88. DANI TIRANE
Ti za sobom zatvarala si vrata i polaziš
u sredini puta sretneš dan
koji te pita zbunjen
Kuda da idemo?
Nadu hrane sa nadom
potom nadu ubijaju nadom
Samo ogledalca mijenjaju se,
njihova savršena teknologija
lica su ista.
Ne ti- tvoja sjena topi se u čaši sa vodom
sunce i komad aspirina
imaš jake bolove glave.
Znam-opruga mog srca
jeste prašnjav kada će ona doći
svojim dahom da duva, da očisti
da osjeti zvučni hod vremena.
Na nebu Tirane, jedan plameni prsten
leti od jednog do drugog oka
traži prst nevjeste.
Kuca pupoljak ljiljana dok cvjeta
i maj hodaše ispred mene.
Uostalom, bože, još uvijek smo ljudi
uvažavamo lastavice i smrt.
89. DOBAR DAN SAMOĆO MOJA
Otvorio sam vrata, ulazio sam u “Bar Tirana”.
Kod stakljenog kuta- samoća.
Vidješe me i pomjerila se…
Dobar dan, moj dobri čas!
Dobar dan, moje vjerno čekanje!
Za nas dvoje isplati se jedna kafa
Danas da…
Dolazeći ovdje gazih
Po ruševinama užasa.
Uzašavaše me i oktkinuti cvjetovi…
Zbog čega ih otkinu? -pitam sam
– Idu prema ljubavima-
govoriše mi jedna duša tu blizu.
– Ovakve su ljubavi – kazao je on,-
postaju ljepše
sa bjelim ružama u rukama.
Da ne bi gazili nad drugima,
ruševinama duši, –
ja hodah unutar samog sebe.
Tamo, jedna mala nada, ljuta, uvrijeđena
Srušila je oči i trepavice na zemlju:
-Ni ti nisi mi dao ruku da se dignem,
toliko mnogo sam se nadala…
Nada? Sama nada nadala se u meni?!
Sada više nemam snage
Niti da se užasavam…
Sinoć Veliki Recensor, vječni Inkvizitor
u snu recensirao je moj lijepi san.
Od Kumove Slame sekao sam dvije trake
da bi vezivala prekinuti tulipan
na ruku ljubavi.
Ćuti,-šaputiše hladno samoća
ti mnogo pričaš govoriš…
Vidiš one ljutite podmukle oči, koji nas prate?
Navikao sam sa njima
I znam da umjesto tulipana
oni će posaditi klovnove…
Živim van ove minute
i od tamo vidim kukavice
kako masakriraju snove dok spavaju…
Od predmeta samoće ja sam
A ti od mog užasa postaješ
samoćo moja
Mojim pegasima ne raste svaki dan
po jedno krilo ispod pazuha.
Ali ja znam:
ima samo jedan grob za tiranine – sloboda!
90. U TIRANI IMA SAMO TIRANINA
U Tirani ima samo tiranina, u Tirani.
U Tirani ubijaju te svi
jedna šetnja sa sobom ubija te.
Ne dozivaj sjećanje u Tirani.,
strašno je nemilosrdna. -Ubija te.
Ne smej vidjeti u oči slobodu u Tirani
sunce oka gasi se, drobi se, nestaje-
Ti, ravnopravan sa slobodom? -Ne vjeruj!
Sloboda te ubija.
Hipokritna nada duguljasto-oko Tirane:
Ti mrtav- a ona sa svojim ustima daje ti disati
Oživljava te ponovno tebe da ubija
Jeste drugi, druga tuga oktobra u Tirani
Dolazi bježeći- ubija te.
Kao glavni anđeo, sumorni Suveren, njegov pakao
volim Tiranu jer te ubija.
91. JEDAN ZVUK KIŠE IZGUBIO MI SE NA PUTU
Jedan zvuk kiše izgubio mi se na putu
skače i nestaje jedan zvuk kiše.
Krhka arhitektura
smrzavica stara
Cvrkuće kap u zraku.Tamo
od voda i glasova-tvoje priviđenje
zaboravljena moja. Rano koja spava.
Zvučna bol. Vječita
i bezvremena.
Stari su semafori Tirane
ne rade.
A ja strašim sam sebe: kako mi bježe
udaljavaju mi se ovako
ruke doviđenja.
Opasan predosjećaj
ovaj zvuk kiše doziva me tamo.
gdje Tirana ne poznaje nijedno pravilo
i u njegovom bezakonskom hodu
sunce umire po kiši.
92. LJUBAV NA NAČIN TIRANE
Ja, drugi, ja
gazi po oktobru nad tugama Tirane
i osjećam po mojoj krvi
svjetla njezine čežnje.
Ulazim u životu kiša i grmljavina munja
i po snu jesam ona pružena ruka
nad strastvenim provokativnim dojkama Tirane
Otvorenu mušku shaku,
gdje su mi uklesane crtice i znakovi sudbine
prelazim je preko zodijaka njezina stomaka
što mi se daje ukrivljeno
u zadovoljstvu jedne punačke zhene.
Vi…
Vi gazite po glasovima hladnog,
bezdušnog listopada, kao jedan samozaborav
vi ste mrke, daleke vrane
umiljate.
Crnomanjaste ljubavi
izašlih iz kratkih, ali lijepih snova zore,
ono prisliškujuće, vjerno i nevjerno srce
da li je ikada vama rekla Tirana:
-Volim te…
Zar je ona toliko glupa!
93. STVORILA SE LJUBAV
Ja ulazih u stari san.
Kod praga našao sam baku
sa kopljima i zracima među ruke:
veliki jelen bješe tamo
rogovi nabijeni na mjesec
od svjetla postao petao
nad granom svoje pjesme
pjevaše…kristalne iskre
razbiše se, svjetleše kod mene.
Ne bijaše iskonska ljepotica,
nigdje dobra vila.
Negdje u otadžbini sviju
sa malom košaricom na ruke,
sakupljaše susrete i rastanke,-
stvoriše sa njima
ptice bola i čežnje,-
koje cvrkuću po grančicama duše.
A duša ne može uopšte bez njih…
Dobra vila
bila se pretvorila u ljubav.
94. PRVI SNIJEG U TIRANI
Ona stigoše drhtajuća, kao neočekivana.
Po krvi su se stvorila kristalna snježna zrnca.
Ulice Tirane smanjiše se kao slabi,
prljavi psi sa kratkim lavežima.
Smeće se približava josh više, zaleđeno
još bliže učione i knjižnice.
Nestrpljiv ulaz snijega
od poluotvorenih vrata kafane. Ja
nisam ubacio nalivpero u okvir
jedan list bagrema još uvijek zelen
objesiše mi se na vrhu pera
da bi se spasio od snježnog terora.
Jedan pjesnik od najgladnijih u svijetu
prelaziše iza stakla obučenih sa ledom
tamo s sjevera, nasuprot snijega.
Ja činih kao da ne vidjeh
ali on hoda unutar mojih očiju tamo preko, nasuprot snijega.
Nevrijeme baca na nama svoj bjeli dah,
i stoji daleko.
Ne usuđuje približiti se.
6. 11.1995.
95. DAHOM TIRANINA ZAGAĐUJU SE MOJE SUDBINE
Dahom tiranina zagađujuju se moje sudbine
Samo jedan poklič- i duša jeste noć
Kuda ići?
Glasom jedne godine bez datuma
neko me zove
– Ostavimo na miru Budućnost.
Dahom tiranina zagađuju se sudbine moje
10. 4. 1995.
96. OVO SE DOGODIŠE U MADRIDU
Nade imaju oči tragedije u Tirani.
Tirana ubija te u Tirani.
U Tirani dvije stvari plaču:
mimoze i ja.
Od tuge, ptice na nebu Tirane.
I mene savlada mišljenje:
Što bi ja učinio bez Tirane?
Ja zbijem noge u Parisu
ali nije sirotinjska duša Tirane
ja je tražim u Berlinu
ali nije crnomanjasti lovorikin dah Tirane.
Drugi sumrak
i druge krijesnice- Tirana.
Mojim nevjernim danima
na prstima objesio sam im zapis (amajliju) Tiranu
Svako jutro ja idem
da Bogu kažem-Zdravo!
Ovo dogodilo se u Madridu-ja spavah
a Tirana mi brbljaše neshto džabe
A to što mi rekoše Tirana,
ja vidjeh u snu.
I nisam se htio probuditi.
97. TI TUGO MOJA
Ti, sa očima svjetla,
sa ovim usnama
ove ruke, topli
poljubac svjetla.
Ti, tugo moja
tijelom od svjetla.
1979
98. STVORITI OD SREDNJEG VIJEKA
Mi nemamo bol?
Mi ne poznajemo tugu?
A, vi mislite da je lako
Stvoriti od tvog srednjeg vijeka
Dan Svjetla?
Vi smatrate da je lako ?
1979
99. A SADA HOĆU SVJETLO PORED GLAVE…
A sada želim svjetlo pored glave
Vishe ne podnosim tamu sobe,
nemam vremena…
Kažem vam: niti sa vama
neću više biti.
Niti vjetar da stane
nad listovima bora
Niti zrak…
Zurim prema malim, otvorenim,
zemnim
otvorenim vratima.
Nijedno negodovanje na vas,
niti jedna ljutnja. Mržnje nijedne
Moj bjeg jeste samo moj.
Moja smrt samo meni pripada.
Vječita tama-meni
Niti hoću reći vam da Persefone
nema, nema kerbera
niti Orfeja…
Samo što ja više ne trpim nikako
tamu sobe.
Hoću svjetlo pored glave.
Vidjeti…slušati
bleštajuću dušu svjetla
U posljednom trenutku
Neka dođe Ona-svojim ustima
da duva, da ugasi svijeće…
100. PREVIŠE MODERAN JA
…previše moderan ja
za vaše muzeje…Zarđale srednjovjekovne
armature
…previše moderan ja.
Tragedija je istinska domovina pjesnika,
i ja odavno ušao sam
u sljedećim tragedijama sloboda.
Upaljeni far prije no što je stigla noć.
101. I BEZ FATOSA
Na križu skeleta Fatosa
ukrstio sam sve nepravde svijeta.
Moja sloboda! Dovoljna si mi ti
i bez Fatosa.
Pripremio: Ali Podrimja
