Nano Mazuth glavni je junak romana Psi na jezeru (prva objava: Zagreb 2010.). Rodio se 1960. godine, umro 2010. Njegova cjelovita biografija i bibliografija mogu se naći u romanu…
… Kriterij pri izboru pjesama iz opširnijega Mazuthova pjesničkog djela katkad su se manje ticali vrsnosti pojedinih stihotvora, jer se često važnijim činilo koliko i kako neka pjesma prati tvorčevu biografiju, koliko pruža melodiju i daje ritam njegovu životu…
…Pjesničko djelo Nane Mazutha nitko ne nasljeđuje. Nijedna kultura, niti književnost s prostora bivše Jugoslavije. Njegovo nacionalno podrijetlo nejasno je, dijelom kontradiktorno, ali svakako irelevantno. Kao što su nejasne i okolnosti njegove smrti.
Kako pjesničko djelo nikome ne pripada, nema potrebe ni da se o njemu sudi. Ako se, pak, pokušava suditi, valja imati na umu njegovo nepripadanje.
Ničiji nikome ne duguju.
Autor
odlomak:
RAJ
Iz magle ove, iz smoga, otiću majčice mila
Kad budem star, nem i slep, kad zaboravim svaku
Brigu i dug, i račune što imam ih prema Bogu
I ljudima, prazan kad budem od svega što sam bio
I što jesam, od mene kad ostane samo strah zveri
I trag čežnje ljudske, u raj otiću, majčice mila
Tamo gde portokal cveta i gde miriše sol
DOK DUŠE LAPE IZ TELA
Noć letnja na odeljenju za rak
Duše lape iz tela čijim venama
Blagosloveni morfijum teče
I miruje svet iščekujući
Kao na Bogojavljensku noć
Doći će smrt, tiha tijana
I razneti ih bez straha sve
Kao polen, kao vetar
Vodenu paru nad čajnikom
Zaboravljen što na vatri ključa
Noć letnja na odeljenju za rak
Uteha svetu, uteha sinovima gordim
Što potajno iskopčavaju telefone da ne zvone
Kada iz raja pred jutro stigne glas
Bez straha da je izlapela jedna još duša
Debeli romani
Leto kada je, i s police najvisočije
kada uzimaš debeli roman u ruke
i znaš da ćeš ga dočitati, da imaš
toliko još života za taj roman i za
onoliko još debelih romana koliko
u tom najdebljem stranica ima
ili jasnije kazano i bez ukrasa lažnih
koje udevaš u pesmu ovu bez rime, ne
misliš uopšte o tome koliko još
romana ovakvih pred sobom imaš
nego sa police najvisočije uzimaš
i čitaš. To je, kažem ti, mladost, to je
život bez straha da kraj leta stiže
da ćeš se mrznuti, stariti da ćeš i umreti
potom, ne dočitavši debelu svoju knjigu
Uskoro će kamion istovariti uz kuću
tri tone ćumura Kreka, dovoljno taman
da se još jedna prezimi zima, i deca će
iz mahale cele, siročad iz doma nazvanog
po ženi narodnom heroju, lopate grabiti svoje
i za hiljadarku sa likom livničkog radnika
celo će popodne, do večeri skoro, tovariti
ćumur u plastične kante, prenositi ga
u podrum, udarnički, kao da im je zadnje
i smak sveta stiže, a ti ćeš debeli roman
čitati, hvataće te dremež, laki, posle ručka
i nikakvog straha, ni strepnje, jer mlad si još
i saveznika ćeš naći u svakom svome snu
dok slušaš kako lopate po uličnom asfaltu
stružu i deca pevaju vedro patriotske pesme
o proterivanju neprijatelja i o svemu onom
što u debelom romanu piše
