Lejla Kalamujić: Šta je meni pisaća mašina?

 

Kišno jutro, nigdje mi se ne ide. Sjedim na trosjedu i listam novine. Kiki se sklupčala pored mojih nogu i prede. Na 28. stranici boldiran naslov:

ZATVARA SE POSLJEDNJA FABRIKA PISAĆIH MAŠINA NA SVIJETU

Utorak je, 26. aprila 2011. Čitam dalje:

Era pisaće mašine, glavnog dijela kancelarijske opreme 20. vijeka, je pred okončanjem. U Mumbaiju, u Indiji, posljednja fabrika za njihovu proizvodnju obustavila je rad.

Moja mama je bila daktilografkinja. U vremenu za koje kažu da više ne vrijedi. U jednom kratkom životu, koji je trajao 22 godine. Umrla je jednog davnog petka, 20. augusta ‘82. Meni su bile dvije godine.

U mom životu ne postoji sjećanje na majku. Ona je samo priča, ona sveta, o postanku, o intimnom prapočetku. Dok su moje vršnjake uspavljivali bajkama, ja sam slušala o njoj. O njenoj se smrti govorilo tiho. Žamor bi nastao samo onda kada bi na red došla pokoja anegdota ili psina iz njenog života. Tada bi nestalo vrijeme zažarilo glasnice. Valjalo bi se između jezika i nepca, s vazduhom se pretvaralo u riječi, pa u rečenice. Priče su pratile njena putešestvija. Nema veze što bi ponekad jedna priča pobijala drugu, što su se javljala proturječja: u sveto se ne dira, u njega se vjeruje.

Bilo je to vrijeme radnih akcija s kojih se vraćalo s upalom bubrega. Bio je to svijet u kojem su se održavala takmičenja daktilografa i donosile nagrade za osvojeno drugo mjesto. Drugo mjesto zato što je neka djevojčica plakala jer je moja mama bila brža i bolja. Kao utjehu, žiri je uplakanoj djevojčici dodijelio pehar, a mamu poslao kući s diplomom drugog mjesta. Osim diploma, nadživjeli su je jedan bade-mantil, burma, partijska knjižica i pisaća mašina.

U bakinom i dedinom stanu pisaća mašina bila je relikvija. Uspomena brižljivo čuvana u ormaru spavaće sobe. Jedino su je moje uporne molbe uspijevale izmamiti na sto. Baka i deda bi sjeli pored mene i pustili me da tipkam. Oštri zvukovi odbijali bi se o zidove. Tinta bi u bijeli papir utiskivala oblike slova, isprva nasumično biranih. A onda riječi, rečenice… Sve do kraja reda, kada bih cilindrični valjak polugom vratila na početak. Sat-dva bih tako kuckala. Kada bi me prstići zaboljeli, spremili bismo mašinu u plastični koferčić, u duboku tišinu prerane smrti.

Jesam li tada zavoljela pisanje? Ne znam. Ali znam da sam voljela kuckati kratke zgode i nezgode iz njenog života. Kad je razbila prozor u dnevnom boravku i pravila se da nema ništa s tim. Ili još bolje, kad je pojela cijeli svinjski but pa na prazan tanjir u bakinim rukama gledala s ogromnim čuđenjem, uporno ponavljajući: „Gdje nestade?“

Ne znam zašto mi je zasmetala ta vijest iz Indije. Ne znam ni zašto sam se popela na merdevine i s vrha ormara skinula prašnjavi plastični koferčić. Nisam ga dodirnula ne pamtim kad. Uskoro će trideset godina otkako je mama umrla. Razmišljam o tome dok uvlačim prazan list papira u mašinu i kucam:

Šta je meni pisaća mašina?

Podijeli

Komentari su suspendovani.