KAPLJE
Antologija albanske proze i poezije
Sa albanskog preveo: Škeljzen Malići
Predgovor: Dr Arian Leka
Antologija albanske proze i poezije objavljena je u knjizii pod nazivom “Kaplje”, u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Savremeno albansko stvaralaštvo preveo je i priredio Škeljzen Malići. Urednica izdanja je Dragana Tripković, a za izdavača potpisan je Milorad Popović. Likovna urednica je Suzana Pajović.
IZ PREDGOVORA: “Antologija kao dvogled koji nam približava drugog”.
“Dvije godine nakon objavljivanja antologije najnovije generacije albanskih autora koju je za Booksu iz Zagreba1 na hrvatski jezik preveo Škelzen Malići, i za ovo drugo, podgoričko izdanje, činjenice ostaju neumoljivo iste. Štaviše, ako se uzme u obzir i ono što je od albanske književnosti u međuvremenu objavljivano po književnim časopisima u regionu i na Zapadu, ona i dalje ostaje najmanje poznata među književnostima zemalja Jugoistočne Evrope. Za svakoga i svuda ova književnost je i dalje otsutna, vazda posljednja za upoznavanje, kasni na susrete sa čitaocima i gotovo se nikada ne može naći u knjižarama i javnim bibliotekama gradova, kao ni na časovima čitanja u književnim klubovima ili na sajmovima knjiga. I ako bismo vjerovali ideji Horhe Luis Borhesa da sjećanje sliči biblioteci, mogli bismo dodati da albanske književnosti nema ni i u ličnim sjećanjima drugih čitaoca, onih koji znaju jako malo o imenima, unutrašnjim procesima, tematikama, osjećajnosti, trendovima i šta uopšte znači biti pisac u zemlji kao što je Albanija, čija se književnost ne rijetko obuhvata pod kategorijom manje poznatih kniiževnosti (less-known literature) ili se još ubjedljivije svrstava u grupu malih književnosti (small literature). Traženje dubljih razloga, kadikad socijalnih i političkih, ili promjena volja i kulturnih fobija koje postoje između komšija, čime se donekle objašnjavaju uzroci zašto je albanska književnost ostala izvan pažnje regiona, pripadalo bi nekakvom drugačijem pristupu a ne inauguralnom predstavljanju antologije koja se objavljuje zahvaljujući dobroj volji časopisa „Ars“, da se u komšijskoj Crnoj Gori dopuni i proširi književna saradnja dvije zemlje nakon objavljivanja crnogorskih autora na albanskom jeziku, kao i antologije albanske poezije iz 2009. godine („Ukradeni plamen“ – antologija savremene albanske poezije, Dukljanska akademija nauka i umjetnosti, Podgorica). Ali valja biti oprezan i dobronamjeran svaki put kada koristimo pojmove kao što su male književnosti ili veliki jezici ili minorni jezici i kulture. Ovo zato što se književnost, kao i drugi oblici duhovnog i intelektualnog stvaralaštva, često ne može predstaviti brojkama, već težinom, sadržajem i značajem koji imaju ono malo imena, ili određena književna djela albanskih autora”, piše u Leknom predgovoru.
O PREVODIOCU
Škeljzen Malići (rođen 1947 u Orahovcu, Kosovo, tada u SFRJ) – filozof, umjetnički kritičar, politički analitičar i vodeći intelektualac na Kosovu. Tokom ranih devedesetih godina dvadesetog veka Škeljzen je bio aktivno uključen u politiku. Kao jedan od osnivača Socijaldemokratske partije Kosova bio je njen predsednik u periodu 1991-1993. Takođe je zauzimao vodeća mesta u raznim organizacijama civilnog društva na Kosovu. Malići je objavio više knjiga o umjetnosti i politici na albanskom, engleskom, italijanskom, španskom, crnogorskom i srpskom jeziku. Od početka osamdesetih godina, bio je redovni saradnik najvažnijih medijskih kuća na Kosovu i širom Jugoslavije. Malići trenutno živi u Tirani i politički je savjetnik premijera Republike Albanije Edija Rame.
KAPLJE
Lindita Arapi
TIRAN BEZ PRIJATELJA
Opustošena Tirana
bez sirena auta i visokih potpetica.
Po kafanskim stolovima
kiša dobuje.
Zalutali galebovi
u potrazi za morem
na čas mi vidik zaklone.
Ošamućeni, najavljuju Tiranu.
Koju ste dušu vidjeli na nebu?
Kojeg od mojih prijatelja više neću nikada vidjeti?
Opustošena Tirana
a ja dolazim da spojim pokidane veze.
da ljetne noći ispunim
praznim djelovima svojega života
kao i života prijatelja.
Života koji se odvijao bez mene.
Ali, vas nema više
samo uspomene.
Ima li svjedoka za vode koje su zalud proticale?
Svi potočići u svojim koritima, ako bi se i slučajno spojili,
ponovo su se razdvajali.
Takav je život bez vas, prijatelji moji.
A jednog dana smrt će doći i po mene,
ako ne u nekakvoj kafani punoj sjećanja,
onda u postelji, oćelavjeloj od neproživljenih istorija.
ALJBANA NEDŽIPI
U VREMENIMA KAO ŠTO JE OVO
U vremenima kao što je ovo,
i noćima poput ovih,
priviđa ti se da je mrak svjetlost,
da te sloboda preplavila,
i razum te
čini prisebnim,
u tjeskobi ne gubiš dah,
vjeruješ da si živa,
osjećaš se kao heroina!
Misli ti prosto lete,
duša je bezbrižna.
Čitav život u toj jednoj noći,
noći bez dana,
svijetla,
noći bez mjesta i pripadnosti,
bez dugova i zamjerki,
bez spletki i ljubavi
bez sjutra
bez straha…
Ali, kada svjetlost zarudi
i od mraka ne ostane ništa mrko
misli se probude,
brige ti navale na dušu,
vidiš gdje zapravo živiš
čija si, gdje pripadaš
od dugova ti se zgrče obrve
bez otpora preplave te spletke,
ljubav te jeftino kupuje,
a nekakvo odvratno sjutra
do smrti te prestraši.
I poželiš da se vrati noć,
da kao slijepac sklopiš oči,
i misli protjeraš negdje daleko:
„Ne, ovo nije moja zemlja“.
EDON ĆESARI
RACIJA MITELEVROPSKIH ZVUKOVA
Cigle što trunu usred dima, žedno usisavaju naopaka mjaukanja
gitare jednog studenta. Nešto prije podneva on je odbacio
pravila i magijski realizam kao vječnost jedne ljubavne boli.
Grad s one strane dimnjaka, prepun
masnih papira i uspinjućih koraka,
tinja nakon kratke oluje
rasute u ovo nevrijeme,
iz blagih pokreta tvoje marame.
Pri pozdravu zaboravila si
obilježiti sjever patrljkom krede,
uzduž bosonogog pijeska
koji smo gazili ovog ljeta.
Sjedio sam i čekao s druge strane,
popodnevna kafa je iscurela
miješajući se sa lokvama nesasušene kiše
na stepeništu stanice gdje sam te upoznao.
Volio bih da me i ti čekaš,
Dunav u oktobru uopšte ne isparava. Konačno,
bio je avgust kada smo po prvi put ronili.
Ne zaboravi nikad sramežljivost
kad si sklopila oči
(još blistaju od vlage u lišću)
dok si raščešljavala kosu nad ciglama.
Nema jasnijeg znaka da se krene na put
tamo gdje niko ne mari za kašalj prolaznika
i gdje je kašnjenje isto što i miris jorgovana.
Sjeti se grubog zida koji nam je povrijedio ruke,
jer imam jaku potrebu da se vratim tamo
i prstima dodirnem sebe
ukoso naslonjenog
o taj zid spokoja.
Beč, 12. oktobar 2011.
