnici, na željezničkoj pruzi koju grade zatvorenici, dok im dirigent diktira ritam, kada će svi skupa podignuti tešku čeličnu šinu, i kada će je spustiti na pragove. Znate li zašto Amerikanci tako vole Toscaninija, ljutito je pitao Rudija, zato što on i Mozarta pretvara u crnački blues. A što s Beethovenom radi, o tome ne bih ni govorio, rekao mu je Furtwängler. I bolje je za sve nas ako ste vi u pravu, ako je doista Beethoven mrtav.
Zbog Toscaninija, tog nagluhog talijanskog metuzalema, i zbog Toscaninijevih učenika, Wilhelm Furtwängler nije mogao otići iz Njemačke. Kao što zbog njega, najvećega dirigenta našeg vijeka, Židov Holbein nije mogao pobjeći pred nacistima. Maestro mu je htio pomoći, ali nije mogao. Da je otišao, rekao je to Rudiju, bio bi gastarbajter, od kojeg bi tražili da dirigira kao Toscanini. Gastarbajter radi onako kako mu se naredi, rekao je Rudiju, pogledajte samo te mladiće koji po Berlinu kopaju kanale. Zar mislite da bi im njihovi gazde dozvolili da kopaju na neki drukčiji, svoj način?
Karl Holbein nije svirao fagot, obou, možda flautu, i uzaludno je bilo sve. Bio je samo učenik slavnoga Wilhelma Furtwänglera, koji mu je pribavio krivotvorene dokumente, na ime nekoga arijevskog dječaka, stradalog u prometnoj nesreći. Hodao je Berlinom bez obaveznog znaka Davidove zvijezde, sve dok ga netko nije prepoznao i prijavio Gestapou. Maestro Furtwägler je molio da ga poštede, govorio da nikada nije imao darovitijeg učenika, telefonirao Goebbelsu, ali se Goebbels nije javljao na telefon. Bilo je uzalud, jer Holbein nije svirao fagot, obou, možda flautu, tako da će Beethoven i bez njega biti jednako savršen.
Da je netko drugi skrivao Židova i još mu nabavljao falsificirane dokumente, u najsretnijem slučaju po sebe završio bi u logoru. Nikome, osim Furtwängleru, u cijeloj Njemačkoj nije bilo dopušteno da nekažnjeno sakriva Židove, i još hvali njihov glazbeni dar.
Tako je rečeno Wilhelmu Furtwängleru, to je on, od riječi do riječi, prenio Rudolfu Stubleru, koji je ove događaje prepričavao u vrijeme porodičnih okupljanja, kad bi se netko ženio ili bismo nekoga sahranjivali. U Stublera se, kao što je zabilježeno i kao što potvrđuje finale porodične povijesti, mnogo više sahranjivalo, nego što se vjenčavalo.
Dopustili su mu i to da ostane nasamo s Karlom Holbeinom – ili s Judom Izraelom Holbeinom, kako će u službenim papirima mladić biti zaveden, izmišljenim imenima koja su nacistima, bit će, zvučala uvredljivo – i jedino što je tad mogao učiniti bilo je da iz svoje aktntašne izvadi list papira i nalivperom na njemu crnom tintom ispiše objavu kojom se Karl Holbein postavlja na mjesto koncertmajstora i prve violine Berlinske filharmonije.
Sutradan bio je Karl Holbein samo glava među tisućama glava u stočnom vagonu, koji je ljude prevozio na istok. Karl Holbein završio je u logoru, Furtwängler nije saznao kojem, i maestro će još dugo, uzaludno, moliti Goebbelsa, Goeringa, sve bliske Führeru, da učine nešto, da spasu njemačkoga glazbenog genija. Možda je on Židov, ponavljao je Furtwängler, i govorio Rudiju u malenoj berlinskoj čajdžinici, možda je Holbein Židov, ali glazba koju Holbein zamišlja njemačka je glazba. Najveća njemačka glazba našega doba. Tako je govorio Furtwängler, ali više ga nije imao tko čuti. Kotač povijesti nastavio se okretati, a njemu je na savjesti ostao jedan bezazleni mladić, koji je sanjao o tome da bude prva violina u orkestru kojim maestro dirigira. Za taj je san bio spreman umrijeti.
A čim je netko spreman umrijeti za svoj san, mora postojati i onaj na čiju će savjest pasti njegov život. Da je Wilhelm Furtwängler bio spreman napustiti Njemačku, što je, uostalom, od njega očekivala čitava kulturna Europa, Karl Holbein ostao bi živ, jer bi pošao za njim. Istina je, međutim, i to da bi tada u logoru završili oboist, fagotist, a možda i jedan flautist…
– Ali znate li što ću vam reći, dragi gospodine, mislio sam o tome dugo, i sada znam: Karl Holbein umro je sretan, jer se u ćeliji berlinskoga zatvora ispunio njegov san. Postao je prva violina i koncertmajstor Berlinske filharmonije, što mu je osobno potpisao i svojom umjetničkom čašću ovjerio Wilhelm Furtwängler. Ostvario mu se san, i nije se stigao razočarati. Da je bilo drukčije, da je Karl Holbein zasvirao u filharmoniji, svakako bi doživio velike trenutke, doživio bi veliku glazbu, jer tada, kao što biste vi rekli, ni Beethoven ne bi bio mrtav, ali bi istovremeno doživio i onu vrstu razočaranja koja bi nužno raskrila, obesmislila, razorila njegov san. Shvatio bi kako u tom snu i nije bilo smisla, kako ne znači mnogo, pred dragim Bogom, ukoliko u njega vjerujete, i pred glazbom, postati prva violina Berlinske filharmonije, kao što ne znači mnogo, gotovo ništa, biti njezin dirigent. Sve je to sitno, neznatno, ali mi kao ljudi za veće i ne znamo. To je ono za što je sretan umro Karl Holbein. Trenutak prije nego što bi se razočarao u svoj san…
Pripovijedao je tako starac, Rudi je najprije bio fasciniran njime, gledao je te ruke, zamišljao kako Furtwängler maše njima, u misli mu je dolazila glazba koju je mogao slušati samo na radiju i s gramofonskih ploča, i sada je pokušavao pred oči dozvati kojim je pokretima maestro dozivao tu glazbu; ali onda ga je spopala tuga za tog mladića, Karla Holbeina, koji nije bio te sreće da svira obou, i osjećao je sućut za maestra koji se brinuo za njega, i činio je sve da Holbein preživi pogrome; no kada mu je Furtwängler u ćeliji potpisao postavljenje, i kada je pobjedonosno ustvrdio da je mladi violinist umro sretan, jer se nije razočarao u svoje snove, Rudi je odjednom poželio da udari Wilhelma Furtwänglera, da ga udari snažno, pesnicom, i da u tom udarcu bude sabrano sve ono što se njemu, Rudolfu Stubleru, dogodilo od toga 1. rujna 1939…
Dok je putovao vlakom, koji je sve sporije milio kroz opustošenu i podijeljenu Europu, u kojoj se, još uvijek, svatko plašio svakoga, najviše se, ipak, plašeći vlastite prošlosti, i onih koji su joj, možda, svjedočili, Rudiju je na um palo kako je, možda, riječ o jednoj velikoj prevari. Taj starac možda nije Wilhelm Furtwängler – uostalom, zar bi ga slavni dirigent zvao na čaj, da mu ispriča svoj život – nego je prevarant, lažov, koji je svoj vijek proživio lažući o sebi. Propalica i potukač, mijenjao je uloge i maske, preuzimao sudbine i identitete slavnih ljudi, živio od tuđe genijalnosti, mučeništva i žrtve za domovinu, i redovno bi počeo sličiti na onoga čijim se imenom i djelom predstavljao. Mogao je, u mladosti, biti Ernst Toller, Rudolf Valentino ili ludi ruski šahist Aleksandar Aljehin, kasnije Goeringov zet, jugoslavenski princ Đorđe Karađorđević, kojega je vlastohlepni mlađi brat proglasio neuračunljivim i zatvorio ga u ludnicu, ruski pisac Ivan Bunjin, a sad je, evo, slavni dirigent Wilhelm Furtwängler, Toscaninijev konkurent za najboljeg dirigenta našega vijeka, koji, međutim, za razliku od njega dirigira glazbu onako kako je zamišljena, a ne kako je napisana, uvlači se u Beethovenovu, Sibeliusovu, Mahlerovu dušu, popravlja im tempa, mijenja strukturu, i preinačuje partiture u duhu njihove genijalnosti, opismenjuje genije europske glazbe…
Ovu posljednju ulogu stari prevarant maestralno igra, razmišlja Rudi dok putuje u praznom kupeu, vlaka na liniji München – Salzburg – Beč. Objašnjava ono što bi ljudima trebao da objasni Wilhelm Furtwängler, i tako spašava europsku glazbu. Da nije varalice kojoj će on, Rudolf Stubler, u očaju reći da je Beethoven mrtav, jer je mrtav njegov nećak Mladen, koji je u uniformi esesovskog vojnika pretrčavao od jednoga do drugog plasta sijena, vjerujući, naivno, da će ga plast zaštititi od partizanskoga rafala, više nikada on ne bi mogao slušati Devetu Beethovenovu, i gasio bi, noću, Radio Berlin, čim bi spiker najavio Furtwänglera. Da nije staroga berlinskog varalice i ciničnoga biljetera, koji je njega, stranca i Jugoslavena, upoznao s njime, kao da je Wilhelm Furtwängler lično, glazba bi danas bila mrtva. Za Rudolfa Stublera glazba bi bila mrtva, a možda i za druge kojima se stari prevarant predstavljao kao Furtwängler. Tko zna kolike je ljude tako prevario, možda njih stotinu, možda nekoliko stotina, a možda je i tisuću ljudi, čitavu diviziju građana, prevario storijom o svojoj nečistoj savjesti i o genijalnome židovskom violinistu Karlu Holbeinu, koji je imao samo jednu želju – da postane prva violina Berlinske filharmonije – i on mu je, Furtwängler, tu želju ispunio?
Rudi je mislio dalje: a što ako se prevarant zatvorskim čuvarima predstavio kao slavni dirigent, i ako je on Karlu Holbeinu potpisao lažno postavljenje, i tako ga, pred deportaciju u Auschwitz, učinio najsretnijim Židovom i glazbenikom na svijetu? Ako je njegov životni san ostvaren na prevaru, ako uopće nije ostvaren, ali Holbein toga nije bio svjestan, je li varalica učinio nešto dobro ili nešto loše? I hoće li povijest, ako je riječ o povijesnim činjenicama, Wilhelmu Furtwängleru u zasluge pripisati ono što je u njegovo ime učinio netko drugi? Na kraju, je li pred Bogom – a Rudi u svakom trenutku svoga putovanja i svoga svjesnog života, sve do upokojenja u prosincu 1976. ne sumnja da Bog postoji i da upravlja životnim putanjama svih ljudi – je li, dakle, pred Bogom Furtwängler iskupljen, jer ga je iskupio netko tko se lažno koristio njegovim imenom?
Jedino što se nije uklapalo, i što ga je u cijeloj stvari mučilo, bilo je to što je starac i sebi i Rudiju platio čaj. Vi ste putnik, rekao je Furtwängler Rudiju, nije vaše da plaćate. Kada ja budem putnik, vi ćete meni platiti čaj.

Podijeli

Komentari su suspendovani.