Ivan Klarić: Poslijepodne u Dubrovniku
LIST U RENOIROVOJ MONOGRAFIJI
Neki dan sam u Renoirovoj monografiji iz osamdesetih pronašao osušeni list. Kakav ulaz u blagu jesen, pomislio sam. Ne mogu mu prići bez straha. Pun je
sjaja, kao da je otkinut s nekog bizantskog mozaika, ili s neke slične neusporedivosti. Bože, koliko boja. To je iznad matematike vremena, herbarija, silogističkih figura, mate-
matike zaključaka, datuma, iznad matematike svega matematičkog. Vjerojatno mu
sve te godine nije bilo lako prkositi teoriji relativiteta spljoštenom između dvije Re- noirove reprodukcije. Uronjen u apsolutni mrak, iznad zbivanja, iznad osjetila, kamo je krenuo? Ne mogu, ne želim zaboraviti taj list, tu epifaničnu prisutnost. Neću mu podilaziti, uvjeravati ga u ispravnost ovih ili onih teza, samo ću mu prići, bez želje da budem netko određen, i put će se otvarati sam od sebe, kao da je od početka sve bilo predodređeno za nestajanje.
TEŽINA
U djetinjstvu moja težina nije imala ime. Mogao sam ući u bilo koji labirint tog imena i to ime je pristajalo
Bože, kako je pristajalo.
Sad moja težina se vješa o sjenu
o druge težine, nade, ljubavi i predmete. Sad joj je teže i lakše,
sad zna da Bog može otvoriti prozor ali i da je i On sam taj prozor
u kojega i ne znajući gledaš. Ponekad naši dani su crni kao kornjače s Galapagosa
i što mi tada preostaje,
nego poletjeti prema moru, prema našim otocima,
prema ravnici nebeskih misli.
DVIJE TISUĆE I DVADESETA
Humor spašava Boga od njega samog, rekao je moj prijatelj, nekoliko minuta nakon što smo ušli u dvije tisuće i dvadesetu. To je prvi put da sam se susreo
s takvom misli i pretpostavio sam da ću se s njom sprijateljiti i da će mi s njom biti dobro. Priznajem, od tog trenutka nisam bio bez nade. Od nekih dana,
od kojih, inače, ne bih očekivao ništa, sad sam, ipak, nešto tražio, želio sam im biti blizu. Kad god mi bude teško, uhvatit ću se riječi
mog prijatelja, tih smjerokaza za nebo i druga odsutna mjesta, i to bi moje povremene bjesove i razočaranja moglo pretvoriti u nešto čemu bih
se mogao smijati, dugo, barem u dvije tisuće i dvadesetoj.
PRETPOSTAVKA
U ladicama, vazama, košarama i čašama toliko je svemira
da me strah i pomisliti. Nisu to mali svemiri.
I nijedan od njih nema oblik ladice, vaze, košare i čaše. Zašto smo toliko vezani
za formu, za supstancu uopće, kada sve i onako, htjeli ili
ne htjeli, dolazi iz nekog bezobličnog beskraja
iz kojega si, kao periske, obale, mora i ptice, pretpostavljam, i ti došao.
SUSRETI
Na raskršću oprostio sam se sa svojom dušom.
Zbogom, sad ću nastaviti bez tebe, rekao sam joj, mirno, bez imalo patetike. Rastali smo se veselo kao što smo se u djetinjstvu nakon igre rastajali s prijateljima.
Nakon što sam je napustio, prema svojoj duši osjećam neku novu nježnost, doduše, vrlo divlju i neobjašnjivu. Zamjeram li joj i predbacujem što me tako često izdavala?
I što je ponekad bila tako naivna i glupa? Zamjeram i predbacujem. Ali, u to vrijeme valjda drugačije nije znala.
Moja duša je bila tako uplašena. Ta mala trgovkinja davala je obećanja na sve strane, naravno, očekujući nešto zauzvrat.
Trsila se mnogo, podčinjavala druge revno, svoj prostor osvajala je
strpljivo i pouzdano. Sve u svemu, neće mi nedostajati.
Nedostajat će mi ljudi koje sam na tom putu sretao.
Sunce nas nigdje tako ne grije kao na obalama stranih otoka. Gdjegod da dođem, gdjegod se pojavi moja plavetna duša, kažem: Bože, ne gledaj me, ne gledaj me, ne gledaj me.
To ne znači da sam izgubljen, ali ipak, rado bih hodao bos po slomljenom cvijeću, po svakoj prošlosti uopće.
Mijenja li se Bog u vremenu? Možda da, a možda i ne, a možda i možda da i možda ne. Neću ga to pitati,
a i zašto bih kad otok u ovome trenutku zaustavlja
sve satove, kad ne zna moje ime, kad od mene ne traži
da ispunim svoje obećanje, kad mi ostavlja obilje slobode,
i u svemu tome, ponašam se kao dijete koje gradi okrugle kule u kolovoškom pijesku.
Nemoguće je u proljeće, naročito u proljeće, ne poželjeti otići na Korziku, Santorini, ili na Siciliju, i ne promatrati sunce kako se uspinje na vulkanskim stijenama,
koje podsjećaju na glavu nekog usnulog Boga.
POSLIJEPODNE U DUBROVNIKU
Kolovoška sparina. Neodigrana predstava bez kraja. Dok ispijaš ledeni čaj u klimatizira- noj kavani, pomišljaš: – Što znači da u meni žive i raj i pakao ako se ne mogu preobraziti u nešto bolje? Misliš o vjetru koji spaja aure svih prostora. Misliš o Boškovićevoj božanskoj materiji. Misliš o čiopama svetačkih očiju. S rukom oslonjenom o stol, gledaš valove kako se mrijeste u staklenoj školjci Lokruma, govoriš: – Iz moje glave isplovljavaju brodovi, ne- miri s dna Marijanske brazde, slučajne radosti, bjesovi s lovorovim vijencem na čelu, ferali u rukama posrnulih nimfa… Naposljetku, stvari same od sebe postaju jasne. Ako si proma- trao brodove kako napuštaju luku, znaš da je sve nalik svemu prije nego što u posljednjem činu postane isto. Uzimajući jaknu, već spreman za odlazak, šapućeš: – Raduj se, što nećeš misliti da te nema onda kad te ne bude bilo.
Plaćaš račun i odlaziš.
Promatram Turnerovu sliku iz 1842. koja prikazuje parobrod u snježnoj oluji. Ta slika, taj trenutak borbe s elementom prirode, znači mi više od sve egzistencijalističke filozo-
fije.
Svaki tko je doživio oluju na moru, tko je vidio toliko morske prašine u zraku, poželio
je reći:
ovo je moja budućnost. To ne znači da nas je morska pjena sasvim odredila, da ne može
biti
ono ili ovo, da ne može putovati lijevo-desno, gore-dolje, iznutra-izvana, da ne zna čeka- ti bez straha, oklopa i mraka, da u njoj, ako hoćete, nije otvorena svaka mogućnost. Shvati, apsurd nije duh, nego mehanizam. Svaki put kad vidim Turnerovu sliku, kad vidim morsku prašinu u zraku, jasno mi je, da su se metafore nasukale na obali, da su razbijene na oštrim stijenama. Ne pokušavam ih skrpati, utješit, dići, vratiti u more. Ne krivim za to nikoga, ne proklinjem. Idem svojim putem. Ako sam i žalostan, žalostan sam jer morska prašina nije u potpunosti izbrisala konzistentnost mog tijela, mojih misli i sjećanja, što nisam imao još apstraktniji život, što nisam bio još apstraktnija sjena morske pjene, što nisam bio cjelovit. I na koncu, uspravljajući se u morskoj prašini, mogu jedino reći: dok ovdje zalazim sve se mijenja a i budućnost, dragi Bože, nikako da počne.
RIMSKE MISLI
U šetnji Rimom prilazim Hadrijanovom hramu. Ne vidim mnogo. Ono što vidim nema glasa. Iza pročelja s visokim stupovima izgrađen je betonski zid. Po zidu gmižu sjene. De- setci njih, prepliću se, bez reda. Zrak je siv. Na tlu razbijena geometrija. Svjetlost trenutno nema odgovora.
Sjene na betonskom zidu imaju lica prolaznika. To su metaforičke sjene. Ili možda sjene iz sna. Teško mi je na ovom mjestu. Sjene iskaču sa zida, grizu me, prijete, fijuču nekoliko centimetara iznad tla kao hitci iz revolvera. Ovdje je svačiji stoicizam na iskušenju. Osje- ćam bol u prsima. Bože, pogođen sam, kažem poluglasno. Vraćam se u prizor. Razmišljam je li moguće imati neku lošu misao a da ta misao ne utječe na opće dobro. Ratobornost pro- stora pruža toliko asocijacija da pomišljam da sam u središtu neku dublje lakomislenosti.
Da sam pred inkvizicijskim sudom, stvari bi bile jasnije. Svoj nepovjerenje prema crkvi bih priznao i za to platio glavom. Ovako, što mi je činiti u ovom kafkijanskom igrokazu? Nitko ne zna odgovor. Ni prolaznici. Ni prostor. Ni bilo koja apsolutna metafora. Stvarnost se preplovila na nemoguću i još manje moguću. Utješno je što svjetlost ne traži da o njoj znamo mnogo.
Njezin se glas javlja kad ga trebamo.
Nakon jedne Beethovnove Devete u Lisinskom, razmišljao sam o hiperprostoru i o sve- mu što govori Michio Kaku. Oh, gospodine preuzvišeni, možda prepametni, dobro je što se nismo sreli, jer biste me sigurno držali budalom. A ja bih vam u tom našem hipotetskom raz- govoru rekao: – Bože moj, koliki prostor. Progutat će me. Progutati. U koju god razlistanu stranicu te nemani uđem, mene nema. Nema zvjezdane flore i faune, zvjezdanih katakombi, dječjeg straha, udarca kosti o prašinu, mamurnih asteroida, paučine zvijezda… Uopće, ne znam što bih s teorijama koje ne mogu povezati sa svojim svakodnevnim porazima. O gos- podine preuzvišeni, možda prepametni, niste mi bliski. Bliži mi je Beethoven. Kad glazba otpočne i razotkrije jezik šume, mora i otoka, što nam drugo ostaje, nego slušati. U Devetoj glazba kaže: nema prostora, postoji samo zvuk, mahovina na hrastovom deblu na kojem su sačuvane sve naše misli. Glazba! O glazba! Pretvorio bih je u kaput za prosinački mraz, u plavetni snijeg, uhvatio bih je za vrat i preklinjao je da me uvede u tajnu prvotnog govora. Kad se jednom oslobodim svega i svedem se na pravu mjeru, reći ću: – O mahovino, draga mahovino, budi svjetlost u meni, u drugima, budi svjetlost između sviju nas.
