(Osvrt na zbirku pjesama “Zagrljaj jezika”, CDNK, Podgorica, 2011.)
I pjesnik i čitatelj podjednako igraju ulogu Edipa pred Sfingom kad je riječ o poeziji. Pjesnik ovu edipsku ulogu potvrđuje obraćajući se u pjesmama “izvoru”, “tajni” i “idealu” poezije, a čitatelju je ova uloga zadana činjenicom da se svaka pjesma opire tumačenju i analizi. Čitatelj je pod velikim pritiskom jer mu u postupku interpretacije nijedan detalj ne smije pobjeći iz fokusa, nijednom detalju ne smije nepažnjom pripisati kontingentnost a istovremeno mora paziti da ne sklizne u atomističko čitanje, odnosno mrvljenje cjeline. Zbirka pjesama Zagrljaj jezika Lidije Vukčević u tom smislu predstavlja izazov i avanturu, naime svaka pjesma zahvaća u leksički bunar iz kojega na svjetlo dana ili do čitateljeve svijesti dopiru čitavi leksički grozdovi, neočekivani sintagmatski spojevi i povremeno iznenadno afektivno ubrzavanje u inače dominantnoj stabilnoj ritmici stihova koja počiva na klasičnim metrima.
Zagrljaj jezika (izdavač Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, Podgorica 2011.) peta je knjiga poezije Lidije Vukčević, a nastajala je, kako u bilješci na kraju knjige stoji, desetak godina, između ostalog za vrijeme autoričina boravka u Francuskoj. Zbirka sadrži trinaest ciklusa koji su pažljivo sastavljeni oko različitih tematskih okosnica.
U jednoj od u ovoj knjizi brojnih autopoetičkih pjesama, pod naslovom “Ispisati”, čin pisanja u prvim je stihovima opisan kao gotovo opipljiv skripturalni događaj, da bi u završnim stihovima, nakon interludija o nadahnuću i melankoliji, završio u iskazu o idealu, koji je u daljini i koji je nazvan oceanskim zavičajem. Iako ova pjesma ne invocira geografska mjesta i putovanja vlakom, za razliku od primjerice pjesama “Tour de monde” i “Blaženi”, ona zapravogovori o putovanju, o bijegu i emigraciji, o potrazi za zavičajem koji uvijek izmiče, ali je, u poeziji barem, obećan.
Još jedna pjesma o pisanju, naslovljena “Matineja”, zavodi argumentima o tome zašto se poeziju ne može pisati ujutro, nego u tišini kasnog popodneva. U pjesmama u ovoj zbirci reference na zbilju, svakodnevicu, nasilje, na politiku, probleme emigranata, barbarstvo možemo sažeti kao buku u odnosu na tišinu koja predstavlja red i harmoniju i koja je preduvjet za pisanje poezije. Dakako da je riječ o svojevrsnoj unutarnjoj tišini, o postignuću maksimalne egzistencije, tj. egzistencije u napetosti kako bi o samoći i trenutku stvaranja pisao Bachelard. A ta se tišina može ostvariti u trenutku i uspostaviti red u kaotičnim uvjetima za pisanje u izvanjskom svijetu.
Pjesnikinjin stil odlikuje erudicija, nesputana asocijativnost osobito na leksičkoj razini, sklonost igrama zvukova i zvukovnih značenja u jeziku i osviještena ritmičnost slobodnog stiha koja se, između ostalog, često ostvaruje polisindetonom kao i redanjima minimalnih fonemskih razlika.
Neki ciklusi u zbirci su osobito pomno konceptualno razrađeni. Tako u ciklusu “Deklinacija duha” pjesme su nazvane po imenima padeža, a govore o odnosu čovjeka i boga, o božanskom, koje se može imenovati, deklinirati, odnosno sklanjati, ali ne i proniknuti u jeziku. Tako i kad se zaniječe boga, u genitivu, padežu, dakle u jeziku, on ostaje onkrajnema i onkraj ima boga. No osnovni paradoks koji je u ovim pjesmama osviješten jest da upravo ta ograničenja jezika, njegova nemoć da fiksira označeno, predstavlja izazov poeziji i evidentno je opunomoćuje.
U poeziji Lidije Vukčević prepleće se religiozno i svjetovno, političko i ekonomsko, individualno i kolektivno (primjerice, često upotrebljavane izreke ili druge forme usmene književnosti), erotsko i suspregnuto, užitak i mržnja, nada i beznadežnost, iskrenost i isplaženi jezik ironije. Račvasti putovi kojima pjesnikinja kreće uzbudljivi su za čitatelja, jer nema zadanog tona, nema pouzdanog odredišta. Primjerice, pjesma o emigrantima naslovljena “Noć, putovanje, pjesma”, koja započinje kao svojevrsna jadikovka-nabrajalica, nudi na kraju jednu otvorenu, utješnu i plemenitu sinonimsku jednadžbu u kojoj emigranti, ti bezdomnici i protuhe, dijele značenjsku os s noći, putovanjima i pjesmom, čime ih umah percipiramo kao vrstu duhovnog plemstva, kao one koji su iznad zemaljskog jada.
Premda su pjesme u zbirci većinom građene prema načelu asocijativnih nizanja i grozdanja te su sazdane na zaigranim jezičnim kombinacijama, nekolicina pjesama sadrži opisne, narativne elemente, kao što je primjerice pjesma pod naslovom “Dolcevita” u kojoj, nakon niza narativnih i opisnih segmenata, slijedi efektan ironijski završetak ili smijeh.
Zbirka završava pjesmom u kojoj se javlja više od navedenih stilsko-poetičkih kao i tematskih odrednica poezije u Zagrljaju jezika. Riječ je o pjesmi “Žrtve” u kojoj se kao reperkusija javlja motiv putovanja, lutanja i bezdomništva: s jedne strane putovanje podrazumijeva potragu za domom, bijeg, žudnju koja nikad ne ostvaruje svoje ispunjenje. No s druge strane, u pjesmi istovremeno čujemo onu Ciganku iz drugog ciklusa ove zbirke (pod imenom “Glagoljanje”) koja traži svoj dom ali boga moli da ga ne nađe, jer žudnja za životom u savršenu redu implicira potrebu za destrukcijom reda, za bukom.
Zbirka Zagrljaj jezika započinje popisom teza, antiteza i sinteza o tome “Zašto ne pišemo poeziju?” koje će autorica na različite načine uplesti i u pregršt pjesama koje nakon ovih rečenica slijede. Jedna od sintetskih tvrdnji je upravo ta da je pjesništvo fenomen najviše, jezične tajne. Ova je tajna, ma koliko bili uspješni odgonetači Sfingine zagonetke, u uvijek odgođenom odgovoru, ona je svojevrsni motor pisanja i jamac da putovanje nikada neće završiti. Toga je pjesnikinja itekako svjesna te sva stvarna putovanja, odlasci iz domovine u zemlje-maćehe, u ovoj su poeziji tek elementi od kojih je sazdano istinsko, proživljeno unutarnje putovanje.
