Marisstella Octek: Risan jest Teuta

U vrtlogu prisjećanja… zastade mi dah: ništa iz mene ne izlazi ništa u mene ne ulazi: uroniti – unutar sebe, usidriti se – u viđenje, u san, u tišinu priviđenja.
Tu, u uvučenoj obali fjorda, iza prijemčljivih otočića, oštih hridi, skrovit putanji brodovlja, u neprimjetnoj sjeni, podno tamnih planina – mnoga stoljeća ustrajno šute dok se pretci iz davnine, došavši iz iste tišine, još tiše, predano, ukrcavaju u jedrenjak… s njima svečano ustaje i nošena izbrušenim valovljem otplovljava (kamo?) ova moja vlastitost, moja bit – sve što bijah i što jesam– sve moje otplovljava od mene koji ostajem sam, istodobno spržen od žege, osušen od bure i mokar od dozvanih planinskih kiša; okrnjen, otuđen sebi, usamljen u ruševinima nekad slavnih zidina: Risan.

*&*
Zaustavila dah, usidrenan – njen duh otplovljava izvan, iznad, oslobađa se iz ovog vremenitog tijeka kako bi mogao obuhvatiti – sve. Oni ne znaju razlog – zbog čega Teuta šuti – šute i oni, šute zatvoreni u svoje živote, sigurni: ona sad umjesto njih u svojem zrenju vremena i biti nosi povijesnost i odluke; od bogova pozvana ploviti drevnim ilirskim snom jedino ona prenosi blagoslov predaka koji svoju svevremensku putanju utkaše u provedbu iste, ilirske, vjerne, uprizorene ljubavi… takvi, od bogova pozvani, koliko puta se rađaju? I u tom znanju – rođena zbog njih – čini se, oni je vole; njeni Ilirci je vole znajući kad im voljena diše a kada zaustavlja dah.

*&*
Tko sam? – znala sam se pitati u tim noćima koje običnom djetetu daruju san a meni sumnje i žudnju za spoznajom – doznati tko sam… tko sam? Još pamtim volju te male drhtave ručice koja se iskrala u sred noći i tiho pokucala Grkinji.
Tko je? – upita Grkinja otvarajući hram, urešena fibulom od brončanih okruglih ploča, kopčama i zlatnim narukvicama sa zmijskim glavama te prekrasnim dijademom što svjetlucaše.
– Ti si! – reče srdačno, kao da me očekivala – a nježni glasić joj hrabro odgovori:
– Došla sam saznati kojeg sam roda!
– Misliš, mogu ti pomoći? – blago se osmjehnula čekajući ne ću li posustati, no moja nakana već je bila utkana u njezinu slutnju ili čak… znanje? Pogledah najprije tamne joj, duboke, staračke oči – potom nježne, duge, mladalačke prste.
– Zar nisi čarobnica? – upitah – Zar te nije odgojila delfijska Sibila?
– Bila sam…nekoć. – odgovori toplo. Pomislih, suosjeća s nekim sličnim sebi: bez korijena, bez doma, daleko od svojih.
– Kako se zoveš, malena?
– Zovu me Teuta – oni koji me posvojiše.
– Lijepo ti i slavno ime dadoše.
– Po kome?
– Ne traži u imenu odgonetku. U imenu je ne ćeš naći.
– Ali rekla si – slavno?
– I neke odgovore nikada ne ćeš dobiti. Možda je ovo od takvih.
– Ne ću odustati! – provali, i prije nego promislih, moj odgovor.
– Sutra… čekat ću te na izlazu iz hrama: budi tamo malo prije podneva.
– Doći ću! Hvala! – otrčah kroz noć u drhtavoj žudnji ne misleći o toj jednoj njezinoj suzi. Mišljah tada: ganuta je, usamljena. Ne pomislih na svoju Sudbinu.

*&*
Kako me lijepa u svoj jednostavnosti dočekala! U dugoj haljini boja procvalih livada, vijencu od isprepletenih perunika i bijelih ruža i velu što iz njene guste kose padaše na tlo. Uoči moju ogrlicu od raznobojnih staklenih zrna i zlatnu kopču oko pojasa i nasmiješi se, pretpostavljajući kako ponesoh sa sobom najljepše što imam. Krenusmo putem prema brdu, prema Vidasusu, bogu pašnjaka i šuma: ubrzo se nađosmo na nekoj meni nepoznatoj stazi, a kako je žega bila sve veća i veća te vjetra ni od kud, ni zvuka – niti od uobičajenog meketanja ovaca i koza – zastadoh promotriti putanju; pozlativši žutiku, srebreći čemprese i borove, ožutivši masline, Sunce se ravnomjerno ljeskalo nad raslinjem sišući mu oporost i mirise…put do vrha je bio nepregledan, dug. Osvrnuh se.
– Da, dobro pogledaj. – reče kad već zaboravih na njen glas. – Pogledaj dolje naša naselja… a sad u širinu sve te kružne gradine… posvuda brda i planine; iza njih – moćna su plemena – a ti, pitaš, tko si – ti? Doista želiš znati? – upita me već omamljenu od vrućine. Zar njoj nije vruće? – pomislih, ali joj pripisah (ponovno pogrješno zaključivši) nadnaravne moći. Dječjoj mašti nije bilo razvidno: Grkinja, svikla na vrućinu. Slijedilo je – zbog čega sad sebe oplakivah – što je odredilo moju putanju te moje biće obuzelo potpuno, odlučno, smjelo…
– Vidim, slijepo slijediš svoju žudnju – reče Grkinja – no prva ću se uspinjati ja.
U jednom trenutku me ne ćeš vidjeti; no što god bilo, zapamti, moraš ustrajati i proći putem prema naprijed. Moraš. Odustajanje bi bila tvoja trenutna smrt. Smrt. Slušaš me? – to je tako blago rekla… pod nesnosnom žegom ne pomislih kako ima ičeg strašnog u toj smrti koju spominje a moja dječja duša ne može zamisliti.
Nastavismo uskom brdskom stazom – kad li kraj rubova kamenja, iza raslinja, iz zemljanih rupa izmigoljiše jedna po jedna zmijica, zmija … svih oblika, vrsta i boja…sve veće i veće krenuše prema nama: plaziše prema Grkinji lijeno, lagano, usporeno… učinilo mi se kako usitnjeno sikću… moje se ukočeno tijelo najprije nije moglo pomaknuti… Grkinja je nastavila… ni – pomaknuti… no tad se sjetih kako još ne znam tko sam (tko sam?), te ispunjena neobjašnjivom snagom počeh pratiti ritam Grkinje: i gle, zmije bi joj zakrčile put no kako bi se kojoj približila (čarobno joj šuškaše haljina?) uzmicaše u hipu… a ona je prolazila pored njih – kao da ih nema! Pogledah bolje… pred njenim koracima svinule bi se u klupko… Zapanjih se; iz buketa zmija izviriše samo zmijske glave a sve gledahu prema meni! Što je ovo… u strahu i jezi zadrhtah, no umjesto straha i gađenja, kako nastavljah koračati, preplavi me iskreno čuđenje; Grkinje ispred mene odavno ne bješe a zmije, jedna po jedna, svijaše se u klupko i ukočeno gledaše – mene! Što je bilo nepodnošljivije – njihov sitan uporan pogled ili ta spržena žega bez kapi, bez šuma vode, bez lahora, bez naznake vjetra, bez zvuka…koliko sve trajaše, ne znam…sva u duševnoj napetosti i tjelesnoj iscrpljenosti izgubih pojam o vremenu…odjednom, put prepriječi stijena. Na kraju puta netko me oslovi. Preda mnom svježa, nasmijana, stajaše Grkinja.
– Ti si Kadmova i Harmonijina praprapraunuka, kćeri plemena Enhelejaca, samo srce Ilirsko! – reče i ponovno nestane u suhom svjetlucanju neizdržive žege.
Kad se probudih, doznah kako me nađoše u nesvijesti, pred hramom.
– Što si tamo radila, tako svečano obučena, kćeri…i… zašto se smiješiš?

*&*
Iste noći usnuh: dvorana tamna, puna sakralne tišine i titraja svijeća, u dnu –prijestolje, ondje kraljica, moja majka, pruža mi ruke: – Lijepo se smiješiš! – grli me majka.
– Dođi, kćeri! – blago me zazva i otac šireći ruke, grleći me, u kosu ljubi.
Odjednom, nježnost tišine prekinu snažan udarac gonga a kralj i kraljica ustanu.
S kraja dvorane, koračao je lijep i uspravan, a pratiše ga neka neobična klupka što su se okretala oko svoje osi i bacala se iz zraka na tlo iz zraka na tlo…
– Zmije! – vrisnuh od jeze a On potrči prema meni. Stade me grliti uz šapat:
– Ja sam, ja sam, ja sam!
– Tko? Tko? Tko si?
Tek godinama poslije, spoznah; u snu me pohodi On, Ilirik.

*&*
Agron? Moj kralj, moj muž. Jesam li ga voljela? Jesam. A ipak, u njemu sam više od njega samoga voljela – njegovu dužnost kralja. Ostavio sam Triteutu davno prije tebe, govorio je; ona mi je dala sina ali brige kraljevstva nije htjela; dugo sam lutao dok nisam pronašao Tebe: ti mi daješ snage vladati ovim kraljevstvom… voliš li mojega sina, voliš li Pinnesa? Uvijek isti razgovor, uvijek ista posljednja rečenica – pitanje. Zašto pitaš, zar se bojiš…no tu bi stala znajući kako moj kralj ne poznaje strah … Ne, ne bojiš se, ali znaš; jučer rat, danas rat, sutra rat… A kad bi se stišala strepnja mog ljubljenoga zatitrala bi mu obrva zajedno s borama ispod očiju koje sam najviše voljela – jer podsjećaše na teret koji plemenito nosi; tada bi mu prišla, obujmila ga – a taj miris, taj miris… – Moja Teuto! – zavapio bi moj kralj tek u postelji oslobođen svih briga, oslobođen… – Moja Sudbino!
Volio me, znam i oduvijek sam znala, radi moje Sudbine: bijah predodređena i spremna dijeliti Sudbinu svih mojih prapredaka. Tek kad bi izašao iz postelje, zaplakala bih i ja – od strepnji.
Jednom naiđe Pinnes: – Zašto plačeš? – šapnu, premda osim mene i njega nikoga ne bješe.
– Samo ponekad…radije bih da nisam to što jesam.
– Sudbinska…kraljica?
U tom djetetu mudrost je pjevušila.

*&*
– Vraćam mu dug!
– Makedoncu, Demetriju Drugom ti sad vraćaš dug očeva? Demetriju, tom dvoličnom, podlom, nezasitnom hvalisavcu, tebe nedostojnom! On sam sebe najvećim kraljem naziva…čula sam…
– Demetrije ima jake saveznike!
– Akarnance zoveš – jakima! Jaki nisu… niti saveznici! I oni se okreću kamo vjetrovi pušu!
– Šuti, ženo, šuti!
– Ja sam mirna, ti vrištiš! Govorit ću; jesam kraljica, jesam li kraljica?
– Šuti!
– Jesam te ikada krivo savjetovala? Jesam li?
– Nisi.
– Koliku vojsku šalješ?
– Pet tisuća vojnika.
– A koliko ih broje Etolci?
– Uništit ćemo ih. Od kada ne napadamo u falangama, već u manjim i pokretljivijim jedinicama…
– Zašto ne pošalješ brata Skerdialida? Zašto uvijek ti?
– Jer sam i vojskovođa, ne samo kralj.
– Gdje su sada Etolci?
– Opsjedaju Medion.
– Opsjedaju Akarnance? Zar oni nisu Demetrijeva briga?
– Vraćaš me na početak. Vraćaš me na početak. Što je u ovom životu doista smisleno?
Ponovno ih noću čujem: sikću, sikću. Zmije; čuvarice ognjišta, čuvarice grobova.

*&*
– Ona je tako hladna! – siktala je Triteuta. – Tko, tko zna koju vrlinu je pronašao u njoj!? – nastavila je poluvrišteći, neprijateljski. Na njeno ridanje ja sam šutjela. Na njen vrisak, šutjela. I na njenu glasnu molitvu, kojoj se priključiše mnogi, šutjela.
– Tako je hladna! Recite joj recite joj: Ovo je Agronova smrt! – ridala je, iz dna duše mrzeći Teutu.
Nije mogla znati, nije mogla razumjeti: u tim trenutcima sam je zavoljela. Plakala je moju bol, moju tugu, moje molitve, bestidno pokazujući i moju slabost; slabost žene Teute! Tvoja bol je tako mlada, Triteuto, htjedoh joj reći, tako mlada, svježa, lagana kao i tvoja Sudbina: još se može otvoriti, isplakati.
Hladna… hladna…odzvanjali su hodnici palače Risna uz istodoban plač i molitvu hramskih svećenica… činilo se, gušeni kraljičinom hladnoćom! Kraljica – danima je uporno šutjela. Nisi mogla znati, Triteuto, tek u boli sam te zavoljela; predočila si svu ljepotu uspomene – bestidno, u ostrašćenosti zova nam života… A tvoja kraljica? Šutljiva, pribrana, tiha; možda odveć ohola, šušteći dugim plaštevima žalosti (hladna – šapuću – tako hladna!) zatvara se u svoje odaje. Ne vidiš je noću; gle, noću – grli sjene, grli usnulu djecu, grli sebe…luta i jeca, lutajući palačom – jeca!
Odlučila je davno; ovu Kraljicu nitko ne će žaliti. Triteuta neka znači bol.

*&*
Dala sam njoj, Triteuti, nek mu obrije bradu, slomi na komade njegovu siku – mač i stavi ga s amuletom i ostalom popudbinom u grob mu: izraz moje sućuti, uvažavanje i njezine boli: boli majke sina nasljednika. Nije htjela cijeniti ni tu gestu. Udružila se s mrziteljima, prikrivenim neprijateljima u ogovaranju Kraljice; «… Gle, prezrela je običaje, nevjernica…suzu nije pustila…sad se jasno vidi – samo ga je iskoristila vlasti radi; nije marila za njega ni dok je bio živ tako niti sada za njegovu siku…što će na to reći njihova djeca!?» O, Ilirija, zlobnicima, izdajom prožeta!
Nakon pogrebnog plesa gledah ih bez zanosa, kakvima doista jesu: prožeti zavišću, pohlepom (gramzivost, gramzivost!), nedostatkom iskrenog suosjećanja, zajedništva, solidarnosti a najviše od svega nedostatkom samospoznaje; jesu li oni ikada žudili, još u djetinjstvu upitali – tko sam? Mnoge već bijah prozrela i prezrela. Ta mene nikakve opasnosti, nikakav strah, nikakva vlast, baš ništa nije moglo zadržati u žudnji… predano, vjerno, najviše, iznad svega voljeti… Iliriju.

*&*
Čemu vladati ako ne zbog dobra svih – a oni, nezahvalnici, podmuklo uhode, podsmjehujući se; najprije tetoše a potom iza naših leđa prenose laži…zavidni što nemaju još veću moć, još veću moć… do kuda moć…
– Moć je njima jedini cilj, kraljice –rekao je Pinnes na samrti, u svojoj petnaestoj godini – i spreman sam umrijeti, doista, spreman sam jer žudim tako žudim taj napomućeni mir predaka…a ti ne plači, ti ćeš živjeti u meni, sa mnom i dalje, sa mnom i pretcima i dalje…dok se volimo – učila si me – živimo jedni u drugima… Ne boj se, znam koliko me voliš, živjet ću u tebi…ne brini toliko za kraljevstvo: za ovo sadašnje, njihovo – od njih samih – prevareno kraljevstvo!
– Odmor ti sad treba!
– Ali želim ti još toliko toga reći… Želim ti još toliko toga reći…
– Sve znam, dijete. Sad znam.
– Što znaš, reci, što znaš? – upita nestrpljivo me stisnuvši drhtavim rukama.
– Znam tko se u meni smiješi kad me obuzme tuga, znam tko me snaži kad doživim poraz…
– Zar i…ja?
I ti, Pinnes. Pinnes, anđeoska duša.

*&*
Sadašnjost? Sadašnjost me ne sadrži. Kako znam? Vidim na licima onih istih koji me nekad poznavaše, koji mi se nekad klanjaše, a sada izmiču; tek se lagano osmjehnu ili me zaobiđu dok pored mene prolaze nekud (kamo, kuda?) jureći, ne dotičući ni mene niti moju sjenu. Tvoje vrijeme je prošlo Teuta, govori mi taj glas, šapću zidovi palače Risna, šapću ulice i lišće stabala koji ih obrubljuju, dok šapat istih riječi, raspršen, već ukorijenjen, bruji livadama, poljima iza zidina… diljem lijepe, prelijepe Ilirije!
Dolaze novi, a svi tvoji sinovi Ilirije sad su sigurno ugrađeni u zidine povijesti, poput tebe – u sjećanje… Kad bi usnula…– šapuću zidine Risna – …znamo, znamo, usnula bi isti san o domovini – isti san – no tvoje kraljevstvo, mila ti domovina raste uz neku drugu djecu: ne, ne govore tvojim jezikom, ne, ne govore jezikom predaka; ali sjeti se, zar nisi prva ti govorila: bitan je život, bitan je život, i… propuštala: popuštajući, dopuštala svima propuste (a sve su bile izdaje) iz razloga: samo nek se našim dobrim djelima svoj djeci poštedi život! I što si dobila i što si dobila? Imaš ilirsku djecu nemaš jezik. –…Dobro je! – vičeš: čas zidinama Risna, čas sebi – …Dobro je: ima dječjeg smijeha, postoje sjećanja, još žive tradicije i još ima ljubavi: gle, ima! Možda se upravo rađa još bolja, pravičnija moć nego što si je ti imala, dala, koristila: moć koja ujedno jest i nije pradjedovska!
Svi stari su mrtvi, svi velikani tvoje povijesti su mrtvi, a ovi novi tek te površno poznaju kroz poluistinite priče i kroz tašte koristoljubive manifestacije (čije?) moći – jer krakovi tvoje (a isključivo njihova bješe!) moći dopiraše čudnovato, ni sama ne znaš kojim putem, do najudaljenijeg plemena države Ilira, do najobičnijeg čovjeka, do najzabitije utvrde ili trošne kućice pastira…
Moć tvoje riječi. Okusila si moć svih lažnih domoljuba koji ti se prikradaše u ritmovima podmuklih uhoda skriveni iza teških vrata, priljubljenih uz zidine ispod odaja palače…upijahu svaku riječ kraljice i kralja… šireći ih drugima; prethodno ih oblikujući prema vlastitim mjerama, raspoređujući ih, ukalupljujući, prekrajajući već prema potrebi za moć i prema mjeri moći svakoga: baš svakog od tih ulizica lažno privrženih kralju Ilirije i domovini! O kako teško, tmurno i nadmoćno odjeknuše mnoge tvoje uredbe; o kako nepravedno, o kako neslično biti–karakteru–naravi Ilirije: neslično kralju, neslično kraljici!
– Nikome ne vjeruj! – poučavah Pinnesa, ali on je imao dobrohotnu, blagu, nevinu dušu zbog koje je davao znajući kako ne smije dati i primao premda je znao kako ne smije primiti: – Zašto ideš protiv sebe? – upitah ga.
– Zato jer ne mogu protiv svojih ljudi, svih koji su sad moji.. svi, svi, svi! – plakao je Pinnes, mudra dječja glavica.
– I zbog toga te volim Teuta… – rekao je na samrti – … Volim te Teuta jer ne sudjeluješ ni u čijoj mržnji ni u čijoj mržnji!
Sadašnjost? Sadašnjost me ne sadrži. Vidim sjene, sjene sjena. Ilirik dolazi ponovno u moje snove ali kratko, ne više raskošno i prisno kao u doba djetinjstva i ne više tako svijetlo, predano, jasno i zrelo kao u doba moje najveće moći; sada dolazi poput izgledom zapuštenog, razbaštinjenog stranca, poput Odiseja koji naposljetku svojem domu kuca na vrata…Zove k sebi: u povijest, u grobove? Odsanjala si, Teuto! I tvoja Ilirija koja ostade i moja, neka ostane nek ostane…možda jedino kao zalog… budućnosti?
Ne znam, ne želim proricati, ali Grkinja je rekla: nakon Teute, Teuta. A što to znači, a što to znači meni, budućima koji se sada rađaju, što to znači? Zbog tih njenih riječi svako žensko kumče nazvah Teuta i znatiželjno poljubih svaku moleći neka me naslijede nek me naslijede i održe se mudrije, mudrije, mudrije i sretne!

*&*
– Vaše žalbe i žalbe Isejaca su pomalo…djetinjaste! – bilo je prvo što je izrekla ova suzdržana žena i nastavila:
– Kako mogu naknadno obustaviti započete ratne operacije protiv Isse? Čudim se Rimskom senatu: otkad ga zanimaju Isejci? I čudno…rekla bih, znakovito je, što naknadno intervenirate u naše sporove! Navedeno molim više mi ne spominjite! A što se tiče gusarenja, poričem gusarske napade na italske i grčke trgovačke brodove! Moja moć je samo moć kraljice no ako hoćete mogu i uredbom narediti prestanak gusarenja kao sredstvo za stjecanje dobara kraljevstvu.
– Priznajete, dakle…
– Ne! Gusarenje nije naša metoda rasta i razvoja. To su naši rudnici srebra, zlata, željeza, bakra, olova i soli…naše ribarstvo, stočarstvo, poljodjelstvo, trgovina…
– Dovoljno ste bogati?
– Moja moć nije apsolutna. Moja moć je moć jedne žene koju prati i lažljiva jeka. Prvi koji me čuju rado će me saslušati. Ali oni koji moje riječi ne žele, koji ne mogu još prihvatiti kako imaju kraljicu nakon smrti kralja povrh svih kraljeva, usuđuju se činiti ono što Agronu nikada ne bi činili: i apriori me ne će ni ispravno čuti niti pravičnu čuti; naravno, ne će ubijati jer se ubojstvo kažnjava, ali namakanje sredstava u privatne svrhe ne ćemo moći spriječiti samo šturom uredbom, dekretom. Privatnici imaju svoje običaje u koje se kao kraljica nemam pravo miješati. No treba s njima razgovarati…uvjeriti ljude…
– Upravo ste mi dali negativan odgovor. A nas šalje Rim očekujući jedan jedini: neopozivo pozitivan! Smijem li vam reći, zovu vas kraljicom gusaricom! – reče Rimljanin Gaj, a Lucije se podsmijehnu nadmoćno, više zlobno.
– Dala sam vam odgovor kraljice koja vlada od Neretve na sjeveru do Ambrakijskog zaljeva na jugu ali koja zna do kuda i unutar samoga kraljevstva seže njena moć. Mi smo savez ravnopravnih plemena, no pojedina plemena su ipak autonomnija od drugih. Osobno ne mogu ničije privatne ambicije ni kontrolirati niti spriječiti. Ako ne štuju dogovor, štuju zakone. Prenijet ću dogovor, razgovarati s njima… Moji Iliri odgovorni su i zreli politički sudionici u mojem kraljevstvu i držim kako će se naputaka, poglavito dogovorenih, držati. Ali što Vi mislite: tko je ovo kraljevstvo stvorio? Da, stvorio? Ilirci. Agron je samo dobra zvijezda koju su poslala božanska nebesa nek je slijede.
– Poznajemo zasluge velikog plemenitog Agrona, Kraljice!
– Zbog čega ste onda došli? Ako poznajete njega poznajete i ono što je stvorio: trebali ste nastupiti s više povjerenja!
– Trebamo Vašu riječ.
– Pljački, ubojstava i osvete pod Teutinom vladavinom nema i ne će biti: ima jedino od onih koji spletkare, koji mi smještaju, koji zlo i vama i svima nama čine! Ali napominjem nijedan zakon ne može privatnu odluku…
Gaj je ljutito prekinu:
– Ukoliko bude kao do sada, Rim će sam obraniti sve svoje ljude i podanike od ilirskih gusara a vas ćemo prisiliti ili promijeniti ili primijeniti zakone!
– Prisiliti? – u glasu Kraljice osjetilo se više od otpora: prijezirna, prijeteća snaga.
– Da: morati ćete uvesti bolje zakone ili strože provoditi postojeće!
– Uvesti bolje zakone? Vi mi se rugate. Dobro znate koji su najveći zakoni: zakoni koje su nam predali u nasljeđe bogovi. Koliko takvih zakona vaši u Rimu slijede?
Odšutjeli su. Nakon poduže stanke, činilo se, domaćica želi udobrovoljiti depešu:
– A najmanji?
– Državnički? – polupodrugljivo joj odgovori Rimljanin.
– Niti jedan. Svi su veliki jer su preslik zakona koje su nam dali naši bogovi.
Kad su otišli s darovima koje im je osobno uručila, naredila je floti neka bude spremna. Vjerni – isploviše sa svojom kraljicom. Znalo se; uvijek će biti koristoljubivih koji će i htjeti i znati izigrati čak najbolje zakone te najplemenitije dogovore kršeći ih bez imalo savjesti – a zbog interesa vlastite partikularne dobrobiti. Dok je jedrila s najvjernijima, upravo takvi, sebeljubivi, samozvani Ilirci, u zasjedi ubiše Rimljane braću Gaja i Lucija Korunkanija te isejskog Grka Kleemporosa u pratnji im: sve koje prethodno bješe spremno primila puna gostoljubive nade u mogućnost dogovora s moćnicima svijeta.

*&*
Vidjela sam smrt tog kraljevstva svaki dan sam gledala njegovo umiranje.
Učini nešto vikala sam Agronu a on je od mene krio lice: hoću hoću prozborio bi i mrmljajući pobjegao: ni noću više nije mogao podnijeti moje lice jer moje oči su sve upornije tražile njegovo djelovanje: učini nešto učini nešto gledaj pomodarstvo: ignoriraju tvoje uredbe tvoje zapovijedi: izvrću tvoje riječi tvoj san: potkupljeni od Rimljana u školama govore latinski a ni grčki povrh ilirskoga nije im više dovoljan!
Ilirski jezik je postelja: jezik je jastuk jezik su nam ruke: kroz jezik trčimo kroz jezik sanjamo kroz jezik pamtimo: pamtim sve što si mi rekao pamtim sve što si učinio: i dosuđujem i opraštam glasno izgovorivši riječima materinjeg jezika…uzalud?
Trgovci donose lijepe haljine urešene stihove najnoviju modu: ali moda nije na ilirskome, moda je na latinskome: moda je isključivo Rimska?!
– Zašto se kraljica žali kad svi u Iliriji dobro znaju ilirski?
Kakav je to ilirski s toliko ubačenih (a ubačenih poput uhoda) latinskih riječi, ta kakav je to ilirski bez svojih umjetnika, bez jezičnih virtuoza… bez zaljubljenih u ilirski?
Kakva je to moda pisati na latinskome a književnike isključivo s latinskim tekstovima pozvati u Rim: u Rim kojeg slavoljubivi oholo zovu prijestolnicom… pa ovdje u Iliriji je prijestolnica! Tko je doveo do toga da si slavan tek ako te prihvate u Rimu i na tužem jeziku: kad se to dogodilo jer dok smo bili mladi još nije bilo nedomoljubne jagme za sve tuđinsko… tko je sve to dozvolio?
…Zar nisi vidjela koliko njih ne mari a vidiš li jasno sad?! …
– Što je to tvom mužu izbjegava ti postelju noću: bježi na pijanke, opija se pivom medovinom i posvećuje se bogu Dualosu zazivajući sabaiu a ne kraljevstvo? Zadrži kraljice Agrona uz sebe: ne brini sad za kraljevstvo, zanemari sad kraljevstvo!
– Ne mogu bez Ilirije ne mogu bez Ilirije ona mi je dala sve ona nam je dala sve!
… Zašto drugi ne mare zašto im je draže tuđe i strano: govoriš o jeziku o ilirskoj poeziji a ne vidiš tko ti živi među zidinama: već su Rimljanima prodane najvrijednije kuće najuređenija imanja najplodnija zemlja: već su se sve naše najljepše kćeri udale za Rimske sinove: već je nastalo to miješanje kultura: misliš li kako su u tvojem kraljevstvu jedino sinovi predaka Ilirika: misliš kako je puno onih kojima je stalo: sad je puno više onih kojima je svejedno hoće li biti Ilirije a većina od njih za svoj raskošniji život prodali bi i tebe i Iliriju: zar ne vidiš zašto zašto sve to ne vidiš…
Ne će ti pomoći suze, Teuto.

*&*
„– Dobro, naredit ću neka pripreme jedra liburna.“
„ – Vježba li konačno sad naša flota novu ratnu taktiku: četiri po četiri vezati lađe,
potom iznenadno napasti…“
„– Što ste upravo rekli, tko nas ugrožava, ponovno mojem kraljevstvu prijeti?“
„ – Zapovjednik flote čeka? Grk Dimitrije Hvaranin? Kamo bi taj prevrtljivi ljubitelj
Rimljana i prpošni Triteutin ljubavnik cijelu flotu i kraljicu Teutu vodio? „
„– Bolje nek kraljica ne zna kamo će otploviti?!“

*&*
Vjerojatno sam željela živjeti vječno vjerojatno sam griješila no tko sam ja razlučujem li sebe od svojega kraljevstva: zar je život kraljice zamka s više ludosti s više sućuti s više samožrtvovanja s više razumijevanja s više spoznaje: gdje su bili drugi u mojim životima gdje su boravili tek sad vidim nigdje ih nisam pohranila jer sam vjerovala u vjernost kolektivnog sjećanja u tu neograničenu moć perpetuiranja posvećenosti istomu cilju jer sam vjerovala u moć povijesti! Jesam jesam povijesno sam shvaćala kao provedbeno ozračje koje će sve obuhvatiti koje će splesti čvrstu ribarsku mrežu što se ne da rasplesti koja je neuništiva poput temelja hrama koji se nikada ne ruše…
Čemu su te učili – pitam sebe – čemu su te učili? I uvijek isti odgovor: Ljubavi.

*&*
S pulenima na krmi i pramcu u obliku zmije, u lembusu koji mi je darovao – jedrismo punim jedrima, kad reče:
– Uskoro! A sad zatvori oči moja nimfo, moja božice!
Zatvorih oči i prepustih se vjetru koji je iz Agronovih očiju sijevao prema nebu tjeravši i samog Eola nek nam uz pomoć boga mora Bindusa puni jedra.
– Pogledaj! – odjednom reče i zašuti.
Iznenadih se. Nikada nije sam, bez pratnje, bez svoje kraljevske garde, doplovio tako blizu rtu. U oči pučine.
– Što vidiš?
Iz sjaja njegovih očiju izvirao je samo jedan odgovor.
– Ljubljena…vidiš…Iliriju? – ushićeno preduhitri moj odgovor.
Da, Iliriju.
– Što vidiš?
Sretan si. Jako si sretan.
– Sretan sam što vidim: Iliriju i tebe koja je voliš koliko i ja! Volim tvoju Sudbinu, volim tvoju mladost! Ti ćeš našoj djeci jednog dana reći: « Postoji u zemljovidu svijeta, u beskraju ispod nebeskih zvijezda, točka s koje se vidi Ilirija! Postoji! «.
Sjećam se te točke. Jasno se sjećam: kristalno, čisto. Kristalna, čista. Nekada, Ilirija.

*&*
Pomisao na besmrtnost.
Imati prilike sve probati, sve vidjeti, sve znati, sve prosuditi, svemu suditi – uvidom iskustvenog znanja a ne tek prema starim zapisima, glasinama, savjetima ili pretpostavkama…Tek dugovječna, vječna, stigla bi ispisati cijeli život Ilirije, sačuvati jezik svojem pučanstvu, pisarima narediti: ispišite pergamente i pergamente svega što znam jer upamtih sve najljepše iz naše povijesti, zajedničke nam baštine, svih ilirskih života! Dan nam je ovaj kratki život upravo kako bi, prerušeni u sjenu besmrtnosti sjene, uvidjeli malo istine od svega: tu smo sad, upravo jednako kao i svi pored nas a kako bi participirali u ljudskom stvaranju puni povjerenja kako ćemo svi pridonijeti; zar tek bljesak žudnje – je li u tome ljepota: jedino u prolaznosti i po prolaznosti – prolaznosti trenutka, vjernosti, života…
Mnogi bi svoju besmrtnost trošili uzalud, kao što troše vlastite živote; tad bi dekadencije i uništenja bilo još više: mašta bez vremenske prisile bi se razvodnila, jednako i ljubav – zamisli taj osjećaj – ljubav koja je traje, traje, nikad ne prestaje!
Sve što sam stvorila rodila sam smrtnosti usprkos a povijesti u čast, jer računah kako u besmrtnosti povijesti nema i ne trebaju je a mi, mi čuvajmo dano nam blago…tu, u ovoj vremenitosti, mišljah, država bez povijesti i čovjek bez povijesti su poput kuće bez ukućana ili sjena bez lika za koju nitko ne zna kome pripada ali koja izazivajući nelagodu smeta svima… Mišljah, tek povijest veže u jedinstvo cilj naših života i vanjskoga svijeta, svijeta koji nas okružuje te ostaje i poslije svih nas.
– Tu sam! – viknuh svojoj prijestolnici Risnu s vidikovca na vrhu palače – Ispiši me, ispričaj moju priču!

*&*
– Otkud se poznajemo? – upita taj antički građen, snažni muškarac prilazeći u širokom osmijehu.
– Da… poznajemo se – potvrdih uzvraćajući osmijeh. – Upoznao nas je, koliko se sjećam, moj muž, ali se ne sjećam…
– Sretnik! – naglo me prekinu.
– Umro je.
– Žao mi je! – uzdahne iskreno, blago mi stisnuvši ruku ali lice mu otvrdne. Učinilo se kako je mislima odlutao, no ubrzo zainteresirano upita:
– A tko Vas sada nasmijava?
– Imamo zajedničku djecu.
– Vi? Djecu? Tako krhka…tanka? S tim sjajem u očima…– odmjeravaše me smjelo.
– Otkud ste, slatkorječivi mladiću?
– Iz Makedonije.
Čim je izrekao ime države srce mi zalupa a Helena, moja najvjernija dvorkinja, Grkinja, skrenu pogled od prpošnog mnoštva i raskošne pučke svečanosti, vidno zadrhtavši.
– A Vi ste?
– Filip, vojskovođa.
– Upoznao nas je kralj Argon. Ali… kako se ne sjetih ni vašeg podrijetla niti imena?
Na njegovo iznenađen, začuđen pogled, upitah:
– Ne sjećate se upoznavanja s Teutom?
Ustukne, zanijemivši. Nakon poduže šutnje, podiže pogled.
– Bili ste u drugom stanju s vašim najmlađim sinom kraljice…
Slijedile su noći tajnih susreta, snaga privlačnosti i strasti bila je jača od razuma, osuda, opasnosti, uhoda Rimljana…ali te ruke, ta snaga, ta muškost, ta nježnost, tako mlada, zaštitnička strast! Nikada nisam toliko blistala ali sve moje državničke dužnosti bijahu pojačane: nitko nije smio znati: nitko! A opet, pričinjalo mi se kako svi znaju mirišući njegov trag na meni čak i poslije kupki od esencija ruža, morskih algi, mlijeka, ružmarina, meda… disala sam sebe njegovim mirisom intenzivno, intenzivno…Helena nije smjela prati plahte, jastuke, nijedan trag u sobama nije smio biti izbrisan do noći do noći… kroz tajna vrata ulazio bi nasmiješen kao i prvi puta zrcaleći mi isti sjaj u očima; o, grizla sam jastuke vrištala u sebi tiše tiše no on bi zaječao…moglo se čuti mogli su čuti…Osvojio je kraljicu i tim grijehom na sebe navukao pregršt neprijatelja.
Čuli su.

*&*
I kad sam najviše proplakala, poslala sam po staru proročicu.
– Ne smiješ umrijeti. Moraš nastaviti. Ni u čemu ne krivi sebe.
– Da je htio…
– Znam; da je on htio ti bi zadržala dijete, proglasila savezništvo među kraljevstvima.
– Ojačala plemena, povezavši ih! Ali…zašto, Grkinjo?
– Jednom sam ti rekla kako neke odgovore nikada ne ćeš saznati. Sjećaš se, bila si još dijete…
– Kao moja kćer sada. Ali… zašto?
– Moćnici svijeta uvijek gledaju kratkoročno. Vođeni su trenutnim interesima. Ne trude se gledati izvan granica vidljivoga ili u granicama izmaštanih mogućnosti. Pobjegnu. Odlaze. Okrenu leđa. Shvati, premda te volio.
– Ali dijete, dijete?
– Kraljevstva presuđuju.
– Bogovi…
– Nebesa poznaju tvoju dušu, bogovi vide tvoju patnju; nebesa su ti već oprostila!
– Naš sin bio bi naše zajedničko… kraljevstvo!
– Kao tvog sina, brzo bi ga ubili tvoji neprijatelji. Znaš. Reci: znam, ubili bi ga.
– Nisam smjela proširiti svoju moć svoje kraljevstvo !?
– Moraš nastaviti živjeti!
Bol u kojoj sam preboljela smrt svojeg kralja, bol u kojoj sam preboljela sve njihove odlaske, bol u kojoj sam utopila dušu svoje Sudbine…bol koja strastvenoj, maštovitoj, nerazumnoj, ambicioznoj, zaljubljenoj ženi Teuti nikada nije oprostila.
Ostade ponovno samo Ona. Kraljica.

*&*
Kada muškarci govore o ljubavi oni joj pridaju međe, granice, rokove, boje, strane, vijek trajanja, simboliku, oblike: ne sluteći kako je ženama takva vidljivost i opipljivost ljubavi znak slabosti, krhke moći i skorog kraha. Ženama ljubav uključuje sve; sve strane, sve boje: neomeđena je, bezgranična, nevidljiva, neopipljiva i vječna! Govorim o bezuvjetnoj ljubavi majke prema svojem djetetu: potom prema ocu svoje djece: potom prema očevima otaca njezine djece, prapradjedovima: potom o onoj koja ih je sve podarila, o domovini. I te rasplamsale muške strasti i ti kratki bljeskovi im kratkotrajnih zanosa – zatim nužno slijede podjele, raspoređeni interesa, krivnje, ratovi, prepuštanja, zamiranja budnosti – i ponovno osvajanje pozicija moći sad onih s jačom, svježijom, tek probuđenom strasti. O, kako lako nestaju njihova kraljevstva…o, kako majke neprestano – plaču!

*&*
Pokušala sam ih krojiti po mjeri svoje vizije. Prema mjeri svoje vjernosti jednom idealu: državničkom. Kažu, pokušala si ih ukalupiti misleći kako znaš što je najbolje za njih. I danas samosvjesno tvrdim: znala sam što je najbolje za Iliriju: prvo za Iliriju. Iliriju: znači i za sve njih. No nisu mi vjerovali ili ih nije zanimalo…Što će im reći Ilirija? „Nisam ih zanimala. Htjeli su biti upisani u svoje malene vlastite interese, u svoje – mislili su – nevine živote. No nema nevinih u nedjelovanju, kad ih ja, Ilirija, zovem. Nema nevinih u suučesništvu, dok su rovarili protiv mene, Ilirije. Nema nevinih u sudjelovanju u istoj razarajućoj tišini. Ako je kome žao što više nema Ilirije, kažem mu: nema Ilirije, jer vi niste htjeli biti u njoj. Nema Ilirije, jer svih vas u njoj nema. Prvo ste iz nje izlučili svoje živote sa svim običajima: potom svoje misli i materinji jezik svojih misli, svojih predaka: potom svoje nasljednike: potom sjećanje.“
Ostadoše im ruševine: ruševine Ilirije, ruševine palače Risna.

*&*
Gle, pri dnu morskog fjorda, na zidinama Rhizona, grada boga rata Medaurusa, gdje se strmo i tamno u more strovaljuju planine, starica u samoprogonstvu – jeca. A ptice, čas planinske, čas morske, prelijeću i slijeću svud oko nje, prkoseći kapljicama morske pjene koju raznosi i rashlađuje umišljeni, iz planina dozvan, oštar planinski vjetar. Ptice kao da joj grakću; Zar još….Zar ti je još…još…Sad kad više nikom nije… Zar ti je još uvijek stalo do nje, Teuto?
Jest. Ilirija.

O autorki

Rođena 1969. u Kotoru, Boka Kotorska. U Tivtu pohađala dječji vrtić.
U Zagrebu završila klasičnu osnovnu, klasičnu gimnaziju, srednju muzičku školu: profesorica filozofije i komparativne književnosti, diplomirana knjižničarka s državnim stručnim ispitom RH, apsolvirala postdiplomski znanstveni studij književnosti.
Staronordijsku književnost učila u ISS Oslo (Norveška) i u međudržavnim sveučilišnim seminarima RH (Dubrovnik) a vezao uz tematiku držala predavanja RH sveučilištarcima te imala ocjenjivački rad (recenziju) učenjačke znanstvene knjige (Treći program HR).
Scenaristica HRT Programa za Djecu i Mladež: scenariji igranih serija za djecu, dječjih glazbenih festivala, edukativno-zabavnih emisija te dokumentarnih filmova za mladež.
Voditeljica i katalogizatorica sadržaja akademske fakultetske knjižnice: stručne članke iz knjižničarstva objavila u publikacijama sveučilišta uz sudjelovanje u knjižničarskim projektima i programima RH.
Poeziju objavljivala u književnim časopisima: Vrijesak, Forum (više puta), Republika (više puta), Živa zajednica, Quest, Osvit (više puta).
Priče objavljivala u časopisu Plima (više puta).
Pjesme za djecu obavljavala u časopisima Radost, Prvi izbor (više puta), Književnost i dijete, Book.
Zastupljena u sadržaju knjiga: Plimaši, Boka kotorska u pjesmi i slici, Tako stare bajke. Zastupljena u sadržaju antologija: Svjetiljke za dječju dušu, Antologija crnogorske poezije za đecu i tinejđere.
Zbirka poezije Papaver rubrum.
Također objavljivala pod imenima Stela/Stella Levanić i Stela Levanić Čižmešija.
Majka dvoje djece.

Podijeli

Komentari su suspendovani.