(Uspomene uspomene….)
Nauka nas uči da uvijek živimo u prošlosti, to jest u uspomenama. U trenutku u kome naš mozak registruje sadašnjost, ona je već postala prošlost. A koji se to čovjek ne sjeća ? Dok onaj koji piše, praktično neprestano živi u uspomenama. Jednostavnije rečeno, onaj ko se ne sjeća, ni ne piše. Iako volim život i još uvijek mu se; bez računice, bacam u zagrljaj, uspomena mi je takorekuć postala kolijevka; prisjećam se da Flaubert nije mogao baciti pogled na bešiku, a da u njoj ne vidi grobnicu. Nemoguće je ne sjećati se grada u kome sada živim, a u kome sam provela i dio djetinjstva: Pariza.
Iako lijep, Pariz je i tužan grad, a njegova melankolija izbija iz samog njegovog pupka: njegove ljepote. Kao dijete, naravno, nisam mogla tako imenovati utisak koji sam nejasno imala o tom gradu. Bila sam djevojčica, u dobi kada se polazi u školu.
Još i danas vidim kuću u predgrađu, gdje smo se mama, brat i ja pridružili tati koji je tada živio kod gospođe Sullerot, majke njegove kolegice i prijateljice, Mauricette Begić. U mom sjećanju, ta velika kuća nalikovala je brojnim drugim, lijepim francuskim zgradama u centru grada. Imala je nekoliko spratova, salon i kuhinju, a u prizemlju prostoriju u kojoj je gospođa Sullerot provodila dane, dok smo mi stanovali na gornjim spratovima.
Moj otac je u to vrijeme radio na svom doktoratu, pod nazivom « Francuski putnici u Bosnu u 19. vijeku », koji će kasnije i braniti na Sorboni. U isto vrijeme, predavao je na Sorboni jezik i civilizaciju jugoslovenskih naroda.
Gospođa Sullerot je bila vrlo blaga osoba, prijazna sa svima, a naročito s nama djecom. Poklanjala nam je razne pariške igračke koje su, ustvari, pripadale njenim unucima. Većinu tih igračaka tek tada sam otkrila, što nije čudno, budući da smo dolazili iz « siromašne, komunističke zemlje », često kvalifikovane i kao « varvarska ».
U sjećanje mi se naročito urezala igra « ludih šešira ». Među tim magičnim, nepoznatim predmetima naći će se i stripovi, za koje ćemo dobiti od roditelja dozvolu da ih čitamo, samo zato što su bili na francuskom. Bécassine me je od svih ličnosti najviše oduševljavala. I danas mi je na pameti živa slika te nespretne djevojčice koja je jednog dana, dok je radila kao dostavljačica, umjesto šešira, jednoj dami iz visokog društva, uručila teleću glavu, koju joj je neko slučajno ubacio u kutiju. Drugi put, biće ranjena konjskom potkovicom koju je objesila iznad kreveta kao « amajliju koja donosi sreću»: potkovica joj je usred noći pala na glavu. Moje sjećanje nije ništa manje snažno i na psića, čijeg se imena više ne sjećam, a koji će me pratiti tokom cijelog mog djetinjstva. Jednoga dana, kaznio je svoj radio-prijemnik tako što ga je stavio pred vrata svoje kuće da dobro pokisne «jer ga je prevario u vremenskoj prognozi». Moji « prijatelji » iz djetinjstva su i brojne ličnosti Walta Disneya, a tu je i knjiga « Alisa u zemlji čuda », pa Larousse za djecu, i još mnogo drugih djela od kojih je većina odolila olujama povijesti, pa su i danas moji vjerni pratioci.
Brat i ja smo se često igrali u vrtu, gdje smo pravili kolačiće od vlažne zemlje, igrali smo se i s glistama, a kada se moj brat razbolio (dobio parazite u crijevima), bili smo ubijeđeni da je to stoga što smo se igrali s tim minijaturnim životinjama, pa smo o tome šutjeli, nismo smejli ništa reći roditeljima, niti ljekaru koji je dolazio da nas pregleda i liječi.
Ujutro, prije nego što bi krenuo na Sorbonu ili u Nacionalnu biblioteku, gdje će raditi na svojim istraživanjima, tata nam je pjevao « Plešemo na Avinjonskim mostom », i sam pri tome plešući. Mama nas je vodila u obdanište. Naša prva posjeta školi budi sjećanje na nepoštedno izrugivanje djece i tugu koju je to izrugivanje izazvalo u meni i mom bratu; poput malih luđaka, kružili smo ukrug, oko djece koja su sjedjela za velikim stolom u obliku pravougaonika, dok je učiteljica mrmljala nešto za nas potpuno nerazumljivo. Brat me je u stopu pratio, jer je bio mlađi od mene. Razred je bio velik: stolovi su bili, dakle, u obliku kvadrata, i djeca su mogla da nas lako posmatraju i nemilosrdno nam se smiju, a nama se činilo da tom smijehu nema kraja. Napokon sam opazila dvije slobodne stolice i tu smo sjeli.
Ubrzo će, ipak, sve postati mnogo lakše. Postaćemo najbolji đaci, naročito iz crtanja i čitanja. Dva crteža će mi se urezati u sjećanje : slika jako crvenih trešanja, koje je nacrtao moj brat, i šareni leptir koga sam ja naslikala, oboje rađeno na komadu okrugle gipsane pločice. Moja kutija za olovke koja se nalazila u jednoj pregradi, odjednom je bila vrlo izderana. Ko bi znao zašto, jer sam se trudila da sve bude uredno u tom, mom pretincu. Učiteljica me je zbog tog jako ukorila.
Plesala sam takođe bolje od ostalih u školi, postala sam čak prava zvijezda. To je učiteljica povjerila mojoj mami. Jedan ples izvodio se u klompama, uz poznate tradicionalne melodije. I tu sam, kažu, bila najbolja. A pjevala sam i čuvenu pjesmicu « Au clair de la lune » : « Na mjesečini, prijatelju, Pierrot, pozajmi mi pero da ti napišem pisamce …. Moja svijeća se ugasila… »
Nešto kasnije, pjevat ću i « Uspomene, uspomene » (Souvenirs souvenirs), čuvenu pjesmu Johnnya Hallidaya, a sama ću odrezati potom sebi i kosu po uzoru na frizuru pjevačice Sylvie Vartan ; oboje ovih mladih ljudi, uostalom, bili su veoma popularni kod nas, u Jugoslaviji.
Još i danas volim da pjevušim sve te melodije koje sam naučila prije cijele jedne vječnosti, ali od svih pjesama i dalje mi se najviše dopada « Na mjesečini », jer u meni uvijek budi nježna i nostalgična osjećanja.
Moja najbolja prijateljica bila je Claire, imala je isto ime kao i ja, jer Claire na francuskom znači Jasna. No, niko moje ime nije prevodio. Svima se više dopadalo ime Jasna. Claire i ja smo bile uvijek zajedno, u školskom dvorištu, za vrijeme odmora, a onda i kod kuće, to jeste kod gospođe Sullerot, gdje je ona često dolazila; ponekad sam i ja išla kod nje u posjetu, u tu « pravu buržujsku familiju », kako je govorila moja mama, izgovarajući to s usnama razvučenim u ironičan osmijeh, moja mama koja se oblačila po posljednjoj pariškoj modi, poput slavnih glumica tog doba, gdje je Brigitte Bardot uživala oduvijek privilegovano mjesto. Ne za moju majku – ona nije marila za slavne ličnosti – nego za mene, jer me je ta filmska zvijeda odmah očarala. U to vrijeme od prilike ću početi i da izrezujem njene slike iz listova i magazina, i lijepim ih u albume koje još i danas čuvam.
Subotom smo vozom odlazili do Pariza, i onda u Luksemburški park ; roditelji su nam dopuštali da jašemo ponija pod uslovom da smo pojeli sve banane kojim su nas kljukali za vrijeme ručka. I svaki put nakon što bih ih pojela, ja bih povraćala. To je bilo sasvim nevažno, važno je bilo jedino što su « banane zdrave » ! Mrzela sam banane više nego išta na svijetu. Nisam jela nikad nešto bljutavije i neukusnije. Bilo mi je redovito mučnina od njih, neprestano sam povraćala, a potom i zbog toga bivala kažnjena. Koristila sam trenutke kad je kuhinja bila prazna da bacim iza frižidera ostatke tog nepojedenog, odvratnog voća. Još i danas me grize savjest kad pomislim na brojne banane koje sam bacila iza frižidera i iza šporeta gospođe Sullerot. Tješim se time da je gospođa Sullerot, srećom, imala kućnu pomoćnicu, iako je nikad nisam vidjela da čisti “budžake”, iza frižidera i šporeta.
Gospođi Sullerot je uvijek bilo hladno i stalno se umotavala u veliki vuneni šal. Povremeno bi, slušajući radio, zagnjurila glavu u bogato krzno svoga psa, Pouffa, koji je sve vrijeme ležao pored nje. To bi nagnalo Pouffa da skoči od radosti, izleti iz kuće, i počne da juri po bašti. Tad bi mu se vidio samo rep koji je izvirivao iz trave i makova. I mi smo se često igrali sa Pouffom i ljubili ga, poput Madame Sullerot.
Riječ “mak” je takođe usko vezana za moj boravak u Parizu, čak je taj cvijet postao za mene simbol ovog mog, usvojenog grada. Jer bašta gospođe Sullerot bila je prepuna makovima. Slično je i sa riječju « slon ». Ne zato što je bilo slonova u bašti gospođe Sullerot, nego, naravno, u zoološkom vrtu, u koji smo redovito odlazili u praznične dane. Od svih tih slonova, jedan je bio naročito velik.
Kada smo se vratili u Sarajevo i kada su me intervjuisali na radiju – gdje mi je radila tetka -, i tražili su od mene da im kažem nešto o svojim pariškim utiscima, na pitanje šta me je najviše dojmilo u tom gradu, ja sam odgovorila: “Slon”. To je, uostalom, bio moj prvi intervju u životu, koji je izazvao grohotan smijeh kod novinara i slušalaca. Veoma mali broj osoba putovao je u to doba u inozemstvo, a oni koji su imali tu sreću, izazivali su ogromnu radoznalost u zemlji, poput kakvih vanzemaljaca.
I u Sarajevu, kao i u Parizu, u to doba je postojao dupli decker, autobus na sprat, kako smo ga mi, moj brat i ja, zvali : kada bismo se vozili njime, povikali bismo uglas: “Isti ovakav autobus ima i u Parizu”. Putnici su nas tad gledali kao da smo pali s Marsa….
U Parizu su me vrlo dojmili i klošari koje smo sretati prilikom naših nedjeljnjih šetnji. Imam i jednu fotografiju na kojoj sam s roditeljima na mostu Saint-Michel gdje sam u jednom lijepom kaputiću koji mi je, pred odlazak, sašila tetka. Umjesto broša, na njemu su, s lijeve strane, skoro « na samom srcu », zakačene dvije drvene gljivice, s crvenim « šeširićima ». Ispod moje haljine s kockastim motivima, vide se bijele dokoljenice koje su tada bile u modi kod djevojčica, a na glavi mi je crvena, « francuska kapa »; gurnula sam ruku u džep kaputa (mama me je sve vrijeme upozoravala: vadi ruke iz džepova !), a glavu okrenula prema klošaru koji je sjedio na mostu u momentu kad je « lutajući fotograf » napravio tu sliku, koja i danas svjedoči o ovim davnim vremenima. Na slici se vide i prolaznici, i automobili iz tog doba, a može se zamisliti i Sena koja teče ispod nas, i brodice koje po njoj klize.
Nedjeljom smo odlazili na misu u crkvu u našem predgrađu, odjeveni u najljepšu odjeću. Sve moje suknje su inače bile prepravljene od starih maminih haljina, a prekrajala ih je moja tetka, koja je sašila i svu moju garderobu, specijalno pred odlazak u Pariz. Moja tetka, koja je bila ginekolog, za mene je bila prava čarobnica jer je znala sve da radi: da šije, da crta, da pravi bebe od krpica i gipsa, i bebe od krvi i mesa. Prije nego što bismo izašli iz kuće, mama bi nas lijepo počešljala, i potom stavila šnalicu u kosu mog brata, da mu šiške ne padaju na oči, jer nismo imali novaca da idemo kod frizera, budući da je to u Parizu « koštalo cijelo bogatstvo. » Čitavo djetinjstvo, slušat ću isti refren iz očevih usta: « Nemamo para. To košta cijelo bogatstvo. »
Jedne nedjelje, pošto smo se “propisno” uredili, prilično rano ujutro smo s gospođom Sullerot i s nekoliko njenih prijateljica otišli u crkvu, gdje su one potom mrmljale molitve cijelu jednu vječnost i gdje smo se brat i ja, istu tu vječnost, beskrajno dosađivali. Nedjeljne mise su za mene predstavljale pravo mučenje, a možda i za moga brata. Sjećam se još uvijek te mračne i prazne crkvice, u kojoj nije bilo nikoga osim gospođe Sullerot, mog brata, mene, i nekoliko njenih prijateljica-bogomoljki, ne računajući tu i sveštenika, koji je bio sav u bijelom, i jednoličnim, dosadnim glasom u beskraj “zapjevao”. U jednom času, ne mogavši više da se suzdržim, počela sam sasvim tiho da šapućem, ne molitvu, nego nešto drugo bratu na uho, što je izazvalo srdžbu gospođe Sullerot i njenih pobožnih druga, koje su nas tako izgrdile da to i danas pamtim. Sjećam se i maminog ironičnog smiješka, s kojim nas je pratila na taj « sakralni izlazak », nas dvoje koji nismo imali nikakve veze s katolicizmom.
Nedjeljom poslije podne, išli smo katkada da gledamo i marionete u pozorištu lutaka. Šetali smo i kejovima Sene, posjećivali često Latinsku četvrt; moj otac je tu imao svoje omiljene kafane, u kojima se sastajao sa svojim prijateljima, jugoslovenskim kolegama što su bili u prolazu kroz Pariz. Jedan od njegovih prijatelja, Mitar Papić, čuveni intelektualac toga doba, – vjerujem da je između ostalog bio dopisnik Politike , ili Oslobođenja -, bio je vrlo visok čovjek, i imao kriva usta. Ta izopačena usta su me toliko dojmila da sam njegovoj supruzi, koja je bila nastavnica u mojoj školi u Sarajevu, kasnije rekla: « Upoznala sam u Parizu vašeg muža, vrlo visokog čovjeka, krivih usta, slikali smo se s njim na mostu Saint-Michel ». Moja tetka, starija sestra mog oca, koja je i sama predavala u toj školi, u kojoj je bila i dirigent, čuvši to, dobila je istog časa lupanje srca. Morali su joj trkom donijeti limunadu i kocku šećera, da se povrati od « mog bezobrazluka i nevaspitanja. »
Za vrijeme našeg boravka u Parizu, tata se viđao sa raznim jugoslovenskim i renomiranim francuskim intelektualcima, između ostalog i sa rektorom Sorbone, koji mu je izrazio zahvalnost što im je otkrio, zahvaljujući svom drugom doktoratu, « tog nepoznatog pisca, Ivu Andrića ». Ivu Andrića, budućeg Nobelovca, moj otac je viđao i u Parizu, ali bez nas. Moja mama nije voljela « tog hladnog, uzdržanog i licemjernog čovjeka », pisca koji će ostati nepoznat za Francuze praktično sve do izbijanja rata devedesetih godina ; drugim riječima, postao je poznat zahvaljujući jednoj rečenici, koju nalazimo u djelu o Jevrejima Bosne, a koja je sastavljena od odlomaka iz mnogih njegovih tekstova; knjiga je objavljena u Srbiji kao Jevrejske priče, a ima tu nezaboravnu rečenicu koja će se toliko dopasti Francuzima, pogotovo što je izrečena od jednog « neutralnog » stanovnika Bosne, Židova: Bosna je zemlja mržnje i straha.
Za vrijeme našeg boravka u « metropoli svijeta », nikada se nećemo sresti sa Midhatom Begićem i njegovom suprugom, ali ćemo mnogo toga lijepog čuti o njima. Moj otac je često ponavljao da je gospodin Begić prefinjen čovjek, pravi pjesnik među profesorima, a da gospođa Begić izvrsno poznaje svoj maternji jezik, ali i naš, da ga zna čak bolje od mnogih Jugoslovena. Njeni prevodi sa srpskohrvatskog na francuski izazivali su divljenje, kako kod mog oca, tako i kod moje majke, koja je, uzgred rečeno, uvijek imala problema s izgovorom francuskog « r »; između ostalog, smatrala je da su Francuskinje racionalne, hladne i proračunate, sve izuzev gospođe Sullerot, koja je po njoj bila divna osoba, jedna od najfinijih koje je poznavala.
Što se tiče gospođe Begić, stvarno ću je upoznati tek mnogo kasnije, kada sam već bila asistent na Sarajevskom univerzitetu, a još kasnije postat ćemo i prijateljice. Njen radoznali pogled koji je imao moć X-zraka, što su me probadale pri svakom susretu, a koji je u meni izazivao nelagodu kad sam bila dijete, postat će nešto dostojno divljenja kasnije. I ne samo taj pogled, nego pogotovu život koji je izbijao iz cijelog njenog bića, kao i njena energija, njena mladost kojom je zračila. Madame Begić je ostala mlada do posljednjih dana svog života. Izvjesno je bila jedna od najmlađih osoba koje sam srela u životu.
Madame Begić – koju su svi tako oslovljavali čak i u komunizmu, a nikada sa « drugarice » – preda mnom je znala načiniti izvrsne portrete naših poznanika i narugati se nekim intelektualcima na isto tako izvrstan način. Imale smo skoro identičan ukus prema knjigama i piscama, koji su kao ljudi bili najčešće sebičnjaci, egocentrici, narcisi, autisti ….. Izgledalo mi je da je i ona, kao i ja, dijelila sve u životu na « volim » i « ne volim ».
Bila sam student orijentalistike kada sam saznala da je Madame Begić na čelu Francuskog kluba u Sarajevu. Njegovi članovi, studenti « romanistike », imali su nastupe na kojima su pjevali i recitovali poeziju velikih francuskih autora, među njima i mog najomiljenijeg pjesnika, Baudelairea, moju prvu i posljednju ljubav.
Među tim velikanima bio je i Jacques Brel; nijedan pjesnik nije uspio da tako kao on opjeva svojim stihovima starost i ljubav. Jedna od studentkinja je pjevala njegovu čuvenu šansonu « Ne ostavi me », a Dragan Stojinić, koji je bio takođe član Kluba, s uspjehom je izvodio « Bila je tako lijepa »…. Zahvaljujući toj pjesmi i Francuskom klubu, Stojinić je postao veoma popularan u « zabavnoj muzici » u cijeloj Jugoslaviji, a kao i većina onih koji su se proslavili, i on će odseliti da živi u prijestonici, Beogradu.
Kratko vremena, i ja ću biti član tog Kluba, koji je postao slavan u cijeloj Jugoslaviji. Recitovat ću jednu Desnosovu pjesmu, ali sam zaboravila koju. Ići ću s Klubom i u Zagreb, gdje smo imali performans.
Postala sam bliska s gospođom Begić naročito za vrijeme rata na Balkanu, ili tačnije, zbližio nas je sličan pogled na agresiju na Bosnu. U to doba smo se često viđale. Nedavna smrt Mauricette Begić je u meni izazvala ono vječno osjećanje da sa osobom koja iščezava, nestaje i cijeli jedan svijet, koji je u ovom sličaju bio i most između dva svijeta.
Već sam bila asistentkinja na Filozofskom Fakultetu kada sam počela da posjećujem Francuski klub. Bez obzira što sam se intenzino bavila orijentalnim jezicima i civilizacijom, francuski je ipak ostao za mene nešto posebno, kao i francuska kultura, kao i francuski pisci, francuski glumci, pjevači…
Ustvari, moja prava ljubav, oduvijek je bio Pariz.
Sve gradove sam oduvijek voljela kao što se vole neke drage osobe, i sve gradove svijeta, mjerila po njihovim kafanama i bistroima. (Bez privlačnih kafana, jedan grad je za mene mrtav grad). Pariz je bio i ostao u tom pogledu šampion.
Činila sam nemoguće da često odlazim u Pariz, zatim da tamo radim i odbranim državni doktorat, koji je bio rezervisan samo za Francuze, da bih napokon izabrala taj grad za svoj dom. Za razliku od tolikih drugih stranaca koji su tu dolazili, bježeći od nedaća, i u potrazi za boljim materijalnim životom, ja sam u Pariz dolazila vođena iracionalnom strašću, i iracionalnom logikom koja je učinila da na kraju izgubim skoro sve, a prije svega svoju nezavisnost. Ukratko, Pariz mi nikada nije odgovorio na moju ljubav.
Poput Rimbauda, i ja uzvikujem: “patriotizam je podvala”.
Napokon moram priznati da od cijelog Pariza i cijele Francuske, i dalje najviše volim Baudelairea.
Prevod , autora, sa francuskog, Souvenirs souvenirs, Paris de mon enfance, iz Bhinfo.
