Miljenko Jergović – NEZEMALJSKI IZRAZ NJEGOVIH RUKU
Knjiga “Nezemaljski izraz njegovih ruku” Miljenka Jergovića objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač nove Jergovićeve knjige je Goran Martinović, a urednik izdanja Milorad Popović. Likovna urednica je Ana Matić.
“Nezemaljski izraz njegovih ruku” knjiga je o Sarajevskom atentatu, sačinjena od dva dijela. Prvi, pod naslovom Atentat obuhvaća priče o atentatu, atentatorima i njihovim žrtvama, te o glumcima koji su igrali atentatore. Drugi dio, pod naslovom Razrada sadrži samo jedan tekst: govor iz više lica i perspektiva onih koji s atentatom nisu imali veze, ali su živjeli njegove posljedice.
Miljenko Jergović je rođen 1966. godine u Sarajevu. Živi u blizini Zagreba, gdje u svakodnevnoj hodnji upoznaje novi zavičaj i vlastitim koracima mjeri udaljenosti između sela. Pojedina poglavlja iz ove knjige objavljivao je u novinama, tokom 2014. Razrada “Troje” zatim je nastajala kao nacrt nikad ostvarenoga dramskog teksta. U regiji i u inozemstvu nagrađivan je za svoj književni rad. Dvije nagrade smatra važnijim od drugih: Angelus, dodijeljen mu u Wroclawu, za najbolju proznu knjigu srednjoeuropskog pisca, za roman “Srda pjeva u sumrak na duhove”), i Njegoševu nagradu, kojom 2015. čašćen za roman “Rod”.
Štampanje knjige “Nezemaljski izraz njegovih ruku” pomoglo je Ministarstvo kulture Crne Gore.
ODLOMAK
Nezemaljski izraz njegovih ruku
skica za roman o sinu
Čabrinoviću nisu vjerovali.
Lakomislen i prevrtljiv, rođeni vjetrogonja, koji bi po vas dan tjerao šegu, ili bi se snuždio i nije progovarao, pa nisu znali što mu je. Ali ništa što mu se kaže nije moglo ostati tajnom, on bi sve izgovorio, pohvalio se i izdao prvome na koga naiđe. Nema kome Nedeljko Čabrinović nije odao da kreće u Sarajevo da ubije princa. Možda mu baš nitko nije povjerovao? Vrijeđalo ga je što ga ne uzimaju zaozbiljno, ali uzalud mu bilo. Nije se mogao promijeniti, premda se svako malo mijenjao, preuzimajući jedna a odbacujući druga uvjerenja, onako kako bi što pročitao ili kako bi s kim proveo noć u kafani. Socijalist, anarhist i vatreni srpski nacionalist, sve je to u svoje vrijeme bio Čabrinović, jer se svaka vjera plemenita vjera, osim vjere u Boga, na njega dobro primala. Ujutro, 28. lipnja 1914, na dan kada će se nadvojvoda u otvorenom automobilu svečano provesti Sarajevom, zavjerenici su se, prema ranijem dogovoru, rasporedili po Apelovom keju – koji će u naša vremena najduže biti Obala vojvode Stepe – jer je tuda, prema ranijoj najavi, carska povorka morala dvaput proći, a kej je uzak i pregledan, tu će ga najlakše ubiti. Rasporedili su se u tri grupe, na svakih tristotinjak metara po jedna, od Ćumurija mosta, do Latinske i Careve ćuprije. Prvi je, ispred bašte gostionice Mostar, stajao najstariji, Muhamed Mehmedbašić. A do njega je bio najmlađi, Vaso Čubrilović. S druge strane, uz Miljacku, Čabrinović. Niže uz rijeku bili su Cvjetko Popović i Danilo Ilić. Još dalje, pokraj Latinske ćuprije, Gavrilo Princip. I na samom kraju, Trifko Grabež. Dan ranije, Danilo Ilić podijelio im je oružje. U jednom od dva igrana filma, onom koji je režirao Fadil Hadžić, ili drugom, Veljka Bulajića, postoji scena kad Danilo u napuštenom tunelu vježba gađanje. Nakon ispaljenog metka govori: “Gdje ovaj metak udari, melema nema.” Kažu da je zaista tako bilo. Način na koji su se rasporedili više govori o autoritetima unutar grupe, nego o njihovoj terorističkoj strategiji. Nije tu bilo strategije. Bili su amateri i zanesenjaci. Učili su se poslu ubijajući austrijskoga nadvojvodu, tek bi u sljedećoj prilici dorasli do pravih atentatora. Ali sljedeće prilike nije bilo, ona postoji samo u literarnoj fikciji, tom posljednjem utočištu slobode svih mučenika i zatočenika. Na najpovoljnijem mjestu, kao najsigurnija i najstaloženija figura među zavjerenicima, stajao je Muhamed Mehmedbašić. Tako je sam izabrao, i nitko se nije protivio. Mehmedbašić se, kao ni Princip, nije kolebao treba li pucati u nadvojvodu. Neka bude što biti ne može. Samo njih dvojica, Muhamed i Gavrilo, nisu imali vlastitu maštu za neprijatelja, niti su zamišljali kako će u ponedjeljak izgledati svijet, i što će oni, živi ili mrtvi, biti tom svijetu. Do Muhameda bio je Vaso Čubrilović, fanatizirani, vrlo inteligentni dječarac, najmlađi među mladobosancima. Međutim, kada je naišla svečana povorka, i usred nje auto s nadvojvodom i vojvodkinjom, Mehmedbašić se sledio. Trebao je izvući bombu, sagnuti se, udariti osiguračem o pločnik, i baciti je. Ali nije se ni pomakao. Kasnije je, u izjavi novinaru, rekao da je iza njega stajao žandar, pa se uplašio da će ga uhvatiti za ruku kad zamahne prema autu. Je li govorio istinu? Muhamed Mehmedbašić jedini je, nakon atentata, umakao potjeri i prešao u Crnu Goru. Prvu je noć proveo s mladim softama, koji će uskoro postati imami, svojim drugovima iz medrese, u kojoj se sedam godina školovao i primio sva svoja znanja o svijetu. Za razliku od ostalih, gimnazijalaca, radnika, sindikalista, Mehmedbašić jedini je prošao vjerske škole – svjetovne nije ni pohađao – i samo je on imao teoloških znanja. Ostali, uključujući učitelja Danila Ilića, jedva da su se znali pomoliti Bogu, i redom su bili ateisti. Možda ni Muhamed nije vjerovao, ali da su se mladobosanci nakon svega što se dogodilo htjeli preporučiti Bogu da ih sačuva od potjere i austrijskoga suda, mogli su to zaozbiljno učiniti samo na svetome jeziku Kurana Časnog, na arapskom. S fesom koji nije skidao s glave, i s urednom propusnicom, tek je u utorak 30. lipnja otputovao iz Sarajeva, a u petak, 3. srpnja prebacio se u Crnu Goru. Priča kaže da su mu u bijegu pomogli i neki njegovi bivši kmetovi.
Nikada ga nisu uhvatili.
