Lidija Kapuševska-Drakulevska:
Ljiljana Dirjan i Josif Brodski: Pjesnički dijalog
„…Možda je ovdje neka djevojka tokom vijekova
Voljela baš mene
Ali priroda ne zna kako da za pjesnika
Prekršaj nekakav učini
Pa da nas ljubavi radi porodi u jednom istom vremenu.“
Odabrala sam ove predivne stihove makedonskog pjesnika Radovana Pavlovskog sa samog kraja pjesme pod naslovom „Prostori koji se sa mnom ne rimuju“ (Visoko podne, 1966), kao ilustraciju za ostvarivanje moguće relacije između ova dva pjesnička imena spomenuta u naslovu teksta. Ljiljana Dirjan i Josif Brodski pripadnici su dviju različitih pjesničkih (književnih i kulturnih) tradicija i imaju sasvim različite poetike, te drugačije životne i lične sudbine. Za razliku od mnogobrojnih primjera iz istorije književnosti u kojima su se pjesnici, pisci, umjetnici mimoilazili u vremenu i u prostoru, Ljiljana Dirjan i Josif Brodski imali su šansu za susret koji se, nažalost, nije desio zbog spleta okolnosti ili igrom slučaja. Vjerujem u slučajnosti. Kako bih inače objasnila činjenicu da je baš danas (16. juna) rođendan Ljiljane Dirjan? Da je živ, Josif Brodski bi samo prije nekoliko sedmica (24. maja) napunio 77 godina. Ljiljana Dirjan, iako je rođena 13 godina poslije svojeg književnog pretka, danas je starija 8 godina od Brodskog, koji je u Vječnost otišao s nepunih 56 godina.
Koincidencije ponekad imaju ključnu ulogu u odnosu na realnost i one determinišu da li će se nešto dogoditi ili ne. Godine 1991. Josif Brodski dobija „Zlatni vijenac“ Struških večeri poezije. Bila je to idealna mogućnost za susret s našom Ljiljanom, do kojeg, nažalost, nije došlo zbog toga što su neposredno prije toga SAD bile preporučile svojim građanima da ne putuju u nekadašnju Jugoslaviju zbog bezbjednosnih razloga, pa Brodski nije ni došao u Strugu. Bila su to nesigurna vremena; a, eto, samo nekoliko godina ranije, Brodski, koji je tad već bio nobelovac, bio je u Beogradu (1988, godinu dana pošto je dobio Nobelovu nagradu za književnost). I tako se Ljiljana Dirjan i Josif Brodski nikad nijesu sreli u realnosti. Srećom, književnost ima moć da nešto što je odsutno u realnom svijetu učini prisutnim u meta-realnosti ili u književnoj realnosti. Iluzija postaje stvarnost.
I ovaj moj tekst predstavlja pokušaj realizacije odnosa na relaciji Dirjan-Brodski na jednom meta-meta raspolućenom nivou. Naravno, uspostavljena relacija uopšte nije proizvoljna, utemeljena je na pjesničkim činjenicama. Ne mislim pri tom na jevrejsko porijeklo Brodskog ili na jermensko porijeklo Ljiljane Dirjan; čak ni na ljubav prema mačkama, koja im je bila zajednička oboma; pa ni na obostrano obožavanje stihova Marine Cvetajeve, na primjer, ili na ključnu ulogu u čitanju u okviru kreativnog čina koje potenciraju i jedno i drugo („Postoje veći zločini od paljenja knjiga. Jedan od njih je i njihovo nečitanje,“ izjavio je Brodski jednom prilikom; a čitanje je osnovni spiritus movens stvaralačkog erosa i kod naše Ljiljane); ne mislim ni na simboliku koju imaju boje, naročito bijela, u njihovom stvaralaštvu; pa ni na neka motivska podudaranja ili srodne pjesničke afinitete i iskustva koja nalazimo kod oboje, kao što su: suptilno shvatanje fenomena duše, brisanje granica između poezije i proze itd. – već mislim na konkretne direktne aluzije u poeziji Ljiljane Dirjan koje upućuju na stvaralaštvo Brodskog.
Ljiljana Dirjan ne krije duhovnu srodnost sa svojim omiljenim pjesnicima, s umjetnicima koji su ostavili nesumnjiv trag na formiranje njenog stvaralačkog profila. Ruski pjesnik i američki esejista Josif Brodski, kako je i sam volio da se predstavlja, jedan je od njih. Njemu je Ljiljana Dirjan u svojoj knjizi Snijeg za dvoje (2011), posvetila prozni zapis pod naslovom „Kako smo čitali ‘Elegiju’ Brodskog“, a eksplicitna upućivanja na Brodskog postoje i u pjesmi „Čaj u Aziji“ (iz zbirke Teška svila, 1997).
Krajnje nezahvalno i pretenciozno bilo bi uspostavljati paralelu između dvije originalne, potpuno nezavisne i nespojive pjesničke figure kakve su Brodski i Dirjan; ipak, kreativni dijalog koji naša autorka vodi sa svojim omiljenim pjesnikom opravdava spomenutu relaciju. Svaki pokušaj ovog tipa postavlja mnogo kompleksnih pitanja iz domena komparativne književne nauke, kao što su, na primjer: književni afinitet, odnosno, izbor po srodnosti (na osnovu sintagme J. V. Getea) ili pitanje književnog pretka (u terminologiji Harolda Bluma), zatim odrednice autor kao čitalac ili uloga lektire u stvaralačkom procesu, teoriju recepcije (od reproduktivne do produktivne), interpretativne strategije (reminiscencije, impulsi, odjeci i podsticaji – da spomenemo samo dio pojmova koje obuhvata lista eminentnog komparativiste Zorana Konstantinovića), nadalje, intertekstualno, kontekstualno i interkulturno promišljanje književnih fenomena, pa sve do tipoloških analogija i pitanja povezanih s različitošću, književnom i kulturnom memorijom itd. Ovom prilikom dotaći ću se samo onoga aspekta koji se tiče spomenute problematike.
U eksperimentalnoj proznoj knjizi Ljiljane Dirjan Snijeg za dvoje, konkretnije u trodjelnom zapisu pod naslovom „Kako smo čitali ‘Elegiju’ Brodskog“, dva noseća lika: Odsutni (Lazar), koji je izvršio samoubistvo i Prisutna (imenovana kao Liel), par koji je očito nekad bio u ljubavnoj vezi, „bukvalno“ čitaju Brodskog. Scena je data kroz vizuru Odsutnog koji, u stvari, nastavlja da živi u sjećanjima, mislima i snovima ženskog lika, s onu stranu fizičkog iščeznuća. Njegova narativna perspektiva upravo u ovoj sceni premošćuje svijet živih i mrtvih. Nije slučajno što baš Brodski ima ulogu linka između života i smrti i nije slučajno što upravo njegova „Elegija“ postaje dubinska odrednica koja se tiče tragične odvojenosti ova dva lika. Ona postaje amblem prepoznavanja i poistovjećivanja realnosti s iluzijom koji čudesno korespondiraju i zamjenjuju svoja mjesta: književna (fikcionalna) realnost pretapa se, odn. prelazi u stvarnost, i obratno – stvarnost postaje realizovana fikcija. Fenomen „stvarnosti“ se pri tom udvaja, jer u prozi Ljiljane Dirjan stvarnost je, zapravo, meta-stvarnost. Uz to je i ista ta „stvarnost“ dočarana s aspekta Odsutnog. Multidisciplinarna stvarnost unosi dodatnu dramatičnost u ovu scenu fokusiranu na čitanje „Elegije“ Brodskog.
Ko čita „Elegiju“? Naravno, prvo je pjesmu čitala sama autorka. „Čitanje je“, s pravom kaže Cvetajeva, „saučesništvo u okviru kreativnog procesa“ (cit. na osnovu: Бродски 2014: 139). „Svjesno ili nesvjesno, svaki pjesnik u toku svoje karijere uključuje se u potragu za idealnim čitaocem, za tim svojim alter egom, budući da pjesnik ne traži prepoznavanje nego razumijevanje“, zapisao je Brodski u jednom svom eseju (Бродски 2014: 154). Ljiljana Dirjan postaje taj idealni čitalac, alter ego samog Brodskog. I više od toga: ona njegovu „Elegiju“ ugrađuje u narativno tkivo svoje proze, tako da čitaoci knjige Ljiljane Dirjan mogu da multipliciraju sami čin čitanja/razumijevanja pjesme Brodskog. Na planu recepcije čitamo staro u fonu novog, pa tako ne samo što staro eksplicitno određuje ono što je novo, već i to novo – postavši svojevrsni intelektualni eho starog – implicira njegovu aktuelizaciju, kontekstualizaciju i transformaciju, u krajnjoj instanci. Ili, kao što Eliot u svoj kultnom eseju „Tradicija i individualni talenat“ kaže: „novo može povratno djelovati u odnosu na staro… Sadašnjost treba da mijenja prošlost u istoj mjeri u kojoj je i ona sama prošlošću određena“.
„Elegiju“ Brodskog čitaju i likovi iz proze Ljiljane Dirjan. Prvi put je čitaju naizmjenično i Prisutna i Odsutni tokom jednog slučajnog susreta:
„I danas me podsjećanje na tvoj glas baca u lagano
uzbuđenje. Što je, zapravo, prirodno.
…Znaš, na ovome svijetu ima stvari,
predmeta, međusobno tako tijesno
povezanih da bi, posvetivši se namjerama svojim
da se proslavi kao prava majka i tome slično, priroda
mogla da napravi još jedan korak i da spoji
u jedno: tum-tum fokstrot
sa suknjom od krep-de-šina; muvu sa šećerom, nas,
na kraju krajeva…
…Ali priroda, avaj, i dalje prije rastavlja
nego što spaja…“ (Бродски 2009: 92)
Energija pjesme Brodskog unosi jedan osoben dinamizam u prozu Ljiljane Dirjan. Izuzetno lirski intonirana, pjesma je ilustrativna kad je riječ o ideji koja se tiče sazvučja, preplitanja svega sa svim u životu i na svijetu, s jedne strane; ali, s druge strane, i kad je riječ o razdvojenosti, gubitku, otud i o fenomenu smrti u krajnjem slučaju. I o sjećanju, naravno. Prizvuk tuge, uslovljen ličnim iskustvom gubitka, koji je svojstven prirodi elegije kao žanra, ni iz daleka ne rezultira patetikom ili sentimentalnošću – naprotiv! Za Brodskog je elegija „najcjelovitije razvijen žanr u poeziji“ koji sadrži elemente autoportreta (Бродски 2014: 151). Upravo ono privatno, intimno (nesentimentalno) iskustvo gubitka koje je kontekstualizovano u pjesmi Brodskog paralelno s univerzalnim pitanjima koja se tiču smisla ljudskog postojanja određenog nemogućnošću ostvarivanja kontakta, spajanja – odlično se inkorporira u značenjsko tkivo proze Ljiljane Dirjan: spomenuti citati iz „Elegije“ Brodskog prepliću se s dijalozima njenih likova. Prvi put oni, u stvari, ne uspijevaju da pročitaju „Elegiju“ do kraja, budući da ženski lik odlazi uz repliku: „Idem, ne mogu… Ubijaš me, ubija me… ovaj Brodski, pa me i ti ubijaš“ (Дирјан 2011: 46). Zastrašujući status smrti koji provijava kroz ove riječi ima proročku dimenziju. U drugoj situaciji likovi Ljiljane Dirjan uopšte ne čitaju „Elegiju“ već se se u tekstu prenose razmišljanja Odsutnog: „‘Elegija’ mi je stalno u unutrašnjem džepu. Kad mijenjam sako, premiještam je u drugi, i tako stalno. Ne znam kad će se desiti taj naš sljedeći susret i gdje si sad. Dođe mi da je pocijepam, da prosto nestane, ali slova su olovom utisnuta, ispupčena, vječna. Krišom se nadam da će se smisao promijeniti čim budemo ponovo zajedno. Promijenićemo tok rijeke, pomjerićemo planinu, stvari će jednostavno dobiti drugi smisao“ (Дирјан 2011: 47). Ipak, da li se može promijeniti smisao onoga što je zapisano, slovima ovjekovječeno? Prilikom trećeg susreta „Elegija“ se čita u potpunosti, ali samo u aluzijama. To je više nekakvo „odsutno čitanje“, kao da je riječ o molitvi ili o „posljednjoj pričesti“: „Kad sam odlučio da odem, muvao sam se unaokolo među policama s knjigama. Izvukao sam ‘Elegiju’ iz unutrašnjeg džepa i ubacio je usred Stanice u pustinji. Tamo joj je i mjesto, rekao sam samom sebi i pomislio da je tu niko neće naći. Niko. Pitala si mojeg sina da li sam ostavio neku poruku… ’Ništa’, rekao ti je on, ’osim što smo našli jednu pjesmu, izgužvanu, isječenu iz novina, na požutjeloj hartiji’. Tog bijelog jutra kad mi se pepeo razasuo nad vodom Treske i kad sam letio od najviše stijene ispod crkve „Svetog Nikole Šiševskog“, dok ste vi, nekoliko meni dragih ljudi, onog hladnog jutra promrzli pričali o meni, e, onda si ti, ne znam otkud, izvukla tu moju/tvoju pjesmu i čitala si je treperavim, neprepoznatljivim glasom… A mene je oblivala neka milina, neka slast odjednom… Kao da sam muva na kocki šećera, opet…“ (Дирјан 2011: 49).
Ovdje nije riječ samo o jednom predivnom omažu Brodskom. Proza Ljiljane Dirjan govori i o misterioznim jednačinama ljubavi i o njenoj kosmičkoj dimenziji, ali govori i o moći Poezije, koja je, ne samo najsažetiji već i najkondenzovaniji način prenošenja ljudskog iskustva (i to upravo po mišljenju samog Brodskog). Ljiljana Dirjan „udomljuje“ pjesmu Brodskog u vlastito pismo, obogaćujući je tako novim značenjima. Ona nastavlja da širi atmosferu pjesme tamo gdje se Brodski zaustavio. Ili, kao što je jednom s pravom zapisao Hajnrih Hajne: „U umjetnosti ne postoji šesta zapovijest. Pjesnik smije da zahvati posvud kud bi mogao da nađe materijal za svoja djela, pa smije čak da prisvoji i čitave stubove s izgraviranim kaptelima, samo ako gradi hram koji je dovoljno veličanstven da bi ga njima mogao poduprijeti“ (cit. na osnovu: Улих 2003: 165).
Drugi primjer pjesničkog dijaloga naše Ljiljane Dirjan s Josifom Brodskim nalazimo u pjesmi „Čaj u Аziji“, koja počinje sljedećim stihovima:
„Upravo sam pročitala ‘Bjekstvo iz
Vizantije’.
Kad mi je Brodski otvorio vrata
Bosfora,
tirkiz i smaragd dunuli su u rog…“ (Дирјан 2008: 122).
Direktno ukazivanje na jedan od najpoznatijih eseja Brodskog „Bjekstvo iz Vizantije“ postaje osnovni podsticaj za stvaranje pjesme, ali i čudesan link između „ovdje“ i „sad“ lirskog subjekta s onim „tamo“ (na drugom mjestu, na Istoku, Orijentu ili na egzotičnom toposu) i „nekad“ (zahvaljujući buđenju sjećanja na ranije realno putovanje u Aziju). Opet može da se kaže da je riječ o poetici čitanja, kao i o dijalektičkoj vezi između svijeta realnosti i fikcionalnog svijeta. Pjesma je posvećena jednoj realnoj ličnosti iz života Ljiljane Dirjan, a na osnovu analogije u odnosu na posvetu koju je u spomenutom eseju Brodski napisao svojoj bliskoj prijateljici Veroniki Šilc, francuskoj istoričarki i arheološkinji. Posveta omogućuje ostvarivanje tona obraćanja (Ti-forma), čime se kompleksnijim čini i uspostavljanje principa dijaloga ostvarenog već direktnim aluzijama na eseje Brodskog, ali i hronotopskim vezama između svjetova (i realnih i imaginarnih). Otkrivanje palimpsestnih tragova u tekstu problematizuje „pisanje kao kontinuitet, pisanje kao odgovor ili kao ponovno pisanje“, ističe njemačka slavistkinja Renate Lahman (Лахман 2003: 221). Ili kako u svojim stihovima navodi Ljiljana Dirjan:
„i čim sam sklopila korice knjige ‘Soba i po’
U sobi i po, ti se javljaš i kažeš mi
Odlazim sjutra u Kapadokiju…
i ja ti govorim: Blago tebi, opet ćeš piti čaj u Aziji
i tako u jednom gutljaju vezuje(š)m dva svijeta…“ (Дирјан 2008: 122).
Asocijacije koje se odnose na završni dio eseja Brodskog više su nego očigledne: „S tim osmjehom na usnama čovjek može da se ukrca na trajekt i da ode da popije čaj u Aziji. Dvadeset minuta kasnije može da izađe u Čengelkoju, da nađe kafanicu na samoj obali Bosfora, da sjedne tamo, naruči čaj i da, udišući miris algi koje se raspadaju, posmatra unaokolo a da pri tom ne promijeni prethodno već spomenuti izraz na licu“ (Бродски 2014: 335). Nešto ranije, pak, u istom eseju Brodski govori o tursko-ruskom rječniku i o riječi čaj, odn. o tome što čaj znači na ova dva jezika. Dodali bismo ovdje, u duhu dijaloga, da i na makedonskom, a i na crnogorskom jeziku, riječ čaj znači – čaj…
*
Pijem čaj u dvorištu. Jun je, miris lipa poziva na avanturu. Čitam pjesmu „Čaj u Aziji“, esej „Bjekstvo iz Vizantije“ i putujem… I Ljiljana Dirjan je u ovom trenutku na putu: ona je na jednomjesečnom rezidencijalnom boravku za pisce na Cetinju, nalazi se neposredno iznad Bokokotorskog zaliva na Jadranu, na istom onom Jadranu (na Mediteranu) koji je i Brodski odabrao za svoj vječni dom (konkretno, riječ je o ostrvu Sen Mišel u Venecijanskom zalivu). U duhu principa analogije koji je uspostavljen na početku ovoga teksta, napisaću i zaključak. Biram ponovo jednu pjesmu makedonskog pisca, koja je paradigmatična kad je riječ o magiji jednog pjesničkog dijaloga koji se, u stvari, nikad ni ne završava, već se nastavlja u tišini. Pjesma je: „Čaj i magija“ Slavka Janevskog (iz zbirke Zmajevi za igru, 1973) i u cjelini glasi ovako:
„Sjedi se u krugu od osmijeha.
Tako se dolazi do vještine
da se i s lipama jednom možeš
nijemo sporazumjeti.
Bujaju uzavrele trave,
gorobilje puca u nama,
na sofru nam je jesen zasjela.
Hajde da se još malčice
ćuteći ispričamo.“
Korišćena literatura:
Бродски, Ј. 2009. Одбрани песни. Битола: Микена (izbor i prepjev: E. Kletnikov).
Бродски, Ј. 2014. Есеи (избор). Скопје: КСЦ; Макавеј (prevod: V. Ristevski).
Дирјан, Л. 2008. Светот, мојот брат. Битола: Микена.
Дирјан, Л. 2011. Снег за двајца. Скопје: Независни пистели на Македонија.
Константиновић, З. 1984. Увод у упоредно проучавање књижевности. Београд: СКЗ.
Лахман, Р. 2003. „Дефинирање на интертекстуалноста“, Теорија на интертекстуалноста (priredila: K. Ćulavkova). Скопје: Култура, 201-217 (prevod: S. Srbinovska).
Улих, К. 2003. „Историчност и модерност“, Теорија на интертекстуалноста (priredila: K. Ćulavkova). Скопје: Култура, 165-200 (prevod: R. Grčeva i dr.).
