O neizmjerivom prokletstvu poezije u antologiji POETIKA MONTENEGRINA Bogića
Rakočevića, izdanje Nacionalne biblioteke Crne Gore “Đurđe Crnojević” i OKF-a,
Cetinje 2012.
Nastojeći okupiti u znaku ličnog izbora crnogorske pjesnike XX stoljeća u antologijskom pregledu Bogić Rakočević koncipirao je svoju antologiju dijakronijskim načelom, idući od starijih prema novijim i suvremenim pjesnicima i pjesmama.
Po mnogočemu je ovaj izbor osoben, prožet ličnim pečatom sastavljača, i samog pjesnika, kritičara, publiciste, književnog historičara.
Najprije što krade pažnju jeste simetrični raspored autora i autorstava, odnosno uvodnih eseja o svakome od njih. U svoju je antologiju Rakočević uvrstio dvadeset i devet pjesničkih imena koja bez obzira na davno utemeljen književni kanon, u nekim slučajevima odstupaju od njega ili mu se čak svojim izborima suprotstavljaju, implicitno polemizirajući s njim.
Potom, simetriju slijedi jasna nakana da se svaki od poeta predstavi sa po pet pjesama, što u ukupnom izboru čini gotovo stoipedeset pjesama izvanjski različne fakture, bogate game, kolorita i poetske evokacije. Ipak, nešto brzo postaje razvidno.
Potreba da svaka od izabranih pjesama bude neupitnog estetskog valera i sama sobom i unutar poetike svoga autora ali i u presjeku lirskog izbora XX stoljeća. Tako ona ujedno postaje i nezaobilazno mjesto crnogorske pjesničke duhovnosti. Stoga mi koji poznajemo i neke druge antologijske izbore srodnih jezika, u savremenoj poeziji hrvatskoj i srpskoj – a najogledniji su možda oni Miodraga Pavlovića, Zvonimira Mrkonjića odnosno u najnovije vrijeme Branka Maleša – nismo kod navedenih antologičara zapazili tako evidentnu tendenciju da se od svake izabrane pjesme stvori po jedan temeljni kamen za hram novijeg i suvremenog hrvatskog ili srpskog pjesništva, kako je to učinio Rakočević za crnogorsko pjesništvo.
Iako nas je pažljivo informirao o svakom pjesniku ponaosob u uvodnom eseju koji u pravilu prethodi poetskom izboru od pet lirskih ostvarenja, navodeći nerijetko i autopoetičke zapise iz eseja o umjetnosti i literaturi pojedinih autora koji detektiraju ne samo njihov životopis već najprije prostor poetske slobode kojim su ovladali, nama ostaju njegovi izbori kao poticaj za promišljanje o jednoj možda i nesvjesnoj intenciji Rakočevića u svojstvu antologičara. Izabirući, po svome uvjerenju najbolje od najboljih, Rakočević nije izbjegao jednom unutarnjem estetskom nalogu. Da, naime, u tematskom i kromatskom izboru, odabere srodne pjesme po temeljnoj čuvstvenosti, srodne unutarnjom gradnjom i značenjskom evokacijom, ali i po pretežno melankoličnoj mediteranskoj osjećajnosti, koja je ujedno vezivni materijal što ima tvorbenu snagu da iz luka vremena stvori nadpoetsku stvarnost i izgradi most koji je s onu stranu poezije, jer je sam neka vrsta pjesničkog metajezika.
Na taj nam je način Rakočević kazao najmanje dvije stvarnosti. Najprije stvarnost lirskog kazivanja koja je s onu stranu povijesti, događaja, politike, vremena i u izvjesnome smislu, iznad života i smrti. Dakle, da je poezija, pa onda i crnogorska, metafizičke naravi. Potom, oslobodio je novu i savremenu crnogorsku poeziju opšteg mjesta da joj je tragičko osjećanje svijeta inherentno i da je njen neizostavni habitus u kojem obitava i bez kojeg je nezamisliva.
Rakočevićevi izbori pjesama crnogorskih pjesnika jesu mahom melanholične intonacije ali gotovo u pravilu nisu i kobne, dramske, tragičke pjevnosti. Zanimljivo je promatrati kako decentno, bez velikih inkantacija, opjevaju prokletstvo pjevanja, kamena, podneblja. Stoga je njihova rezonancija u čitateljevu uhu prijatnija, eteričnija, čak i kad iskazuju uklete sudbine pjesnika i pjesnikovanja. Sagledaju li se naslovi svih pjesama ove antologijske zbirke, gotovo da se dobiva jedan novi poetski niz u vidu akrostiha.
Imenovanja poetskih sadržaja pretežno su imenice, toponimi, glagolski ili sintaktički oblici. Čak i tamo gdje je jezički iskaz bliži srpskom idiomu – npr. u poeziji Gojka Janjuševića – i svojom lirsko – epskom gnomskom frazom aludiraju neku ranu pagansku baladu, asociraju i na crnogorsko porijeklo pjesnika koji su stjecajem biografskih okolnosti ušli u krug srpske poezije bivajući crnogorskoga porijekla.
To je možda razlog što je izostala sjenovita poezija Stevana Raičkovića ili proročanske pjesni Matije Bećkovića ali konačno i neoklasična lirika Ivana V. Lalića, koji bi sigurni smo, proširili i uvećali opseg mediteranske crnogorske nove osjećajnosti što tako uspješno spaja tradiciju s modernim u jedinstven amblematski krug.
Vodeći se između ostalih i načelom proničnosti, razaznavanja smisla u nejednakom označitelju, idući vazda u svome odabiru ka čistoći izraza i razumijevanju usuprot enigmatičnosti poetskih meditacija, mimo potrebe da svoje autore svrsta u generacijsku, stilsku ili pokrajinsku pripadnost, koristeći kao vezivo simbol crnogorskog oslobođen patetike i leleka, Rakočević nam je objelodanio jednu drugačiju crnogorsku poetsku situaciju XX stoljeća. Snovitiju, “mekšu”, onu koja pleše na mekoj granici fantazmagorije i dnevnosti, reizma, tvarnosti i pjesničke riječi, tako da samo kao potvrdu avangardnosti čitamo rijetka iskliznuća u hiperrealnost, kao iznimku što potvrđuje pravilo u izboru iz nadrealističke lirike Miodraga Vukovića.
Jer, ponavljamo, težeći ka jedinstvenom poetskom amalgamu, ili, jedinstvu poetolirske game crnogorske poezije u krugu od jednoga vijeka Rakočević je u stanovitom smislu zatomio njenu polifoniju, da bi u srodnosti i bliskosti pjesničkih rukopisa pokazao jedinstvenu estetsku ontološku jezgru iz koje izrasta neponovljiv vrt lire montenegrine.
Tako je pred nas postavio zanimljiv osobni izbor koji crnogorski pjesnički iskaz i njegov doseg stavlja ravnopravno uz bok ostalim srodnim i istodobnim nacionalnim poezijama na slavenskom Jugu.
Jedinu zamjerku od koje se doduše Rakočević ogradio objašnjenjem iz svoga uvodnoga eseja, upućujemo zbog izostanka ženskih pjesničkih glasova. Iako prisutni u manjem razmjeru oni, posebno u drugoj polovini i koncem vijeka, predstavljaju zanimljiv doprinos. Vjerujemo da je antologičar to učinio namjerno, ostavljajući takav izbor za jednu drugu, noviju antologijsku paletu savremenog crnogorskog pjesništva.
