(treća glava pikarskoga romana u nastajanju
“Vjetrogonja Babukić i njegovo doba“)

Širokim njemačkim nebom lijeno se vuku oblaci. Crni i masivni, duhovi Kruppovih čeličana na svijetloplavoj pozadini, nepomični su za svakoga tko ih u ovome trenutku pogleda, osim za čovjeka u sivome odjelcu, prekratkih nogavica i rukava, koji zavaljen sjedi u plastičnoj sjedalici naspram piste, gleda ih satima, još otkako se razdanilo, bilježi i pamti svaku promjenu na njima i jedini primjećuje da su se u protekla dva sata pomaknuli dva puna pedlja, od jedne do druge muhoserine na debeloj staklenoj stijeni frankfurtskoga aerodroma. Za to vrijeme, u njegovoj glavi vlada vedri košmar, izmijenjuju se glasovi, lažna sjećanja i poneko stvarno, lica, predjeli i naslovi knjiga, a zatim mu se, na unutrašnjem platnu u glavi, odvije cijela priča, evo je baš: Perfektan dan za Banana ribe, u engleskome originalu, i nakon što priča istekne, na nju će se nastaviti neka vrlo udaljena misao, kao što na posljednje taktove pjesme disk džokej majstorski nadoveže sljedeću pjesmu, i tako to traje, bez kraja, cijele noći, ispod svjetlucave kugle koja se ne prestaje vrtjeti, i u njegovoj glavi, dok promatra crne oblake na plavom tanjuru neba. Jezici se neprimjetno izmjenjuju, desetine jezika, a za njima, tim jezicima, četa, bataljun cijeli, različitih likova i karaktera, u jednoj istoj ljudskoj koži.

To je naš Babukić. Ako ga netko sad pogleda sa strane, primijetit će da je nujan, sumoran malo, taj čovjek koji gleda nebo nad Njemačkom, inače toliko prostrano i široko da čovjek u Njemačkoj i ne mora dizati pogled, ni opterećivati vratne pršljene, da bi gledao u nebo.

Aerodromski satovi od jutros ne rade.

Okolo je sve puno smeća. Čistačice su se, skupa s aerodromskim osiguranjem, solidarizirale sa Sindikatom kontrole leta, pilota i zemaljskog osoblja (tako se taj sindikat službeno zove), koji je već drugi dan u štrajku. S tačnim vremenom aerodromskih satova nestali su i datumi, i Babukić sad ne zna koji je dan, ni koja je godina. Istina, mogao bi poći do kioska – trafikanti se nisu solidarizirali sa štrajkom – i kupiti novine, ali on to ne želi. Ugodno mu je ovako biti izvan vremena, mimo svih vanjskih mijena i ratova, čak i mimo meteorologije i godišnjega doba, samo sa slutnjom da je proljeće, premda je možda i jesen, a možda i neko prohladno ljeto, ali što god da je, njega se to ne tiče, jer mu se nigdje ne žuri, avioni ne uzlijeću i ne slijeću, let za koji ima kartu još jučer je otkazan, i sve je onako kako je bilo u majčinoj utrobi, samo što se okolo ima što gledati.

Otkako je krajem 1991, ili je to već bio početak 1992, uzletio s aerodroma Brnik, Babukiću se nije dogodilo da se ugase aerodromski satovi ili da na neki drugi način ostane izvan vremena.

A svidjelo mu se. Veoma mu se svidjelo. Strašno, užasno, grozno, krvavo mu se svidjelo dok je tako, zavaljen u plastičnoj sjedalici iz koje se teško ustaje, gledao Kruppove čeličane kako sporo, ali temeljito poput Hitlerovih trupa u glavi onoga hrvatskog skijaškog šampiona, plove prema jugu.

Tako je promatrajući oblake i ogladnio.

Zviždukao je žureći niz šarenu ostakljenu aerodromsku aveniju, pokraj dućana s konfekcijom i elektronskom robom, ispred kojih su na podu, već odomaćeni, sjedili ljudi s orijenta, brkati muževi u čijim se zacakljenim očima prepoznavala nikotinska kriza, žene u dimijama i šalvarama uplakanoj su djeci gurale sisu u usta, starci s bijelim turbanima gledali su u daljinu, premda ništa nije bilo dovoljno daleko za njihove poglede, i činilo se da su narodi istoka već tako pomireni s aerodromskim štrajkom da su svoju veličanstvenu kulturu i civilizaciju uklopili u njegove mjere i okvire, i da ovako, sjedeći ispred Max Mare, Sonyja i Huga Bossa, mogu izdržati stoljećima i da će se samo izmijenjivati, u šutnji i savršenom miru, naraštaji aerodromskoga orijenta, zaustavljenog na putu prema njihovim konačnim odredištima, New Yorku, Torontu, Montrealu i drugim dalekim grobovima.

Babukića je njihova šutnja nervirala. On nije razumio o čemu govore ljudi koji šute. Takvi su njemu bili stranci. Nije mogao naučiti govor šutnje. Osjetio je isti strah, kao onda, kada mu se za nemirnoga leta od Atene prema Munchenu, negdje iza leđa ukazao glas koji je molio Zdravomariju na nerazumljivom slavensko-ugrofinskom jeziku.

Požurio je, nastojeći da ne gleda ni lijevo, ni desno, i da ne primjećuje istočnjake koji su zasjeli po podu. Smiješio se muškarcima i ženama što su sjedili po klupama i plastičnim sjedalicama, vrcnuo je dvatriput guzom pod strogim pogledom nordijske ljepotice srednjih godina, koja je sjedila na crnom plastičnom koferu, kao da nekoga čeka, koketirao je s fragilnim dvanaestogodišnjim dječakom, Indijcem, koji je pod rukom nosio kovčežić s violinom, šetkao okolo i znatiželjno zavirivao u svačije lice. Na svašta je bio spreman Babukić, samo da ne primjeti one koji su sjedili po podu.

Čak je razmijenio poglede međusobnog razumijevanja s debeljuškastim Salcburžaninom u zelenom lovačkom kaputiću i s francjozefovskim bakenbardama, i složili su se, tako bez riječi, da bi sav taj istok valjalo deratizirati i obrisati s blistavih podova frankfurtskoga aerodroma.

Konačno, eto ga ispred zalogajnice.

Postarija trgovkinja, sijeda, debela žena s bradavicom na obrazu, iz koje rastu tri oštre debele dlake, nasmiješi mu se i na lošem engleskom pita:

– Izvoljevajte, što mladi sir željeti? Kebab, wurst ili od mesa sir, eventualno?

– Sendvič, bilo kakav sendvič, ne smijemo danas biti izbirljivi! – pokušao je razgovorljivošću otkriti kojeg je gospođa jezika.

– Schinken i sir, sir brez schinkenschinken brez sir ili halal sendvič govedina za muhamedance?

– Nisam muhamedanac, a ni musliman, ali bih sendvič s govedinom – zvučao je uvrijeđeno. Bio je ljut, jer nije uspijevao otkriti njen materinji jezik.

– Podgrijani ili nepodgrijani?

– Nepodgrijani.

Pružila mu je papirnu vrećicu, valjda jedinu na frankfurtskome aerodromu na kojoj nije ništa pisalo.

Babukić je na pult bacio kovanicu od pet eura, bijesno je ugrabio vrećicu i odmarširao niz svijetlu aveniju, špalirom posjelih i poleglih naroda orijenta.

Aerodrom je živio svojim svakodnevnim ritmom. Samo što avioni nisu letjeli i što su se ljudima, što zbog dosade i dugog čekanja, što zbog nezdravoga toplog zraka koji je izbijao iz ventilacijskog sustava, oči u hodu sklapale, pa su drjemuckali tako šetajući s kraja na kraj svijetlih staklenih prolaza i po pokretnim trakama, koje su ih premještale s jednoga na drugi kraj velikoga aerodromskog kompleksa. I sve je više bilo onih koji su, poput miševa u laboratorijskom labirintu, polazili u te besmislene šetnje, nadajući se, valjda, da bi tako na drugome kraju beskonačkog niza staklenih hodnika mogli naći neko bolje, sretnije i ugodnije mjesto za nastavak svoga dugog čekanja.

Tako je i Babukić, umjesto da se vrati na mjesto s kojeg je i krenuo po sendvič, pokraj terminala za let koji je zauvijek otkazan, krenuo na suprotnu stranu, uz dućan s indonežanskim namještajem i špageteriju Mama Leone (Podsjetila ga je na knjigu jednoga srpskohrvatskog pisca za kojeg već dugo nije čuo. Što li je, Bože, s njim? Svojedobno je bio vrlo popularan, a onda su ga u Zagrebu optužili za kolaboraciju u ratu završenom dvadeset i koju godinu prije njegova rođenja. Tako je, eto, nestao. U dječjim romanima bi pisalo: iščezao je u vidu lastina repa…).

Hodao je tako sve dok nije došao do terminala C 38, iza kojeg više nije bilo ničega. Ustvari, bila su vrata s lijeve i vrata s desne strane. Na lijevima je pisalo STOP POLIZAI, a na desnima nije pisalo ništa, ali iza njih je, čini se, nekakvo skladište.

Na displeju terminala C38 pisalo je, jedno ispod drugoga, Magadan, Sokol Airport, Yakutia Airlines, let otkazan.

Ako bismo na stvari gledali isključivo iz perspektive mjesta na kojemu se nalazimo, što baš i nije najmudrija moguća odluka, učinit će nam se da je to let na kraj svijeta. Ali koji je, na žalost, otkazan.

Idealno mjesto, pomislio je Babukić, da se pojede halal sendvič s govedinom.

Sjeo je u udobnu, vrlo mekanu fotelju presvučenu bijelom ekološkom kožom. Okolo nema nikoga.

Čini se da je trenutno ovo najnenaseljenije mjesto na cijelom frankfurtskom aerodromu. Dok je pjevušio pjesmu Vladimira Visockog o Magadanu, vadio sendvič iz papirne vrećice i obavijao ga, poput djeteta, salvetom, jer se užasavao mogućnosti da mu, poput gnoja iz rane, u rukav štrcne majoneza ili da ga rani kečap i zamaže senf, Babukić se osjetio savršeno ispunjenim i životno ostvarenim. Kad god čovjek pošteno ogladni, stvari ponovo zadobivaju onaj izvorni smisao, upamćen i zabilježen u vremenima kada je Bog stvarao svijet.

Mislio je o tome kako je dobro opskrbljena samoposluga hram čovjekove duše.

Starinska mliječna vitrina s jogurtima u čašicama, na čijim srebrnim staniolskim poklopcima piše Hepok. O kako je ukusna ta riječ: Hepok! Pasterizirano mlijeko u vrećicama, bibavim poput sisa prostodušnih seljanki iz visinskih krajeva, koje ne nose grudnjake i ne ljube smrt, pa nemaju potrebu da im se grudi prije groba kamene. A do mlijeka u vrećicama, mlijeko u tetrapaku, u plavo-bijelim trokutima oštrih rubova. I čokoladno mlijeko u smeđe-bijelim trokutima. Zatim, kefir…

Babukić pomisli da ovaj sendvič ne vrijedi ništa ako ga ne zalije čašom mlijeka ili jogurta. A gdje bi čovjek na frankfurtskom aerodromu mogao naći mlijeko ili jogurt. Da, mogu se tu kupiti i starinski trokrilni ormari i rumunjski sudoperi i božićna pšenica u pakiranjima od kilogram ili pet kilograma i kasetofoni s kasetama koje se već odavno ne proizvode i uredski registratori s apliciranim fotografijama Lionela Messija, ali gdje bi tu čovjek mogao naći mlijeko?

Eto, kako mu se lako pokvari raspoloženje.

Ojađen, krenuo je da zagrize sendvič, kada se začuo prigušeni krik.

– Nemoj, brate, ako boga znaš! – čulo se, kao iz nekoga starinskog tranzistorskog radio aparata.

Babukić se trgnuo, pa se počeo okolo osvrtati, da pronađe odakle dolazi glas, ali nigdje zvučnika. Zavirio je u ventilacijski otvor, dolje, iza fotelje, pa u kantu za smeće, ali ništa. Valjda mu se učinilo.

Htio se vratiti sendviču, zinuo je, taman da zagrize:

– Neeeeeeeee! Nemooooooooj! Kumim te svim na svijetu, platit ću ti večeru najbolju, ručak, doručak, samo me nemoj! – zapomagao je odnekle glas, ali je prestao čim je Babukić sklopio čeljusti.

Tako dakle, pomislio je, loše rumunjske plombe!

Prije mjesec ili dva, bila je to godina 1996. ili, možda, čak i 1992, na aerodromu u Aradu užasno ga je zabolio zub. A bilo je hladno, napolju snijeg, a u Rumunjskoj se, još od Causescuovih vremena ne griju aerodromske zgrade, tako da se bio rasplakao od muke. Srećom, našla se tu neka ljubazna dama, Francuskinja, prvi sekretar francuske ambasade u Bukureštu, koja ga je uhvatila pod ruku, ništa se vi ne bojte, samo se prepustite, rekla mu je i povela ga u Arad stomatologu.

A taj je bio jedan od onih lakorukih zubara, koji ljudima ne nanose bol, jer ga unaprijed osjete kao svoj vlastiti, tako da je šestica, lijevo, dolje, bila začas izbušena i plombirana, karijes je otišao u prah i dim, a kada je Babukić htio platiti račun, doktor je, uz šmekerski osmijeh šefa sale, odgovorio da je dama već platila sve.

Eto, kako ugodnih ljudi ima. Ali izgleda da je plomba loša, komunistička, i da hvata radijske signale. Čitao je Babukić o takvim plombama, naročito na stranicama senzacionalističkih srpskih i hrvatskih novina, ali, evo, sad se uvjerio da radiorelejne plombe nisu izmišljotina, nego stvarno postoje.

A onda je pomislio kako će ubuduće, čim otvori usta da nešto zagrize, slušati čuti neki radio prijenos. To ga je jako ozlovoljilo. Htio je poći u zahod i iščupati tu šesticu, lijevo, dolje…

Odlučio je da samelje sendvič, a skupa s njime i taj zub. Sažvakat će, proždrijeti i progutati sve te radiosignale.

Zagrizao je.

Pecivo je bajato.

I suho.

Majoneza je štrcnula sve do laloka.

– Brate, nemoj me jesti! Nemoj, ako te je mater rodila! – drečalo je iz Babukićevih usta.

Zagrizao je i nije puštao. Nije se usuđivao da odgrize zalogaj, a osjećao bi se glupo da odustane.

Je li ja ovo ludim?

Babukić je pomislio, tako sleđen, sa sendvičem u ustima.

Terminal C38 i dalje je bio pust, glasovi aerodromskih spikera odavno su zamukli, niti su najavljivali letove, niti su pozivali putnike neobičnih imena da se jave na šalter. Čak su izostala i upozorenja putnicima da ne ostavljaju okolo svoju prtljagu, jer će, iz sigurnosnih razloga, biti uklonjena ili uništena.

Nije se čula ni muzika.

Samo tiho žalosno stenjanje pod Babukićevim zagrizom. Osjećao ga je u ustima i u grlu, tuklo mu je u sljepoočnice.

Nije znao što da čini i na kraju je odustao. Čuo se dubok uzdah:

– Huh, majko mila, umalo me ne pojede!

Odmotao je i rasklopio sendvič. Između polovina zgnječene bijele kifle bila su dva komadića govedske pečenice, list salate i skoro providna kriška ementalera. I sve je, vrlo temeljito, bilo umašćeno majonezom. Bio je to jedan od onih ružnih i neukusnih sendviča, koje ljudi već stotinjak godina kupuju po uličnim kioscima, na željezničkim kolodvorima i aerodromima, pojedu ih, a da, u pravilu, nikada u sendvič ne zavire. Čovjeku može proći i život, preko leđa preturi nekoliko ratova, elementarnih katastrofa, zemljotresa, pa čak i teških bolesti, infarkta i moždanih udara, a da mu nikad na pamet ne padne da zaviri u sendvič kupljen na frankfurtskome aerodromu ili svejedno gdje. Za to vrijeme, otkada se na sve strane prodaju sendviči, čovjek je stupio na vrh svijeta, Mount Everest, visok 8848 metara, spustio se u najdublje morske dubine, zavukao se u svaku pećinu, prepješačio Saharu i sve druge pustinje, probio se s kraja na kraj Amazonske prašume, otplivao niz Volgu, Dunav, Dnjepar i Nil, zavirio sebi i drugome u dušu, pa čak se i na Mjesec uspio popeti, a da nije istražio unutrašnjost sendviča. Povijest dvadesetog stoljeća je povijest neotklopljenih, a zatim pojedenih sendviča.

Ali što bi se u sendviču i moglo vidjeti?

Naš Babukić tupo je gledao komadiće govedine, proučavao dvije sitne bijele žilice na njima, pa sparušen list salate, uzgojene u španjolskome stakleniku, u stiroporu i umjetnom gnojivu, bez zrna zemlje. Noktom kažiprsta je podigao sir, da zaviri ima li nečega ispod, ali naravno, ničega nije bilo.

Ništa nije tako jadno i nesadržajno kao unutrašnjost sendviča koji čovjek nije priredio samome sebi. I ništa nije tako banalno u svojoj prolaznosti i smrtnosti kao sendvič. Taj jad i bijeda organske materije već sutra će biti govno. I to ako bude imao sreće pa bude pojeden.

Babukić je pomislio da bi, možda, bilo najjednostavnije da stvar riješi tako što će sendvič baciti u sjajnu aluminijsku kantu za smeće, čiji je elegantni pokretni poklopac podsjećao na vrata grobljanskog krematorija.

Ali to, ipak, neće učiniti. Tko bi sad lutao po aerodromu i tražio novi sendvič.

Ponovo ga je uredno premotao i krenuo da zagrize. -Zovem se Hamdija Majdančić. Ilegalno sam u Njemačkoj. Nemam dudlung, izbjeglički papiri istekli, prijeti mi deportacija.

– Molim?

– Tako je kao što si čuo – glas je dopirao iz sendviča – i nemoj, majke ti, da opet rastvaraš ovaj hljeb, jer ništa u njemu nećeš naći što već nisi vidio.

– Je li to neki mikrofon?

– Jest, baš, ko u filmovima o Jamesu Bondu. Mikrofon u sendviču! Šta bi radio mikrofon u sendviču?

– Ustvari, radio-predajnik…

– E, šta bi i on radio u sendviču?

– Pa šta je onda, ako nije radiopredajnik?

– Fino sam ti reko. Hamdija Majdančić, rodno mjesto Kalesija kod Tuzle. Tu sam od 1986. Najprije s jugoslavenskim, crvenim pasošem. S njim se sve moglo. A kad je zaratilo, pa mi je istekao taj pasoš, javio sam se da budem izbjeglica. A onda prođe i rat, Švabo potjera Bosance kući, pa tako i mene. Od tad sam u Njemačkoj na crno. Sedam puta su me hvatali da me deportiraju, sedam puta sam im bježao. Radim gdje stignem i šta stignem. Neki me plate, a neki bogme i ne plate. Takav je život.

– A sad ti je posao da meni ne daš da pojedem sendvič?

– Ne, to mi nije posao, to mi je pitanje života i smrti!

– Je l’?

– Baš tako, brate mili. A ti sad vidi hoćeš li me nositi na duši.

– Eto, zar ti nije bilo lakše da se, kao sav normalan svijet, vratiš kući u Bosnu?

– To nikako. Tamo sam samo na mezarju, na groblju – ispravi se Hamdija – mogao završiti. Zapravo, već sam u martu 1986. i bio skoro pokopan. Slobodno možeš provjeriti: u Frontu Slobode od 17. marta i u Oslobođenju 18. marta, vijest da je u teškoj saobraćajnoj nesreći kod Kalesije smrtno stradala jedna osoba, troje je teže, a dvoje lakše povrijeđenih. E, ja sam ti ta jedna smrtno stradala!

Babukiću se učini da je osjetio ponos u Hamdijinom glasu.

– Dobro, i šta je bilo dalje? Kako si mrtav stigao u Njemačku?

– Ti se sa mnom zajebavaš, je l’ de?

– Ne, nego ti sa mnom.

– Pa, kako bi mrtav došao u Njemačku? Nego, te noći, u tuzlanskoj mrtvačnici, dođe mi jedan čovjek, onako postariji, kaže da se zove Rudi. Šumarski inžinjer, prije Drugoga svjetskog rata radio u Šipadu, a kada je rat prošao, potjeralo ga u Njemačku, jer je, valjda, nešto petljao s okupatorom. Tako ja mislim, iako mi je on rekao da su ga prognali samo zato što je porijeklom Nijemac. Šta znam, možda i istinu govori.

– Došao je tebi mrtvom i to ti sve rekao! – Babukić je prezrivo gledao na sendvič u svojoj desnoj ruci.

– Ne baš sasvim mrtvom, sačekaj da ti ispričam. Pita me Rudi, a je li, mali moj Turčine, je li ti ovdje zima. Tako me je on zvao, od dragosti, a ne zato što bi stvarno mislio da sam ja nekakav Turčin. Jest, bogme, pravo mi je zima, kažem mu. E, to je dobro, obradovao se Rudi. Znači da za tebe još ima šanse. Čim ti je hladno, veli, znači da se nisi skroz halalio, ustvari oprostio i rastavio sa životom. Ako je tako, možemo napraviti ugovor. Ja ću tebe prebaciti u Njemačku, kao što su mene 1945. prebacili u Njemačku, a ti ćeš mi obećati da ćeš naučiti njemački i da ćeš biti dobar Nijemac. Ali u Kalesiju i u Bosnu ti nema povratka. Čim bi prešao bosansku granicu, bio bi mrtav čovjek. Ovog puta skroz mrtav. I ti me onda pitaš zašto se nisam vratio u Bosni kad je ono Švabo tjerao Bosance da se vrate!

– Nije te taj Rudi baš usrećio. Ovo sakrivanje ti je gore nego da si umro onda kad ti je bio red.

– Nije Rudi kriv. Ja sam zajebo stvar.

– Kako?

– Nisam mogao naučiti njemački. Koliko god da ga učim, čuje mi se da sam Bosanac. I ne ide dalje od sto riječi. A rečenice mi da ni samog sebe ne razumijem, a kamo li da me drugi razumiju. Rudi mi je fino govorio da su njemačke riječi i rečenice za mene život i da sam bez njih mrtav čovjek, nepokopan mejt, nesahranjena duša, vječni bjegunac, ali uzalud, brate slatki, kad ne ide. Niti ovaj bosanski, srpskohrvatski, kako li se zove, hoće iz mene, niti njemački hoće unutra.

– Ne moraš, čovječe, zaboraviti jedan jezik da bi znao drugi! – dreknuo je Babukić u sendvič.

– U mom slučaju je tako. Ako jedan ne zaboravim, drugi ne mogu upamtiti. Nema mjesta u ovoj glavi.

Babukić se još jednom zagledao u svoj jadni, temeljito izgnječeni sendvič, ali nigdje tu nije bilo nikakve glave. Osjećao se loše, bio je gladan, i prvi mu se put u ovim njegovim avanturama učinilo da, možda, ovo i nije stvarna stvarnost, nego da i ovaj sendvič i Hamdija Majdančić koji govori iz sendviča, i Nijemac Rudi, šumarski inžinjer iz predratnog Šipada, i štrajk na frankfurtskom aerodromu, i kralj Salamon, njegova visoka, ćelava žina i djevojčica Sara, i zasrane pelene očajne Finkinje kojoj su nepoznate sile otele dijete, i Muhammed Atta, melankolik nad New Yorkom, i sve što se dogodilo nakon što je u Zagrebu, ispred one ružne sive zgrade, zaustavio auto i poslao ženu, kojoj više ni imena ne pamti, da ubije dijete u sebi, postojalo samo u njegovoj teškoj i smućenoj glavi.

Išao je nazad prema zalogajnici, odlučan da onoj ružnoj ženi nemuštog govora, s bradavicom na obrazu, iz koje rastu tri oštre debele dlake, vrati nepojeden sendvič, a ona ako hoće, neka mu vrati njegovih pet eura.

– Neka to bude na njen obraz! – veselo reče Hamdija.

– Molim?

– Kažem, neka joj na obraz udari ako ti ne vrati tvojih pet eura.

– Kakvih pet eura! – Babukić je bio šokiran

– Nemoj se praviti blesav. Zar nisi pomislio da bi ti frau Tutlitsch trebala vratiti tvojih pet eura nakon što ti njoj vratiš nepojeden sendvič. Ali znaš, to ti je loša računica. Nikome ona ne vraća pet eura.

– Kako to misliš nikome?

– Pa nisi ti prvi koji je kupio ovaj sendvič. Prije tebe ih je bilo dvadeset sedmero njih u ova dva dana. Dvadeset i jedno muško i šest žena. Ne znam zašto toliki muški kupuju sendviče. Ali dvanaestoro njih, što muškaraca, što žena, djetetu je kupilo ovaj isti sendvič, a znaš, s djecom ti je puno teže. Nit’ mu je čudno što sendvič govori, nit’ ga je briga što će nekog pojesti. Morao sam ih plašiti doktorima, injekcijama, vješticama, raznim čudesima, samo da me ne pojedu. Zato pazi, ako te kad zadesi dijete, odmah ga prepadaj, jer drukčije neće odustati.

– Dvadeset sedmero, kažeš!

– Jest, boga mi, al’ ti si prvi naš! Baš mi je drago što smo se ovako ispričali.

– I veliš, neće mi vratiti pet eura?

– Zašto bi ti vratila? Kakvog smisla ima da ti vraća pare? Ovo je poso, a ne zajebancija. Frau Tutlitsch me je uzela da zaradjujem po pet eura na svakom kupcu sendviča. Krvav je ovo posao, krvav i opasan!- uzdahnuo je Hamdija.

– Da, mogu te pojesti.

– Ne samo to. Mogu te baciti u smeće, umjesto da te vrate frau Tutlitsch. I to mi se dogodilo. Jedan Arapin, još je slabije govorio njemački od mene, uspaničio se i bacio me u onu kantu pored izlaza na pistu. Cijelo su me popodne frau Tutlitsch i njezina kćer, mala Rosita, divno dijete, odlikaš u školi, nema joj ni deset godina, a već pomaže majci u poslu… Cijelo su me popodne, velim, tražili po smeću. Frau Tutlitsch svaki put dobro osmotri kupca, sve za slučaj baš takve potrebe, da zna na kojim će me terminalima po smeću tražiti. Ako leti neki šugavi Rumunj ili Bugarin, zna, ići će tamo odakle lete avioni za istočnu Europu. Ako je Nijemac u pitanju, to je još lakše: Nijemci ili lete po Njemačkoj, ili idu u Ameriku! Nećeš ti šale Nijemca naći kako leti, recimo, u Džakartu. Osim u turističkoj sezoni, ali turisti ti baš i ne kupuju sendviče. Samo poslovni ljudi. A ovaj Arapin, bio neki sitan čovjek, umornih očiju, ko biva i pomalo tup, kako je zatražio halal sendvič, baš tako je rekao – halal, kao da sav svijet mora znati šta je to halal, i da to znači da u sendviču nema krmetine, pa je frau Tutlitsch bila uvjerena da tip leti u Saudijsku Arabiju, u Rijad, ili u Jemen, Siriju, Iran, Irak, Pakistan. Obigravale su njih dvije, nesretnice, aerodrom, tražile me gdje god bi se letjelo u muslimanske zemlje, na kraju su prekopavale smeće i na letovima za Maleziju i za Sarajevo, ali mene nigdje! Rasplakala se mala Rozita, kaže da me je već vidjela u crnoj vreći, kako me nose s ostalim đubretom i ubacuju u onu mašinu za reciklažu, i gotovo, to je kraj. Smrt! Smrt! Smrt! Boga pitaj kako djetetu u tim godinama izgleda smrt, što je za njega smrt. U moje vrijeme, bogme, smrti nije ni bilo. Njezinih godina kad sam bio još je Tito bio živ, i svi smo bili živi, a umiralo se samo da bi se imalo šta za objaviti na predzadnjim stranicama dnevnih novina. Mimo toga, majke mi moje Subhije, u Jugoslaviji se do Titine smrti nije ni umiralo. Jest, umro je đed Ilijas, od raka na plućima, ubila ga drina bez filtera, ali ne možeš to računati. Ne možeš računati ni nenu Munibu. Ona je imala sto i sedam godina. Bilo joj je dosadno dalje da živi. Sve je vidjela, sve čula, sve znala, ničega novog za nju na svijetu više nije moglo biti, i šta će žena nego da umre. Ali to je bio antidržavni čin. Tako se govorilo u komitetu u Tuzli: vele, umrla nena Muniba, samo da bi joj hodža dženazu izučio! Umrla nena Muniba, za zna se, umiru samo unutrašnji neprijatelji i oni koji nisu raskrstili s religijom. Tako je, druže moj slatki, bilo u Titino vrijeme. A poslije, poslije se krenulo masovno umirati, pa tako i ja stradah u toj saobraćajnoj nesreći. Malo sam popio, sjeo za volan, i jebi ga! Da mi nije bilo Rudija, mog Švabe i Bosanca, danas bi ti ja bio dva i po metra pod zemljom. A ovako, živ sam, ali nema meni povratka u Bosnu. U Bosni sam mrtav. Razumiješ li ti mene išta? Tamo sam mrtav, a ovdje moram od jutra do mraka irgetiti, raditi, ubijati se od posla. Glava mi svo vrijeme u torbi. Tako da ponekad i ne znam šta mi je bolje, tamo biti mrtav ili ovdje živ…

Raspričao se tako Hamdija Majdančić, a naš Babukić jedva da koju riječ stigne ubaciti.

Onima gledaju sa strane, sjedeći po podu, ispred dućana s konfekcijom i s tehničkom robom, ili samo u prolazu, žureći s kraja na kraj aerodromske zgrade, kao da imaju nekog posla i kao da nije štrajk, nego avioni normalno lete, čini se, redom svima, da vide luđaka:

Muškarac neodredivih godina, neugledni čovječić zažarenih očiju, u sivome kafkijanskom odijelcu, malo okraćalih nogavica, pod kojima se svako malo naziru čarapice na žuto-zelene rombove, žurnim korakom ide niz osvijetljene aerodromske avenije, prelazi iz zone C u zonu B, staje i silazi s pokretnih traka, pa kreće dalje uz terminale, koji se smjenjuju, stakleni, jednolični, ali nejednako naseljeni i napućeni, poput svjetskih država i državica, otvorenih i prozirnih granica, i nosi sendvič u desnoj ruci, pa ga prinosi uhu, a zatim ustima, i govori tiho, kao da telefonira:

– Da, razumijem… Ali kako… Ne, neće to biti, mrtav, a živ… Da, da… Svakako… Ali… Ali… Ne, ja nisam… Ti sigurno misliš… Ne, Hamdija, to je smiješno. Ustvari nije smiješno, nego je tragično… Da, razumijem… Saobraćajna nesreća, kažeš… Ne, nije to moguće… Da, jasno je meni to, ali…

Ima ih koji Babukića čuju, ali većina primjećuje samo da on pomiče usnama, kao da nešto mrmlja u svoj sendvič, prijeti mu prije nego što će zagristi. Oni koji čuju, ježe se od nekoga neobjašnjivog straha, od strepnje koja se širi gdje god taj čovječić prođe. Šište i hriplju njemačke imenice i glagoli, a za njima po dvije-tri potvrdne ili odrične riječce svejedno kojega slavenskog jezika (samo jedan visoki gospodin s novinama pod rukom i šeširom na glavi prepoznaje da je to srpskohrvatski, premda ni on nije siguran radi li se o srpskome ili hrvatskom, bosanskom ili crnogorskom srpskohrvatskom ili je srpskohrvatski sam po sebi…). Većina u tom luđaku, koji se pojavio tu drugoga dana štrajka, u vrijeme kada su već sasvim prorijedile vijesti s razglasa, i nisu se više čule ni lažne, ali svima utješne najave da traju pregovori i da će štrajk uskoro biti prekinut, prepoznaju onoga koji najavljuje apokalipsu, svjetski rat, kijametski dan, zemljotres, polarnu oluju, uragan, slom svih burzi, krvavu subotu i crni ponedjeljak, požar, poplavu, kugu, ili ono čega se svatko od njih pojedinačno najviše plaši.

Babukić, međutim, i ne primjećuje kako ga gledaju. On žuri da vrati sendvič i da se tako oslobodi Hamdije Majdančića, i naravno da mu više nije ni na kraj pameti da od frao Tutlitsch traži da povrati svojih pet eura. Na umu mu je samo to da u tim staklenim labirintima pronađe njezinu zalogajnicu, i pomalo je uspaničen što nije zapamtio kod kojeg je terminala kupio sendvič. Zašto bi takvo što i pamtio? Sendvič je kupio da ga pojede i da ga se više nikad ne sjeti.

– Tako je to – Hamdija mu je već čitao misli – čovjek zaboravi, nije ga briga, čovjek smetne s uma, nema vremena da misli, čovjeku je svejedno, tko bi o tome brinuo i šta bi se dogodilo s ovom našom civilizacijom kada, šta bi se dogodilo s našom pameću kada bismo pamtili, ili kada bismo u tefter tefterili svaki sendvič, hamburger, čizburger, viršlu, debrecinku i kranjsku kobasicu koje u životu pojedemo. Ili da, možda, njihove fotografije slažemo u porodične albume, umjesto amidže i amidžinice, tetića i tetki, ujaka, prijatelja iz vojske i kumova, pa da ih se sjećamo kao svojih mrtvih, kao rahmetlija. Znaš li ti šta je to rahmetlija? A kako bi i znao, nisi ti naš, nisi iz Bosne. Ama, lažeš da znaš, ili ti je netko rekao. Jest, rahmetlija je pokojnik. E sad, kako bi to bilo da ti svaki sendvič koji si u životu pojeo na srcu leži kao tvoj pokojni stric? Nisi imao strica? Nije važno. Kako bi onda bilo da ti je svaki sendvič isto što i tvoje mrtvo dijete? Znam da si dijete imao. Četiri ili pet mjeseci ga ti je žena nosila, ali znam, teška su bila vremena, pa nisi mogao pustiti da dođe na svijet, nego si mater djetetovu, a ženu svoju, odveo kod tog nekog doktora, koji je tvoje dijete stručno pogubio. Jesi li ikada vidio kako izgleda kireta? Kako izgleda ono čime se rade abortusi? Vi katolici, vela havle, alasalamet i Bože sačuvaj, crtate i slikate smrt, kao što crtate i Boga, pa vam je smrt s kosom u rukama. E, vidiš, druže moj, ta kosa, to ti je kireta. Ali zašto si me pustio da odem od teme? Hajde, hajde, nemoj mucati. Polako samo, naći ćeš ti radnju frau Tutlitsch, nije ni frankfurtski aerodrom tako velik. Nego, da nastavim: šta misliš da ti se svaki hamburger koji si u životu pojeo na duši jednako kao i tvoje nerođeno dijete? Ne boj se, nije ga doktor bacio u smeće, a ni u zahodsku školjku, nego ga je lijepo ubacio u peć, zajedno s drvima i ćumurom. Srećom, bila je zima. Tvoj sin je, dragi moj, završio ko Jevrejin! Spalilo ga je, u dim je pošao, a tebe sad muči savjest. I ja te opet pitam, kako bi bilo da te za svaki sendvič isto tako savjest muči? Kako li bi samo tad život bio žalostan, kolika bi samo to bila tuga. Srca bi čovjeku nakon dva dana prepuklo. Ili bi svi morali postati bolji ljudi. Ali srećom, jebe se tebi, druže, za sendvič. I to je onda najteža stvar u mom poslu. Što tebe i stotine takvih moram uvjeriti u nešto u šta normalan čovjek ne može tek tako da povjeruje. Ehej, nisam ja bilo kakav sendvič, ja sam Hamdija Majdančić, iz Kalesije kod Tuzle, a ti me sad pojedi ako imaš hrabrosti.

Vikao je Hamdija, radostan što je očito preživio još jedan težak i opasan radni dan, zarađujući svoju skromnu gastarbajtersku plaću kod milosrdne frau Tutlitsch, koja ga je na crno zaposlila.

A Babukić je trčao niz svijetlu aveniju, dok mu se niz uho cijedila i po reveru kapala rijetka i vodenasta Helmans majoneza.

– Eto vas, tebe, dragi gospodine, dugo čekasmo vaše ukazanje! – petljala je po njemačkoj gramatici, trudeći se da zvuči što ljubaznije, debela, ružna frau Tutlitsch.

– Vraćam vam vaš sendvič! – urliknuo je Babukić i bacio sendvič na pult.

– Nećete se oprostiti? – začudila se žena – vaša žalost golema mogla bi biti, ako se nećete oprostiti! – upozoravala ga je, a glas joj je već zvučao pomalo majčinski.

Babukića kao da je nešto presjeklo u grudima.

Skrušeno je uzeo svoj odbačeni sendvič, podigao ga i omirisao. Čuo je Hamdijino disanje, glasno i ubrzano, kao da se upravo vratio s fudbala.

On diše kao konj, pomislio je Babukić, pa je zatvorio oči i iz sve snage zagrizao u sendvič.

– Ajooooj! – kriknuli su istovremeno Hamdija i frau Tutlitsch. Okus ga je iznenadio. Kao da je zagrizao u modre, krečom i malterom zamrljane radničke hlače, po kojima je bilo tragova blata, psećih govana i ljudske mokraće; mjesecima su nošene i nikada nisu oprane, tako da se, negdje u daljini, naslućivao okus tvorničkoga skladišta u kojem su hlače godinama ležale. A zatim je taj okus sasvim prekrio željezni buke svježe ljudske krvi, nulte grupe, rezus faktor negativan, u kojoj se čahurio virus hepatitisa C i sjećanje, duboko, ali mutno, na sve bolesti, koje je krv pamtila: dječja žutica, tjemenjača, prva prehlada, ospice, rubeola, zaušnjaci, još dvadeset sedam prehlada, četiri gripe, šarlah, hepatitis B, vodene kozice, upala mokraćnog mjehura i odmah zatim upala bubrega, bronhitis, nekoliko dijareja i lagana kronična upala crijevnoga trakta…

Bože, kakav bijedan život, pomislio je Babukić, pružio nagriženi sendvič uplakanoj frau Tutlitsch, okrenuo se i bez pozdrava otišao.

Odmarširao je prema terminalima u zoni A, odlučan da se više ne vraća. Barem dok ne zaboravi Hamdiju Majdančića i nepojedeni, a plaćeni sendvič.

Bio je tako gladan da mu ništa osim hrane nije padalo na pamet.

Kada ga spopadne takva nervoza, Babukić razmišlja na nekoliko jezika odjednom.

Kruh, šunka, hren. Kruh, šunka, hren. Kruh, šunka, hren…

Sve dok na Kodakovom dućanu s filmovima i fotografskim aparatima ne ugleda natpis na njemačkom:

Kobasice, kiseli kupus, pivo, Kobasice, Kiseli kupus, pivo, pa opet srpskohrvatski: Kruh, šunka, hren…

A onda čuje ženu kako na franuskome doziva starca, koji je umjesto da pođe u muški zahod, krenuo u ženski.

– Tata, tata, ne tamo! – viče.

– Tko ste vi? – starac se uplašeno osvrne, – Ja vas ne poznajem!

Žena potrči prema njemu da ga uhvati, a on poput djeteta klisne dublje, među kabine, pa otvara vrata jedna za drugim. Iznutra se čuje vriska uplašenih dama…

Baget, gorgonzola, madžarska kobasica, crno vino, Babukića spopade francuska misao, ali iznad nje, glasnije, marširaju njemačke imenice, kobasice, kiseli kupus, pivo, pa kruh, šunka, hren, kruh, šunka, hren…

I tako, dok bježi s jednoga na drugi kraj zone B, na aerodromu u Frankfurtu, za Babukića se hvataju čičci različitih jezika, i svaki se jezik pretvori u novi glas, u novo lice i u osobu različitu od prethodne, i sve te mučeničke, izbezumljene, gnjevne i ustreptale persone, imaju zajedničko samo jedno: svi su gladni!

Gladan je lakomisleni Babukić, Srbohrvat, vojni analitičar Jugoslavenske narodne armije, koji je u zimu 1991. ostavio majku svoga nerođenog djeteta, ni imena joj se ne sjeća, pred vratima uboge zagrebačke aborthane.

Gladan je građanske sređeni i bezdušni Babukić, Nijemac, ljubitelj analnog seksa i tajlanskih djevojčica i dječaka, kojima još nisu izbile ni prve stidne dlake.

Gladan je plašljivi Babukić, francuska muška koketa, koja ima običaj da kupuje crno žensko rublje, čarape s halterima, negližee, pa se presvlači po aerodromskim zahodima, i onda okolo šetka, ekstatična, jer nitko ne zna da ispod urednog i demodiranog Bossovog odijela na dvoredno kopčanje, kakvo ne stoji nikome osim onižim bodibilderima iz istočne Europe, nosi svileno damsko rublje. Ali ovoga časa francuska muška koketa po imenu Babukić nije ekstatična, nego je užasno gladna.

Gladan je već i blagoglagoljivi Babukić, Arapin alžirskoga naglaska, ugodan i obrazovan čovjek, koji bi bio najsretniji da ne radi ništa drugo nego da na arapski prevodi romane Paula Austera, uvjeren kako arapskome svijetu nakon poraza socijalističkih ideja, kakve su zastupali diktatori Sadam Husein i Moamer el Gadafi, spas i ujedinjenje mogu donijeti samo procesi mentalne i emocionalne urbanizacije. Umjesto lirske i metafizičke poezije, neka bude roman. Umjesto mitološke povijesti, neka bude grad. Samo Paul Auster arapskome svijetu može donijeti mir, vjerovao je arapski Babukić, prije nego što je ogladnio.

Gladan je nervozni Babukić, Slovenac koji ne zna što bi s prstima, nakon što je davno, još prije dvadeset i koju godinu, prestao pušiti.

Gladan je tihi i povučeni Babukić, Španjolac, nesretan jer vjeruje u dvije stvari: u Boga i u to da Bog ne postoji. Do suza je upravo gladan.

Gladan je samouvjereni Babukić, Norvežanin koji živi samo za danas i nije ga briga što će se dogoditi sutra, ni hoće li se zaraziti sidom, dok po skladištima aerodromskim dućanima, carinskim uredima i zaključanim prostorijama, namijenjenim previjanju dojenčadi, iščekuje onaj čas kada će nešto golemo i vrelo prodrijeti u njegovo debelo crijevo i u trenutku ga učiniti posjednikom svih blaga ovoga svijeta.

Gladan je suicidalni Babukić, Madžar, koji se boji smrti i blažen je samo kad ga, po skladištima, aerodromskim dućanima, carinskim uredima i zaključanim prostorijama, presamiti i bez riječi iskoristi neki Orfej za kojim mu se uzalud osvrtati.

Gladan je pijani Babukić, Ukrajinac, kojem ne treba rakija da bi vazda bio pijan i da bi po aerodromu grlio sve ljude koje sretne, smatrajući ih svojom braćom. Pijan je on i sad kada je gladan.

Gladan je vječno zabrinuti Babukić, Albanac s kosovskim naglaskom, koji ni kada je gladan ne može da prestane misliti o tome da ovaj svijet iz dana u dan sve dublje propada i da nam već odavno nema spasa.

Gladan je zli Babukić, Hindus, koji uživa u tuđoj nesreći, kakva god bila i tko god bio nesretan. Svi misle da je znatiželjan, ali on živi od tuđe patnje i u stalnoj je potrazi za njom. Zato se toliko raspituje, obilazi mračne aerodromske zakutke, osluškuje ljubavne svađe u redovima za carinski pregled.

Gladan je odlučni, ludo hrabri Babukić, Turčin, frustriran zbog svojih urođenih damskih kretnji. Frustracije se oslobađa tako što na aerodromima demontira paklene uređaje, koje postavljaju islamski teroristi, ali i one koje postave bijeli holandski fašisti da bi, nakon što izginu žene i djeca, potvorili islamske teroriste. Samo on, hrabri Turčin, zna jesu li pakleni stroj postavili jedni ili drugi. O tome daje izjavu, sve se udvarajući lijepim i krompiroglavim američkim televizijskim novinarkama. Ti si moj Crni labud, rekla mu je jedna, dok ju je ševio u reportažnim kolima parkiranim ispred aerodromske zgrade u Nikoziji. To je bilo tada. A sad je i on, odlučni, ludo hrabri Babukić, gladan i uplašen, jer su mu se u glavi množili glasovi i jer su, jedan preko drugog, padali svakakvi karakteri i često suprotstavljene ljudske prirode, čineći mu u duši nepodnošljivu gužvu.

Tako je to: kada se na istome mjestu nađe toliko ljudi, njihove sreće se međusobno ne saberu i ne umnože u jednu veliku sreću, za razliku od svih njihovih nesreća, koje se odmah prepoznaju i narastu do jedne velike, silne, moćne i grandiozne nesreće.

Babukić je, osim krajnje panike koja ga je zahvatila dok je trčao niz ravne staklene hodnike, bio i nepodnošljivo nesretan. Bio je već nesretan za barem dvadeset vrlo nesretnih ljudi.

A sve to jer je ogladnio.

U posljednji trenutak, kada mu se već činilo da će mu se glava raspuknuti, bacio se poput crne pantere i poput nogometnog golmana Vladimira Beare u knjizi skupine autora Narodna historija Jugoslavije od 1918. do 1991, bacio se, dakle, na devetogodišnju djevojčicu, za koju ćemo vrlo brzo saznati da se zove Larisa Blum, i koja je upravo ustima prinijela tost s prešanom šunkom, ementalerom i maslacem, pripremljen u zalogajnici Horst.

Larisa je pala na leđa i otklizala tako nekoliko metara prema dućanu sa suvenirima, kožnom galanterijom i knjigama. Kada se zaustavila, u ruci više nije držala tost.

Neznanac je otrčao dalje urlajući na nekoliko obitelji Blum jednako nerazumljivih jezika. Mi ćemo ga, na neko vrijeme pustiti neka trči, jer ćemo ga lako pronaći, to je naš Babukić, a zadržat ćemo se malo među Blumovima. To nam do sada nije bio običaj, nismo se ni za trenutak odvajali od glavnog junaka, ali nikad nije kasno mijenjati običaje.

Pogotovo kada čovjek sretne ovako zanimljive i tragične ljude.

Larisa Blum, mala Lara, koja upravo ustaje s usjajenog aerodromskog poda, načinjenog od lažnog mramora, i otresa s traperica nevidljivu prašinu, dok ju majka, gospođa Etel Rosenzweig Blum pokušava zagriliti i zaštititi od, također nevidljive, opasnosti, jedno je od onih Božjih stvorenja koja bi dnevne novine, već nekih stotinjak godina, vrlo jednostavno predstavile: čudo od djeteta!

Priča o čudu je gotovo tipična: Lara je rođena u Haifi, u porodici ruskih Židova, intelektualaca, doseljenih za vladavine Leonida Iljiča Brežnjeva. Kći jedinica Vladimira Bluma, antropologa i dramskog pisca, i Etel, skladateljice i profesorice kontrapunkta na konzervatoriju u Haifi, rano se pokazala vrlo pametnim, za sve, a pogotovu za umjetnost zainteresiranim djetetom, golemoga glazbenog dara. Imala je godinu i pol, još nije znala kako treba ni govoriti, a već je bila u stanju otpočetka do kraja ponoviti klavirski koncert Arnolda Schoemberga, tako što bi ga majka odsvirala na sobnom pianinu, a Lara bi glasom i udarcima o stranicu krevetića ponovila ono što je upravo čula, ne propustivši nijedan ton i ne izostavivši nijednu, često i posve nelogičnu pauzu ili promjenu tempa.

Sa tri i pol godine svirala je violinu. Godinu kasnije već je učila i klavir. Sjedila bi na stolici, razmahivala nogama i svirala. Pedale su bile daleko od njezinih stopala i zauvijek će tako ostati.

– Ne zanima me to! – rekla je mami.

– Zanimat će te kada porasteš.

– Ali ja neću porasti.

Osim što je bila obuzeta glazbom, Lara je bila opsjednuta smrću. Čučala je i dlanovima prelazila preko suhog lišća topole u berlinskome botaničkom vrtu. Zavirivala je kroz prozorčiće gradskih podruma, njušila vonj potrovanih štakora. Milovala je na plaži krilo mrtvog galeba. Sricala je imena mrtvih sa smrtovnica na drvenim vratima kuća u arapskim predgrađima. U crtanki je drvenim bojicama nacrtala svih 298 ljudi stradalih u avionskoj nesreći u Peruu, o kojima je već danima izvještavala televizija.

To je samo faza u odrastanju, roditeljima je govorio dječji psiholog. Istina, kod većine djece ta vaza započne i prođe između pete i sedme godine života, a Lara je smrću opčinjena otkako je progovorila prve riječi.

Te riječi bile su mama, tata, grob.

Imala je šest godina kada su je primili na konzervatorij u Sankt Peterburgu. Bila je najmlađi student glazbe otkako se glazba na svijetu studira. Etel je otputovala skupa s njom, a Vladimir je ostao u Izraelu. On se smrtno bojao Sovjetskog Saveza, bez obzira na to što se Sovjetski Savez sada zvao Rusija. I što više nije bilo komunizma.

Nije roditeljima bilo toliko do toga da djevojčica postane “jedno od najvećih glazbenih čuda današnjice, interpretatorica bez premca, anđeo koji početkom dvadeset prvog stoljeća razgovara s Bachom, Mozartom i Chopinom, ali i s Mahlerom, Schoenbergom i Messiaenom više ne kao s Barbi i Kenom, kao što je to bilo još jučer, malo prije dolaska na studij, nego sa svima njima razgovara kao sa svojim suvremenicima, čijih je emocionalnih i intelektualnih granica, životnih i egzistencijalnih trauma, i umjetničkih zamisli i dosega svjesna kao nijedan pijanist u ukupnoj povijesti glazbe”.

Roditelji su željeli samo da Lara prestane misliti o smrti.

Nije ih više zanimala njezina karijera, ni to što su najveći muzički autoriteti mislili o njezinom sviranju. Zapravo, pravili su se da ih sve to zanima, naročito majka, koja je zbog djevojčice zapostavila svoju umjetničku i univerzitetsku karijeru. Etel Rosenzweig Blum davala je izjave i intervjue, pratila je kćer na koncertnim nastupima, i tužno se smiješila iz prvog reda publike. Kada bi se na kraju koncerta dvoranom prolomio pljesak i kada bi Lara ustala i učinila ona dva-tri koraka, prije nego što stane u osvijetljeni krug i nakloni se, majka je u tami lovila njezin pogled i provjeravala je li se nešto promijenilo. Jesu li kolektivno ganuće, slava i reflektori izbrisali misao o smrti. Ali bilo je uzalud.

Mama, tata, grob.

Mama, tata, grob.

Mama, tata, grob.

Mama, tata, grob.

Mama, tata, grob.

Mama, tata, grob.

Mama, tata, grob.

A božanska muzika koja je izvirala ispod njezinih prstiju pretvarala se u dugi marcia funebre, kao u drugome stavku treće Beethovenove simfonije, i svaki put se, nakon sve gromoglasnijih aplauza, činilo da je mlada Larisa Blum sve dalje od života, i sve je sitnija i manja na toj širokoj pozornici, i skoro će već i nestati, a da publika to u svojoj freneziji, u oduševljenju i ludilu, neće ni primijetiti.

Etel bi u tim trenucima najradije krenula kroz publiku, od jednoga do drugog ganutog ljubitelja glazbe, pa bi ih pljuskala, udarala ih i tukla, i muške, i ženske, jer nisu svjesni, ne znaju i ne primjećuju da pred njihovim očima umire dijete.

Umjesto da to učini, pljeskala je, sve dok joj ne krenu suze.

Roditelji nisu imali načina uvjeriti djevojčicu da bi trebala živjeti i da misli o umiranju nemaju previše smisla kada se jave odraslima, a kamo li djeci, ali je ona uvjerila njih da joj se rana smrt upisala u sudbinu i da se u toj stvari više ništa ne može promijeniti.

Tako je dječja opsjednutost prešla na majku i oca.

Vodili su je od bolnice do bolnice, obilazeći s njom najslavnije liječnike i dijagnostičare da ustanove od koje bolesti Lara boluje. Kada bi oni upitali za simptome, Etel je odgovarala da simptoma nema. Ali kako prepoznati i dijagnosticirati bolest koja nema baš nikakvih simptoma? Na to pitanje još uvijek ne zna odgovoriti nijedan liječnik na svijetu. Oni, pak, manje strpljivi, koji ne žele misliti o baš svakoj ljudskoj muci, na diskretan način bi preporučivali dobrog psihijatra. Prije nego što bi porazgovarali s malenom Larisom Blum, psihijatra za majku i oca, a nakon što bi im sama objasnila svoj fatalni problem, psihijatra za djevojčicu.

– Ja nisam bolesna, mene ništa ne boli i nikad me ništa ne boli. Ja ću samo umrijeti, a to nije zdravstveni problem.

– Nego kakav je to problem? – čudio se slavni rimski pedijatar i nutkao Laru gumenim bombonima.

– To je životni problem! – rekla mu je, a bomboni su se rasuli po bolničkome linoleumu.

U trenutku u kojem se Babukić poput besmrtnoga Vladimira Beare baca na djevojčicu da bi joj oteo sendvič, njezina majka, gospođa Etel Rosenzweig Blum upravo je pomislila:

hvala ti dragi Bože dijete je ogladnilo /dijete će zagristi sendvič /u sendviču je život vitamini bjelančevine ugljikohidrati /sendvič će prevariti dijete /sendvič će prevariti smrt /hvala ti Bože oprosti Bože što sam pomislila da te nema oprosti Bože ako i sad mislim da te nema /dijete je ogladnilo Bože

Larisin otac, antropolog i dramski pisac Vladimir Blum je pomislio:

do kada će ovo trajati hoće li završiti ove godine /kažnjen sam jer se nisam suzdržao /kada umre napisat ću dramu o djevojčici koja je bila glazbeni genij i znala je da će živjeti kratko /mislila je o smrti i umrla je zato što je mislila o smrti /komad ću posvetiti Thomasu Mannu u Doktoru Faustusu umre dječak a ovdje je riječ o djevojčici /posvetit ću ga svojoj umrloj kćeri jedinici /na premijeri će svi zuriti u mene i u Etel/

Prije nego što će zagristi sendvič, Larisa Blum je pomislila:

doktor Franchetti je kreten iz usta mu smrdi na govna /mislio je da će umrijeti kad sam mu rekla /bombone su mu ispale i skakutale po linoleumu / zvuk božanstveno gumen /u gumenom sanduku u gumenim gaćicama i gumenoj suknji u gumenoj majici u grobu /zemlja pada po gumenom sanduku u gumenom sanduku nema zraka gumeni bombon s okusom maline…

Zatvorila je oči i već je donja čeljust dobila naredbu da se snažno sklopi i stisne gornju čeljust, i već je jedna misao zamijenila drugu, a Lara je uživala u tome što će umjesto okusa maline osjetiti okus senfa, i već je zamislila okus senfa, kada ju je nešto snažno pogodilo, i osjetila je da plovi na leđima niz glatki hodnik, i kralježnica joj je poput kobilice drvenog broda na ledenoj površini Sjevernoga pola.

Dok su joj se kralješci tako truckali, poput kotača volovskih kola po razlokanom seoskom putu, preko glatke površine poda, djevojčica nije znala što se dogodilo, ali osjećala se baš bogovski. Bio je to trenutak ljepši od smrti, ljepši od svake Larine samrtne misli.

Dok ju je otac dizao u zrak i provjeravao je li se ozlijedila, pomislila je da bi mu trebalo nešto reći, ali je odmah odustala. Ništa on ne bi razumio.

Ništa on ne bi razumio. Riječi kao stvorene da se na neko vrijeme, ili možda zauvijek, rastanemo s izraelskim čudom od djeteta, malom pijanisticom i violonisticom, Larisom Blum.

Ona i njezini roditelji, zbunjeni, ali sretni što djevojčici nije ništa, ostali su ispred Kodakovog dućana, dok se oko njih život polako nastavio, u skladu sa štrajkom zrakoplovnog i aerodromskog osoblja, u ritmu pustinjskoga muslimanskog svijeta, koji je sjedio na putu, po uglovima staklenog zdanja i ispred izloga, i nimalo se nije iznenadio kada je čudovišni čovječuljak u sivome odjelcu pregazio djevojčicu, oteo joj sendvič i uz nerazumljive krike otrčao prema zoni A.

Babukić nije daleko otišao.

Bio je gladan, morao je što prije jesti, gladni su bili svi Babukići, njih dvadesetak, tridesetak, tko zna koliko, dobrih i zlih, mirnih i divljih, povučenih, agresivnih, psihopata, svetaca, a najviše onih za koje se i ne zna kakvi su, svi su oni bili strašno gladni i dizali su užasnu dreku u Babukićevoj glavi, tako da je utrčao u prvi terminal koji mu se našao na putu, terminal A57, s kojega je trebao poletjeti avion za Mumbai, i ta je najava i dalje stajala na elektronskoj oglasnoj ploči.

Sjeo je na prvu slobodnu klupu, pa je, i ne pogledavši ljude oko sebe, napokon zagrizao sendvič.

Doživio je olakšanje kakvo još nije osjetio. U trenutku u kojem su se po jeziku razlio rastopljeni ementaler, a negdje između grla i nosnica naslutio je težak i pomalo opor miris prešane šunke, Babukić je svakim dijelom svoga tijela osjetio isto. U arterijama i venama, svaki je eritrocit i leukocit govorio: ja jedem, ja jedem, ja jedem…

Ja jedem, ponavljao je, smirenim glasom Babukić, i osluškivao hrskanje fino zapečenoga tosta, zamašćenog blago holandskim maslacem. Ja jedem, govorio je, a glas je ponovo bio samo jedan. Ja jedem, jednosložna i dvosložna riječ materinjeg jezika, spojene u jednu, i u nepravilni ritam, sličan ritmu makedonske narodne pjesme i ritmu rečenica velikoga skopskog romanopisca Vlade Uroševića, čiji je roman Okus breskve čitao davno, u prijevodu na srpskohrvatski i u izdanju sarajevskog izdavača koji je dobio ime po narodnom heroju Veselinu Masleši. Bilo je to, čini mu se, još u vrijeme koje je sasvim zaboravio i izbrisao, dok je radio kao armijski analitičar u Zagrebu. Knjigu je, vjerojatno, posudio u nekoj prašnjavoj garnizonskoj biblioteci. Kako su uopće izgledale te garnizonske biblioteke? Ni toga se nije sjećao. Ugodno se mrijestio u svom nesjećanju, kao som, kao pastrva i kao šašan, glupi debeli šaran, u čijoj glavi živi još stotinu šaranovskih mogućnosti i stotinu šaranovskih već dovršenih egzistencija, pa se mrijeste i dalje, u stotine novih šaranovskih jezika, čije ledene gramatike i pravopisi nemaju ništa od toplokrvnih znanja i umijeća sisavaca koji se šaranima hrane. Ja jedem, mislio je naš Babukić, i zbilja je jeo kao što već dugo nije, taj sendvič što ga je oteo Larisi Blum, tom glazbenom čudu od djeteta.

Uživio se u jedenje i u mir svoje usamljenosti, u mir nekoga tko prebiva u njegovoj glavi i pomalo je već i mrtav umoran, nakon što je preko njega protutnjao tulum, luda žurka u kojoj su sudjelovali već bezbrojni Babukići, svaki na svome jeziku i u svojoj ljudskoj naravi i karakteru.

Pojeo je sendvič i sasvim potonuo u plastičnoj stolici terminala A57, nad kojim je još uvijek svijetlila najava odavno otkazanog leta za Mumbai. Polako se prepuštao fantaziji, a sigurno ste već primijetili kakva je Babukićeva fantazija i kamo ga sve ona nosi.

Ali nije se daleko otisnuo. Bio je fasciniran onim što je upravo pojeo, tako da se nije uspijevao odmaknuti od okusa koji su mu ostali u ustima. Ustvari, nije se ni pokušavao odmaknuti. Čovjek može cijeloga dana živjeti u sendviču koji je pojeo. U njemu može provesti život i slatko zalutati, tako da se više nikada ne vrati, nego da svima koji ga gledaju bude mrtav, da ga vide kako se ljuljuška u svom stuporu i da misle kako u njegovim mislima i duši više ničega nema. A on putuje beskrajnim predjelima pojedenoga sendviča, i to je putovanje uzbudljivije od plovidbe niz Amazon, čudesnije od Alise u zemlji čudesa i dublje od svakoga poniranja u ljudsku dušu, od Mojisija sve do Freuda. Psihijatrijske klinike širom svijeta pune su ljudi koji žive u svojim pojedenim sendvičima.

– Psihijatrijske klinike širom svijeta pune su ljudi koji žive u svojim pojedenim sendvičima! – viče na Babukića žena, Makedonka iz Štipa, koja se saplela o njegove ispružene noge. Ispružio ih je preko prolaza, i nije ga briga za druge ljude.

Ali on nju ne čuje.

Nikoga ne čuje i ništa oko sebe ne vidi.

Polako i temeljito Babukić analizira tost, maslac, ementaler i šunku.

U ovakvim trenucima on je vidovit, ili nam se čini da je vidovit, ili oni koji Babukića znaju, jer u njegovoj žive glavi, misle da u ovakvim trenucima postaje vidovit… Nije važno što je od svega toga istina, i jesu li tost, maslac, ementaler i šunka kao u Babukićevoj priči, jer izvan nje, izvan priče, tost, maslac, ementaler i šunka više ne postoje. Pojedeni su i nitko ih se, osim Babukića, više neće sjetiti. A historija tosta, maslaca, ementalera i šunke iz upravo pojedenog sendviča nije ništa manje važna i nije ništa manje historija naše civilizacije od historije Europe od francuske buržoaske revolucije do danas. Tost, maslac, ementaler i šunka svjedoče o onome što se događalo nakon raspeća dobrostivoga palestinskog mladića jednako pouzdano kao i grandiozni historijski spisi, analize i sinteze Fernanda Braudela ili Jacquesa le Goffa. I nije pritom važno jesu li njihove male povijesti proizvod bolesne mašte i prenapregnutih živaca našega Babukića, ili je Babukić prorok, Božji poslanik, koji svetim knjigama prilaže svoje evanđelje tosta, maslaca, ementalera i šunke.

Ali dosta je bilo filozofiranja, pobjeći će nam Babukićeva misao…

Tost, drijemao je u plastičnoj stolici Babukić, tost, tost, tost… Prhak, pomalo raskvašen, s teškim okusom spečenoga suncokretovog ulja, okusom tenkovskih gusjenica koje 1956, u jedno rano, magleno jutro prelaze madžarsku granicu. Da, tost je proizveden u Madžarskoj, zamiješen i ispečen na blagoj vatri, u golemim fabričkim pećnicama, stotinjak kilometara južno od Budimpešte. Ali žito nije bilo madžarsko. Uvezeno je iz Ukrajine, u jesen 1993, pa je sedam godina odstajalo u državnim rezervama, da bi ga jeftino otkupio Salamon Fecher-Nagy, američki biznismen, vlasnik tvornice tosta i tjestenine, ružne prizemne zgradurine, izgrađene usred slabo naseljene pustare, do koje se u to vrijeme, krajem 2000. još uvijek stizalo blatnjavim i razlokanim putem. Fecher-Nagy je pšenicu, koja se u međuvremenu već i prilično ucrvala, dao samljeti u državnome mlinu (uslugu nije platio, bilo je to neko prebijanje privatnih dugova s zamjenikom ministra poljoprivrede), zajedno s nekoliko štakora – Babukić vjeruje da ih je bilo sedam, a osmi se u posljednji čas spasio bijegom – i tako je nastalo brašno, bijelo more brašna, dovoljno da se tri godine mijesi tijesto za tost. Osmi, izbjegli štakor, rodom Madžar, ali dalekim podrijetlom Ukrajinac, iz okoline Babijeg Jara, rodio se, kao i njegovi preci, u žitnome raju madžarskih robnih rezervi i ne samo da nije bio naviknut na život u divljini, nego nije ni znao da postoji svijet izvan silosa, niti da postoje predmeti, stvari ili materijalne pojave, koji nisu jestivi, ili da mimo štakorskoga postoji još neki oblik života na zemlji, tako da je, nesretnik, uginuo već drugoga dana života u divljini.

Babukić u svojoj dremljivoj povijesnoj analizi pretpostavlja da je osmom štakoru prepuklo srce od straha. Za takvu pretpostavku on nema sigurne potvrde ili materijalnih dokaza, ali što bi drugo tako brzo usmrtilo štakora ako to nije bio strah od slobode?

Tost za sendvič koji će biti kupljen na frankfurtskome aerodromu zamiješen je i ispečen 23. siječnja 2002. (Događa li se i sve ovo 2002. godine, sinulo je Babukiću?) Bila je srijeda, hladan, bezsnježni dan. Sjever Madžarske prethodnog je tjedna već bila poharala epidemija gripe. Pedesetak od tristo dvadeset pet radnika i radnica već je danima bilo na bolovanju, tako da je dio ljudi, oni koji nemaju kvalifikacije, nego prenose vreće s brašnom i obavljaju teške fizičke poslove, radio po dvije smjene, jednu za drugom.

Tijesto za frankfurtski tost zamiješeno je, ispečeno, ohlađeno i giljotinirano u šest i pol milimetara debele kriške, te na kraju spakirano u plastičnu foliju u 22 sata i 47 minuta.

Crveno zamazano dugme, nad kojim piše START! OPREZ! pritisnuo je radnik po imenu Miculae Manea, državljanin Moldavije, bez prijavljenoga stalnog prebivališta u Madžarskoj i u Europskoj Uniji, otac troje maloljetne djece, koji je s nevjenčanom ženom Evom i njezinim ostarjelim roditeljima živio u bezimenom selu usred pustare, desetak kilometara sjeveroistočno od fabrike tosta i tjestenine. Selo, zapravo, i nije bilo selo, nego ciganska čerga, načinjena od kartonskih izbi, šatora i sedam željezničkih kontejnera u kojima su, kao i Miculae, živjeli, neprijavljeno, fabrički radnici iz Moldavije, Ukrajine i sa Kosova.

U trenutku kada je pritisnuo dugme i deset se puta, u munjevitom ritmu, spuštalo pa dizalo nepotrebno oštro i teško sječivo, radnik Miculae Manea je osjetio snažan bol u desnoj strani stomaka, koji se spuštao niz nogu, tako da mu se činilo kao da giljotina ne siječe kruh, nego njemu reže i sitni utrobu, jetru i crijeva, i razdire mu mišiće noge, drobi kosti i raskida tetive.

Tri ga je dana već potmulo bolio stomak, ali nikad ovako. Bol je sad postala važnija od svega drugog što mu je bilo važno. Zaboravio je na strah od policije, od nadzornika, nekoga bijesnog Madžara Mihaly Ferencza, koji je kontrolirao radnike s podesta nad grotlom u kojem se miješalo tijesto, zaboravio je na strah od otkaza i od protjerivanja, nije mislio na djecu i ženu, nije ga više bilo briga što će s njima biti, tako ga je zabolio trbuh, i onda je kriknuo i s tim je njegovim krikom sječivo osmi, deveti i deseti put rasjeklo kruh.

Između ta tri reza bile su one dvije kriške od kojih će biti načinjen sendvič koji će Babukić oteti mladoj glazbenici Larisi Blum.

Koliko će vremena proteći prije nego što se deveta i deseta kriška sklope u sendvič, to on nije znao. Htio je, ali nije mogao znati, jer sve je Babukić mogao vidjeti ili zamisliti, ali vrijeme nije, vrijeme mu je izmicalo, čas se pretvarajući u trenutak, u djelić sekunde, čas u mjesece i godine.

Između kruha u madžarskoj pustari i sendviča u Frankfurtu dogodilo se još:

Sljedećega dana, nakon što je radio drugu i treću smjenu, Miculae Manea više nije mogao ustati iz postelje. Ležao je zgrčen kao fetus, grlio je koljena, stopala pa tabane, i tulio tiho. Nije odgovarao na ženina pitanja, kao da više i nije pri pameti.

– Što te boli?

– Bi li pio čaja?

– Čuješ li me?

– Odlaziš li mi to?

– Hoćeš da te nosimo u grad doktoru?

Na zadnje se pitanje najednom ispružio i poskočio na postelji, digao ruku i kriknuo- Ne! – i odmah potom izdahnuo.

Radnik na crno u fabrici kruha, Moldavac Miculae Manea pokopan je nekoliko desetaka metara od limenoga kontejnera u kojem je živio. Na grob mu nije postavljen križ, niti bilo kakva oznaka, jer je mjesto njegova pokopa moralo ostati u tajnosti. Svi bi u bezimenom selu stradali ako bi policija ili vlasti saznali da se na divlje ukopavaju ljudi. Živ, Miculae je morao skrivati svoje postojanje. Grob mu moraju skrivati drugi, sve dok se ne slegne sa zemljom i ne zaraste u travuljinu, po kojoj, kad zapuše sjeverac sipi prašina izmiješana od zemlje i brašna. Prah prahu…

A sad maslac.

Maslac kojim je bio premazan tost proizveden je u Holandiji, od mlijeka ilegalno uvezenog iz Srbije i dodatka hidrogena, sintetiziranog u pogonima kemijske industrije u Kalkuti. 19. prosinca 2001, u 9 sati i 45, za strojem koji je pakirao maslac u pravilne komade od po 750 grama stajala je radnica Sabiha Muha Wagner i kontrolirala proces.

Pakiranje koje će na kraju završiti na frankfurtskome aerodromu mahinalno je dodirnula jagodicama kažiprsta i palca. Tako je započela i završila njezina fizička uloga u pravljenju maslaca. Sve drugo u njezinom slučaju bila je metafizika, vizualni nadzor nad nizom srebrnih pravokutnika koji su plovili niz beskonačnu traku i nestajali negdje u daljinama, tamo gdje Sabiha Muha Wagner još nije bila.

Njezin posao se već dvije godine sastojao u tome da eliminira robu s greškom, neispravna pakiranja, invalidne pravokutnike ili komade maslaca koji nisu ni umotani u srebreni papir s otiskom crvene krave, jer su Ali Al Ali ili Frank Lichtenbrown, zavisi koji je od njih dvojice u smjeni, zaboravili zamijeniti potrošeni valjak papira.

U prvo vrijeme ona je taj posao obavljala rutinski i nezainteresirano, onako kako se radi na beskonačnim trakama, još od Fordovih vremena i od Chaplinovih Modernih vremena. Roba s greškom se relativno rijetko pojavljivala, Al Ali i Lichtenbrown bili su, kao i ona, novi na poslu, i zainteresirani da ga ne izgube, ali je nakon nekoliko mjeseci primijetila da se u nekom pravilnom ritmu na traci pojavi komad nepravilnog oblika, ružna gvalja maslaca, oko koje bi se gužvalo srebro. Uzimala ga je s trake i bacala u okruglu mračnu rupu ispod trake, u grotlo s otpadom, koji bi završio u narančastim kamionima, nalik onima za odvoz smeća, što su predvečer izlazili iz tvornice i vozili na neko Sabihi, također, nepoznato mjesto. Jednom je nekoga pitala voze li ti kamioni na gradsko smetljište, ali taj joj nije znao odgovoriti, samo ju je sumnjičavo pogledao:

– A zašto pitaš?

Slegnula je ramenima i više nikoga nije ništa pitala, ali je počela osjećati neku nelagodu, slabost pa sitnu, sitnu tugu kada bi u rupu s otpadom morala baciti neki nepravilan, loše zamotan ili nag komad maslaca.

A onda je rekonstruirala ritam, otkrila je šifru pojavljivanja nepravilnih komada, različitih oblika i veličina, ali svaki bi težio manje od 750 grama. Nakon što trakom prođe 1250 pravilnih srebrenih pravokutnika, u sljedećih četrdeset naići će roba s greškom.

Sabiha bi ga bacala u mračno grotlo, i svaki put bi uzdahnula, misleći: Bože mili, koliko li je samo gladnih na svijetu, koje bi nahranio taj bačeni komad maslaca! Kada bi došla kući, govorila bi o tome mužu Borisu, o robi s greškom pripovijedala je prijateljicama, kada bi se jednom mjesečno, obično petkom ili subotom, svi skupa, s muževima i djecom, našli u restoranu, koji je, u blizini zoološkog vrta, držao jedan naš čovjek, rodom iz Gusinja.

– Šta te, bona, briga! Ako je gazdi svejedno što mu se toliki puter baca u smeće, zašto bi ti razbijala glavu. A što se gladnih u Africi tiče, od tog bi vašeg putera samo dobili proljev!

To joj je, smijući se, rekao Boris, nakon što mu je valjda po stoti put ispričala što se dogodilo s povelikim, ali nepravilno upakiranim i nedovoljno teškim komadom naslaca. Ali za Sabihu to nije bila ista priča, po stoti put ispričana, jer se svaki nepravilni komad razlikovao od onog prethodnog, svaki je imao svoju priču i svakog se sjećala i žalila ga na drukčiji način. Svi srebrni pravokutnici bili su isti, i nije ih morala, a ni mogla pamititi, ali roba s greškom nikada nije sličila drugoj robi s greškom.

– Čovjek ti je, moja Dubravka, roba s greškom! – rekla je prijateljici, misleći na svoje maslace.

Dubravka je potvrdno klimala glavom, i tog je trenutka povjerovala da su svi Bosanci slični Meši Selimoviću. Ona je bila rođena Holanđanka, roditelji su joj iz Crikvenice, pa o Bosancima ništa nije ni znala. Derviš i smrt uzela je da čita misleći da će tako bolje upoznati svijet svoje prijateljice Sabihe.

I zaista, kada je rekla to – čovjek ti je, moja Dubravka, roba s greškom! – bila je pametna, tužna i bez nade, baš kao Meša Selimović.

Ali Sabiha više nije mislila o gladnoj djeci Afrike.

Otpočetka, ustvari, Sabihi na umu nisu bila gladni, nego je od same sebe skrivala ono što joj je bilo na duši, a što ju je sad krenulo progoniti: to, na beskonačnoj traci, nisu komadi hidrogenizirane mliječne masti, zamotane u srebreni papir, nego su to bili živi ljudi…

Ustvari, nisu živi ljudi, nije Sabiha luda, kakvi živi ljudi, nego je to igra sa živim ljudima.

Beskonačna traka po kojoj plove hiljade jednakih srebrenih pravokutnika priča priču koja se u tom trenutku, negdje daleko od mjesta na kojem je Sabiha, događa ljudima.

Jednom davno, kao mala djevojčica, ona je bila u Pozorištu lutaka, u Sarajevu. U podrumu, iza velikih i teških željeznih vrata, na mjestu koje bi se u slučaju rata pretvorilo u sklonište, na dvjestotinjak drvenih stolica sjedilo je dvjestotinjak njih, učenica i učenika prvih razreda iz Višegrada i Foče, i gledali su predstavu, čijeg se naziva i sadržaja Sabiha više nije sjećala. Ničega se nije sjećala, osim svog osjećaja da se na minijaturnoj, u crno obojenoj pozornici, lutkama događalo nešto od onoga što se vani, na suncu, upravo događa živim ljudima

Beskonačna traka bila je Pozorište lutaka. Hiljade pakiranja maslaca od 750 grama bile su hiljade ljudi. Nepoznatih, dalekih, koje Sabiha neće upoznati. I nimalo ne žali što ih neće upoznati. Ali roba s greškom, to su bili oni koje je dobro poznavala.

Tješila se, najprije, da je u ovoj igri njoj dana uloga dragoga Boga, jer odlučuje tko će završiti u mračnome grotlu, u grobu, na nebu, u limbu, i čekati Sudnji dan. Ali nije Bog taj koji odbacuje robu s greškom. On je ljude stvarao, njemu se greška ne može dogoditi.

Ipak je drukčija njezina uloga.

Osjeća to od početka, i pokušava od nje pobjeći, ali to je uzalud.

Nepravilni komadi maslaca, ružne srebrene gvalje, nešto što je već u času svog stvaranja bilo za smeća, goli, bijeli pravokutnici ili pravokutnici koji su samo dopola zamotani, bili su ljudi na putu za koncentracioni logor. Sabiha to zna, nešto je slično u Višegradu doživjela, ali ne želi o tome govoriti, ni Borisu o tome nikada nije govorila, a on razumije pa ništa ni ne pita.

I nad njima, nad tim ljudima, stoji netko kome je posao da one koji su za logor, za mučenje i za smrt odvaja od ljudi koji ovoga trenutka žive, i sutra će živjeti, svoj obični, mirnodopski život, ljudi koji se neće više ni sjećati da su prošli istom cestom kojom su prolazili i oni što ih je odvelo u stranu, izdvojilo, zatvorilo, u bodljikavu žicu ogradilo…

U načelu, ljudi se već sutra ničega ne sjećaju.

A možda je i bolje što se ne sjećaju.

Jer čim se sjete, traže za sebe opravdanje.

A nema većega i strašnijeg zla od onog koje može učiniti običan, čak i dobar čovjek, čim krene tražiti za sebe opravdanje.

Ljudi u Boga ne vjeruju, ali strašna je gužva na putu za raj. Stalo im je da budu pravednici, iako nikoga nema, pa ni Boga, tko bi kaznio krivce i grešnike.

Rekla je to Dubravki:

– Ovdje narod, kao ni u Bosni, u Boga ne vjeruje, ali, kao i u Bosni, veliko zlo će učiniti ako im se ne prizna da su u životu ispravno postupali!

Dubravka je bila oduševljena Mešom Selimovićem.

Sad joj je to već bio najdraži pisac.

Tako je Sabiha Muha Wagner, izbjeglica iz Višegrada, žena nekadašnjega sarajevskog klavirštimera Borisa Wagnera, shvatila da je njezina uloga u ovoj lutkarskoj predstavi da ljude šalje u logor i u smrt. Zato što su drukčiji, zato što su invalidi ili su samo različiti. Njezina gorka sudbina je da samoj sebi bude krvnik, dželat, katil, jer ona je, prije desetak godina, kao roba s greškom završila u logoru. Šta joj se tamo događalo, o tome nikome ne govori, nije rekla ni Borisu, a on sve razumije pa onda ništa ni ne pita. I sada ona drugima presuđuje, jer je to njezin jedini posao, ne može se otrgnuti, dati otkaz, pošteno ispsovati holandsku državu i narod, jer su odredili da, nakon 1250 slobodnih, sretnih i bogatih, ljudima i Bogu milih, mora naići jedan koji je za logora, jer se od njih malo razlikuje. A razlike u Holandiji, kao ni u državi Radovana Karadžića, nikakve ne smije biti, jer je u razlici nepravilnost, greška, opasnost po društvenu zajednicu, naciju i vjeru.

Tako je Sabiha jednako kriva kao Vukašin Zlovojević, njezin predratni komšija, koji ju je izdvojio iz kolone i potjerao u logor. A sasvim fino ju je mogao propustiti. Kao što je mogao propustiti i druge svoje komšije, poznanike iz čaršije i prijatelje. Kao što je Vukašin mogao propustiti i svog kuma Hasana Alića, kojega su poslije zaklali, pa mu razrezali utrobu, napunili je kamenjem i bacili ga tako u Drinu. Ali da je to Vukašin učinio, tada on ne bi bio ono što je bio, ne bi se pričala ova priča, na beskonačnoj traci, u ovoj golemoj holandskoj mljekari, niti bi se Zemlja oko Sunca okretala onako kao što se okreće, nego bi sve bilo drukčije i bolje.

Bilo bi bolje?

Sabiha nije znala da li bi bilo bolje, jer tko bi to mogao znati i tko zna išta o onome što se nikada nije dogodilo. Takvo što mogao bi znati samo dragi Bog, kada bi ga bilo. Sabiha odavno nije sigurna da Ga ima, pa se zato i pita bi li moglo biti bolje da je Vukašin Zlovojević propustio sve svoje komšije, poznanike i prijatelje muslimane da se spasu. Bi li moglo biti bolje da je Vukašin spasio svog kuma Hasana?

Nije bila sigurna u to.

Jer ih da je Vukašin propustio, došao bi netko drugi, pa bi, kao i Vukašin, odvajao ljude muslimane, slao ih u logor i u smrt. Jedino što bi tada, možda, bilo drukčije je što bi tada i on, može tako biti, bio poslan u logor i u smrt. U ljepšoj bi joj tada uspomeni ostao njen komšija Vukašin Zlovojević i ne bi danas sve višegradske Srbe mrzila onako snažno kao što mater ljubi stotine, hiljade svoje djece, ali drugo bi, možda, bilo isto.

Tako joj je na um palo da je Vukašin radio ono što je morao, kao što i ona radi ono što mora. Da je drukčije bilo, da se nije zaratilo, da se Juga nije raspala, da se na Karadžićevom mjestu našao neki bolji čovjek, Vukašin bi uvijek bio njezin dobar komšija, i uvijek bi se znalo da su se njihove dvije familije od davnine pazile i poštovale, obilazili jedni druge o božićima i bajramima, sređivali jedni drugima poslove koje sami ne bi znali srediti, i možda bi Vukašin, ako bi se takva potreba pokazala, njoj ili nekome njezinom, život spasio. Srčan je to čovjek bio, u mržnji koliko i u ljubavi.

Ali mogao je Vukašin, sigurno je mogao, baciti od sebe pušku i skinuti uniformu, mogao je reći da ne želi raditi taj sramotni posao, i nitko mu ništa ne bi mogao. Nije on bilo tko, nije on mobilizirani vojnik, vikend četnik, šešeljevac, arkanovac ili kako su se već svi oni zvali. Vukašinu je to bio posao, u vremenima ratnim i vremenima besposlice, i obavljao ga je onako kako mu je bilo i naloženo. Nije ništa radio po svom. Nikoga Vukašin nije iz kolone izdvajao po svom, nego su se kod njega znali zakoni i propisi. Ali mogao je otići, sigurno je mogao?

Da je otišao, šta bi bilo s njegovo troje djece, sve troje bolesno na bubrezima, a mlađu kćer je dvaput tjedno vozio u Bajinu Baštu na dijalizu? Da je otišao, šta bi bilo s tim djetetom? Bi li ga i dalje vozili ili bi mu rekli: pa, brate Vukašine, mi ti dijete vozimo na dijalizu, trošimo na tebe gorivo, glavu usput riskiramo, a ti, brate Vukašine, ne bi Turke i Turkinje birao za u logor?

Tako je Sabiha počela misliti, misleći o sebi i o tome kako u mračno grotlo baca robu s greškom, nepravilne komade maslaca, gnječene i gužvane u srebrenom papiru, po kojem se crvena krava lomila, izobličila i rastvarala, kao da ju je negdje, nasred ceste, udario, a zatim i pregazio kamion pun ljudi koji nekamo bježe, u slobodu i u spas.

Tako je Sabiha razumjela Vukašina Zlovojevića onako kako živ čovjek može razumjeti samoga sebe. Ništa nije zaboravila, niti mu je išta oprostila. Upamtila mu je i zamjerila, onako kako čovjek može zamjeriti jedino samom sebi, postala je jedno s njim, i krvnik i krvnikova žrtva, ali nije joj nakon toga bilo nimalo lakše.

Bilo bi Sabihi lakše kada bi joj dali da radi neki drugi posao ili kada bi proglasili drukčije pravilo, pa da se u crno grotlo u podu više ne baca roba s greškom, da više nema logora, da nema onih koji probiru i razabiru ljude za logore.

Ali posao nije mogla promijeniti.

Najprije ju je spopala neka muka, držala je danima, a onda se počela miriti. Ni Vukašin Zlovojević nije imao kud. Nije mogao promijeniti svoj posao, kao što ona svoj ne može sad. A nijedan nije po pravdi Boga. Grijeh je bacati ljude u logore, kao što je grijeh maslac bacati u crno grotlo, i to samo zato što neki ljudi nisu sasvim nalik većini drugih ljudi i što komad maslaca ne teži 750 grama nego 520 ili što su Ali al Ali i Frank Lichtenbrown zaboravili zamijeniti valjak sa srebrenim papirom, pa je maslac ostao gol kao mejt.

I moglo se dogoditi, ne daj Bože, da se Vukašin nađe na njezinom, a onda na Vukašinovom mjestu, pa da ona njega šalje u logor. Moglo je i tako biti. I kao što sada nema kamo, nego radi ono za što misli da je krivo, tako ni tada ne bi znala što da učini drugo, nego bi radila ono što je krivo.

I tako se, istoga dana kada je jagodicama prstiju dodirnula i propustila ispravno zapakiran komad maslaca od kojeg će biti načinjen sendvič na frankfurtskom aerodromu, Sabiha Muha Wagner u mislima pomirila sa svojim krvnikom Vukašinom Zlovojevićem.

Kada je došla kući, sve je eto ispričala mužu, bivšem sarajevskom klavirštimeru Borisu Wagneru, a on je samo klimao glavom, potvrđivao i sve razumio.

– Ponekad se ovaj svijet pretvori u raj. To na žalost kratko traje – rekla je prijateljici.

Sve je to Meša Selimović, pomislila je.

Na redu je emetnaler, odakle li je ementaler stigao u sendvič, pitao se u bunilu Babukić, razliven po plastičnoj stolici terminala A57, dok su u njega, neki uplašeno, neki ravnodušno, zurili putnici zauvijek odgođenog leta za Mumbai.

Gledali su ga kako se grči i trza, kao da će svakoga trenutka dobiti epileptični napad. Niz krajeve poluotvorenih usta slijevala mu se pljuvačka, čeljusti je snažno stiskao, kao da upravo u svom snu nastoji pregristi najlonsku nit, na čijem je kraju udica, a na udici velika snažna riba. Da se, možda, zatekao ispred nekoga drugog terminala, negdje gdje su zauvijek ostali čekati putnici za Frankfurt, ljudi bi se vjerojatno uznemirili, uplašili bi se da im nepoznati ne umre pred očima, zvali bi aerodromsku policiju, medicinsku službu, osiguranje, ili bi mu već netko priskočio i pružio mu pomoć. Putnici za Mumbai, po izgledu većinom Indijci, ovakvih su se prizora, valjda, u domovini nagledali. Smrt nije ništa neobično. U tuđu se smrt ne treba miješati. Osim toga, smrt ljudi znaju pobrkati sa svetačkim čudima, misterioznim događajima iz viših duhovnih sfera, samoizlječenjem, proroštvom, molitvenim ceremonijalom. Što ćemo ako se čovjek upravo moli Bogu?

U svakom slučaju, bolje je ne dirati ga. U tuđu smrt, kao ni u tuđa čuda nije se uputno miješati.

Ementaler je proizveden od mlijeka holandskih krava, s farme Didija Dicka, pedesetogodišnjaka, rođenjem iz Haaga, kojem je posao krenuo baš u ono vrijeme kada se Europom raširio strah od kravljeg ludila. Legenda je kazivala da će onaj koji okusi meso bolesne krave doživjeti to da mu se mozak pretvori u heljdinu kašu. Tko je tu priču izmislio, ili je u njoj, ipak, bilo istine, to uskoro više nitko nije znao. Jedni su iz straha prestali jesti govedinu, drugi je više nisu jeli jer im je bilo neugodno da jedu nešto čega se njihovi ukućani, prijatelji, kolege s posla toliko plaše, tako da uskoro više nitko nije jeo kravlje meso.

U nadi da će smanjiti strah, Europljani su zabranili prelaz preko La Mancha, kako živim, tako i mrtvim govedima. A onda su od vlastitih stočara tražili rodoslovlja njihovih krava, sve u dvadeseto koljeno, da nisu slučaju došle iz Engleske. I kako ljudi prema kravama, prije nego što ih pojedu ili pomuzu, ne osjećaju tu vrstu poštovanja da bi im pratili i dokumentirali obiteljsko stablo, tako da je bilo malo onih koji su mogli dokazati da im krave nisu iz Engleske. A nekima su, ruku na srce, krave i stigle otamo.

Didi Dick imao je tu sreću da je dvadeset četiri krave i dva bika kupio u Bugarskoj, i prokrijumčario ih željeznicom kroz pola Europe, sve do svoje farme. To se dogodilo dvije-tri godine prije početka legende o kravljem ludilu. Krave su bile prepraćene u Nizozemsku s dva puna registratora lažnih i krivotvorenih papira, koje je izrađivao sam Didi Dick. To mu je, naime, bio hobi. I uvijek bi se isplatio.

Na jedinom papiru koji nije bio krivotvoren pisalo je da su krave i bikovi kupljeni negdje pod Starom planinom, s državne farme u bankrotu (zapravo – “u likvidaciji”), koja je nosila ime pjesnika i revolucionara Hriste Boteva. Prije nego što ih je Didi Dick otkupio (platio je gotovinom, američkim dolarima), goveda već tjednima nisu bila hranjena. Čupkala su travke po već odavno ćelavoj livadi iza štale, a svakoga jutra bi naišao pop iz obližnjega sela, koji bi im natočio vode, da nesretna živina, na pravdi Boga, ne pocrka od žeđi. Osim popa, više nitko nije dolazio na “Napredno poljoprivredno i stočarsko socijalističko gospodarstvo Hriste Boteva”, kako je glasio službeni naslov firme, urezan na pečatu koji nije mijenjan nakon pada komunizma. Posljednji radnici otišli su zimus, nakon što su bezuspješno štrajkovali, jer im zadnje dvije godine nisu isplaćivali plaću. Ostavili su stoku, ne misleći hoće li se tko za nju pobrinuti. Ne bi bilo do kraja pošteno reći da ih nije bilo briga, naprosto se nisu sjetili krava i bikova.

Kada je Didi Dick došao na farmu, stoka je već bila mršava poput logoraša u njemačkome koncentracionom logoru. Vidjelo im se svako rebro, i ocrtavali su im se kukovi, kao dvije sjekire, oštrica usmjerenih prema nebu. Tko zna, možda i krave imaju nekoga svog govedskog boga, kojem se mole za sijeno i travku našu svakdašnju.

Didiju je potrošio cijeli dan da pronađe nekoga tko bi mu objasnio što se događa s tim životinjama, zašto su tako mršave. Seljaci su bili nepovjerljivi, bježali su od njega, plašili se, bit će, da nije kakav strani špijun ili da ih sve zajedno ne optuži za zlostavljanje životinja – jer i to je već bilo u modi – sve dok nije sreo poštara, koji mu je rekao neka ide popu, jer se pop još jedini brine o farmi, pa će on i znati kome životinje pripadaju i tko bi bio dužan da se o njima brine.

Didi Dick nije učen čovjek.

Nije ni jako dobar.

A ni pametan.

Ali kada je vidio te sablasno mršave životinje, pomislio je da će ga, ako im ne pokuša pomoći, ti prizori tihe patnje pratiti do kraja života. A za čovjekovu savjest katkad i nema razlike između ljudi i krava. Još je nekako i moguće potisnuti sjećanja na umiruće ljude, ili objasniti sebi zašto nisi pomogao polumrtvim logorašima – ljudi su jedni drugima zvijeri, bolje da su drugi stradali u logoru, nego da si u logoru stradao ti, beskonačan je izbor utjeha, opravdanja i objašnjenja – ako kako se opravdati za stradanje krava?

Didi Dick se plašio vlastite savjesti, i zato je potražio popa Simeona, da pokuša spasiti krave.

Popu Simeonu nisu se lako mogle odrediti godine. Moglo mu je biti pedeset, ali i osamdeset. Nije djelovao bogobojazno, ni duhovno. Zatekao ga je u kuhinji, kako kuha paprikaš. Đavolski osmijehnut, u oblaku mirisnih isparenja, crnoga luka, vina, octa i rajčice, mnogo mirisne rajčice, koja je jedina tu bila Božja, u skladu s imenom, iz raja, debeli je Simeon upravo dosipao sedam vrsta paprike. U tome je bila tajna njegova paprikaša, u sedam vrsta paprike, kao sedam smrtnih grijeha, od kojih je pet paprika domaćih, i po jedna afrička i južnoamerička. Sve ostalo bilo je uobičajeno, kao u svih 2749 uglavnom istih recepata za paprikaš, u 2749 kulinarskih priručnika, koliko bi ih se, na temu paprikaša, našlo na svijetu. (Premda su u inače dobro opremljenoj vašingtonskoj nacionalnoj biblioteci, nakon višemjesečnog istraživanja, ustanovili da se recept za paprikaš nalazi samo u 1187 knjiga iz njihovoga fundusa. Pop Simeon, međutim, i dalje ustrajava na broju 2749).

– Kome ustvari pripadaju te nesretne životinje? – upitao je Didi Dick, kusajući demonsko ljuti Simeonov paprikaš.

– Gospodaru svakoga živog stvora na ovoj divnoj zemlji, u ovoj dolini suza! – odgovorio mu je.

– I kome još?

– Ministarstvu poljoprivrede u Sofiji. Ali oni ne priznaju postojanje NPSSG Hriste Boteva, jer ako bi priznali da farma postoji, morali bi radnicima isplatiti plaće. Ovako im je jednostavnije. Ono što je postojalo u vrijeme bezbožništva i komunizma, toga danas više nema.

– Ali postoje živa Božja stvorenja u obličju krava?

-I dva bika. Pedeset sedam krava i dva bika, da u pravu ste, oni postoje. Po mojoj procjeni, postojat će još dva do tri tjedna. A onda će, da tako kažemo, Bogu na istinu. Tko zna, možda Gospodar negdje procjenjuje i kravlje grijehe, bez obzira na to što životinji nije dao razum. Ali dao joj je srce, a srce je izvorište najvećih zala i grijehova. – mudrovao je pop Simeon, usput nastojeći da jezikom, kao u nekom romanu Ante Tomića, izvuče ili da isisa žilicu, koja mu je zapela između petice i šestice, dolje desno.

– Bilo ih je sto i dvadeset – nastavio je, vješto usrknuvši žlundricu – a sad ih je još pedeset sedam. Šezdeset jedna krava je, nesretnica, crkla. Dvjema sam ja prekratio buduće muke i smjestio ih u parohijske zamrzivače. Jedna je, kao što pretpostavljate, u ovom paprikašu.

Didi Dick se zagrcnuo, zbog ljutine paprikaša ili zbog saznanja da upravo objeduje jednu mučenicu, žrtvu kršćanskoga milosrđa i bugarske tranzicije iz komunizma u demokraciju.

Do kraja ručka dogovorili su se oko spasa preživjelih s NPSSG Hriste Boteva. U tom dogovoru je, kao i obično kada u nekom poslu sudjeluju crkveni ljudi, bilo mistike uskrsnuća, brige za slabe i siromašne, tradicionalnog humanizma i neotomističke filozofije, ali i čistog biznisa.

Pop Simeon prodao je Didiju Dicku svih pedeset sedam krava i dva bika za ukupno pet hiljada američkih dolara. Nije to bilo skupo, ali ni tako jeftino kao što se danas čini, jer su, kao što je to zapazio naš Babukić u svome mističnoepileptičnom uvidu, krave bile na samrti i jer se vrlo vjerojatnim činilo da nijedna neće preživjeti. Još su samo bikovi bili za klanje, jer im se s kostiju još mogla zguliti koja kila mesa, dok su one, nesretnice, bile neviđene krepaline, kakvih nema ni u Etiopiji i Somaliji, u sezonama najvećih suša.

Didi se s ocem Simeonom i to dogovorio da živi s njim u parohijskom stanu, da se tu besplatno hrani, sve dok krave toliko ne ojačaju da ih može transportirati na sigurno. Već sutradan su otišli u grad, Didi je prodao svog džipa i naručio stočnu hranu, i tako je, iste večeri, započela njegova borba za svaku kravu.

U početku krave su ugibale jedna za drugom, kao da ih odnosi epidemija neke srednjevijekovne kravlje kuge. Crkavale su pomirene, ne boreći se za svoje bijedne kravlje živote, umirale su kao ljudi koji su izgubili svaku nadu.

Nakon desetak dana činilo se da će uginuti svih pedeset devet goveda, i da Didi Dick uludo troši povelike novce. Pet hiljada dolara i još pet što ih je dobio za džip, a sad ih troši na stočnu hranu, bila je to, kada se sve u miru sabere, pomnoži i podijeli, dobra polovina njegova ukupnog životnog imetka.

A sve je to učinio samo zato što je strepio od grižnje savjesti.

I dok su se tako krave rušile s nogu, poput iznemoglih logoraša kada nakon mjeseci gladi sažvaću prvi, obično smrtonosni, komadić slanine ili kruha premazanog mašću, i dok su, kao u nekom čudnom misteriju prirode, Božje male snage, ili pomanjkanja životnog elana u Svevišnjega, dočekivale svoj smrtni čas, baš kao da u isto vrijeme ugiba sve kravlje na Zemlji, popu Simeonu došlo je žao i krava i toga nesretnog Holanđanina, koji je, mimo boljih holandskih običaja u posljednjih nekoliko stotina godina, odlučio od pogibelji spašavati Božja stvorenja koja su od njega slabija i nemoćnija, Dok je miješao gulaš i omjeravao sedam vrsta paprike, pet bugarskih i po jednu afričku i latinoameričku (a Simeon je kuhao gulaš baš svakoga od devedeset sedam dana, koliko će, nepredviđeno, Didi Dick ostati njegov gost), usrdno se, istina u sebi, pomolio Bogu.

Rekao je u toj molitvi:

Gospodine, ako si mi ovoga nesretnika poslao da me rastužiš, znaj da si u tome uspio. Gospodine, ako si mi ga poslao da bi me uvjerio u svoje postojanje, znaj da si na dobrome putu. Možda te, ipak, ima, više nego što te, možda, nema, i možda si sad tu, pod Starom planinom, u Bugarskoj, na kraju svijeta, na ružnijem kraju. Ako je tako, Gospodine, i ako ova goveda oko nas pate i ugibaju zato što sam izgubio vjeru da postojiš, ako je prave vjere u meni ikada i bilo, tada te molim da prestaneš s time. Gospodine, ako postojiš, ako je sve ovo tvoja volja i ako još snage imaš, spasi ove krave i bikove, a čudaku ovom, koji se dobrim čovjekom čini, pomozi onako i onoliko koliko on pomaže životinjama.

Od tog trenutka krave kao da su se počele oporavljati. Još desetak će ih, istina, crknuti, prije nego što Didi Dick ne završi krivotvorenje dokumentacije, kojom će uspješno zbuniti policiju, carinike i sanitarnu inspekciju u pola Europe, ali molitva koju je Simeon u sebi izgovorio nad kotlićem s gulašem, blago ošamućen isparenjima bijeloga vina, paprike i paradajza, pokazala se efikasnom. Ili je on u to povjerovao. Nakon godina i desetljeća, koje je proveo u nevjerici i bezbožništvu, uprazno izgovarajući molitve i pojeći liturgiju s uvjerenjem šlager pjevača na ljetnoj terasi u Varni, nakon što je godinama služio kao policijski doušnik, odajući gorima od sebe sve što bi mu, u muci i nesreći, povjerili njegovi parohijani, sve dok se narod nije razišao na sve strane, bježeći prema gradovima od gladi, bolesti i nevolje, i ne shvativši da im je upravo on, Simeon, svo vrijeme bio najgora nevolja i uzrok svakome njihovom zlu, nakon što je izgubio sve što ga je činilo duhovnim bićem i čovjekom, nakon što je već ostao sam sa svojim gulašima, pop Simeon je osjetio da mu je molitva uslišena, da Bog postoji, da je sveprisutan, onakav kakav je u Svetome pismu.

Bog je uslišio molitvu i nagradio je Simeona što je svakoga jutra pojio goveda koja su svi drugi bili zaboravili. I, naravno, Bog je poslao Didija Dicka, koji će kravama donijeti obećanje novoga života, a Simeonu će pomoći da doživi prosvjetljenje i vrati se vjeri.

Eto, tako je, nakon devedeset sedam dana i devedeset sedam ljutih gulaša popa Simeona, Didi Dick ukrcao na vlak dvadeset četiri sretne i debele krave, te dva rasplodna bika, pa se s njima i sa svojom pretjerano obimnom, falsificiranom, dokumentacijom zaputio prema Holandiji. Računao je na to da bi višak papira, koji su gdjegdje bili međusobno proturječni, kao što je i čovjekov život pun proturječnih papira, koji pritom nisu ni krivotvoreni, mogao odvratiti carinike i policajce od pretjeranog zagledanja, provjeravanja i vještačenja, i da bi krave mogli lakše propuštati preko svojih granica nego kada bi papira bilo taman onoliko koliko treba i kada bi bili međusobno savršeno kompatibilni. I u tome je Didi Dick bio u pravu: od Bugarske sve do Holandije prošao je, skupa sa svojim govedima, da se prigodno izrazimo – kao čačkalica kroz sir.

Pritom, on nije imao pojma što da radi s tolikim kravama.

Zapravo, nije znao ni što bi s jednom kravom.

O tome nije razmišljao, sve dok željeznička kompozicija nije prešla i posljednju državnu granicu.

U fascikle i registratore spremao je svih 743 lažna dokumenta i onaj jedan pravi, otipkan na pelir papiru, ćiriličnim pisaćim strojem, na ruskome jeziku, i koji je potvrđivao da je 125 krava simentalki, 4 rasplodna bika, 22 junice i 9 taladi uvezeno iz Demokratske Republike Njemačke, na ime posljednjega obroka ratne odštete, i da je stoka predana “Naprednome poljoprivrednom i stočarskom socijalističkom gospodarstvu Hriste Boteva” 17. lipnja 1980. godine. Istim je dokumentom potvrđeno i to da na NPSSG Hriste Boteva nikakva stoka nakon tog datuma više nije stizala i da sve krave i bikovi na gospodarstvu vode izravno porijeklo od njemačkih simentalki, kojima se, opet, rodoslov unazad zna sve do sredine devetnaestog stoljeća. Ova je potvrda izdana nepoznatim povodom, a na iskanje tajnih službi komunističkoga režima Todora Živkova.

I dok je dešifrirao izblijedjela slova ruske ćirilice, u stočnom vagonu vlaka koji se vukao preko holandskih nizina, Didiju Dicku je prvi put na um palo da bi mogao otvoriti stočnu farmu. Podići će kredit, kupiti komadić zemlje, sagraditi štale i živjeti od proizvodnje mliječnih prerađevina. I zauvijek će smiriti savjest. On je svoje gladne naranio, on je svoje krave spasio, a drugi neka isto učine sa svojima, pa će svijet biti bolji i sretniji.

Tako je mislio Didi Dick. Ili je i to djelo bolesne uobrazilje vjetrogonje Babukića, koji i dalje, pred očima putnika koji zbog štrajka nisu odletjeli u Mumbai, analizira sadržaj pojedenog sendviča i sastavlja povijest kruha, maslaca, sira i šunke, koji su sačinjavali sendvič.

Još uvijek je pri siru, premda mu priča već predugo traje, ali tu se ne može ništa, jer su život i sudbina nizozemskoga industrijalca Didija Dicka još nevjerojatniji od Babukićevih, pa bi se moglo dogoditi i da Didijeva priča sasvim preuzme njegovu i da naš Babukić zauvijek ostane ovako razvaganjen, nit’ leži, nit’ sjedi, u plastičnoj sjedalici frankfurtskoga aerodroma…

Ono što je u prvi mah pomislio, to je Didi Dick i proveo.

Podigao je kredit, kupio zemlju, izgradio štale. Sve je to išlo puno lakše nego što bi itko mogao pomisliti. Čak je u jednome danu pronašao farmu na kojoj bi njegova stoka podstanarski boravila prije nego što dobije vlastiti krov nad glavom. Nije morao ništa platiti. Mlijeko njegovih krava bilo je stanarina.

Ali naravno, uza sve to, uključujući i pomoć države, Didi Dick sa svoje dvadeset četiri krave i dva bika ne bi mogao biti konkurencija velikim farmerima i proizvođačima mlijeka. Da je sve ostalo normalno, on bi imao svoju malu, ekscentričnu farmu, gdje bi, kao i na početku, proizvodio mlijeko i jednu vrstu sira (bio je grozan taj Didijev sir), koji bi se i dalje prodavali u dva okruga, uz jedinstvenu napomenu, koja i danas stoji na svim proizvodima mliječne korporacije Dick Milk: “Proizvedeno od mlijeka krava koje će umrijeti prirodnom smrću.” Naravno, već dugo ovaj natpis nije istinit, premda, istina je, Didi Dick je vlasnik cijeloga jednog otoka na Jadranu, na koji je naseljavao svoje ostarjele krave, nakon što im presahnu vimena, ali i taj otok, kao i koješta drugo, služi, ipak, samo za pokazivanje lakovjernim ekolozima, borcima za prava životinja i ekscentričnim turistima. Golema većina krava koje su radile za Dick Milk završavaju u mesnim narescima i mačjoj hrani, kao što je to i drugdje običaj, ali ako je to neko opravdanje, Didi Dick je na početku doista vjerovao da nikada neće ubiti nijednu svoju kravu. Takva je, naime, i sama narav kapitalizma, u bunilu je mudrovao Babukić: svako načelo kapitalizma je laž koja je potekla iz neke vrlo humane istine. Razlika između kapitalističkih i komunističkih laži je ta što su komunističke laži zasnovane na božanskim, a ne na ljudskim istinama. Bog je, naime, ljubav, a čovjek… Čovjek je, recimo to tako, racionalan.

No, sve bi, rekli smo, ostalo na početku, na nekoliko tisuća litara mlijeka i na mladome siru, da se nije dogodila afera s kravljim ludilom. Tada se, u zimu 1998, činilo da sve holandske krave vode neposredno porijeklo iz Velike Britanije. Kao da se u proteklih desetak godina, otkako je pao komunizam, a Zapad se s atomskoga naoružavanja preorijentirao na stočarstvo, drugo nije ni prevozilo na Kontinent osim krava i bikova. Tisuća, desetina i stotina tisuća krava i bikova krcani su na trajekte ili su pješačili željezničkim tunelom ispod kanala, i kretali se prema svojim konačnim odredištima, betonskim hangarima i štalama, okruženim bodljikavom žicom, kroz koju je puštana niskonaponska struja, da se krave i bikovi ne dokopaju slobode. U toj je kravljoj pomirenosti, međutim, podlo rasla i razvijala se klica osvete. Njihovi govedski mozgovi, nevini, nedužni, s očima izvan svakoga zla, nisu bili u stanju zamisliti mesarske noževe i maljeve, ni ljudska crijeva i trbuhe, kroz koje će proći na svome putu prema grobu. Nisu oni mogli zamisliti ni svoje grobove, ni smrt tupu i praznu, iako su te krave i bikovi, što su u beskrajnim kolonama prelazile Kanal, imale pojam o metafizičkome sveobuhvatu svega živog i mrtvog, jer se Bog, kao ljubav i kao dobrota, nastanjivao u njihovim pitomim kravljim očima i više ga je, po općem mišljenju, bilo u njima, nego u očima ljudi, razumnih, i bogobojaznih. Ali iza kravljih očiju, u spužvastoj sivoj tvari, u samome središtu njihove animalne gluposti, rasla je strašna osveta. Razvijala se klica koja će ljudske mozgove popretvarati u kravlje. Preduvjet je, naravno, da čovjek pojede komad kravljeg mesa, mozga, iznutrica, običnog bezazlenog šnicla, a možda je, govorilo se, dovoljno i da popije čašu kravljeg mlijeka ili namaže lice kozmetičkom pomadom, načinjenom od krave. Inkubacija može trajati dugo, možda i punih četrnaest godina, tako da će se, barem su tako pisale novine, negdje oko 2011. polovica Europljana u emocionalnom i intelektualnom smislu pretvoriti u krave i volove, nakon čega će vrlo brzo pocrkati.

I tako je u samo nekoliko mjeseci 1997. i 1998. godine Europom zavladala panika. Ili je to, na znanstvenoj osnovi, predskazan skori smak svijeta, kada će se čovječanstvo, nekoliko dana pred konačni nestanak, pretvoriti u beslovesnu govedinu koju neće imati tko ni da jede.

Tada je nastupio pomor goveda, koja nisu mogla dokazati svoje čisto, kontinentalno podrijetlo. Svatko, bio krava, vol ili bik, za koga se sumnjalo da je s otoka, bio bi umoren plinom ili strujom, a zatim spaljen u nekom od onih golemih krematorija, što su osamdesetih i devedesetih građeni uz gradska smetljišta, i imali su najsuvremenije ekološke pročišćivače, pa je umjesto dima i vonja sprženoga životinjskog mesa, kroz dimnjake izlazio savršeno čist zrak. Bio je to veliki napredak, na koji je bio ponosan svaki graditelj krematorija.

Bilo je farmera koji su pokušavali spasiti svoja goveda, zatajiti im porijeklo ili ih sakriti pred potjerom.

Ali većina se, ipak, tako plašila bolesti da su bez razmišljanja i spremno životinje poveli u smrt.

Didi Dick nije se pretjerano uznemirio, nije ni razmišljao o bolesti kravljeg ludila. Kada mu je jednoga dana u posjetu došla inspekcija, on im je pokazao onaj jedini nekrivotvoreni dokument, koji je potvrđivao čisto njemačko podrijetlo njegovih simentalki.

Tako je započeo Didijev poslovni uspjeh.

Njegove krave nisu bile iz Velike Britanije, njihovo mlijeko je bilo savršeno zdravo, a meso? Mesa nije moglo biti, jer se držao toga da neće pogubiti nijednu kravu koju je u Bugarskoj spasio da ne crkne od gladi.

Narudžbe za Didijev sir počele su dolaziti s kraljevskih dvorova i diplomatskih rezidencija, cijene su sunule u nebo, sa svih strana novac se slijevao na njegove račune, pa je morao širiti farmu, a zatim i potajice kupovati krave i dopremati ih brodom iz Argentine, uz falsificirana uvjerenja da, stotinu godina unatrag, ne vuku podrijetlo iz Velike Britanije. Naravno, nitko ne bi mogao objasniti kako bi se uopće neka engleska krava zatekla u Argentini, kako bi i zašto preplovila Atlantik i koji bi razlozi vodili argentinskog farmera da preplovi ocean i vrati se kući s kravama, ali to nije bio razlog da pojedini ljudi, čak mnogo njih, ne povjeruju kako bi i u Argentini moglo biti ludih krava, i ne zatraže i od tamošnjih stočara uvjerenja o podrijetlu stoke.

I tako je procvao posao izrade lažnih rodoslova i obiteljskih stabala.

U početku, krivotvorili su ih samo oni veleposjednici stoke, koji su se i inače bavili izvozom govedine u Europu. Ali, kao što to često biva, od nečega što je trebalo imati samo praktičnu, birokratsku i carinsku svrhu, stvorena je moda, pa je i svaki siromašni kravar, i onaj koji bi imao samo dvije kravice i vola, s kojima je prehranjivao brojnu obitelj, snivao o tome da mu neki gradski ćato, prevarant s likovnim darom, koji u sirovom krumpiru izrezuje pečate i ima bogatu maštu, tako da je u stanju izmisliti na stotine različitih kravljih imena i isto toliko, sretnih i nesretnih, kravljih biografija, sastavi bogate rodoslove njegove sirote, od rada i starosti izmorene stoke.

Tih je mjeseci i godina, malo pred novi milenij, Argentina bila preplavljena lažnim rodoslovima. Nakon što je država u nekoliko navrata doživjela ekonomski slom, a od porodične i nacionalne povijesti, stvarnih i izmišljenih političkih i kulturnih identiteta, više nije ostalo ništa, nakon što je bankrotiralo sve što je predstavljalo neku duhovnu vrijednost, Argentinci su se okrenuli izmišljanju nove povijesti i kulture, u čijem središtu više nisu bili ljudi, nego goveda.

Tako je, uz stotinjak argentinskih krava, Didi Dick dobio nekoliko tisuća u kožu uvezanih stranica enciklopedijskoga formata, na kojima se tek uzgred, ali krajnje nedvosmisleno, potvrđivalo kako goveda imaju čisto latinoameričko porijeklo. Sve drugo bilo je jedna fantastična, vješto fikcionalizirana povijest Argentine, sastavljena od porodičnih priča lokalnih krava i njihovih gospodara. O toj bi povijesti naš Babukić mogao štošta reći, jer ju je vrlo temeljito proučio, ali na žalost, nemamo vremena, a ni Didi Dick nije do kraja pročitao knjigu. Preletio je preko teksta poput vrapčića, jer otkako se u Velikoj Britaniji pojavila nova strašna bolest, Didi više nije bio u stanju pročitati ni vic Danila Harmsa. Ama ni kratku dječju priču kakve provincijske nastavnice materinjeg jezika. Svu njegovu duhovnu koncentraciju i talent za književnost preuzela je iznenadna religijska inspiracija.

Povjerovao je da ga to Bog nagrađuje, jer je spasio krave s farme Hristo Botev.

Kravlje ludilo je dar Božji, pomislio je Didi Dick.

Dar Božji, ali i nalog da odsada pa do kraja života mora biti na Gospodinovom putu, dužnost mu je prepoznavati Njegove naume i ideje, i sve svoje oskudne ljudske snage upregnuti na put njihova ostvarenja.

Tako se Didi Dick i krstio, u ruskoj pravoslavnoj crkvi u Parizu, a onda je u prvom, bezimenom seocetu u blizini farme, u kojem su, uglavnom, živjeli rumunjski Cigani i drugi istočnoeuropski sumnjici, obično ljudi s manjkom identifikacijskih papira a viškom ličnog naoružanja, počeo graditi velebnu crkvu, u kojoj će se istodobno Bogu moliti tisuću ljudi, ali u kojoj će, sve do kraja ove priče i kraja zrakoplovnih avantura vjetrogonje Babukića, Didi biti jedini vjernik.

Popa Mihaila i sedam monahinja doveo je iz Rusije da svakodnevno služe službu Božju. Plaćao ih je kao zaposlenike Dick Milka, jer nije htio imati posla s nekakvim ministarstvima i vjerskim komisijama, koji bi provjeravali popa Mihaila, njegova teološka znanja i religijska uvjerenja, pa bi onda odlučili je li on vjerski službenik ili je guru vjerske sekte. Njima bi morao objašnjavati zašto je, na posjedu mljekarske farme, sada već skoro i mljekarske korporacije, usred pitome nizozemske nigdine, sagrađana crkva u neobizantijskome stilu, premda nigdje u blizini nema vjernika pravoslavaca. Rumunjske Cigane, moldavske krijumčare živim ženskim mesom i ukrajinske muške kurve, tetovirane atamane obrijanih glava, koji su po Haagu i Amsterdamu iznajmljivali svoje anuse za pedeset, a usta za dvadeset pet eura po seansi, ne bi se moglo ubrojiti u vjernike, čak i da su svi imali dozvole boravka.

Zato je Didi popa Mihaila formalno zaposlio kao svog savjetnika, a sedam monahinja kao radnice na muži krava. Oni su mu bili zahvalni, jer ih je izbavio iz njihove eparhije, negdje sa sjevera Rusije ili iz Sibira, gdje su od jutra do mraka radili da ne umru od gladi ili da se preko zime ne smrznu, a sada nisu imali drugog posla nego da se mole Bogu i da gazdi priređuju svečane liturgije.

I tako je, zahvaljujući epidemiji kravljeg ludila, Didi Dick postao jedan od najbogatijih ljudi u Holandiji, pravoslavni mistik i zanesenjak, o čijem su čudaštvu izvještavali britanski tabloidi i lajfstajl magazini, a u Moskvi se o njemu počelo govoriti kao o proroku novoga doba i ruskoga prodora na zapad.

On nije zaboravljao popa Simeona i njegovih devedeset sedam ljutih gulaša. Slao je u Bugarsku glasnike, uplaćivao novce na nepouzdane žiro račune, telefonski se raspitivao u bugarskoj ambasadi i u sofijskom ministarstvu unutrašnjih poslova, ali su se glasnici vraćali a da nisu predali glase, uplate su poništavane jer su računi odavno bili mrtvi, a u ambasadi i u ministarstvu nisu ništa znali za popa Simeona. “Napredno poljoprivredno i stočarsko socijalističko gospodarstvo Hriste Boteva” odavno je likvidirano, nikakvog tu štrajka nije bilo, radnika koji su tražili neisplaćene plaće, krava koje su crkavale od gladi. Sve je to, rekli su mu, plod bolesne zapadnjačke mašte i fantazija na tranzicijske i postkomunističke teme. A to što on tvrdi da je lično boravio na farmi Hriste Boteva, da je hranio krave i da ih je otkupio od popa Simeona, to samo znači da je lud, neuravnotežen, šašav, ili da je naprosto lažljivac.

Jedino što su mu vjerovali je da je u Bugarskoj pojeo devedeset sedam ljutih gulaša i da uzalud već godinama traži kuhara koji bi mu skuhao takav gulaš. Plaćao bi ga bolje nego najbolje plaćenog menadžera u Dick Milku, samo kad bi ga našao. Na to bi se iz telefonske slušalice začulo zadovoljno kikotanje, a zatim i sasvim ozbiljna preporuka, izrečena glasom muškoga ponosa (takvim je glasom govorila i prva sekretarica bugarske ambasade u Holandiji, kad joj se bio povjerio), da se dalje ne trudi, neka odustane od potrage za kuharom, jer nigdje gulaš ne može biti tako ukusan i ljut kao u Bugarskoj! Ni u Madžarskoj, toj domovini gulaša? Ne, ni tamo, pogotovo ne u Madžarskoj!

Na kraju se Didi Dick pomirio s tim da neće naći popa Simeona, koji možda nije ni postojao, niti je bilo njegovog putovanja u Bugarsku i dovođenja bugarskih krava u Holandiju. Bila je to epifanija, Gospodin ga je iskušavao u dobročinstvima njegovim, pa ga zatim nagradio bogatstvom na zemlji i vjerom u život vječni.

Edamer iz sendviča koji je naš Babukić oteo izraelskome čudu od djeteta, violinistici i pijanistici Larisi Blum, dozrio je na gregorijanski Božić, 25. prosinca 2001. Pakiranje je, jednostavnim nožnim pritiskom na crvenu polugu, izvršila Hannah Hassni, dvadesetsedmogodišnja radnica libanonskog podrijetla, rođena u izbjegličkoj porodici u Lionu. U pakiranju je bilo pet kilograma sira, i ono se, tri mjeseca kasnije, našlo u kontigentu koji će biti isporučen u Frankfurt. Sir je prevožen u pet kamiona prikoličara, kojim su upravljali vozači tvrtke Abrahamsohn, dvojica muslimana iz Sandžaka, i po jedan Sicilijanac, Nijemac, Austrijanac i Madžar. U tih pet kilograma našlo se, pomiješano, mlijeko čak 78 krava. Među njima i jedne bugarske krave, s farme Hriste Boteva, bezimene, kao što su bezimene i druge krave velike holandske mljekarske korporacije.

Povijest jednoga tanko izrezanog listića sira, gumenastog i bezukusnog, veća je i raskošnija od bitke kod Staljingrada i povijesti kratkoga dvadesetog stoljeća, ali o njoj se, izvan lude glave našega Babukića, ubogog pustihije i pikara, epileptika i sanjara, izvan te slučajne rime, i mimo bunila njegovoga aerodromskog, nikada neće ništa znati. A ni on se, nakon što se uskoro rasani, više neće sjećati pojedenog sendviča i povijesti svega što je u sendviču bilo.

Zato treba požuriti, treba prekratiti ovu dugu priču, makar iz nje poispadalo i ono važno, i spomenuti posljednji sastojak u sendviču.

Šunka, dakle.

Svinja čija je lijeva, prednja noga prekuhana i izlivena u jeftinu, pravokutnu limenu formu, koja je iskovana u ilegalnoj livnici, negdje u Brazilu, ta svinja bila je bezimena. Kao što je bezimena bila i krmača što ju je okotila, a zatim je bila, skupa s kostima i kožom, samljevena u pseću hranu (specijalna narudžba iračke armije), i kao što je bila bezimena, i u pseću hranu samljevena, i krmača koja je nju okotila, i krmačine krmače krmača, sve do u sedmo ili do u deveto koljeno, u dugom, polustoljetnom nizu bezimenih svinja, koje su se svinjile na jednoj velikoj farmi, južno od Lepziga, s koje su limenke prešane šunke, turistički mesni naresci, paštete i hrana za armijske pse, stizali još od 1950. godine. Tada je radna brigada, sastavljena od osuđenih ubojica, pljačkaša i silovatelja, političkih delikvenata i sovjetskih ratnih zarobljenika, uglavnom Nijemaca, Rumunja i Hrvata, zarobljenih u bitkama za Kalač i Staljingrad, i još uvijek čudom živih, u tri mjeseca izgradila objekte za farmu na kojoj će se u isto vrijeme za klanje toviti po deset tisuća svinja. Tada je to bilo najveće svinjogojilište u Europi, s kojega će se, nakon što u proljeće 1951. farma bude puštena u pogon, širiti užasan, infernalni smrad, koji će omamljivati Leipzig i širiti se, ovisno o ruži vjetrova, prema sjeveru, do Berlina i dalje, sve do Baltika, ili na Zapad, preko granica Savezne republike Njemačke, čiji će građani, zahvaljujući i tom svinjcu, tom ćumezu titanskih razmjera, steći nepopravljive predrasude o sunarodnjacima s istoka, koje će se prenositi s generacije na generaciju, i trajat će, nerazblažene, i nakon što se Njemačka ujedini, i nakon što već prođu desetljeća po ujedinjenju.

Svinja je, kažu, životinja koja je strukturom DNK najsličnija čovjeku.

Jednom će, tvrde futuristi i sanjari, medicinska znanost toliko napredovati da će biti uzgojene svinje čiji će se organi presađivati ljudima. Ne bojte se, ako vam oslabi srce, kardiolozi će iščupati srce mladoga nerasta i usadit vam ga u grudi. Pijanci će moći da piju koliko im volja, jer će ih, u slučaju ciroze, čekati svježa svinjska džigerica, pušači će pušiti, žderonje će žderati, a mladim će majkama, kažu tako, biti svejedno hoće li rađati djecu s teškim oštećenjima mozga, jer će u glavama prasića na specijalnom odjeljenju bujati i rasti zamjenski dječji mozgovi. To će za čovječanstvo biti vrijeme sreće i blagostanja, kada će u prošlosti i povijesti biti ostavljene sve čovjekove strepnje i strahovi.

Tada će, kažu, konačno nestati i književnosti, i više se nitko neće sramiti zbog svoje nenačitanosti, jer bez strepnje i straha nema romana, pripovijetke, soneta.

Iz svinjske će utrobe čovjek dosegnuti besmrtnost, a besmrtnici nemaju potrebe za utjehama izmišljenog svijeta, besmrtnici nemaju potrebe za književnošću. Njih se nema razloga tješiti. Njihova je melankolija neutješna i beskrajna kao svemir.

Tako će to jednom biti kada čovjek nauči koristiti svoju sličnost sa svinjama. Do tada mu ostaje samo smrad svinjca, koji bi i najugođeniji nos, nos virtuoza, mocartovski nos, jedva razlikovao od smrada ljudskih govana. Samo što se čovječanstvo već nekoliko tisuća godina trudi da vlastitom izmetu pronađe prihvatljivu formu, kanalizaciju, septičku jamu, jarak kojim je okružena kraljevska utvrda, i već se nekoliko tisuća godina iz cvjetova ruže i lavande, iz žlijezdi usamljenih morskih čudovišta, iz kore drveta, iz cimeta i suhih karamfilčića, cijede mirisna ulja, e ne bi li čovjek sakrio vonj vlastitih govana. Zbog mirisa se vode ratovi, zbog ružina ulja istrijebljeni su čitavi narodi, opsjedan je Jeruzalem, a sveti je Franjo pohodio sultana, i iz tog je razgovora, najvažnijega razgovora u povijesti zapadne civilizacije, nastalo uvjerenje da su ljudi braća, pravovjerna i krivovjerna, i da svačije govno jednako smrdi.

I svako smrdi kao govno svinje.

Oni narodi koji svoj smrad nisu uspijevali sakriti, zato što su živjeli u siromaštvu, zato što su nastanjivali predjele bez ruža, jasmina i lavande ili zato što su im zakržljala njušna osjetila, ti narodi bili su izvrgnuti preziru većih i mirisnijih, i taj bi prezir dorastao do mržnje, i do oporavdanja za njihovo istrebljenje. Mržnja prema smrdljivcima prenosila se kao kulturna činjenica, preko pikarskih romana, nacionalnih epova i ljubavne lirike, i opstajala je sve do novoga doba, i sve do vremena kada su svi, bez izuzetka, živjeli u čistoći i u mirisu, odijeljeni od vlastitog izmeta. I tek tada, u dvadesetom stoljeću, masovno su stradavali, ubijani su i protjerivani, a njihovi mali gradovi sravnjeni su sa zemljom, jer su njihovi veći i moćniji susjedi u svoju kulturu, u romane, simfonije i remek djela nacionalnog slikarstva, upisali predrasudu da oni smrde, i bez te predrasude ne bi bilo ni remek djela nacionalnog slikarstva, simfonija, romana i nacionalne kulture, tako da ubojice i nisu mogli drukčije, nego da ubijanjem, protjerivanjem i spaljivanjem tuđih gradića spašavaju vlastitu kulturu.

Tako je to, kažemo, bilo, tako se to u njegovome epileptičnome bunilu upravo čini našem Babukiću, a tako je, u svome nikad objavljenom spisu, tvrdio i Baruh Rothstein, galicijski Židov, učitelj u ješivi, na preriferiji najsiromašnijega od svih siromašnih galicijskih štetlova, koju je, od ranoga proljeća sve do prvih snjegova, obavijao vonj velikog svinjca, pri imanju grofa Tomaszewskog i svih dvadeset malih, sirotinjskih svinjaca susjednoga katoličkog sela. Pod naslovom Smrad i smrt, Rothstein je na tisuću i pol stranica razmatrao sličnost i razliku između čovjeka i svinje, i na kraju pomalo boguhulno zaključio da je čovjekova mržnja prema svinji, kao i svaka druga ljudska mržnja, uvjetovana smradom:

Kada bi, nekim čudom, jednoga dana svi ljudi na Zemlji ostali uskraćeni za čulo mirisa, kada bi takva bila volja Jehovina, zavladali bi mir i opće blagostanje, i ne bi više neznabošci sabljom ili prezirom dočekivali sina Izraelova. U smradu je nastala, pa se i dalje množi i raste, mržnja ljudi na ljude i na sve drugo što ljudsko nije, a svejedno smrdi. Kada bi Jehova svima na Zemlji začepio nos, ne bismo više osjetili miris ljubice ili jasmina, ali bismo bili sretni i dobri jedni drugima. Ali znači li to onda da je u ljubici i jasminu zlo? O tome bi trebalo misliti, ponizno i krotko…

Filozofirao je tako Baruh Rothstein, nesretni učitelj u najjadnijoj ješivi u Galiciji, prije nego što su došli Nijemci pa ga, kao i sve njegove, pretvorili u dim i ništa. Ali kako je njegova filozofija bez značaja za našu priču i za pripovijest o vjetrogonji Babukiću i njegovu dobu, sa žaljenjem napuštamo učiteljev spis, možda tek uz preporuku izdavačima da ga prevedu i objave. Ako ga uspiju rekonstruirati iz dima u koji se spis pretvorio, iskašljati ga iz pluća divljih životinja i ljudi, koji su ga sa zrakom i dimom udahnuli, te ga onda pretvoriti u slijepi kompjuterski zapis, iz kojega će se nanovo, u jidišu i u Rothsteinovom oskudnom njemačkom jeziku, izdignuti priča o smradu i smrti…

O izgradnji tog najvećeg svinjogojilišta u Europi postoji više teorija, a svaka je, manje ili više izravno, vezana za odluke vrha sovjetske partije, pa i samog Staljina. Po jednom mišljenju, koje će nakon njemačkoga ujedinjenja prevladati među lokalnim političarima i intelektualcima, naročito piscima, seoskim učiteljima, ali i u frustriranog lumpenproletarijata, koji je vazda sklon svakakvim teorijama zavjere, Sovjeti su naredili izgradnju svinjogojilišta u blizini grada i na mjestu na kojem se, prema meteorološkim kartama razvija ruža vjetrova, da ponize i vječnim smradom kazne Njemačku zato što je izgubila rat. Ovo se dosta rano počelo govorkati i šaptati po lajpciškim stanovima, iza zatvorenih vrata, pred povjerljivim ušima. Već su sredinom pedesetih osuđeni prvi narodni neprijatelji, jer ih je prijavilo da su negdje, obično u kasni sat, u nekoj periferijskoj krčmi, izjavili kako se iz najvećega svinjca u Europi širi smrad sovjetskih govana i kako je drug Staljin, osobno, odlučio da se njemački narod uguši u tom smradu.

Druga, razrađenija, teorija kaže da je Staljin odlučio da se na tom mjestu gradi svinjogojilište, jer je htio stvoriti zid predrasuda između istočnih i zapadnih Nijemaca, koji će ih na kraju podijeliti na dva posve različita naroda. A predrasude se, to znamo, najlakše stvaraju pomoću smrada. Kako se iz američke u sovjetsku zonu, ili iz Savezne Republike Njemačke u Demokratsku republiku Njemačku nije moglo slobodno putovati, a kad se i moglo, ljudi nisu imali ni preveliku želju za putovanjem, mnogi nisu ni znali kakav se to strašni vonj širi s istoka, kad god s te strane zapuše vjetar. A oni koji bi znali za postojanje svinjca, uzalud bi po stotinu puta ponavljali da se to radi o farmi svinja, jer bi im malo tko vjerovao. Ljudi nisu željeli vjerovati u takve previše obične istine. Mislili su da iza svega stoji neki veći, skriveniji i mračniji uzrok i razlog. Tako je bilo uvijek, smatra u svom bunilu naš Babukić, pa je tako bilo i u Njemačkoj pedesetih i šezdesetih godina.

Povjerovali su tako da to s istoka zaudaraju ljudi.

Neki prljavi, ružni i neugodni ljudi, koji u Boga ne vjeruju, susjede prijavljuju tajnoj policiji, članovi su Komunističke partije, i sasvim slučajno govore njemačkim jezikom, jer to Nijemci nikako ne mogu biti.

Smrde jer se ne peru.

Smrde jer im je takva ishrana, sirotinjska.

Smrde jer u njihovoj vodi ima previše sumpora i fosfora.

Smrde, nije važno zašto, ali smrde.

Smrde jer su smrdljivci.

Jednom bi nešto valjalo poduzeti i osloboditi se tog smrada.

Uzalud su neki razumniji građani na zapadu, blizu granice s DDR-om, pisali pisma čitalaca svim njemačkim novinama, i u njima zahtijevali, molili, preklinjali da se prekine s tom propagandom i da se narodu objasni da to, kada zapušte vjetar s istoka, smrdi golemo svinjogojilište sovjetskoga tipa, da smrde svinje a ne ljudi, i da oni koji žive s druge strane granice nisu odgovorni za taj smrad, jer su okupacijske sovjetske vlasti odlučile da se gradi najveća farma u Europi. Na tu odluku istočni Nijemci nisu imali nikakvog utjecaja.

Uzalud su udruge građana, zajedno sa zapadnonjemačkom komunističkom partijom, organizirale predavanja, dijelile letke po ulicama i trgovima, i na sve moguće načine objašnjavale ljudima što to toliko smrdi. Ljudi su vjerovali u ono u što su željeli vjerovati. I tako su neki povjerovali u to da je Staljin nagradio izgradnju svinjogojilišta da bi od jednoga njemačkog naroda načinio dva. Pa da jednoga dana, u sljedećoj razvojnoj fazi na putu u komunizam, jedan njemački narod krene u istrebljenje drugog.

Na kraju, početkom sedamdesetih, javili su se i neki koji tvrde da tu nema nikakvog smrada, i da je sve ovo posljedica kolektivne histerije, neuroze, politički organiziranog i generiranog straha. A smrada nema, niti ga može biti, nego je sve to stvar čovjekove perceptivne udešenosti. Ono što nama, možda, smrdi, to nekim drugim narodima i kulturama miriši. Mi uživamo u mirisu ljubice i jasmina, ali sigurno postoje svjetovi, koji i ne moraju biti tako daleko, koji te mirise smatraju najstrašnijim smradom. Hoće li nešto biti miomiris ili strašan vonj, to određuju kulture i kulturni identiteti, a oni se, imajmo i to na umu, neprestano mijenjaju. Pa tako ni ova Njemačka ne može biti Njemačkom J.W.Goethea, niti smije biti Njemačkom Adolfa Hitlera, što bi onda moralo značiti i da nam isti mirisi ne mirišu kao što su mirisali u Geotheovo ili u Hitlerovo vrijeme. Izrazimo spremnost da se mijenjamo i prilagođavamo, budimo ljudi, a ne histerici koji ne misle glavom nego nosom.

I tako je trajala rasprava o isparavanjima s velikoga svinjogojilišta na istoku, sve dok Zid nije iznenada pao, Njemačka se ujedinila, a farma je iz državnoga vlasništva preko noći prešla u privatno. Zapravo se ništa nije promijenilo, osim što se moglo slobodno putovati, više nije bilo granica, niti su strane svijeta imale tako fatalnu ulogu u čovjekovom životu. Svinjogojilište je i dalje pakleno zaudaralo, ruža vjetrova je i dalje cvjetala na istome mjestu, jednako je često puhao istočnjak i njemačkim se zapadom širio svinjski smrad, ali najednom, kao da više nitko nije primjećivao taj ružni, rekli bismo neljudski vonj. I nisu se u međuvremenu promijenile kulture i kulturni identiteti, niti se nekim čudom cijeli jedan narod perceptivno preudesio, nego se samo dogodilo to da je tuđi smrad ujedinjenjem Njemačke postao naš vlastiti. A narodima, kao ni pojedincima, prema atavistički naslijeđenom estetskom osjećaju, vlastita govna nikad ne smrde. Ugodno slatkasto, omamljujuće i pitomo, čovjekovo jutarnje govno je poput prve budne misli. Nevino i svoje. Tako se i Staljinovo istočnonjemačko svinjogojstvo savršeno uklopilo u procvat i preobražaj svekolikoga, ujedinjenog nijemstva. Možda nekome sa strane ponekad nešto i zasmrdi, ali nikoga za to nije briga.

U svibnju 1990, nekada najveću svinjogojstvenu farmu u Europi od njemačke je države otkupio prehrambeni koncern Quas&Quas, u vlasništvu Alexandera Liebermanna, alijas Aleksandra Fridrihoviča Libermana, američkoga poslovnog maga, sovjetskog emigranta iz 1975.

I premda nas to udaljava od naše teme, od sendviča koji je još uvijek nepoznatog datuma naš Babukić u časovima mahnitosti, posvemašnje panike i psihotične gladi oteo izraelskoj djevojčici, i od povijesne analize sadržaja dotičnog sendviča, i premda prijeti opasnost da se Babukić iznenada prene iz svoga trenutnog bunila, da se prizove pameti i time zauvijek prekine rekonstruiranje historijskoga podrijetla jednoga aerodromsksog sendviča, ipak ćemo se pozabaviti osobom Alexandera Liebermanna, jer će naš junak u svojim avanturama sresti malo tako zanimljivih ljudi kakav je Liebermann.

Krenut ćemo s njime dok je još bio Aleksandar Fridrihovič, pa makar se čitatelj u međuvremenu iznervirao i odustao od daljeg čitanja, ne saznavši do kraja što je sve bilo u frankfurtskome sendviču.

Aleksandar Fridrihovič Liberman, mali Saša, Sašenjka, Pićuljak, rodio se kao najmlađi od sedmorice sinova Katarine Ismaelovne Balkonske, kćeri razvlaštenog i osiromašenog petrogradskog plemića, vjerom katolika, i Fridriha Mozeseviča Libermana, obućara, njemačkoga Židova, koji je u napadu bijesa, u Stuttgartu šilom probo oko mjesnoga policajca Huberta Huberta, jer se dotični hvalio da je obljubio Fridrihovu pokojnu sestru Rebeku.

U bijegu pred zakonom Fridrih Mozesevič nije se zaustavljao sve do Petrograda. Tu je sreo Katarinu Ismaelovnu, kojoj su sovjeti oduzeli sve, strijeljali joj roditelje i izbacili je na ulicu. Imala je dvanaest godina i nije imala gdje spavati. Ne zna se je li se Fridrih Mozesevič prije sažalio nad hudom sudbinom sirote Katarine Ismaelovne, ili se prije zaljubio u lijepu djevojčicu, koja još uvijek nije imala obrise žene, tek nije joj bilo ni punih trinaest kad su se vjenčali. Matičaru je slagala da je prošloga mjeseca navršila šesnaestu.

U to je vrijeme u Sankt Peterburgu bilo mnogo sirotinje. Kao i drugdje na sjeveru, najbjednija među sirotinjom bila je židovska sirotinja. A od svih siromašnih Židova, najsiromašniji bio je Fridrih Mozesevič Liberman. Drugi Židovi bi, nakon što padnu u takvu oskudicu, silazili s pameti, pa bi okolo lutali kao lude i beskućnici, živeći od tuđega smeća i od milostinje. Tako im je bilo lakše. Kada ostane bez pameti, čovjek može biti sretan i zadovoljan i u najgoroj bijedi. Muka je u pameti, u dostojanstvu i u strahu pred onim što donosi sutrašnji dan. Sve drugo je lako.

Ali Fridrih nije umio da siđe s pameti. Bojao se. Ili mu se činilo da bi to bio silazak s velikih visina. Bio je pismen, a bio je i dobar šuster, pa je mislio da takav ne smije poblesaviti. A bio je i zaljubljen u Katarinu. Morao se za nju brinuti, a ludi se ne brinu za sebe pa kako bi se brinuli za druge.

Tako je ostao normalan, u minijaturnoj je radnjici krpao cipele onima koji su bili tek malo bogatiji od njega, dok je Katarina u podrumu, na gomili tuđeg ugljena, rađala sinove.

Tu su, u tom podrumu, na ugljenu i živjeli, njime bi se zimi pokrivali, jer drugog grijanja nisu imali, a perine i jorgani su za Fridriha Mozeseviča Libermana bili preskupi. Za perinu kojom bi se svi Libermani mogli pokriti jorgandžija Josef tražio je novaca koji bi im tri mjeseca dostajali za hranu. Ali čak i da nije toga: što će im jorgan ako spavaju na gomili ćumura? I što bi rekao trgovac Haim Haim, dobar čovjek, neka ga Bog čuva, koji im je besplatno, za život, ustupio svoj podrum, kada bi se Fridrih jednoga dana pojavio s jorganom? Bi li to shvatio kao luksuz pa im zacijenio kiriju, jer ako Fridrih ima novca za perinu, onda ima novca i za stanarinu?

Grdne su brige brinule najsiromašnijega od svih siromašnih židovskih obućara, u glavi su mu se množila pitanja na koja nije bilo odgovora, dok je tako maštao o jorganu što ga nikad neće kupiti.

Katarina Ismaelovna rađala je sinove, sahnula i stanjivala se. Bila je prozirna kao staklo. Muhe je u letu nisu ni primjećivale. A podrum, kao i Fridrihov maleni šusteraj, bili su puni muha. Bila je već toliko prozirna da bi proletjele kroz nju, i na svakoj je muhi ostajalo nešto od Katarine Ismaelovne. Jedna bi postala okretnija, druga bi legla više jajašaca, iz kojih bi se, jedna za drugom, rađale muške muhe. Treća je bila mudrija, što je u mušjem svijetu rijetkost i što bi tako iritiralo druge muhe, da bi je istog popodneva ubile ili bi mudroj nesretnici živoj isisale utrobu. Ali najčešće se, ipak, događalo da bi ih, nakon što prolete kroz Katarinu Ismaelovnu, hvatala melankolija i neka neobična, do tada nepoznata tuga, koje bi se zatim prenosile na sljedeće naraštaje, te je tako, u Sankt Peterburgu, nekadašnjem Lenjingradu, nastala posebna vrsta melankoličke muhe, koja se već i anatomski razlikuje od svoje prarođake obične kućne muhe, i koja čeka dan da bude otkrivena i znanstveno ispitana, te proglašena za peterburški endem. Jer doista, drugdje na svijetu ne žive melankolične muhe, ima ih samo tu, i ne preživljavaju ako se nađu izvan grada. Iz jajašaca koja melankolične muhe polože u odjeću turista ili u kornete za sladoled koji se proizvode u Sankt Peterburgu i izvoze u Poljsku i Litvu, izleći će se mladi, ali će svisnuti nakon nekoliko sekundi leta. Da, bit će vrlo zanimljivo kada se jednoga dana znanstvenici doista potrude i otkriju novu vrstu insekta: peterburšku melankoličku muhu. Grehota je, međutim, što neće znati, nikad tu stvar nitko neće rasvijetliti i znanstveno dokazati, da su pramajke svih melankoličnih muha proletjele kroz tanjušnu, kao staklo prozirnu Katarinu Ismaelovnu, ženu obućara Libermana, kojemu rodi sedmero djece i zato prozirna posta.

Ni mi to ne bismo znali da se naš Babukić nije uspaničio od gladi i da čudu od djeteta nije morao ukrasti sendvič…

Ni mi to ne bismo znali da nismo bili tako strpljivi da do kraja, i po cijenu da se Babukić prene iz bunila i da tako propadne sve, saslušamo njegovu priču o šunki iz ukradenog sendviča…

Osim što bi Katarina okopnila nakon što bi rodila, svaki je sljedeći sin bivao sve mršaviji, sitniji, jadniji. Najstariji, Nikolaj, kojem je nadjenuo ime po caru, onom što će, ubrzo zatim, biti smaknut, bio je najsnažniji, premda je i on, siromašak, bio manji od svojih vršnjaka. Drugi, Vladimir, bio je rahitičan i krivonog, upola manji od Nikolaja. Treći, Lav – nazvan po Trockom, će, kao odrastao čovjek, biti za glavu niži od Vladmimira. Četvrti, Josif – Viserjonovičevo virtualno kumče – umjesto glave na ramenima je nosio veliku, ružnu tikvurdu, tijela paučjeg, nogu i ruku kao u djeteta. Rodio se kao nakaza, ali bio je mudar i obdaren za sve umjetnosti. Mali Jascha Heifetz, govorilo se. Kada bi Josif zasvirao violinu (što mu je darovao njegov dobrotvor Haim Haim, koji će Josifa kasnije i posiniti, ali ne bismo i na to širili priču…), Lenjingrad bi zatreperio kao predsmrtni rukopis starog kaligrafa. Peti, Georgi – po bugarskome revolucionaru Georgiju Dimitrovu – bio je vrlo skladne građe, ali minijaturan, stasom je dorastao jedva do petogodišnjaka. Šesti, Fridrih, bio je glup i marljiv, po majci proziran. Nakon što bi muha kroz njega proletjela, nastavila bi se sudarati sa zidovima, sve dok se mrtva ne sruši.

Aleksandar je proporcijama bio poput druge novorođenčadi, krupnijih kostiju i od Nikolaja, ali majka samo što nije presvisnula od straha nakon što ju je dobro nažuljao, prije nego što će ispasti iz nje. Bile su to samo kosti, razbacane na sve strane, a držala ih je samo vreća načinjena od ljudske kože. I ničega osim kostiju tu nije bilo, osim kostiju, mozga i srca, koje je uprazno pulsiralo, jer u Aleksandru nije bilo ni kapi krvi.

Umjesto da u času djetetova rođenja miokard življe potjera krv u slavu matere prirode i dragoga Boga, šuplji je mišić u nepravilnome ritmu žvakao ništavilo, kao da jednu za drugom niže niz prošlih i budućih smrti, onih koje će tek sustići porod sirotoga šustera Libermana i njegove plodonosne žene. Bio je to strašni znak onoga što će se na istoku događati Izraelovu narodu, ali nitko ga, pa ni neuki petrogradski obućar, nije znao prepoznati, jer da jest, krenuli bi, ne pitajući za razlog, sa zavežljajima, torbama i kovčezima, tko šta ima i tko što može ponijeti, i zaputili bi se prema jugu, do Palestine ili do Madagaskara, tamo gdje je namijenjeno da bude domovina njihovoga konačnog progonstva, tamo gdje više nikome, do kraja svijeta, neće biti na očima. U zemlji Židova Židovi nikome neće biti na očima, tako je govorio rabin Birnbaum. Mudar čovjek, šaputao je šuster Liberman, mudar čovjek… Iako nije razumio što te riječi ustvari znače.

Kada je vidjela tu vreću kostiju i čula djetetovo srce, koje je šuštalo, jezivo poput uštirkane košulje na čovjeku koji će istoga jutra biti sahranjen, Katarina Ismaelovna je sišla s uma, tako da se više nikada nije sasvim oporavila. U djetinjstvu i mladosti, dok se probijao kroz život i bavio se najgnusnijim prijevarama, kakvima ne bi, u strahu od Boga, nijedna krštena duša, Alexandera Liebermanna, alijas Aleksandra Fridrihoviča Libermana, pratila je sjena njegove lude majke. Znao je da mu Bog, ako Boga ima, ne može ništa, jer ga je već kaznio najgorom kaznom. Ni ljudi mu nisu mogli ništa, jer za njega ništa nije bilo tako strašno kao njezina mahnitost. Od malih nogu nesreća ga je učinila slobodnim čovjekom, najslobodnijim od Lenjingrada sve do Amerike.

Da Katarina Ismaelovna nije sišla s uma.

Da Sašenjka nije bio vezan za majku.

Da nije bio nesretan zbog njene sumanutosti.

Da se nije uporno nadao i svaki put se iznova razočarao.

Da ga njegova nesreća nije učinila slobodnim.

Da ga sloboda nije prozlila.

Ne bi se u sendviču našeg Babukića, na frankfurtskome aerodromu, neodređenog datuma, za vrijeme štrajka aerodromskog i zrakoplovnog osoblja, našla bezukusna prešana šunka Quas&Quas.

Mrak se već spuštao na zemlju, palila su se, jedno za drugim, aerodromska svjetla, reflektori su, jedan za drugim, osvijetlili pistu, iz zvučnika se čula muzika, Erykah Badu pjevala je o čudnoj ljubavi Manuela, zvanog Drvo, i Pakistanke Mirijam, kad se Babukić trgnuo iza sna, koji nije trajao ni čitav minut. Okolo su, na plastičnim stolicama, sjedili Hindusi, Sikhi i Muslimani, mirni i spokojni, u njega zagledani, kao da je sve dobro i sve će dobro biti.

Prijao mu je sendvič, ali ga je malo, sasvim malo, mučila savjest, jer ga je tako divljački i ludo oteo bolesnoj djevojčici. A onda je i to zaboravio.

Podijeli.

Komentari su suspendovani.