Milan Garić: Trenutak u Toploj
D.
I
Anđeo me nije štedio. Puštao me je da griješim
i da se kajem, i zbog onog što sam, i što nisam
učinio, da ispaštam i one nepočinjene grijehove,
da se iskupljujem i zbog potrošenog, i zbog nekog
zamišljenog, nepotrošenog, samo životom iskupivog
vremena; da se, kao onog uzavrelog, predratnog ljeta,
čim sam ušao u autobus, pokajem što sam krenuo
nazad, u onaj magloviti grad; čim sam prešao onu
zlokobnu, do juče pritajenu, nevidljivu granicu,
da se pitam zašto, zašto sam se uopšte micao
iz ove mirne luke u koju su moreplovci i trgovci
donosili sjemena i imena drveća i cvijeća
iz toplih krajeva, išao bilo kud iz ovog lijepog,
strmog grada niz koji se naše izvorno narječje
slivalo do mora, iz ovog kraljevskog lječilišta
na čijem su se kraju otac i majka konačno skrasili,
posvećivali se vrtu u svome dvorištu, radovali se
rajčicama u našoj maloj, ruzmarinom ograđenoj
bašti, mojim iznenadnim dolascima, i komšijskoj
djeci; zašto sam se, uz svo svoje naivno neznanje,
još i pretvarao da ne znam o čemu su tih dana,
do kasno u noć, šaporili njih dvoje, krili još uvijek,
one podmukle poratne omraze zbog kojih su morali
napustiti rodni dom i grad, on praznih ruku,
ona sa stomakom do zuba; zašto im tada, tajeći
da me u posljednje vrijeme iz sna budi neko uzaludno
bjekstvo iz dva tuđa, neprijateljska grada odjednom,
jednostavno nisam rekao da ostajem, štedeći sebe
poštediti ih još milosrdnije, ne pretvarati se
da bezbrižno spavam, da kroz poluotvorene škure
i širom otvorena, dupla staklena vrata, ne čujem
i ne vidim kako sjede sami na terasi, zamišljeni,
podnimnjeni i pogruženi u onoj vrtnoj garnituri
ispletenoj od njihovog zavičajnog vrbovog pruća,
piju kafu, i ne pričaju o sinoćnoj kiši i maestralu,
o promjeni vremena od koje bole stare kosti – nego o
skorim sjeverozapadnim i jugoistočnim vjetrovima
od kojih će se ova plemena još dugo ljeta mrznuti,
i još duže se sjećati, trovati se i liječiti od svega
pijanom pjesmom, milijom im i radijom od oranja
dubljeg od svega što su skupa uspjeli da shvate,
optuživati se međusobno i kleti rodnim stihom
punim iste zemlje, iste krvi i jezika, krviti se
oko nevremena kad kao kiša padala je smrt.
Zašto tog jutra nisam mogao jednostavno ustati,
raspakovati stvari, i reći da ostajem, dodati nešto
što bi trebalo da zamijeni svako objašnjenje, srknuti
gutljaj hladne kafe, lako se obući, i nošen navikama,
pitomim pokretima koji su skoro zaboravili svoje
porijeklo, svoje rođenje iz stalne potrebe za napadom
i odbranom, nastaviti tamo gdje sam juče, u zaboravu
stao, spustiti se, iznova, na glavni gradski trg,
da se u hladu i vrevi razbudim, pregledam novine
i osmatram vojske poluobučenih ljudi što ubijaju
samo dosadne mušice i vrijeme, prolaze između
državne trafike i apoteke, penju se i silaze,
sjede sami, i u parovima, na skliskim stepenicama
pod Sat kulom, pod bijelom, kamenom urom sa crnim,
gvozdenim kazaljkama, i jedva primjetnim, nepomičnim
srcem, mirnim srcem vremena koje se vrti;
misliti o nekoj čistoj, sveobuhvatnoj formi,
obliku u koji bi se, kao u kakav istovremeni
vanjski i unutrašnji pogled slivali i slili,
zaustavili, potekli u mjestu, prolazili i bili
neprolazni, dugi dokoni dani, mirni dani puni
tajni, dugotrajnih časova koji nam otkrivaju više
od izgovorenih i zapisanih, i koje zaboravljamo
brže od neizgovorenih i progutanih riječi;
da niko ne čuje, živjeti mirno okončavajući
onu svoju pjesmu o dva neizvjesna puta izlaska
iz jezika, iz svijeta suštih sjenki, jednu
pjesmu od koje su u knjizi ključevi.
(Zar samo zato što sam vidio a nisam vjerovao
da đavo ne spava, da ljudi mogu, iz čista mira,
takorekuć, iz grobova, protiv sebe započeti rat?)
II
Ne znam može li, i zbog kakve bi to krivice čovjek
mogao biti prognan iz pakla, niti se sjećam koliko
dugo mi se činilo da je svaka pomisao na izlazak
iz pakla provirivanje u raj, ne znam kako bi uopšte
mogao postojati ikakav raj ako se govorka i ako znaš
da negdje postoji pakao; ne znam, zapravo, čemu teške,
krupne riječi kad one ne mogu biti ništa više
od vjetrokaza, neki putokaz, možda. Znam samo da sam
jedva izašao iz onog zagušljivog, raspuštenog, od nemoći
razjarenog, prošle zime preko noći šaptom zauzetog
grada, u kojem se nije dalo disati, u kojem nam nisu dali
ni ostati ni otići, da sam se pokupio na brzinu,
ponio što sam morao i mogao, ponio sa sobom svu
našu krivicu bez koje nije moglo biti govora o njihovoj
nedužnosti, ponio sve svoje poznate i nepoznate
grijehove, i svoj najveći, neoprostivi grijeh,
svoje svitke i svice, svoju so, svoje srebro i sumpor
i, preko sedam mora i sedam gora, krenuo u dva grada
odjednom, u onaj grad iz kojeg sam prognan još prije
rođenja, u ovaj grad iz kojeg sam svojim bučnim,
skoro zaboravljenim, i onim tihim progoniteljima,
i zakrvljenim zemljacima mogao poslati granu masline
i granu smokve na kojima se uhvatila školjka.
Ne znam čemu je, i čemu bi uopšete moglo služiti
onoliko zlopaćenje od kojeg staje pamet a pokreće se
istorija. Znam samo da me je zemlja učila strpljenju,
da ga je danju i noću znala nijemo hvaliti do neba,
i da mi je trebalo više od pola života da dođem sebi,
povjerujem njenom glasu u svojim očima, pomirim
istovremene otkucaje njenog bešćutnog i širokog,
njenog nečujnog i potmulog, i mog usplahirenog,
mog mekog i tvrdog, mog ludog i prepametnog srca,
zavolim prelijepu, neobjašnjivu jednostavnost
i spasonosnu neobjašnjivost najobičnijih stvari,
vidim da kiša pada što mora a da je taj pad slobodan,
i da je lijep, i da prigrliti slobodu znači poljubiti
neminovnost u usta, okusiti na jeziku teret sudbine,
nepodnošljivo tešku prašinu sudbonosnog sjećanja,
prestati pjesmom tražiti nešto dublje i više
od preživljenja, onog jedinog što mi je tražila pjesma
da bi mi vratila više nego što mogu da joj dam.
Znam samo da mi je trebao cijeli život i trenutak
više da vidim gdje sam bio, i da sam na pola puta
morao krenuti iz početka; znam da sam nakon svega
sjedio kao ukopan ispod kuće, između gore i mora,
ponad ovog grada podignutog davno oko trga soli,
da sam gledao po prvi put sa ove kamene stepenice,
posute opalim cvetovima oleandra a sjećao se tog
osunčanog časa koji mi je pokazivao svoje prazno srce
kao samo srce vremena i bića u koje može stati sve,
sve što ti bog poželi, sve što ti bog da,
sav tvoj bijeli svijet, sve što jesi i što nisi
prebrodio, i opet ostati dovoljno mjesta za tebe
samog, i za štošta drugo, za taj tren što minu
tako brzo kao da dođe tek, tako brzo da ne stiže
u tom živom času pred očima proticati vrijeme,
za sve što se zbilo i što će se zbiti između ovog
plavog ponora nadnesenog nad nama kao nad svojim
osmijehom i nadom, i ove obrve zemlje ispod krša
i planine što se stalno osipa i spušta i tone,
a ipak stoji i rađa i hrani, za sve moje zaraćene,
spolja i iznutra napadnute gradove, za ovu našu
kuću što mi je svu noć, u snu, škripala ko lađa
Sjećam se da su ispred mene bila dva mora, ovo toplo,
umiljato more, zaliv koji se da lako preplivati,
i neko more bijesno od samoće, more najusamljenije
tamo gdje je najdublje, neko more što sve više otuđuje
što ga duže gledaš, oduzima ti glas a puni uši
i glavu sve dok ne počneš da se zamjenjuješ s nekim
nepoznatim, s nekim usamljenijim od onih kamenih
lavova blizanaca pred kućama nabijeđenih gradskih
starosjedilaca. Sjećam se da sam se okrenuo iza sebe,
i ostao tako okrenut cijelo jedno ljeto: ispred mene je
bio srebrnoglavi bog Orjen a iza njega vijenac naših
gora, naš kraj i grad koji me je ubjeđivao da sam u njemu
rođen, sakrivao mi da ću u njemu umrijeti, svijet
koji nam je otkrivao dušu i nije zaključavao vrata
svojih sirotinjskih kuća, svijet koji nas je zvao
i kome smo išli samo zbog velike radosti i tuge;
oni ljudi stoput prevareni, zatečeni, odveć napaćeni
da bi bili preplašeni, da bi, opet, zakopavali
crkvena zvona u zemlju, kupili se i bježali.
Ne znam šta biješe u početku, ono izgnanstvo iz raja
koje se odmah pretvorilo u pakao, ili riječ
koju osim nje same nije imao ko da čuje. Ne znam šta
veže ta dva početka osim jezika, govora koji ne krije
svoju očaranost slatkim plodovima onog prvog,
blistavog neznanja, niti znam kakav je to, uopšte, raj
u kojem se može pogriješiti a da u tom grijehu ne bude
makar sjena samoprogonstva, makar tračak slobode;
ne znam, zapravo, može li biti slobodan čovjek
koji umišlja da je svoj gospodar, može li duša izbjeći
sudbinu tijela, a govor pjesme usud onoga koji govori.
Znam samo da na stranama svijeta nema slobodnog puta
bez naše neizdržljive raspetosti; znam da mi je glava
bila u jednom a srce neprestano mislilo o drugom
gradu, izražavalo neku odlučnost koju razuman čovjek
ne može da shvati, jer ne može da je slijedi; znam samo
da sam se morao odlučiti, ostati ili otići, donijeti
odluku koja bi u isto vrijeme bila grijeh i iskupljenje.
Trebao mi je još jedan život da vidim,
trebalo je da me zovneš, da mi, igrajući se
u svom bistrom, svevidećem plićaku,
ne dižući pogled s nje, radosno pokažeš
da to i nije bila odluka nego zvijezda;
morska zvijezda koja nema mozak, ali ima oči
na nogama, okrenute prema suncu,
i ima šutljiva usta, okrenuta prema dnu.
I može se obnoviti iz svog otkinutog kraka;
može, ako se ponovo nađe u njemu,
kao u plodovoj vodi, oživjeti u moru,
roditi ponovo svoje oči i usta.
