Marijan Fejtful: „Wild horses wouldn’t drag me away”

Prevela sa engleskog Tanja Bakić

Brianova smrt užasno me je potresla, možda iz razloga što sam ja sebe u velikoj mjeri sa njim poistovjećivala. On je bio tipična žrtva šezdesetih, rocka, droge, Micka i Keitha. Njegova sudbina vrlo lako mogla je biti i moja.

…………………
Šest dana nakon Brianove smrti pošli smo za Australiju. Bila sam „van sebe” kad je avion sletio. Bilo me je strah od letenja. To sam i rekla doktoru. „Idem na duži let i trebaće mi nešto da me smiri… i biću odsutna puna tri mjeseca”. Prepisao mi je Tuinals, količinu dovoljnu za tri mjeseca. Biće da sam progutala 15 tableta tokom leta. Kad smo stigli u hotel, ja sam već bila u transu. Otišli smo u sobu i krenula sam da spavam. Kada sam se probudila, nisam mogla da se sjetim ko sam.
Kad smo stigli u hotel u Sydneyu, zaboravila sam ne samo gdje sam, već ko sam. Pogledala sam se u ogledalo. Vidjela sam jako mršavo, preplašeno lice. Imala sam kratku kosu. Bila sam anoreksična, blijede kože. Gledala sam u nekoga ko se bukvalno raspadao. U osobu plave kose koja je isprepadana. U mom stanju nesvjesti izazvanim drogom kao kroz maglu sam nazirala rošavo lice Briana Jonesa koje je buljilo u mene. Ja sam bila Brian, i bila sam mrtva.
Mogli biste pomisliti da sam ja u tom trenutku šoka dostigla vrhunac samovoljnog silaska u samodestrukciju, ali varate se. To je bio tek početak. U tom trenutku Brian je bio moj blizanac. Ja sam se identifikovala s njim, jer je on bio javna žrtva. Takvu njegovu ulogu dobro sam razumijevala. Sasvim logično, mislila sam da sam ja Brian.
Jednoj mentalno poremećenoj osobi ovakve stvari djelovale su vrlo normalno. Ja sam tako razmišljala jer sam bila Brian, a Brian je bio mrtav . . . morala sam da progutam ostatak pilula kako bih i ja bila mrtva. Uzela sam pilule. Mick je spavao. Šetala sam po sobi. Pogledala sam s prozora. Naša hotelska soba nalazila se na četrdeset i petom spratu, i gledala je na luku u Sydneyu. Htjela sam da otvorim prozor, ali se on nije mogao otvoriti. Da sam mogla da ga otvorim, skočila bih. Dugo je bilo potrebno da prođe da Tuinal počne da djeluje. Gledala sam dolje na ulicu i vidjela toliko toga što nije trebalo da stoji tamo. Prepoznala sam neke ljude i mahnula im. Onda sam vidjela Briana Jonesa. Tad sam ušla u komu koja je potrajala šest dana.
Kad sam prvi put vidjela Briana, on je bio dolje na ulici, ali divovski uveličan – ogromna kopija samog sebe. Djelovi njegovog tijela – lice, ruke – rasli su i širili se prema meni dok bi govorio. Zatim se on uzdigao kao da je bio napumpan vazduhom ispod, dok se nije popeo do prozora naše sobe. Bio je nekako četvrtast, umornog lica, obučen u srednjovjekovno odijelo od čipke i krzna kupljenim u Kings Road, sa pantalonama na crvene i žute prugice. Kosa mu je bila zelena, a na dlanovima je imao istetovirane budističke lance. Kako je podizao dlanove prema meni, na licu mu se nazirao pritajeni osmijeh sreće.
Kao kad u filmovima duhovi smrtnicima daju znake, tako ih je on i meni davao. Prošla sam kroz staklo na prozoru i izašla napolje. Ali umjesto da stojim na ulici, našla sam se na pokretnom parčetu zemlje koje se pomjeralo dok smo razgovarali. Pomislila sam da sam prešla na drugu stranu.
Tamo nije bilo vremena – vjetra, kiše, sunca ili mraka. Ništa mi nije bilo poznato. Ljepota i ogromnost mjesta podsjećali su na fantazmagorične ilustracije Edmunda Dulaca, ili na Direrove gravure Pakla. Dok smo hodali, shvatila sam da ni Brian nije znao gdje idemo. Očigledno se probudio mrtav, ne znajući gdje se nalazi i odlučivši da me potraži!
Zapravo je taj razgovor između njega i mene bio najbolji koji smo ikad imali. Rekao mi je da se probudio i da je posegnuo za bocom valijuma, ali da se uspaničio kad je vidio da je nema. Rekao je da je bio usamljen i zbunjen, i da me je dozvao sebi jer je imao potrebu da razgovara s nekim.
Radosno smo šetali dok se oko nas tresla i raspadala zemlja. Ispričao mi je o straži na Londonskoj kuli, o kočiji i konjima. Rekao je da voli knjige o mostovima na željeznici, uputstva o načinu upotrebe razvodnih kutija, bajke Georgea MacDonalda i Foxovu Knjigu mučenika. Rekla sam mu da ću mu sve to nabaviti kad se vratim u London.
Nakon toga on je zaridao na sav glas poput Mocka Turdea iz Alise u Zemlji čuda. Kazao je da mu je jako žao što me je uvalio u probleme. Izgleda da nije znao da je mrtav. Mislim da se to često dešava ljudima koji iznenada i neočekivano umru. Ne znaju gdje se nalaze. Otud duhovi. Shvatila sam da je vrlo vjerovatno da sam ja i sama duh.
„Briane, dušo, nije li ovo božanstveno,” rekla sam, pokušavajući, kao i uvijek, da mu odvratim pažnju od vrlo neprijatne stvarnosti. Ali to što sam ja prebacila temu na trivijalne stvari sigurno mu je nagovijestilo da nešto nije u redu. Ja sam mu se obraćala snishodljivo, poput ljudi koji se obraćaju ludacima, djeci i kučićima. Ipak, on se pokunjio na tipično Brianovski način.
„Smrt je sledeća velika avantura”, prezrivo je rekao. Upravo iste riječi ja sam u sebi ponavljala, tako da sam mudro klimnula glavom. „Oh, da, savršeno se slažem,” rekla sam odlučno, kao da vodimo razgovor o novoj religiji. Ili novoj drogi. Njegovo raspoloženje naglo se promijenilo. Da li je on tada počeo da uviđa gdje se nalazi? Da li sam mu ja, možda, telepatski prenijela svoju misao? Okrenuo se i stavio mi ruke na ramena.
„Dobrodošla u smrt!” rekao je veselo. Ja nisam bila još spremna za toliki entuzijazam u vezi čitave naše situacije, i pretvarala sam se da je to šala. „Oh, jesmo li mi sad tamo?”, pitala sam. „Dušo, ovdje nećeš naći nikakve hotele ni restorane. Neće ti ni trebati”. Nije mi se svidio takav ton našeg razgovora.
Stigli smo do ruba Dulacovog krajolika. Sve je naglo počelo da se smanjuje. Tamo je stajala vidna oznaka gdje ti sam odlučuješ da li ćeš da pređeš preko ili ne. Brian me je pitao, „Ideš li?”, i skliznuo je s litice. Ja sam ustuknula nazad. Čula sam mnoštvo glasova koji su me dozivali, ali nisam bila još spremna.
Trebalo mi je dugo vremena da se vratim. Bila sam zagubljena u napuštenom gradu. Svuda okolo boje su bile sasušene. Kuće su bile prazne. Našla sam se u Albaniji! Lutala sam dugim, napuštenim ulicama koje su se zvale nešto poput Avenija 17. oktobra, i tome slično. Izgledala sam drugačije. Okolo su plutali ljudi koje znam (stopala im nisu dodirivala zemlju). Dozivala bih ih, ali bi oni odjurili kao da me ne primjećuju.
Izgubila sam se na aerodromu. Ljudi bi dolazili i pitali me ono što inače pitaju djecu kad se izgube na željezničkoj stanici. „Jesi li se izgubila, draga?” „Znaš li kako se zoveš?” A ja bih odgovorila, „Čekam Micka da dođe po mene”. Što on, na neki način, i jeste uradio. Da se nije probudio i odveo me u bolnicu takvom brzinom, ja bih zapravo otišla sa Brianom.
Kad sam šest dana nakon toga otvorila oči, bila sam vraćena nazad u život u zemlji izvrnutoj naopačke, Australiji. U Australiji je uvijek aktuelno godišnje doba koje je suprotno od onog u Engleskoj. Drveću u Australiji ne opada lišće, već kora. Sjećam se dok sam još bila dijete kad su mi govorili da ako kreneš da kopaš tačno ispod zemlje, na kraju ćeš završiti u Australiji, gdje svi hodaju naopačke i gdje je sve zbrčkano. Probudila sam se u zemlji u kojoj je sve bilo izvrnuto gore-dolje.
Prva osoba koju sam ugledala bio je Mick. Držao je moje ruke u njegovim, i rekao: „Vratila si se!”
„Ne možeš me se tako lako riješiti!”, odgovorila sam (u svakoj šali krije se i malo istine).
„Ne budi tako blesava, draga. Bože, mislio sam da sam te ovog puta izgubio”.
„Wild horses wouldn’t drag me away” (Divlji konji ne bi me otjerali).
I moja majka bila je tu. Mislim da je ona sjedjela kraj mene tokom svih tih šest dana. Mick je stalno negdje izlazio zbog filma. Njega ništa ne može zaustavi dok nešto radi, pa čak ni pokušaj samoubistva! Drugačijem se od njega ne bih ni nadala.

Podijeli

Komentari su suspendovani.