ANTOLOGIJA NAJNOVIJE ALBANSKE KNJIŽEVNOSTI

Izbor Arian Leka, prevod s albanskog na crnogorski Škeljzen Malići

 

Arian Leka i Škeljzen Malići priredili su 2014 godine Pregled najnovije albanske književnost, u koju je ušlo 12 proznih pisaca i pesnika. Izbor je predstavljen oktobra 2014. na reviji malih književnosti koji organizuje Booksa iz Zagreba. On je objavljen u veoma ograničenom biblifilskom tiražu od 80 primeraka. Autori su odlučili da naprave novu publikaciju u kojoj bi bila pridodata djela novih pisaca, kako bi antologija postala obuhvatnija.

Lindita Arapi

Tirana bez prijatelja

Opustjela Tirana

Bez sirena auta i visokih potpetica.

Po kavanskim stolovima

Kiša dobuje.

Zalutali galebovi

U potrazi za morem

Na čas mi vidik zaklone.

Ošamućeni, najavljuju Tiranu.

Koju ste dušu vidjeli na nebu?

Kojeg od mojih prijatelja više neću nikada vidjeti?

Opustjela Tirana

A ja dolazim da spojim pokidane veze.

Da ljetnje noći ispunim

Praznim djelovima mojega života

Kao i života prijatelja.

Života koji se odvijao bez mene.

Ali, vas nema više

Samo uspomene.

Ima li svjedoka za vode koju su zalud proticale?

Svaki potočić u svojem koritu, ako bi se slučajno spojili,

Ponovo su se razdvajali.

Takav je život bez vas, prijatelji moji.

A jednoga dana smrt će doći i po mene,

Ako ne u nekakvoj kavani pune sjećanja,

Onda u postelji, oćelavjelu od neproživljenih povijesti.

Mrtva priroda sa čavlima i udovima

Čavlima prikovan za zid,

ruke od metalnih vijaka friško nove

upravo izvađene iz paketa.

Noge, ruke

zakucane njemačkom preciznošću.

Čist posao, bez krvi.

Bez ijedne kapi krvi.

Samo su trepavice zadrhtale.

Umjetničko je djelo izvađeno iz osame

i izloženo posjetiteljima

u prigodnoj sali.

Ranjeni galeb na Sjevernom moru

Scena je Sjeverno more

i oblaci nabrekli kao u trudnice

u žudnji za odmorom na pješčanom žalu.

Voda. Uzburkana voda.

I pijesak. Pijesak nježan, sretan.

Ničeg drugog.

Ali u času kada se ovaj prizor

mogao pretočiti u pjesmu

iz oblaka se srušio galeb.

Samo jedan galeb.

Imao je tufne krvi na perju.

Sada, zapravo to i nije neki događaj.

Imamo tek ranjenog galeba

koji se srušio negdje na Sjevernom moru.

I ostao nepokretan, ishlapio kao nedosanjani san.

Ali, stvar nije na tome ostala!

Nebo, oblaci, more

A i da pridodamo tog galeba

čine prizor koji se može prevesti u poeziju.

Samo što kič nije dozvoljen.

Potrebno je još nešto da zavrti stvar.

I to nešto se onda pojavi niotkud

urlajući.

Ljudi su urlali

zbog ranjenog galeba na Sjevernom moru.

Moja zemlja

Ova je zemlja

Osakaćena

Od prijekih puteva i ciljeva

Koji su neopozivo

ljude slali

Negdje i nigdje

Budući da svi putevi vode

Do raskršća sumnji

Tražim novu zemlju

Koja bi postala

Moja domovina

Moja zemlja je daleko

a Dom

gdje ću se ponovo roditi

jest gdje je Domo-vina

Novi dom

Postoji negdje

zemljo moja,

Al’ nije zemljan.

Dom koji me čeka

Nepoznat i pokopan

Jest tamo negdje

U carstvu vjetrova.

S malenog prozora moje kuće

Snijeg pada, plišano bijel.

Bijele pahulje prekrivaju konja na rubu elektrizirane žičane

ograde. Konju su razrogačene oči, trepće uznemireno, ne shvaća

ništa. Čuje se samo beskonačno rzanje. Stakla na prozorima

pucaju od oštre boli. Bijele nimfe se prestraše, rasprše se, a onda

ponovo vrate i plešu oko konja.

Snijeg pada, plišano bijel.

Vlasnika konja nigdje na vidiku. Željela bih spasiti bijelog konja

ali ne znam kako. Ne mogu ni da mu priđem, već samo pratim

njegove patnje sa prozora. Konj udara kopitima nestrpljivo, prilazi

žičanoj ogradi, onda ustukne i okrene se, reže bijesno, vraća se

ogradi ne usuđujući se da je preskoči.

Konj zna da ga čeka nova bol.

U neki čas izgubi strpljenje. Trči bjesomučno ograđenim poljem,

neprestano ržući u svojoj usamljenosti. Onda iznenada utihne.

Pruži se na tlo i predaje se snijegu koji ga mekano i bešumno

prekriva.

Eljan Tanini: Iza ugla

Kada su me kao dječaka odveli u crkvu vidio sam po prvi put ikone. Osjetio sam strah. Hm, što želiš? Ko te je zvao? Zašto me gledaš? Opsjednut, trebalo mi je dugo vremena da se oslobodim. Tragovi njihovih urokljivih pogleda ostali su dugo u meni. Kada sam u djedovu kuću odveo jednu od mojih djevojaka, sve sam ikone bio izvrnuo s naličja da ne bi vidjele što radimo u spavaćoj sobi. Za crno-bijele fotografije nisam mario, one nisu govorile;  dočim sam za ikone bio ubijeđen da me možda mogu potkazati.

Uvijek su mi se dopadali anđeli u mojoj crkvi u “Kavajskoj ulici”. Za razliku od ikona kojih sam se plašio, ovi su anđeli bili moja sloboda. Njih sam volio. Ljubio sam ih onakve kakvi su bili, naslikani. Docnije ću shvatiti zašto. Tajna je bila u tomu da su bili slični jednom živom anđelu: mojoj baki! Ona je sličila svetome Naumu na ikoni koju mi je bila poklonila susjeda sa drugog kata, Vasilika, prije nego što nas je napustila preobrazivši se u cvijeće. Možda sam bio sličnost umislio zato što je i prezime susjede bilo Naumi.

Svaki put kada bi baka došla u goste ormari u našoj kući mirisali su na barbarosu. Moj djed je pak mirisao na kombinaciju parfema. Prije mnogo godina djed se bio zaljubio u  hašiš. Kultivirao ga je na terasi još od vremena kada je u Tirani svršio studije za liječnika. Kada je djed otišao na svoju najdužu šetnju vaze na terasi su se osušile.

Moja Nona ima okus jagoda i dinja. Tako se bar meni čini. Često sam razmišljao o tome da djedovi i bake odlaze kada se više ne posjećujemo. Jer, onamo, u nepoznato, odlazi se samo nedragovoljno. Ne vrijedi mnogo ni ako se trudimo da im prizivamo izblijeđelom ljubavlju; kao, sjećamo ih se; ili, još uvijjek mislimo na njih.

A ja sam doista mnogo puta spavao s bakom u onom njenom krevetu sa kovrdžastim oprugama, koji je ona bila donijela u kuću kao dio svog miraza! Te opruge, kao i baka, još uvijek su u odličnom stanju! Želio bih opet spavati s njom, razgovarati cijelu noć. Koja sreća! Živo se sjećam dana kada mi je baka postala prva ljubav. Imala je glatku kožu na petama, najljepšu koju sam ikada vidio. Vjerujem da je to razlog zašto su mi se kod žena uvjek dopadale pete. One koje bih zavolio, izabirao sam najprije zbog njihovih peta.  Štoviše, mnoge bi se postidjele kada sam ih ljubio u petu, kada su mislile da su tvrđe nego što bi trebale biti!

Sa malenog prozora u mojoj kupaonici vidi se lijepo šesti kat zgrade preko puta. Tako sam mogao vidjeti da je Olimbia objesila da se suše 14 korzeta u formi kutlača ili lonaca. Možda su neki bili od njene nevjeste. Tada sam se, bez jasnog povoda, sjetio Ade. Vidio sam Adinu ribicu kada smo oboje bili u uzrastu od pet godina. Desilo se u dubini vrta, u istoj toj ulici “Kavaja”. Ja sam želio da se sakrijem iza stabla i izdrkam moju zverčicu, kada se ona pojavila iza jedne zarđale bačve, gdje je bila čučnula da se ispiški. Ada je prosiktala podrugljivo hihihihihhihi kada je vidjela mog pužića. Ja sam pak, vidjevši njenu kornjačicu, posramljeno zagrizao usnu i uzviknuo uuuuueeeee! Adu sam sreo poslije mnogo godina kod Rodonskog Rta. Sa grupom dragovoljaca čistio sam smeće na plaži; Ada se lješkarila i sunčala na pijesku. Prepoznao sam je. Prvo što sam primjetio bilo je da joj je kornjača porasla. Mogla me je sada lijepo primiti. Svisnuo sam. Prodrmao sam lagano svoj ponos preko gaća.

– Draga Nona, gdje si krenula?

U mojem je pitanju bilo začuđenosti. Htio sam s njom popiti kavu.

– Idem u crkvu. Zatim kod Uranije, na limunadu, i vraćam se. Njena je kći rodila kćerku.

Točno je tako rekla: kći rodila kćerku. Jedna kornjačica više. Kao Adina. Još jedna koju možeš zavoljeti.

Molim te, Nona, hoćeš li mi reči nešto?

Stao sam kod zrcala u hodniku.

– Što je za tebe ljubav, Nona?

– Nema za nas ljubavi, sine moj! Mi se rađamo i umireno u strahu. Ali, ovo što ću ti reči, neka ti služi kao naušnica. Evo ti, stavi ga ovdje. Ljubav je… Ženi koju zavoliš nemoj nikada govoriti iste riječi koje si ranije rekao nekoj drugoj ženi.

Gdje sam mogao udenuti taj njen savjet. U glavu? Ili je možda sigurniji džep? Spopao me je smijeh. Odjekivao je, pratio me je po hodniku. Nisam prepoznavao svoju baku. Ona nikada nije govorila na taj način! Poljubio sam je u obraz. Ona je potom izašla. I ja sam izašao nakon nje. Hodao sam brojeći neprekidno cijelih 4897 koraka. Na ulazu u Hemingway bar dve moje bivše ljubavi su se faćkale! Što, zar i one?! Pozdravljamo se, mada one nisu jako ushićene što me vide. Meni i nije briga! A i kad bi, čemu!

Vidim doktora planinca i nudim mu njegovu omiljenu cigaretu:

– Jedna doza za smirenje, je li to OK?

On se nasmije i daje mi znak da ćemo razgovarati kasnije. Nalazim se ispod oblaka od duhanskoga dima u kojemu sijevaju samo iskre očnih zjenica. Hemingway-ov portret je naslikan tako da može vidjeti sve goste u kavani, ali i da djevojke mogu uzdanuti: “Uuuuueeeee, kakav pogled!”.

Sjedam u moj kut ne bih li se malo sredio. U ovim okolnostima uvjek sretneš spodobe koje ne oklijevaju da ti pokvare ugođaj. Par koji se žestoko ljubi počeo je da balavi. Doktor mi šalje Pećko pivo. Zavaljene, po uzrastu zrele, dvije butine što se predamnom dodiruju i stiskaju najsrećnija su stvar koju mogu vidjeti. Vrućina je. I žar od cigareta me opako grije. Ne dopada mi se ženski lik koji vidim sučelice. Ima izgled djevojčurka, a valjda je koka od svojih četrdeset i pet godina. A nije lijepo od nje i to što me podsjeća na ljubav kojoj je uskoro rođendan. Razmišljam o tome jesam li je volio toliko da uopće zasluži sjećanje? Mnogi datumi imaju svoj poseban miris, a onda svi postanu isti. Kako god okreneš, isti su. Teško izlazim na kraj sa ovom mojom pameću, koja zapravo i nije moja.

Konac je kišnog ljeta. Kome pisati? Jako bih volio nekome pisati. Ali, nemam namjeru ikome poslati ovaj sms. Doktor me poziva sa šanka. Uspio je pripraviti tri Cuba Libre. Nisam mu odgovorio. Niti pominjao lijepe razgovore sa bakom. Uopće nisam.

On mi poručuje:

– Eljano, uželio sam se voljeti. Uželio sam se i da budem voljen. Umoran sam. Ne znam da li sam ikada volio. Uželio sam se da zaplačem od ljubavi. Ne znam da li me netko uopće voli? A i s tobom je, čini mi se, isto.

– Da, doktore. Ni ja ne znam. Znam samo da sam ljubav izgubio … I, doktore, ljubavi i nema više. Samo puste želje.

Naš razgovor briše nova poruka. Doktor ima 45 godina, izgleda kao da ima 54; ja imam 26 a izgledam lošije od 62-godišnjaka. Doktor gleda ovamo prema mojem kutu:

– Koliko će još vremena biti sam, Elano?

– E pa, doktore, nema ljubavi. Nestalo je struje. Godina je 2014!

Upravo kada sam bio završio rečenicu, cijeli je kvart ostao bez električne struje. Svaki put kad razgovoram na ovu temu, nestane struja ili se nešto razbije. Nikada ne prođe mirno. Uvijek bude nekakva buka. Nešto pukne. Tako i treba.

Arti Lushi

Orakul i Jesen

Kao što i sami vidite

Ovdje nije ostalo ništa;

Tek olupine jeseni i nekakav orakul

Naučen da i nebo prevodi na dijalekat.

Dostaje li to da se ne probude mrtvi?

Valja postaviti pitanje:

Kojom vatrom i melemom noćno cvijeće

Mijesi i modelira naše duše?

Orakul saginje glavu i šuti;

Lišće mu se pokorava.

Vrelina

Akustika ugriza jabuke;

na rubu usana pjena,

potom dubok uzdah, malo prigušen

ali ne jednoličan.

Oslobađanje estrogena i jednostavne dobrote.

Okolni zrak dobiva na izgubljenoj težini.

U ovom času ti naslanjaš dlanove na pervaz,

promatraš ljude vani,

dinamiku njihovih asimetričnih kretnji.

Nesvjestica:

Porub desne čarape spušten je niže od lijeve.

Pramen kovrdži prisluškuje razgovor dvaju zrcala

postavljenih jedno naspram drugog,

potom se želja razgorijeva u korijenju cvijeća.

Vani vlada živost:

U ovoj se ulici ljudi ne pozdravljaju u žurbi.

Ovdje prolaze bicikli bez zvona, lijepe pičke i minute.

Netko piše djevojci sms sa pravopisnim greškama,

netko je razdragan hvalama za nove cipele,

netko naprosto jest.

A ti se smiješ.

Ne želim znati razlog.

Blagoslovljena bila zbog osmijeha,

meni je to dovoljno.

Negdje, na nekoj jednoličnoj razdaljini,

sunce zalazi.

Današnji je dan u tjednu

poškropljen svetom vodicom.

Ugodan kao bolovi mišićne sustalosti.

Poezija bez silikona:

Poput ‘Pijanog broda’ pročitanog unatraške

(naša tajna koje ni sami nismo svjesni).

Zalazak, ne umjetnički, niti kozmički;

zakon osjetila kao nevješta moć.

Prstima lijeve noge češeš butine;

a čarapa sklizne još niže…

(Pauza za dva tempa;

violončelistica briše graške znoja nad usnama

flautisti se osušila pljuvačka.)

Jedan, dva, …. spreman?

A sada vatre,

krune od vatre,

ogrlice od vatre,

zavjese i vrtlozi od vatre.

Vatre,

Unutar i vani;

vatre;

unutar i van mene;

vatre, samo vatre,

mekani dio tvojega uha.

Zna se što će se sada desiti:

ti dolaziš k meni

ja bježim kroz tebe!

Iznad struje

Između, ali i izvan dvaju vječnih praznovjerja,

Ljubavi i smrti,

Osmijeh kakvog vrtloga vode

Promijenit će tok samoispunjenog proročanstva,

Štoviše, hajd’mo reći,

Pobije ga jednom drugom neosjetilnom slikom;

Eksplozija, manje više kao u času stvaranja univerzuma

Kada se um i duša božji sjedine u jednoj točci.

Malo niže

Nad strujom

Larva predosjeća nostalgiju i pucanje urni

Gatanje

Gatara mu uzme ruku, čita iz dlana i zaprepasti se.

Valoviti ritam andaluzijske gitare spušta se

U nokturno Lorcinih maslinjaka koji gore u plamenu

Iz svakog ugarka grana što padaju na tlo

Bude se po tri zanosne blještavooke vile.

Potresena, ona zahtijeva da vidi i drugi dlan;

Prikazuje joj se bosonoga Sjena njegovih sjećanja

Kako gmiže i potrbuške goni zvjerad Betlehemsku

Balzamiranu žalošću i suzama svetog Janjeta

Dok krv, tko bi znao zašto, ima okus vanilije.

Rodilja se lagano diže put rosnog neba,

A sve Ure bez akrepa, Cvijeće zimzeleno,

Uz pljesak naglavačke pada k Majci Zemlji.

Gatara, začarana pjesničkom Apokalipsom,

Djetinjasto nemarno pusti utrnuli dlan.

U oči mu pogleda ne bi li tu prozrela sudbine lik.

No u očima nije ništa, baš ništa vidjela.

Konačno, izgubi strpljenje, želi da se udalji.

Ali, kud bi otišla?

U Kraljevstvu je Njegovom sa sviju strana

Okružena i zarobljena!

 

Imati san

‘Imati san’, tema je domaćih zadaća u osnovnoj školi;

Imati san, mač je s dvije oštrice, rekli su stari;

Imati san, jest ponašanje naslijeđeno od luckastih anđela;

Imati san, jest buđenje uz Woodstock glazbu i

odlazak u kupaonu s dvije različite pantofle na nogama;

Imati san, jest dječji užitak špijuniranja kroz ključaonicu;

Imati san, preduvjet je da si sanjar koji iskušava boga:

‘Koja je cijena razočaranja danas, časna svetosti?’

Imati san, jest iznenađenje mirisom upravo ispečene torte;

Imati san, znači vidjeti i s one strane vidljivog,

voljeti s onu stranu života,

ili prosto umrijeti za kulturni turizam;

Imati san, jest sađenje cvijeća nade u sjeni Luthera Kinga;

Imati san je seksi (kaže civilno društvo u jednom sloganu);

Imati san, jest praznovjerje neophodno bolesnim romanticima;

Imati san, jest sveta deklinacija glagola jesam;

— San, tangenta duše ka Otkrivenju, prema 5:04 –

Imati san, vrjednije od kraljevstva ali manje od jednog osmijeha;

Imati san, jest meni dana u menzi Studentskoga Grada;

Imati san, jest savršeno ukrštanje uskršnje nevjeste i prvog poljupca;

ili, također, mitski ples u čeljusti vuka.

Ali, ne uljepšavajmo više nego što je potrebno.

Imati san, znači sanjati otvoreno nebo;

Imati san, jest isklizavanje sapuna iz ruke;

A može biti i…

 

Albana Nexhipi: Isti dan

Hladno je. Samo su grdoljepojke, one što prate “modu”, digle štikle i minisuknje, da bi se što više smrzavale. Mraz im je dopirao do srži, ličile su na manekenke.

– Kako ste spavali?

– Dobro…

– Ueeeeee, što si se proljepšala!

Okrećem glavu. Nekakva drolja kezi se pokazujići požutjele zube koje je, da bi ih učinila seksi, ukrasila nekakvim malim, svijetlim dragim kamenom; ali veća drolja od nje učinila mi se ona koja je neumjereno hvalila svoju ljepotu. Ljudi su čudni… Ili zaista ne prepoznaju kurve ili vole da nazivaju tim imenom one koje svakome daju kada im se prohtje. Kako ne shvataju da se čast žene nalazi od stomaka naviše! Može biti da prve smatraju glupačama, jer se lakše “žrtvuju“, dočim su kurve po karakteru Pandorina kutija, niko nema kuraži da se igra s njima.

Kavi se istopila pjena, ali je bila dostatna da me rasani. Trepćem i kolutam očima, kao da radim jutarnju gimnastiku. Govori se o ljepoti kose. Trudim se da prepoznam neku lijepu kosu. Dio kose bio je u oštrim pramenovima slijeđenim od lakiranja, i ako bi se uškarile neke od njih, mogle bi možda poslužiti za seckanje noktiju. Drugi dio kose bio je slijepljen kao da je upravo preživjela kakav boks meč, cijedila je masnoću i naslage prhuti. U svakom slučaju, ljepota je relativna, je li? Može biti ima i nećeg lijepog u njoj, ili se ja možda još nisam dobro rasanila.

– Još si pospana, a…

– Eh…

– Blago si tebi, ja sinoć nisam oka sklopila. Bolio me je vrat. Povrh toga imala sam i glavobolju…

Nastavila sam da je gledam pravo u oči.

– … A meni uzimaju za zlo!!!

Nešto sam bila propustila od ispovijesti.

– … Ona i nema neko tijelo.

– … Da, draga moja, i ja sam to primijetila… baš šteta, jadnica…

Ponovno sam zakolutala očima. Neka mlada žena, smeđa kosa padala joj je na ramena, ušla je sva ozarena. Osmijeh joj je bio zarazan. Osjetiš kako ti se rubovi usana spontano šire a oči gube sleđenost: istopili su se u vrućem pogledu. Žena je bila malo punačka, reklo bi se i prsata, ali graciozna. Nije bila ni košćata, a ni kvrgava. Bilo je mesa u njoj, kao i života.

– Ah, draga moja, što ne središ malo tu tvoju kosu?!

Jedan rub usana nastavio je da se osmjehuje. Drugi, iako sam htjela da zadrži osmijeh, otimao se i stiskao, tjerajući i prvi rub da učini isto. Njena je kosa bila normalna. Oprana, skladne forme, u naravnoj boji, bez tragova farbanja. Padale su kao prirodni slap od čela na ramena. Ona prođe rukom svoju kosu, kao da pita: “zar nije lijepa?” a osmijeh joj se malo istanjio.  Svjetlucanje u očima joj se ugasilo. U zjenicama je zadrhtao malen natruh, kojeg si mogao zamijeniti za suzu.

Posljednji srk zagorčao mi je nepca gorčinom koje je bila kudikamo slađa od žuči koja se osjećala unaokolo.

U vremenima kao što je ovo

U vremenima kao što je ovo,

i noćima poput ovih,

priviđa ti se da je mrak svjetlost,

da te sloboda preplavila,

i razum te

čini prisebnim,

u tjeskobi ne gubiš dah,

vjeruješ da si živa,

osjećaš se kao heroina!

Misli ti prosto lete,

duša je bezbrižna,

Čitav život u toj jednoj noći,

noći bez dana,

ni svjetla,

noći bez mjesta i pripadnosti,

bez dugova i zamjerki,

bez spletki i ljubavi

bez sjutra

bez straha…

Ali, kada svjetlost zarudi

i od mraka ne ostane ničeg mrkog

misli se probude,

brige ti navale na dušu,

vidiš gdje zapravo živiš

čija si, gdje pripadaš

od dugova ti se zgrče obrve

bez otpora ophrvaju te spletke,

ljubav te jeftino kupuje,

a nekakvo odurno sjutra

do smrti te prestraši.

I poželiš da se vrati noć,

da kao slijepac sklopiš oči,

i misli protjeraš negdje daleko:

‘Ne, ovo nije moja zemlja’.

Zrcalo

 

Nitko ne zna kako sam teško došla do zrcala

isprva nisam znala gdje se može kupiti

a kada sam otkrila

cijena je više nego luđačka bila.

A onda…

Dobih zrcalo na poklon!!!

Sada se rijetko ogledam,

Nemam vremena.

Voljela bih da imam kuću.

Krntija

Ne mogu se uopće spasiti mentaliteta i kompleksa

Kivna sam na medicinu što ne radi transplantaciju mozga

Izabrala bih mozak kao pašnjak,

Ravan.

I sa posuđenim klizaljkama,

(mada ne umijem klizati),

proklizala bih do slobode.

Moja mati

Peršin isjecka na sitno, dodaje ga jelu,

potom ocu posluži obrok…

Šutke očisti stol, opere suđe.

Na rubu divana

(nesvjesna)

nastavlja beskrajno tkanje

čohe morala.

Mariklena Nico

Onome koji je pecao oči

U zaljevu je puhao Vjetar

kao što sada puše,

Nosio je zalutale ptice valovima,

Dok si ti skupljao usamljene oči.

Lako si ih odvajao od duše

Kao što se dagnje vade iz školjki.

Moru si vraćao poraze

Sebi zadržavao riječi.

Riječi neizgovorene

Slane, u očima zaleđene.

Izjutra su suze bile isušene,

Kao i tvoja bol.

Žena

Provalijo,

osjećam te uvijek bliskom

jer si poput mene —

žena.

Kad se nebo na tvoj trbuh osloni,

Dupkom si puna zvjezdanih predosjećanja.

Kada te vidim spokojnu

i postojanu,

ne treba mi tvoja podrška,

niti prosvjedujem svemiru

zbog žena što se ponašaju

kao provalije.

Kada žena ne voli

tijelo joj se napuni

ljuskama i trnjem.

Duša žene

Liči na grudu od suza i krvi,

Zgušnjava se kao tijesto

Dok ga rukama mijesite.

Žena je mješavina vode i munje u stomaku,

Snovi su joj na usnama, srce u mlijeku

A ruke svemu oblik daju.

Teška noć za moje srce

Teška noć za moje srce.

Kako da počnem!

Mnogo puta sam u ovo doba noći odlučila,

bez zbogom,

uz poljupce čuvane u kovertama

neposlanih rođendanskih razglednica,

uz meduze riječi kolekcioniranih

da bi sebe same trovale,

uz pjesme narasle u mrklini crijeva

negdje između ruina tijela

i crnog prijestolja strasti,

uz lijenost pravdanu time da svijet zapravo

i nema potrebe za još jednom

luđakinjom više.

Kako da počnem,

vagoni noćnih oblaka nemaju kolodvora,

karavane zvijezda ne zaustavljaju se da ukrcaju strance

a tko zna koliko je drugih srdaca upravo krenulo

nemogućim stazama.

Zbor o vjetru

Nauči se da nemaš nikoga.

Baci riječi u vjetar,

neka ih otpuše u daleki neki hram.

Dozvoli tuzi da ti bude zaklon,

da ti dani budu mrzliji,

da te svede na sjenu.

Nek ugasne ljeto požude

U maternici noćnih oluja.

Grijeh koji kaplje njegovim prstima,

Jest slijepa vjera.

Ti bježiš od njega ali i od Boga.

Nauči se da ne biraš nikoga,

neka bježe od tebe kao što srce bježi vjetru.

Zatim, vjeruj onome koji jest,

Ne onome koji će se možda vratiti.

Slike u pokretu

 

Gospodine, pod vašim šeširom uhićeno je nekoliko leptira, gdje im je tijesno.

Prošetajte s prijateljima, nastavite jučerašnju diskusiju, nastojte po svaku cijenu biti koherentni.

Pažnja! Boje koje nosite ne slažu se s vašim mislima.

Prolazi ljupka dama u laganoj haljini i vi malo nakrivite vaš teški šešir.

Pojavi se neispavan plavi leptir, sudara se s kragnom vaše košulje i slijeće na lijevi džep jakne.

‘U suvremenoj civilizaciji teško se prihvaća smrtna kazna. Kako onda poštivati pravdu?!’

Vi se češete po glavi.

Ovoga puta izlaze dva leptira. Bijeli slijeće na uski rub šešira, žuti na drvenu dršku bastuna.

Vi više niste nipošto običan čovjek.

Trudite se da ostavite dojam ozbiljnosti zarad akademskih razloga.

Nešto poprima čudne odraze.

Skidate kapu i držite je u ruci, da li zbog žena ili proljeća, ne znam.

Leptiri vam uljepšavaju sjenku, izgledate lakši.

Luda kuća

U ludoj kući kuha se za sve.

Namještaj je onaj koji smo davno kupili,

velika zrcala od kristala,

knjige – kopije manjka hrabrosti da napišemo

što smo o sebi sanjali, zabranili, pa dosanjali.

Balkoni otežali od magle s ostacima isušenih skeleta

nekadašnjih cvjetova kojih se aroma još može odjenuti.

U ludoj kući, sjene zauzimaju mjesto ljudi

a ljudi umjesto sjena a odluke zna se tko donosi.

U ludoj kući se bol ismijava a za čim se žali ne zna se.

Žene nose prstenje vlasti, čuvaju krhke ekulibre

a za one što ne igraju ulogu, kažu da su druge i daleke

iako žive ovdje.

U ludoj kući porezi su visoki kao i bilo gdje,

život je skup, luksuz lažan a ruke služe da obujmite njima

očajne glave. Samosvijest kao i uvijek treba slijediti modele

i znati samoreklamirati. Tišina vrh koplja.

Kuha se za sve u ludoj kući. Prozori gledaju

na druge kuće ali vrata ne vode do drugih vrata.

Samo bol izgleda napuštena, uvrijeđena.

Tu se praznuje i praznici se jako oporezuju, kao svugdje.

 

Darian Levan: Putovanje

Imam lošu ruku kod novog dijeljenja karata, mnogo herčeva, damu i asa u piku. As pik nema obranu. Gledam u svog partnera, ali ne smijem pisnuti. I protivnici se gledaju i šute. Vučem ponovo nekoliko herčeva. Nitko se ne usudi krenuti iz pika. Onda dođe red na mog partnera koji slegne ramenima i igra pika.

Nitko ne razumije što se događa. Sjedimo na podu prekrštenih nogu u nekakvom velikom holu. Nas je četvero. Neki dečkić od kojih pet godina stalno nam prilazi, govori koje karte držimo u rukama, a zatim trkom bježi pod skut svoje majke. Toleriramo ga budući da ne poznaje karte, ne smeta nam puno. Dok trči smije se i okreće glavu, provjerava da li ga netko prati. Brojeve govori na talijanskom. Malo je trebalo pa da izvučem sve same loše karte, kada je krenula velika gungula i čitav hol postao kao jedno tijelo. Masa je prošla jako blizu, gotovo nas je pregazila. Ustajemo i mi i polako idemo kud i ostali.

Čekamo u redu. Napravimo nekoliko koraka. Ponovo čekamo… Pokazujemo karte i daju nam nekakav kupon. Opet red. Onda nam daju karton. Kraj je srpnja, preznojavamo se. Predajemo kartone i pasoše. Carinska policija je svuda ista. Lupe mi pečat na Kastriotov lik^[1] i vraćaju dokumente. Nitko mi ne kaže ‘Sretan put!’ Radije šute. Prelazim granicu i čekam prijatelje. Ilir stiže prvi. Pitam ga jesu li njemu poželjeli sretan put. Ne. Nisu ni Taniju ni Klejdiju. Nitko od nas neće imati sretan put.

Vidim ramena policajca dok uzima pasoš, tipka po računalu, za­tim vraća dokumente. Red. Penjemo se uskim stepeništem. Može se hodati samo jedan po jedan u redu. Dižem prtljagu za tri stepenice naviše. Sljedeći put dižem za dvije stepenice da bih razbio monotoni­ju. Onda ponovo dižem za tri jer želim imati za korak veći napredak.

Kad ih gledam odozdo, albanski emigranti sliče mi na Sizifa. Ali, odozgo izgledaju drugačije: jaki su i lijepi, samo što pristaju na te ba­nalne postupke – pasoš, red, stepenište – izgleda kao da će ih ponav­ljati neumorno, vječno. Ali, naravno, neko će dijete tada zaplakati. Stižem na vrh stepeništa. Gledam nazad i shvaćam da sam izgubio prijatelje. Vraćam se i pomažem jednoj djevojci-ženi. Ona me odmje­ri pogledom, sramežljivo. Ja je gledam otvoreno. Nemam uopće ni primisao da joj se ufuram u postelju, a ni u njeno srce. Jednostavno želim biti od pomoći. Vjerujem da ona to razumije. Konačno, ostav­ljam njenu prtljagu na drugoj strani stepeništa i stanem. Mnogo ih je koji čekaju, ne mogu svima pomoći. Moja karijera dobrovoljnog nosača okončana je prije nego što je započela. Pribijam se uza zid da bih napravio više prostora. Propuštam nekolicinu da prođu i čekam svoje prijatelje; želim ponovo biti u društvu s njima.

Djelatnik trajekta provjerava nas na šalteru. Pokazujemo mu kupon, karton, pasoš i kartu. Vraća nam pasoše, ne trebaju mu. Na­tipka na računalo naše podatke, vraća nam dokumente i daje ključ od kabine. Pomučili smo se dok nismo našli kabinu. Trajekti su svi isti, i putnici također. Dali su nam samo jedan ključ, a nas je četve­ro. Svađamo se tko će ga držati. Pokušavamo prema abecedi, zatim prema uzrastu, na kraju se nekako dogovorimo. Kada smo prtljagu smjestili u kabinu – ako se ta prostorija uopće mogla nazvati kabi­nom?! – trajekt je već kasnio jedan sat. To je posve normalno za ovu liniju. Polazak je trebao biti u 23,00, ali ne vjerujem da ćemo krenuti prije 2 poslije ponoći. Nisam pesimista, govorim iz iskustva.

Na kraju trajekta, s prvog kata, vidimo red koji se dolje izdužio. Ljudi su još uvijek malobrojni, ali je zato red krcat autima i kamio­nima. Kreću se sporo, kao da su lijeni. Negdje oko jedanaest i pol zapalim prvu cigaretu. U mislima pratim dim koji uvlačim u pluća, i kako ga potom ispuhujem. Onda ljudi više nema, samo su vozila. U džepu osjetim igrače karte, ali ne i želju za igrom koja bi nam skra­tila vrijeme. Sjećam se samo zlatnog pravila: igra Uno se nikada ne završava, samo se odgađa.

Na jednoj strani su vozila, na drugoj more; okružen sam. Pretpo­stavlja se da nebo mora biti plavo, ali je ovo, iz svih mogućih kuteva promatranja, bilo crno. Htio bih sići. Dvanaest sati. Krećemo na prvi obilazak. Jedna od stvari koje naučiš kad često putuješ trajektom je planiranje šetnji. Praviš đir da ubiješ dosadu. Šetnje ne trebaju biti učestale, a ni preduge. Cilj je da ti vrijeme prolazi. Uvijek nosim i mnogo knjiga, ali ih ne čitam, niti slušam muziku. Pa i snimanje je uzaludno bez nekog efekta.

Sat se pomiče naprijed. Dvanaest i pol. Jedan. I kada bih htio čitati, ovdje je to nemoguće. Ne pitajte me zašto, ne znam. Ovdje je sve drugačije, ni cigarete nemaju uobičajeni okus. Kada sam bio mali, gledao sam mnoge filmove s policajcima, mislim na one koji su prikazivani na tvsh (Albanska Televizija). U njima se često dešavalo da policija nije mogla ništa poduzeti zato što bi ispalo da je slučaj van njihove nadležnosti. E pa i ja se ovdje tako osjećam. Nisam ni pod svojom nadležnošću. Još malo pa će biti 2 sata. Osjećamo kako se trajekt pokreće.

‘Zaista, rekao mi je tip.’ – inzistirao je Klejdi na nečemu. ‘Mo­gao si otići u Krokodil, tražiti da se muzika utiša, a konobar je držao kontrolu pod šankom.’

Pretpostavka je da nebo mora biti plavo, ali je ovo more, iz svih mogućih kuteva promatranja, bilo crno.

Ilir kaže: ‘Da sam znao, probao bih.’

‘Jesi li siguran?’ – upitam ga.

‘Ne znam da li se radilo o tom disko klubu, ili nekom drugom.’ kaže Klajdi.

‘Zaboravio sam cigarete u kabini.’ kaže on i krene po njih. Dozi­vam ga i pokazujem svoju kutiju.

‘Ne pušim te cigarete,’ kaže. Dok hoda, pleše ramenima u ritmu nekakve muzike koju samo on može čuti.

‘Ima li razlike između ovih cigareta… koje su marke? ’

‘Benson & Hedges.’

‘…I slimsova koje on puši.’

‘Ne vjerujem.’

‘Uskoro će biti tri’, kaže Ilir zamišljeno.

‘Petnaest do tri. Ne spava mi se.’

Putnici trajekta su se prorijedili. Zaspali su, vjerujem. Ono što nas zajedno drži samo su ljuljanje broda i opušci koje bacamo u more.

‘Osjećam se nekako loše kada bacim opušak u more’, kažem. ‘Zašto nemaju tabli.’

‘Tabli…?’

‘Pepeljara. Neki ih tako zovu, nisi znao? ’

‘Nikad čuo.’

‘Čini mi se da ti vrijeme mjeriš ne minutama, već popušenim cigaretama’, kaže Ilir. ‘Za jedan sat se popuše četiri cigarete. Kada budeš ispušio pet kutija, trajekt će pristati u Durresu.^[2]’

Smije se.

‘Ova ti je dobra.’

Vjetar mi gasi šibicu; trošim nekoliko palidrvaca i konačno uspi­jevam upaliti cigaretu.

‘Sjeti se, ovim istim putem plovilo je toliko emigranata’, kaže Ilir.

‘Da, dragi moj, mnogo je ljudi prošlo ovuda. Zamisli, nekada je ove vode, prije mnogo mnogo godina, preplovio i Eneja. A nakon njega je…’

‘Eneja?’

‘Eneja, Prijamov unuk ako se ne varam. Ili nekakav bliski rođak. Sa preživjelima iz Troje on je… ’

‘… Osnovao Butrint^[3], to znam.’

‘Da, osnovao je Butrint. Kladim se da je proklinjao ovaj put.’

Gledamo u more. Tragamo za Enejinom kletvom. Čini nam se da pluta na valovima mora maskirana u vrećicu nekakvog čipsa.

‘Otkuda znaš da je prokleo more?’ – upita Ilir.

‘Gledao sam jednu emisiju na rai – ju. Promovirali su nekakvu knjigu o Antici… I voditelj je za Eneju rekao da je plovio istim mor­skim rutama kojima danas ilegalno prelaze emigranti. Nazvao ih je ‘albanski gliseraši’.’

‘Je li se izrazio baš tako, ‘albanski gliseraši’?’

‘Da, i ja sam se začudio.’

‘Onda bi, teorijski, i Eneja trebao biti gliseraš, zar ne?’ – upitao me.

Smijemo se.

‘Razgovarate o gliserima?’, kaže Klejdi, koji pripaljuje cigaretu i kašlje.

Klejdi pljune u more. Ilir pokušava prebaciti pljuvačku preko ra­mena i ne uspijeva.

‘Dolje izgleda zastrašujuće, zar ne?’ – kaže Klajdi gledajući u tamu pučine.

Nitko od nas ne želi priznati, ali jest, svima izgleda strašno.

Koliko je samo ljudi ilegalno plovilo ovim putem, ne usuđujem se ni da zamislim…

‘I Skenderbeg je morao ploviti ovuda. Jednom ga je neki od tali­janskih kraljeva pozvao upomoć i on je skupio družinu snažnih rat­nika i odazvao se pozivu,’ – rekao je Ilir.

‘Čuo sam za tu priču. Kažu da je jebao mater neprijatelju, i kad ih je rasturio, vratio se kući’, – dobacio je Klejdi.

Obojica su pogledali prema meni kao da sam ja osoba koja treba potvrditi vjerodostojnost priče. Sliježem ramenima, iako vjerujem da su u pravu.

‘Da li je još nečeg bilo u toj knjizi?’

‘Ne, samo taj paragraf.’

‘Kome je Skenderbeg pritekao u pomoć?’

‘Ne sjećam se. Čini mi se da se radilo o vladaru Napulja…’

‘I Arbreši^[4] su preplovili isto ovo more’, rekao sam ja.

‘Upoznao sam jednog Arbreša, nekad davno. Govorio je čudnim albanskim dijalektom. Rekao mi je: Mi Arbreši smo lenj narod! Za­što, upitao sam ga. Pa eto, iskrcali smo se na jugu Italije, i tu smo i ostali. Nismo nikada krenuli dublje u Italiju.’

Arbreši nisu išli dalje jer su se nadali povratku, željeli su biti što bliže Albaniji. Ne znam je li to istina, ali mi svakako prija ta ideja.

‘Što je sa Novim Skenderbegom?’

Shvaćam da ništa nije razumio te mu objašnjavam tko je Novi Skenderbeg. Debelo se nalupetam iznoseći sumnjive verzije da je on došao iz Srbije ili Crne Gore. Ili da je možda pobjegao iz Crne Gore, nisam baš siguran.

‘I Gramsci^[5] je bio Arbreš’, kaže Klejdi.

‘I Krispi^[6], također.’

Znam, često smo govorili o toj temi. Zahvaljujući našoj superi­ornoj inteligenciji, zaključili smo da je Antonio Gramsci bio podri­jetlom iz sela Gramshi u centralnoj Albaniji.

‘Albanskog podrijetla bila je i porodica Durazzo^[7] iz Genove. Učio sam o njima u ‘Povijesti Italije’.’

Klejdi se bavi kulturnim turizmom. Studira povijest, književnost, i slične stvari.

‘Jesi li prošao na ispitu iz povijesti?’

‘Ne, pao sam.’

‘Dobro je da te nisu pustili,’ našalio se Ilir.

Zatim je bezvoljno bacio u more sljedeći opušak cigarete.

‘Albanka je i jedna prostitutka iz disko kluba. Pričao mi je prijatelj koji u diskaču radi kao buttafuori, izbacivač.’

‘Ahaaa… buttafuori nije albanska riječ.’

‘Čini mi se da danas više nitko ne ide u diskoteke, zar ne? – ka­žem.

‘Ne, ne ide. Uostalom, danas se sve slijeva u isto: diskoteka, pub, ćevabdžinica…

‘Tko zna hoće li biti struje kada stignemo u Tiranu?’

‘Idem napraviti još jedan krug?’ – reče Klejdi.

‘Idi, slobodno idi, ali u ovo doba vidjeti ćeš samo seljake. Djevoj­ke, brale moj, nisu toliko blesave da čekaju na tebe.’

‘Vidjet ćemo, vidjet ćemo…’, priprijeti Klejdi i nestane.

‘Kažu da ima velikih restrikcija struje. U Tirani do 8 sati dnevno, po selima, ne pitaj, uopće je nema!’

Krivo mi je. I u selima žive ljudi, vrag ga odnio, neću se odreći sela.

‘Osam sati i nije mnogo, navikneš se. Možda zato što je Tirana sada jako napučena.’ – odgovara Ilir. ‘Jer, kada odem u rodno mje­sto, tamo je sve pusto, ne vidiš živog čovjeka. Ostale su samo starije osobe… sve koje vidiš imaju preko 60, 70 godina.’

Plovimo po mraku, preko mora, kroz tamu, nastojeći da u mraku otkrijemo – Albaniju.

 

 

 

Flurans Ilia: Drugi

Uvijek ću biti mlađi brat svojih sestara. Rita i Zamira. Najljepše žene našeg gradića. Ako bi moja ljubav prema ovome svijetu neizostavno trebala imati nekakvu sliku, na njoj bi svakako bila lica Rite i Zamire. Dvije zvijezde koje uvijek svijetle, svaki put kada navečer šetamo jedi­nim, dosadnim korzom u centru našeg gradića. Ja sam u to vrijeme bio malen, a moje su sestre bile u punom rascvatu. Uzimale bi me ponekad za ruku za vrijeme ljeta, kada bi od oca dobile dozvolu za izlazak. One su bile sva moja ljubav prema svijetu koji sam upravo bio počeo istra­živati. Ja sam sestrama služio kao alibi za njihovu sigurnost na ovome svijetu. Otac bi me pozivao na stranu, dao bi mi pet leka za sladoled, i prošaptao da ga one ne čuju: ‘Pazi na sestre! Otvori četiri oči! Sada si postao veliki!’ Da, potvrdio bih ja svaki put nevoljkim kimanjem glave, nastojeći da se otrgnem od teškog eteričnog mirisa lijekova, tako karak­terističnog za kožu njegovih ruku. Prsti su mu bili požutjeli od prerade tetraciklina; bilo je to žutilo kao da je prstima upravo gnječio buket mimoza. Potom, kada bi se petolekac našao u mom džepu, prepuštao sam se krilima ljubavi mojih lijepih sestara i, svo troje skupa, sasvim slobodni i sretni, krenuli bismo prema jedinom šetalištu našeg gradića.

Ostavljali smo iza nas ispitivački pogled oca. Pogled dubok. Prodo­ran. Žbirski. Otac nas je šutke pratio iza onih njegovih naočala s tankim metalnim okvirima koje su mu davale plemenit izgled, sve dok se ne bismo udaljili. Naš otac bio je i ostao veoma ‘noble’ osoba. Da, da. To mogu potvrditi svi žitelji našeg gradića. Takav je i ostao u uspomeni svih koji su ga poznavali. Mogu se birati razne riječi za karakteriziranje nekog čovjeka. Ali, kada se radi o našem ocu, riječ ‘noble’ ostaje najpri­kladnija. To je možda iz razloga što se za ovu riječ vezuje savršenstvo ravno umjetnosti. Ili možda zato što je ta riječ držala spuštena sidra u mojoj duši zbog velikog broja očevih knjiga. Naša kuća je imala za to doba veoma bogatu knjižnicu. Svaki put kada bi otac odlazio u glavni grad, vraćao se s velikim naramkom knjiga. Uvijek je tražio i pronalazio knjige do kojih nije bilo lako doći u to doba. Bilo je vrijeme krize. Krize knjiga. Krize identiteta knjiga. Otac je bio apotekar. Pristojan čovjek. Naočit. Ozbiljan. Profesionalac. Bio je prosvijećeni otac. Umro je jed­noga dana, krajem veljače ili početkom ožujka, kada inače mimoze nenadano procvjetaju. Mrzim mimoze zato što je to budalasto cvijeće: dolazi rano te onda, posljedično, brzo mine. Mrzim mimoze. Mrzim ih i zbog sjećanja na dan kada smo sahranili oca, a buketi i vijenci mimoza ostali su iznad mrzle mramorne ploče kao oproštaj od čovjeka kojega nikada nisam upoznao onako kako je trebalo.

Oslonjen na tezgu slastičarnice, što zbog nestrpljenja za sladole­dom, što zbog pritiska ostale djece koja su željela isto i pravila metež, pogledao sam prema sestri, kao da mi je ona, sjedeći tamo podalje na klupi, mogla biti od neke pomoći. Tada sam vidio kako ispod klupe, potajno, Zani uvlači pod Zamirinu haljinu svoju snažnu ruku, i to sve do njenih poluotkrivenih butina. Znao sam da je Zani bio Zamirin najbolji drug i imao sam sporazum sa sestrama, pod zakletvom, da ‘dok sam živ na ovome svijetu to neću nipošto niti jednom riječju otkriti ocu’. Prizor me je pratio. Uvijek sam mislio da su oni bili samo drugovi. Ali, ne. Ne. Vidio sam tu snažnu ruku. Pod klupom, u slastičarnici, ona se zavukla u butine moje sestre, što me je jako uzrujalo. Lizao sam šutke i s puno nervoze bijelu kremu sladoleda, zbunjen promjenom značenja riječi ‘drug’. ‘Gdje je Rita’, upitao sam Zamiru zapovjedničkim i bijesnim glasom. ‘Otišla je u Knjižnicu da potraži neke knjige. Možemo po nju skupa krenuti, srce moje, za dvije minute’, reče ona. U potaji je stezala Zanijevu ruku, što je bio znak vatrene strasti koju je osjećala prema njemu. A Zani je, da bi mi zaklonio pogled na sestru koja je bila točno naspram mene, pružio desnu ruku i pomilovao me po kosi, dok je u isto vrijeme iza leđa drugom rukom stiskao Zamirine prste. Nastavljao je da me miluje po glavi kao da sam kakav poslušni pas. ‘Drži me za štene’, pomislio sam bio u sebi. ‘On misli da sam ja budala i da ne razumijem o čemu se radi?’

Dok smo išli prema Knjižnici da potražimo Ritu, podbadao sam i štipkao Zamiru za nadlakticu dok nije pomodrila. Ona je trpila koliko je mogla, a onda mi je lupila šamar u obraz. Oči su mi vidjele zvjezdi­ce! Rasrdio sam se bio na tren, ali sam potom, od nemoći, digao ruke pred Zamirom koja je uvijek znala dominirati. Na neki njen posebni način ona je provocirala i gospodarila mojim osjećajima: mržnjom, ljubomorom, ljubavlju i nesigurnošću, sve istodobno. Još nesigurnijim sam se osjetio kada smo kod Knjižnice našli Ritu i Nerija, njenog druga za kojeg sam se također bio zakleo sestrama da ‘dok sam živ na ovome svijetu neću nipošto niti jednom riječju otkriti ocu’. Iznenadili smo ih dok su se ljubili u jednoj od praznih čitaonica, a ovaj je glupan gnječio njene sise. Gnječio kome?! Mojoj dragoj Riti! Ta epizoda bila je druga pljuska koju sam dobio tog ljetnog dana kada smo, kao obično, izašli u šetnju i po sladoled. A primiti dvije takve pljuske u jedan dan bilo je zaista previše.

Nafija je bila čistačica stubišta u našoj nikada završenoj zgradi. Ona je izrodila čopor djece koju nikako nije mogla zasititi kruhom s onom svojom bijednom crkavicom od plaće koju je primala od komunalnog poduzeća. Zato je za ispomoć u čišćenju mnogih ulaza i velikog broja stubišta u zgradi često uzimala svoju najstariju kćer, koja je bila mojeg godišta. Zvala se Lela. Kada je ona radila na našem stubištu i penjala se ka gornjim katovima, ja sam hodajući za njom mnogo puta vidio njene butine, bijele poput bataka kokoši. Opsjednut njima, svaki puta kada bih ostao sam u svojoj sobi, prikazivale su mi se lijepe slike kojima sam skoro svaki dan hranio svoje pubertetske maštarije.

‘Lela’, rekao sam joj jednoga dana kada sam bio sam u stanu, ‘že­liš li možda vidjeti moje knjige!’ Pred otvorenim vratima našeg stana na najvišem katu zgrade, Lela se nećkala i ujedno smješkala. Lela se smješkala i uzdrhtala je kada je prešla prag našeg stana. Gledala me nepovjerljivo i bojažljivo i kada sam počeo da je štipkam po lijepim bu­tinama, tim bijelim kokošjim batacima očerupanim od perja. Ali sada su one bile pune fleka od masnica koje je ostavljala moja drska ruka (kao i, ne tako davno prije toga, ruka Zanija na Zamirinim butinama).

Pripijao sam se uz njenu kožu pocrnilu od sunčanja. Lela je prstima koji su joj drhtali od emocija dodirivala korice ‘Crvenkapice’, dok sam joj ja mazio njedra (kao što je Neri onomad zario ruke u sise moje Rite, slika koja će mi godinama biti urezana, poput bljeska noža, u sjećanje). Lela je listala ‘Crvenkapicu’ dok sam ja nastojao, milom i silom, da joj skinem cicanu haljinu iz Kombinata, išaranu žutim flekama koje su bile stilizacije cvijeta mimoze. Morao sam da je ošamarim kako bih je uvjerio da ostane mirna dok sam pod njenom haljinom, koja je, poput latica, dio po dio padala na hladne pločice poda, završavao eksperiment otkrivanja nepoznatoga. Mekani busen njenih po pločicama rasutih mimoza ostao mi je među prstima da bi me i danas hranio onim neus­poredivim osjećajem svježine. Prikazuje mi nešto veoma čudno, prvi kontakt s nepoznatim, osobito dodir i osjećaj vlažnoga. Mrzim mimoze.

Uvijek ću biti mlađi brat svojih sestara. Rita i Zamira. Dvije najveće kurve koje je u svojoj cjelokupnoj povijesti vidio naš majušni gradić. Ako strast običnih muškaraca, kao i gmižući dani ovoga graduljka u ono vrijeme trebaju imati nekakvu zajedničku sliku, onda su na toj slici lica Rite i Zamire. Sestre koje su nekada bile cijela moja ljubav prema svijetu koji sam bio počeo istraživati, nakon smrti oca postale su takve da mi je takoreći bilo nemoguće uvjeriti ih, privesti ih k svijesti ili kon­trolirati. Posljedično, moja prva ljubav prema ovome svijetu može se istodobno definirati i kao moja doživotna mržnja prema svijetu, jer sam kroz tjeskobe i nesigurnost, uzalud tražio alibi i opravdanje pred ocem, kojega više nije bilo, za sva ona moja kasnija ponašanja kada sam po­stao nemoralan čovjek, divlji kurvar, bezobraznik, prevrtljivac, osvajač, posesivac, manipulator duša i osjećaja, razvratnik, agresivac, vlastolju­bac i vlastodržac istodobno! Premda sam poprimio karakteristike posve bezosjećajnog čovjeka, nekoga tko ima takoreći ledeni pogled, osjećao sam se čudesno dobro u svijetu po kojem sam hodao s, jednostavno, najvećim i najbeskorisnijim zadovoljstvom, u skupocjenim cipelama izrađenim od ulaštene zmijske kože. Ni sam nisam shvaćao odakle mi dolaze ovakva osjećanja dok sam uz muke, jednu po jednu, savladavao stepenice moje sadašnje karijere kao zastupnika jedne od političkih stranaka. Nikada nisam razumio zašto je bilo tako, dok je moj uspon u politici bio nenadan i spektakularan, kao što su iste takve i žene koje su mi prošle kroz ruke ili ih još imam. Pritom se želja da rasturim nečiju sestru ili suprugu samo višestruko pojačavala u meni. Bila je jača i od same ljubavi. Jača od svijeta. Jača od svekolike moje egzistencije. Jača od mene samog. Jača od lika oca. Jača od njegovih knjiga koje su se pokazale nemoćnim da promijene svijet. A onda sam jednoga dana, posve slučajno, u jednom zaboravljenom zakutku knjiga našao njegov rukopis. Vidio sam ga kako pije jaku kavu. Bez mlijeka i šećera. Ima prodoran pogled ubojice. Ima plave oči koje često mijenjaju nijanse pod utjecajem svjetla. Brada mu je neobrijana. Puši bezbroj cigareta. Njegovi nokti imaju tendenciju da požute, ili su već požutjeli, i liče na bačene, trule mimoze. Ono što ispuhuje iz grudi, dim njegove cigarete, dolazi do mojih zamagljenih očiju kao da je to sama moja bol koju do tada nisam bio poznavao.

Bio je to moj prvi susret s autorom. Čovjekom koji je u potpunosti lišen svake vrste iskušenja i ambicije u odnosu na svijet koji nas okružu­je. Čovjek takoreći proziran, točnije, sasvim nevidljiv za materiju. Jed­nostavno, dim. Nekakav šutljivi tip koji zabada nos u moje biće onakvo kakvo ono jest. Bez riječi. Jedini koji me vidi golog. Privilegija koju nitko prije nije mogao imati u odnosu na mene. Osjećam se bijedno naspram njegovih očiju. A onda mi se to kasnije sviđa. Kada biste samo mogli vidjeti njegove oči dok je gutao moje fraze! Kao dvije masline na mirnoj grani! Nije uopće jednostavno tvrditi to. Tko u nutrini poznaje hipno­tičku snagu očiju zmije na grani masline? Nisam nikada imao priliku da sretnem (do ovog sretnog ili nesretnog trenutka) ovaj razgolićeni i pospani prizor hipnoze. Tko je čovjek naspram mene. Kaže da se zove Flurans Ilia. Ah, je li ovdje uopće važno ime? Iako je glas koji vam govori moj, u stvari pravi autor ovih redaka, koje vam ja pripovijedam o sebi, ostaje on. Sada bih trebao da vam kažem dvije riječi i o njemu. Autor je u tolikoj mjeri pošten da mi nikada nije dopuštao da ja platim ceh, uvijek je on plaćao. Otvoren je u svojem bosonogom poštenju. ‘Iscijedi van sebe sebe samog’, govorio mi je dok je iz grudi ispuštao duhanski dim. Mrzio sam ga, toliko mi je bilo neugodno dok me tvrdoglavo, s upornošću bivola, gurao snažno i još snažnije da iscijedim izvan sebe, sebe samog. A ja sam mu govorio beskrajno o ženama; žene, žene, žene… Pripovijedao sam mu storije koje su izazivale ili razgorijevale plamen požude, a on me slušao gledajući me onako stisnutih usta, čak i kada sam mu priznavao da sam povalio ne samo sve sestre i supru­ge mojih zbiljskih i imaginarnih neprijatelja već i sve sestre i supruge mojih kolega. Mrzio sam ga do kostiju, pri svakom susretu koji smo imali zato što sam osjećao da je on bio jedini čovjek koji je i zatvorenih očiju znao razmjere mojega životinjskog skeleta. U trenucima kada sam odlazio od njega, žurno sam ubrzavao korake da stignem do drugoga, drugoga van mene, drugoga unutar sebe; jedan perolaki povjetarac pomazio bi me tada po čelu, uz nekakav osjećaj oslobađanja. Nekakav osjećaj slobode. Nekakav osjećaj sjebanosti.

Iznervirao bih se za tren i, uhvaćen u zamku autora, urlao bih u sebi u mraku: ‘Hipnotizirao me svojim pogledom!’ Osjećam se loše. Osjećam se nemoćno. Potom se smirim i smijem se. Da. Smijem se. Zadovoljan. Moćan. ‘Na koncu, on je platio kave!’ Nisam toliko zao da ne bih na zločest način volio autora. Naprotiv, lud sam za onim tekstom u kojem se more prije milijun svjetlosnih godina povuklo da bi ostavilo mjesta ovoj beskrajnoj pustinji.

Plativši kave naših razgovora on je, kao da je shvatio, jednim je­dinim presudnim činom zamijenio dragu sliku oca koji nedostaje s autorom. I autor me, kao i otac u ono doba ljetnih večeri kada bi mi tutnuo petolekac za sladoled, pozivao na stranu i prošaptao: ‘Pazi na sestre! Otvori četiri oči! Sada si postao velik!’ Da, potvrdio bih ja sva­ki put nevoljkim kimanjem glave nastojeći da se otrgnem od teškog eteričnog mirisa lijekova tako karakterističnog za kožu očevih ruku. Njegovi požutjeli prsti od prerade tetraciklina, ili sa žutilom kao da je njima gnječio buket mimoza. Zatim, pošto bih petolekca strpao u džep, prepuštao sam se krilima ljubavi svojih lijepih sestara, i svo troje skupa, sasvim slobodni i sretni, krenuli bismo prema jedinom šetalištu našeg gradića, zauvijek.

 

Lisjana Demiraj

 

Kutija

 

Desilo se ovako: Rekao sam hajde slušaj me malo da ti se požalim, ali je ona rekla da je trenutno brine kutija koju drži u ruci. Rekao sam joj neka se time bavi kasnije jer nemam vremena, želim prerezati vene. Dobro, reče, ovako ćemo napraviti, pridrži mi malo kutiju dok se ne vratim, samo je nemoj otvarati. Pričat ćemo kasnije.

Rekao sam joj podrugljivo: Vene, vene, jesi li čula?

Odgovorila je: Hoćeš li mi pridržati kutiju?

Isprva mi je došla želja da urliknem, ali zatim pomislih neka se i bavim kutijom, dobit ću malo vremena. U redu, rekoh, samo nemoj kasniti.

Otišla je spavati.

Uzeo sam kutiju i pomislio zašto da je ne otvorim? Zato što mi je ona rekla, neću je otvarati. To bi značilo pokornost. Ne sviđa mi se. Otvorit ću je. Ali to znači nestrpljivost. Ne sviđa mi se. Onda je neću otvoriti, a reći ću da je ne otvaram ne zato što mi je ona rekla već zato što ja nisam htio. Samo što ja hoću… Onda je neću otvoriti zato što sam principijelan. Ali, kakve principijelnosti ima ovdje? Neću je otvoriti zato što ne želim pogaziti riječ. Ali ja joj nisam obećao, samo sam rekao da ću pridržati kutiju. Onda ću je otvoriti. Ali što ako ona shvati da sam je otvorio? Ne bih trebao ostaviti nikakav trag. A gdje je onda slast ove stvari? Otvorit ću je i reći da sam zaboravio da je ne treba otvoriti. Ali zašto se uopće uzbuđujem što joj trebam reći? Otvorio sam zato što mi je tako došlo. Ali meni nije došlo, ja razmišljam o tome već dugo. A što ako je njeno ‘nemoj otvarati!’ bilo namjerno? Da bi vidjela kako ću postupiti? Tko zna čega ima unutra. To pojačava znatiželju. Onda ću je otvoriti. Ali to bi značilo da nisam u stanju da obuzdam znatiželju. A to je znak slabosti. Neću je otvoriti. To je onda frustrirajuće. A da pokušam s kartama, koja opcija dobiva desetku? Ne, neću stvar prepustiti slučaju, ispast će da imam problema s donošenjem odluka. Zakompliciralo se…

Ali kada će se ona vratiti? Još spava? A što ja to radim s ovom kutijom? Ja bih trebao prerezati vene, koliko je već vremena prošlo? Ali, zašto bi to trebalo da ima satnicu? Oh, samo trenutak… Sve treba imati raspored… Kutija. Kakav značaj može imati kutija kada ću ja prerezati vene? I kad već stvar stoji tako, onda mogu uraditi što me je volja sa kutijom. Mogu je i otvoriti. A nemam vremena da njoj ili sebi objašnjavam zato što ću prerezati vene, pa me ona neće ni naći nakon tog trenutka. Ah, onda ona nikada neće razumjeti zašto sam to uradio pošto se nijedna hipoteza koja se postavi neće moći potvrditi ako mene nema. Onda ću odgoditi samoubojstvo. Ali to znači da ga odlažem zbog jedne kutije. Nisko…

Ona ne dolazi. Neka joj. Ali zašto je ne bih probudio? Trebala bi me saslušati. Premda sam ja sada lijen za priču. Zašto sam lijen? Ne znam. Što da radim? Ne pada mi ništa na pamet. E pa onda, dobro, prerezat ću vene.

 

Scenario

Sada se sjećam majke koja mi je rekla: nemoj raditi taj komad, neće biti dobro za tebe.

Ona je tako savršena. Da li je uvijek bila takva? Da li je zbog te savršenosti pridobila za sebe i oca? Ne znam točno što mrzim kod nje, njenu sposobnost predskazivanja ili to što ima mojega oca?

Ti znaš zašto sam te izabrala. Rekla sam ti. Treba da me nadahnjuješ. Ja sam tako i napisala scenario. A ti, što si to umislio? Glumac si postao zahvaljujući meni. Kako ti uopće pada na pamet da mijenjaš moj tekst? Ti nisi talentiran. Nisi ni umjetničku školu završio. Ti nisi Adrien Brody.

Igraj komad kako treba ili bježi sa moje scene!

I što je on učinio?

Ništa, samo ono što mu je bilo predodređeno… genetski.

 

Neprihvaćanje

Rekli su mi da si umro. Iz tona kojim su mi saopćili nisam mogla razaznati da li su mislili na figurativnu ili fizičku smrt. Ali svidjela mi se ideja da će mi trebati vrijeme da shvatim. Tako ću besplatno obaviti jedan misaoni proces.

Telefonirala sam ti, ali ti nisam prepoznavala glas. Postavila sam ti i specifična pitanja. Odgovori koje si davao bili su jako općeniti tako da nisam bila sigurna radi li se o tvom karakteru. Sreli smo se. Samo, bila je noć i naše je siluete deformirao jedini i daleki izvor svjetlosti. Nisam bila sigurna da je silueta bila tvoja.

Otišla sam na groblje i provjeravala imena pokojnika. Izgubila sam se u mnoštvu imena tako da sam zaboravila ime koje sam tražila.

Uzela sam kao valjanu svaku varijantu i počela na traci zapisiva­ti vlastiti misaoni proces. Bila sam prilično zadovoljna time, mada nisam dobila odgovor na početno pitanje.

Onda mi je stigao SMS s broja kojega sam bila registrirala pod tvojim imenom. Pisalo je: Lisiana, zar ne shvaćaš da si ti umrla?

 

Sa sobom

Uvijek sam željela imati kolekcije, ali nikada nisam znala što doista želim kolekcionirati.

I tako mi je ova ideja dugo ‘visila’ dok jednoga dana, prebirući po stvarima u svojoj sobi, nisam čula glas koji mi je rekao: tvoja se želja ispunila!

Bila sam se samo-kolekcionirala. U najnevinijoj formi svaka stvar je imala svoju povijest čiji su korijeni bili u meni i otuda su se bili razgranali u mjesta, ljude i vrijeme. Osjetila sam žalost zbog svog muzeja.

Među stvarima bila je jedna pepeljara, neispražnjena. Po svemu sudeći, iz vremena kada si me posljednji put slušao, a ja sam jednu za drugom pušila tvoje cigarete.

Nijedna od stvari nije se pomaknula, ali su sve oživjele u meni.

Sjećaš li se kad smo bili djeca? Onda kada nismo bili zaokupljeni velikim poslovima, njima su se bavili odrasli…

Odrasli… oni koji su kao misionari života promicali pred našim očima i ponekad nas milovali po glavi. A mi smo imali svoj mir. Unu­tar nas imali smo taj naš prostor, netaknut. Naše sepstvo, tako lijepo, jedinstveno i samo. Dočim sada ima toliko buke. Eno, jesi li čuo ovo? To se ona tvoja pepeljara slomila u meni. Nisam je htjela srušiti, ali ovdje je takav metež. Ima toliko stvari. Toliko stvari odraslih…

Jučer sam čuo susjeda kako kaže unuku: ‘Hajde i ovo za djeda!’

Danas, plačem.

 

Sabina Veizaj 

Polubol

svi se ljudi plaše smrti a umiru tako lako

strah ih je od planina a odlaze bez pozdrava

boje se gladi a punih stomaka srču kafu na suncu!

strepe od svega a kame im slatke, igraju se ljubavi s vatrom

moja lutanja van sebe i u sebi počinju uvijek ispočetka

hoću živjeti za sebe i za vas, a tako je teško biti i htjeti malo!

i tako je teško biti s vama!

mislim da ću zaboraviti suosjećajnost

baš kao moja zemlja

kao naša zemlja

Kažnjena

kažnjena

neću pronaći sebe

u pomirbi

spirale za

mučenje

kao netom izdahnula krijesnica

kažnjena

na vječnu besmrtnost

plemenitih dilema

tješe me

slični visoki uzori

koji su se poput mene

često zanosili

Batrljci opušaka

Čaša piva je preda mnom

Tvoju sam iskapila

Na podu crvena tekućina

Gdje čame poljupci

Neispražnjena pepeljara puna opušaka

Miriše na rosu tvojih usana

A ja plačem, i plačem, i plačem

Brojim krila slijepih miševa

Dok mi lupaju o prozore

Sjedim na rubu naspram mjeseca

Koji me motri ispod slanih trepavica

Gutljaji piva nemaju kraja

A ti se šegačiš što ludim za tobom

Iz piva se diže hladna para

Dok ja dokrajčujem batrljke opušaka

Majke

Moje su mi paranoične sheme diktirale:

Sve su majke plemenite kao moja mati

… ali žene su kurve, kurve su i muškarci

I, OHHHHH Bože, kurve su i majke!

Kurve majke zatrudnit će na rujnoj mjesečini

Uz grmljavinu kakvu nećeš čuti za života

Drama će zaspati pod jastucima straha

Svijeće će skrivati krokodilske suze

Zgranutost ukrotiti ako se osedla

Majke kurve kriju identitete

Trbuhe tko zna koliko umnožene

Majke kurve abortiraju, a strah ih je

Iskvarenog morala.

Igraju prijetvornosti po šatorima

Koji su ih čitavog života branili od oluja

Majke kurve pretvaraju se da vole djecu

I OČEVE, koje!?

Ah, majke, majke koje obeščašćuju svoju djecu

I ostavljaju ih ranjene

Majke kao računske mašine

Penju se stubištem lijepih očiju i osmijeha

Majke, porculanske lutke, kojima su

Djeca i muževi teret, a opet ne mogu bez njih…

Ah, jadan trbuh!

Maternica što proizvodi katran i nevinu djecu

Kurve majke, pomahnitalih utroba u svakom dobu i mjestu

Od Ekvatora do Sjevernog pola

Ah, majko moja, moje božanstvo!

Ti koja značiš razliku među trbusima!

Ti koja si od plemenitih majki

Ti koja si žena što daje ljubav,

I ljubav je tvoja

Od Prave majke!

***

Gušim emociju do mjere

Da je više i ne osjećam.

Satirem na smrt stihove, bespomoćna slova,

Nalikujem torzu, ptici otkinutih krila.

Kljucati vjetar kljunom duše

Što zarad sebe ne pati

Muka je jako velika.

Mome ocu su sve sitniji koraci

A majka ga svuda prati

Kao da je njegov bastun, živ i duševan.

Ali, nedavno, krhki bastun nije izdržao.

Kad padneš, uvijek se nadaš da ćeš ustati.

Očev sitni korak užurba se dok prelazi ulicu

Prilazi vratima knjižnice gdje mu uvijek ugađaju,

Posuđuju mu i po četiri knjige

Jer je najredovniji međ’ čitateljstvom.

Moj otac voli život. Nikada se ne žali na bolest.

Brinu ga dugovi, porodični problemi.

Jest da je pao, ali ga drži nada u oporavak.

Samo koraci, oni mu postaju sitniji.

Sad je u dobi kao kad je prohodao.

Žalim zbog krila ptice

Bolesne i na posljednjem putovanju.

Ubija me mali grad, ne prepoznajem ga više.

Samo što bol umije razbuditi čula:

Osjećaš miris svih zgotovljenih jela u tuđem gradu.

A sutra, sutra će se ići na trčanje

Da bi bol postala platonska;

Kakvo je samo razočaranje bila izložba slika

Viđene dan prije.

Kad uzbuđenje mine, i ono je slobodno i ti oslobođen,

Misliš samo kako doći do novog modela omiljenog telefona.

Zatim svodiš opće račune:

Život je naravno kurva a ja sam prljava egoistkinja.

A tamo vani, ipak ima ptica i očeva.

Ima i majki.

Svega ima iznova, a ništa nije kao prije.

Sve je to nekakav proračunati lanac

Koji istovremeno

blista i rđa …

Lindita Komoni

Grudi

Pred zrcalom u spavaćoj sobi jedinog hotela u gradu u koji je sišao prije nekoliko dana, putnik je izgovorio sljedeći monolog.

‘Imam potrebu za više grudi, prijatelji; možda niste čuli, ali ja sam već poodavno postao centar pozornosti. Treba da se prilagodim okolnostima: kakav zbor, takav govor! Zato bih trebao posjedovati, čim prije je to moguće, nekoliko vrsta grudi.

Jedne mi trebaju da primamim prijatelje. Trebaju biti široke i lijepo građene, zato što želim imati što više njih priključenih. Za­tim mi trebaju grudi koje će biti obložene za obranu, ako je mogu­će željezom, grudi koje će odoljeti strijeljanju, udarcima, štipanju, škakljanju.

Škakljanja mrava uznemiravala su me u posljednje vrijeme, kao i svrab od buha i nekih insekata koji su me bili izgrizli, ali spasio sam se od napasti pokrivajući se grudima koje sam posudio od prijatelja. On je jedan od onih kojega sam privolio sebi, a sada ga tražim za grudobran broj jedan, gdje bih ga uključio jednom za svagda.

Treće grudi mi trebaju radi proslave dostignuća. Pogodivši u cilj, samo ja imam prava da mu to učinim. Jer, umalo ne zaboravih, trebaju mi i četvrte grudi u nepopunjenom obličju, što je moguće elastičnije. Bojim se da će se Don Quijote vratiti na mravima i da ćemo onda mačevima riječi ratovati protiv vjetrenjača. Ne zato što ih ima puno, već sam čuo da ih ima u krugovima u kojima se krećem. Ova filozofska bića nisam još uspio raščlaniti, stoga su mi neodložno potrebne četvrte grudi, da bih se imunizirao.

Pošto je završio s jutarnjom kanonadom pred zrcalom, putnik je odlučio da siđe u restauraciju hotela radi doručka. Nabokao se dobro čitavom skalom samouslužnog jestiva ne bi li time izbjegao potrebu da tokom dana utažuje glad u restoranima u kojima se bojao da će nakačiti kakvu bolest. Krenuo je vani s malom biznis prtljagom u ruci, ne bi li time dao više elegancije tamnom odijelu i mondenom mantilu, s nakanom da se informira o grudima i, ako bude moguće, završi posao zbog kojeg je došao.

Rekli su mu da se u ovome gradu mogu naći grudi koje je tražio i, što je bilo važnije, u za njega idealnim razmjerima. Na kraju ulice kojom je hodao primijetio je starca sijede kose, oslonjenog na sta­rački štap. Kada mu je prišao, vidio je lice koje je bilo umorno, ali dobro održano. Upitao ga je:

“Gospodine, možeti li mi pomoći?”

“Svakako! Što vam treba?”

“Ah, tražim radnju, butik, tržnu kuću ili nešto slično gdje se mogu kupiti grudi. Ima li takvog dućana u gradu?

“Grudi???” Gospodin prasne u smijeh.

“Toga možete naći po noćnim klubovima, za neki dućan ne bih znao… hahahaha”

“A ima li dućana gdje se može nabaviti oružje, municija i drugi ratni materijali?”

“Hm, naš je grad zakonski proglašen pacifističkim. Također, da ne bi bio izložen napadima, odlučeno je da grad ne bude  ni lijevo a ni desno po ideološkom opredjeljenju. Mi imamo samo dućane sa ostalim oruđem, ponajviše za poljoprivredne potrebe, iako ćete ovdje teško pronaći i pedlja obradivog zemljišta… Eno, pogledajte, naše kuće i zgrade izgledaju kao da klize. Da ne bih duljio, savjetujem vam da posjetite dućan  “Pijuk, lopata, puška i bager”. Tu možete pronaći što vam treba. Puške su potrebne za obranu posjeda, dragi prijatelju, jer kod nas sve zemljišne parcele imaju po tri vlasnika.

Putnik se pokloni u znak zahvalnosti i nastavi hodati u pravcu kamo ga je usmjerio sijedi starac. Teški koraci odjekuju pacifističkim gradom sve dok ne odjekne zvono na dućanu na koji je bio upućen.

“Dobar dan!”

“Dobar dan, gospodine! Čime vas mogu uslužiti?”

“Gospođice, imam potrebu za nekoliko grudi.”

Gospođica, začudo ni najmanje iznen­ađena, trepne očima i gotovo molećivim glasom kaže:

“Izvolite unutra gospodine, izvolite u naš svijet grudi. Ja znam što vi tražite, skontala sam po mirisu vašeg tijela, vi ste u središtu pozornosti.”

Putnik se osmjehnuo i krenuo za lakim hodom njenih sitnih nožica. Hodnik za hodnikom, tunel za tunelom – činilo mu se kao da je ušao u nekakav labirint – na kraju su stugli do jedne jarko osvjetljene prostorije. Gospođica oštroga glasa gledala ga slatkim pogledom i pozvala da uđe unutra, držeći vrata poluotvorenim, vrckajući pomalo donjim dijelom provocirajuće odjeće, koja je dolje bila zategnuta, ali je zato njene grudi toliko isticala i nabubrila, da si imao utisak kao da će za malo eksplodirati.

 “Izvolite gospodine”, – kaže ona i onako sićušna udaljava se prema prijemnom salonu dućana ‘Pijuk, lopata, puška i bager’.”

“Čekali smo vas”, obraćaju mu se četiri muškarca, a njemu se čini da su njihove grudi izvor onog istog mirisa koju osjeća u nosu od vremena kada je bio postao centar pozornosti.

“Ja sam grud prijatelja, dragi moj.”

“Ja sam grud neprijatelja, željezni.”

“Ja sam grud rupe od pesničenja.”

“Ja sam grud bezoblični, demagog.”

“Dobro vas našao, prijatelji”, nastavi putnik, klimnuvši glavom u znak poštovanja.

Stisak ruku. Atmosfera ispunjena ubistvenim duhanskim dimom, koju putnik ipak osjeća kao duboko gostoljubivu.

Nakon nekoliko sati razgovora, rastaju se sa obećanjem da će četiri naručene grudi biti poslate poštom na njegovu adresu u kutiji na kojoj će biti  natpis “Pijuk, lopata, i bager za postavljanje temelja novog svijeta”. Prijatelji su garantovali da će unutar kutije biti i četiri puške u formi grudi, kao i uputstva o njihovoj pravilnoj upotrebi. Prijatelji su primijetili u njegovim očima nespokojstvo zbog mogućeg kašnjenja pošiljke, i to zato što je za demagoške grudi trebalo više vremana za skupljanje svih djelova raštrkanih amo tamo tokom raznih prijevara i pritvornosti. Kao utješnu nadoknadu za eventualno kašnjenje, kako bi mu osigurali mirno putovanje i povratak u zemlju iz koje se otrgao i došao ovamo, oni su mu dali da ponese polovne diplomatske grudi, jedan rječnik političara kao i traku sa registrom svih mogućih praznih zajednica. Da bi, u najmanju ruku, imao pri ruci prvu pomoć prije nego što mu stigne spasenje.

Slijedili su stisak ruku, nakloni glava u znak poštovanja i prigodna pozdravljanja.

Pošto se prijatelj udaljio iz dućana pacifističkog grada, u prostoriji punoj ubistvenog duhanskog dima počela je vatrena diskusija oko grudi, mrava, Dok Kihota, kičmenih stupova, diskusija koja se razgranavala i produžavala, ali u kojoj su se četiri učesnika kretali unutar jednog zajedničkog imenitelja o nužnosti postojanja tipova kao što je ovaj kojega su bili ugostili toga dana.

Bilo je dostatno razmišljati o dobrima koje je on donosio, pristupanje ko zna kolikog broja novih prijatelja za prve grudi, eliminiranje znatnog broja nepoželjnih za druge grudi, prijevarnu zamjenu mnogih drugih grudi sa onim četvrtim, kao i proslavu sviju sa trećim grudima. Zaključili su da će njih četvero postati kraljevi jednog podsvijeta, a da je onaj današnji prijatelj, njihovo oruđe.

Ali koliko takvih tipova ima na svijetu, i koliko još podsvjetova sadrži ovaj svijet koji poznajemo?! Gospodarskog profita biti će za sve. Tko zna koliko će biti novih radnih mjesta, i koliko biznisa i dućana u čijim će naslovima firmi figurirati pijuci, lopate, puške i bageri. Prosto gigantska stvar! U svakom slučaju neosporni dobitnici ovoga dana ispali su njih četvero; bar u jednom od ovih podsvjetova uspjeli su da ovladaju nad šefovima – elitom. A to je ipak najvažnije.

Gresa Hasa

Ecce Homo

Bilo je rano jutro. On se žurno probudio tek nakon drugog alarma. Skočio je iz postelje, navukao šlape i krenuo prema kupaoni u koju se ulazilo iz sobe. Nekoliko minuta mogao si čuti kapljice vode koje su padale na ovalni umivaonik ili ledeno hladni betonski pod kupaone. Pokretima koje je majstorski bio usavršio otkako je ušao u muževnu dob, brijao je bradu koja mu je bila narasla. Kada je završio, pogle­dao je sebe pažljivo u zrcalu. Vrijeme! – pomislio je dok je kroz zube procijedio nešto između ironičnog gunđanja i žaljenja. Bio je utorak. Mrzio je utorke. Nije bilo ničeg osobitog toga dana, osim što ga je podsjećao na bijedu sredine tjedna. Sranje od posla! Prijepodne toga dana imao je važan sastanak. Trebalo se lijepo obući. Odabrao je sivo odijelo i jednostavnu kravatu koji su, prema njegovom skromnom ukusu, dobro pristajali njegovom stasu. Pošto se uredio, navukao je cipele koje je čuvao za službene skupove i izašao je na vanjska vrata, koja je zalupio jako, ali se onda dosjetio nečega i vratio se natrag. Uopće se ne obazirući, ostavljao je blatnjave tragove na parketu sve do kuhinje, gdje je pojeo zalogaje koji su bili ostali od prethodne noći. Zatim je opet izašao vani i krenuo uzbrdicom lijepo uređenog naselja. Svježi jutarnji zrak prijao je duši. Sat je pokazivao sedam i četrdeset osam minuta. Gotovo da i nije kasnio.

U većini slučajeva on nije mario za njemačku točnost poštivanja radnog vremena. Volio je on posao, ali ga je zamarala monotonija. Ipak, znao je misliti da on i ne prolazi tako loše u odnosu na većinu ostalih ljudi. Konačno, on je radio što i ostali: ustajao je rano kao ostali, išao je na posao kao ostali, pretvarao se da radi kao ostali, pri­mao je plaću kao ostali i pridruživao se tužnom ljudskom lancu kao ostali. Ali, za razliku od ostalih, njegov razum se još uvijek hvatao za jednu tanku nit nade; za ideju da na ovome svijetu ima još stvari i ljudi koje je mogao podnositi.

Uzeo je autobusnu liniju koja je bila najbliža centralnom uredu za eksploataciju, gdje je bio zaposlen. Kada je ušao u autobus pri­mijetio je opću zlovolju mučenika koji su putovali s njim. Naspram njega neki starac, dobrano okorjeo od života, naslonio je glavu na prljavo staklo.

Na tren mu je pažnju privukao izgubljeni pogled izdubljen bora­ma prošlosti. Ostavljao je dojam da mu je pamet ishlapila. Naježio se po čitavom tijelu. Iz unutarnjeg džepa jakne izvadio je kutiju Lucky Strike cigareta, koja je bila prilično prignječena. Uzeo je jednu ciga­retu i držao je na usnama nezapaljenu. Nakon nekoliko trenutaka, vratio ju je u kutiju. Sranje od posla! Da, to je! Autobus je stao po tko zna koji put. Ovoga puta bila je njegova postaja. Prešao je dvije ste­penice na kojima je bila oljuštena boja i krenuo prema velikoj zgradi. Drugi kat je bio u bijednom stanju. A evo i njegovog kata. Ha! Klasič­no ruganje elementima socijalne kohezije. Ah, već se bio navikao. Penjao se gore. Na dnu dizala primijetio je da nije bio jedini kojemu je bilo teško. Težina apsurdne bezbrižnosti usporavala je prijelaz s jednog na drugi kat. Život! – pomisli u sebi. Moj život! – pridodao je zatim. Ovako je bolje. Život jednog bijednog daktilografa.

 

Deliriji jednog akutnog insomnijaka

Noć je zavodljivo privlačna. Kažu da u sebi skriva sve grijehe svijeta. Kakva luđačka naivnost?! Svjetska zla se zapravo skrivaju iza iluzor­ne bjeline sunčeve svjetlosti. Upravo tu započinju sve ljudske nesre­će. Zlu je potrebna svjetlost da bi jasnije vidjela plijen i time pojačala orgazmičke doze otrova. U skupim košuljama, šarenim kravatama i našminkano, zlo otvoreno prethodi sebi; reklo bi se, štoviše, s neka­kvim savršenim sado-mazohizmom. Dočim se noću svemir privija uz polusjene podsvijesti. Noću se odvijaju tihi ratovi između sepstava. Noć je sveta upravo stoga što njen uzurpatorski spokoj ne ostavlja mjesto za drugoga van sebe. I tako, noć se počinje cijediti lagano, kao suton, tjerajući naprijed iskrenost umne i duševne golotinje.

Golotinja istine pod kožom tinjajuće razgorijeva njezinu nutrinu. Paradoks noćnog sučeljavanja straha i hrabrosti, u svaku ponoć po­staje zvonik sjećanja na beskonačnost svjetova koji opstoje u nama. Kao i dobra i zla. I iznad svega, onog ljudskoga, odveć ljudskoga. Po noći čovjek je takoreći polu-božanstvo.

 

Less Than Nothing

Nenazočni je imao kovrdžavu kosu, ne mnogo dugačku, nipošto kratku. Dva oka za priču i trideset i tri latice ruža koje su formirale strasna usta.

Nenazočni je uvijek oblačio košulje sa dugačkim rukavima i najveći dio vremena nije skidao naočale. Smetao mi je kristal tih stakala… naročito kada se svjetlost izravno odbijala od njih. Samo je tako sljepilo porađalo sebe u meni: u sred gledanja.

Kako sam ga samo mrzela!

Nenazočni je povraćao osmjehe u vidu oštrih kama, a sa svakim njihovim ubodom moje je biće padalo u ekstazu. Nenazočni mi nije grebao sjećanje na njegov bitak. Nenazočni je bio sam svoj bitak.

Bilo me strah da ubijem ništa. Ovaj nepostojeći zločin opraštao mi je sve ali meni to sve nije bilo dovoljno.

Sati

Koji je ovo grad? Nešto između blijede refleksije produljene jutarnje rose na prozorima prizemnih kuća i čelične mrzline petnaestokatni­ca ili možda dvadesetokatnica koje i dalje rastu, onamo gdje se sunce grije do kasnog popodneva, ali se zatim za tren nehotice izgubi iz vidika. Ovo je grad uredno (ne)zakopčanih mantila, perli i karmina. Ali ovo je i grad skrpanih tenisica, džezvi za kavu, izblijedilih trape­rica i listi za kruh. Po formi i sadržaju u njemu se vodi oštra borba za duhovni kapital. ‘Lula’ Renea Magrittea i križanje ideala prema demo(n)kratskim tabloidima. Čuje se buka umornog generatora između četiri i pet popodne. Miris laka za kosu, dosadno tapkanje štikli po pločniku ponedjeljkom rano ujutro, sjaj lijepih sportskih kola koja ti prolaze tik ispred nogu, kravata, ulaštene cipele, tričarije po vitrinama i golicava aroma pečenih kestena na raskrižju pet i sedam dvaju najpopularnijih zona u mjestu. Kao da ima nečega u takvim gradovima. Detaljni krasopis povijesti koji započinje od urušenih crijepova kućica, a zapečaćuje betoniranom kaldrmom po kojoj svaki dan gaze teški koraci onih koji sanjaju slobodu. Ovaj je grad drugačiji od ostalih gradova. Ne zato što je veći od njih ili po nečemu osobit, već zato što je život u njemu stalna, neshvatljiva žurba. Sve ulice, rupe, prljavština asfalta i buka automobila nagone te da ubrzaš kora­ke da bi shvatio da zapravo stojiš na mjestu. Da bi se zaista pomjerio treba da se dobro potrudiš, da sprintaš kao maratonac ne bi li nekuda stigao. Bilo kuda. Da bi stigao u bilo koje mjesto koje istovremeno i nije baš bilo koje mjesto. Kao što ni bijelo nije prosto bijelo, već je uz crnu ‘ona druga, boja plus’. Nekoć je Magellan putovao oko svijeta da bi ga vidio i dodirnuo. Danas se svijet okreće oko nas da bi nas dodirnuo, ali ne može nas sustići, barem ne u potpunosti. Onako kako bismo mi htjeli. Ovo je grad mehaničkih alibija.

 

 

Edon Qesari

Zrcalo domovinogubitništva

Ovdje je glib, močvara od kiša

gdje se preporađa,

pošto napusti i posljednje čestice,

diktatura zavijorena na krilima leptira.

Ne tako davno prilazila je šarenilom pogleda

i osvajala namučenu gluhoću

sveprisutnih zvona, skupa sa njihovom rđom

kojoj se od davnina laska.

A tamo obala mora pati za otocima.

Ne može navaliti i ostaviti iza sebe

ono što mu oplakuju pleća

suzama iz slijepih očiju.

Tonuti zatvorenih očiju

Dok tone

drveni zvuk njenoga tijela

nehajno rasutom kosom

u mnogim bojama prekaluje

koplje popodnevne trepavice

Putovanje sliči bunilu panjeva

sa toplom smolom

što obmotava rubove staze

natrpane uvelim lišćem.

Racija mittel-europskih zvukova

Crjepovi što trunu usred dima, žedno usisavaju naopaka mjaukanja gitare jednog studenta. Nešto prije popodneva on je odbacio pravila i magijski realizam kao vječnost jedne ljubavne boli.

Grad onkraj dimnjaka, prepun

masnih papira i uspinjućih koraka,

tinja nakon kratke oluje

rasute u ovo nevrijeme

iz blagih pokreta tvoje marame.

Pri pozdravu zaboravila si

Obilježiti sjever batrljkom krede

uzduž bosonogog pijeska

kojega smo gazili ovog ljeta.

Sjedio sam i čekao s druge strane,

popodnevna kava je iscurila

miješajući se sa lokvama nesasušene kiše

na stepeništu kolodvora gdje sam te upoznao.

Volio bih da me i ti čekaš,

Dunav u listopadu uopće ne isparava. Konačno,

bio je kolovoz kada smo po prvi puta ronili.

Ne zaboravi nikad sramežljivost

kad bi sklopila oči

(još blistaju od vlage u lišću)

dok si raščešljavala kosu nad crjepovima.

Nema jasnijeg časa da se krene na put

onamo gdje nitko ne mari za kašalj prolaznika

i gdje je kašnjenje isto što i miris jorgovana.

Sjeti se grubog zida koji nam je povrijedio ruke

jer imam jaku potrebu da se vratim tamo

i prstima dodirnem sebe

ukoso naslonjenog

o taj zid spokoja

Ditirambi i letargične brige

Razmjenjujem vatru s jednim prolaznikom. Zamoli me da pripali

cigaretu i osmjehuje se u mraku. Dočim u mlazevima muhastih

oteklina izdišu poslijepodnevni samrtnici. Nad obrvama koje

je zima otela praznim drumovima, usađuje se nastavak šetnje.

Duboko u cjepanicama koje je prosjak u ritama natovario na

leđa, razaznaju se prsti izvezeni od opiljaka koje je on ostavio za

sobom pri posljednjoj šetnji, tamo gdje svaki dan jedan dječak

drži u rukama praznu kutiju violine i gazi pljeskajući po baricama

na stazi. Ja i ona se držimo za ruke i zagrljeni drijemamo, ne

zapažajući uopće prašinu koja se nespretno kovitla oko nas. Već

više godina on nam nad glavama vijori pramenje kose iz našeg

djetinstva, a zatim nastavlja dalje, sudara se s blatnjavim limom i

ostarjelim gunjem podrigivača iz našeg naselja.

Nastrano lutaju Vile jednog grada

koji putuje međ’ kamenjem razvaljenog

od skitnji neotesanih stanovnika

međ’ susjedima koji se kreću poput bunovnih monaha

međ’ blebetanjima koja od laskavih jutra šire gnoj

poput dugih sjenki onih

nebrojeno načičkanih ćevabdžinica

iz devedesetih godina.

Sjećanje na gramofon

Prolaznici u mojem gradu penju se stepeništem

stežu ruke jedan drugome, jure za

česticama autobusa

točkova izubijanih od nepokrivenih rupa

u sjećanjima putnika, a onda zaborave ceste

na ukletim serpentinama vrh stočarskih stanova

gdje u maglicama izbjeglica svako jutro svi, krišom od drugih,

u vreću trpaju, prije nego što, kao svaki dan

potraže stepenište

na kaldrmi izblijedjeloj od ponavljanja istrošenih blagoslova

Ono što zapisah s poletom

posvećeno je šetnji crvenobradog starca.

sinoć sam ga vidio kako u gornji džep džaketa

stavlja karanfil darovan supruzi, baš u vrijeme

dok je žvakao latice i oblizivao usne nagrizle

još u onim davnim godinama kad je plesao.

 

 

---

Biografije:

Arian Leka (1966), poznati savremeni albanski pjesnik i prozni pisac, urednik književnog časopisa Poeteka i  pokretač istoimenog pjesničkog festivala koji se održava u njegovom rodnom Draču. Već osam godina Leka predaje na Univerzitetu umjetnosti u Tirani. Leka je pjesnik i prozaista, prevodilac, kritičar, muzičar i izdavač. Od ranog djetinjstva, osim za pisanje, njeguje veliku strast i prema muzici, tako da je završio muzičku gimnaziju u Draču, odsjek flauta, da bi potom upisao albanski jezik i literaturu na Fakultetu književnosti i filologije Univerziteta u Tirani, gdje je diplomirao 1992. godine. Nakon toga je dvije godine bio na stručnom usavršavanju u Firenci. U njegovom djelu, kao i u njegovom obrazovanju, poezija se ukršta sa muzikom, što se uočava po stalnoj težnji ka stilskoj čistoti i muzičkoj harmoniji stiha, pažljivom odabiru riječi, u bjekstvu od izvještačenosti.

Škeljzen Malići (1947) je filozof, politički analitičar, kritičar umjetnosti i prevodilac. On je poznati intelektualac angažovan u procesima demokratizacije Jugoslavije i Kosova. Bio je među osnivačima prve demokratake organizacije UJDI 1989, osnivač i predsjednik Socijaldemokratske partije Kosova 1990-1994, aktivista za ljudska prava i slobode i civilnog društva u organizacijama kao što su Helsinški odbor Kosova 1990-1996, Fond za otvoreno društvo 1994-2000, Centar za Humanističke studije Priština 1998-2013. Malići je objavio dvanaest autorskih knjiga na više jezika; na albanskom jeziku: Kosovski čvor 1990, Albanci i Evropa 1994, Vizantijska estetika (1 dio) 1999, Kosovo i raspad Jugoslavije 2011, kao i monografije i kataloge umjetnika: Jakup Ferri 2007, Sisli Xhafa 2008, Sokol Bećiri 2014, Simon Široka 2015; na engleskom jeziku: Separate worlds 1989, Zašto je propala nenasilna rezistencija ne Kosovu 2011, kao i gore pomenute umjetničke monografije; na srpskom jeziku: Kosovo i raspad Jugoslavije 2014: na italijanskom jeziku: Korjeni sukoba 2000, na slovenačkom jeziku: Gandistički otpor Albanaca, 1993.  Malići je bio izdavač i urednik 24 broja književnog i filozofskog časopisa MM u periodu 1995-2011. Malići se bavi i prevođenjem. Preveo je na srpskohrvatski jezik knjige mnogih autora kao što su Ali Podrimja (2 knjige), Ismail Kadare, Bashkim Shehu, Arben Idrizi, Jeton Neziraj (5 drama), Astrit Salihu, Veton Surroi, Vehbi Kikaj itd.

Lindita Arapi pripada generaciji albanskih pisaca koja je 90-ih godina razbila klišeje soc-realizma. Objavila je pjesničke zbirke Prelude poetike (Pjesnički preludiji, 1990), Kufomë lulesh (Leševi cvijeća, 1993), Ndodhi në shpirt (Zbilo se u duši, 1996), Melodi të heshtjes (Melodije tišine, 1998; objavljena na bugarskom jeziku) kao i roman Vajzat me çelës në qafë (Djevojke s ključem na vratu, 2011). Roman je 2011. dobio nagradu Akademije Kult za najbolje prozno djelo. Lindita Arapi bavi se i prevođenjem. Objavila je na njemačkom svoju disertaciju pod naslovom Rekonstrukcija imidža Albanije u germanističkom svijetu (Tectum Verlage, 2001). Radi kao urednica i voditeljka emisije Evropa danas na Deutsche Welle.

Eljan Tanini je završio Licej umjetnosti za grafiku u Tirani, a diplomirao je filozofiju i sociologiju na Univerzitetu u Tirani. Radi kao novinar u Top Channel i dnevnim novinama Shqip. Napisao je 2009. godine svoj prvi roman Tržnica Zero. Redovno piše za mjesečnik Psikologjia u rubrici Pisma iz Republike Škrabotina koja je ujedno njegov lični blog (http://eljantanini.blogspot.com/) gdje objavljuje reportaže i tekstove s temama iz kulture, estetike, likovne kritike i filozofije. Jedan je od inicijatora ekološkog projekta Zasadi svoje drvo. Priprema za objavljivanje svoju prvu zbirku pjesama Pa pik (Bez tačke). Učestvovao je na festivalima Poeteka i Kikinda Short Story Festival.

Albana Nexhipi je završila studij književnosti u Tirani i specijalizovala komparativnu književnost u Italiji. Objavila je više proznih i poetskih tekstova u časopisima Mehr Licht, Poeteka i Albania. Aktivna je i kao prevodilac (prevela je knjige Herberta Marcusea, Paola Munera, Giovannija Sartirija, Alfonsa Signorinija itd.). Radi kao novinarka Top Channel u Tirani.

Arti Lushi rođen je 1985. Studirao je društvene nauke u Tirani. Aktivno je učestvovao u djelatnostima posvećenima knjizi i literaturi, kao što je Međunarodni Literarni Festival Poeteka. Objavio je knjige Humus (2010), zbirku kratkih proza koje pokazuju sklonost egzistencijalizmu, postmodernizmu, magijskom realizmu i svetim knjigama, te zbirku poezije Fryma (Duh, 2014). Živi u Tirani.

Flurans Ilia rođen je 1971. Od djetinjstva je imao bogata umjetnička iskustva, kao adeloscent glumio je u nekoliko poznatih filmova i pisao je poeziju i prozu koju nije mogao objavljivati. Devedesetih godina prekida studij filologije i putuje po raznim zemljama Europe i Amerike. Objavio je prvu zbirku poezije Atavizam 2000. godine, a za njom još nekoliko drugih poput Thembra e kujteses (Peta sjećanja,2008) kao i roman  Jashte sezoni (Van sezone, 2014). Živi u Montrealu.

Mariklena Niço rođena je 1978. u Korči. Studirala je albanski jezik i književnost na Univerzitetu u Tirani. Predaje književnost u srednjoj školi u rodnom gradu. Objavila je zbirku poezije Pylli i muzave (Šuma muza). Živi u Korči.

Gresa Hasa rođena je 1991. Studira političke nauke na Univerzitetu u Tirani. Objavljuje prozu i poeziju u časopisu Poeteka. Za njen literarni rukopis karakteristična je sklonost refleksivnim i postmodernim tehnikama (paradoks, groteska, fragmentarizacija narativne teksture…). Učestvovala je na više književnih aktivnosti i radionica.

Lisiana Demiraj (1987) je studirala medicinu. Objavila je pjesničku zbirku Xanax (2008), poeziju i prozu u časopisima MM (Priština 2010) i Poeteka (2013). Učestvovala je na festivalima Poeteka (2012 i 2013), festivalu mladih pjesnikinja (Azerbejdžan 2014, Priština 2014) i Festivalu video poezije Danska (2014). Na ovom posljednjem festivalu dobila je glavnu nagradu.

Edon Qesari rođen je 1983. Na doktorskom je studiju istorije diplomatije u Rimu. Pored naučnih priloga, angažovan je i u književnoj periodici i publicistici. Autor je dokumentarnih TV emisija Albanija u Prvom svjetskom ratu i Pretendenti za albanski prijesto. Objavio je pjesme u časopisu Poeteka. Prevodio je knjige i članke s italijanskog i engleskog jezika.

Lindita Komani je završila studij biznisa i finansija na Univerzitetu u Gracu. Književne tekstove objavljuje od 2003. godine, u književnim časopisima kao što su Poeteka, Mehr Licht, Milosao, Ars, Fjala, Ars Poetica. Njena prva knjiga, zbirka poezije Postimpresion, objavljena je 2012. u Tirani. U štampi je njena zbirka priča. Učestvovala je na književnim festivalima Styrija (2010), Poeteka (Tirana, 2013), vRIsak (Rijeka, 2014). Živi u Tirani.

Darien Levani, rođen 1982, advokat i pisac. Utemeljio je kolektivni internet blog Tirana Calling posvećen muzici i književnosti, a sarađuje s brojnim časopisima i novinama. Njegova posljednja knjiga Pjesnici vode ljubav drugačije dobila je nagradu kao najbolji debitantski roman 2012. godine.

Sabina Veizaj rođena je 1982. Diplomirala je novinarstvo na Univerzitetu u Tirani. Objavila je zbirku poezije Myshku i muzgut (Mahovina sutona, 2014). Dobitnica je prve nagrade na Međunarodnom festivalu poezije u Podujevu (2012), i učesnica na međunarodnim festivalima Poeteka (2012 i 2013). Objavljuje poeziju u časopisima i literarnim prilozima uz novine u Albaniji. Živi u Tirani.

---

^[1]  Gjergj Kastrioti Skenderbeg (1405–1468), albanski nacionalni heroj.

^[2]  Durres – Drač.

^[3]  Ruševine antičkog grada na krajnjem jugu Albanije, danas grad muzej pod zaštitom unesco.

^[4]  Arbëreshët, naziv za etničku i jezičnu manjinu Albanaca u Južnoj Italiji. Arbreši su u većem broju izbjegli ‘preko mora’ nakon Skenderbegove smrti, kada je Otomansko carstvo uspjelo pokoriti Albaniju.

^[5]  Antonio Gramsci, poznati talijanski marksist

^[6]  Francesco Crispi, italijanski patriot i državnik iz XIX. stoljeća.

^[7]  Durrazo, poznata i utjecajna plemićka porodica iz Genove, koja se spominje još u XIV. stoljeću, podrijetlom iz Albanije.