* * *

dođi i šapni mi
dok mislim kroz rebuse
samo mi šapni “ššš…”

pun sam ljubavi
pun snage
dođi, šapni mi
“sve će biti dobro”

pun ljubavi, pun snage
a kroz krv mi pliva rak
ne ljubavni, mila moja,
ne ljubavni

Meko s kažiprstom
(29. pismo iz Barcelone)

punim sve čaše,
redam ih kao vojnike,
kao nuklearne bojeve glave.

namještam ih kao za bitku,
namještam ih smireno –
iznutra boli
duboko rije bol.
povlačim okidač
i više nas nema.

ničeg nema,
sunce

Na groblju

sporo zakoračim
kroz groblje
u potrazi za mojim imenom

ispod mene se diže para
od svježe nagomilanih grobova
između staza obraslih u korov

sporo tražim svoje ime
po tamnom groblju
nadajući se da ga neću.

hodam kroz aleje i mislim na svoju krivnju:
opet sam sanjao što ne smijem, opet što ne smijem –
slike koje ću i iz podsvijesti morati izbrisati.

tiho kao smrt koračam kroz groblje.

Njuškanje, kroz vjetar

ovaj vjetar… polako razmrsuje
nečije pletenice. upliće se kao
nježan i nemilosrdan dlan
kroz plastove mirisa. ovaj vjetar.

znao sam da ćeš doći. čuo sam ti
korake još prije no što si krenula.

vjetar te ja nanio u ovaj život,
u vjetar sam se pretvorio da bi disali,
vjetar će odnijeti, sve. možda
upravo ovaj vjetar, nježan i svjež.

ti si znala kako dišem, ali
nisi saznala što me može ubiti.

ovaj vjetar… neosjetno ti se uvlači
ispod kapaka, oko koljena. noć
zove na miris, na teško opijanje.
pijemo usamljeni, njuškamo svoje dlanove.

Pjesma: toliko puno
(pišući ti)

toliko puno slika
toliko puno prešućenih misli
toliko velik muk kojim govorimo

ponad čela mi lebdi tvoj osmijeh

toliko puno nepodijeljenih slika
toliko puno progutanih riječi
toliko velik ambis kojeg noktima dokopavamo

kroz nozdrve mi se provlači tvoj miris, pišući ti

toliko puno građevina kroz moj um
toliko puno propuha kroz sve te puste sobe
toliko velika katedrala sa koje se bojimo skočiti
ispod stopala mi zavija nezasitni kovitlac ambisa

Milosrdan dodir
rubato

navalio je vjetar na grad, u zelenom
su zasjajile sve ulice: zbunio se grad
svježine; gledam sjene, gledam
konture vlastitog lica, prostrte kroz
noć – koža mi je crvena i nabrekla, prsti
mi pipaju kroz tišinu (kao da tkaju preveze za
ovaj usnuli grad) i počinju me svrbjeti. prsti
moji… pružam ih ka vjetru, ka zelenom… odjednom,
sve postaje poezija: osjećajno prodiranje kroz suštinu;
tu je istina, na korak od druge strane bezdana…
poplava šumi iz daljine: imamo vremena, poplava
i ja. pomišljam da bih posadio cvijet: u sebi
ili negdje u blizini; gledam svoje prste
kako u tlu traže mjesto za to sjeme:
razgrću i prevrću, tobože sudbina
svijeta ovisi o tom cvijetu. oduzimam im
iluziju, crtam im da je svijet nebitan,
jednim ga potezom prekrižim; kažem im
da misle na miris. onaj miris koji će se iz cvijeta
roditi, nekada, da bi podsjećao i da bi trajao
dok traje. … a sve si nešto mislim: potrajat će
i više no što bi se pomislilo…
milosrdnim dodirom, razgrćem zemlju
u sebi: bruji kao razdrte klavirske žice,
odsvirava u sporom tempu koje iz niotkuda
narasta. poplava od zvuka i mirisa,
duboka kao brazde i ožiljci
na mojim dlanovima.

Mrvljenje

slušam kako drhte bulevari,
premješta se asfalt, kroz pore
se lomi: nijemi sam svjedok i gledam
kako odlaziš novim kolima
tvoje prijateljice. malo
nakon što smo pričali o našoj djeci.
dobro je što si otišla, znaj.
i dobro je što si strah od svega toga
potopila u vir od alkohola. sve je
dobro i mirno, sada. dok se grad
mrvi kao presušeni komad kruha.

Žedan, nježan

tada, zaustavljam se iza zavjese.
tu nisam doma, tu me nitko
ne poznaje. kada se trznem
u snovima punih bolnih boja i mirisa:
kada se trznem nasred ulice, tobože
izgubljen na asfaltu, tada, zaustavljam se.
i ogledavam se naokolo, obzirem se kao
dah usne harmonike ispuhnut ka zidu.
sve svoje prošle grubosti osjećam.
i šutim, jer se više nemam kome ispričati.
tada bih krenuo: po vodama i asfaltu i betonu, gdje
god, samo da stignem. najdalje od sebe,
ovakav rastužen i nježan. dodir oguljenog
prsta po žici od gitare. trebao bih podrezati
nokte. oderao sam zidove kroz sve nagomilane
boje. malter nema okus zemlje. malter nema
okus. voda je daleko. kao osjećaj da živim
s tobom, ne sam. i kiša je stala. kao muzika
u baru na zatvaranju. ponekad dobijem
zadnje piće. drugi put, grebem asfalt.
zaustavljam se iza zavjese. tada. i sada. zbunjen
od veličine tržnice, od njenih vašarskih
dimenzija. od svih tih pomiješanih mirisa, začina
za nemirnu dušu, drhtaja po novim oceanima. od svega
toga. i od žeđi koja mi vije kroz grkljan. tobože
sam malter gomilao u sebe. žedan sam. i nježan.

Ti ovdje spavaš…

ti ovdje spavaš nakon što završiš
s pisanjem, a, tata? tako me pita,
šećući oko kreveta, moja mlađa kćer.
kao književni kritičar u inspekciji. ili kao
dijete bez ikakvih zlih namjera (što je velika razlika,
znam). Svejedno, misao koju mi je tada dala
bila je oštra i trznula me je u oblačenju: hoću li moći,
upitao sam se, biti nemilosrdan prema sebi i svijetu
kada idućeg puta sjednem pisati? (svejedno
kada će to biti: sada, upetljao sam se hlačama.)
hoću li moći ne misliti da ona
sluša moje prste kako štekeću po slovima
dok pada u san, i vjerojatno misli da sam i pred bjelinom
uvijek nježan i topao kao s njom. moja kćer,
koja se tek treba suočiti sa surovošću istine.
da bi zatim naučila (svejedno kada će to biti: ja i danas
mislim da još uvijek učim) – nemilosrdnost prema sebi je
najbolji put ka samilosti prema svijetu: ja ovdje
ponekad spavam – najčešće bdim
dok si grebem po jetri.

Nježne. Kako dolaze.

mrzne, kopni. mrvi se
dah kao prašina
po starom klaviru. ledi se
noć, krcka pod prstima.
(srebrni listići tonu
u crno dno tišine)
nježne pjesme dolaze tiho.
iz neočekivane topline
isplivavaju – pune soka
i muzika koje zovu na ples.
zagrljaj je tako lak
da ga teško dočekujemo. mi,
bolesni od previše znanja.
nespremni za istinu, čudesno
ludi, za uživanje svih zvijezda na nebu.
(srebrni listići polijeću
ka crnom svodu mukâ) ovo je muk-tišina
nježne pjesme dolaze na prstima.
kao dok se prikradamo
jedan drugom u noći koja nas tišti.
dok nas boli znanje. kada bi se svađali
sa budućnošću. dok ne znamo da li zrcalo
razbiti ili ga osvijetliti
nježnošću. nježno dolaze pjesme
kada smo pomireni. kao lagani dlan
vještog krvnika. da bi nam dodijelio ono
koje sudbina misli da nam slijedi.
smješkamo se. nježno dolaze zvuci.
za milosrdnu pjesmu. kao bosa stopala
po drvenom podu, kao svjetlost koja proviruje
kroz sva naša okna. nježna je
kao sitna sol koja se mrvi kroz dlan
pun vjetra: topla prašina nagomilana
po fotografijama, slučajno otkrivenim
na zapuštenom tavanu, u napuštenoj kući.
u nepoznatoj zemlji. za nas, koji sve znamo.
(srebrni listići lebde
posvud oko zrcala)
nježne pjesme dolaze kao dašak:
pahulje u kosi, zvjezdani prah
na prstima. kao kada se sjećam.
i priželjkujem. kao žar usred tamne šume.
jedan i sam, dovoljno sjajan
da osvijetli put.

Širina, milosrdna i mila

širok je prostor, širok kao vjetar
neobuzdan. naredaj sve, naniži sve. i sebe.
široko je naokolo: odzvanjaju odbačeni
limovi, bubnja dah svijeta kroz
nabijene izdisaje. lete krovovi, kroz vrtlog
tonu neupotrebljivi dimnjaci: snažno puše
kroz prostor, kroz širinu. drveće
iskorijenjeno i drvene kuće u šumama napravljene:
sve odlijeće. tobože mrvice od izgorjelih pisama.
nigdje nećemo naći ta u pepeo spaljena slova.
glasovi se nižu kroz šilo vjetra: koprcavo
kao kroz usnice zalivene od jakog bola. miriše.
na sol, na tišinu, na nagnječeno meso miriše.
tobože pelud, raznosi se zdrobljena srčevina
ka oceanima. i, kao jato planktona, završi
kroz zube kita. miluje se s tim ogromnim zubima,
ulazi u novu širinu. od guste vode i mirisâ (množina)
utrobe sazdana, to je širina u kojoj se zaustavlja sve.

S visoka

trošim zadnje količine
sapuna, paste za zube, aspirina, šampona
praznim zadnje rezerve

kao kada sam srkao supu u jednoj planinskoj krčmi
strepeći da mi je zadnja: srčem
do zadnje žlice. djeluje kao oslobađanje.

trošim zadnje rezerve snage i
ljubavi: trebam samo zakoračiti preko
klizavog ruba zaborava. (lako je.)

kao kada sam zabolio od vrtoglavice
u jednom stanu na visokom: dubina
me je pozvala milosrdnim glasom.

(i još uvijek me očekuje, ta nemilosrdna ljubavnica.)

Smrt ima kosu od morske trave

u zadnje vrijeme
često pomislim da ću umrijeti
ubrzo. tiho. zato svima kažem
da ću živjeti bar još pedeset godina.
slatke prevare koje nikog neće povrijediti.

u zadnje vrijeme
često pomislim da li da si odrežem
kosu. odjednom. često se vidim u sanduku
s mekom postavom u boji tečnog starog zlata.
pa pomišljam da li ću milima biti lijep mrtvac.

zato, škare čuvam
što dalje od dohvata, još dalje
od misli. kada ću već umrijeti, neka me takvog:
s kosom, s bradom, kao skinut s ikone. ili kao
upravo krenuo sa šanka. zaista, nema velike razlike.

u zadnje vrijeme
ne pomišljam na ništa osobito. dovoljno mi je
što ponekad prespavam. ne sanjam. bude me ptice.
nema ljudi u mojim snovima: samo površine i prostori:
čekaju me s nestrpljenjem, da zaigramo veseli ples sa smrću.

u zadnje vrijeme
zaista pomišljam da je ovo zadnje
vrijeme. smrt je lijepa žena s prodornim očima i
dlanovima pretankim za moj ukus. ima kosu od morske trave,
ima dodire od algi. miriše na ženu koju sam oduvijek poznavao.

Podijeli

Komentari su suspendovani.