Luka Nešković: Dekadent

Nisam birao da budem rođen: taj izbor su nada mnom izvršili drugi. U ovom ili nešto izmijenjenom rasporedu riječi počinjale su pripovijesti brojnih žalbenika na čovječiju sudbinu u koje sam dugo svrstavao sebe. Originalnost nikada nije bila jača strana prosječnosti, priznajem. Javljala se tek u malom procentu opusa. Kritičari, jednako kao i čitaoci, s pažnjom su pristupali svakom mom djelu, riječi ili iskazu, i to mi je bilo dovoljno.
Moje pamćenje seže nekoliko hiljada godina unazad. Ako ne bih pretjerao rekao bih nešto manje od tri. Tu nedokazivu činjenicu koristio sam i kao preimućstvo: u svakoj novoj generaciji, pored očiglednih učinaka karme, nosio sam i prednosti teških spoznaja.
Od prvog, nazovi života, ostala mi je samo rutina, osjećaj za lijepo, želja za ugodnim. Jutrom sam nanosio crni kalaj obodima kapaka, odijevao se u jednoslojnu, gotovo prozirnu tuniku koja je isticala moj stas i vitku muskulaturu. Kosu sam brijao do tjemena, kožu njegovao do tananosti. Narukvice sam skidao samo prilikom temeljnog pranja, otklanjanja svih suvišnosti sa sjajne glazure moje puti nesklone svakom obliku nemarnosti.
Da li je moj hedonizam dolazio od povlašćenog položaja koji sam uživao na dvoru Amasisa II ili zahvaljujući prirodnoj urođenosti, to ne mogu sa sigurnošću reći. Nisam se mnogo kolebao u iskušenjima koja su preda mnom javljala. Svijet još ne znavaše za strahotivu huku gromova kojim je propraćen silazak Izrailjevog proroka sa sinajske planine. Zadugo je ni mi nismo mogli razumjeti. Onda kada nam se činilo da jesmo već je bilo kasno. Aleksandrovi naslednici uveliko su ukaljali čistotu naše etike, estetike i duha, tobože je obogaćujući širim iskustvom civilizacije.
U Sparti sam, kao dječak, bio podvođen uzoritim muževima, koji su me za podsjetnik minule mladosti učili vještini dobrog ratovanja. Jedini razlog zašto sam preživio u jednoj od bitaka protiv Persije, jeste što su me makar dvojica štitila kao ljubomorne furije koje su na mene polagale pravo. Kasnije, kada sam prebjegao u Atinu, pod izgovorom duhovnog usavršavanja koje u mojoj domovini ne bješe na cijeni, dovoljno star da zasjednem u Akademiji i uzdignem prst k nebesima, suočio sam se pitanjem od koje je Grčka stvorila svoju filozofiju: materijalna ili idealna stvarnost?
S drugom sam imao poteškoća. Ne samo da mi je manjaklo dokaza nego i smisla. Na božanstva sam gledao kao na uzroke naših radosti i boli, sapatnike i ljubomorne duhove. Nisam se usuđivao podići kamenicu. Ono što se javilo u Judeji prevazišlo je sve okvire prirodnosti, tereta koje čovjek može uzeti na sebe. Ako smo mi željeli obogotvoriti državu i Cezara, oni su to činili saobičnim seljaninom.
S tugom sam posmatrao urušavanje svijeta kojeg sam vidio kao naslednika svog voljenog Helasa. Pojavile su se sablasti, u bijelim haljinama, željni mučeništva i izazivanja. Dane su provodilu u katakombama, noćima su priređivali svakojake gozbe. Po sopstvenom kazivanju ispijali su krv i konzumirali tijelo boga kod donijesi su s Istoka. Imali su dobro razvijenu mrežu poznanstava, čak i među uzoritim građanstvom, tako da se njihov naum nije mogao sasjeći već u korijenu. Pozivali su na bune, pokajanje, neposlušnost. Proklinjali su sva zadovoljstva koja čovjeku, u ovom kratkom životu, pružaju draž, dodvoravajući se smrti, prinoseći svaku misao i djelo onostranosti.
Na kraju je moralo doći ili do kompromisa ili do pucanja. Cezar je poklekao a himere zavladale. Čekao se trenutak kada će pasti pred njihovim nogama tražeći oprost svojih grehova. Teodosije je pao pred Ambrozijem i više nista nije bilo isto. Srećnom okolnošću, kojoj ne poznajem uzrok, prespavao sam cijeli jedan vijek koji je po njima dobio ime. Priroda me lišila strašnog terora kulture zasnovane laži, ucjeni i jednoumlju. Čovjek renesanse je činio sve da izađe iz njegovih kandži, ukaže na šarenolikost svijeta, moći i dometa čovječijeg duha, vraćajući ga njegovim prirodnim instiktima. Njihova krutost podozrivo je gledala na otmenost naše misli i pojave. Konsekvento, porazila ga u zametku.
Potištena savjest jednog neurotika iz Erfurta podigla je revoluciju i dovela do krvoprolića. Za tri decenije Evropu su pokrivali tmurni oblaci vatre i dima. Negdje sam, boraveći na Orijentu, čitao da duše mrtvih obitavaju u vazduhu i da ih svaka buka remeti. Nisam mogao naći utočišta u tom bezumnom haosu. U Holandiji sam, po završetku rata, stasao kao dostojan sin svog oca. Bavio sam se proizvodnjom durbina i mikroskopa. Volio sam proces brušenja, dotjerivanja nečeg grubog i nezgrapnog, dajući mu oblik i namjenu. Vjerovao sam da doprinosim nauci koja je u pravom smislu riječi tek bila u povoju budući da je filozofija sa sebe polako skidala okove suludih ideja metafizike.
Kao svaki ugledni trgovac gledao sam da brakom akumuliram dovoljno kapitala za zavidan život. Mogao sam nesmetano putovati na ona mjesta kojima me vodilo srce ili potražnja mog asortimana. Klima mi, kao pravom Rimljaninu, nije odgovarala, tako da sam se često vraćao svojoj drugoj domovini, slavnoj imperiji, čijim su se naslednicima sada nazivala plemena koja smo nekad zvali varvarskim. Sveto rimsko carstvo, kako je govorio Volter, nije bilo ni sveto, ni rimsko, ni carstvo; tek puki relikt formalizma koji je vremenom izgubio svoju namjenu. Nestaće ga voljom onog koji je još manje priličio nasledniku Cezara.
Slučaj me prenio u Francusku, moju voljenu Francusku, u najboljim danima ancien régimea. Vladavina Luja Ljubljenog donijela je relativno dug period mira i prosperiteta, šta god da su kasniji kritičari imali za reći. U to se vrijeme, kako je govorila Orora Dipen, radije biralo upokojenje na balu ili u pozorištu, nego u postelji, među četiri svijeće i četiri prostaka u crnini.
Ljubavnici su slobodno dolazili u kuće svojih dragana, pozdravljajući uvaženog muža na stepenicama, nerijetko mu se pridružujući na partiji vista. Ja sam bio nešto više od dvije decenije stariji od izabranika svoje drage koji nam je povremeno dolazio u pohode. Bio je sušta suprotnost mojoj pojavi: mlad, mišićav, preplanuo; još jedan pitomac željan proboja u društvu.
Nije prošlo dugo i Leonora je tu, u našem salonu, predložila jedinstvo, pod portretima mojih gorljivih predaka. Nisam imao ništa protiv. Poslužilo mi je kao alibi za moje nebrojene avanture, lišene diskrecije. Nalazio sam zadovoljstvo u nesputanosti naših poriva. Bio sam ponosan na nju zbog njene otvorenosti. Licemjerje sam oduvijek prezirao kao najgoru od svih mogućih osobina.
Predlagala je da umjesto prstiju koristim satensku mašnu koju sam joj poklonio za jednu od naših godišnjica, vezujući je za uzglavlje kreveta. Isprva se doimala dražesnom i čednom, kao prvih mjeseci poznanstva koje su prethodile braku, u laganim, ritmičnim pokretima kojima smo započeli preludij. Jednom rukom držao sam je za vrat, dok sam drugim udom ponirao sve dublje u utrobu, naposlijetku je gotovo ostavljajući bez daha. Na moje zaprepasćenje tražila je još potpomognuta snagom našeg dragog gosta.
Prepustio sam se krajnostima uživanja vjerujući da se svetim ćudljivosti života, njegovom neposrednom, nametljivom uplitanju u posledice mojih izbora, besramno me stavljajući u odnosu prema drugima, mjereći mi prestup i napredak. U mnogim nastranostima tijela znao sam ubaciti i pomalo sistematičnosti, tek toliko da sam na kraju, kada sam svodio računicu za minulom mladošću, mogao reći: „Da, živio sam. Koristio sam vrijeme racionalno“. Zavidnici bi rekli da sam mogao „korisnije“, jednako po dušu i društvo, ali otkriću vam jednu tajnu: svi ti strogi moralisti bijednog ruha i duha, htjeli su ubiti za jednu trunku preimućstva koje sam ja uživao.
Znao sam da takvo ponašanje nije moglo trajati do u vječnost. Pošto poberete i okusite sve voćke iz svijetlog dijela bašte ubrzo dođe do zasićenja, ili ako baš insistirate na preciznosti – taštine. Posle noći uzvišenog hedonizma, božanske opijenosti Bahusovim nektrom, narednog dana plaćao bi danak ispraznosti i tuposti, katkad i bolu.
Moje je biće bilo ispunjeno antičkim idealima: sva je stvarnost bila ovdje i sada; svako preimućstvo duhovne ili materijalne prirode bilo je vezano za ovaj svijet. U koje smo ideale, uostalom, mogli vjerovati? Čujem vas kako protestujete protiv moje uobrazilje, hulništva na nešto što nadilazi vjekove, postavlja se kao apsolut svakog pitanja i rešenja, ali mi smo, kao što znate, vjerovali da Njegov duh pripada prošlosti, da je već sada na izdisaju, i da će neka srećnija vremena, u skorijoj budućnosti, završiti s Njim jednom zauvijek.
Zar su nam Njegovi djevestvenici mogli posvjedočiti učinkovitoj moći Njegovog milosrđa? Avanture kardinala de Roana bile su tek jeftin, petparački sadržaj koji se nudio krvoločnoj buržoaziji, spram onih, istoričarima manje poznatih detalja iz ispovjedaonica njegove braće po crvenom šeširu. Da sam se mogao zakleti u nekog svemoćnog boga bilo bi u onog koji je pokrenuo cijeli ovaj haos, vidio da nije dobro, i stoga se distancirao od svoje tvorevine. Samo na knjigu takvog deus omnipotens, kakvog su među redovima posredno opisivali enciklopedisti, mogao sam položiti ruku.
Kad pogledam danas, koliko smo mnogo izgubili a koliko malo dobili… Čovjek nije bio ništa pametniji (iako je obećavao da će biti). Nešto više od jednog i po milenijuma dobrovoljno je sebi stavljao verige, jadikovao, povijao se i ridao. Usmjerio se k’ smrti, umjesto k’ životu koji sam sebe daje. Zato sam uobičavao odlaziti na brda i proplanke, posmatrajući ruševine svojih bogova, obraslih bršljanom, vinovom lozom i svakojakim zelenilom, dok su se njihove oblačasto bijele božice, u nejasnim formacijama, javljale na nebu. Dugo sam kontemplirao na tim prizorima. Znao sam da će sve ove ptice, oblaci, nebeska tijela, sreće i nesreće, opet doći, svakim novim jutrom, prelaskom preko iste, astronomski precizne putanje, zalaskom za daleka mora i planine.
Devetnaesti vijek bio je suprotnost vijeku prosvijećenosti. Počeo je i završio se burno: u rici industrijskih čudovišta koja je dovela do raslojavanja društva i kasapnice nezapamćenih razmjera. Nemojte misliti da sam za početak dvadesetog vijeka greškom uzeo okončanje Veljeg rata. Priroda i trajanje jednog vijeka ne mjeri se, niti određuje, decimalama mehaničkog određenja. Niko nije mogao predvidjeti pad carstava koja su držala ravnotežu snaga, ne samo tog nesrećnog kontinenta nego i cijelog svijeta.
Viktorijanski moral gnušao se svakog ispoljavanje slobode, skrovitih tajni duha koji oplemenjuju čovjeka. Dekadencija u umjetnosti preživjela je pod prijetnjom cenzure, dok je u životu bivala prinuđena da se povuče u podzemlje. Sentimentalna, petparačka literatura punila je stupce književnih časopisa, kojim je nova klasa u nastajanju zadovoljavala svoje duhovne apetite. Razmišljao sam kako bi bilo dobro stvoriti vrhunsko djelo stila, svojstveno vijeku koji smo ostavili za sobom, ne podliježući bolesti koja trenutno bješe u modi i stoga prolazna. Rodila se, na moju veliku radost, gospođa Bovari, u gradu Ruanu, ljeta Gospodnjeg 1856.
Romantične tendencije prvih decenija navele su me na razmišljanje kojoj prirodi moje primućstvo pripada. Čitajući gotske hronike o vampirskim pošastima, postajao sam ljubomoran na prednosti besmrtnog života. Ova sofisticirana čudovišta život su kušala u kontinuitetu, neprestano, a ja se iz prošlih života nisam sjećao do fragmenata, blijedo posloženih u maglovenju jesenjih fantazama. Da, opravdana ljubomora. Ko je meni mogao garantovati da naredni život neću dočekati kao čovjek, ili nešto još gore – prosvijećeni braman?
U dnevniku sam zapisao, pozivajući se na Talmud, da bi se svakog dana trebao zahvaljivati svevišnjem što me nije stvorio kao ženu. Ta viša milost previdjela je moju opasku. Ne samo da sam se rodio kao žena, nego sam zadugo morao tragati i za svojom drugom, bazičnom polovinom. Majka mi je umrla na porođaju, kako to obično biva kod nejači koja se ne može nositi s prohtjevima dominantnog muškog roda. Otac me, pošto mi je nevoljno odredio miraz, prepustio brizi starih guvernanti koje su posao nalazile s ove strane Lamanša. Odrastala sam, kao i svaka druga djevojka iz aristokratkse britanske porodice usidrene u Londonu, naminjenja onom plemiću koji je u očima mog zemaljskog stvoritelja mogao najviše izlicitirati po njegov imidž i ugled.
Ostavio me je u jutro, uoči vjenčanja, nestajući kao da ga nikad nije ni bilo. Zaklela sam se na vjernost Osveti, staroj dami koja je stvari preuzimala u svoje ruke. Kasnije sam poslužila kao model za gospođicu Havišam. Znala sam da tupa Dikensova priroda, lišena spoznanja o arhetipskoj dualnosti, nije mogla stvoriti njen lik sama od sebe. Ta dobričina je u mnogo čemu bila dobra po društvo, to nećemo sporiti, ali koliko samo bijaše ignorantna kada je trebalo zagrepsti pod površinom ustaljenih konvencija. Vajld se s pravom podsmijavao njegovim dramatičnim scenama upokojenja, pripisujući „kameno srce“ onima koji bi ostali žalosni na smrt male Nel.
Nisam se mirila s tim da budem histerik, još jedna u nizu svekolikih. Mene je dijelio istančan ukus za nauku, umjetnost, ironiju. Potomstvo nisam ostvarila jer na djecu nisam gledala kao na ostvarenje. Nisam, s druge strane, ni naginjala obogotvorenju svoje ličnosti kroz djela koja sam mogla stvoriti. Zadovoljila sam se da budem posmatrač; time sam, opet, od života vraćala danak. Bez namjere da u njemu učestvujem proučila sam ga do tančina. Gordljivo sam druge posmatrala s visina, znajući, kao sam Nečastivi, koje su njihovi boli, radosti i iluzije. Nova nauka u povoju mi je u tome najviše pomogla. Pod arheološkom palicom mladog Švajcarca otkrila sam slojeve potisnutog, zaboravljenog, skrivenog. U klepetanju trošnih škura na spratu čula sam eho nevoljnika, u škripanju dasaka jauk napetosti, u tišini – odgovore. Da sam živjela na kom drugom mjestu, u drugom vremenu, čekala bih na dželate, opasane sječivom, naoružane motikama, da me zgrabe i prepuste pročišćujućoj moći plamena. Ovako, jedino kom je bilo stalo do mene, jeste lešinarima koje sam na kraju lišila nasljedstva. Zabadava dobila, zabadava dala.
U dvadesetom vijeku nisam dočekala sve one strahote koje su odredile dalji kurs čovječanstva. Protivnici modernizma govorili su kako žive u najgorem od svih mogućih svjetova, da su prošla vremena uzbudljivih stimulansa, mjesečevog plavetnog odsjaja i zelenog otrova koji se čuva u malim bočicama. Sve mi je to bilo jako zanimljivo, posebno gledati njihovu bledunjavu djecu koja su ustala protiv Vijetnama i poretka za koji sam jedini znao kroz milenijume. Pružali su mi jedan savijutak trave, koji su naizmjenice mijenjali, dok od njega, na kraju, ne bi ostao ni opušak.
Nova mudrost dolazila je s Istoka, zavodeći tu istu mladež na snižene kriterijume duhovnog uzdizanja. Njeni propovjednici su, baš kao i ja, tragali za sintezom duha i materije, ne želeći da budu zakinuti za prednosti jednog i drugog. Dugo u tome nisam vidio licemjerje duha: sjedeći na dvije stolice, plaćao sam cijenu onom gorem. Mogao sam piti, temeljno i duboko, a da svoje pijanstvo ne pretvorim u zavisnost, ili nešto još gore – boemiju. Vidio sam najbolje umove svoje generacije, kako će predočiti Ginzberg, uništene ludilom, dok sam lukao milio prije vrhunca, kao jegulja koja se neozlijeđeno izvlači iz oštrih špilja podzemlja.
Dane sam provodio u bibliotekama, noći u kafanama, hraneći u isti mah prohtjeve duha i tijela. Posjećivao sam antikvarnice, mirišući hartije, žute i pohabane na rubovima, tek toliko da pogledam cijenu i vratim ih na mjesto, dok prodavac ne prepozna moju čudnu nastranost. Muziku nisam mogao slušati na novim nosačima zvuka. Pucketanje grube površine vinila vraćalo me u dvadesete, još jednu inter-karnaciju, kratkog daha, u kojoj sam brisao čaše dobro poznatog pariskog kafea. Jedna djevojka, zatrpana gomilom papira, u redu preko puta mene, u nevjerici mi je uputila pogled, ne znajući da li potpadam pod javu ili priviđenje. Na brzinu je platila nekoliko jeftinih akvarela, povremeno se osvrćući iza sebe, tobože nesigurna u svoju bezbjednost.
Pratio sam je putem do stana, uskim sokacima posloženim kao lavirint, ne obazirući se na prigovore savjesti koja me nazivala manijakom. Kada dama ostavi otškrinuta vrata, ona ne usuđuje pozvati; ona očekuje. Govorila mi je, kao ko zna još kome sve ne, da ovo ne bi uradila u drugim okolnostima, da je k meni privukla neka neobjašnjiva, viša sila, da ima osjećaj da me poznaje odvajkada… Leonora… ništa se nije promijenila za posljednja dva vijeka. Ugovarali smo sastanke po prohtjevima nagona. Više nije bilo konvencija koje bi nas držale jedno k drugom u nekoj opšte priznatoj instituciji. Na kraju su se moja predviđanja pokazala tačnim i ona je, kao Nastenka u Bijeloj noći, otišla s drugim.
Danas hodam ulicama velegrada i ogledam se na nešto boljoj rezoluciji ekrana u izlozima. Govore da gostujem u gradu i da rijetko držim javna predavanja. U moru pretencioznih ljubitelja riječi, u mene nalaze nešto osobeno, na šta sam posebno ponosan: ne pristajem na kompromise. Nekome su za to potrebni eoni, meni je bilo dovoljno par hiljada godina. Ako sam nešto pouzdano mogao naučiti za to vrijeme jeste ono što filozof volje za moć zove vječnim vraćanjem istog. Čovjekova priroda je nepromjenljiva. Isti strahovi i iste boli me muče stoljećima; iste radosti, ista ispunjenja, pitate se – da, i ona, ali u nestrazmjerno manjim intervalima. Da smo nešto nekome zgriješili to je jasno, ali neobjašnjivo; da ne znamo odakle dolazimo i kamo idemo – takođe. Da se, kojim slučajem, preda mnom postavio izbor, za koji sam od početka bio zakinut, rekao bih da je svako iskustvo vrijedno doživljaja.

 

Podijeli.

Komentari su suspendovani.