Milika Pavlović – KRILA U KAVEZU
Knjiga poezije “Krila u kavezu” Milike Pavlovića, objavljena je nedavno u izdanju Crnogorskog društva nezavisnih književnika. Za izdavača knjige potpisuje se Milorad Popović, a urednica izdanja je Dragana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.
O PISCU
Književnik Milika Pavlović je rođen 14. marta 1933. godine u selu Pasji Nugo na Durmitoru. Po završetku četvororazredne osnovne škole upisao se u pljevaljsku Višu Realnu Gimnaziju. Nakon gimnazije nastavio je školovanje na Filozofskom fakultetu u Beogradu – grupa (vannastavna, vanškolska) za svjetsku književnost i teoriju književnosti. Pripadao je prvoj generaciji studenata na toj tada tek osnovanoj katedri. Nakon studija raspoređen je na radno mjesto profesora srpskohrvatskog i ruskog jezika i književnosti u školi „Vuk Knežević“ na Njegovuđi, opština Žabljak, 1958. godine. Nešto kasnije prelazi u novinarstvo (dnevni list Pobjeda u Titogradu) na poslove – dopisnika sa terena, slobodnog reportera, urednika rubrike, savjetnika glavnog urednika lista. Jednogodišnju specijalizaciju žurnalistike i italijanskog jezika proveo je na Institutu „Antonio Gramši“ u Rimu, kao stipendista italijanske vlade. Biran je za poslanika u Skupštini SR Crne Gore (Prosvjetnokulturno vijeće, mandat 1964–1968). Imao je studijske boravke u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Švajcarskoj, SSSR-u i NR Mongoliji. Za rad u novinarstvu odlikovan je Ordenom zasluga za narod. Tokom 1985. godine napušta novinarstvo i posvećuje se književnom radu. Od 1958. godine stalno živi u Crnoj Gori. Služi se ruskim, italijanskim i francuskim jezikom. Prevodi sa ruskog i italijanskog. Objavio je knjige: „Vreteno vremena“ (Nolit, Beograd 1969); „Čista strana“ (Grafički zavod, Titograd 1974); „Mladi snijeg“ (4. jul, Beograd 1982 – Trinaestojulska nagrada 1983. godine); „Brod za jednoga“ (Univerzitetska riječ, Nikšić 1990); „Podrum“ – sa H. Bašićem (Damad, Novi Pazar 1992); „Govoreći kao Skit“ (Damad, Novi Pazar 2000); „Poslije čaše“ (Bosanska riječ, Tuzla 2004); „Zbog sunca i Peloponeza“ (Dani, Sarajevo 2010); „Pozivnica“ (Bosanska riječ, Tuzla 2013); „Jutarnji prozor“ (autorsko izdanje, Podgorica 2015), „Благодаря солнцу и Пелопоннесу“ (Sankt Petersburg, 2016) i „Hronika bez laži“ (Almanah, Podgorica 2016). Znatan broj Pavlovićevih pjesama, objavljenih u književnoj periodici na raznim stranama srpskohrvatskog jezičkog područja, nije uvršten ni u jednu od njegovih zbirki. Objavio je znatan broj osvrta i eseja na književne i likovne teme. Učestvovao je na svim značajnijim književnim manifestacijama u SFRJ. Pjesme su mu prevođene na više svjetskih jezika i uvrštene u nekoliko domaćih i inostranih antologija poezije. Biran je na dužnost predsjednika Udruženja književnika Crne Gore i bio član Predsjedništva Saveza pisaca Jugoslavije. Kao delegat toga saveza učestvovao je u radu Svjetskog kongresa pisaca ljevičara 1980. godine u Ulan Batoru (NR Mongolija). Ostao je jedino u članstvu crnogorskog P.E.N. centra i International Federation of Journalist (Međunarodna asocijacija novinara). Nije član nikakve političke partije. Živi u Podgorici.
POEZIJA
PTICA KAVEZ SVEVIŠNJI I BAJKA
1.
Neka neodgovorna bajka opanjkala je gospodnju pticu
zebu, blebećući o njoj na sve strane da ona mnogo laže.
Svevišnji je svoju ljepoticu držao u kavezu.
Kurir tuđe misli, kameleon, Gospodnji glasonoša, za
razliku od ptice, nije stanovao pod katancem.
Jednoga dana gospod mu zapovijedi da ljudima odnese
njegovu utjehu kako oni više neće umirati.
Biće besmrtni.
Ptica je slušala naredbu kameleonu.
Znala je da takvom porukom svetitelj samo tješi
uplašene smrtnike.
Besmrtnost je izmišljotina za strašljivce,
a ne nagrada za odvažne.
Izmolila je od vrhovnika da joj otključa kavez i dopusti
joj nekoliko trenutaka letjenja.
Reče zaželjela se neba, oblaka, vedrine i prostranstva.
Gospod joj udovolji. Skide lisice sa njenoga gnijezda.
I ptica pohita da pretekne njegovoga glasnika, da javi
ljudima kako im kameleon donosi neistinitu poruku.
Basna je klevetnik.
Ptica je nevina.
Lažovi su –
gospod
bajka
i kameleon.
2.
ZEBA je možda neko ime,
ime ne samo one ptice
o kojoj nešto znamo,
to može biti ime koječega,
mnogo čega,
svega što proleti i prohuji,
protekne, promakne vidu,
prostruji i zaleti se
u nevidljivo gnijezdo
tvoje duše.
3.
ZEBA je možda ime potopa koji vreba,
da pljusne u času kad nemaš lađu;
to se ime može nadjenuti i svakom stablu,
poplavi, zemljotresu, požaru,
nekoj prelji, nekoj pletilji, nekoj vezilji,
nekoj rosi ili žeđi,
svakoj neumitnoj istini.
4.
I dok pratite huj, odjeke i šapate,
drhtaje i poj nepoznatog susjedstva
– onog SVEG iz JEDNOG –
već ste se napatili,
pogrbili ste se pod bremenom,
postali ste dvogrbi,
živinče koje nije željelo pustinju,
i uzaludu se trudi da je zgazi,
da je potisne i mimoiđe,
da je izbriše sa svog pravca.
A ona, pustinja, podlo, zlurado ćuti,
mrtva hladna, ruga se,
čeka da te pogodi svojim kljunom,
onoga istog jutra u rasvit
dok si se i sam spremao da poletiš.
