MARKO POGAČAR
Iz knjige Crna pokrajina, Algoritam, Zagreb, 2013., Treći Trg, Beograd, 2013.
Marko Pogačar rođen je 1984. godine u Splitu. Objavio je četiri knjige pjesama, tri knjige eseja te knjigu kratkih priča. Urednik je u književnom časopisu Quorum i dvotjedniku za kulturna i društvena zbivanja Zarez. Bio je stipendist fondacija Civitella Ranieri, Passa Porta, Milo Dor, Brandenburger Tor, Internationales Haus der Autoren Graz, Récollets-Paris, itd. Nagrađivan je za poeziju, prozu i esejistiku, a tekstovi su mu prevođeni na dvadeset pet jezika.
MARKOV TRG
Nešto se dešava, no ne znam što.
neki se grudni koš širi i napinje,
sužavaju se stjenke žila, ti žljebovi, žlijezde
luče golemu žuč nad Zagrebom.
takvo je nebo tih dana: košmar
bez trunke svetosti. blok na kojem je štošta
nacrtano i nije nacrtano, šum
milijuna nogu koje se pokreću.
košmar, ponavljaju glasovi, košmar
ponavljaš ti. oštre linije kojima
kiša silazi u svoje utore; nokti, sigurno nokti.
oko zapešća vezano lišće, jer je jesen i takvo
što bezbolno prolazi. vode kipe
u loncima. psi crno procvjetaju. tko mi prilazi
prilazi tupom zlu: košmar, ponavljam,
košmar, ponavljaju oni. cijelo se nebo
sabilo u ključnu kost, i nitko od puste buke
nikoga ne čuje. a sve je novo, i sve je mučno
i sve u Zagrebu. oči, tanjuri, stvari
preko kojih se gledamo. sve sveto, sve oštro
sve psi, sve naši gusti glasovi. govor
grada koji bi grizao, borovi, jato, nešto
u zraku, pod zemljom, u zidovima; nešto
nad nama i negdje drugdje. nešto se dešava,
ne znam što.
POVIJEST
Šumski požar to je kad gori šuma.
toplina na krošnje spušta se s južnog neba:
u lišće umotane pošiljke svjetla
stabla gutaju kao kokoši glupu zob.
sa stablima je u tom trenutku svršeno
samo se to još ne zna. kao što krmača guta šaku.
plamen već šuška u džepu košulje, u njenim
naborima, i dan je svakako svjetliji.
na horizontu, njegovoj kičmi, njegovim dlakama
dva su sunca; šire njuška prisutnim mrakom.
ništa ono ne zadržava za sebe, nikud ne odlazi.
bez pomirenja; utihne tek kad dim upuže
u slijepu zob i tu ostane. sve će se opametiti;
sve će oko mene uskoro postati sunce,
misli sunce dok spaja grane s okolnim zrakom.
niz deblo k zemlji bježe vjeverice i zmije.
toplina, ne znajući si ime, silazi njime u meku
stvarnost i ono u sebi pulsira, tijesni se s pticama
u isto ludilo. zatim iz debla prodre životinja.
proždre koru i kreste konačno probiju površinu.
sada deblo u svojoj dubokoj šutnji kukuriječe.
upućuje u još jedan dan suviše sklon svom prolasku.
potom toplina pohrli niže. sklupča se, nečujna,
negdje u korijenju, svečanost stjerana u svoj početak,
u mudru mladost. požar sam sebe snažno poželi.
prostre se visokim raslinjem kao zora još tamnim
nebom, pozdrav jednom punom i praznom sobom.
poliže lišće, poliže koru, poliže korijen, sve
taj pomalo poliže. i bude bliže jednom i drugom.
niskom i visokom bude blizu, kratko započne
a onda nastavi s pustim poslom. sada se sve već trese:
između zraka i zemlje više ne stoji ništa.
neke su životinje otišle, a neke druge ostale ondje
gdje jesu. nad njima čitava šuma u nešto prelazi,
neopipljivo, voda u termama koja čisti i razbija, neka
stišana nečist koja bježi ali ne nestaje, zbija si redove.
i sve je negdje i sve je nigdje, i sve je osvijetljeno.
šumski požar to je kad gori šuma. požar to je
kad gori.
KROZ PROZOR KUHINJE
Pjesma je gusta stvar. zavjesa s uzorkom navučena
jednim potezom razmaknuta,
crna veljača ruka koja me zove prozoru, crno proljeće okno;
pod njim je procvao ležao čovjek
a mi smo korijenje pustili obrnuto: isprevrtali smo
nebo nalik na krtice. snijega još nije bilo,
ping-pong loptice letjele su preko granice prostora,
gdje se zrak rijedi i riječi postaju teške, zajedno s disanjem.
ništa se posebno nije desilo. djeca u dvorištu puhala su
u zviždaljke. žene su trijebile grašak, jedna od njih
više žena no druge, najviše žena, okolo vjetar, pod njenim nogama
miševi. s druge strane je mirovalo more, ali o tome šutim
gusta stvar, gusta – kao kost, kao kad zime samelju zube.
zrak je leden kroz mene prolazio, zagrijavao se u grlu i žilama
i kao dah maglio staklo. okno je primilo kapljice
koje sam nudio. uzelo je sve moje pismo. što sam prstima
kao pljuvačkom u snijeg usjekao u prizor pamtim, o tom ne govorim
pred mojim očima ovdje nepoznati u cvatu, za mojim leđima žena
vjetar latice lijepi o lice
MESNI ROMEO
Stajao sam na prozoru golih prsa, vikao
volim ćufte, najviše volim ćufte, dolje je far kao
flak prste kada se goni sabljarka rezao noć
dijelio mrak na dvoje. jedan je pas, gubav i brz,
zaspao u lokvi vlastite sjene, mlaki koja se pomiče
kako se u snu pomiče pas; kako ga pohode u snu
misli o vrućoj srnećoj utrobi.
taj topli trak svjetlost, neopipljivi tepih, teče između čestica
nalik na klin. provlači se, trlja leđima o bijele zidove,
bljesne o zube, da bi završio u jednostavnoj logici čempresa.
mašina koja u mjestu turira
u nebo podiže stručke bezglasnog dima. kada na njega svjetlost
u svom krivudanju iznenada nabasa,
u oblacima konzervirani kukci i noćni leptiri, goruće točke,
zatečeni lebde u mjestu. povežu li se točke masnom olovkom
u zraku titra precizni portret mećave, obris i flota šume.
tako: već su postrojeni heroji koji će šumu sasjeći. oštrice
sjekira sjaje nalik na oči, kad ih obliže far. tišina reži, bježe
mirisi povučeni u kuće. čuju se samo mjehovi cvrčaka i ja
koji s prozora urlam volim ćufte, kako suludo volim ćufte,
i zatim je netko, možda i pripit, prošao, pitao: a kakve to ćufte voliš?,
i ja sam rekao u sosu, u paradajz sosu, u onoj trorogoj konzervi,
zna se kako se jedu ćufte! i noć je zapekla crna kao kut tavana, hladna
kao sjeverno srce.
ČOVJEK VEČERA U PAPUČAMA SVOG OCA
Što su bile granice sada si ti.
bio je svibanj dubok i ravan
cesta raskopana zbog radova, snijeg
suh i odjednom.
da kažem otvoreno:
nikome nisam dugovao ništa.
stajao sam u dovratku, voda
smrzla od straha močila mi je leđa.
a kad sam sklopio oči vidio sam
kokice jure ka svojoj soli i znao
ponekad noću pocrne, kao brabonjci.
ušao sam da se suočim s mučnom slikom:
ne ljubav, glupost, glupost je srce svijeta–
i sad u tim papučama unutra jedem i plačem,
samo jedem i plačem u kući.
OBRAČUN (BOG I BLAGAJNICA)
Svijet je knjigovođa s češljem
u džepu košulje, zlatni prsten, karika
koja nedostaje, karika
usječena u meso prsta, u svinjsku os–
knjigovođa, taj svijet, sa svim svojim ušima,
šamponom od koprive bespomoćnim, o posve
suvišnim.
ljubav tamna blagajnica.
i zatim izlet, godišnji zimi na Tisi, klizanje
ledenim jezerom, u ludim osmicama,
kao znakom za beskonačno, u snu,
u snu o svinjama skonča konačnim padom.
blagajnica jede kiflice, sir i buhtle, sama:
blagajnica pod nebom. među zubima joj zaostaju
mrvice. u ušima odzvanja zveket klizaljki.
a u kutijici šibica, gadan i prazan, trezor za mrtve,
bog: bog je bankomat.
TRIJEM, PRAZNINA PROZORA
Postoji povijest. ondje sam strgnuo list
rebrast i zelen između zima, u njega zario zube
i zatim gutao od gorčine. vani je cvjetao vrisak.
bazga gnječila nosnice. netko je trpao
namještaj na kamion, pretijesno disao, asfalt
se ljubio s njegovim golim trbuhom.
ondje, kroz kišu kaiševa moglo se vidjeti
vodu kako se prelijeva preko sapi.
kako vuku, kako podižu, kao volovi.
ondje sam stajao – pod znakom zabrane kretanja,
na trgu koji bježi od noći, sklapa se
s mrakom u sebe kao ljiljan, pod tendom diskonta
gdje čuče fantomi-taksisti. lišće je bilo smeđe pa zeleno
pa opet smeđe i snjegovi su se spremno slili u rijeke.
postoji povijest. prostor pod noktima. list sam istrgnuo
iz knjige bijel kao svečana košulja
i do kasnog popodneva s njega prepisivao slova.
sumrak se skupio u rečenicu: sloboda nije 447 iz Rija
ni tupa ptica, za slobodu se potrebno boriti –
dok sam čitao gnječio sam listiće čaja u grudicu
ususret mi je kroz šumu znakova dolazio kamion
nestvaran, mastan od noći; vode su se još jednom podigle
i snijeg je prljav lio kroz prste.
ondje sam kroz kosti ramena vidio lisice kako reže
na jednu nedovršenu kuću, trijem kojeg nema, prazninu prozora,
tamo te čekam.
SRPANJ, NEDOVRŠENO
Ovo ovdje je grad
pladanj kojemu noć suviše sporo prilazi
plameni pladanj, ali noć ipak pada
ovo je veliki grad
svejedno rijetko tko priređuje zabave
srpanj
taj pritisak, panj pod glavu godine
tragika našeg doba.
ovo je grad, ovo je grad čujete li
trafike jedna po jedna podižu kapke
kiša odmah u paru prelazi, naš narod na nebu
narod u tijelu dimnjaka
ja ipak volim kad dani brišu u jučer brže
brže kao što bijesni ježevi bježe
u košmar masnog staničnog grmlja
da, sve je više sunca na tjemenu
i sve se teže suočavam s činjenicama
narod je na nebu okovan zvijezdama
kao Gould gore u Kanadi, čitavom šumom zvijezda
ovdje dolje je srpanj i koža žari
svugdje je okolo Hrvatska, jedan blesavi bumerang
požari, ležaljke, tesanje pjesme
kad se odjeća prebrzo suši
i smrt stane u tri točke
na kraju nedovršene rečenice.
KOMPLET ZA ZAŠTITU GRAĐANA
Mačak povrće, povrće sunce koje ne pozdravlja nikog,
pozdrav povrće kada je upućen na mom jeziku, povrće
svoja slika i sve druge slike koje me se sad ne tiču, po-
vrće mučka sposobnost govora, sposobnost da se govori
a opet ne kaže ništa, da se od boga učini njuška od njuške
učini bog, da se izreče bilo što, na primjer ustavno-pravni
poredak, ljubav, zvijezda zgrušana rana noći–
povrće čvornati Isus na voćki, zastava mjesnog odbora,
povrće juha od njegovih kostiju, magla baroka, pisanje,
pisanje, meki kalendar, sposobnost da se uvijek iznova
malo umre, meso bačeno psima, šasija koja zijeva, povrće,
mogu li disati u tvom smjeru, povrće, hoće li to obrnuti
bore vremena, povrće hoću li pasti, i što ti od toga imaš
osim još jedne nijeme žlice zemlje, crne žlice koja te pokreće;
povrće rascvala grana u koju bademi gledaju, jato potpuno golih
ptica pod nama, jato prepunih jastuka nad našim glavama,
povrće tajna policija, užegli zglobovi, zubi životinje koji škljocaju
prema mom crnom psu, povrće proljeće koje ne čujem, sve što se
sprema ali ne dolazi, povrće moja majka, njezino Marko mokro i
meko, crna usta mog crnog psa, zgužvano lice žarulje, žlice, jedan čitavi
tamni Pogačar; povrće činija, bačva, kušnja, pile koje mi guguće, povratak:
povrće sve što raste u vrtu.
NEDJELJA, RANO POPODNE
Strpam noć u zli e-mail
i pošaljem cijelom narodu.
ipak za pjesmu je potrebno više;
suviše lako je tako otići.
potrebno je, na primjer,
reći: nedjelja je i rano popodne
negdje dječaci viču
jer je njihov klub dobio,
ljeto je obilo koljena, podiglo kose,
što se posebno vidi na djevojkama.
reći otići, zgusnuti se u sebe
grudica skorupa ukucana u nebo,
dok su riječi pod stolom skvrčene
kao stopala, mirisi mokri i gusti,
dušini miševi. više. ipak je potrebno
više. i ja uđem u pjesmu naglo
kao kurac u malog Isusa:
vruća je nedjelja, rano popodne
i ljudi ludi od svjetla čekaju
jutro da otvore poštu.
POTJERA
Crni pas progoni crnu pticu. okolo ključa
utorak. ti i ja trčimo, tragična tehniko,
zapinjemo o korijenje, grane, rodbinu
– gledamo visoko gore,
tamnu mirisnu tvar, tu stvarnost –
pod miškom nosimo novine, ništa
je naša posljednja pošta, dalje od ništa ne može.
i vrijeme, ja kažem, vrijeme, kažeš ti
i sve poteče – netko otvori vrata pobjegne pas,
i bude svijet srebrna krletka, i iz nje pobjegne ptica.
grad se tad sabije, čitav grad u jedan prljavi prozor,
kao zvijezda u crnu rupu, kao prljavi rupčić u džep.
i svi koji hodaju sa svojim ništa u zubima, svi sa
svojim strahom pod jezikom i rukom u hladnim rukama,
svi sveti, pekari, sekretari i vođe ustanka, trudnice, svi
oni u mjestu smrznu, gledaju–
brz kao kamen crni pas progoni crnu pticu, još bržu.
ČEKANJE PJESME
Ležiš i čekaš pjesmu. ne pomičeš se.
kao podmukla ljepilom premazana
grana koja čeka na pticu.
najčešće crvendaća, ili češljugara.
vrebaš svečan u svojoj šutnji, tih
kao crvendać ili češljugar
koji nikada nije došao.
pod kožom plahte vlažne od znoja i daha,
vruće od tijela, kao da čekaš na niskom oblaku.
češkaš se. vrtiš palcima, trepćeš, ponekad
pravilno, ponekad ne, ali miruješ.
vani je zagrizla zima. krv mrzne,
koža napinje leđa, vjetar šiba i grane
oraha grebu brzace u magli prozora.
to je sve što čuješ i vidiš. znaš da su
između tebe i svijeta stakla, da na tebe ništa
ne može sletjeti. pa ipak ležiš i čekaš pjesmu.
čekaš je.
