Ivica Prtenjača: Tišina i njezine olovke

Tišina i njezine olovke

Tišina
i njezine olovke
na strani okrenutoj suncu
pod oblutkom je skakavac
i čeka da ga prestrašim
moje sandale se opiru točkama
opiru se stajanju u zarezima, makar i kratkim stajanjima
moje sandale su izmučene mojom težinom
nemaju više svojih
sjena
samo udubine u kamenju koje se sunča
i pokušava me zapisati sjenama
tankih nožica jednog skakavca
koji skače kroz moje oko
sunčanicu
izuzetak
nemoćnu poopodnevnu želju
da se u ruku uzme kamen
olovka ili
obla, poput dječjeg trbuha
tuga.

Popodnevna uvala

Sav zrak iz uvale
pojeo je turist koji je
napuhavao kolut u obliku
kriške lubenice, izbočene crne sjemenke izgledale
su na njegovim usnama poput
tumora.
Svu tišinu raznio je motorist jureći cestom iznad
s crnom blještećom kacigom
u teškim čizmama
mijenjajući brzinu iz više u nižu
tako da motor urlikne kao
zatočeni maloumnik
kad je žedan i stisnut u košulji.
Mi ležimo na stijenama i gledamo dupine.
Oni se igraju, plivaju ukrug, preskaču u modroj vodi
kao sive imenice oko kišnog dana,
gužva ljepote, uronjene već u zaborav.
Uskoro odlaze dupini, puhnuvši stup vode visoko, skoro
do zrake koja se lomi na sunčanim naočalama.
Uskoro odlazi turist
s mlohavom kriškom lubenice pod rukom.
Tumori sjaje, osušena sol u bljesku.
Uskoro sahranjuju mladića koji je mijenjao brzine
misleći da se tako liječi od
usamljenosti.
Činio je nešto što je želio po povratku ispričati.
Ali sad je tek svježi humak na
malenom mjesnom groblju Suzuki.
Negdje iza obzora plutaju tijela ljudi
koji nisu došli do zraka, a i brzina ih je izdala.
Iz trnova agave po nama cijedi tišina
Otrov ljetne večeri.
I mi smo na putu, otiremo se grubim ručnicima
i nabijamo japanke ne znajući
jesmo li krivi za nešto od ovoga
za dupine, brodolomce ili urlike
ili su to obične rane
nastale trljanjem o svakodnevnu
usputnu
stijenu
na putu do kuće.

Razgovor

Ako te dugo budem držao u ruci
ti ćeš umrijeti
govorim hobotnici.
Ako ispustiš bilo kakav zvuk
ja ću te pustiti
ako me jasno pogledaš
tako da ja taj zvuk začujem
ja ću te pustiti
ako ne
ti ćeš umrijeti
zato što ja ne mogu podnijeti
da se po meni lijepi nešto tako tiho i toliko snažno
jer ja tada pomislim da ću sve takvo zauvijek
morati pamtiti
sve što su šutljiva i tiha ljepila po mojoj koži nanijela.
Govorim ti, ako na bilo koji način
izađeš iz te tišine
ja ću te pustiti
i znat ću kako
i kako nježno
u drugom slučaju
ovakav težak i tonući
ne mogu obećati
da se na kraju nećemo
zajedno ugušiti.

Ispraćaj

Teško podižem ruku.
Ona lijeva već pluta s granama, zapletena u moje noge.
Teško podižem trepavice, moj vid je posljednji put gledao u rupu
pod morem.
Teško uzimam svinutu grančicu kojoj je na kraju
kaplja krvi jednog mrava ili
skakavca.
Teško se oslanjam na ravne stijene po kojima bi se
moglo pisati
teško mislim, teško se krećem, teško se prevrćem u
sumraku plave su plahte
posve uznemirene.
Teško, ali ipak
stojim na autobusnoj stanici i pogledom ispraćam
automobile koji natovareni biciklima i
daskama za surfanje promiču
prema trajektnoj luci.
Iz jednog od njih
smije mi se dijete.
Oboje smo umorni
sve je u nama poluživo
osim straha
da će sve odnijeti struja
dolje u sargaško more
juhu od blata
po nama nabacuje sat koji udara
zvono s crkve.

Možda

Možda nisam niti
trebao odlaziti
krov je visok, zidovi
su široki
i glas u ovoj sobi putuje dugo
soba je puna bodlji na koje se zatim
glasnice oslanjaju
u svom hodu kroz
vrijeme.
Možda nisam trebao odlaziti
tiha je večer pala i past će još
tiša noć.
Izaći će zapaljeni ljudi od slame
i po mojim se zatvorenim očima
iznutra prevrtati
i kolutati sve do jutra.
Ležiš pored mene
ja te optačem u smaragde i srebro
imenice i uspavanke
u let i u skokove
ja te oblačim u zračne letjelice i s tobom
putujem dok vani sviće
i po moru se propinju i ržu jednorozi
koji su ti, dok si plivala,
poispadali
iz kose.

Lutke od zlata

Neki je čovjek
na stijeni uz koju običavam položiti ručnik
uklesao golemog
poput varana
macaklina.
Uz njega je sa sjeverne strane, prema šumi
uklesao malenog, nasmijanog budu
obrazi su mu hrapavi, usta suha, ali on se
krevelji
kao ostavština.
Neki čovjek je napravio golemo betonsko sidro
i spustio ga pred svoju parcelu s tri masline.
Ostavio ga je i otišao.
Ja sam zahvalan
i na varanu s budom
i na kocki betona pored ježeva i treperavih riba.
Neki su ljudi ostavili svoje smeće
limenke, opuške, vrećice, čak i kožu sa stopala
što su je u svojoj bijednoj dokolici ostrugali.
Neki su ostavili svoje maramice, uloške
zagurane u škrape
za mjesečare koji ovuda prolaze
kao znakove
kao tragove ljudskih stvorenja.
Njima sam posebo zahvalan
njihovo blago mogu skupiti
ako se dobro požurim
mogu ga skupiti i odnijeti
zapaliti ili
baciti u hrđavi kontejner gore u mjestu.
Njima govorim glasno hvala dok me nadlijeće dron
čiji se vlasnik uspeo na maslinu
da ga bolje usmjeri.
Hvala.
A sad se maknite
da se oslobodi mjesto za one kojima
obale oduvijek pripadaju
za brodolomce
za njihove spasitelje
tamnokose raščupane žene koje u
zlatne plahte zamataju
tuđu
gladnu
i prestravljenu djecu.
Maknite se i ponesite sa sobom što možete.
Ne prljajte ovaj trenutak,
ne stojte ovim ženama na putu.
Uzmite i svog kamenog budu,
mislim da plače
gušter je na njega zinuo.

Sat i sidro

Kupio sam sat.
A sad ronim po sidro.
Zaglavilo se između stijenja
a pada tama
uspinje se probuđeni strah.
Nema ga puno.
Tek šaka koja se širi u peraju
druga šaka prstima
pritišće nos
i ravna tlakove.
Nema ih puno
približavam se rascvjetanoj
željeznoj ruži
iz jedne knjige o ružama.
Kupio sam sat
u kojem više ništa ne cvjeta.
Treperi digitalna točka.
Milenij je tek počeo i svemu se
još možemo nadati.
Sidro me čeka i ja podmećem ruke
pod latice
najednom miris
trave sažgane kolovoškim suncem
reski zvuk propelera s glisera
koji upravo prolazi iznad mene.
I neki sumorni narkomanski ritam.
Kraj mene tone odbačena
prazna boca šampanjca.
Ona tone, a ja se
s ružom u rukama
podižem gore,
na zrak
u sumrak sa svojim satom i sidrom
daljinom i dubinom
malenom ogrebotinom od konopa
na ramenu.

Bijela kava

Hodam
kroz bijelu kavu
svanulo je na Kavkazu i sad putuje k meni.
Jutro je i još se po unutarnjoj strani leđa
iza oprsja i pod rebrima
skuplja gotovo bolna
nada.
Ona dolazi iz sna.
San ju je dozivao i u tom se dozivanju nekoliko
puta promijenio.
Smiješ se.
Zubi ti rastu.
Tiho se po sobi okrećem
kao žlica u šalici
plešem u svom toplom viru
i pokušavam reći ne još
ne još.
Trenutak čije se tijelo već krenulo uvući u
moje tijelo
miris tvoje kose
podiže
šećer s dna
kovitla ga.
A onda je poput praska jedna zraka sunca udarila u
poluotvorene oči i pomislio sam da je kraj
da se bijela kava prolila
pomislio sam da je početak
da se to bijela kava prolila.

Podijeli

Komentari su suspendovani.