VOLE NAS ŠTO SMO ŽIVI

Šume, šume, šume, šume.
I vali, ali ne iz ovoga,
Niti iz svjetova inih,
I ne zbiljskih nego iz bilih,
(Mada još negdje šume,
Možda u duši Boga),
Na žalu fine čipke su pravili:
One oko zapešća kraljičinih.
Onda zveckanje konjskih ormi,
Kao u Mandeljštama.
Zveckanje, kao kroz gazu, što sluh vara:
I ima ga i nema. Tama
I odsustvo nade. Oboje dušu odmara,
Ko ćurlicima kos.
I Josip Broz Tito u uniformi
Maršalskoj. A bos.
Prenem se. Zidni sat bješe stao,
Ne svijet. Gluhe su noćne ure.
Kad mi je bliži svaki grob.
Kad znam: pokojnici stali su u red
Za kartu natrag. Svim je mrtvim dato
Da nas vole, jer još smo živi.
Svaki živo do očajanja voli.
I svaki živom se divi
Kao ja Brodskom. To su sati
Kad znam: dovde dobacih i zato
Što često gluh sam ostao
Za mnogi njin glas koji moli.
Preklinje. Zapomaže. Morao ostati.
Jer živ sam rob.

MOJE ILI NJENE?

I mada njen sin, dok mu kosti stare,
Sve manje vjeruje da je ikad bila,
Sa nebitijem nije sva se slila:
Produžila je da živi u meni,
Kao u nebu odbljesci rumeni
Davno zašloga sunca ili Boga,
I drži mi bradu iznad te močvare.
Produžilo se malo od vječnoga
Gdje najviše se skrilo biti njene
I bješe poput Jejtsove svijeće
Koja pred časnim krstom će da gori
Sve dok u ništa sva tvar se ne sori.
Onog đe bješe najviše i mene:
Što manje živ se ćutim, biva veće
I kašto ne znam čije li to zjene,
Moje ili njene, onkraj vaseljene,
Gledaju u me kao da sam ljeljen.
Više iz ove zaludnosti velje,
Od ove sjene koja je sjen sjene,
Za pokojnike napraviti nećeš,
Ni za se: jednoć možda ću da pojem,
Dalek zemaljskoj radosti i plaču,
Nalik mudracu induskome što je
Sa osmijehom stao na lomaču.

SLAVA

Svi umiremo nepoznati.
Balzak

Za jedne, posmrtna slava
Prazan je tanjur što se stavlja
Na mjestu gdje bi sjedila glava
Obitelji koja više nije živa.
Prazan tanjir gdje svijeća gori.
Za druge to je puna čaša
Što se za velikih slavlja
Porodičnih drugaru
Odsutnome naliva.

Za mene: slava su četvorokuti
Ostali na duvaru
Iza slika skinutih.
Četvorokuti iz kojih naša
Odsutnost se ori.

ŽIVOT JE SAV U MENI

Život je sav u meni
Prašina iza stada
Ostala u rumeni
Večernjoj ponad grada
Kad pod tim neonima
Gledam u svoje sjene
Tu strašnog nečeg ima:
Zbiljskije su od mene.
Dok lutam i kroza me
Biju nesmisla kužnji,
Mrtvi, iz vaše tame,
Mojoj se javite tuzi,
Na tren, barem ko sužnji
Kad zakucaju u zid.

ILIJA LADIN

Došao mi u san pokojni Ilija.
Čak iz Izmirne.
Sad ga tamo ima.
I kaže: “Ima nas u njoj raznih”.
Rasklapa mi knjige, pepeljaru prazni,
Namješta stolicu, i po papirima.
Rovi, a svaka stvar koju dirne
Postaje milija.
Ilija Ladin koji nije zlobu
Od ljubavi lučio
Jer njemu svijet je bio
Kao školski globus:
Na kosu
Nataknut osu.

VODOKRŠĆE

Uspomeni na Edu Sidrana

Izroni jutros, iz duboka,
Majčina riječ Vodokršće*,
Poput srebrnog vodoskoka
Što ad svježinom rajskom pršće
I tebe, tvoj mamurluk, Edo.
Na zemlji ništa nije usko
Dok šapće pali list na ruskom
I iz pra-žića nedogledom
Duša mi biva sva opita
Dok zlato njiva tih ječmenih
Mojoj kobili kraj kopita
Prolijeće, sve u čast meni!
I prometnu se u svijeću
(Ali što duže gori – veću)
Da oko mene zemne tmice
Poput sunđera školskog briše
I obasjava sve boli mi,
U bezdnu tvoju njušku, vraže,
Fijuk kandžije koja lice
Anđeosko na nebu riše
I žene tri što nedogledom
Ruskim posrću, i još traže
Grob Mandeljštamov na Kolimi
A možda i tvoj mezar, Edo.

*Bogojavljenje SMRT SIMEUNA PAVLOVA

Moj đed po majci je živio sto godina.
Priznavao sam mu, živom, to čak i ja
Koji ne priznajem ništa Rovčanima
Pa da na ostroški ćivot mi se kunu,
Jer ih odlično znam. Po Simeunu.
Obidivao je, i zadnju noć, vina
Crmničkoga. I u posljednjim danima
Dešavalo se, u društvu, da kaže:
“Vino te ćeši ljevše no rakija.
Ljevše ti priča priče babe Laže”.

I legao je ranije da spava.
Negdje ispred zore,
Kada su okna postajala plava,
Ušao u sobu sina jedinika.
Mislio je: neće dočekat ga nikad,
Jer mu se, nakon jedanaest čora,
Rodio. Sad znate – otkuda mu huja.
I probudio ga. Mog ujaka Šora.
To jest Svetozara. A tursko ime je
Čuvalo jedačeka od đavla, od vjeje.
“Šta ti je tata?” – skočio je ujak.
“Sine, boga mi, više se ne more”.
I zagrlio ga, zatim izdanuo.
Nikada nisam za ljepšu smrt čuo.

TRI KOMUNISTA

Sreo sam, pred Vječnom vatrom,
Postarijeg znanca koji mi veli:
“Mogu ti javiti, sve je dim.
Jutros procvjetaj, a noćas uveni.
Sa paščadima smo isti”.
A ja ću, s visine: “Je li, je li?”
(Papljanin, ali mudar se desio!)
Potom je pričao o predratnom
Bosanskom komunisti
Što se na takiši objesio
Kad su Treći Rajh i Treći Rim
Sklopili pakt čuveni.
Potom o Ćetku iz Crne Gore.
Koga je, dostavom policiji, Mina
Iličkov poslao na Jadransko more
Šest godina da, zajedno sa mnom,
Vida ramatiz na Golom Otoku.
I, nakon dvadeset i kusur godina,
Obreo se u SSSR-u
Gdje su sve ptice slavuji, uglavnom.
A onaj koji zna gledati, vjeruj,
Grad Kitež vidi u svakom potoku.
Dok je posmatrao rep otegnut
Ne ispred prodavnice nego
Pred Lenjinovim mauzolejem

Krenule su mu suze
I posegnuo u džep unutrašnji
Gdje je držao maramicu
U istom trenu sovjetski ga agent
Ščepa za ruku atentatorsku
I privede ga gdje treba.
Ja mu ispričah o babu svome,
O Velimiru Ćoravome.
Niskog rasta i ko zemlja jak, a
Sva mu snaga u zdravome oku.
Koga pogleda niz pučšanu cijev
Tome zaista više nije
Trebalo praviti opanaka.
Prije no što je smakut u potoku,
Uz gusle pjevao o junačkom Čevu
I čitao knjigu, ne o Enjinu
Muju, već o Lenjinu.
I, iznenađen kolišni je bio,
Lijepo kredom obilježi
Na podu visinu Iljičevu.
Zatim legao pa se izmjerio.
Što više liči skojevskoj šilježi.
Onda glas jedan ko da mi se priču:
U penziji počne pravi život.
Srećeš samo koga sresti želiš.
Pričaš samo s onima, bezbeli,
S kojima imaš priču.
I jebe ti se za Ostroški ćivot.
Zato sam danas i ja pravi.
Zato s lakoćom pjesme pravim.

KAĆUNI ZA MUSTAFU ĐULIZARVIĆA

(Igo, Andrić, Mandeljštam)

Juče, na dženazi tvojoj, ko jed gorak
Glas Tresićeve ptice bjelozora
S vrbe mi, spremne za pupanje, kaza
Da me na ahiret vodi svaka staza.
I sve češće duši veli pisak vlaka
Da je praznija od zmijskoga svlaka.

No kad me kesten takne palom liskom,
Oćutim: sve je ispod neba blisko
I, iste ko za vojvode Prijezde,
Nad Bjelasicom drže me zvijezde.
Dječak sam čije srkale su zjene,
Sa kućnog praga, čini vaseljene
I hujale mu zavičajne gore:
Sva bića Bog su, a svi vali more.
I gledao je sunce ko jabuku
Zlatnu, što netom pade mu iz ruku.
A kos kada se javi sa drveta
To je da pojmiš: posve sam, a sretan!
Najbolji način da ti se priključim
Zamišljao sam, dok imam ti uči:
Da avgustovske zbrajajući svice,
Umrem nečujno poput prepelice
U žitu. Potom nek vjetar odzviždi
Sa Bjelasice vječnu pamjat triždi.
A kada moje Pape mi halale
Svaki udarac koje su mi dale –
Moje će oči, i mrtve, da vide
Trešnju s Doline: do zvijezda ide
Ko u dane kad mi na zemlji, po vragu
Sazdanoj, bješe ko na kućnom pragu.
A ove strofe, kaćunima nalik
Što su u jesen po gumnima cvali,
Ali ne venu brzo ko cvijeće,
Tvoj drugar stari na mezar ti meće.
No ko zna, danas, možda smo i braća:
Mom životu se ništa ne obraća
Sem Tresićeve ptice bjelozora:
Glas joj dolazi onkraj, ko žuč gorak.

ŠTA JE ŠUTIO IZET SARAJLIĆ

Došao mi u san Ćiljaras Tezi.
Bijel ko negativ. Podignutih vjeđa.
Skrštene mu šake na štapu, a leđa
Oslonjena mu na dozemak brezin.
I šuti ko da svaki ljudski jezik
Zavijaše snijezi
Što blješte još u žalosnoj pjesanci.
Šutnja od koje mogu se katanci
Praviti. I lanci.
Ili, prosto, sluša klicu kako niče
I kako kljuvi iz ljupine ptiče?
Negdje je šumjelo nešto ko Bregava.
Okolo – livada, gdje zelenog sjanja
Puna, pred vjetrom visoka se trava,
Kao robinja pred sultanom, klanja.
Ovo je Zmajevo devesilje, velim.
A ovo zovete vi, Trebinjci, pelim.
Tezi šuti, gleda kao da mi, ma šta
Kazao, u istom trenu sve oprašta.
Zaboravio praznih razgovora
Čari široke nekad sve do Oba,
Kad ti je bilo kao da sa groba
Majčina gledaš sunce ponad gora.
Praznih razgovora kad je duša naša

Umjela čuti iz djetinjstva čvorke
Dok smeđilo smo septembra iz čaša
Pili, ko u Lorke.
Tezi šuti, ali ne što sluša ptiče,
Već što zemaljsko ništa ga ne tiče.
I što god kažem na isto se svodi:
Ko da iznova kušam da pogodim
Kamenom u vodi
Možda Bregave, a možda Bistrice,
Svoje davnašnje, iz djetinjstva lice.
Tezi šuti nek stvar kaže mi se sama:
Da svi koje znasmo, umrli su nama.
A dalek neznanac kao da i nije
Nikada umro, veli Evgenije.

I da sve pjesme, čak nedonesene,
Postaće – ako još nijesu – svete,
Jer spasavale mene su od mene,
Mene od tebe, navodni svijete,
Gdje se duša kune, zalud i sve gluhlje,
U japansku trešnju, u let ptičji, u hljeb
I zaludu čeka zrak svjetlosti s Vege.
Ili škropac kiše za ilinske žege.
Tezi šuti da je vječito bez puta
Duša, ko mećavom planinskom da luta.
Da je žiće naše pod nebom porazno,
Ali nešto manje od vječnosti prazno.
Da je svijet, božji il vražji, beskrajan,
Jer je pun boli. Baš kao u Zmaja.
Da se osušiše sve papljanske zove.
Da već možda Okram Ćivošev se zovem.

SJENI RAJKA ĐURICE

Sveden na starca pokraj pepelišta,
Al s osmijehom u kojemu piše:
Čitav je svijet njegov kada više
Božji rob nema da izgubi ništa.
Crkveno zvono, u umrloj uri,
Dojavi li mu, glasom od smargada:
Pravi je život tek ono što, svagda,
Da bude više od života – žuri.
Da je, okružen tim polarnim ledom,
Zbiljski imao samo svoje nesne
U kojim, kad se u mrklini kresne
Drvcem, obasjaš u jaslima čedo.
Da rođenje mu bješe kao prestup,
A što preosta od tog što je bio –
Tek blicevi su turista na mjestu
Gdje časni Brut je Cezara ubio?
Da svijet krok je od hiljadu milja.
Slijepčev? Nije isključeno, zbilja.

NA SMRT ŠERIFA KRGE

1.
Dok molitvu slušam na arapskom, ama
Posve ravnodušno,
Jer za vječni život nemam dionice,
Mislim: svijet moj su uništili zdušno,
Kao macolama
Sadržinu kiparske radionice.
I primisao, da se ne bih vinim
Osjetio, još jedna se zače
U meni posve studenome:
Pobježe srce da do sita plače
U stoput mojoj Sinjajevini
I za njim i za mnom i za njome
Da svaka stvar, potom, dobra mu čini
U Isusu ili u glini.

2.
Mladi Krgo bješe sav proziran. Sav lak.
Te ako bi ovaj ljudski list hartije
Uzeo da smotriš prema svjetlu danjem,
Otkrio bi vodeni znak.
Svime tjerao me da mislim: zar ti je
Ovaj Sekund vrijedan življenja
Izuzev kao nepripadanje?
U njemu je budnost što ne jenja:
Tad možeš jednim – žubor Kame
U Mošćanici da loviš,
A drugim uhom – šta nikome kamen
Gluhonijemi slovi.
Tad sve što valja na svijetu
Zamiriše Limom il Tarom.
A divlja trešnja u cvijetu
Ko nevjesta je pred oltarom.

3.
Trenuci kad počimam
Da gledam Krginim očima:

Nad glavom orlovi, s rimskih
Štitova pobjegli, kruže.
I u Sahari, po starinski
Rascvjetale se divlje ruže.
U tom svijetu, odveć hrlom,
Raskrije se, tada, mom vidu
Vječnost koja bije pod grlom
Guštera što se sunča na zidu.
Čak čujem, s Maslinske gore,
Vapaj što prene, u dnu duše,
Noći djetinjstva kad se otvore
Vrata u lavež iz tmuše.
I dok riječi tjeram da nađu,
To jest dok od svijeta bjegam,
Prikivaju me, sve tvrđe, za njega
Ko galiota za lađu.

4.
Njemu je bilo, kad luta po gori,
Zlatno šaptanje lišća koje pada –
Ključ što tisuću kapija otvori
Na hiljadama Granada.
Njemu, do očaja vjernom svome putu,
Čitalo se iz riječi, iz osmijeha, iz lika,
Čak iz tog kako mu, kroz stud ljutu,
Noge pločnikom hode,
Da u njemu se šire, ko na pučini Atlantika,
Hiljade milja slobode.
Otud onaj mir s kojim je čekao
Trenutak kada Bog bude rekao
Njegovoj duši:
Vrati se u prah san čiji naruši.

5.
Tog Boga (koji je teški škrtac
I kada kanda nosi nam dare
Iz edenskoga vrta) –
Sumnjičio sam, ne jedared,
Da se koristi, ne od lani,
Krginim ustima da se obznani.
I, ko zna, u smrt, njen ljekovit mrak,
Možda je ušao
Kao kad se s curom, s kojom si slušao
U djetinjstvu ezane, ulazi u brak?
Ali čovjek, kao na Arktiku, zebe
Ako prestane misliti na sebe:
Ko zvijer u brlogu rane svoje liži
Sa svakim korakom ahiretu bliži.

6.
Jednom se grijemo sunca, slušamo pad kostanja,
Svakog za se. Svak za se. I gotovo
Kao iz daljine sa gurabijama teta
Smrt mi, odjednom, dođe. I od jesenjeg ovog
Svjetla se osmjehujemo, oba, carstvima što oteta
Bjehu nam od postanja.
I duša čeg nigdje – ni sred cvjetne Nice –
I nikada nije bilo išće
Dok ja i moj vajkadašnji dost i
Možda Bog ozgo gledamo lišće
Žuto ko dopisnice
Iz naše mladosti.
Kao žižak od vjetra – siti
Žića – čuvajmo bar sjećanja
Da znali smo se nadnositi
Nad provalije pune sjanja.

7.
Bacio na njega tri lopate tačno,
Ko da ga zasipam ne zemljom već tamom,
I pomislio, svagda dalek vjeri:
Suva je šteta
Što nema dženneta,
Jer Krgo bi našao, jamačno,
Način drugaru svom da dohaberi
Kako je tamo

*
Ne znam još koliko osta mi koraka
Na dunjaluku, no dok srce tuče,
Oproštaj s njime sjaće mi ko zraka
Iz Njegoševe Luče.
Možda ti treni najkraće su staze
Do svjetske biti, jer oči silaze
U čas opraštanja
Ispod njegovih mrakova i sjanja.

8.
Na grobu mu epitaf stoji
Što u snu sam ga napisao:
“Prihvatio bih bilo koji
Izuzev ovaj besmisao”.

/ 12. mart 2010 /

9.
I u Mošćanicu zadugo zablenut,
U božanski mladu vodu njenu
Što smrtnom srcu kašto liči kazni,
Slušao pustinju što u meni ječi.
Mislio: čovjek se ne haba već prazni.
Mislio kako sve na zemlji divno
Nikako ne može da ne bude dimno.
I sjetio se Krginih riječi:
“Ko je odavde, to znamo po hodu”.
Čuo šapat ko u vječitom amenu
U besmrtnome njenom huku:
Postoje ljudi čiju ruku,
Nakon što odu,
Dugo osjećaš na ramenu.

ODLETJELA PTICA

Noćas su me izvoljeli pohoditi mrtvi,
Ono njino što ne prista u magli da strune.
Iz te magle koja guši, koja oči brtvi,
Do mene su dopirale gusle jednostrune.
Noćas su me izvoljeli pohoditi mrtvi.
Glavni dokaz da ih ima ko vazda im – buka.
Svak u čudu: njegovoj se ne veselim sprtvi
Punoj glava kao petrovskih branica jabuka.
Dolazili moji preci, a njihova lica
Budila su primisao sjetnu da na straži
Bješe svaki likvidiran pred početak boja.
Istorija, to je davno odletjela ptica
Mada još se, možda vječno, njiše njena hvoja,
A u magli barem jedno njeno pero tražiš.

Podijeli

Komentari su suspendovani.