“Estetska izvedenica crnogorske književnosti” Borislav Jovanović
Knjiga “Estetska izvedenica crnogorske književnosti” Borislava Jovanovića objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Izdavač knjige je Milorad Popović, a urednik Goran Martinović. Recenzenti su dr Sofija Kalezić, docent dr sc. Jakov Sabljić, lektor Slobodanka Jovanović, likovni urednik Ana Matić, fotograf Lazar Pejovć.
IZ PREDGOVORA:
– Cilj ove knjige je da izdvoji najbitnije estetske domete ili njihovenagovještaje u istoriji crnogorske, nacionalne, literature za proteklihsto pedeset godina “U Estetskoj izvedenici crnogorske književnosti participiraju trigeneracije crnogorskih autora. U hronološkoj ravni prvo su nastalitekstovi o književnim djelima crnogorskih autora pisani u rasponuod posljednjih dvadesetak godina. Oni su bili povod za nastajanjeove knjige. Cilj je, dakle, koncipiranje koje će imati svoj opšti,esejistički (ili esejističko-teorijski) pristup estetskoj paradigmiknjiževnog djela – njegovoj anatomiji, uopšte – te dekodiranje togdiskursa u razvoju crnogorske nacionalne književnosti. Da se krozselekciju autora i njihovih djela makar naznači, mapira, crnogorskaknjiževno-estetska transverzala. Ili, projektuje estetsko stablo nacionalne
literature. Da se ukaže na ona djela (prozu, poeziju, dramu)koja su označavala nekad sporu, nekad ubrzaniju genezu estetskogod Njegoša do kraja prve decenije ovog milenijuma.
Doc. dr sc. Jakov Sabljić
“U potrazi za estetskim identitetomcrnogorske književnosti”
– Estetska izvedenica crnogorske književnosti knjiga je BorislavaJovanovića u kojoj je ugledni crnogorski književni kritičar objaviosvoje književnokritičke članke i rasprave o novijoj crnogorskojknjiževnosti. U knjizi je objavljeno ukupno 35 tekstova. Osim tekstovai autorova predgovora knjiga sadrži i ove dijelove: Podaci o
tekstovima, Brevijar tekstova, Biografski podaci o zastupljenim piscima,O autoru, Svoje tekstove autor je objavljivao u prethodnihdvadesetak godina na različitim mjestima i u različitim prigodama,na primjer u Pobjedi, Vijestima, Crnogorskom književnom listu,zbornicima sa znanstvenih skupova, povodom književnih predstavljanjai literarnih obljetnica, a neki su tekstovi tiskani po prviput, dok su neki tekstovi ranije tiskani u Jovanovićevim sljedećim knjigama: Libroskopija, Crnogorski književni urbanitet, SvemodernaMontenegrina i Nova crnogorska književnost. Ovim je ukoričenjemzaokružena autorova literarna kritička pentalogija, u Crnoj Gorijedinstvena po svojoj sistematičnosti u praćenju novijih tokovaunutar crnogorske književnosti.Borislav Jovanović na uvjerljiv je način i s čitateljskim dijapazonomvelikoga književnoga poznavatelja ostvario postavljen ciljsvoje knjige – izdvojiti najvažnije estetske domete ili njihovenaznake u povijesti crnogorske nacionalne književnosti u proteklihsto i pedeset godina. Jovanović je pisao o djelima i autorimakoji predstavljaju vrhunce crnogorske književnosti 19.i 20. stoljeća,ali istodobno i o piscima koji su tek bili objavili svoje prvenaslove u 21. stoljeću.
BAŠTA, PEPEO, LITERATURA
Danilo Kiš
(odlomak)
Svaka je umjetnost, pa i književnost izvedena iz smrti.Njeno sjeme, je sjeme i ljepote i ništavila.Riječi naše nasušne nikle su iznjenog sjemena.Odatle počinje sve i završava se njim. Između ostaječovjekov napor da uvidi i ospori sve što je protiv njega; da iluzijapostane stvarnost, a stvarnost iluzija: da se proširi mogućnost značenja;da svijet bude povod za univerzalnu enciklopediju ljudskogduha. Da pakao na Zemlji ne bude djelo ljudskih ruku. Da literatura dotakne i dno i vrh egzistencije: i da nas kroz lične drame dovededo saznanja o nepotrošivosti zla i spasonosnoj dobroti./Sa ovim, svojim, uvodom sam čini mi se odavno htio dazapočnem tekst o Danilu Kišu. Vjerovatno zbog toga što sam teksa čitanjem prvih Kišovih romana počinjao da budem i sam dioliterature i njenih tajanstvenih pozivnica/.Andreas Sam i Eduard Sam, sin i otac, su nomen est omenliterature Danila Kiša. Njen fundamentalni rodoslov i testament.Ukrštanje sudbina i svjetova ekstrahovano u jedan uvijek moderanmodel literature.Na balkanskim prostorima, pogotovo. No,ni u evropskom i svjetskom /elitnom/ čitalačkom krugu, DaniloKiš nije dosadan pisac. A od te i takve reputacije ne može bitiveće nagrade za jednog autora. I iz modernizma i postmodernizmai svih njihovih teorizama, Danilo Kiš je iznijansirao sebe i odvelikog ujeda istorije napravio veliki znak, prepoznatljivo mjestoliterature. Svoj književni globus.Svoje autorsko nalazište.I ljuštura je lijepa samo ako njena hermetika krije čudan plod. Kiš nijehtio, niti mogao pobjeći od svog ranog, evropeiziranog čitalačkog iskustva i istorije sopstvenog djetinjstva, osjećanja prokletstva,krvave epohe, ali se u cijelom svom opusu držao artističkogumjeća kao preduslova literarnog opstajanja.U eseju o Džojsu Kiš kaže: Postoji dozlaboga dosadna doslednosttzv. realističke škole, koja uporno, već više od dva veka iznosizbivanja u spoljašnjem svetu. Filistarski filtrirana fakta.No, postojii drugi svet.Unutarnji.Isto toliko bitan i realan kao onaj drugi.Uhvatimo se, dakle, realno sa tim svetom… Nije li UliksBožanstvena komedija Novoga doba! Višeslojno univerzalan.Enciklopedija XIX i XX veka?Možda malo razuzdaniji.Pustopašniji.Kao i to doba, uostalom.To je couleur locale jednograzdoblja istorije…Pustopašno – razuzdano doba.Kiš je, naime, sve podredio, prije svega estetskoj optici.Otuda utisak da je Kišovo djelo jedan veliki ogled o estetskom I etičkom. Zašto?Zato što se fokusiranjem njegovog ukupnogdjela, u primarnom slijedu, doživljava kao č i s t a književnost. Tačnije: kao književnost vođena autorskom invencijom, uzdominantno estetski sklop naracije koja apsorbuje i sve što suledeno – olujni pogromi povijesti. Tako je kod Kiša nastala skoroidealna usklađenost artističkog i duboko životnog, iskustvenog,zlog. Od Borhesa je preuzeo poetiku eruditskog i izvođenja literatureiz misterioznih konteksta dodajući tome sopstvenu, dokumentarnupriču, pseudo – znak; ispisujući prozu koja će od formepraviti suštinu i obrnuto.Ljepota umjetničkog, pa i ljepota književnog djela se rađatamo đe estetsko i semantičko dobiju svoju interaktivnu, zajedničku,univerzalnu kuću. Sinonim jedne od tih univezalnih kuća dokojih samo rijetki dolaze jeste književno djelo Danila Kiša.On je osobenošću književnog izraza ostao cjelovit i svojimstvaralačkim bićem doprineo pojavi i na jugoslovenskim prostorimaprvih, markantnijih, doticaja sa evropskim i internacionalnimknjiževnim standardima. Danas, pisati kao Kiš znači, imati smisla za tekst u čijoj osnovi je univerzalna idejnost književnogpisma. Uspješnost toga ogleda se u paralelnom, harmoničnom, ugrađivanja narativnog, lirskog, intimnog, esejističkog, dokumentarnog,enciklopedijskog što čitaocu donosi ljepotu literarneduhovnosti. Kiš je jedan od onih pisaca koji imaju svoju tematskui poetsku konstantu od prvog do posljednjeg rukopisa.Od Mansarde do Enciklopedije mrtvih, od Ranih jada doPsalma 44, od Bašta, pepeo, do Grobnice za Borisa Davidoviča, od Časa anatomije do Homo poeticusa, od Gorkog taloga iskustva doknjige Lauta i ožiljci. Od, Ulice divljih kestenova iz Ranih jada dopoglavlja Psi i knjige u romanu Grobnica za Borisa Davidoviča.Tamo đe je nedostajao jedan Kiš, javljao se uvijek neki drugi,ali isti Kiš. Interesovale su ga najsurovije i najsuptilnije suštineživota. Rijetko je ko kao Kiš upoznao sva lica življenja i rijetko seko srijetao sa svojim mučnim usudom od rođenja do smrti, kaošto je ovaj pisac. Živio je još od svojih prvih ožiljaka sa strahomod smrti koju će donijeti ljudska ruka, sa pokoljima svojih i drugihsunarodnika; sa saznanjem o Aušvicima i nestanku njegovogoca Eduarda Sama. Imao je crnogorsko ime, mađarsko prezime i jevrejski udes. Živio je neraskidivo sa svojim izbjegličkim mjestašcemna jugu Mađarske, ali će Cetinje sticajem, opet izbjegličkog usuda, postati mesto njegovog odrastanja.Odrastanje pod Lovćenom teklo je u znaku susreta sa kamenimmorem, sa Cetinjskim bibliotekama i Muzejima, sa eruditskimmentorstvom njegovog ujaka, Rista Dragićevića, sa duhom istorije,sa drevnom prijestonicom, sa novim legendama i novim percepcijama,sa osobenim profesorima cetinjske gimnazije koji su ga upućivalina ljepotu francuske i ruske literature. To je rezultiralo ulaženjemveć predodređenog Andreasa Sama, u tajne sudbine, u knjigofilstvoi predosjećanja literature kao kuće otvorenih vrata. Mladi Kiš je sve više sebe, zapravo, vidio kao nekog ko u diskursu literarnogi bibliotečkog vidi svoju glavnu životnu ulogu. Osvajala ga je,zapravo, mogućnost pisanja: ispovijednost, razgradnje i nadgradnjesvoje autobiografije. Vidio se u književnom uzvraćanju sudbinikao jednoj vrsti sopstvenog prelaska u bibliotečku dokumentarnost.U estetsku evidenciju vremena koje mu je bilo namijenjeno.Cetinje je Danilu Kišu, zahavljujući njemu samom dalo mnogo.Njegova Eolska harfa mogla je biti vezana i za cetinjski prostor.Mnogi crnogorski dječaci su taj tajanstveni zvuk – muk koji je dolazioiz telefonskih stubova slušali po bespućima njihovih djetinjstava.Cetinjske misterije sa podlovćenskim sutonima i njegoševimkosmosom iznad nijesu, vjerovatno, bile ništa manje upečatljive odonog što je iz cetinjske udoline odnio Dimitrije Popović.Možda je Cetinje bilo prvi minijaturni stvarni i imaginarniKišov Buenos Aires. Opčinjavala su ga, pored ostalog, velelepnacetinjska poslanstva sa pomišlju da su tu boravile diplomate sasalonskim i evropskim manirima i sa ubogom svakodnevicom.Prvi lirsko – enciklopedijski doskoci desili su se, naime, DaniluKišu na Cetinju, upravo, na Cetinju. Skučenost, samština, gitara,Andreas Sam, društvo mlađanih crnogorskih pjesnika i druženje sa knjigom u nekoj od cetinjskih mansardi.Iako Kiša fizički, već odavno nije bilo u njegovom stanu sve jebilo jako živo i asociralo je na njega. Na policama su bile raštrkanerazne enciklopedije, rečnici, ali, očito, i ono što je opsesivno sakupljao- verske knjige. Biblije od minijaturnog do velikog formata /DoreovaBiblija sa ilustracijom/, Kurani, nekoliko izdanja Talmuda, ali i minijatura i ogromni Njegošev Gorski vijenac. Razna izdanja,mnogo knjiga na francuskom. Zapamtio sam naslov jedne. Zvala seSećam se. Ne znam ko je autor, ali je svaka rečenica u toj knjizi počinjalasa – sećam se…Iz zapisa Aleksandra Rokvića, novinara, Danas-a/.
Kad gođ se čita Drvored divljih kestenova, uspostavi se nekabliska Kišova veza sa drvoredima cetinjskih lipa i, naravno, sabiblijskom istrajnošću cetinjskih kiša. Jeseni su i u jednom i u drugom drvoredu sa strmoglavim opadanjem lišća. Izmeđupanonskih i brđanskih svjetlosti i tama rađalo se kod dječakadošljaka i gimnazijalca Kiša ono što će Brodski nazvati Danilo Kiš – pesnik rečenice. Isto to, samo u drugom kontekstu, reći ćei Dragan Velikić u tekstu Ulica Danila Kiša: Svi pravi čitaoci, naputu u carstvo književnosti, prolaze Ulicom divljih kestenova kojase nekada zvala Bemova ulica. Koliko hiljada Ulica Danila Kišapostoji i postojaće u svesti čitalaca. A pisci kartografi boreći se zacarstvo nebesko izgubiće i ono jedno nebo… Tako to biva u kulturamagde se brzo smrkava.Ti su kestenovi cvetali s proleća, tako da je cela ulica mirisala pomalo otužno i teško, osim posle kiše. Tada je, izmešan sa ozonom,miris divljeg kestenovog cveta lebdeo svuda naokolo – iz priče Ulicadivljih kestenova… One koje bi tiho, bez krika, izgubili svest, iznosilibi u drugu salu, gde bi lebdeo detinjasti,lekoviti miris lipe i kamilice- iz uvodnog iskaza knjige Rani jadi / S jeseni, kad počnu vjetrovi/.Kad se na atipičan, recentan, način sinhroniše autobiografskoi čitalačko iskustvo, onda se, zapravo, rodi pisac Danilo Kiš.
No, to ne bi bilo dovoljno za portretisanje ovog autora ako seizmeđu autobiografskog i čitalačkog ne bi ogledao jedan nametljivznak:ako se, naime, između ova dva segmenta ne bi prepoznalaliteratura u literaturi, odnosno, dijalektika životnog i književnog.Ili konstantna analogija između onog što je bilo i onogšto će biti, između vremena stvarnosti i vremena fikcije u fikciji,te svih Kišovih Ranih i Poznih jada. Kako dječačkih, tako i istorijskih,poetskih, intelektualnih i što će implicirati porodičniciklus ovog pisca i njegovu finalnu instancu: život koji boli. Dakle,svega onog što je književno perfekcionirano od naratora – djeteta,do odraslog pripovijedača u prvom licu, i skoro, argusovskiraznogledog i neprisutnog, misterioznog bilježnika.Na Danila Kiša su uticali mnogi stvaraoci iz njegove neobuzdanei selektovane lektire. On je, naravno, čitao ono što je bilosubverzivno, odnosno, literarno, estetski, jako obojeno.Za njegase kaže da Kiš knjige nije čitao, nego ih je koristio.To je tražionjegov urođeni literarni intelekt. (…)
O AUTORU
Borislav Jovanović, pisac, književni kritičar, publicista
• Mala Moskva • Bijeli Gavran • Platonov plač • Homerov
arhipelag* Laureta
Poezija:
• Starac i zvijezde • Staze • Naručje iskoni • Kenotaf • Okivanje
Thanatosa • Vidimo se u poeziji Književna kritika:
• Libroskopija: Prikazi iz savremene crnogorske književnosti i istoriografije
• Crnogorski književni urbanitet: Nacionalna lieratura
na prelazu Milenija
• Svemoderna Montenegrina – Od tradicionalizma do postmodernizma
• Nova crnogorska književnost (Zbornik)
• Biblion – Izbor iz crnogorske poezije koja je nastajala krajem devedesetih godina prošlog i početkom tekućeg vijeka
• Spornik – Izbor iz poezije Radovana Zogovića povodom stogodišnjice rođenja ovog pjesnika
Publicistika:
• Predreferendumski razgovori – intervjui – Istorija /identitet/ književnost
Knjige za najmlađe:
• Rječnik djetinjstva • Kad vam kažem • Tata, tata, ti si fantastičan
• Dva Sunca • Priče sa sedmog sprata • Ja trotinet i internet
Aforizmi: Černobilski kovčeg
TV dramsko – scenaristički tekst: Zamjena
Dobitnik je više domaćih i inostranih nagrada. Član je Crnogorskog udruženja nezavisnih književnika i CrnogorskogPEN Centra. Predsjednik Ogranka Matice crnogorske u Mojkovcu.
Završio Filološki fakultet u Beogradu. Bio je dugogodišnji novinar Pobjede. Rođen je 1941. u selu Gradac kod Danilovgrada.
