Prostor između
U doba dok su Španijom još vladali Mavari,
na obodu Andaluzije, stari sufi plesao
je na mjesečini.
Mladi umjetnik, koji ga je satima tražio,
radosno pade na tlo i zamoli ga za savjet.
„Uzvišeni“, reče, „kako da spasim sebe?“
„U svakom trenutku“, odgovori on,
„trebaš znati da ti mač neznabožaca visi za
vratom i da je pitanje vremena kada će ga
ruka Sudbine položiti na tebe. U onom prostoru
koji ostaje između, moraš ostvariti ono
što ti leži na srcu, kako te teret kajanja ne
bi vukao ka Zemlji dok se duh uspinje ka
Nebu“.
Pismo majke I
Draga moja Šarlota,
Ne mogu ti opisati koliko sam srećna
zbog uzbudljivih vijesti koje imam za tebe.
Skoro mi je u posjetu dolazio Rupert Maksvel.
Raspitivao se. Rekla sam mu sve kako
jeste, uostalom nisam imala šta lagati. Svi
kvaliteti koje sam nabrojala zaista su valjani.
Da li ga se sjećaš od ranije?
Sumnjam da te pamćenje može služiti
tako dobro budući da si bila djevojčica kada
nam je Rupert, sa svojim ocem, gospodinom
Maksvelom, dolazio u posjetu. Još se
sjećam te prilike koja mi je ostala urezana u
pamćenje. Možda je to na neki čudan način
bio sudbonosni predznak.
Gospodin Maksvel, kako mi je rekao,
stiže u London oko osmog januara. Sumnjam
da će odmah doći k tebi, ali budi pripravna.
Ne znaš kako bi bilo strašno da te
ne nađe kući. I molim te, za Božju milost,
nemoj izvrgavati ruglu sitne mane koje
se nalaze u karakteru svakog muškarca,
posebno gospodina Maksvela. Neka te tvoje
hrišćansko obrazovanje, u koje je Agnesa
unijela truda, osujeti u dijeljenju komplimenata
kojih se čak i sveti gnušaju, a koje ti
znaš nesebično da dijeliš. Sjeti se samo što
si učinila sirotom Hariju. Nemoj me pitati
kako znam za to. Loš glas se, jednako kao
dobar, daleko čuje. Uzmi ovo kao otvoren
materinski predlog. Ništa za ženu nije važno
u životu kao sigurnost. A ovakve prilike ne
dolaze često.
U moje vrijeme, a to, kao što znaš, ne
bješe tako davno, svaka djevojka koja je
našla muža s godišnjim prihodom većim
od deset hiljada funti smatrana je pravom
srećnicom. Naravno, šta je to u poređenju
s ovakvom prilikom, koja je u ravni tvog
slavnog prezimena.
Budi mudra mila moja, kao sto ši uvijek
bila i nemoj razočarati tvoju maman.
Uvijek tvoja,
E.M
Pismo majke II
Draga Šarlota,
Prošlo je toliko vremena, strahota me je
koliko godina prebrojati, od kako si mi posljednji
put pisala. Od onog odgovora punog
kritike upućenog meni povodom dolaska
gospodina Maksvela ja od tebe nisam čula,
niti vidjela riječi, a kako si me njime samo
zasramila i uvrijedila trebalo mi je taman toliko
vremena da pređem preko toga.
S tugom moram konstatovati da sam se
u tom slučaju precijenila, no to ne opravdava
tvoje postupanje prema meni. Gospodin
Maksvel, ako se nakon svega uopšte
može tako i nazvati, takva je suprotnost
svojim iskazima. Čula sam, vrlo pouzdano,
da se u Danskoj oženio s nekom mladom
trgovačkom naslednicom, koju je, pošto
joj je iscijedio sav miraz, tako besomučno
odagnao od sebe i izvrgao ruglu. Ni u na
jgoroj noćnoj mori tako mi nešto ne bi moglo
pasti na pamet, no od kakvog je soja
s jedne strane, to me uopšte ne bi trebalo
čuditi. Onakva namiguša od njegove mjake,
koja hvala dragom Bogu što mi ne posta
svekrva, preko ko zna kojih čini je uspjela
zavesti onakvu poštenjačinu od njegovog
pokojnog oca.
A sada draga – šta se dešava s tobom?
Ledi Grejs mi je skoro pisala da se u posljednje
vrijeme ne osjećaš dobro i da se plaši za
tebe. Šta je posrijedi? Po tonu njenog pisma
slutim da stanje nije zanemarljivo. Znaš da
u situaciji kakvoj jesam nisam u mogućnosti
da se pobrinem za tebe. Toliko je prilika
koje si propustila da ni sama ne znam da li
da plačem ili da te kudim.
Ostajem uvijek tvoja,
E.M.
Družba Isusova
„Sama pomisao“, reče novak, „na krajnji
neuspjeh baca me u najdublji limb“.
„Ah, Horacio“, odgovori stari jezuita,
„dao si rekao u najdublje čistiliste dao bih
kredibiliteta tvojim jadikovkama. Tamo ćeš
se svakako brusiti do dijamanta čiji te sjaj već
sada zasljepljuje. No, budućnost je dovoljno
daleko za svođenje konta, a ipak dovoljno
blizu da poradiš na računici!
Misliš da bih ja ikada postao general, da
nisam neustrašivo vodio bitke s anđelima
kojih je naša crkva puna i na nebesima i na
zemlji?“
Iskušenje
(iz neobjavljenog rukopisa)
Dešavala joj se, u prvim godinama, netrpeljivost
prema svakoj površnosti koju bi
kolotečinansvakodnevnice donijela sa sobom.
Prolazeći pored prozora ćelije gdje
su mlade iskušenice ispijale kafu, daleko
od očiju nastojnice i starijih sestara, ona bi
ubrzala korak kako bi izbjegla kraj rečenice,
koji je, iako povoličan, u suštini prijetio da
ugrozi njenu koncentraciju.
Zar i ovdje, na ovom mjestu, toliko ispraznosti,
mislila je često.
Svakoj nepromišljeno izgovorenoj riječi
koja je dopirala do njenih ušiju, mjerila je
težinu i prestup na spisku uzaludno utrošenog
vremena. I cvijeće koje je nježno milovala
u klausteru smatrala je tužnim i nedovoljno
ljubljenim, jer usne onih iz čijih usta izbijaju
otrovne strelice nikada neće cjelivati njen
list ili pupoljak u povoju, diveći se ljepoti
božjeg stvaralaštva.
Od bijesa je dolazila u iskušenje da bane
u njihovu prestupničku jazbinu, i u maniru
mladog Galilejca žurno izokrene stolove
nad kojima su ispredale spletke, žrtvujući
onu tečnost od koje spoljni svijet čini trgovinu.
Znala je da bi time zadobila veće neprijateljstvo
od onog kojeg je na svojoj duši
osjećala i slutila, iako nikada dovoljno jasno
primila. Nastojnica bi je blagoslovila za
raskrikavanje razbojničke pećine i doprinos
redu, ali njena promišljenost, jednako kao i
nervi, govorili su joj da nije vrijedno toga.
Sklapala bi ruke pod ikonom Trojstva,
moleći se za mir i prisustvo duha, tražeći
lišavanje one polovičnosti koje bi do nje
neminovno doprle, prijeteći narušenjem
skladnosti koje je u samoći razvijala. Dah,
uzet ujednačeno za onim koji slijedi, bez
suvišnosti koja odzvanja u ušima i iskrsav
pred očima, ostavljao je prostora tišini da
zauzme njeno mjesto. U njoj je gubila vremenski
orjentir, prepuštajući se plimi vizuelnih
talasa.
Iznenadila se kada je, jednog jutra, nastojnica
pozvala u svoj kabinet, pitajući je da li
je primijetila nešto nebično poslednjih dana
u sobi s pogledom na baštu.
Pogled mati Pauline bio je fiksirajući.
„Zašto stavljate na iskušenje onu koja
je dovoljno platila cijenu svog poziva?“
odgovorila je Šarlota. „Pružite im priliku
da se do kraja iskušaju u onom ka čemu
pretenduju“.
Nastojnica nije željela ostani imuna na
senzibilnu diplomatičnost Šarlotinog pristupa.
„Sestro Grejs“, ponovila je ozbiljnim
tonom. „Znate da prvo pravilo našeg reda
podrazumijeva poslušnost. Sjesni ste da
iskušenice nijesu na stepenu razvoja koji
pruža čvrstinu njihovom karakteru i istrajnost
pozivu ka kojem pretenduju. Pitaću
Vas još jednom: šta one rade?“
Šarlota duboko udahnu.
„Noću ispijaju kafu dok jutrom hvale ljepotu
pekarovog sina koji donosi brašno“.
„Tako znači“, primijeti stara nastojnica,
stežući pero u ruci dok je pogledom prelazila
preko računskih akata.
Sankcije su bile sprovede već narednog
dana pošto su djevojke izvedene pred
sud. Unakrsnim ispitivanjem, koje je trajalo
gotovo cijelo popodne, utvrđeno je
da je iskušenica Matilda prokrijumčarila
kafu posredstvom pekarevog sina pod čije
je čari podlegla više puta, dok su ostale tri
iskušenice pružale prikriveno savezništvo u
prestupu koji nije služio na slavu manastiru.
Matilda je iste večeri protjerana iz manastira,
noseći sa sobom pismo prekora,
koje je iz predostrožnosti, u kopiji, poslato
na adresu njenih staratelja. Ostale djevojke
dobile su uslovni oprost na godinu dana, uz
uvjerenje da će i najmanje odstupanje od
posvećenosti, koju jedna iskušenica može
uzeti na sebe, rezultirati primjerom kojim je
završila njihova drugarica. Uz to, morale su
se dokazati vrijedne finalnog oprosta istrajnim
postom i molitvom, na primjeru kakve
samo pokajnice pružaju.
„Jeste li ovo željeli?“ pitala je Šarlota na
kraju, svjesna sramote koju je porodica Tore
primila na sebe.
„Želje su jedno, stvarnost je drugo“, odgovorila
je nastojnica sa dozom uzvišenog
dostojanstva. „I ne dopustite sebi gordost,
draga sestro, preispitivanjem odluke koju
donosi ona sa daleko većim iskustvom iza
sebe i odgovornosti koju ima pred sobom.
Možda ste Vi mogli iznaći bolje rješenje?“
„Ne bih željela da sam u toj poziciji“, odgovori
Šarlota.
„Vidite“, reče nastojnica sklapajući
ruke pod naborima mantije. „Došli ste do
zaključka“.
Biografija
Luka Nešković rođen je 1992. god. u Podgorici. Doktorand je na katedri za međunarodne odnose.
Kao istraživač boravio je na Institutu za svjetsku istoriju Karlovog Univerziteta u Pragu,
Jagelonskom Univerzitetu u Krakovu, Karl Franc Univerziteta u Gracu i Univerzitetu Furtwangen
(Njemačka). Dobitnik je više prestižnih stipendija, među kojima je stipendija Evropske komisije,
Austrijske agencije za međunarodnu saradnju, obrazovanje i istraživanje (OeAD), Ministarstva za
obrazovanje, nauku i sport Republike Slovenije, EFA… Učestvovao je na više seminara, konferencija
i obuka u zemlji i inostranstvu. Alumnista je Akademije Solidarnosti (Gdanjsk, Poljska), Evropskog
Foruma Alpbah (Austrija), Regionalne Škole političke filozofije dr Zoran Đinđić i dr. Dodatno
se usavršavao u Italiji, Rusiji, Mađarskoj, Sloveniji i Sjedinjenim Američkim Državama. O umjetnosti,
politici i kulturi piše za Huffington Post i The Times of Israel. Izlagao je na međunarodnim
naučnim skupovima u zemlji i inostranstvu.
