Marisstella Octek: Ljetom oslikana razglednica
Rodih sebe uzajmivši iz nebeskih zaliha Tebe: Tvoju smjelost, Tvoju maternicu i posteljice u kojima si rađala svoju djecu, NATURA CREATRIX, te u obličju zaigranog dječaka Amoretta, a već, uz LOCUS AMOENUS oslikan Svijetu – krenuh u modrom grimizu prema Tebi; ali Ti me nisi vidjela ispod koprene šešira zasoljene titrajima svjetlucave žege.
Vrteći se, plešući… sruših crno-bijele divovske figure na trgu s iscrtanim crveno-bijelim šahovskim poljem u igri putnika-hodočasnika Kozoroga i Tvojeg sina; ali On me nije vidio jer se prkosno nasmijao razbarušenom vrućem gradskom vjetru – koji je kotrljao sive češere kao kotačiće usuda prerušen u dokonog uličara-navijača.
Trčeći, cirkuski poskakujući… otrgnuh bijelog ponija iz ruku Tvoje kćeri: zajaših ga glatkog, uzavrelog – podbodoh – i on zarže, a djeca koja ga čuvaše, češljaše i srebrom potkivaše – ustreptalo, dozivajući, potrčaše za nama u zeleno i maslačka žuto; ali Ona me nije vidjela jer se sažalno nasmiješila cvijetnom roju ošamućenih kraljica livada – plemstvu zlatnih pčela.
Bešumna vučica, dotad nevidljiva očima, brižno si ustala iz smeđe sjene, dok je stablo –pružajući sasušenu oporost narančastog lišća prema Tebi – još grlilo, uz pomoć smaragdnog lahora, INVOCATIO Tvoje sijede duše – zarobljene tirkiznom čežnjom azurne mladosti sirene ljubičastog mora.
Zastala si ružičasto SUB ROSA, mirišući baroknu krinolinu divlje ruže – SOSTENUTO, nježnije od dodira sljubljenih leptira.
Brzo sam se umorio od Tvojih porođajnih boli i još brže od zalihosti mirisne slatkoće pridjeva Tvoje svebojne sreće – premda zvukove nisam čuo: zaboravih ostaviti – Zboru Anđela u Dvoru Anđela – Tišinu davne Ljubavi koja nas vječno spaja.
Tog raskošnog dana na zalasku ljeta bio sam Tvoj živi Život što Te mojom ponovno rađa.
Zaborav ljubavi
Zaboravili su je voljeti
uronila je u vodu
postavši njeno tkivo
U vodi je
sluz vode
kap vode
esencija vode
bivstvo vode
nit vode
tkanje vode
svila vode
vid vode
čestica vode
obličja vode
bit vode
biće vode
brzaka tijek
U vodi je zrcalo
zrcali nebo
drhtaj vjetra
putanju riba
umreškanost žudnje
modru jeku
krika
potopljene ljubavi
grane
stablima odlomljene
lišće
granama otrgnuto
plutajući baršunastim valovima
gnjezda su dušama
zrcalnih ptica
U vodi je čista
u vodi je plodna
u vodi je zavodljiva
u vodi je sirena
u vodi je božica svevode
u vodi je svoja
zadobivši ljubav
tijeka brzaka
više nikad ne će
izaći iz sebe
govoriš zauvijek
je otišla
a svaki dan se njome umivaš
Europska (bez rike lava)
Pored mene je sjela gospođica
imenom Antilopa stasom žirafa
(u prugastoj košulji zebre)
a ispred nje
u svilenoj tunici
(poroznoj od biodinamike vegetacije
prašuma paprati džungle)
trkač plemena Zubču
mlađi od nje nekoliko života
mene su zamolili
nek im čuvam stvari
dok piju limunadu –
mene
vrača svojeg plemena
s kostima afričkih predaka u kosi
i paletom slikarskih kistova
rukotvorina od rakošnog perja
svake dugonoge
afričke trkačice ptice
zagrizli su limun
kao jabuku Juga
i jeli ga bez grimase
a zar je sladak
upitah
odgovor je bio:
što je sunce sutrašnjega dana
jer kod vas je žuto
bez ikakvog okusa
(kako bi – to – sutra – mogla znati?)
zamolih vozača
možete isključiti klima-uređaj
tko pita viknuo je
vidim u zrcalu
samo lelujavo
nojevo perje u kosi
zamršeno među kostima
na kojima čvrsto zariveni zubi
škripuću
škripuću
to sam ja
u prašini afričke pustinje
uredno platih kartu
a vi doveli afrička plemena
koja me izmjestiše
iz svakodnevne putanje
zar ne čujete
sad od hladnoće
upravo im bosima
prestadoše rasti dlake
ti ih zagrij pričom
a ja ću na sljedećoj postaji
svući svoje čarape
i putnicima žurno dati
reče ljubazno
držeći kišobran u jednoj ruci
dok je u drugoj držao volan
čemu još i kišobran
ispod puhanja oblaka kišonosca
(vozaču je sve tehnicizam
vraču je sve priroda)
strpljivo odgovori
to je europsko vrijeme
i kad ne kiši možda upravo
od kvara moćnih uređaja
prska s krovova
teško pada
zaboravi priče
ti si previdio
da sam ja čuvar stvari
vrač plemena Zubču
i da u u torbi upravo držim
od klimatskih tehničkih uvjeta
ošumaćenog lava
tako mi lavlje zamke
tako mi lavlje stupice
zavapi
i odmah baci kišobran iz ruke
pripremajući mišiće
za borbu protiv lava
koji drijema koji spava
spreman obavljati dužnost
naš vozač
domorodac
hrabri domaći dečko
i ne pomišljajući prekidati putovanje
molim vas gospođice Antilopa
nekoliko savjeta oko vaših stvari
oko tog konkretnog lava
ali gospođica imenom Antilopa
u pruge košulje
savijajući vrat žirafe
kotačima putovanja ubrzana
znojem orošena
stavila antikni ures
slušalice od slonove bjelokosti
(koje joj nije darovao krivolovac)
mi čujemo krikove džungle
u njenim ušima
a tijelo joj slijedi ritam
afričkih bubnjeva
(u taj čas
pričuvni europsko-afrički vrač
plešući divlji mozgovni mentalni ples
zaziva
mističnu Bachovu polifoniju)
dok gospodin trkač
lovac životinja i
berač biljaka i
glavni kuhar
(i od gospođice i od mene vrača
mlađi nekoliko života)
čupajući kist po kist iz kose vrača
slikarski pljucka
prema vedutama krajobraza
dok mu se s tunike otresa
prah prašume
prah paprati
koje istodobno, dok se truse,
iz istog tijela
rastu sasvim nove
rastu svježe procvijetale
(među zubima čvrsto drži frulicu
s otrovnim bobicama
s otrovnim strijelicama)
i lovački zuri u mobitel
kotrlja – surfa
slike najljepših primjeraka
flore faune
koju je na svijet
(ovdje neotrovne) ispljucnula
gospođa Europa
kad stigosmo
na svakodnevno odredište
kao da ništa nije bilo
između Europe i Afrike
i kao da iz autobusa
nitko nije izašao izmijenjen
nije izašao uskraćen
nije izašao začuđen
a lav još drijema
a lav još spava
a europski domaći dečko
ostade
bez gusto tkanih čarapa
