Ivica Prtenjača: Odeon
(odlomak)
Kosti
Preda mnom je visoka staklena vaza, ili čaša, ili plitki pehar, ili lijepi prozirni lavor nalik na naopačke okrenutog labuda, onog koji stoji na kljunu i u svoje izvrnuto perje utapa nebo, plafon, žudnju, svijet bez poretka, nered u svijetu, nered na ekranu i nemir u mojim jagodicama. U tim je želeima, mnogo nade, riječju, usprkos svemu, ja u svoje pisanje polažem mnogo nade. Svaki je čin gubitnika u svojoj osi nešto veličanstveno, sama slamka ispunjena gravitacijom i padom, jednom sam vidio cestare kako buše asfalt, iz njihovog je cjevastog svrdla ispao teški sivi valjak i zakotrljao se po ljetnoj cesti. Tako je otputovao u šipražje, ja sam ga opazio i potrčao po njega, mislio sam, napunit ću njime neku rupu, neku izniklu, a pravilnu prazninu među svim tim starim i polustarim nepravilnim, malenim i velikim ambisima. Ugurat ću taj valjak u pretince, u ladice, u bisage, njime ću zakititi lakoću zraka, usporiti satove što bljeskaju ispod pazuha svih bića i svih biljaka u mome susjedstvu, na ovoj zemlji, u ovom vremenu.
Rekoh mnogo nade polažem u svoje pisanje, u tu cotavu lisicu, u slijepu svoju pticu, u ranjenu ribu, vidio sam ovog ljeta jednu kako postrance luđački pliva po dnu, repom podiže pijesak i kovitla oblake vlastite smrti, tako i ja po svemu činim dok pišem, krećem se po ranjenoj anatomiji, letim po unutrašnjoj opni tame i šepam uz one koji su potrčali i otrčali u vječnost sve sa grčem između nekoliko reduciranih osmijeha, u jednom jedinom životu, jesu li trebali učiniti više.
Otkud ovo, što je ovo?
Ruka koja drži dugačku, tešku pušku za bizone, na jednoj uzvisini u preriji, dječak koji vježba gađanje, nišaneći sjene u dolini? Hoće li ta teška cijev slučajno opaliti i dječak će postati bjegunac pred hordom spremnom da ga objesi? Jesam li ja, vježbajući svoju ruku, u svojoj sobi, kraj one visoke, izokrenutog labuda, čaše u sličnoj opasnosti? Hoće li itko stradati u toj vježbi? Da ubijem labuda, da ga zavrtim na njegovom kljunu pa što bude, da ulijem u njega vodu, da mjerim vodoravnu narav svijeta koji me okružuje i života koji živim?
Previše je, ali svejedno ću pokušati, evo podignuo sam je i njezin mi je kundak na obrazu.
Prije skoro dvadeset godina, u Parizu, u lipnju, hodam bulevarom Saint-Michel, nekakav je sajam glazbe i svakih pedesetak metara netko svira, stvara toplu buku, makar udara u lonac i šuška praznom limenkom u koju je ubacio kamenčić. Netko pjeva. To je Celeste, njezina je kosa pokošena i uznemirena noć iz ravnog i ranjivog Senegala, rodila se ovdje, malo sjevernije u dvadesetom arondismanu, Celeste pjeva i njezine teške narukvice udaraju o tanka zapešća i ja između jurećih automobila pokušavam razaznati taj zvuk, udarac srebra na mladoj, dugačkoj kosti. Na zategnutoj svijetlo smeđoj koži koja je zategnuta preko ovog dijela ulice i svakako preko mnogih godina što će proći i nabacivati po meni blato zaborava.
Celeste i njih trojica sviraju i pjevaju između mesnice i ribarnice, na malenom proširenju uz aveniju. Stao sam i postrance gledam. U mesnici, u izlogu, naslagane jedna na drugu, valjda je dvije stotine prepelica, malenih ptica čije srce kuca u groznom strahu od rođenja. Držao sam ih u ruci, kao dječak na selu. Jedan od nas im je zavrtao vratom, mi ostali smo samo držali, glave okrenute ustranu. Ulovili smo bili nekakvom mrežom cijelo jato, u strnici, kasnoga ljeta, bježeći od poskoka, sigurne smrti, tako smo vjerovali. Pa smo zato ubijali. Ili nismo zato. Čovjek voli ubiti, dječak je mali čovjek koji stječe važnu naviku.
Gledao sam te sitne kosti.
S druge strane Celeste i njih trojice bila je ribarnica i prodavači su na dva velika kamena stola iznijeli školjke i ribu, uzvisili su te dvije hrpe u pravilne piramide, ona sa školjkama bila je šarena, dagnje, kunjke, kamenice, kapesante, na drugom stolu riba, crvene trlje, gofovi, skuše, dva velika zubaca, arbuni, pokoja divna grdobina kojoj su onaj kitnjasti čuperak na glavi podignuli u zrak, kao antenu.
I u tim ribama sitne kosti.
U školjkama sitne smrti. Velike hrpe, humci, između kojih jedna mulatkinja pjeva Famous Blue Raincoat od Cohena.
Ona se ljulja.
Ja sam se odvojio od svojih prijatelja i sjeo na klupicu, između vaza u kojima je šikljalo nekakvo grmlje sa svijetlim, zelenim, mesnatim listovima, nisam im povjerovao i otkinuo sam grančicu da se uvjerim da nisam među plastikom. Sitne su to grančice bile, iz njih je potekla mliječ.
Šum motora, udarac narukvice, trenutak uzvišenog, čistog osjećaja sreće koji se začas razliježe po mrtvim ribama, školjkama i najviše po onim prepelicama koje leže u staklenom sarkofagu uredno podmotanih krila, nožica podvezanih konopčićem. Smeđa trakica oko sitnih kostiju, omča za dječaka koji vježba pucanje, klopka za čovjeka koji mnoge nade polaže u svoje pisanje. Neka velika, složena i neraskidiva petlja po kojoj je moguće proći samo ako se smatraš pravim strancem, iskrenim siromahom, dovoljno moćnom ludom da nasmiješ i samoga sebe u velikoj staklenoj čaši straha, u tom, rekoh, labudu što se vrti na svom kljunu, na mom radnom stolu.
Otkud ovo, što je ovo?
Doručak
Brzo sam se uvukao u malenu ulicu iza glavnih zgrada na Place de l’Odeon, umaknuo s pozornice na kojoj se događalo maleno sve i veliko ništa, na kojoj su me pogledima strijeljala dvojica prosjaka, svatko sa svoje dijagonale ubodene u čiste fasade poput pribadača na satenskoj plahti koja skriva golotinju s koje će u suton spremno spuznuti. Prije toga, u tome neodređenom i dugo nevoljenom trenutku, ja se sklanjam u svoju hotelsku sobu, zamičem iza dvokrilnih, izgrebanih metalnih vrata hotela La fleur du sud, na čijoj recepciji tavori njegov suvlasnik, gospodin Ibrahim, nevoljak i šutljiv, zamoren vlastitim životom i nekako nejasne dobi i prošlosti. Tko je taj čovjek prema kojem osjećam nešto više odgovornosti i skrupula nego prema običnom recepcioneru koji se dosađuje na ulazu u maleni, uski hotel od osam katova, sa samo dvije sobe na katu, s čudnim trokutastim liftom u koji stane jedna, najviše dvije osobe koje u tom slučaju moraju ući tijelom u tijelo onog drugog i tako se skoro zadržavajući dah dovesti do svoga kata. Gospodin Ibrahim primio me je u ovaj hotel, upisao je moje podatke i vratio mi pasoš, zaželio dobrodošlicu još prekjučer, razmijenio sam s njime nekoliko kratkih rečenica, tako sam ponešto saznao. Otad, kad god bih ulazio ili izlazio iz hotela, on je sjedio na recepciji, s naočalama na vrhu nosa, čitajući nešto, bilježeći u otvorenu ogromnu bilježnicu neke riječi i brojke. Jednom sam, nakon doručka, požurio van, htio sam se survati u Pariz, tako sam o tom svom izlasku mislio, toliko sam ga želio, htio sam se survati, kao s litice u taj grad, stradati ako treba, prihvatio sam hladnu kvaku vrata i gurnuo, a onda sam opazio kako gospodin Ibrahim brzim pokretima šara sve što je napisao, kako snažno i u bijesu upire svoju olovku u onu mesnatu bilježnicu i kako dahće, ubrzano diše i šišti kroz začepljen nos, kroz guste tamne dlake u njemu. Zastao sam i dobro ga promotrio, učinilo mi se da ne postoji druga polovina tog čovjeka, da njegovo tijelo završava točno na rubu stola na koji je naslonjen, da nema ni nogu, ni zdjelice, poput kakva lutka odrezan je po osi oko pupka. I takav je nasađen na svoju stolicu, primaknut za taj stol i ostavljen da se bori s tom velikom bilježnicom i riječima. I s tom olovkom kojom će sve u nekom trenutku iskrižati, zamrčiti i uništiti. Čekao sam na vratima da se gospodin Ibrahim ponovno rodi, da mu naraste donji dio tijela i života, da ustane i da tu veliku i važnu bilježnicu odnese negdje, u neki koš sa smećem, barem na neku zametnutu policu, u mrak. Ali taj se lutak nije pomaknuo s mjesta, samo je križao i upirao olovku u listove, kao vrlo ljutit dječak kojeg nitko ne shvaća niti ga razumije. I kao onaj čovjek koji se napokon usuđuje uništavati teško stečeni red koji održava otkad zna za sebe. Gospodin Ibrahim ulazi u svoj maleni privatni kaos, divan je to trenutak za veliki, nježni Pariz koji se nalazi iza tankog stakla ulaznih vrata ovog hotela. I ja stojim između, s po jednom nogom u svakom od tih svjetova. I pokušavam odlučiti u koju ću od te dvije priče zakoračiti.
Prenuo me strogi ženski glas koji sam začuo za leđima sad već smirenog, poraženog gospodina Ibrahima. Bila je to mlada žena u preširokoj i duboko raskopčanoj svijetlo plavoj košulji, trapericama i nekakvim bijelim tenisicama na kojima je nakošeno slovo V tonulo u đon. Imala je dugačku, crnu kosu, tamne obrve i velike noćne oči. Prekorila je svoga oca, vlasnika hotela i on je tronut ustao, povukao se u prostoriju iz koje je ona izašla. Stala je za stol recepcije i pogledala me, bilo mi je neugodno, ali ja sam gladan ovakvih scena, gladan ovakvih susreta i ja sam uopće gladan života, premda u tom istom životu najčešće osjećam potmulu, često i vrlo otrovnu prazninu.
Kimnuo sam, a ona se nasmiješila i upitala me jesam li bio na doručku. Čemu to pitanje, pomislio sam. I odlučio slagati.
Nisam gospođo.
Ne sviđa vam se naš doručak? upitala me je strogo, ali s nečim vrlo zainteresiranim.
Ne, ne znam, nisam ga još stigao probati.
Pa vratite se, ako ne žurite, doručkujte.
I ja sam je poslušao, pustio sam vrata da se zatvore, okrenuo se i pošao k njoj, prema recepciji uz koju se prolazilo u hotelski restoran koji je, kao i sve sobe, hodnici i kupaonice, a drastično taj trokutasti lift u hotelu La fleur du sud, raspolagao zbunjujuće nepravilnim tlocrtom, nekom nevještom izvedbom interijera, zbunjujućim omjerima i nakošenim bridovima svijeta koji je u pariškom rasteru, u toj velegradskoj drhtavoj pjesmarici tulio neku svoju nepravilnu i pomalo smiješnu tugu.
Sjeo sam i ponovno jeo.
Iste stvari.
Adelle je stajala za recepcijom. Gospodin Ibrahim je uzimao predah zureći u mrlju na zidu. Nepravilnom rombu koji je zasijecao u sličan takav, mrlja je imala oblik boce, malo nagnute, da se duh te nesreće ima gdje skloniti, a opet, da se lakše izvuče, raširi i zaposjedne sve te naherene i nesuvisle prostorije.
Ustao sam po još kruha, stojim kraj tostera i čekam da izrone dvije tanke svijetlo smeđe šnite. Adelle telefonira majci. Žali se na oca. Prisluškujem neko vrijeme i pokušavam razaznati hoće li spomenuti muža, ili djecu, kako bi se majka mogla zvati pomišljam, a onda me netko dotakne po ruci koja u stoji u zraku kao suha grana, nad tosterom.
Hoćete li brzo, nasmiješi se starija, obla žena s umjetnim zubima, očito gošća ovog hotela. Pita me na engleskom i ja čujem Ameriku, glasove s trijema negdje uz prašnjavi seoski put.
To me trgne, ispričam se, pokupim svoj kruh i vratim se za stol, na brzinu namažem paštetu, u dva zalogaja sve progutam, izići ću, sjesti u kavanu na trgu i popiti čašu vina. Onda ću se vratiti u hotel, samo da još jednom u ovom jutru prođem uz recepciju, pozdravim gospodina Ibrahima ili da samo iz, sad već dosade, prenem njegovu lijepu kćerku zbog koje sam se vratio na još jedan doručak.
Da još jednom čujem taj njezin jezik, kako mi se obraća s monsieur, ne tajeći u tom obraćanju ni prezir, ni hihot, ni zanimanje za stranca čiji boravak plaća Književno društvo Poesie est tout i koji je na njihov poziv došao na trodnevni Marche de la poesie, ali će, po običaju većine stranaca kojima netko drugi pokriva troškove, produžiti boravak, naći će već neki način da to učini.
Brzo sam se vratio na Place. Stao između onih dijagonala i pustio ih da me probodu. Klonuo sam, sad ću sjesti i naručiti čašu gustog, crnog vina iz Medoca. pa ću sve ponoviti i nakon što sunce skoči preko krovova, sjetit ću se da sam Camili obećao da ću poći s njima u 20. arondisman na cigansku muziku u jedan bar. Ali to tek navečer. Dotad, hodat ću, odlazit ću brzo i sve dalje od ove jutrošnje gospođice, od Adelle i njezinih noćnih očiju. Hoću se, rekoh vam, survati u ovaj grad, želim pasti na svaki trg i svaku ulicu, u svaku krošnju i u svaki parfem, na svaki automobil i pticu.
A to mogu samo ako se od vas brzo i neumitno udaljim, ako pustim onu svoju gustu prazninu da se naseli u sve moje, posebno u one rijetke nepravilne sobe u kojima čuvam još uvijek živu i vrelu ljubav za život.
Staru, pohabanu, ali posve plamenom obuzetu žudnju.
