Ivan Klarić: Fuga na mahove
REVIZIJA PJESNIŠTVA NA DAN MARADONINE SMRTI
Diego, bit pjesnik, to znači biti i ne biti,
gubiti se u šekspirskim maglama.
Uzalud su gorjele naše hermetične vatrice,
uzalud litote, asonance i aliteracije,
lijeva noga je rasplamsavala svemir.
Žene su se dosađivale na našim književnim večerima,
nije ni čudo što je tako, nije to Meksiko 86.
Očito erosa nam je kronično nedostajalo.
Nismo dorasli ni za ekstazu ni za prokletstvo.
Ne biti nogometni mag, biti pjesnik kojega će
u najboljem slučaju uvrstiti u neku pjesničku
antologiju, kakvo je to dostignuće?
O Diego! O Hiperione, serafine nebesni!
U zagrijanoj sobi sjetno razmišljam kako
svaki pokret oslobađa neku sposobnost duše.
Ali mišići su uveli išijas je gadno stisnuo.
Zatvaram kompjutor. Danas neću pisati. O Diego.
FUGA NA MAHOVE
Kako vidim, namnožilo se u nas svekovrsnih inovatora, predatora,
marketinških vračeva, talenata za život, masera, influensera,
menadžera, đokera s klupe, govornika nad otvorenim grobovima,
društvenih magova koji uvijek imaju pravi odgovor na sva pitanja,
vizionara u čijim riječima nikad ne kiši.
Ali što će njima nevoljnima stazica u mom nebeskom vrtu.
Kako vidim, ima u nas na pretek aprekok dušobrižnika, hrabrih papučara,
jednodimenzionalnih ideologa, teologa, kućevlasnika, svevlasnika,
gospodskih drugova, neplaćenih dugova, narodnjaka, buvljaka,
folklorista, europeista, kateheta, starleta, svekolikog nakota i podzemnokota,
domoljuba u svim smjerovima nadasve oduvijek, u svima i svemu i jedino
Ali što će njima nevoljnima stazica u mom nebeskom vrtu.
Kako vidim, u modi su svekoliki zajedničari, reformatori u rikverc,
fanatici iz računa, ognjištari građanskog tipa, puritanci na tuđi račun,
gardisti iz lokalnih bistroa, krilnici, vjerovnici za sve i svašta,
čistokrvni tumači, svepatrijci, vjerodostojni vlasnici, dioničari,
slobodoumni poslušnici, ideolozi ega, nazadnjok, retronjok i ini
Ali što će njima nevoljnima stazica u mom nebeskom vrtu.
Kako vidim, na kraju, ostalo mi je jedino spustiti zastor, podvući crtu,
reći, sad je bilo dosta, fertik, šlus. Ne pitajte me bih li opet sve
ponovio iznova. Nemam ništa posebno reći u svoju obranu.
Ne žalim ni za čim. Ptičica u Armanijevom odijelu i lakiranim
cipelama drugima je otpjevala inauguracijski valcer.
Ali što će njima nevoljnima stazica u mom nebeskom vrtu.
OTOCI
Tko čeka smrt na otocima
obojenim u bijelo ima sav prostor.
Tijelo mu je zaštićeno
i obzidano morem.
Tko čeka smrt
gradi kuću bez krova.
Vidi svoju smrt u smrtima drugih
na otocima obojenim u bijelo.
GLAGOLJAŠKE SVEČANOSTI
Predvečer u crkvi sv. Petra i Pavla na otoku Braču,
sasvim neočekivano, započinju glagoljaške svečanosti.
Nad kamenom apsidom raste minijaturni bor,
kršćanski bonzai. Uska staza vijuga do mora.
U prašini sumraka: nebesna vrata, apstraktna blagost,
nebesno evanđelje, valovite oči nebesnosti,
starohrvatsko jedro, štit, maslinovo ulje nebesnosti…
Visinskim prostorom plove lađe isklesane u mislima.
Ako te progone i horde demona, ne brini, duša ti je
utkana u borovu koru, u radost, u savršenstvo,
u zeleni sjaj, i odatle će kao smola
iz stoljetnog debla kapati vječnost.
VITA ILUMINATIVA
Konačno smo u listopadu. Pijući vino u vinskom podrumu mog prijatelja,
razmišljao sam o Toskani, o boji drveća uz cestu. To su krajolici koji imaju
kasnu dušu. Dotle u Europi, diplomati i političari lažu, ubojice rade svoj
posao, mjesec je anemična freska, jesen tuberanski kašljuca, vjetar
krvlju ispisuje dnevnu kroniku.
Nitko ne zna što je vita iluminativa.
Putnici drijemaju po aerodromima, autobusnim stanicama
i meteorima, zaljubljenici u materiju kleče pred oltarima.
Ukratko, kult zlatnog teleta zahtijeva isprane mozgove.
Niko ne zna što je vita iluminativa.
Putto kronično pati od pretilosti i kardiovaskularnih bolesti
(Nije ga briga za rat u Ukrajini)
Amorova strijela zabila se u ekran laptopa.
Hladno je u vinskom podrumu. Ali vino i svjetlost su jedno.
Svetačka opijenost. Dolazi vita iluminativa. To je svečanost.
Početak budnosti. Opet ne zanosimo se, danas bi
Arhimed isto tako stradao u obrani svog grada kao
i u III stoljeću prije nove ere.
Na prozor dolazi mlaz polarnobijele svjetlosti.
Spajaju se prošlost i budućnost, svjesno i nesvjesno,
stvarno i nestvarno.
Vino je cesta na kojoj sve plamti.
Na kamenom podu titraju nebesne misli.
To je trenutak. I neka traje.
U eteričnom mirisu. U okusu. U letu.
SNIJEG U LIVORNU
Ljubičastosivo poslijepodne.
Slušali smo glazbu do večeri.
Bachova astralna radost.
Albinonijeva vodena tuga.
Na trenutak gledali smo samo
kako vani pada snijeg.
Mrtvi su svirali na ulici i slali
nam duga melankolična pisma.
Snježna oluja otpočela je svoju misu
pretvarajući nas u svoje orgulje.
