Džulijana Spar: Poetički stav
Prevela: Aleksandra Nikčević-Batrićević
Ja volim da čitam optimistične rečenice koje razni ljudi izgovaraju o poeziji. Uopštene iskaze koji naglašavaju da je poezija o ljubavi ili da se poezija suprotstavlja zaboravu koji vrijeme donosi ili o poeziji kao žanru koja nas ohrabruje u teškim vremenima. Takvi iskazi čine da se osjećam dobro zbog poezije.
Ali ja o poeziji ne razmišljam na taj način. Poezija je za mene žanr koji remeti i vibrira, pun žudnje i ljutnje i podrške i protesta, navodi me na razmišljanje. Eseji Lin Hedžinian, njena proučavanja postupaka istraživanja u poeziji, bili su za mene veoma korisni po tom pitanju. Moja teorija je da me poezija navodi na razmišljanje jer je u pitanju žanr koji je otvoren. Postoje mnoga pravila o pisanju poezije, ali bismo mogli reći da pravila zapravo i ne postoje. Poezija pokreće riječi na razne strane. Ona ih pomjera sa konvencionalnih mjesta. Ona ih postavlja na drugačija mjesta. Ona koristi više od jednog jezika. Ona ponavlja. Ona traga za nekonvencionalnim jezikom i raznovrsnom tipografijom. Ona nerijetko eksperimentiše. Ona može biti prolazna, prigodna. Šabloni koje koristi tokom pomenutih procesa su prijatni. Sve to me navodi na dodatna razmišljanja o poeziji.
Pa ipak … nije samo način na koji poezija pomjera riječi na razne strane ono što je čini vrijednom. Postoji nešto dublje. Kad god me neko poput mog strica koji je univerzitetski profesor iz oblasti prirodnih nauka, upita – kao što to radi svakog ljeta kada se vidimo na odmoru – zašto sam zainteresovana za poeziju i zašto je poezija važna, poželim da odgovorim na način na koji je Gertrud Stajn odgovarala kada bi je pitali za mišljenje o modernoj umjetnosti: ,,Ja volim da je posmatram.”
Ali ako bih zaista željela da pojasnim zašto mi poezija pomaže da razmišljam, morala bih da ispričam još jednu priča, ovu priču. Grad u kojem sam odrasla bio je ružan i prljav. Grad je bio ružan i prljav zato što je u njemu postojala fabrika papira čiji vlasnici nijesu marili za pravila koja se odnose na očuvanje životne sredine. Ništa drugo nije postojalo u tom gradu i u okviru takvih okolnosti mogli su da se ponašaju kako su htjeli. Bio je to grad jedne industrije. U tom gradu koji je bio usred ničega, ništa drugo postojalo nije. Mjesto koje je nekada bilo živo, mjesto ukrštanja puteva, mjesto za trgovinu koje je tamošnje indijansko pleme sagradilo na rijeci Šouni – rijeka koju su Francuzi nekada nazivali drugim imenom (Riviere des Chauouanons) – nije više bilo poželjno i povoljno za trgovinu zbog globalizacije u devetnaestom vijeku ili, drugim riječima, evropske ekspanzije, i onda su sredstva koja se dovode u vezu sa globalizacijom, poput aviona, dala sebi za pravo mnogo toga, i da tu zemlju proglase zemljom za prelijetanje. Zato što je grad bio prljav, kada god sam čitala pjesme o ljepoti engleskog pejzaža ili o šumama Nove Engleske, one su za mene imale malo smisla. Krenula sam u istraživanje i našla sam neka djela Gertrud Stajn, i zato što sam tragala za nečim istinitim a ne za nekom uvrnutom laži, i zato što su tekstovi koje je pisala Stajn bili tako neobični i činilo se da jesu drugačiji od ostalih (makar u njima i bilo neistine), ja sam je prigrlila. I tako je počeo moj interes za poeziju.
„Kako uzbudljivo vrijeme da budete pjesnik”, Lisa Džarno je citirana u časopisu Glamur. Uzbudljivo je vrijeme da budete pjesnik. Uvijek je uzbudljivo vrijeme da budete pjesnik, poezija je žanr za sve ljude u svim vremenima. Nikada nije postojala kultura bez poezije. I to nam govori o dubini naših korijena kada je ovaj žanr u pitanju. Uvijek je uzbudljivo vrijeme za poeziju jer poezija u nama izaziva osjećaj kao kada se čvor konačno razmrsi nakon što se činilo da se to nikada neće dogoditi. Ili trenutak kada ste svjesni tačnog značenja riječi i svih promjena koje se mogu desiti sa tačnim značenjima riječi dok o njima razmišljamo i dok ih osjećamo (razlike među riječima koje zvuče slično i/ili isto, riječi kao feet i feat, there i their, red i read). Trenutak kada stignete do kraja puta, zaustavite se tačno ispred betonskog bloka koji označava kraj puta, onda zakoračite, pređete preko betonskog bloka, ulazite korak po korak u travu koja raste u polju, polako i sigurno. Poezija je kao kada skočite sa daske i nalazite se u onoj fazi skoka koji je aerodinamičan i miran i prija tijelu, osjećaj da se krećete kroz vazduh, i potom osjećaj da ulazite u vodu kao u sporom pokretu, kao da plutate ali vas obuzima nedefinisan osjećaj smirenosti koji nadolazi. Osjećaj smirenosti koja pokreće vivke, leptire, kitove, zmije, krda životinja koja iz jednog dijela zemlje prelaze u drugi, osjećaj koji ih tom prilikom prati. Osjećaj da pokret traje, osjećaj koji vas prebacuje na drugo mjesto, mjesto obilježeno vodom možda ili mjesto suše ili mjesto studeni ili topline. Osjećaj kada počnete da se penjete dugim stepenicama, kada pustite da intenzitet vašeg daha i napetost vaših nogu traju dok znate da u svakom trenutku možete da se okrenete nazad i krenete dolje, okrenete se i brzo i lako se spustite niz stepenice. Osjećaj kada iznenada stegnete pesnicu i onda je opustite i kako taj osjećaj opuštanja putuje od ruke i onda u grudi i onda u dah. I obrnuto, kada stisnete opuštenu pesnicu i opažate kako taj osjećaj putuje od ruke i onda u grudi i onda u dah. Ili kada raširite ruke široko i postavite ih na pod i onda se zabacite u vazduh i održavate ravnotežu. Rekla bih da je uvijek interesantno vrijeme za posmatranje poezije, da neizostavno postajete svjesni da volite da posmatrate poeziju.
2007.
1 Džulijana Spar (Juliana Spahr, 1969-) rođena je u državi Ohajo. Doktorirala je na Studijskom programu za anglistiku (SUNY Buffalo), bavi se književnom kritikom i teorijom (Everybody’s Autonomy: Connective Reading and Collective Identity, 2001) i piše poeziju. Njene najznačajnije pjesničke zbirke su Nuclear (1994); Response (1996); Spiderwasp or Literary Criticism (1998); Fuck You-Aloha-I Love You (2001); Things of Each Possible Relation Hashing Against One Another (2003); This Connection of Everyone with Lungs (2005); The Transformation (2007); i Well Then There Now (2011). Priredila je antologije Writing from the New Coast: Technique (1993); A Poetics of Criticism (1994); American Women Poets in the 21st Century: Where Lyric Meets Language (2002); i Poetry and Pedagogy: the Challenge of the Contemporary (2006). Bila je urednica književnog časopisa Chain. Po pozivu predaje na američkim univerzitetima.
