Ivana Vojvodić: Sahara
***************************************************
Bestežinsko stanje ovog trajanja našeg
Krevet je kavez zaroboljenih divljih životinja
Skini mi sa lica kap žuči, ne nudi me vinom
Hoću da vrisneš na sunce, da te zaplače ptica
Da daš snagu ovom danu,
Da znam da sam živa
Ne nudi mi srednjovječnost i tišinu
Hoču trnje da probija površinu kože
Da se uznemirim zbog stiha, prisustva i tebe
Da divlje životinje izađu iz kaveza
I dođu po mene
***************************************************
***************************************************
Daću suncu tvoje ime
Da i dalje možeš da me ugriješ
Kad ne mogu da u tebe gledam
Da pokažeš staze do novih jezera
Da mi jutra sa tobom počnu
I u suton nježno podsjetiš da je vrijeme za novo vino
Novi krug nedostajanja i iščekivanja
***************************************************
***************************************************
Savršeno samo možemo voljeti mrtve
Gledati u njihove najljepše odraze
Odabrana pisma, najbolje uspomene
Najčistije prezirati njihove suparnike.
Konačnost je bez ukusa i boje, neprozirna
Konačnost uredno sve karte složi,
Do novog preslaganja kostiju i značenja
Konačnost daje nadu kroz nedostajanja
Samo konačne riječi o konačnosti nema.
***************************************************
***************************************************
Udahnem te i smjestim gdje je napetost ostavila mjesta
Tu si siguran
Razvijaš se u osmijeh, u ona jata žutih leptira i borovnjak koji sazrijeva
Prostrana dvorišta bez ograda i avgustovske noći u planinama
I gdje god ima slatkog tanina, tu si,
Hrast koji je stario, pa mladio
Dokaz da sam voljela.
***************************************************
***************************************************
Tu gdje se završavaš, nastupa magija
Neko će zapaliti svijeću
Neko će sanjati i bićeš nekome proročanstvo, znak
Neko će tugu proglasiti moranjem i dugom, suštinom života
Neka će se mjesta neko vrijeme zvati po tebi
Tvoje ime će biti dio paganskih rituala
Ne mogu te prizivati tako
Od bola smo pravili ljekovita čuda
Zemlju si u delicije pretvarao
Vrijeme u kovitlace nježnosti svih čula
Neukrotivost vjetra, divlje trave i sokola
U novi oblik vjerovanja, u novi načun poimanja
I to što želim da ti bude lako, nije zemlja
Želim da lako bude tvoje ime
Kad god se izgovori, svuda
***************************************************
***************************************************
Ako nije znao moje pjesme
Možda me je zato mogao stisnuti jače
Jer nije poznavao krhkost mojih zglobova
Stiska nema, zglobovi su očvrsnuli
Ne znam šta bih sa njima
Ako nije znao da bih mogla izgladniti orla da bih spasila vrapca
Možda me je mogao štititi krilima
Možda mu je moja kratkovidost bila zabavna
Nema tog krila, vid mi se izoštrio
Ne znam u šta bih da gledam
***************************************************
***************************************************
Pjesma je suviše pitoma metafora
Za ledeno divljavštvo života
Prenapregnute i zgusnute simbole
I naše veslanje po njima
Pjesma je suviše pitka metafora
Za bijesnu glad za osjećanjima
Odvratnost koju izaziva rutina
I naš tango sa obavezama
Pjesma je suviše laka forma
Sužava vidike i detalje uveličava
U pjesmu ne mogu smjestiti tebe
Nabujalu rijeku tišine i sunca
***************************************************
***************************************************
Miris vlage, brzine i čuvanja. I ukus najljuće paprike
Trni mi vrh jezika, bridi mi gornja usna
Osjećam te na njima
Miris čistih čaršafa, koža svježe umivena
U bitu si ulice i uzbuđenosti lipa
U slučajnom komšijskom zvonu: „Izvinite, ja sam pogriješila“
U svakom nedrovršenom pitanju
U ćutnji
U zvuku napuštenih livada
U meni
Koja nisam umjela da te imam
***************************************************
***************************************************
Gruzija
U padovima Velikog Kavkaza,
U donjim krošnjama moćnog Kazbegija
U kovitlacima leda, bunta i mita
Zemlji uzavrele, vinom prošarane krvi
Shvatiš zašto vatra ukradena od bogova
Ima miris pečenih oraha i gorčinu melanzana
***************************************************
***************************************************
Sahara
Ne znam tačno gdje je Kamčatka
Ali tamo bih sve neše uspomene poslala
Sibir je previše romantična destinacija
Jer sanjala sam kako u nas gleda Bajkalsko jezero,
I kako je plitko spram vizije našeg pogleda
To je sve bilo onda prije ovog strašnog rata
Saharska kiša, noćas na tebe podsjeća
Nezaustavljiva i nepredvidiva
Kiša koja nosi pustinju, potreba koja ostavlja trag
Onda kada nas je pratila aurora, kasne jeseni blizu Laplanda
Vjerovala sam da su tvoje grudi afričkog vrača hram
Tečnost je u osnovi svih prevara. Svjetlost prelama, čini dno izvjesnijim
Sokovi tjelesni mogu uzimati značenje i oblik koji im zadaš
Vino je dobar izgovor za promišljene slabosti
Suze znaju biti najteža izdaja
Nema ni dovoljno puste ni dovoljno gladne zemlje
Nema ni plamena ni te rijeke koji bi uzeli sve što bih im poslala
Nema tog planinskog grotla koje bi progutala grlo mog bijesa
I nema te Kamčatke ni Sahare kojoj bih dopustila da te ima.
