Marko Pogačar: Timbuktu, tamna tinta
Mraz za zubima. Brzi za Veneciju u zimskoj noći, ispred Kras farom raskriven, u snu zatečen; ukočen kao prestrašen zec. Vikendaši, turisti, studenti, žene koje u Trstu čuvaju starce. Uokvirene reprodukcije romantičnih litografija Ca’ Rezzonico i Rialta, fotografije gondolijera nad naslonjačima presvučenim zelenom čojom, onim koji se još mogu izvući. Isto kao na selidbenoj fotografiji iz osamdeset i sedme godine, na kojoj je zabilježena moja prva ozbiljna vožnja vlakom, magični kupe nekog davno iščezlog Marjan Expressa. Zatvaram prozor, navlačim zavjese. Ostala trojica spavaju isprepleteni s ruksacima i toplim tijelima, svaki u nekoj svojoj jednako toploj i dalekoj zemlji. Posljednji, izvana unesen hladan dah još je načas vidljiv u zraku, a onda i njega nestaje.
***
Prva nogometna utakmica u mom životu bila je prijateljska Senegal – Gambija. Punio sam upravo bio dvadeset sedam, spremao se za malu, simboličku smrt i bilo mi je zapravo svejedno; mogao sam i na tenis, ili na klizanje. Prva prava. Na pravom stadionu, s pravim timovima, s ulaznicama, travnjakom, igračima u dresovima i kopačkama; što već uz pravi nogomet ide. Ta mi je igra, kriminalna i bijedna nadgradnja koja se uz nju kači, njezin folklor i kič, išla oduvijek neopisivo na kurac, toliko da sam čitavu priču do sad uglavnom uspijevao izbjeći. Iz pozadine promatraju podsmjesi osamdesetih, kvartovska poniženja zbog dvije lijeve, periodičke opačine navijača. Meč se činio kao zgodan presedan. Poslovična i idiotska iznimka koja potvrđuje pravilo.
U kalendaru se kućila veljača, ugodnih dvadeset devet; prosječna vlažnost visoka, u zraku i ispod pazuha. Jarci brste trnjem branjeno bilje, miriše spaljena guma, zvoni zvuk drugog zakona. Za zidom tihi zanati, zgužvane bakalnice, djeca i pacovi. Jedna ovčja lešina koja se nadima k nebu. Parcele zasute hrpama šute, katnice s kolnim prilazima, rešetkama odvojene od svijeta. Kiosci mobilnih korporacija, pušeći šahtovi, svemoćne crveno-bijele, uspravnim mrtvačkim kovčezima slične Coca-Coline hladnjače.
Na tribine stadiona Léopold Sédar Senghor nisam još bio kročio, već sam se osjećao kao delikvent. Dva-tri lokalna piva marke Flag privlače podozrive poglede, imamo odjednom imidž opasnih tipova. Zaista opasni tipovi moje mladosti su svi redom doduše ipak igrali tenis. Sigurnosna kontrola nikakva. U masi, nalik strašilima, strše naša inferiorna, žgoljava bijela tijela. Odnekud oblak papiga. Plehana muzika kasapi himne, četiri policajca sa šapkama, brkovi, jamstvo ustavno-pravnog poretka. Posljednji zvuk izravno povezan s igrom prva je sudačka zviždaljka.
Zatim lomljenje ledenjaka, šuštanje tektonske ploče na divljem stilusu svijeta. Polifona grmljavina bubnjeva, inkrustacija glasova, ples i pjesma bez obzira tko je zapravo zabio. U poluvremenu priručni šareni ćilimi, čela usmjerena na Meku. Kikiriki i koštice, bissap, sezam, pržene baobab-sjemenke. Zatim do zadnjeg zvižduka opet neprestani ritmički nered, puls koji kao pred infarkt poskoči pa eksplodira kada se pred kraj drugog dijela kapije otvore i dotad poluprazne tribine ispuni rijeka lokalnih klinaca, svih onih koji si pravi nogomet, u srži truo, pokvaren nogomet ne mogu priuštiti. Navijao nisam ni za koga. Očekivao nisam ništa. Tek sam povremeno, spočetka stidljivo, prilično apstraktno urlao ajmooo. Nisu letjele mačete i nije se činilo da ćemo popiti batine, mi opasni, kržljavi bijeli tipovi s malim pivom. Šerbet je sišao na nas da stiša ranjeno grlo, Dakar je dolje gorio. Usput ulično kamenovanje, prizor uznemirujuć i suštinski odvratan, interna kazna za krađu. Rezultat je, ako je ikome važno, čini mi se ostao neriješen.
***
Na neki opsesivan, moguće granično perverzan način sakupljao sam i arhivirao gradove, sortirao ih kao novčanice i poštanske marke prijelaznih vlada i lijepio ih na čelo kao nagradu. Nisam ipak do tada našao ništa nalik na Saint Louis.
Otprilike sve što se u Africi geografski i kulturno-povijesno može spojiti spaja se ovdje u čudnovat i zastrašujuć, skaredno skladan koktel teško pomirljivih krajnosti razliven deltom rijeke po kojoj je zemlja dobila ime, nedaleko točke njezina iščeznuća i kraha u susretu s crnom strujom Atlantika. Neko vrijeme u funkciji glavnog grada Senegala i Mauritanije, bijeli se geto stisnuo na pješčanom otoku oblika preslice, povezanom s kopnom željeznim zmijskim carem koji je skrkao čitavih osam slonova. Kolonijalna se uprava zatim preselila južnije: ocvale fasade i balkoni koji se rune prizivaju bolji početak stoljeća, avetna parna dizalica teret kojeg odavno nema.
Zima koja ne dolazi, dimnjaci, korpe s paprom; dani u sjeni škriputave, pseudoromantične kulise izrabljivačkog poretka. Spomenik žrtvama Prvog rata kucka kao kozji tor, riblja industrija širi sprudovima košmar Boschevih slika. Jedra su spuštena, zastave šibaju vjetar, odmetnuti molitveni mlinci. Flote šarenih piroga, stotine takvih, neke toliko velike da mogu primiti pet-šest tuceta lica, otiskuju se na višetjedne hajke za jatima, sve do obala Angole. Žene, djeca bijelo bojenih tijela, vijeća staraca koji prebiru bobe brojanica. Riba se kuha, suši, trančira, preša i soli. Galebovi vrište i kenjaju. Poligamija, podjela posla, dim, smrad, mačke i nad svim, kao u poljskoj mrtvačnici, rojevi tustih mesarskih muha.
Izvana autarkična, monokulturna udžama, mikro džamahirija. Nuklearni napad na čula, divlja jednadžba koja odbija gubav pečat egzotizma što joj ga prišiva moja iskvarena putnička podsvijest. Ploča Treći svijet kao nepriznata himna Ndara pjesmu po pjesmu puže kičmenom moždinom, zgusnut žumanjak sunca škropi prstohvat baruta. Skoro će mrak. Magarice pretovarene tikvama, plavi dizel na litre, grozdovi motora koji, mrakom pomazani, ržu ususret ničijoj noći.
***
Koliko ljudi stane u frizirani, u Nigeriji sastavljen Peugeot 405; pepeljare iz balkanskih crnih viceva isključene, sva prtljaga koju je moguće zamisliti i ponijeti uračunata? Odgovor na dakarskom Gare Pompiers, teško opisivoj parkirališnoj poljani na kojoj, u nekom nadrealnom Tetrisu, stotine fleksericom i izolir-trakom slijepljenih vozila izmiješanih sa stotinama prodavača svega i svačega, sitnom stokom i tisućama pretovarenih putnika tvore nemoguć hektični uzorak, glasi sedam plus vozač. Pregovori spori i glasni; jednom kad se krntija napuni, petnaest te hiljada zapadnoafričkih franaka i petnaest sati pakla dijeli od Kidre, točke za kojom se stere Sahel. Ako bi na konzervu sardina namontirao točkove, odškrinuo joj poklopac tek da nasluti vjetar, ugrijao je zatim nad plamenikom na nekih pedeset i pet stupnjeva i takvu na pola dana i cijelu noć poslao na cestu koja se sastoji od rupa tu i tamo povezanih čipkom rasutog asfalta, pistu na kojoj se vozi slalomski u svim smjerovima, najbrže uglavnom mimo nje kroz ravnicu crvene zemlje i džinovskih baobaba, uz tihi mrmor Wolof radio-stanica i sneno mantranje suputnika pod biljarskom kuglom mjeseca, mjeseca krvavog, usidrenog i teškog, ako bi takvu jednu konzervu poslao na put njena bi sadržina prvom zorom stigla u Diboli otprilike u stanju u kojem smo stigli mi. Probuđen, nervozni granični šerif, nešto natezanja i pješačenja i zatim, pod rukom oslikanim panelima koji svjedoče pošast HIV-a i Polia, priručna tranzitna stanica.
Dočekali smo konačno sedmog putnika za Kayes i pitali što se još čeka. – Šta vi mislite da je ovo, Senegal? U Maliju ste, ovdje je devet plus vozač, – odmjerava nas. Još neki sat, tri soma po glavi, spikeri šapću na Bambari. Na krovu plastična kada, u kadi sputani odrasli ovan, preko svega nabacana, uzicama podvezana dva-tri kubika drva. Uz prosječnu brzinu od trideset na sat nije se problem zaustaviti da se pokupi odmetnut komad šume; cesta je ionako uz tlo prikucan pušeći pseći jezik, sablasno prazan. Peugot, čija vrata iznutra pridržavam rukom, svakih petnaestak kilometara izda: vozač izađe, zalije mašinu vodom, malo deveta čekićem pa opet rolamo, pod suncem što čelik pretvara u svirepu pećnicu koja tlači.
Svi satovi stoje na Kayeskom kolodvoru. Diže se dan kao kipuća bijela zastava i svježe ostrižena ovca za mojim leđima bleji. Vlak je otišao u 7.15, idućeg nema prije preksutra, ne zna se točno kad. Kompozicija razvučena ranžirnim kolosijekom, kosturom struji jedva osjetan vjetar: čini se da je skupina japija pod jakim stresom ovdje imala team-building. Srijeda je, 16. 2., 11 sati i 40 minuta; rođendan je proroka Muhameda, praznik u čitavom islamskom svijetu. U lokalu s pogledom na plastikom zasijane ulice, šarena, jalova polja smeća sveprisutna ovdje uz pleksus kontinenta, otvorenu kanalizaciju i Spomenik radu – nešto nalik na golemi antropomorfni indijaner, ili ljubičasto-zelenu šlag pjenu s rukama i vjeveričjim zubima – hrskam piletinu s crnim grahom i običan, francuski ili jugoslavenski omlet. Interijer je okićen još od božića, ponuda kolača zapadna, a na ekranu, ponešto usporena, crkava hispanoamerička telenovela.
***
Noć se gužva s pijetlovima, melodijama mobilnih telefona, životima zguranim u zavežljaje i svima nama, skoro dvostruko brojnijim nego je predviđeno, u autobusu Gana Transporta. Prethodilo je još jedno u nizu cjelodnevno privikavanje na afričku predodžbu vremena, ništa manje legitimnu od one zapadne. Temeljenu, štoviše, čini se prije svega na Bergsonovim tezama o iluzornosti mehaničkog mjerenja istog i onome la durée. Kada se jednom prihvati da na pitanje tipa „Kada polazi autobus?“ opaska „Da, autobus polazi“ barem jednako dobro odgovara, stvari postaju jednostavne, a robovanje lažnom srcu kapitalističkog svijeta koje, pozlaćeno, kucka na zglobovima top-menadžera jedva potrebno, u svojoj krajnjoj, tehnicistički baždarenoj konzekvenci i smiješno. Mnogo više od voznog reda, oslikanoj konzervi koja siječe ravnicu nedostaje amortizacija. Dva su sata nesnosne trešnje pogubne po kosti, unutarnje organe i lako narušiv duševni mir sitne stoke potrebna da guma otkaže poslušnost, i drndanje konačno prestane.
Zatim još jednom noć kao pogrebna maska zemlje, do grla zakopčan zimski kaput blago ulegnut na ramenima, gdje gore ulaštene epolete zvijezda, njezini počasni činovi. Enkang od desetak koliba, četiri vatre, svaka orden za kakvu zaboravljenu zaslugu, na njima četiri čajnika. Plošnost pejzaža narušava samo uspravna figura Tuarega na motorkotaču s puškom ovlaš položenom u krilu, fantom koji, rašivši tišinu, nestaje u gužvi grobova neobilježenih imenima, makiji nepravilnih, vertikalno pobodenih kamenih ploča. Thomas, pothranjeni austrijski skvoter, jedini je uz nas prisutni toubab. Preležao je upravo svoju drugu malariju, kuju koja ga je umalo stajala glave, priča pljuckajući kroz preširoko postavljene sjekutiće. Ispada da poznajem njegovu bivšu djevojku, zaplet priče zbog koje je napustio stari kontinent, potom i rasplet, koji do njega još nije došao. Tri sata zasijani u tami čekamo zamjensko vozilo, presladak čaj zijeva iz davno opranih čašica. Sutradan oko podneva se u okvir prozora kuću po kuću polako utiskuje Bamako.
Presreće nas i k sebi za sitne pare uzima rasta Mohammad. Desetak je godina bez vize živio u Parizu, oženio Francuskinju, dobio dvoje djece, vratio se i otvorio vegetarijansku zalogajnicu. – U Africi nikad ne znaš porijeklo mesa, – mantra šireći kapiju u trobojnicu Jamajke, prošaranu stencilima Selasija. Mohammadovo kućanstvo, skutreno između širokih bulevara kojima, skriveni smogom, jure rojevi motora, kamiona i zelenih taksija čiji se vozači od smrada štite jednako zelenim kirurškim maskama, model je neke pomalo psihodelične autarkične zajednice. Voće i povrće, kljucanje peradi, kompost, koze i kunići, majmunče koje vuče za uši. Onih nesretnih pripadnika njegove vrste koje su nam u cirkusima mog djetinjstva načas spuštali u krilo kako bi okinuli jeftinu polaroid-fotografiju prisjećam se dok preko Pont des Martyres, kineske investicije, prelazim niski vodostaj Nigera. Zagađenom rijekom razvučene su ribarske mreže, na obali blješti bašta hotela Libija, u pozadini zgrada Zapadnoafričke centralne banke. Najviša u čitavoj regiji, kula u neo-sahelskom stilu dominira horizontom; scenografiji Blade Runnera ili ziguratu kakvog svemirskog osvajača slično Mordor-oko kapitala bdije nad mojim nemirnim snom.
Ibrahima, ritam-gitaristu sastava Salifa Keite, upoznali smo nešto ranije na plaži nedaleko Dakra. Bilo je vrijeme godišnje ceremonije oplakivanja mrtvih, obreda tugovanja za izgubljenima u pokušaju da pod svaku cijenu svladaju bedeme tvrđave Europe. Dok u ušima odjekuju naricanje i buka bubnjeva, do kraja cinično, prihvaćam poziv da skupa ovjerimo Bamako noću.
Provlačenje kroz katakombski kaos Grande Marche koja se, nalik na čergu vračeva, skučila između središnje džamije s jedne i katoličke, muralima nadbiskupa oslikane katedrale s druge strane. U nekoj paraetimologiji, riječ cauchemar mora da dolazi od marche, ili obrnuto. Tržnica i obje bogomolje kupaju se u nesnosnom smradu preparata za tradicionalnu medicinu, leševa magičnih moći nabacanih na nekoliko desetaka štandova. Majmuni, magarci, zmije, ježevi, krokodil, koze i mali glodavci, spaljene ptice, bedrene kosti, repovi, glave riba, utrobe, čeljusti, koža i skalpovi, konjske lubanje, rogovi, puževi, šišmiši, školjke, sve to u različitim stadijima raspadanja ili mumifikacije, emitiraju u eter raskošan signal smrti, grandioznu auru prošlog koje to nije. Pokušaj fotografiranja zamalo završava kamenovanjem, ali je presuda ipak ublažena, svedena na nekoliko stotina franaka.
Na mostu sačekamo Ibrahima, za vratom grupica besposlenih, sveprisutnih Hakuna Matata tipova. Noć se sprema izliti iz tuljaca purpurnih tropskih ljiljana, nebom se razvlači boja iscijeđena iz crvenih naranči, sastrugana s peraja grebenskih riba. Stupamo visoko nad mutnom vodom treće rijeke kontinenta grickajući dodo, prženi platain, natežući mlaki Castel. Ibrahim vrišti da je na programu zabava. Prašnjava, neasfaltirana Rue Princesse priziva divlji zapad; u nedogled protegnut špalir barova, klubova, kockarnica i drugih drečavo osvijetljenih, međusobno teško razlučivih špelunki. Rebrasti lim oslikan poznatim crnim i bijelim tijelima, tornjići dimnjaka iz kojih pućka obećavajuć dim. Vjetar podiže zrnca pijeska, zrakom se gužvaju isprepleteni ritmovi hip hopa, reggaea, lokalnog dancehalla i afro-popa. Motori ržu u mjestu, široke, crne nosnice unose se u lice. Ibrahim maše i guta nas ljepljiv mrak za nekim zaboravljenim vratima.
Posljednji vlak stigao je u Bamako nepune dvije godine prije nas. Balkanski stanični restoran, prašnjave fotelje s početka stoljeća, bife s uramljenim fotografijama safarija. Sat čijeg vremena odavno nema. Preko tračnica koje se polako hlade vučemo se u smjeru kasarne. – Samo bez straha, – bodri Ibrahim, provlačimo se kroz bodljikavu žicu; kima vojnicima, prijateljski se tapšu po ramenu. Dosadne lijehe baraka, strelišta, cerade maslinastih kamiona na vjetru. Najednom jedva primjetan pisak saksofona, melodija koja se, svakom sekundom jasnija, provlači kroz krošnje drveća, zavlači u bačve s naftom. Poliritmičan, bezbrojan roj udaraljki, bas i električna kora, truba sa sordinom od prepiljene konzerve. Zbir silueta pod sjenicom kasarnske kapele, tridesetak drugih koje se izvijaju, kuckaju takt na naslonima plastičnih stolica, kao na nekoj dalekoj, sada mrazom i južinom šibanoj jadranskoj terasi. Getatchew Mekurya, Mulatu Astatke, sati i sati bijesne jazz improvizacije. Žuti srp mjeseca pože zatim zreo plod manga i on pade preda me kao opomena, slatko se meso raspe već hladnim asfaltom. Istog časa na sve sjedoše muhe.
***
Napuštamo grad s pogonom na sva četiri, nas četvorica i Mohammad na mjestu petog ortaka. Lokalni reggae, Farka Touré, odnekud zalutao Kusturičin soundtrack; svirepa osveta za onu vojničku noć. J. se prisjeća kako je, za vrijeme šamanističko-humanitarne seanse u nekoj mongolskoj zabiti, iz gerova uporno treštao „Đurđevdan“. Muhe zuje. Koža otkucava. Slabi masna sijalica sunca. Onih nekoliko rečenica koje znamo o Djenné, blatnom gradu, prevrćemo po ustima dok skela pristaje na drugu, jednako mutnu obalu Banija. Zatim ponovno cesta, kao nervni bolesnik zapešćima zavezana za zemlju, prikačen mjesec, u međuvremenu zaokružen i nabrekao, točka snajperskog nišana na čelu napete, izdajom zatečene noći.
Od vode i zemlje hasidski rabini umijese Golema. Dvije riječi koje najdosljednije moguće objašnjavaju suštinu fonema, emeth i meth, u stanju su to slugansko biće podići, potom, odmetnuto, srušiti natrag na koljena. Što se pragmatičnih Bambara tiče, ta dva elementa smiješana tvore blato. Blato posvuda, blato i vododerine, mir gust i tanak među kockama ćerpiča, igračka nekog djetinjastog demona. Mule upregnute u dvokolice, svjetleći paneli Orangea i Coca-Cole, pucketanje akumulatora koji ih napaja. Kuća Mohammadovog rođaka, kroz koju trče purani. – Eselamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu, – kićeno pozdravlja domaćin i brzo nas predaje ženama. Vrčevi za higijenu, nepriznate, neprotrljane Aladinove lampe. Turski sijed, rukom gnječene grudvice riže, zidovi sobe omekšani draperijom sa vezom pauna, dosadom arabeske. – Allahu Akbar, Al… – u san tonem dok se o leđa kozlića još tare večernji ezan, ravno iz suviše revnog, upaljenog mujezinova grla.
Prva zora uvlači se u Djenné kao poznato tijelo, pošto je zadignuta teška perina tame. Životinje koje vladaju noću iščezle su da ustupe mjesto dnevnima; kreštanje ptica i vrisak majmuna šiju sparinu. Riba cvrči nad plinskim spremnikom, stepenast, utaban krov s pogledom na Konboro džamiju. Slavnu je bogomolju u sudano-sahelskom stilu na godišnjoj bazi nužno obnavljati da je ne raznesu kiše i vjetrovi. U tom smislu ona predstavlja kondenzat razornog posla vremena, i time i weather, mističan spomenik njegovu očnjaku, njegov indeksni znak koji se, nalik na nekog intergalaktičkog feniksa, iz sezone u sezonu osnažen uzdiže. Žene pokupe lonce i nestanu. Sjenom munara raspe se glosolalija stočnog sajma.
***
Zgrbljena mahala Moptija, mravinjak pobunjen protiv nekoga slabog boga. Na terasi zidane peterokatnice žvačem žilavu, užeglu ribu; još jednom Castel, ponovno mlak. Prošle su visoke vode. Najveći brodovi, nalik strujom nanesenim, ispranim ljuskama kokosa, prevaljeni na stranu čekaju da netko podmetne balvane, posadi ih opet na mutno bilo Nigera. Odavde rijeka i sve oko nje svjetluca sveto; flote piroga, drveni jarboli koji drhte pod dimom, hrpe povrća, odjeća predana suncu i košmar tijela koja se priginju vodi – sve bi to mogao biti i Ganges. Muhe zuje. Koža otkucava.
Pregovori koji graniče svađom, uvrijeđeno dizanje nosova – Oči, oči iz duplji uzima toubab, – otklanjamo redom ulaštene, turističke brodove koji plove prema Timbuktuu. Za cijenu ručka ukrcavamo se na polunatkrivenu teretnu pirogu koja ide do Konne, jednu noć motorne vožnje nizvodno. Prekrcan sanducima, zavežljajima, vrećama i živom stokom, brod gazi duboko, palube opasno blizu valovima. Na krmi se skutrilo svega još pet-šest putnika. Zauzimamo pramac, usku platformu koja se stanjuje u crn trn. Čardak na gomili džakova riže i brašna, gnijezdo koje se ravnomjerno ljuljuška, ruke u vodi, zatim povlačenje, psovke; paraziti, kako zaboraviti na parazite, paranoično pregledavanje prepona.
S noći se riječni zvukovi množe, vatre na kilometrima udaljenim obalama tinjaju nalik na opuške. Pokušaj da se koncipira spavanje: trup je širok točno toliko da četvorica mogu ležati usporedo tijesno pripijeni, kao ljubavnici. S Mohammadom se ponovno sastajemo u Konni. Razvlačenje vreća, borba za svaki pedalj. Mreže za komarce nije moguće podići, moguće da smo ionako prebrzi i predaleko nad vodom. Moja je, posve svejedno, odavno probušena. – Past ću, niste normalni, past ću, – cvili J., ramenom, neucrtanim, sićušnim rtom nadvit nad vodu. Iz malog tranzistora mrmor francuske radio-stanice, vijesti o vodostaju nekih dalekih rijeka. Traktat o kišama, pjesma kojoj sam nekada znao ime. Signal s vremena na vrijeme nestaje, kašljucanje motora i sitno vrtloženje, odozgo premaz poznatih zviježđa koja se povijaju dolje u smjeru Ekvatora, staza iz školskih atlasa nikada bliža, sjajnija. – Popizdit ću, ovo ne može, pljusnit ću, – romori J. sve nerazgovjetnije, ruda Velikog medvjeda, ili je to, rien, najljepša riječ za ništa, rien, pas en Burkina Faso, ovo ne može, mjesec upaljen kao koljeno, cviljenje kormila, rien, i onda san.
Budim se i ne znam gdje sam. Nekoliko dugih trenutaka siguran sam da je pod kapcima još uvijek zakovan san. Glasovi urlaju na nepoznatom jeziku, brod se trza i ljulja, nagnut, napet do pucanja. Pet crnih Herkula do prsiju uronjenih u vodu visi o dugim drvenim motkama. Vrisak, pljuskanje vode, vratne žile pred prsnućem, mazut mraka; pritisak koji nas tjera iz naših čahura. Točkice vatri na obalama, krijesnice rasute linijom horizonta. Radio staloženo bifla burzovni indeks. – Koji jebeni kurac, koji sad kurac, – dere se S. Svjetla Velikog psa izgone san iz zjenica, najednom je situacija jasna. J. i J. mumljaju sebi u bradu, do grla zakopčani, nalik na ličinke. Kapetan procjenjuje da smo niškoristi, naša pomoć neće mu biti potrebna. Nastavljamo, ušuškani, slušati šljapkanje kolaca, škripanje užadi; zamišljenom masnom olovkom spajam goruće žuljeve u zenitu. Neko neodređeno vrijeme kasnije struja zahvata kobilicu, blago je podiže; odsukani smo i opet plovimo, velikom vodom prema velikom pijesku, ususret skutima Sahare.
***
– Kado! Kado! – parlament pigmejskih poslanika zasjeda otkako smo spustili sidro, dobar sat prije nego grubo tesano brvno tresne na blatnu obalu. Pogrešno procjenjujem udaljenost, preslabo bacam ranac i on se smiruje u lokvi mrtvog, lancima prošivenog rukavca. Dobar dio stvari je namočen, uključujući notes s bilješkama i putnim mapama, koji mi je na Ngoru poklonila I. – Kado! Kado! – najčešća domaća riječ šiba bubnjiće, prljav eho prljavog bijelog terora. Odlaze posljednji flomasteri, keksi, nešto odjeće; doručak iz konzervi na vrhu betonskog rezervoara za vodu, doručak koji zapinje u grlu, kado, kado toubab i ruke koje posežu ali više ne mogu dohvatiti, blijedi dlanovi kao potporanj neprenosivoj težini neba.
Za leđima kržljave linije Konne. Nepune dvije godine kasnije zauzet će je islamisti, inicirati time francusku intervenciju. Pred nama spaljena zemlja; žuto, smeđe i tanka, siva kravata na beskonačnom prsluku sahela; beskonačno kao ono gdje Konna prestaje, nema je više; samo štektanje reggaea, režanje Kusturice, cvrčanje Farka Touré.
Mohammad odvrće kotač. Kreće trčeći, prema desetak kilometara udaljenom selu, gura ga pred sobom kao odmetnuti, predimenzionirani hula-hop. Muhe šapuću. Tjemena žare. Voda iz podvezanih plastičnih kesica, mule, konačno sjena baobaba. – Ma jel to… Ne može… – pridižem se, pogledom ispitujem dugonju zgrbljenog nad hrđavom šasijom Kawasakija. – Hajduk živi vječno! – prekida J; u dva skoka je preko, objašnjava na lošem francuskom. Čudi me što me taj dronjav pečat, neočekivan, suncem izjeden biljeg rodnoga grada ganuo. Navijači vječnosti, banda balavih, obrijanih fašista, idu mi posljednjih četvrt stoljeća samo i jedino na kurac, a ni sa Splitom uglavnom nisam na Ti. M. nekom vulkanizerskom vradžbinom ipak uspijeva skrpati zračnicu, dugi tumači da je dres kupio na sajmu u prvom selu. Nema pojma da se radi o timu no, pričekamo li četiri dana – hakuna matata – nabavit će nam ih čitavu kutiju.
Posljednje mrlje asfalta, zdesna ostaje zemlja Dogona. Stanka na raskrižju pješčanih putova, zadnja prilika da se kupi kanistar goriva. M. s nešto sitniša podmazuje brku na brklji. Oko spuštenih stakala geometrijskom se progresijom gomilaju goli trbusi, velike, smeđe oči. Prve planu plastične boce, u njih se toče bissap i benzin za prodaju. Zatim sitniš, papir, zaostale kemijske olovke. Masa ne prestaje rasti, uskoro se ne vidi ništa do zjapećih dlanova – Kado, tubab, kado, – ritmični mrmor ljulja vozilo, ruke upadaju kroz prozore, hobotnica željna svega prešućenog i otetog, znatiželja koja nehotice prerasta u bijes. – Kado, kado i zubi bijeli i bijeli dlanovi koji posežu, trgaju odjeću, preturaju prtljag; pounutarnjena krivnja kontinenta, koji kurac uopće tražimo tu, trebalo bi da damo sve, trebalo bi da odustanemo od svega i ostavimo sve i vratimo se u svoje ugodne balkanske živote, u naše sređene gradove gdje gore plemenske čarke, gdje se nedostaci kave i deterdženta pamte kao prirodne katastrofe, što dalje odavde gdje nemamo nikakvo pravo biti, kukavički jedan, parazitski europski izrod, besposličari u emocionalnom safariju.
Prevladavaju ipak refleksi, izguravanje, stakla se uz ogroman napor podižu. Načas prignječe nekoliko ruku; najupornije prste stisnute oko neke sitnice.
***
Prokazani, ostajemo goli pred svojom iskrivljenom, suviše stvarnom slikom. Otpočetka manje ili više uspješno potiskivana nelagoda zauzima sada fizički oblik, sjeda između nas riješena da ondje čvrsto stiješnjena ostane. Nalik pokisloj kokoši, drhti i smrdi na stražnjem sjedištu, zuri kroz prljav prozor dok zaobilazimo magarce i male teretne deve, ravnodušno cupka dok Mohammad od enkanga do enkanga pregovara o cijeni koze, koze koja je uvijek preskupa, jer smo već preblizu škrtim, lažljivim Tuarezima, sljubljuje se uz vreli lim dok karoserija poskakuje i Lada Niva s devedeset na sat leti s dine na dinu, na kraju sliježe ramenima kad izgubimo i drugu gumu, koju smo sada prisiljeni slijepiti pljuvačkom. Termitnjaci, lubanje bivola, bare koje ne odražavaju više ništa.
Više od pola sata skeli je potrebno da se, kroz glavni tok i vodenim raslinjem zagušene rukavce, probije do druge obale Nigera. Preuzima nas drvored vrbi koji rubi ponovo pronađen, kao iz ljekovitog riječnog mulja izvaljan put, zavodljivo zeleno ždrijelo što vodi ravno do ugaslog želuca pustinje. Purpur i indigo, nad bojom zgrbljene pralje, rampe, srpovi, još gole djece. Timbuktu koji se, izgubljen u popodnevnoj jari, doima kao od zemlje odvojen; kao da lebdi.
Koza je žilava, dobro uhranjena: Mohammadov otac je zadovoljan. Žene iznose zdjelu riže, na nju se izlijeva lončić gustog ovčjeg gulaša. Grabimo prstima, neko vrijeme premećemo po rukama, gutamo. Zatim zemljano dvorište, šalice toplog griza na vodi. Za razliku od ostalih, odlučio sam jesti sve što se pojavi putem a izgleda iole upotrebljivo, uz iznimku neprovjerene vode. Pijem, dok drugi krišom prolijevaju u plitki kanal za leđima. San se oko nas rasipa ravnim kvadratnim krovom. Tako i onaj dvjesto ili više golubova različitih sorti; od gradskih pacova do pravih pravcatih premetača. Kupole šatora, nikle na centimetrima debelom sloju paperja, suhe zemlje i govana, skrnave tisućljetni ptičji teritorij. Noć, kratka i laka. Zatim s prvim zrakama nebeske pošasti pakao: gladno komešanje, proždrljiv gugut. Jutarnji ezani slijevaju se niz munare, kiša govana šiba tanke cerade. Temperatura vrlo brzo doseže četrdeset. Zavodljivim, užarenim ružem zapečaćen pozdrav iz Sahare, čiji valovi ližu posljednje gradske zidove.
Zahod je nedodirljiva, beskrajna crna rupa u utabanom zemljanom podu blatnom od poklona ponekad nepreciznih; higijenska infrastruktura od kante vode po čovjeku dnevno, jer vode nema na bacanje, svijećom osvijetljen, smradom zagušen zahod u kojem je zgrušana moja prošlost, moja sadašnjost, po svemu sudeći jednako tako moja budućnost. Muhe zuje. Koža otkucava. Sjedili smo na terasi i pili Castel kada je počelo, terasi s koje su tjedan prije nego smo stigli oteli neke Francuze. U roku dva sata više nisam bio u stanju stajati. Nekako sam se, loveći sjenu i zidove, dovukao do kuće pavši u trodnevno, groznicom i ledenim znojem pojeno bunilo isprekidano tek somnabulnim, ovisničkim poklonstvom crnom bezdanu, zdencu koji arhivira moju srž i vraća mi u lice moje grijehe, jedinom čistilištu koje zaslužuje svoje ime, masnoj, smrdljivoj osi svijeta oko koje se okreću soba, kuća, dvorište s djecom i kozama, Timbuktu, Mali, Afrika, ocean i sve ostalo. Prošlost u govnima. Budućnost govana. Usrana, usrana stidljiva sadašnjost.
***
– Toubab! – iskreno razdragano pljucne kirurg u bijeloj dželabi na Bamaškom međunarodnom terminalu i radoznalo mi zagleda pasoš. Let traje mnogo duže nego bi trebalo; prisilno slijetanje u Fez, izgubljena veza za Pariz. Ledene noći kao najava skorog europskog proljeća. Zavirim usput u apoteku na Porzellangasse, vaga pokazuje sedamdeset i pet kilograma, okruglo pet manje nego pouzdan, stari stroj u Miramarskoj kada sam krenuo. Za dva dana punim dvadeset i sedam godina. Užarenim, gorućim geometrijskim brojkama digitalni displej na pročelju Franz-Josefs Bahnhofa očitava – 5 stupnjeva celzija.
