Elizabeta Šeleva: Osinjak – slast
Pjesnička divljina Ljiljane Dirjan
Prevod s makedonskog: Nenad Vujadinović
Ljiljana Dirjan – „sočnost koja se ne može ukrotiti riječima“, ličnost je izuzetne pjesničke prirode i nju je teško udomiti u okviru postojećih poetičko-tipoloških odredbi. Njena poezija, koja imenuje sebe samu, nije profano žedna u odnosu na svoju golu pojavnost, a još manje u odnosu na rutinu. To je poezija stalnih prekoračenja granica, vibracija po oštrim rubovima; poezija koja nije začaurena, sama sebi dovoljna, koketna – već, naprotiv, imperativna, prkosna, radikalno Drugačija. Ova poezija se ne udvara standardnom ukusu publike ili razmaženoj komociji kritike, ipak, odmah je bila primijećena kao estetski događaj, te nepodijeljeno visoko vrjednovana zahvaljujući svom superiornom nastupu i tonu.
Ljiljana Dirjan se na pjesničkoj sceni pojavljuje 1981. godine knjigom Prirodna pojava, zatim 1985. objavljuje Živu mjeru, a 1989. Pelin polje. Odmjerena, stroga u odnosu prema sebi, sklona postepenoj sublimaciji doživljaja i iskaza, uspjela je da privuče otvorenu pažnju i priznanje (probirljive) književne javnosti. Pojavila se u makedonskoj poeziji, u kojoj, i pored već evidentiranog ubrzanog razvoja, broj relevantnih žena-autora i danas ostaje zanemarljivo mali. U pjesničkom krugu, u koji se uključila Ljiljana Dirjan, nalaze se još i Katica Ćulavkova, Vera Čejkovska, Olga Arbuljevska, Marija Kubajska. Od njih su samo ove prve dvije ostale u kontinuitetu prisutne i stvaralački aktivne u domenu poezije.
Ima više elemenata koji predstavljaju obilježja stvaralačkog postupka i struktuiranja u pjesmama Ljiljane Dirjan. To su (već na prvi pogled uočljive) neobične, originalne, očuđene pjesničke slike, kroz koje provijavaju: fragmentarnost, taktilnost, različiti i često neočekivani pogledi na stvarnost i sasvim osobita pjesnička atmosfera disonantnosti, žestine, uz opori ukus života:
Gledam te dok ležim u riječnoj postelji
i protičem kroz sebe samu
a tvoja djeca uče lekcije iz mraka
možda si i ti neka druga stvarnost.
Druga, veoma važna odlika ove poezije je postupak koji bi, u saglasnosti s onim o čemu govori Levi Stros, mogli nazvati brikolažom, u smislu: prikupljanja malih djelova, predmeta, estetski prefinjenih detalja, miješanja žargona, vokabulara, kolokvijalizama (poput neke „nečiste“, priručne jezičke građe), svjesnog odstupanja od gramatičkih pravila.
Nečisti tanjiri u
tekstu i
simetrične fusnote,
tačka gledišta, čista
runska poezija – perspektiva.
Brikolaž kod Ljiljane Dirjan podrazumijeva i upotrebu kuhinje kao metafore ili simbola pjesničke umješnosti da se stvori i ujedini odgovarajući stvaralački čin (da se podsjetimo, kod Strosa je kuhinja mjesto ukrštanja sirovog i pečenog, divlje prirode i pripitomljene kulture). Među začinima, koji su, u stvari, metaforični začini, dominantna je uloga reminiscencija koje se tiču soli. So je imenilac neutoljive žeđi za kreacijom, čežnje za životom i simbol svježine morske oporosti i žestine.
Prestravljujem nove pjesme
ne bi li mi se primakle
i so mi s dlana polizale.
Brikolaž, kao postupak adaptacije i pripitomljavanja neukroćenog, perceptivno-retoričkog materijala, često i otvoreno tematizuje divljinu. Izazov varvarskih prostora, pustinja i tundri, sve ono što se odupire rigoroznoj i redukcionističkoj, malograđanskoj ambiciji i teži tome da se na određeni način zbije i ujednači u individualnu energiju i prožimanje.[1]
Otud je treći uočljiv i tipičan element poezije Ljiljane Dirjan smisao za (samo)ironiju kao imanentnu sastavnicu jednog modernog i, prije svega, urbanog senzibiliteta, koji se amalgamizuje s duhom neobaveznog flaneura, ulične lutalice, osobe koja se kreće po neprivlačnim, sivim urbanim kvartovima iz kojih crpi svoj provokativni bunt, svoj „svrab u srcu“, svoj intelektualni nespokoj i bijes. Jer grad je, prije svega, jedan heterogeni, raznoslojni, multiplicirani, neidentični prostor – jedan konglomerat u okviru kojeg se ukršta više kulturnih nivoa, slojeva i tendencija, više ritmova: dnevnih i noćnih, više vrsta opštenja i cirkulacije među ljudima:
Organizam, maneken u omorini,
nije sasvim lišen određenog smisla,
te s pozom i u sandalama – parkuje.
Ovo je pravo mjesto na kojem treba spomenuti i prisustvo tzv. faktocitata,[2] odn. onoga što Robert Pen Voren naziva „nečistom“ poezijom,[3] a to su: ironija, ulični uzvici i govor, zamućivanje fluidne pjesničke atmosfere ili, kao što u jednom autopoetičnom stihu kaže sama Dirjan, „živa mjera“ stvarnosti, kompletna i gola stvarnost na djelu:
Hoću da vam odgovorim
tako što ću za gušu uhvatiti
stvarnost, goli lavež i sudbinu.
Kao četvrti karakterističan element ove poezije izdvojićemo samu postavljenost, odn. poziciju lirskog subjekta: „grizem vlastiti jezik“, „sjedim preko puta ovoga svijeta“. Riječ je o oponentnom, izazivačkom, iskošenom, ili kao što bi Bahtin rekao: transgredijentnom subjektu, [4] koji nemilosrdno sebe gleda u neravnoj površini pjesničkog ogledala i otvoreno ukazuje na svoja ranljiva, bolna mjesta, i to ne zato što je sklon patetici već, naprotiv, zato što želi da izađe na otvoren megdan hladnoći, praznini, lucidnosti. To je subjekt koji ima kreativnu potenciju bunta, spremnost da rizikuje, nomadski duh i poziciju na margini:
Neću popiti ni kap vaše šećerne vodice
protežem se preko sedam mora neokrznuta
krstarim svijetom (moj mokri mračni brat
me u vlastitom slaniku čuva)
otrovne krvi i mlade kičme
za sve vas – ja sam jegulja.
Peti, veoma značajan element i svojevrstan prestup koji se dešava u poeziji Ljiljane Dirjan, predstavlja rastakanje klasičnih podjela i opozicija na relaciji muško/žensko pismo, te afirmisanje jednog novog pojma ili tipa ženskog pisma, aktuelnog u savremenom kulturnom okviru. Nasuprot tradicionalnoj „sentimentalnosti i pretjeranom ispoljavanju nježnosti“, patetičnosti i melodramatičnosti, žensko u ovoj poeziji označava vrstu subverzije i prkosa u odnosu na poredak, usijanu čežnju u svijetu i prostoru iskazanu kroz nomadske nemire i slike, kroz vječno gladni duh koji uspijeva da zahvati ponešto u neiskazanom i u onome što iskazano ne može ni biti, u eksperimentu kao postupku građenja svake pjesme, u erotizmu koji je vibrantan, samosvjestan i aktivan i koji predstavlja dinamični i inicijalni element pjesničke bujice:
Vidim iznutra osvijetljene, na osnovu principa: „usluga za uslugu“,
obnovljene gmizavice
kako šljapaju u mirisima, još uvijek mokre
od dodira svojih lirskih muškaraca,
obilježene, ljubljene žene…
Žensko, u smislu neukroćenosti lirskog subjekta, divlje neukrotivosti pjesničkog bića koje je žedno prekoračenja konvencija i odstupanja u odnosu na njih: bilo da je riječ o životnoj, praktičnoj, svakodnevnoj – bilo da je riječ o pjesničkoj, tradicionalnoj; o konvenciji mekih „štimunga“. Riječ je o novoj, svjesnoj projekciji i opisivanju ženskog na nivou iskaza, o opredjeljenju da se stalno istražuje, oblikuje i afirmiše isto to žensko kao vanpolna, metaforična esencijalnost doživljenog, autentičnog iskustva; kao žilavo opstajanje ljubomorno čuvane i njegovane unikatnosti pjesničke riječi.[5] Žensko i kao žestina, koja plijeni, magnetski privlači, dubinski prodire, neopozivo se nameće:
Samo što nije urliknuo naš uskovitlani odnos Ja-Ti
i što lava ljubavna virusima nije zarazila
podnožje grada
ali ovdje, u sobi, sve se svelo samo na jedan ugriz…
Ova poezija demonskom pronicljivošću koja ide do srži stvari, snagom svojeg pogleda visoko uzdignutog iznad svake efemernosti i kiča – prkosi i protivurječi konvencionalnom, udobnosti („dobra pjesma / ne dešava se u udobnosti“), trivijalnosti, i zbog toga namjerno i često poseže za ružnim, tiče se naličja/opačine, ožiljaka i posjekotina, onoga od čega drugi zaziru i što im je odbojno, ne-pjesničko, anegdotalno:
Napadam direktno žaokom
srećna što me mogućnost izbora i strah
čine tako konkretnom.
Iskoristiti nesreću kao pjesničku „privilegiju“, izdržati uz „uvijek različitu zmiju pod jezikom“, priznati „trideset godina nesanice“ – to znači i raširiti se u prostoru ponosne samoće, rezbariti uporno vlastiti pismorez, biti lakonski pročišćena i zbijena na način koji je jezgrovito odabrala i u svojoj poeziji iskazala Ljiljana Dirjan. To znači opstajati u svijetu bez iluzija, težiti demistifikaciji (ali ne i apsolutnoj negaciji), gledati se oči u oči s ne-bićem.
U tom smislu ukazaćemo i na šestu odliku stvaralačkog modela L. Dirjan, a to je ravan otvoreno iskazane poetičke samosvijesti ili autopoetičke osmišljenosti i dimenzije. Kao i u drugim domenima svojeg pjesničkog angažmana, Dirjan i ovdje primjenjuje tzv. ogoljeni postupak, direktan proboj u svoj mali poetički instrumentarijum:
Da, pišem pjesme
na računima za struju, preko listova s telefonskim impulsima,
po ispisima s vodomjera i kasno noću
dok mi sin spava i kad mi muž nije kod kuće.
Nadam se da neće biti isuviše napadno ako i ovom prilikom podsjetimo na taj dragocjeni diskurs kroz koji se probija istorijska frustracija žene: na njeno prinudno „ćutanje“ kroz vjekove i na njenu (utoliko i značajniju) žilavost i upornost u borbi da savlada tišinu. To, svakako, ne iscrpljuje, a ni ne ograničava poetičku samoeksplikaciju Ljiljane Dirjan, koja se kreće drugim, širim meandrima. Na primjer, ona iskazuje skepsu prema jeziku, prema „fosforescentnim riječima izdajicama“, otvoreno se zalaže za nov i različit modus stvaranja poezije „da izađemo iz navodnika na svjež vazduh“, ona zahtijeva imperativnost, pjesničku snagu i vatru – „stvaralačka zvijer / kompletno data na uvid“.
Autorka ove poezije nije pretenciozna, kroz razgovornu intonaciju i dopadljiv, ošrtouman cinizam otkriva prefinjene tonove i aspiracije: „i dobijam / ujutro oblik suze / savršeno malo remek djelo“. Ona otkriva svoju čitalačku strast i erudiciju na jedan krajnje nenametljiv i, samim tim, još djelotvorniji način, što potvrđuje njenu visoku književnu kompetenciju. Među pjesmama s autopoetičkom ili autotekstualnom podlogom, programsko značenje ima ona pod naslovom „Kad bih pisala apstraktnu poeziju“, u kojoj Ljiljana Dirjan eksplicira i brani svoj model direktne, precizne, lakonski oblikovane, „konkretne“ pjesme, koja zazire od perifraza i kruženja unaokolo, zaobilaženja predmeta poezije, zamagljivanja i ublažavanja intenzivnih doživljaja, te kritičke oštrice.
U pjesmi „Mala lokalna svečanost“ ubitačnom ironijom i uz podsmijeh data je slika „fosilnih“ autorskih veličina, nasuprot samodestruktivnoj pojavi pjesnika, kojeg „serviraju mrtvog“ – i to je još jedna potvrda budnog, kritički nastrojenog oka Ljiljane Dirjan, njene poetike koja želi da pjesmom ostavi suštinske tragove za sobom, da „zalaje“, da „do kosti zaboli“, da pulsira u vlastitom grozničavom nespokoju, u „vatri riječi“, da ne bude ravnodušna, „činovnička“, arhivirana.
I, na kraju, možemo, zajedno s Rolanom Bartom, senzualnim zaljubljenikom u autorsko pismo, da se složimo u tome kako je „tekst predmet zadovoljstva kad se seli u naš život, kad jedno drugo pismo uspijeva da ispiše patnje naše vlastite svakodnevice“.[6] Tako se u naš život doselilo i pjesničko pismo Ljiljane Dirjan sa svojom radikalno drugačijom, nesvodljivom pojavnošću. To je pismo koje se ne može imitirati, niti klasifikovati. Za njega je i kategorija „žensko pismo“ samo neophodna hermeneutička dosjetka. I upravo i zato je ono: originalno, vrijedno i neporecivo pjesničko pismo.[7]
Iza ovih tekstova, stoji markantno lice, stoje oštre crte, prodorne oči, lucidni smijeh i elokventna pojavnost. Ime Ljiljane Dirjan, njene su tri pjesničke knjige i – jedna velika zagonetka, koja se ostvarila kao ničemu sličan, snažan i moćan pjesnički oblik i tekst.
Poslije dugotrajnog životnog i pjesničkog sazrijevanja, prateći više vidljivih i poetički jasno oblikovanih, te lirski artikulisanih etapa unutrašnjeg stvaralačkog i duhovnog rasta, bujanja, sublimacije, sedam godina poslije Pelin polja, Ljiljana Dirjan objavljuje knjigu Teška svila, sazdanu od tri koherentne cjeline.
Kako da, prije svega, razumijemo ovaj gotovo oksimoronski naslov? Što je teška svila? Sintagma koja je zapisana u pjesmi „Damask“ tiče se neba („a zatim se čuje / kako pada nebo / tamna teška svila“), tačnije – tiče se noći. Svila je, nadalje, povezana s taktilnom opnom i nježnošću kože: „kožo moja / čuvala si me ti tad svojim svilenim dahom / od mlohavih muškaraca, te ravnodušne menažerije“.
Svila, rafinisan protest, bunt protiv hrapavosti svijeta, protiv apatije, neosjetljivosti. Svila je pravi, klizavi izazov. Povezana je s morem: „More je ovdje inače isto / a u meni samo trnci soli / svilena marama“. Svila je morska pučina, mekoća, začinjena trncima. Svila je, konačno, izostavljeni, zamijenjeni, aluzivni dio sintagme; ipak, ona nije uobičajeno lelujava, fluidna, bestežinska, već sasvim obratno – gorko začinjena, obremenjena znanjem, iskustvom, promjenama, krikovima, bolom – oksimoronski uklopljena i kondenzovana u antinomičan oblik – teška svila!
Ja sam još uvijek tu s tugom u molitvama
s pričama po papirima,
s ljepilom, fasciklama,
sobama punim kreča i silicijuma,
s teškim pjesmama, mojim pjesmama,
s trošnim bokalima, mokrim sjajem
i s ljubavlju posvud ispisanom i oslikanom,
kao da mi je sva koža istetovirana.
Dramatična iskustva samootkrivanja, doživljaja sebe same u novim oblicima, međuodnosima, situacijama – obilježavaju ovu knjigu nekolikim motivskim cjelinama. Jedna od njih su nostalgična sjećanja na djetinjstvo, na baku i dijete, na Lenku Dirjan, uspomene su to koje se izdvajaju od pejzaža unutrašnjih frustracija, poput dviju začudnih šagalovskih figura.
Druga motivska cjelina predstavlja iskustvo domovanja, imanentnu poetičnost svakodnevice, utapanje u odnos ja/ti, aspekte koji se tiču otkrivanja drugog, a među njima je i novo i uzvišeno iskušenje materinstva. U ovome svijetu autorka otvoreno iskazuje svoj otpor, neslaganje s (malo)građanskim životom i domovanjem koje ženu i stvaralački um okiva starim prangijama u stereotipe, u „praznu samodovoljnost“, u strah od svijeta, slobode, u „tetoviranost“, u obezličenost.
Dirjan hrabro priznaje bolničko koprcanje, antagonizme koji se tiču nomadskog impulsa svojstvenog stvaralačkim čežnjama i snovima, radoznalost kad je riječ o otkrivanju i osaznavanju novoga – s jedne strane; te potrebu za pripitomljavanjem u okviru jednog mirnog i poznatog prostora kakav je porodični:
i onda je ona bosonoga
lagano dodirnula stepenice koje su vodile naniže
uvukla je glavu u okernozlatni omotač
i zaronila zatim
u ribnjak pun melanholije
Ne bježeći od izazova jedne suptilne poetike svakodne-vice, Ljiljana Dirjan, u stvari, dubinski ili arhetipski obnavlja iskustvenu matricu tzv. divlje duše, ispunjene raskošnim doživljajima, opijene slobodom, otporne na civilizacijske stege, jezičke zamke, racionalnu dresuru, um.
Dok se u prvoj motivskoj grupi mogu uočiti, prije svega, formalne promjene, preusmjeravanje prema dugim naratizovanim pjesmama (koje možda najavljuju skretanje autorke prema domenu lirske proze), dotle u ovoj motivskoj grupi na djelu možemo vidjeti efektivnost kolažnog postupka, plasman poznatih reklamnih slogana, novinskih naslova, klišea iz medija, a sve s ciljem da se kroz kritičku distancu i samoironiju preobraze stereotipne predstave o ženskom, o samom simulakrumu žene i o njenom neodgovarajućem liku i ulozi u društvu.
Upravo Lis Irigare podsjeća na složeni proces subjektivizacije koji očekuje ženu, s obzirom na brojne fizičke etape, odn. stanja, kroz koje ona, za razliku od muškarca, prolazi.[8] Iskušenja Različitosti su, prije svega, iskušenja odgovornosti, intersubjektivnosti, na što je indikativno ukazano i u stihovima „moja majka ulazi / podupirući zidove, misli“. Majka ima funkciju oslonca, podloge, ognjišta i domovanja. Upravo istrajnost i strpljivost mogu da budu daleko teže obaveze nego što je to stalna obnova i aktivnost u procesu građenja: „hoćemo li da pravimo kuću ili sir / pita moj otac“.
Naglašena samosvijest lirskog ja, lice ženske različitosti, žene koja je češće sama, neshvaćena, nedodirnuta, u svojoj lucidnoj melanholiji, potvrđuje se baš kroz ironičnu intoniranost pjesničkog iskaza „naćutala se ovoliko, udata / istinski (pre)uzeta“.
Lažne imagološke predstave o inferiornosti i indiferentnosti ženskog roda umješno se razobličavaju u pjesmama kao što su: „Muški rod, žensko pismo“, „Subota“, „Srećna nova 1996“, „Kućni bluz“, „Prelistavajući ženske časopise“. Riječ je o pjesmama čiji naslovi već dovoljno sugestivno započinju pjesničku raspravu o patrijarhalnim klišeima i o nomadskom principu koji takve klišee osjeća neprirodnom i nametnutom prijetnjom. Žena s „tim malim flekama crveno-kafenim / koje je čine toliko nalik pastrmci“, upoređena je s čežnjivom ribom koja lako može iskliznuti iz ruku i koja ima potrebu da se „neopaženo izvuče iz tijela“, iz stega nametnutog, prinudnog identiteta koji je osiromašuje, ugrožava – ostavljajući za sobom intimno nespokojstvo i pitanje od suštinskog značaja: „što da čini moj san bez mene“. Ne dozvoljavajući da se pretopi i samim tim da se nepovratno izgubi u „kućnom bluzu“, u „ostrvu-zatvoru“ – lirski subjekat nastoji da održi i podvuče svoju divlju, pagansku razbarušenost, svoje pravo na izuzetak i na autentičnost.
Otud, ispisivanje ženskog pisma, aluzivno pozivanje na ovu možda donekle i pomodnu praksu, u ovom slučaju ne može se smatrati proizvoljnim, a još manje epigonskim! Iz ženskog pisma Ljiljane Dirjan izbija imperativ lične predodređenosti i životnog i poetičkog nekonformizma svojstven ovoj atuorki kao i svakoj zaista živoj i autentičnoj individualnosti:
Sad premotavam bivše živote
(kao da su kasete)
dok ti na podu
cijepaš te stare zapise
i ne razumiješ
kako žestoko narušavaš granicu
između mene i njih.
Iskustvo materinstva u pjesničkom rukopisu Ljiljane Dirjan prožima se s dva novootkrivena saznanja: s jedne strane riječ je o stanju udvajanja identiteta u okviru kojeg se rađaju novi aspekti lirskog ja, nova kompleksnost u prihvatanju svijeta: „Meni ostaje / da se obračunam s ovom novom nježnošću / s ovim mekim i bijelim brašnom / koje pada po meni / poput pljuska“; ta nova kompleksnost želi da se oslobodi banalne sentimentalnosti, patetične potrebe da se rasplinjava, u okviru već osvojenih pjesničkih prostora. S druge strane, značajan je doživljaj podjele u okviru kategorije vremena: na nekadašnja i sadašnja vremena, na sadašnjost i na sjećanja („nije riječ o meni, vrijeme moje se sjeća tebe“). Umnožavanje identiteta, intenzivno iskustvo porođaja, zebnja lirskog ja – žestoko su iskazani i prisutni. Iskustvo s djetetom je enigma, koja se duboko tetovira u nepokorno mijenjanje lirskog ja.
Svojevrstan kontrapunkt ovim doživljajima predstavlja komponenta erotizma u oblikovanju divlje, ali istovremeno i suptilne, raskošne, trošne nježnosti, potrebe za dodirom i stapanjem s muškarcem.
Muškarac je, u ovim nemirnim slikama erotske čežnje, predstavljen kao divlja, neukrotiva, ali, ipak, i uznemirena zvijer:
Taj
prugasti okernozlatni tigar
nervozno šeta
zaustavlja se na tren i pogledom
satire bijele čaplje
te sad već bivše uzuse slobode.
Ljubav, pjesnički imenilac sklada s prirodom, istovremeno je i generativni preduslov stvaralaštva: nepredvidljiva je, nezaustavljiva u samo jednom i konačnom obliku, zbunjujuće bolna i gorka. Ljubav u pjesničkom svijetu Ljiljane Dirjan uspijeva da ugrabi panteističku magiju prirode, toliko često sanjanu, nedodoriljivu divljinu i pustinju zagonetnih predjela: sjevernih tundri, burnog mora, Vjetra:
Bože, kakav je ovo
nenaseljen i prazan
na visoravni, s kosom nekog ždrebeta
a beskrajan
vjetar koji jurca unaokolo da bi bio viđen
oh, takav mladić
Zvuk vjetra u pjesmi „Tonivoda“, poistovjećen je sa „stihom koji dodiruje raj“, što nesumnjivo poručuje da je priroda imanentna poezija, kao što je i u davnašnjim predstavama naših predaka ona rukovodila kosmološkim procesima, ritualnim činovima i praznicima. Zaista, u pjesmama Ljiljane Dirjan, pored naglašene urbane dimenzije i boje, može se naslutiti i fluid jedne iskonske ritualne prirodnosti koja poštuje nedodirnuto, pagansko božanstvo svijeta, njegovu snagu, zagonetnost, atavizam, muškost.
Možda, zbog takvog prihvatanja prirodnih pojava i zbog poštovanja prema njima (da se podsjetimo, upravo tako je glasio i naslov njene prve knjige) u pjesmi „Aždaja svetoga Đorđa“ Dirjan preokreće uobičajeni hipotekstualni obrazac apokrifne legende, pa u ulozi lirskog ja ovoga puta prepoznajemo demonizovanu žensku pohotu, koja čezne za mladošću, ljepotom, skladom, junačkom snagom, strojnošću, savršenom muškošću svetoga Đorđa. Stvarajući originalnu metatezu epskih uloga junaka i aždaje, Dirjan nam plasira erotizaciju nemani u vidu još jednog kreativnog oblika osporavanja kulturnih stereotipa o ženi.
Ona nije više biće iz sjenke, bez prava na strast na divlje u sebi, već, naprotiv, ona je utjelovljenje erotske opsjednutosti, ona je Aždaja, izvor vatre, igre i pričâ:
Pitaj me
imam sedam priča koje mogu da ti ispričam
sedam snova sanjam
sedam mačjih života
na koliko li nogu padam.. .
Posebno izdvojenu motivsku cjelinu čine pjesme u kojima dominira osjećanje opijenosti, zanosa i očuđene stopljenosti s Orijentom: s čulnom raskoši njegovih boja, mirisa, prizora, nošnji, pijaca, dragocjenosti, začina, praha, znoja, gužvi. Sve ovo predstavlja jedan neobično usaglašen i blagonaklon odnos prema paradoksima orijentalne kulture, dopunjen nostalgijom, čežnjom i maštanjem koji se tiču dalekih egzotičnih predjela. „Čaj u Aziji“, „Kašmir“, „Oziris“, „Stari zavjet“ neki su od naslova koji potvrđuju konstataciju koja se odnosi na bogato kreativno međudjelovanje orijentalnih motiva i prizora u poeziji Ljiljane Dirjan. I kad smo već tu, da spomenemo jedan od kvaliteta ove lirike: slikovitost – vizuelnu komponentu i vrijednost očuđenih pjesničkih slika:
I predjeli dobijaju boju žutog somota
i modre kadife
ožiljka svile, na ožiljku bola
pod sedefom kraj zrnca pijeska prapočetak
gotovo egipatsko Ka.
U gami lirskih boja i nijansi kod Ljiljane Dirjan preovladavaju žuta i oker – boje azijskih pustinja, ogrtača, nošnji, začina; kao i bijela boja – boja snijega, leda, brašna, dječjih pelena, soli: „velika bijela svježa kuća okrečena bajkama“. U vezi sa soli i morem treba da naglasimo kako oni već dobijaju značenja pjesničke cjeline. Pjesnički iskazi koji se tiču mora i soli datih u okviru uzajamne aporetične cjeline u osnovi se odnose na poetičke atribute od kojih polazi i na kojima se gradi poezija Ljiljane Dirjan: riječ je o oporoj, buntovničkoj, piratskoj, samosvojnoj i provokativnoj poetici:
Okrenuo sam se iznenada i vidio sam te
lijepu i samu
gotovo ni na što oslonjenu
nijesam znao da li da te utješim ili da te nešto pitam
pa sam izustio: Kako se on zove?
Kašmir – rekla si ti.
Bijela boja, boja ne-bića u lirici Ljiljane Dirjan dodiruje se s fluidnom metafizičnošću, s ledenom lucidnošću, s metafizičkom usamljenošću i tišinom kojima se potčinjava lirski subjekat, u dodiru i u suočavanju s božanstvom, s nepromjenljivim, s kosmičkim ćutanjem pejzaža, na planini „azbuke po kojoj se ispisuje hladnoća“.
Ovakav doživljaj iskonske drame ne izostaje ni u pjesmama koje, uslovno rečeno, možemo da odredimo kao metajezičke, metapoetske ili autopoetske. U njima praćenje „anatomije pisma“ nikad ne rezultira hladnim, otuđenim, impersonalnim umovanjem na temu poezije. Naprotiv. I tu je sačuvan žestok, iako u pjesničkom smislu sublimiran i kondenzovan, dramatizam smrtnih pitanja, perenijalnih tema i dilema. Uočljiva je ponajprije erotizacija jezika kao stvaralačkog medija: on je „jarbol i čvor, sjeme i mutna majka, jedina imovina, jazavac“ – kućni, zaštitnički, a istovremeno i ritualni, atavistički simbol (u pjesmi „Princ Proso“ poistovjećen je s ritualnom figurom mitskog bića koje daruje kišu, svojevrsni plodotvorni i kreativni potop). Pored toga, iskazan je i arhetipski strah lirskog subjekta: strah pred bjelinom, pred neispisanom novom stranicom, pred još nerođenom pjesmom, koja bi trebalo da dostigne unutrašnji puls nemira i zebnje u odnosu na vrijeme u kojem živimo:
Ovaj list papira je Antartik
kontinent zamrznut
neotkriven
i što je kad se uporedi s njim ovaj snijeg
u meni nagomilan
koji je već prekrio riječi-sjemena
Alhemija pjesničkog pisma očigledno nije bezbolna, lagodna i glatka, ona je prije prometejska igra s vatrom i bogovima, s ulogom koji se zove život. Ako je pjesma „đerdan riječi na najlonskom koncu / udica“, onda je ulov nešto što ima najprefinjeniji oblik i nešto što teži dodiru s bićem, s jedrom, sa samom srži stvari.
Inventivno oblikovana pjesma u prozi „Tri kratke priče Martina Bubera“ ne samo što oživljava referentnu podlogu Buberove dijaloške filozofije, već lapidarno i jasno ukazuje na autopoetičko opredjeljenje: „sve što nije autobiografija ne postoji“. Ovim određenjem osporava se ontološki status svih pjesničkih iskaza koji nemaju svoju suštinsku podlogu u živom tkivu egzistencijalnog nemira. Njime se radikalno i otvoreno insistira na primarnoj važnosti doživljenog, što kao posljedicu uspostavljene pjesničke strukture dobija upravo stapanje, ukrštanje, hibridizaciju dviju dimenzija: krvi i stvaralaštva, iskustva i oblika, bola i pisma. To je plodotvoran spoj koji je odavno naslutio Fridrih Niče istaknuvši da su lični udio, bol, duhovno pijanstvo neophodni preduslovi stvaralačkog procesa. Sljedeći stihovi Ljiljane Dirjan neodoljivo podsjećaju na Viktora Segalena[9] i govore o žrtvenom karakteru umjetničkog stvaralaštva, o tome da umjetnik, u stvari, živi od sebe samog:[10]
I to što pišem – ne lažem
i to što živim – to pišem
i evo me gdje sam – u posljednjem redu
Birajući za svoje ishodište projektovanu anegdotalnost, Dirjan se faktički distancira od poetike impersonalnosti (kod nas dominantno prisutne) – od intencionalnog otuđivanja lirskog subjekta, desubjektivizovanog iskaza i govora.
Ona, za razliku od mnogih, nastoji da stopi, da obogati i podupre fundamente pjesničkog oblika i govora i čini to uz tanano pulsiranje gorkog, ekstatičnog, iskričavog, hladnog života, upravo onog koji generiše nespokoj, krik, mrak, grčevitu ljepotu i nestalnu auru ljubavi, iskušenja, različitosti, stvaranja: „Preuzimam mrak u kući / kao mastilo“. Pišući „mastilom života“, u ritmu stvaralačkog nemira i neukroćenosti („jednom sam djevojčica / jednom sam šibica / jednom gledam izvana / jednom gledam iznutra“), uz oporu i moćnu distancu u odnosu na sebe koja je spašava od opasnosti patetične ispovijedi – Ljiljana Dirjan u svojoj hrabroj i punokrvnoj lirskoj saglasnosti, u jezgrovitom iskazu sačinjenom od zbijenih pjesničkih mudrosti i ljepote, u nastojanju da „veže dva svijeta / braću po materi, po ocu sinove / kojima su nomadi ostali / jedina rodbina, u lirskom prostoru“, u suptilnom i svemoćnom erotizmu gradi i stvara svileno-morsko okruženje koje zrači nezauzdanim, samostalnim erosom, nomadskim erosom jednog istinskog, nepokornog i nepokolebljivog zaljubljenika u suštinsku moć pjesničke Riječi: „Mornari po palubama oslanjaju se na užad od kanabisa / usred mora / jasmin kaplje po podu svijeta“.
Zaustavivši se intuitivno na strani ekstatično pojačanog tonusa doživljaja, u okviru kojeg se fluidno izjednačavaju mornari koji se kreću, miris užeta (etimološki – kanabis) i jasmina – uz retoričku nezauzdanost pjesnika, mornara u moru jezika koji „kaplje po podu svijeta“, podarivši mu nov i lijep sjaj, te jednako raskošnu vedrinu (stvaralački kanabis, uže za povezivanje svijeta s Bogom ili bogovima kroz opojni i mirišljavi dim pjesme) – Ljiljana Dirjan još jednom, bez prinude, podsjeća na šamanski dar stvaralaštva, na imperativno ujedinjavanje magije s pisanjem usljed kojeg izvire neponovljivo kosmičko jedinstvo i identifikacija lirskog ja s beskonačnim Morem bića:
Kružim po mraku svom kao po ostrvu okruglom
Sve strane svijeta prepoznajem
Tačka na kojoj sjedim – Levant
Doziva me s brda
More me izdahne
Ja ga udahnem
U ritmu strpljivog udisanja i izdisanja mediteranskog, suštinskog i sredozemnog mora, koje je u istoj mjeri i metafizičko, univerzalno, kosmičko i pjesničko more – kroz fluidnu metafizičnost pjesme Ljiljana Dirjan u ovoj svojoj knjizi opisuje uzbudljiv trag i daje svjedočanstvo o ličnoj i pjesničkoj individualizaciji, obilježenoj neizvjesnošću, bolom, nelagodom (Unhemliche), ekstatičnom zavisnošću od prostora, boja, prirode, Orijenta, prenaseljenog prostora sjećanja, nesavladljive zebnje pred misterijom vremena, panteističke nezaustavljivosti ljubavi, od šamanskog i nomadskog stvaralačkog erosa.[11]
Ukazujući na prelomna iskustva samootkrivanja u motivskim krugovima posvećenim djetinjstvu, mladosti, bračnom životu, materinstvu, putovanjima i iskustvu boravka na tuđim prostorima i u raznorodnim kulturama; prilažući uz to i svoju anatomiju pisma, dijalošku uzajamnost i privlačnost koje postoje između iskustva i pjesme, između života (mornarskog) i pjesničkog (stvaralačkog) kanabisa (zanosa) – Ljiljana Dirjan pliva između scila udvojenog, umnoženog pjesničko-egzistencijalnog identiteta, opservira i dovodi do bespoštedne ogoljenosti (do „žive mjere“ kako bi ona sama rekla) dva fundamentalna iskustva ljudske i stvaralačke egzistencije: domovanje i nomadizam, toplu ukorijenjenost i nepomirljivu, ponosnu žeđ za novim, za Različitim, za onim što nam nije poznato i blisko.
Upravo zahvaljujući naglašenom prisustvu simboličke uloge njenog Animusa, kroz poeziju Ljiljane Dirjan struji blagoslov pjesničkog suštinskog beskućništva, erosa predivne (iako, na momente, bolne) pjesničke potrage za sobom samim, magijsko-ritualne opčinjenosti solju života i hladnoćom vremena, koje u pjesničkom obliku obnavljaju vječnost.
3.
Još od prvog trenutka kad sam u rukopisu pročitala ovaj bol od knjige ili umjetnički moćno uknjiženi bol, kolebam se da li da o njoj napišem (kao što bi se i očekivalo) učen ili, pak, životno zvučan tekst. Tekst koji će pokušati da mudro poentira ili onaj koji će podvući tugu, jer ona predstavlja i nešto veće od svog arhetipskog bola i osame.
I sve to, ne uz neutralan, već uz čistokrvni ženski prizvuk koji još više gladuje i do granica lične iscrpljenosti ili dirljive ogoljenosti jednako žedni, ali ne za protokolarnim, već za suštinskim dodirom, za kožom koja će biti i saučesnik.
Aktivno, a ne na osnovu sjećanja.
Ne na osnovu sjećanja, makar bila riječ i o „zajedničkom sjećanju“, i bez obzira na to što se sentencom o sjećanju kao motom otvara knjiga Privatni svjetovi. Nijesmo ni mi slučajno svi posebne zbirke sjećanja, koje su manje ili više uporedljive s drugima. Sjećanja konstituišu našu privatnost, o kojoj (opet: manje ili više), najčešće ljubomorno, ćutimo – pa ih zbog nelagode skrivamo, čak i pred samima sobom.
Makar i samo zbog toga, knjiga Ljiljane Dirjan za nas čitaoce je više nego dragocjena – ona restaurira ili, još bolje, restartuje našu privatnost ubitačnom pronicljivošću i tačnošću koja zalazi u zvjerolike treptaje našeg duševnog nespokojstva, našeg straha pred tamom, zimom, smrti – pred veličanstvenom samoćom postojanja, pred ljubavnom oskudicom.
Umjesto da tek tako potroši svoju jedinstvenost, što je već postao uobičajen hobi u našem vremenu i tranzicionom okruženju, Dirjan se upušta u hrabru rehabilitaciju malih, privatnih svjetova, koji predstavljaju mikrokosmose događaja, doživljaja, emocija, refleksija, vibrantnih odjeka libidinalnog nemira, pulsacija prkosa.
Interesantan je čak i način na koji je ova knjiga sama sebe ritualno predosjetila, kako bi se poslije desetak dana u jednom dahu iznjedrila, pošto je Ljiljana Dirjan pobjegla u sebe i privremeno se zamonašila u jednom manastiru (u Božjoj kući). Ova suštinska knjiga, ovaj snažni parfem, aromatizovan esencijalnim iskustvenim uljima, nastao je gotovo kao šamansko predskazanje, kroz predosjećaj da je i sami taj ritual povlačenja, prečišćavanja i isključive posvećenosti pjesmi bio apsolutno neophodan.
Vođena nepresušnom radoznalošću (koju i sama du-hovito i autopoetički prepoznaje i označava kao svoju „naci-onalnost“), vođena urođenom glađu za novim prostorima, ali i za novim šetnjama kroz prirodu – Ljiljana Dirjan iznova stvara „putne slike“ na osnovu prethodno uočenih prostranstava i pejzaža. Upravo u modusu putovanja (spo-ljašnjeg ili unutrašnjeg, po dalekim egzotičnim krajevima, ili bar do najskrivenije makedonske šume i ledine), ona otkriva svoj spiritus movens, modus vlastitog provjetravanja u odnosu na ustajalost („ne predajem se ničemu“).
Za razliku od nekih drugih, zasjelih na jednom mjestu, ustajalih pjesnika, ona se nikako ne plaši promaje, vjetra – naprotiv, ona kao i svaki drugi nomad, u vjetru prvo prepoznaje svoj šal (svoga zaštitnika), svoj pomalo luksuzni kostim, svojega tjelesnog i duševnog saveznika.
Pri tom se čitanje predjela, u stvari, pretvara u samootkrivanje (i razumijevanje). Kao što o tome lijepo piše mađarska teoretičarka Kornelija Farago, riječ je ovdje o tzv. „dislokacionim pjesničkim postupcima“ prilikom kojih „se samo iskustvo stranstvovanja promoviše u niz narativno-teorijskih pitanja“, tako da se, na kraju, pokazuje da nas putevi u osnovi vode prema unutra i ka sebi! Dok putuje naše tijelo, možda i više od njega putuje i naša duša! I to putevima unutrašnjih i nasušno potrebnih preobražaja.
Zato je u jednoj od prozno-lirskih minijatura Ljiljane Dirjan zapisano upravo ovako: „Putovanja ne podrazumijevaju obavezno odlazak u daleke krajeve. Ja trenutno ispitujem najmisterioznija od svih odredišta, put kojim putuju muškarac i žena do misli onog drugog“. Pismo Ljiljane Dirjan otkriva da se djelotvorno i podjednako uzbudljivo može putovati interno ili, još preciznije, intersubjektivno među dvoje ljudi – od vječno jednog ka vječno nedostižnom i drugom. Jednako kao što se žestoko i bez izuzetka, može stranstvovati i „kod kuće“, uz najbliže – zato što putovanje i stranstvovanje nijesu uvijek sinonimi. Upravo to beskompromisno saopštava ovo djelo koje, sasvim sigurno, predstavlja – više od knjige!
Lirska naracija o životu – o njegovoj bespogovornoj temporalnosti, sazdana je od niza rastanaka, od starenja, od same smrti i protoka postojanja („gdje god da se pojavim, čeka me jesen“, „sad svako spava kraj nikoga“, „pod mantilom srce mi je bilo sasvim samo“). Riječ je o nepogrješivo tačnim dijagnozama samoće, prolaznosti, svemoćne napuštenosti, prepuštenosti anonimnom osjećanju da nam je sve svejedno.
Sentence – ubistvene poput metka. Retorika emocija bez izuzetka. Magma užarenih preplitanja i dodira s iznenadno otkrivenim srodnicima muškog ili ženskog pola, s reda ultimativnim prognanicima iz vlastitog komfora, iz udobnosti samozadovoljstva (kao što su: Česlav Miloš, Marina Abramović, Ingmar Bergman, Paolo Mađeli, Margot Fontejn, Marija Kalas – svi iz različitih domena umjetnosti, od pisaca, slikara, filmadžija, balerina, operskih pjevačica, do bezimenih pastira ili, do same srži poučnih i sugestivnih, žena sa sela). Svako od njih dodaje po jednu, vlastitom krvlju ovjerenu, zen parabolu o životu, ljubavi, stvaralaštvu, mudrosti. Kad postane jednom istrgnuto iz perceptivnog automatizma banalne svakodnevice, anegdotalno u zapisima Ljiljane Dirjan postaje do srži fundamentalno. Ogoljeno kad je riječ o balansu detalja, te u još većoj mjeri kad se radi o patetičnim atributima – anegdotalno „golo“ Ljiljane Dirjan postaje žestok manifest životne magije, magije običnog, te, u ništa manjoj mjeri, i magije tragičnog.
Oskudica kao naša životna anegdota, oskudica preoblikovana u parabolu naših sjećanja, možda se najdirljivije očituje u nekoliko potresno sročenih zapisa o porodičnoj istoriji, o porodičnom životu, kao o našoj opštoj, ekološkoj presudi – i u tim slučajevima treba manje značajnim smatrati stepen faktografske ili fotografske tačnosti zapisa od stepena njihovog „odomaćivanja“ u magmi vlastite tragike („rečenica koju sam prvi put tad čula: tata je umro“)!
Ništa manje nijesu potresna ni četiri zapisa posvećena slikarki Marini Abramović. Pretvarajući svoju bolnu priču o jednostrano prekinutoj ljubavi u performans, ona kod Ljiljane Dirjan budi misao da je ljubav upravo to: performans nedovršenosti. Ljubav je ono zagonetno biće, nešto što bez obzira na sve traje i poslije svojeg taktilnog, ovozemaljskog, materijalnog završetka i nastavlja da živi čak i poslije smrtne presude, koju izriču okolnosti, raskid (koji uvijek ostaje jednostran), zabrane, nemoć u nastojanju da se do kraja voli i da se do kraja predamo onome koga volimo. Nijesmo kadri za ljubav!
U onoj mjeri u kojoj putovanje samo po sebi za Ljiljanu Dirjan predstavlja jednu lično izabranu, egzistencijalnu nužnost – u istoj toj mjeri, ili u funkciji poetičkog oslonca jednog tako hipostaziranog stava, njena nova knjiga sprovodi i vlastitu žanrovsku dislokaciju, trajnu unutrašnju seobu, uzajamno miješanje i međusobnu razmjenu žanrova. Njena poezija u ovom slučaju samoj sebi uspijeva da priredi osvježavajuće, inspirativne šetnje kroz prozu, kako deskriptivnu, tako i refleksivnu. Knjiga ima kolažnu strukturu, sastavljena je od lirskih zapisa u prozi, katalogizovanih kratkih odlomaka (ali, sazdanih samo od ležernih i samopotkrepljivih citata), na kraju i od šesnaest (pravih) pjesama.
Možda bi najadekvatnije bilo da ove zapise smatramo aforističkim i skitačkim odlomcima – jednim „otvorenim djelom“ koje će, prirodno, proizvesti i neka nova, nalik sebi – kao svjedočanstvo o skitanjima jedne nemirne duše po pejzažima u prirodi, po gradovima, ali isto tako i po pejzažima jednako intrigantnih ljudskih sudbina, te konačno po neprohodnim pejzažima svoje nemirne, neukrotive i radoznale prirode.
Jedan od primjera takvog nadahnutog ličnog skitanja je zapis „Ljutika“ – u kojem naratorka duhovno protestuje zbog raskoraka između imenovanja jedne biljke i realnosti. Imenovanje jednog nedužnog i čistog malog cvijeta terminom ljutika lucidno upozorava na to da postoji nimalo zanemarljiv raskorak između percepcije nečega i njegovog verbalnog katalogizovanja, a zatim i njegovo sasvim neodgovarajuće (zdravo za gotovo) atribuiranje u našoj svijesti. Ljutika ostaje nepovratno satrta u jeziku!
Zapis „Kuća“ mogli bismo, takođe, smatrati parabolom, iako je postupak koji je primijenjen tokom njegove realizacije u još većoj mjeri minimalistički. Autorka jednostavno prepisuje iz rječnika preuzete odrednice, frazeologizme i značenja, povezane s riječju kuća. Efekat ove katalogizacije je nesumnjiv i zahvaljujući njoj naše asocijacije se dijabolično sve više množe i na sebe interaktivno nanose dodatne konotacije, koje su na samom početku teksta jedva ili nimalo nagoviještene, te koje doprinose opštem tegobnom kraju naizgled zaigrane dosjetke: da se kuća u prozi predstavi (samo) kao neutralna rječnička odrednica.
Slikar Goja jednom je rekao da krik u umjetnosti ne služi ničemu, već da: ako želimo da nas neko čuje, ne smijemo vikati!
Nasuprot tome (ili upravo zbog toga) što se hrane infuzijom neutješne i neugasive čežnje za ljubavlju, zapisi iz knjige Privatni svjetovi ni ne predstavljaju „pečat“ jedne kompletne rezignacije već, prije svega, put do pronalaženja ljekovitog (književnog) melema. Na isti način na koji sebe samu podstiče boravkom u prirodi Ljiljana Dirjan i svoje zapise natapa animističkom vjerom u njena iscjeliteljska svojstva i moć.
Krik koji bi, inače, u ovoj gužvi urbanog življenja ostao nečujan restartuje se u tihu ali djelotvornu magiju prirodnog prostora – s obzirom na koji pjesme Ljiljane Dirjan (kao što i ona sama potajno želi) nenametljivo i stalno uspijevaju da „u sebi zadrže ptičju slobodu“.
[1] U svojem tekstu „Struktura, znak i igra u diskursu društvenih nauka“ Žak Derida tumači pojam brikolaž Levija Strosa na njemu svojstven način: kao „napuštanje i odnos, kao referencu koja se tiče nekog središta, nekog predmeta, nekog porijekla ili apsolutnog arche“. U tom smislu brikolaž ne znači samo upotrebu „instrumenata koji se nalaze oko nas i koji su nam na raspolaganju jer su već tamo i nijesu posebno osmišljeni za ulogu u kojoj će biti upotrijebljeni“, brikolaž znači i mutlivokalnost, diseminaciju, slobodno „korišćenje“ tradicije, upravo na način koji je svojstven Ljiljani Dirjan i njenoj pjesničkoj artikulaciji svijeta.
[2] U vezi s faktocitatima vidjeti i u studiji Dubravke Orajić-Tolić (Teorija čitanosti, Zagreb, 1990).
[3] Robert Pen Voren, „Čista i nečista poezija“, u zborniku: Nova kritika (ur. Jovan Hristić, Beograd, 1973: među tzv. nečiste elemente autor, pored ironije, ubraja i: realističke detalje; ružni, neprijatni materijal; intelektualne zamršene slike; ideje; naraciju; promjene u tonu; kakofoniju; subjektivne elemente.)
[4] U vezi s transgredijentnošću kao imanentnim kreativnim odnosom autora prema sebi samome i prema svijetu vidi: Mihail Bahtin, Autor junak u estetskoj aktivnosti, Novi Sad, 1991.
[5] Novi pojam ženskoga kao nečega radikalno drugačijeg i subverzivnog, elaborira se, između ostalog, i u djelima Julije Kristeve.
[6] Rolan Bart: Sad, Furje, Lojola, Beograd, 1979.
[7] U vezi s Ljiljanom Dirjan primjenljivom i sasvim opravdanom se može smatrati i jedna konstatacija koja se tiče Dore Gabe, a u kojoj se kaže da ona uspijeva „da pretvori lirsko u instrument svoje nezavisnosti“ (Магдалена Николчина: Женска крв, психоаналитички ракурси, Дора Габе, Литературата, Софија, 1995).
[8] Lice Irigaray, „The Question of the Other“, u: Yale French Studies, 97, 1995.
[9] Viktor Segalen; navedeno na osnovu: Кенет Вајт, Номадскиот дух, Скопје, 1995.
[10] Tako je, na primjer, i za francuskog kontroverznog teoretičara i prethodnika poststrukturalizma Žorža Bataja, koji je, takođe, bio podstaknut Ničeovom teorijom, suštinski postupak (ne samo u „lijepoj“ književnosti, već i u književnoj teoriji) upravo „pisanje vlastitom krvlju“ (v.: Gregory Ulmer, „Of a Parodic Tone Recently Adopted in Criticism“, New Literary History, 1982).
[11] U sklopu nekog budućeg proučavanja, mediteranska komponenta u poeziji Ljiljane Dirjan zaslužuje svoje posebno mjesto, ako se ima u vidu trajna i autentična preokupacija ove pjesnikinje mediteranskim toposima nomadizma, traganja, morske pučine; kao i poetički uzdignutim principom soli, oporosti življenja i pjesničkog stvaranja, te tematizacijom mediteranske flore i faune, naročito na ostrvu kao specifičnom pjesničkom „hronotopu“.
