ON JE ONAJ
Koji je nalik na srednjevjekovnu pticu
Što sjajnom dvoranom proleti. Iz tmice. I u tmicu.
Koji je u Ferhadiji zaželio dvijema
Curama da, cijelog života, hodaju bose
Kroz travu punu rose,
Ali da svaka, dnevno, bar sat bude nijema.
Koji moračke Platije često snije
Kao kamene,
Do neba nasložene
Biblije.
Koji se u pustoši, ko u palači, stani,
Ali se neće odreći nikad
Vjere da su svagda njegovi blagdani
Bili puniji od vaših praznika.
Koji je htio, kad god su mu se sinjele
Proljetne vode, ko nešto od pamtivijeka svoje,
Da mu pjesme budu kao vatre uz koje
Oslobodioci suše šinjele.
Koji je u snima išao, poput Miljkovića,
Donijeti rose iz cvijeta
Sa kraja svijeta.
Sa kraja Bića.
Koji je nevjernik, ali je, djetetom, znao naići na Boga:
Bio je kao trag u pijesku. Kao Petkova noga.
Onaj kome se čini:
Od krasa rascvale japanske trešnje na mjesečini
Da može svisnuti.
I da odavno govori neistinu. Pogotovo kad šuti.
Koji o Srebrenici zboriti ne umije.
O tome jedino može
Da se šapće, kao Ana Frank, iza pregrade.
Koji nikad nije patio od viška nade
Jer jasno mu je da nikad bio nije
Više no magla na staklu od tvoga daha, Bože.
Koji je nerijetko ko vojnik kome se spava
Silno pred bitku u kojoj će mu se glava
Zakotrljati po parlogu.
Koji bi često oćutio kad se oglase ševe:
Dunjaluk biti znade
Čas kao ledina, od djetinjstva znana,
Zarasla u zelenkade,
Čas kao žubor kojim Drina moli se Bogu
Dok pronosi leševe
Muslimana.
JUTRA KAD DUŠA SVIMA
Jutra kad duša svima
čini se da je dana
da svojim ljubavima
pretvori sve u lanac.
Kad iz dženeta leti
prvo Eva pa Adam
da najzad započeti
može Idilijada.
Kada u svakoj sretnoj
seničinoj se trili
čuje razgovijetno
šta sve smo izgubili.
Kad zna miris rezeda,
što će i Boga opit,
hapsenske sve reze da
u duši mu rastopi.
Kad kroz sveopštu zimu
crven bi koralj htio
u duh da preseli mu
podvodni svijet cio.
Kad nas poplava hûci
u nešto bolje kuju,
a urlicima vuci
do lune dobacuju.
Kad je sve, kleto i sveto,
nestvarno poput maske,
sem zlatnog klena što netom
klisnuo je iz skaske.
Ali kud su se đeli
napjevi, nalik dugi,
gdje ljudi i anđeli
mriju jedni za drugim?
RAZVEDRAVANJE
Sve je Bog. Sve je kitnjastije
No potpis kraljski s darovnice.
Sjaji zviježđe ko da prije
Po sata iziđe iz kovnice
Da zrak utješan baci svima
Smrtnijim nego morski vali.
I anđeoskim glasovima
Sljepi miši su zapjevali.
Data vam je bar vječnost kusa –
Veli nam borje, klečje, klenje
(Što nude ozon u bescjenje)
I iz pjeskuše taj cvijet, kao
Osmijeh Svetog Franciskusa
Iz siromaštva, iznikao.
***
U Letu kaplju ljeta. Bivam nitko.
Sve, čak zviježđe, previše je žitko.
Izblijedjelo sve zemaljsko, ko da
I nije ispod iskrivljenog svoda
Već iza čela stogodišnjakova.
Šta sam radio ovdje? Ledno kovah.
Bog stvori svijet – izgleda mi danas –
Po zamisli koja svim osta neznana.
Sa anđeoskih krila, kao s gore
Maslinske lahor, drevna priča vije
Kako od lakih sekundi se tvore
Kao macola teške decenije
I sve zemaljsko što u mene uđe
Liči veselju sred palače tuđe.
Nisu utješne ni misli da dio
Nikad ničije svite nisam bio
I da djetinjstvo u meni drijemlje
Kad po kvadratnom svakom metru zemlje
Dolazilo je stoput više čuda,
Vještaca, vila, kraljeva i luda,
Bezdni, bukova, gukova, vukova
Što su vijali s golije kukova.
****
Mada ni njezin sin, ponekad barem,
Ne vjeruje da je ikada i bila,
Sa nebitijem nije sva se slila:
Produžila je da živi u meni,
Kao u nebu odbljesci rumeni
Davno zašloga sunca ili Boga,
I drži mi bradu iznad te močvare.
Produžilo se malo od vječnoga
Gdje najviše se skrilo biti njene
I bješe poput Jejtsove svijeće
Koja pred časnim krstom će da gori
Sve dok u ništa sva tvar se ne sori.
Onog đe bješe najviše i mene:
Što manje živ se ćutim, biva veće
I kašto ne znam čije li to zjene,
Moje il njene, onkraj vaseljene,
Gledaju u me kao da sam ljeljen.
Više iz ove zaludnosti velje,
Od ove sjene koja je sjen sjene,
Za pokojnike napraviti nećeš,
Ni za se: jednoć možda ću da pojem,
Dalek zemaljskoj radosti i plaču,
Nalik mudracu induskome što je
Sa osmijehom stao na lomaču.
SLAVA
Svi umiremo nepoznati.
Balzak
Za jedne, posmrtna slava
Prazan je tanjur što se stavlja
Na mjestu gdje bi sjedila glava
Obitelji koja više nije živa.
Za druge to je puna čaša
Ona što se za velikih slavlja
Porodičnih drugaru
Odsutnome naliva.
Za mene: slava su četvorokuti
Ostali na duvaru
Iza slika skinutih.
DOLAZAK STRICA LUKE
Nedjelju dana majstoriše.
Zogovićeve ko da rode
Na krovu glas mu piskav riše.
Potom iz naše sreće ode.
Dječje se duše bliže čine
Svemu na hladnoj zemlji ovoj
Čim zamirišu strugotine
Kao u kući Josifovoj.
Ko da na zemlji sve sni isto.
Ko da smo bliži svojoj klici.
U nama sve je vječno, čisto,
Ko iza dažda ptičji klici.
I vrele dječje suze kanu
Na ploču ispred kućnog praga,
Kad sitan krene na Zekanu,
Ne u Berane, već bestraga.
JOŠ SAM VAŠA
Na koliko se vatri pekla
Da je toliko podmetnula
Požara – mora
Da spržili bi svijet.
Glas naše majke,
Uporne i žilave kao drvo
Iz sibirske tajge,
Sinoć, u mom snu, iz bestragije
Dalje no Hekla,
Dozivao nas je dugo. Danima.
Možda čak do kraja se svijeta čula.
Zov koji bijaše prvo
Mio ko hujanje dalekih iz djetinjstva gora.
Potom, kao jeka kamenja, u bezdanima,
Iz djetinjstva, tmuo.
Najzad bio je strašan
Ko požar što će do svjetskog konca da bjesni.
Zov koji se najednom prometnuo
U glas mrtvoga psa iz Džefersove pjesni:
“Još sam vaša”.
NA PREOBRAŽENJE (DARINKIN ROĐENDAN)
Na Preobraženje, sve hoće u bezdnu da se spusti
i sve strijemi uvis. Inače će da svisne.
Na Preobraženje sve htjelo bi sebe da ispusti
kao vlastiti teret, i k nebesima klisne.
Sve čega nema, a mora biti, teče venom
ko vapaj iz mraka za svjetlom danjim.
I znaš: prečesto sve bješe do ruba strahom naliveno
koji bijaše i tvoj i vajkadanji.
Tek ljubav, pokoja, u apsu podzemnom zadužena
za podmetanje Avala
pod naše noge, ljubav što nas je, kao smiješkom žena,
straha od žića lišavala.
Sada kao najprisnijim obraćam se znancima,
u skoro polarnoj samoći,
onima što ledenim zvečali su lancima
kroz tisuć mojih noći.
I gotovo posve sam prestao da se smijem,
al i da uvlačim rogove pužje.
Huk limskih talasa osta jedino bogoslužje
što smisla lišeno nije.
I razumijem, u kljastu zagledan brezu
koju sjeverac sa Bjelasice reže:
minuli vijek bješe ko vježbač na trapezu
pod kojim nema mreže.
Ili će krošnje, u Rimu viđenih pinija,
reći mi u smrtnom trenu
da ne dosegnuh sa ovozemnih sinija
ni kolik stalo bi u žlicu kavenu.
Ali ću začuti, može biti, kada na odar
legnem, one, od tebe, Bože,
starije, maštanije koje jedino huk voda
papljanskih duši reći može.
ŽIVOT JE SAV U MENI
Život je sav u meni
Prašina iza stada
Ostala u rumeni
Večernjoj ponad grada
Kad pod tim neonima
Gledam u svoje sjene
Tu strašnog nečeg ima:
Zbiljskije su od mene.
Dok lutam i kroza me
Biju nesmisla kužnji,
Mrtvi, iz vaše tame,
Mojoj se javite tuzi,
Na tren, barem ko sužnji
Kad zakucaju u zid.
GRANA S GROBA PETRARKINA
Usnio sam granu s groba Petrarkina
Što ne van mene, već u mojoj duši,
Krenula je cvasti:
Nju Odojevski i Jakušin
Podijelili su u Sibiru, i na
Ravne časti.
A nad granom žunin kliktaj besan
O kojemu pjesan
Sročiti mi valja.
Jer on mi vijek produžuje:
Bar mi se čini, kad u snu čujem
Taj svačiji kliktaj, a njenski,
Da neće brzo baš minuti
Ti zemni minuti
Od emalja,
Kako reče Anjenski.
Sanjao sam granu s Petrarkina groba
A kad iziđoh na ulicu
Vidjelo se jedno te isto na licu
Svakog živa roba:
Praštali su mi, svi, osmijesima,
Moju izlišnost pod tim nebesima.
***
Zaklali su ga u dan koji sjajem
Miješao se sa šumorom klasja
Ražanog, u dan koji bješe, sva je
Prilika, do dna Isusom obasjan.
I dalje s krikom jejine, ne k adu,
Nego ka nebu jeketnije leti
Mnozine koji planduju u ladu
Što ga po njima baca Razapeti.
Dok mrtvi čoban u kost šuplju svira
Kraj Ljuboviđe još krademo dane
Bogu, ljepojke čekajući bose
Da u svod puste golubove mira
Koji umjesto maslinove grane
U kljunovima redenike nose.
KAĆUNI
Sjeni Mustafe Đulizarevića
Juče, na dženazi tvojoj, ko žuč gorak
Glas Tresićeve ptice bjelozora
S vrbe mi, spremne za pupanje, kaza
Da me na ahiret vodi svaka staza.
I sve češće duši veli pisak vlaka
Da je praznija od zmijskoga svlaka.
No kad me kesten takne palom liskom,
Oćutim: sve je ispod neba blisko
I iste ko za vojvode Prijezde
Nad Bjelasicom drže me zvijezde.
Dječak sam čije srkale su zjene,
Sa kućnog praga, čini vaseljene
I hujale mu zavičajne gore:
Sva bića Bog su, a svi vali more.
I gledao je sunce ko jabuku
Zlatnu, što netom pade mu iz ruku.
A kos kada se javi sa drveta
To je da pojmiš: posve sam, a sretan!
Najbolji način da ti se priključim
Zamišljao sam, dok imam ti uči:
Da avgustovske zbrajajući svice,
Umrem nečujno poput prepelice
U žitu. Potom nek vjetar odzviždi
Sa Bjelasice vječnu pamjat triždi.
A kada moje Pape mi halale
Svaki udarac koje su mi dale –
Moje će oči, i mrtve, da vide
Trešnju s Doline: do zvijezda ide
Ko u dane kad mi na zemlji, po vragu
Sazdanoj, bješe ko na kućnom pragu.
A ove strofe, kaćunima nalik
Što su u jesen po gumnima cvali,
Ali ne venu brzo ko cvijeće,
Tvoj drugar stari na mezar ti meće.
No ko zna, danas, možda smo i braća:
Moj život se više ničem ne obraća.
(Igo, Andrić, Mandeljštam)
POSLIJE TOG SNA O DARINKI HTIO BIH
Da do svjetskoga kraja ćutim
I slušam vjetar kroz liješće,
Da golom dušom sve oćutim
Dok od Turčina pušim žešće.
Jer biće nešto što još grije
Iz polarnoga sve dok leda
Naš dom kojega više nije
Sa dva prozora u me gleda.
Na zemlji ko da još me ima,
Ko da se nešto manje pati
Kad razgovaram s oblacima,
A za to riječ ne treba ti.
SIMEUN ODMARA
Ovo je spomen, bolje: sjena
Iz ko zna kojeg li gospodnjeg
Ljeta i duši manje od nje
Pod krivim nebom bude tamno,
Il malo manje bar osamno,
Ili pod nebom manje zebe,
Ili je zemno manje vara:
Kad đed Simuen pod jabukom
Od težačkoga posla odmara
I napuni se svijet mukom
A možda prije muk svijetom
Na kojemu je božja zjena
Pa ćuti baš sve preispodnje.
I činilo se: nije preda mnom
Sloven već Jevrej što leže netom
Da se odmara, ne tek za sebe
Nego za barem sto koljena
Svojih predaka od tisućgodnjeg
Potucanja ovom planetom.
A negdje ko da čuješ zebe.
JEST KAD NIJE
Sinoć Bagrjanu usnih Jelisavetu
Koja Halejevu dvaput vidje kometu.
Pio sam, kao sa vrela Ljubičina,
njezin kao u korablje
Hod i njezin smijeh, nalik sijevu sablje.
Gori. Ali ne gledam u sjanje već u zubljine
Sjenke i ne znam šta su, no znam da jesu,
u meni, i prepune i puste, te dubljine.
Ta ljepota bi mogla granatu u noći
na Sarajevo ispaljenu
Da prometne u kometu koja
odlazi u vaseljenu.
Plesala je kraj morskog valovlja
što od zvijezda se krijesi,
Valovlja kraj kojega nikada sam nijesi.
A kad je zaplesala, valjda na vrhu Himalaje,
Osmijeh sličan Kleopatrinom imala je.
Od kojeg znao sam: u ovom svijetu ledenome,
Ne vještice, no muze igraju na gumnu mjedenome.
Njene noge su kružile, sve zanosnije,
Oko svega što valja. I onog što jest kad nije.
I nad nebesnim smislom svake joj šare plesne
Bdio je Netko, još od iskona besnen.
A poda mnom opet je bila laka
Ljuljačka iz djetinjstva
koja se dizala do oblaka,
Drukčije i ne može kad usniš Jelisavetu
Koja Halejevu dvaput vidje kometu.
SONET ZA DARINKU
Gledam ti, u snu, vječno sjetno
Lice, a svijet bez adia
Ulazi u me neprimjetno
Kao napjevi sa radija.
Meteori se nebom ruše,
Onaj svijet me puni jezom,
No bor mi krošnju iznad duše
Širi, ko amrel nad princezom.
Neću ući u proste tvoje
Slovke baš kao ni u ono
Što nad kaduljom pčele zuje,
Ni pojmiti to lice koje
Zaglušnije je nego zvono
Zato što ništa ne kazuje.
ŠTA JE ŠUTIO IZET SARAJLIĆ
Došao mi u san Ćiljaras Tezi.
Bijel ko negativ. Podignutih vjeđa.
Skrštene mu šake na štapu, a leđa
Oslonjena mu na dozemak brezin.
I šuti ko da svaki ljudski jezik
Zavijaše snijezi
Što blješte još u žalosnoj pjesanci.
Šutnja od koje mogu se katanci
Praviti. I lanci.
Il, prosto, sluša klicu kako niče
I kako kljuvi iz ljupine ptiče?
Negdje je šumjelo nešto ko Bregava.
Okolo – livada, gdje zelenog sjanja
Puna, pred vjetrom visoka se trava,
Kao robinja pred sultanom, klanja.
Ovo je Zmajevo devesilje, velim.
A ovo zovete vi, Trebinjci, pelim.
Tezi šuti, gleda kao da mi, ma šta
Kazao, u istom trenu sve oprašta.
Zaboravio praznih razgovora
Čari široke nekad sve do Oba,
Kad ti je bilo kao da sa groba
Majčina gledaš sunce ponad gora.
Praznih razgovora kad je duša naša
Umjela čuti iz djetinjstva čvorke
Dok smeđilo smo septembra iz čaša
Pili, ko u Lorke.
Tezi šuti, ali ne što sluša ptiče,
Već što zemaljsko ništa ga ne tiče.
I što god kažem na isto se svodi:
Ko da iznova kušam da pogodim
Kamenom u vodi
Možda Bregave, a možda Bistrice,
Svoje davnašnje, iz djetinjstva lice.
Tezi šuti nek stvar kaže mi se sama:
Da svi koje znasmo, umrli su nama.
A dalek neznanac kao da i nije
Nikada umro, veli Evgenije.
I da sve pjesme, čak nedonesene,
Postaće – ako još nijesu – svete,
Jer spasavale mene su od mene,
Mene od tebe, navodni svijete,
Gdje se duša kune, zalud i sve gluhlje,
U japansku trešnju, u let ptičji, u hljeb
I zalud čeka zrak svjetlosti s Vege.
Il škropac kiše za ilinske žege.
Tezi šuti da je vječito bez puta
Duša, ko mećavom planinskom da luta.
Da je žiće naše pod nebom porazno,
Ali nešto manje od vječnosti prazno.
Da je svijet, božji il vražji, beskrajan,
Jer je pun boli. Baš kao u Zmaja.
SJENI RAJKA ĐURICE
Sveden na starca pokraj pepelišta,
Al s osmijehom u kojemu piše:
Čitav je svijet njegov kada više
Božji rob nema da izgubi ništa.
Crkveno zvono, u umrloj uri,
Dojavi li mu, glasom od smargada:
Pravi je život tek ono što, svagda,
Da bude više od života – žuri.
Da je, okružen tim polarnim ledom,
Zbiljski imao samo svoje nesne
U kojim, kad se u mrklini kresne
Drvcem, obasja u jaslima čedo.
Da rođenje mu bješe kao prestup,
A što preosta od tog što je bio –
Tek blicevi su turista na mjestu
Gdje časni Brut je Cezara ubio?
Da svijet krok je od hiljadu milja.
Slijepčev? Nije isključeno, zbilja.
NA SMRT ŠERIFA KRGE
1.
Dok molitvu slušam na arapskom, ama
Posve ravnodušno,
Jer za vječni život nemam dionice,
Mislim: svijet moj su uništili zdušno,
Kao macolama
Sadržinu kiparske radionice.
I primisao, da se ne bih vinim
Osjetio, još jedna se zače
U meni posve studenome:
Pobjeglo je srce da plače
U stoput mojoj Sinjajevini
I za njim, i za mnom, i za njome.
2.
Mladi Krgo bješe sav proziran. Sav lak.
Te ako bi ovaj ljudski list hartije
Uzeo da smotriš prema svjetlu danjem,
Otkrio bi vodeni znak.
Svime tjerao me da mislim: zar ti je
Ovaj Sekund vrijedan življenja
Izuzev kao nepripadanje?
U njemu je budnost što ne jenja:
Tad možeš jednim – žubor Kame
U Mošćanici da loviš,
A drugim uhom – šta nikome kamen
Gluhonijemi slovi.
Tad sve što valja na svijetu
Zamiriše Limom il Tarom.
A divlja trešnja u cvijetu
Ko nevjesta je pred oltarom.
3.
Trenuci kad počimam
Da gledam Krginim očima:
Nad glavom orlovi, s rimskih
Štitova pobjegli, kruže.
I, u Sahari, po starinski
Rascvjetale se divlje ruže.
U tom svijetu, odveć hrlom,
Raskrije se, tad, mom vidu
Vječnost koja bije pod grlom
Guštera što se sunča na zidu.
Čak čujem, s Maslinske gore,
Vapaj što prene, u dnu duše,
Noći djetinjstva kad se otvore
Vrata u lavež iz tmuše.
I dok riječi tjeram da nađu,
To jest dok od svijeta bjegam,
Prikivaju me, sve tvrđe, za njega
Ko galiota za lađu.
4.
Njemu je bilo, kad zaluta u gori,
Zlatno šaptanje lišća koje pada –
Ključ što tisuću kapija otvori
Na hiljadama Granada.
Njemu, do očaja vjernom svome putu,
Čitalo se iz riječi, iz osmijeha, iz lika,
Čak iz tog kako mu, kroz stud ljutu,
Noge pločnikom hode,
Da u njemu se šire, ko na pučini Atlantika,
Hiljade milja slobode.
Otud onaj mir s kojim je čekao
Trenutak kada Bog bude rekao
Njegovoj duši:
Vrati se u prašinu san čiji naruši.
5.
Tog Boga (koji je škrtac
I kada nosi nam dare
Iz edenskoga vrta) –
Sumnjičio sam, ne jedared,
Da koristi, i to ne od lani,
Krgina usta da se obznani.
I, ko zna, u smrt, u njen vječni mrak,
Možda je ušao
Kao kad se s curom, s kojom si slušao
Od djetinjstva ezane, ulazi u brak?
Ali čovjek, kao na Arktiku, zebe
Ako prestane misliti na sebe:
Ko zvjer u brlogu rane svoje liži
Sa svakim korakom ništavilu bliži.
6.
Jednom se grijemo sunca, slušamo pad kostanja,
Svakog za se. Svak za se. I gotovo
Kao iz daljine sa gurabijama teta
Smrt mi, odjednom, dođe. I od jesenjeg ovog
Svjetla se osmjehujemo, oba, carstvima što oteta
Bjehu nam od postanja.
I duša čeg nigdje – ni sred cvjetne Nice –
I nikada nije bilo išće
Dok ja i moj vajkadašnji dost i
Možda Bog ozgo gledamo lišće
Žuto ko dopisnice
Iz naše mladosti.
Kao žižak od vjetra – siti
Žića – čuvajmo bar sjećanja
Da znali smo se nadnositi
Nad provalije pune sjanja.
7.
Bacio na njega tri lopate tačno,
Ko da ga zasipam ne zemljom već tamom,
I pomislio, svagda dalek vjeri:
Zbilja je šteta
Što nema dženneta,
Jer Krgo bi našao, jamačno,
Način da svome drugu dohaberi
Kako je tamo.
Meni, što sam često stajao pred sobom
Kao pred gnusobom,
Činilo se, pred tim bićima, sa neba
Palim: možda ovaj ad štovati treba
Gdje tisuć rijeka tisućput se izli
Da bi postradali sa dobrima i zli.
8.
Na grobu mu epitaf stoji
Što u snu sam ga napisao:
“Prihvatio bih bilo koji
Izuzev ovaj besmisao”.
<12. mart 2010>
9.
I u Mošćanicu podugo zablenut,
U božanski mladu njenu vodu
Što smrtnom srcu kašto liči kazni,
Slušao pustinju što u meni ječi,
Mislio: čovjek se ne haba već prazni,
Mislio kako sve na zemlji divno
Nikako ne može da ne bude dimno.
I sjetio se njegovih riječi:
“Ko je odavde, to znamo po hodu”.
I kao da sam čitao u njenu
Vječitome huku:
Postoje ljudi čiju ruku,
Nakon što odu,
Dugo osjećaš na ramenu.
<14. mart 2010, maj 2011, septembar 2012>
